Aleksandrovo (Nova Crnja)

18. april 2015.

komentara: 33

 

Aleksandrovo  je naselje u  Srbiji  u  opštini Nova Crnja u Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 2130 stanovnika. Naselje se ranije nazivalo Velike Livade.

Selo je osnovano 1922. godine, i naselili su ga dobrovoljci iz Prvog svetskog rata sa područja Like i iz pojedinih sela istočnog Banata. Od nastanka pa do 1943. selo je nosilo naziv Aleksandrovo, a od 1943. godine zvalo se Banatsko Aleksandrovo. To ime je nosilo do 1947, kada je dobilo novo ime Livade, a od 1948. selo se zove Velike Livade. Godine 1992. vraćeno mu je prvobitno ime Aleksandrovo.

U blizini današnjeg Aleksandrova postojalo je selo Božitovo naseljeno srpskim pravoslavnim življem. U vreme Austro-turskog rata 1683–1699. Božitovo su satrli Turci 1698. godine. Većinu stanovništva čine Srbi. Selo je na 40 kilometara od prvog većeg grada – Zrenjanina. Od institucija u selu se izdvajaju: Fudbalski klub „Borac“,osnovna škola „Branko Radičević“. Slava sela je Sveti Ilija i ona se slavi 2. avgusta. Poljoprivreda sela se zasniva uglavnom na gajenju pšenice, ječma, suncokreta i kukuruza. Zemlja na kojoj je osnovano selo dar je kralja Aleksandra I Karađorđevića dobrovoljcima iz Prvog svetskog rata.

U naselju Aleksandrovo živi 2063 punoletna stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 40,5 godina (38,8 kod muškaraca i 42,2 kod žena). U naselju ima 917 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,91. Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Selo Aleksandrovo se nalazi u severoistočnom delu Banata, to znači i Vojvodine, u opštini Nova Crnja, koju pored Aleksandrova čine jos i sela Nova Crnja (sedište opštine), Vojvoda Stepa, Toba, Srpska Crnja i Radojevo. Apsolutna visina sela je 77,5 m; u ataru najviša tačka je na rudini Veliki Rokoš. Aleksandrovački atar ima površinu od 55 kvadratnih kilometara, nepravilnog je oblika. U njemu preovlađuju karbonatna i beskarbonatna crnica i ritska smonica. Potesi u ataru zovu se: Šuma, Andres-majur, Pustara (Velika pustara ili Bozitovo), Karlovačko, Mlaka, Zečica, Sto jutara, Ovčara, Rokoš (Veliki i mali), Keveš, Jozef i Stara odaja (Stara pustara). Inače, atar Aleksandrova graniči se sa atarima susednih sela – Vojvoda Stepe, na severu; Srpske Crnje, na istoku; Novog Itebeja, na jugoistoku, Banatskog Karađorđeva, na jugu i Nove Crnje, na zapadu i severozapadu. Selo Aleksandrovo je nastalo 1921. god. Od nastanka pa do 1943. selo je nosilo naziv Aleksandrovo, a od 1943. zvalo se Banatsko Aleksandrovo. To ime je nosilo do 1947, kada je dobilo novo ime Livade, a od 1948. selo se zove Velike Livade. Godine 1992. vraćeno mu je prvobitno ime Aleksandrovo.

Aleksandrovo spada u red vrlo mladih naselja u Banatu, nastalo je kao plod agrarne reforme i kolonizacije posle Prvog svetskog rata. Prvi podatak o postojanju ljudskog naselja u blizini današnjeg Aleksandrova zabeleženo je 1698. godine selo Bozitovo, naseljeno pravoslavnim, srpskim življem; iste godine je selo Bozitovo uništeno od Turaka.

Većinu stanovnika ovog sela čine Srbi, uglavnom potomci dobrovoljaca iz Prvog svetskog rata i kolonista. Malo je u njemu pripadnika drugih naroda i nacionalnih manjina. Prema poslednjem zvaničnom popisu izvršenom 1991. god. u ovom naselju je bilo ukupno 2.902 stanovnika. Od toga pripadnika srpskog naroda 2.606, Crnogoraca 7, Jugoslovena 66, Albanaca 1, Mađara 26, Makedonaca 14, Muslimana 4, Nemaca 3 Roma 136, Rumuna 3, Hrvata 7 i neizjašnjenih 10.  Danas se broj stanovnika Aleksandrova znatno smanjio i narednih godina se sve više smanjuje.  Glavno zanimanje većine stanovnika Aleksandrova bila je poljoprivreda, što je dobrim delom i danas. Današnji poljoprivredni proizvođači  u ovom selu se sve više okreću industriji, gajeći industrijsko bilje i neke vrste povrća. Najviše obradivih površina, kao i nekada, zaseva se kukuruzom i pšenicom, ali seje se, u značajnom obimu i suncokret, šećerna repa, lucerka, duvan, mak, krompir, luk…

Aleksandrovo je danas lepo uređeno selo, puno zelenila, drvoreda, kultivisanih travnjaka i cvetnjaka. Nekada je ovo selo nekoliko puta uzastopce, 1964, 1965. i 1966. godine nosilo zvanje najuređenijeg seoskog naselja u Vojvodini i zato je dobijalo vredne i lepe nagrade i pohvale. U poslednjih nekoliko godina puno je učinjeno na njegovom privrednom razvoju. Jedan od najvažnijih ciljeva toga razvoja je bilo  zaustavljanje odlaska Aleksandrovčana iz sela.

 

IZVOR: Vojislav Ananić, HRONOGRAFIJA O MOJIM PRECIMA; Vikipedija.

Komentari (33)

Odgovorite

33 komentara

  1. Vojislav Ananić

    KOLONIZACIJA SJEVERNIH KRAJEVA (1920-1941)

    Piše: dr Milan Micić 6.

