Turska vremena

10. novembar 2014.

komentara: 2

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

Janičari
Janičari

       Odmah po završetku Kosovske bitke 1389. i nakon pada srpskih zemalja, turska uprava, u potčinjenim oblastima, prvo vrši teritorijalnu podjelu, a zatim uspostavlja administrativnu i sudsku vlast. Nije poznato kada je to tačno urađeno, ali sigurno da nije moglo biti prije prvog popisa.

Hercegovački sandžak kome pripadaju Nikšići iz predjela Onogošta, Piva, Gornja i Donja Morača i Rovca, formiran je 1477. Skadarskom sandžaku, poslije osvajanja Skadra 1479. pripojena su brdska plemena prema sjevernoj Albaniji – Kuči, Piperi i Bjelopavlići. Devedeset godina nakon boja na Kosovu, smatra se da su Zeta, Brda, dio Hercegovine i Albanija, pali pod tursku vlast. Računa se da su od tada Turci prisutni i u Gornjem Polimlju.[1]

Za vrijeme sultana Bajazita II (1481–1512), Selima I (1512–1520) i Sulejmana II  (1520–1566), turska država dostiže vrhunac. Državna uprava predstavlja čudnu mješavinu sultanskog samodržavlja, teokratije i vojne samovolje. Svaka od ovih vlasti nekontrolisano djeluje, sukobljava se i teži da potre onu drugu. U ratnim pohodima, i ”carskim zengijama”, sultani samostalno i po ličnoj volji propisuju zakone i uredbe.

U Osmanskom carstvu, na snazi je vlast Šeih–ul–islama i sultana. Šeih–ul–islam, vrhovno duhovno poglavarstvo, iako potčinjeno sultanu, na osnovu Kurana, za pravovjerne muslimane samostalno piše propise. Za nevjernike, raju, po sultanovom ovlašćenju zakone i uredbe donosi veliki vezir, obično janičar.

Visoko duhovništvo–Ulema, čvrsto drži i tumači sudsku vlast i na osnovu Kurana, zakona nad zakonima, dijeli pravdu, ne obazirući se mnogo na odluke monarha. Ono što ne odgovara slovu i duhu Kurana nema moć zakona, pa se Ulema, u tom pogledu, nalazi iznad sultana, utoliko više,  ukoliko je neki od njih slabiji.[2]

Na čelu Uleme, nalazi se muftija, veliki sveštenik, s pravom neprogrešivog tumača zakona; njegova fetva ima snagu Kurana. Šeih–ul–islam, najstarija vjerska vlast, imenuje kadiju koji sudi potpuno nezavisno i samostalano, a upravna vlast njegove presude mora da sprovodi.

Pa ipak, pravda se prodaje kao trgovačka roba. Kada hoće da se naglasi bezakonje i danas se kaže: ”Kadija ti sudi, kadija te tuži”. U turskoj državi, do najniže ustanove, prisutan je dualizam vlasti, sultanske i vjerske.

Upravnici, gospodari manjih ili većih oblasti koje imenuje sultan, drže apsolutnu vlast, a njihovi upravni akti, pisani u sedlima, imaju značaj zakona. Oni šalju prihode sultanu, određuju dažbine, izdržavaju činovništvo, mjesnu vojsku i kupuju visoke dužnosti. Raskoš i bogatstvo pokrajinskih gospodara dostiže sjaj i nivo suverena. Vlast teži da prigrabi što više blaga, žena, konja, opreme, robova i drugih grubih i primitivnih naslada i uživanja.

U pokorenim zemljama, Turci za hrišćane i Jevreje propisuju naročitu odjeću. Oni ne smiju da oblače bijela odijela, da nose turbane–amame, džubete i kabanice. Određena je boja–plava za hrišćane, žuta za Jevreje, čak i način na koji se briju i šišaju. Nemuslimani, muškarci i žene, mogu da nose samo crnu obuću; muslimani imaju pravo na crvene firale, a muslimanke na žute.[3]

Hrišćani mogu da jašu samo mazge i magarce sa samarima, bez prava da na njih stavljaju sedla, pri čemu noge moraju da drže sa strane. Nijesu smjeli prvi da pozdrave muslimana, a pri susretu na putu, i na suženju, dužni su da se sklone i propuste pravovjerne. Svaku uslugu koju musliman traži, hrišćanin ili Jevrej mora da izvrši.