    Kolonističke porodice naseljene u tzv. sjevernim krajevima suočile su se od početka naseljavanja sa problemom privremenosti vlasništva zemljišta kojim su nadijeljeni, nedostatkom poljoprivrednih mašina i radila neophodnih za obradu zemlje, nedostatkom sjemena, vučne i muzne stoke, kao i nepostojanjem iskustva u obradi zemljišta pošto se dinarsko stanovništvo iz dinarskih krajeva u svojim krajevima bavilo uglavnom stočarstvom, a mnogi od doseljenika bili su prethodno industrijski radnici i rudari u SAD. Tako su naseljeni srpski ratni veterani-dobrovoljci iz dinarskih krajeva Kraljevine SHS morali da prođu radikalan i ubrzan preobražaj od stočara do ratara i da se prilagode novim načinu privređivanja u okolnostima neuslovne i teške kolonizacije.
    DUGO ČEKALI DA ZEMLJU DOBIJU U VLASNIŠTVO
    Zemljište su naseljenici dobijali u privremen zakup, ali ne i u vlasništvo. Tek 1936. godine izvršena je konačna eksproprijacija nadijeljenog zemljišta a kolonističke porodice katastarski su ušle u posjed 1940. godine. U međuvremenu, nadijeljeno zemljište bilo je izloženo promjeni. U uslovima revizija agrarnih korisnika, vraćanja dijela zemljišta veleposjednicima, iseljavanja dijela kolonista i naseljavanja novih, i neprekidne špekulacije zemljištem iz agrarne reforme od strane svakojakih posrednika koji su se nalazili oko agrarnih vlasti, kolonistička parcela bila je nesigurna i mogla se brzo izgubiti ili dobiti u drugom dijelu atara, što je otežavalo prilagođavanje doseljenika kvalitetnoj obradi zemljišta. Zemljište kolonista moglo je biti podložno uzurpaciji od strane lokalnog stanovništva…
    SUDSKI SPOROVI
    …Zemljište se kolonistima moglo oduzeti zbog neplaćanja dažbina i poreza ili nenaseljavanja ili aktom samih agrarnih vlasti. Naseljeni dobrovoljci iz Like u banatskoj koloniji Aleksandrovo 9. januara 1935. godine žalili su se da je Paja Pin, ovlašćeni geometar agrarnog ureda iz Velikog Bečkereka, samovoljno mijenjao parcele u korist kolonista iz Banata, a na štetu naseljenih dobrovoljaca. Prilikom revizije agrarnih subjekata u Aleksandrovu 1927. godine došlo je do sukoba dobrovoljaca i policije u rušenja kuće dobrovoljca iz Like Save Šašića. Ministar za agrarnu reformu Vlada Andrić tom prilikom konstatovao je da su „naseljenici patili usljed mogućnosti premeštanja i oduzimanja zemljišta koje je bilo prisutno u prvim godinama kolonizacije”… Nedostatak poljoprivrednih radila, sjemena i vučne stoke sve vrijeme kolonizacionog procesa (1920–1941) otežavao je obradu nadijeljenog zemljišta. Kolonista bez neophodnog iskustva u obradi zemlje i neophodnih poljoprivrednih radila i alata bio je primoran neposredno po doseljavanju da svoje privremeno nadijeljene parcele daje u zakup (arendu) ili napola zatečenom stanovništvu, bilo srpskom, bilo manjinskom…

    Izvor: isečci iz SRPSKOG KOLA, br. 34, septembar, 2018.

  2. Vojislav Ananić

    KOLONIZACIJA SJEVERNIH KRAJEVA (1920–1941)

    Piše: dr Milan Micić 5.

    Onaj presudni momenat koji je opredjeljivao koloniste za ostanak u novim naseljima bio je čin gradnje kuće, kojim je kolonista iz dugog stanja privremenosti koji je odlikovao život u privremenim staništima u zgradama majura ili u kiriji ulazio u opredjeljenje da valja trajno ostati na novom ognjištu. Kolonista je bio dužan da od trenutka nadeobe zemljištem u roku od tri godine izgradi kuću, tako da je bilo i slučajeva gradnje kuća, iako se kolonista nije trajno naselio u mjestu kolonizacije…
    GRADNJA TRAJALA TRI GODINE
    …Kuće u novim naseljima građene su od nabijene zemlje, od tzv. „naboja”, a majstori su bili starosjedioci Srbi ili Mađari…
    …Kolonističke kuće bile su niske i tjeskobne, prozori su bili mali pa u kući nije bilo dovoljno svjetlosti. Pod u kućama je bio od zemlje i obično je nedeljom „polivan” vodom, a od druge polovine tridesetih godina 20. vijeka u nešto imućnijim kolonističkim kućama pod je patosan. U kuhinji kuće nalazio se zidani šporet na kojem se kuvala hrana. Velika „paorska peć” služila je za grijanje kuće. Ložište peći nalazilo se spolja najčešće u „gonku” kuće („ganjak” kako su kolonisti zvali). U peć se ložila kukuruzovina, slama i čapurje, a u njoj se subotom pekao hljeb za cijelu nedjelju. Oko peći, naročito zimi, okupljala se porodica, komšije, rođaci i prijatelji. Broj upotrebnih predmeta u kući bio je ograničen zbog siromaštva. Više djece spavalo je u jednom krevetu na „slamaricama” – dušecima napunjenim kukuruznom ljuštikom pokriveni ponjavama, a u bogatijim kućama „dunjama” – prekrivačima od guščijeg perja.
    KUĆE BEZ OGRADA
    Van sobe i kuhinje, kao međuprostor između kuće i dvorišta, nalazio se „gonk”. Na njemu je obično bila klupica. U njemu je porodica ljeti objedovala, a domaćin kuće pušio. Iz „gonka” vrata su vodila u malu prostoriju koja je obično bila „špajz” i ulaz na tavan. U špajzu zimi se nalazila kaca sa kupusom, a do tavana vodile su drvene merdevine. Između tavana i špajza nalazio se drveni kapak. Na tavanu se čuvala pšenica, crni luk, pasulj i predmeti koji su korišćeni sezonski. Na tavanu su se nalazili mali otvori kroz koje su ulazili golubovi. U dvorištu doseljenika nalazila se staja, svinjci sa kotarkom, kokošinjac, šupa, (sve manje-više građeno u periodu posle 1945. godine) poljski klozet, đubrište, kamare slame koje su služile kao prostirka stoci i gorivo za peć, pas, kokoške. Dvorište nije bilo odvojeno od bašte ogradom. Bašta u prvim godinama po doseljavanju nije bila obrađivana, a kasnije je prekopavana ašovom. U bašti je bio posijan crni i bijeli luk, krompir, pasulj, a od početka četvrte decenije 20. vijeka formirani su zasadi višanja i šljiva. Preko bašte postojali su putići kojima su posjetioci dolazili u kolonističku kuću koja ni prema ulici nije bila ograđena… Prostor kolonističke kuće tako je bio otvoren i javan jer su u njega posjetioci, komšije, rođaci i prijatelji kuće ulazili slobodno u svako doba dana. U kolonijama živjelo se kolektivno i solidarno i prostor kolonističke kuće i dvorišta bio je prostor i privatnog i javnog.

    Izvor: isečci iz SRPSKOG KOLA, br. 33, avgust, 2018.

  3. Vojislav Ananić

    ALEKSANDROVO (14 FELJTON)

    …KOLONIZACIJA SJEVERNIH KRAJEVA (1920-1941)

    Piše: dr Milan Micić 8.

    …Novodoseljeno stanovništvo u prvoj fazi kolonizacije 1921–1923. godine, našlo se u okviru srpskih pravoslavnih crkvenih opština iz srpskih starosjedilačkih naselja. Sveštenik iz Srpske Crnje Anđelko Grbić bio je nadležan za kolonističko stanovništvo naseljeno na 22 majura veleposjeda Andrije Čekonića….
    …Sveštenik iz Srpske Crnje Anđelko Grbić imao je nadležnost nad četiri kolonije nastale na posjedu A. Čekonića (Vojvoda Bojović, Vojvoda Stepa, Aleksandrovo, Banatsko Karađorđevo) gdje je 1930. godine živjelo 11.300 stanovnika u 2.296 kuća. Kolonisti iz novih naselja slali su prijevoz (foršpana) za nadležne sveštenike. U takvim okolnostima vršenje bogoslužbenih obreda sveštenicima u kolonijama bilo je otežano…
    …Otežavajuća okolnost za sveštenike koji su opsluživali kolonističke zajednice u Banatu bilo je blisko ratno iskustvo stanovnika kolonija, kao i duži boravak jednog njihovog dijela u pečalbi, najviše u SAD, kojima su bile narušene tradicionalne hrišćanske vrijednosti… Kako je izgledao obilazak novih parohijana i kakvo je bilo stanje njihovog „morala” svjedoči zapis iz Letopisa Srpske pravoslavne opštine Vojvoda Stepa od 17. septembra 1935. godine u kojem se govori o prethodnom radu sveštenika A. Grbića među kolonistima na posjedu A. Čekonića: „Nakon 14 godina parohijske službe razriješen je dužnosti Anđelko Grbić koji je poslije evropskog rata pali duh hrišćanstva među pridošlim naseljenicima, dobrovoljcima, većinom Amerikancima i kolonistima ponovo oživio putujući pješke i kolima po raštrkanim odajama kojih je bio 22 od Srpske Klarije do Pal Majura (današnje Banatsko Karađorđevo) vršeći parohijsku i svešteničku dužnost.” Stanovnici novih naselja koji su bili udaljeni od središta parohije imali su sveštenika u koloniji samo po pozivu i po potrebi. Da bi zadovoljili svoje vjerske potrebe odlazili su nedjeljom u najbliže crkve. Hramovi su tako postali mjesto kontakata doseljenika i starosjedilačkog stanovništva. Starosjedioci nisu prihvatali doseljenike koji su u tim prvim susretima nailazili na hladan prijem kod domaćeg stanovništva…
    …Naseljenici na mjestima na kojima su formirana nova naselja trudili su se da privremeno stare, veleposjedničke zgrade („spahijske zgrade”) osposobe kao prostore za bogosluženje. Istovremeno, stare zgrade na majurima služile su kao privremene škole i privremene bogomolje. U koloniji Aleksandrovo 1926. godine počela su bogosluženja i to u kućama kolonista Stadoje Lalića i Ilije Bogunovića koje su se nalazile u centru novog naselja. Odlukom Skupštine Srpske pravoslavne crkvene opštine u Aleksandrovu od 22. marta 1927. godine traženo je od opštinskih vlasti da se „odobri školska zgrada za bogosluženje”. Od 30. decembra 1928. godine crkva je smještena u novu školsku zgradu u koloniji gdje je napravljen prostor za bogosluženje. „Bogomolja je smještena u jednu privatnu zgradu” izvijestio je sreski načelnik sreza Jaša Tomić 22. marta 1930. godine iz kolonije kod Ruskog Sela…
    KONKURS ZA SVEŠTENIKA
    Kako se u novim naseljima razvijao vjerski život, kako su formirane crkvene opštine, na koji način su sveštenici dolazili u nova naselja, kako su se nabavljale stvari za crkvu najreljefnije se može pratiti na primjeru kolonije Aleksandrovo nastale na velikom posjedu A. Čekonića u Srednjem Banatu.
    U toku 1923. godine na najsvečaniji način sveštenik A. Grbić izvršio je osveštanje temelja i imena novog naselje Aleksandrovo, kao i osveštanje placa za crkvu i velikog drvenog krsta koji je postavljen na sredini groblja. Osnivačka Skupština Srpske pravoslavne crkve u Aleksandrovu održana je 26. decembra 1926. godine, a za predsjednika je izabran kolonista Milan Levakov. Na Skupštini Srpske pravoslavne crkvene opštine u Aleksandrovu 15. februara 1927. godine izabran je Crkveni odbor i donesene su odluke da se nađe stan za paroha i da se „raspiše natječaj za stalnog paroha”. Skupština je takođe donijela odluku da se za gradnju crkve obrate za pomoć Ministarstvima prosvjete, vjera i agrarne reforme, a da dvojica predstavnika dvije ključne kolonističke grupe Boža Lončarski (banatske) i Bude Trtica (ličke) razgovaraju sa zastupnikom veleposjednika A. Čekonića Nikolom Grobom o prodaji „velikog magazina na Pustari” čiji bi se materijal mogao koristiti za gradnju crkve. Na istoj sjednici za crkvenjaka je imenovan Živa Erdeljan, a B. Trtica je jednu svoju sobu ustupio da u njoj „stoje crkvene stvari i da služi za pisarnu”. Izabrani Crkveni odbor 10. marta 1927. godine raspisao je „natječaj za paroha” i odredio da se za njegove potrebe nađe stan koji bi se sastojao od „ dvije sobe, kuhinje i špajza”. Na sljedećoj sjednici 7. aprila 1927. godine razrezan je porez za izdržavanje paroha od 20 dinara po kući. Kao stan za paroha uzeta je kuća izvjesnog Branka Maljugića, za cijenu od 3.600 dinara, a zatraženo je da se crkvene stvari i ikonostas koji je decembra 1923. godine donesen iz Žombolja prilikom evakuacije ovog naselja od strane jugoslovenskih vlasti, po korekciji jugoslovensko-rumunske granice, ustupe crkvenoj opštini u Aleksandrovu. Velikokikindskoj Eparhiji je upućena molba u kojoj se kaže da „smo saznali da je jedan Rus podnio molbu, pa da nam se za sveštenika odredi taj Rus. Za „crkvenog pijevca” na ovoj sjednici skupštine određen je bio kolonista Luka Zec. Na slijedećoj sjednici održanoj 8. maja 1927. godine naručeno je za potrebe crkve zvono od zvonolivnice Jovanović iz Novog Sada. Za potrebe doseljavanja imenovanog paroha u koloniji Aleksandrovo, Rusa Vladimira Vahnjina Crkveni odbor 16. oktobra 1927. godine odredio je da se novom svešteniku plati jedna trećina putnih troškova vozom na liniji Okučani–Nova Crnja ili majur Janoševac i da se za njegove potrebe uzme stan Čede Nestorova za 6.000 dinara koji se sastojao od tri sobe, hodnika i kuhinje, a koji je bio „molovan”. Novi sveštenik V. Vahnjin uveden je u dužnost 2. novembra 1927. godine, a sveštenik A. Grbić predao mu je „crkvene stvari koje je donio sa sobom iz Žombolja prilikom evakuacije”.

    Isečak iz SRPSKOG KOLA, br. 36, novembar 2018.

  4. Vojislav Ananić

    Od 1921. godine unaokolo zidaju se i srpska sela; Novo Selo, Aleksandrovo, Petrovo Selo. Osnivanje kolonije Novog Sela, Aleksandrova i Leonovca započeto je godine 1919. i 1920, kada je parcelisano imanje grofa Čekonjića, te su zatim osnovana tri sela u području ove parohije.
    Selo Aleksandrovo je osnovano 1922, a sazidano većim delom 1923. godine. Temelj selu, ime sela i osvećenje sela obavio je Anđelko Grbić. Mesto za crkvu je takođe toga dana osvećeno.
    Kolonisti Aleksandrova su većinom dobrovoljci Ličani.
    Materijalno stanje parohijana je vrlo povoljno usled toga što su svi kućama i zemljom snabdeveni. To se najbolje vidi po mnogim novosazidanim kućama. U svakoj ulici se godišnje pravi 4—6 novih kuća. Tavani su puni hrane, a staje marve, i to sve od podele imanja grofa Čekonjića. Dotle behu skoro polovina bez pedlja zemlje, a od podele amo svi su se u svakom pogledu snabdeli.

    Izvor: SRBI U BANATU II izdanje, Jovan Erdeljanović, Novi Sad, 1992.

  5. Vojislav Ananić

    Bozitovo

    Prvi put je zabeleženo 1698. Te godine je od Turaka uništeno. 1717. imalo je 4 doma. Na mapi od 1723–5. označeno je kao nenaseljeno. Nalazilo se u polju Crnje. Na ovo naselje kao srpsko seća prezime Bozitovac.

    Izvor: SRBI U BANATU DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA, dr Dušan Popović, Beograd, 1955.

  6. Vojislav Ananić

    HRAMOVI, SVEŠTENICI, DOBROVOLJCI…

    Gradnja pravoslavnih hramova u novim naseljima Banata i Bačke simbolizovala je u svojoj pojavnosti sve promjene koje je donio ishod „Velikog rata”. Uniformnost svih hramova u Austrougarskoj, bez obzira na konfesiju, predstavljala je težnju Habsburške monarhije da harmonizuje sve različitosti unutar konfesionalno šarolike Podunavske carevine. Novostvorena država Kraljevina SHS (Jugoslavija) gradnjom hramova u novim naseljima na temelju srpsko-vizantijskog obrasca gradnje negirala je istorijsko i sakralno arhitektonsko naslijeđe Austrougarske monarhije i simbolično izrazila dubinu političkih, društvenih i etničkih promjena na prostoru Banata i Bačke. Crkvu misle dići na Paliću i to u vizantijskom stilu „marta 1936. godine Srpska pravoslavna crkvena opština iz Subotice izvještavala je Upravno odjeljenje Dunavske banovine u Novom Sadu o gradnji pravoslavne crkve za kolonije Masarikovo i Hajdukovo”. „Putnici koji ulaze od Segedina tako će se podsjetiti da se nalaze na slovenskoj zemlji”. Gradnja novih pravoslavnih hramova trebala je takođe da simbolizuje dolazak novog stanovništva i promjenu etničkih odnosa. Tako je 18. marta 1935. godine Gradsko vijeće Stare Kanjiže odobrilo za zidanje pravoslavne crkve u koloniji Velebit 20. 000 dinara, ali je svoju odluku poništilo 1936. godine „uslijed teškog finansijskog stanja”. U žalbi gradskom vijeću Srpska pravoslavna crkvena opština navela je da „gradskom vijeću ne zvuči najprijatnije zvuk zvona sa pravoslavnog hrama”.

    RADOVI ARHOTEKTE ĐORĐA TABAKOVIĆA

    Najpoznatije srpske arhitekte međuratnog perioda gradile su crkve u novim naseljima Banata. Đorđe Tabaković izradio je planove za podizanje crkava Uspenja Bogorodice u Ruskom Selu i Stajićevu (1935), Svetog Đorđa u Aleksandrovu (1937) i Svetog Vasilija Ostroškog u Vojvoda Stepi (1939 godina), a Momir Korunović u Miletićevu (1934). Crkvu u Stajićevu Đ. Tabaković je projektovao u vizantijskom stilu, u Ruskom Selu u nacionalnom, moravskom stilu, a u Vojvoda Stepi kombinacijom vizantijskog stila i zvonikom koji je urađen u tradiciji podunavske arhitekture. Crkva Svetog Ilije u Miletićevu projektovana je u vizantijskom stilu. Projekat za gradnju crkve u Aleksandrovu urađen od strane Građevinske sekcije u Velikom Bečkereku 1928. godine odbio je episkop G. Letić po obrazloženju članova Crkvenog odbora u Aleksandrovu od 28. oktobra 1928. godine jer je crkva „sasvijem mala”, ali je episkop G. Letić 17. maja 1928. godine dao primjedbu „zato što su planovi više bili urađeni u romanskom, a manje u vizantijskom stilu” kao i da treba da se „zida nešto grandioznije”. Gradnju hrama episkop banatski odobrio je 17. juna 1928. godine što znači da je Đ. Tabaković izradio nove planove crkve u kratkom roku. Gradnja hrama Svetog Đorđa u Aleksandrovu počela je 1930. godine. Osvećenja temelja hramova i osvećenja novosagrađenih hramova u novim naseljima Banata bila je prilika za velike manifestacije koja su imala ideološku poruku u smislu njegovanja jugoslovenske ideje i naglašavala su činjenicu da je iza gradnje ovih hramova stala jugoslovenska država. Tako su osvećenju temelja hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Vojvoda Stepi 12. maja 1937. godine prisustvovali izaslanici Ministarstva poljoprivrede i ban Dunavske banovine kojom prilikom je svečana povelja ugrađena u temelje hrama. Ona glasi: „U vrijeme vladavine Njegovog veličanstva Kralja Petra Drugog Karađorđevića, patrijarha Njegove Svetosti Gospodina Varnave, episkopa dr. Vikentija Vujića, u vrijeme kada je u ovoj koloniji bio sveštenik gospodin Radiša Berbakov, predsjednik crkvene opštine Petar Šljuka, predsjednik političke opštine Ivan Rašović; na dan hramovne slave Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca 12. maja 1937, osveštan je poslije svete liturgije ovaj kamen temeljac ovog svetog hrama u Vojvoda Stepi uz miris tamjana i pobožne molitve pravoslavnih hrišćana Gospodu Bogu. Ovaj hram se podiže dobrovoljnim prilozima dobrovoljaca i kolonista ovog mjesta, uz izdašnu pomoć crkve i državnih vlasti u Slavu Božiju i amanet budućim pokoljenjima. ” Svečanom osvećenju hrama 12. maja 1939. godine, prisustvovali su izaslanik kralja Petra Drugog Karađorđevića komandant 25. pješadijskog puka iz Petrovgrada, izaslanik bana Dunavske banovine, zamjenik Ministra poljoprivrede Bešlića koji je bio i kum crkve, načelnik sreza Jaša Tomić. Prilikom osvećenja hrama činodejstvovalo je devet sveštenika, a poslan je svečani telegram kralju Petru Drugom Karađorđeviću. Umjetnički program izvelo je društvo Gusle iz Velike Kikinde, a goste je u ime mještana sela pozdravio dobrovoljac Sava Kolundžić, porijeklom iz Modrina Sela, kod Benkovca. Na ulazu u naselje podignut je slavoluk.

    OSVEĆENJE U STAJIĆEVU NA DAN UJEDINJENJA

    Prilikom osvećenja pravoslavnog hrama u Aleksandrovom Gaju 29. septembra 1935. godine bio je kum ministar poljoprivrede Svetozar Stanković. Kum prilikom osvećenja hrama Svetog Ilije u Miletićevu 2. avgusta 1935. godine bio je industrijalac i predsjednik beogradske opštine Vlada Ilić, inače zet hajdučićke posednice Olge Jovanović, rođ. Dunđerski. U Velikoj Gredi 28. juna 1934. osvećen je hram a „povorke konjanika i kola okićene zastavama iz Velike Grede, Banatskog Sokolca, Starog Leca, Hajdučice, Miletićeva i Aleksandrovog Gaja defilovale su selom”. Osvećenje temelja crkve u koloniji Stajićevo dogodilo se 1. decembra 1934. godine na „Dan ujedinjenja, što je bio povod za manifestacije u koloniji”. I osvećenje zvonare u koloniji Podlokanj za Veliku Gospojinu 1935. godine proteklo je uz „narodno veselje ”, takmičenja u bacanju kamena i gađanju iz puške, rvanju, pjesmi i igranju kola. Prilikom gradnje hramova u novim naseljima Banata mijenjani su prvobitni planovi gradnje. Do 1936. godine izgrađen je brod crkvene zgrade sa oltarom crkve Svetog Đorđa u Aleksandrovu, a projekat zvonika sa pripratom izradio je 1936. godine Đ. Tabaković. Uslijed slabog materijalnog stanja prilikom gradnje izostavljena je centralna kupola aleksandrovačkog hrama. Maketa crkve Uspenja Bogorodice u Ruskom Selu sa kojom se slikao Đ. Tabaković početkom 1934. godine u dvorištu svoje kuće razlikuje se od izvedene verzije jer su izostavljeni bočni ulazi u hram. Sami izvođači radova prilikom gradnje crkve dobijali su poslove konkursom. Tako je i izvođač radova kod gradnje crkve u Aleksandrovu bio Franjo Vajda iz Novog Bečeja, a prilikom gradnje hrama u Vojvoda Stepi, Johan Šmit iz Jaše Tomića. Poslije osvećenja hramova nastavljani su manji građevinski radovi, na i oko tek izgrađenih hramova.

    OPREMANJE HRAMOVA

    Opremanje novoizgrađenih hramova u novim naseljima Banata ikonostasima i crkvenim stvarima oslikavalo je strukturu naseljeničkog stanovništva u novim banatskim naseljima i promjene koje je donio tek završeni svjetski rat. Ruski emigrant slikar, Vladimir Zelinski, naseljen u Ruskom Selu, uradio je tokom 1934. godine ikonostas za hram Uspenja Bogorodice u ruskoselskoj koloniji i 1935. godine naslikao je zidne slike. V. Zelinski takođe je radio zidne slike u novom hramu Svetog Đorđa u Aleksandrovu i ikonostas i ikone u crkvi u Putnikovu koji je osvećen 27. aprila 1940. godine. Ikonostas u hramu Svetog Vasilija Ostroškog u Vojvoda Stepi radio je jeromonah Naum Andrić 1939–1940. godine, najaktivniji učenik ikonopisačke škole u Rakovici, u tradiciji srpsko-vizantijskog stila. Ikonostas i ikone crkve Uspenja Bogorodice u Stajićevu nastale su kao prilog doseljenika iz pravoslavnih hramova u starim banatskim naseljima iz kojih su poticali kolonisti. Dio ikonostasa iz Orlovata, kojeg je 1772. godine naslikao Dimitrije Popović, prenesen je u crkvu u Stajićevo, kao i pokretne ikone iz 18. i 19. vijeka koje su prenesene iz hramova u starim banatskim naseljima. Crkvene stvari, svete sasude, crkveni iventar i ikonostas za crkvu u Aleksandrovu doneseni su iz Žombolja prilikom evakuacije ovog mjesta decembra 1923. godine i predati su aleksandrovačkoj crkvenoj opštini 2. novembra 1927. godine. Antimnis crkva u Putnikovu dobila je na dar od vladike budimskog Georgija Zupkovića, a on je bio darovan Preobraženskoj crkvi u Sentandreji 1883. godine od episkopa Arsenija Stojkovića. Crkvene stvari za crkvu u Vojvoda Stepi kupljene su 25. oktobra 1935. godine i crkva u Vojvoda Stepi posjedovala je 1935. godine dvanaest crkvenih predmeta od kojih i jednu ikonu Svetog Vasilija Ostroškog. Prilikom osvećenja hrama Svetog Vasilija Ostroškog u koloniji Vojvoda Stepa 12. maja 1939. godine doseljenici iz Hercegovine priložili su hramu stakleni polilej, mesingane svijećnjake i ikone. Rješenje stanovanja novopostavljenih sveštenika u pojedinim kolonijama rješavano je gradnjom parohijskih domova, iako je to prije bio presedan nego pravilo u novim naseljima. U koloniji Aleksandrovo potkućnica za parohijski dom određena je 10. marta 1928. godine, a parohijski dom izgrađen je 1932. godine kada i opštinska zgrada u koloniji, a u koloniji Vojvoda Stepa 1939. godine kada je osveštana crkva i završena izgradnja Sokolskog doma u naselju. Za stan sveštenika S. Orbulovića u Putnikovu određena je kuća Mladena Milovanovića koji je kao žandarm živio i radio u Debeljači.

    RAZREZAN POREZ ZA POTREBE PAROHIJE

    Izdržavanje sveštenika i crkve u novim naseljima bilo je precizirano budžetima crkvenih opština. Za potrebe izdržavanja parohije 1927. godine razrezan je porez na kuće u koloniji Aleksandrovo. U koloniji 874 kuće plaćale su za izdržavanje parohije 40 dinara po kući, odlukom Crkvene opštine od 19. oktobra 1928. godine kada je i preciziran crkveni budžet. Odlukom Crkvene opštine 4. marta 1928. godine određena je plata parohu V. Vahnjinu u iznosu od 6.000 dinara godišnje i još 4.000 dinara kao dodatak, a parohu su „donošena drva iz spajinske šume”. Crkvene opštine pored crkvenog poreza izdržavale su se i od 32 k. j. zemlje koje su im dodijeljene agrarnom reformom i „prodajom suviška groblja na dražbi” pošto je površina predviđena za groblje u novim naseljima bila daleko veća od potreba novih naselja, kao i izdavanjem zakupa crkvenog placa na obradu do trenutka početka zidanja hrama. Uslijed siromaštva novih naselja prikupljanje poreza za izdržavanje parohije i poreza ka crkvenim vlastima u novim naseljima išlo je sa puno poteškoća. Tako se Crkveni odbor u Aleksandrovu žalio 22. aprila 1927. godine da „su teška vremena i pošto je najgore doba godine te se prikupljanje obustavlja do žita”. „Ubiranje prireza ide sasvijem teško i ubrana je jedna neznatna suma” zapisao je u svom zapisniku Crkveni odbor iz Aleksandrova na svom sastanku od 27. novembra 1927. godine, dakle neposredno po dolasku sveštenika V. Vahnjina u aleksandrovačku koloniju. Episkop vršački G. Letić dostavio je Sreskom načelstvu u Jaša Tomiću 14. januara 1935. godine spisak devet Srpskih pravoslavnih crkvenih opština iz sreza Jaša Tomić koje su dugovale ukupno 44. 793 dinara za verozakonski prirez i mitropolijski prirez srpskom crkvenom fondu u Sremskim Karlovcima. Pet kolonističkih crkvenih opština u srezu Jaša Tomić dugovalo je 28. 999 dinara ili 64, 7 posto od ukupnog duga što ukazuje na siromaštvo novih naselja koje se odražavalo i na dugovanja crkvenim vlastima.

    KRAJ

    KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941), Piše: dr Milan Micić

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 37/2018.

  7. Vojislav Ananić

    KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941) » Piše: dr Milan Micić

    A L E K S A N D R O V O

    Najveće kolonističko naselje u Kraljevini Jugoslaviji ( od 201 kolonije) bilo je Aleksandrovo formirano na veleposedu Andrije Čekonjića u Banatu, uz prugu Veliki Bečkerek ( Petrovgrad) –Žombolj. Selo je prema popisu iz 1931. godine imalo 879 domaćinstava, 4.426 stanovnika i oko 600 dece. Krajem 1939. godine u novom naselju živelo je 5.116 ljudi.

    SPOJ LIČANA I BANAĆANA

    Kolonija Aleksandrovo formirana je od dve velike zavičajne zajednica: srpskih ratnih veterana- dobrovoljaca, mahom iz Like, i kolonista sa opštim uslovima iz banatskih sela iz okoline Velikog Bečkereka i Velike Kikinde (Melenci, Kumane, Vranjevo, Karlovo). Iz banatskih naselja u koloniju Aleksandrovo doseljena je 571 porodica a iz Hrvatske 336 porodica od čega iz Like 306 ( Donji Lapac- 149, Otočac-91, Korenica-34, Udbina -20), dok je iz Bosne i Hercegovine koloniju naselilo 65 porodica. Kolonisti iz banatskih sela naseljavani su usled agrarne prenaseljenosti u svojim naseljima, ali i da bi se pacifikovalo njihovo nezadovoljstvo jer su među njima bila jaki uticaji povratnika iz Rusije koji su doneli ideje boljševičke revolucije, pogotovo načina rešavanja agrarnog pitanja. Slavko Šećerov u svom listu „za demokrate i agrarce“ „Sloga“ 1923. godine kritikujući rad ministra za agrarnu reformu Krste Miletića naveo je da „ima srezova iz kojih se stanovništvo mora raseliti ako hoće da bude zadovoljno agrarnom reformom. Takav je srez novobečejski. Velika sela Melenci, Kumane, Vranjevo, Karlovo, pa iz kikindskog sreza Mokrin, Bašahid mogu se zadovoljiti samo ako se izvrši kolonizacija samih Banaćana. Punu godinu dana trebalo je ubeđivati činovnike i ministra da je potrebna kolonizacija Banaćana u Banatu. Ali ni do danas od ovih 125 porodica nije dobilo zemlju. . . Najveći greh je što u Ministarstvu leži 3.000 molbi za kolonizaciju. Sve te molbe prošle su kroz moje ruke. Iz Melenaca ( 500 ) , Kumana, Vranjeva, Karlova, Elemira, Taraša, Bašahida, Itebeja, Mokrina naša agrarna sirotinja tražila je kolonizaciju. Ministarstvo je primilo te molbe ali ih ne rešava. Njegova politika je da se Banaćani ponovo sele za Ameriku, a da se zemlja ostavi bogatašima.“

    ZBOG KOMUNISTA POD PRISMOTROM

    Zbog dominantnog broja banatskih doseljenika, među kojima su bili oni komunističkih uverenja, Aleksandrovo je bilo pod prismotrom policijskih službi Kraljevine Jugoslavije. Prilikom formiranja opštine Aleksandrovo veliki župan Beogradske oblasti septembra 1928. godine naveo je da će se „opština Aleksandrovo uskoro otcepiti od opštine Nova Crnja i tada će nadzor nad sumnjivima biti još jači.“ Opštinski beležnik Branko Novaković 19. marta 1930. godine tražio je brisanje četvorice lica iz Vatrogasnog društva navodeći da su komunisti. U sukobu oko mesta postavljanja fudbalskog igrališta u selu 1940. godine opštinski beležnik Nikola Marcikić naveo je da su „opštinskim izborom došli do vlasti i na upravu oni koji su jednom bojom ofarbani.“ Kolonisti mahom srpski ratni veterani- dobrovoljci iz Like živeli su u početku , u nehigijenskim i teskobnim uslovima, na majurima u okolini opštine Nova Crnja, naročito na majuru Bozitovo. Usled uslova kolonizacije i nedefinisanog smeštaja i nadeobe zemljišta lički kolonisti nisu bili prijatni sagovornici lokalnim i agrarnim vlastima. Novinar „Narodnog lista „iz Velikog Bečkereka 15. jula 1923. godine napisao je tekst „Tamo, amo po kolonijama“. Deo teksta je posvećen doseljenicima na Bozito majuru :„Sklonimo pažnju na Bozitovac gde živi najzdraviji element. Doseljenici su mahom Ličani iz okoline Lapca. Njihov vođa je Sava Šašić, ujedno i predsednik agrarne zajednice. Kada je šef agrarnog ureda došao da inspicira koloniju u pratnji četiri žandarma Sava Šašić ga je pozdravio rečima:„ Kada sam bio dobrovoljac na Solunskom frontu dolazio mi je u pohode sam kralj i pitao me rukujući se za zdravlje, a ti se bojiš da na tvoje veličanstvo neko ne izvrši atentat. Ne bojimo se mi žandarma i u 2 – 3 sekunde bi njihove lisice vezali za tvoje ruke, ali suviše cenimo čistotu naših ruku.“

    SUKOB DOBROVOLJACA I POREZNIKA

    Karaktere naseljenih dobrovoljaca iz Like u koloniji Aleksandrovo i njihov odnos sa lokalnim vlastima reljefno je opisao i članak objavljen 27. jula 1926. godine u velikobečkerečkom „Banatskom glasniku“ pod nazivom „ Šta je crno u Crnji“ u kojem autor članka opisuje sukob naseljenih dobrovoljaca sa beležnikom opštine Nova Crnja Čedomirom Kostićem: „U Novoj Crnji došlo je do ozbiljnih stvari. Razjareni dobrovoljci oterali su opštinskog beležnika g. Čedomira Kostića i poseli opštinsku kuću. Beležnik je počeo goniti dobrovoljce sa zemlje jer nisu imali da plate porezu. Dobrovoljci odu u Beograd i donesu rešenje da budu pošteđeni neko vreme. Beležnik ne uvaži to. To razjari dobrovoljce te napadnu opštinu, oteraju beležnika i pošalju izaslanstvo u županiju“ Velikobečkerečki protojerej Žarko Stakić 7. jula 1924. godine napisao je tekst o izgradnji Aleksandrova: „Selo Aleksandrovo osnovano je 1922. godine, a sazidano većim delom 1923. godine. Temelj selu i ime sela i osvećenje obavio je Anđelko Grbić paroh srpskocrnjanski u društvu sa kolonistima – dobrovoljcima, podžupanom velikobečkerečkim Svetislavom Rajićem i sreskim načelnikom žomboljskim Stevanovim i izaslanikom agrarnog ureda iz Velikog Bečkereka Mitrinovićem i Višnjićem. Mesto za crkvu je tog dana osvećeno, groblje je osvetio Anđelko Grbić, na treći dan duhova u velikom prisustvu dobrovoljaca. Na sredini groblja nalazi se veliki ukopani krst. Sva tri gornja čina obavljena su veoma svečano u toku 1923. godine. Tokom 1923. godine u leto i jesen vrlo mnogo kuća je u prve dve kolonije izgrađeno (Novo Selo i Aleksandrovo). Osobito je Aleksandrovo sazidano, jer leto i jesen 1923. godine su bili, tako reći, bez kiše. Iste godine na Svetog Stevana Dečanskog i Svetog Mratu pojavila se duga kao usred leta te je sve potpomoglo zidanju kuća i podizanju srpskih sela. A uz to je rodna godina pripomogla da domove svoje mogu podići. Kolonija Aleksandrovo su većinom Ličani, a ima i Banaćana.“ Naseljenici u koloniji Aleksandrovo po naseljavanju pokrenuli su akciju gradnje školske zgrade i dobijanja opštine pošto je novo naselje bilo brojno.“ Ovo ogromno naselje ima ogroman broj dece koja se ne školuju jer nema škole i učitelja. Ako bi školska prosveta, u ovom još nesređenom naselju, ostala i dalje nedokučiva našemu podmladku, kao što je sada, iz toga je nastala neizmerna šteta po učenosti naše dece, a u tome bi mogao biti uzrok da se spreči pravilan razvitak našega podmladka u svim pravcima društvenog života.“ napisao je 20. februara 1924. godine dobrovoljac Rade Kantar, iz Dnopolja kod Donjeg Lapca. Školska zgrada sa dve učionice i učiteljskim stanom izgrađena je 1928. godine, ali to nije bilo dovoljno zbog velikog broja učenika tako da su tri privatne zgrade u zakupu služile kao učionice. Septembra 1936. godine u Aleksandrovu otvorena je nova školska zgrada sa 4 učionica i 2 učiteljska stana. Građani kolonije Aleksandrovo 10. marta 1928. godine doneli su rezoluciju da postanu samostalna politička opština; opštinsko poglavarstvo Nova Crnja 19. marta 1928. godine donelo je odluku da „jedna petočlana opštinska deputacija ode za Beograd zajedno sa deputacijom opštine Aleksandrovo radi ishođenja odluke da Aleksandrovo postane politički samostalna opština“; 5. aprila 1928. godine opština Nova Crnja donela je rešenje br. 1111/928 da kolonija Aleksandrovo postaje samostalna politička opština. Osnivanje političke opštine u Aleksandrovu 1928. godine donelo je veće mogućnosti za razvitak naselja. Već 1930. godine( 21. mart) sreski načelnik sreza Jaša Tomić obišao je novo naselje i primetio njen dinamičan razvitak i njene probleme:„ Sama opština preduzima vrlo važnu ulogu u pogledu sređivanja unutrašnjih prilika. Sagrađuje iz sopstvenih sredstava lepu novu školu koja je već predata na upotrebu. Otpočeto je zidanje opštinske zgrade po odobrenom planu Građevinske direkcije u Novom Sadu. Predviđeno je zidanje Bogomolje, materijal je već nabavljen. Ali nedostaje pomoć merodavnih. Ima 600 đaka, a postoji samo jedna zgrada, koja ne može primiti svu decu već svega 400. Od strane zdravstvenog odseka u Novom Sadu bio je izaslanik na licu mesta radi podizanja zdravstvene zgrade, no do danas ništa nije rešeno.“

    SAGRAĐENE DVIJE ŠKOLSKE ZGRADE

    Gradnja dve školske zgrade, pravoslavnog hrama Svetog Đorđa u novom naselju 1937. godine, opštinske zgrade 1932. godine promenili su izgled kolonije i predstavljali su najkrupnije rezultate aktivizma doseljenika da izgrade novo selo. Ali, naporima opštine Aleksandrovo posle 1928. godine život u naselju bio je u neprekidnom procesu izmene i preimenovanja, poboljšanja uslova života naseljenika, izmene higijenskih prilika, regulisanja i zadovoljavanja potreba kolonističke populacije. Jedna od glavnih potreba doseljenika u novom naselju bila je potreba za zdravom pijaćom vodom. Po izveštaju sreskog načelnika sreza Jaša Tomić od 21. marta 1930. godine opština Aleksandrovo „ iz svojih sredstava buši sedam arteskih bunara, koji su također već predati na upotrebu.“ Prema informaciji iz „ vranjevačke“ agrarne zajednice od 16. oktobra 1930. godine „ na ovoj koloniji imade do sada iskopanih šest arteskih bunara, ali je jako nužno još dva bunara iskopati“. Očigledno , da je 1930. godine kolonija Aleksandrovo bila pri kraju procesa obezbeđivanja kolonije zdravom pijaćom vodom, što je za koloniju, u uslovima čestih poboljevanja stanovništva , bilo veoma značajno. Stevan Zvekić, predsednik opštine Aleksandrovo, 1. oktobra 1937. godine pišući Dunavskoj banovinu o uslovima života u novom naselju naveo je da je „ kolonija podignuta u ritu, pola godine se davi u blatu, pola godine guši u prašini“. U jesen 1930. godine novinar lista „Severna straža“ boravio je u Aleksandrovu i zatekao je „mlado drveće posađeno pored seljačkih domova“. Opštinska uprava Aleksandrova 7. avgusta 1932. godine donela je odluku o „ flasterisanju“, odnosno gradnji trotoara od cigala od opštinske zgrade do željezničke stanice. „ Ovakvo stanje u koloniji ne može se dalje tolerisati; opština mora da sredi svoje higijenske prilike, da sprovede asanaciju sela, te je stavila na red flasterisanje ulica, kao i drugih mera na sređivanje mesnih prilika“ 1. oktobra 1937. godine napisao je predsednik opštine Aleksandrovo Stevan Zvekić.“ Flasterisanje“ ulica opština Aleksandrovo radila je u proleće – leto 1938. godine jer se 17. jula 1938. godine Mesni odbor Jugoslovenske Radikalske zajednice žalio Upravnom odeljenju Dunavske banovine na „ loš kvalitet cigalja za flaster, obračunatih kao prvoklasna flaster ciglja.“

    NA ŽELJEZNIČKU STANICU ČEKALI ČITAVU DECENIJU

    Veliki problem novog naselja izgrađenog pored pruge Veliki Bečkerek – Klarija bilo je nepostojanje željezničke stanice. „Željeznica prolazi pored sela, ali ne staje, molbe su podnošene, ali do danas ništa nije rađeno.“ napisao je 21. marta 1930. godine načelnik sreza Jaša Tomić što znači da su kolonisti iz Aleksandrova bili prisiljeni da koriste železničke stanice u Novoj Crnji i kod majura Janoševac. “Pre neki dan je učinjena olakšica i u saobraćaju, jer je naše selo dobilo železničko stajalište“ naveo je opštinski beležnik Branko Novaković novinaru „ Severne straže“ prilikom njegove posete Aleksandrovu u avgusta – septembra 1930. godine što znači da kolonisti skoro jednu deceniju od početka doseljavanja nisu imali železničku stanicu iako je pruga prolazila pored sela. Kada je železnička direkcija donela odluku da uspostavi železničku stanicu Aleksandrovo putnici su bili izloženi vremenskim neprilikama. Sreski načelnik sreza Jaša Tomić 1. novembra 1930. godine naveo je da je Paja Blažić prvi predsjednik Aleksandrova „ gledajući kako se narod pati dao jednu kuću pored same stanice po svom nahođenju, bez ikakve nagrade na raspoloženje narodu za čekaonicu.“ U velikoj koloniji kao što je bilo Aleksandrovo pitanje pijace je bilo jedno od ključnih za razvoj trgovine i zanatstva u novom naselju. “Parcele u centru sela za pijacu, crkvu, školu, opštinsku zgradu bile su bespravno dodeljene nekim trgovcima i kafedžijama i zbog toga se čitavo selo pobunilo. U Beograd su nagrnule deputacije i tadašnji ministar Vlada Andrić izašao je u selo i naredio rušenje kuća koje su bile podignute na samoj pijaci,“ naveo je novinar „Severne straže“ 1930. godine. Opština Aleksandrovo donela je odluku 24. maja 1932. godine da se „određuje mesto ispred opštinske zgrade koje je već ograđeno i na kome bi se prodavale samo životne namirnice i sitna stoka ( kao što su svinje i ovce)“. Nešto kasnije ( 8. jula 1932. godine), „ odobreno je držanje pazarnih dana nedeljom i četvrtkom“.

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 48, novembar 2019.