Osim što su ponižavani, hrišćani i Jevreji su tretirani i kao prljava bića. Muslimanima je zabranjeno da dotiču stvari kojima se hrišćani služe, a za zločin se smatra da kod emira budu pisari ili sakupljači poreza.

Rijetki su slučajevi opšteg pogroma hrišćana po odobrenju vlasti, ali su pojedinačna ubistva dopuštena. Vrijeđani od jednih, pljačkani od drugih, obeščašćeni i prezirani od svih, nesrećnici bijahu gonjeni kao divljač.[4]

***

       Snaga Turske bila je u vojnoj organizaciji. Uspjehe u Maloj Aziji i Evropi postigli su zahvaljujući hrabrosti i čvrstoj disciplini. Sultani ili njihovi najbliži srodnici predvode vojsku, i na taj način vojnicima ulivaju povjerenje, jačaju borbeni duh, i lično, svojim očima, posmatraju šta je za jednu ratničku naciju korisno ili štetno.

U mletačkom izvještaju iz 1534. koji navodi Mijatović, objašnjava se uzrok turskih vojničkih uspjeha: ”Vrlina sultanove vojske leži u tome što ona nije sastavljena od najamničara i stranaca, već što su sultanovi vojnici, još u djetinjstvu, probrani iz svih krajeva carstva, što stojeći neprekidno pod platom i disciplinom postaju srcem i dušom njegova sopstvena vojska, pa, otuda, poslije dolazi i velika korist od pokornosti i vjernosti”.

U početku osvajanja naših zemalja, malo istorijskih dokumenata govori ka- ko je turska vlast organizovana i kakvi su društveno–ekonomski odnosi uspostavljeni. Pokorena područja Turci odmah pretvaraju u krajišta ”sa širim ovlašćenjima”. Kao ratnici, oni su izgradili feudalni sistem u kome se, za nagradu, zemlja dijeli na zijamete i timare, imanja većeg i manjeg obima, čiji su vlasnici, spahije, bili dužni da, prema veličini posjeda, daju određeni broj vojnika.

Timari i zijameti se nijesu mogli prodavati i nasljeđivati.[5] Spahije i njegovi ljudi vojnici, povlašćen su stalež ”pravovjernih”, dok su obrađivači zemlje, isključivo hrišćani, raja i podložnici, imali da rade i omoguće lagodan život novim gospodarima.

Spahija teži da porodici obezbijedi nasljedna prava i dobije što više prihoda. Zavisni kmetovi, za zemlju koju obrađuju, imaju utvrđene obaveze, a slobodni seljaci za sebe i više naraštaja unaprijed, zakupljuju vlastelinske i spahijske posjede.

Vlasniku zemlje, spahiji, obično pripada polovina ili trećina prihoda.[6] On po želji može da odabere dva mjeseca u godini, kada ima pravo na ”monopol” za prodaju vina. Na imanjima raja radi pod napolicu i ne smije prodavati svoje, već isključivo spahijsko vino. Krajem XVI vijeka, u vrijeme kriza, samovoljni pojedinaci čitluke dobijaju otimanjem i uzurpacijom zemlje. Jedan papin izvještač iz 1623. ili 1624. Prištinu ističe kao središte timar–spahija, koji su ”molto armigeri”.

Vlasnici timara su vojnički organizovani pod vlašću alaj–bega, zapovjednika uže oblasti, a on pod komandom sandžak–bega. S velikim timarima Turci su dobili garnizone, čije snadbijevanje nije zavisilo od gradova, i mobilnu miliciju za zaštitu posjeda i lokalnog stanovništva od pljačkaša.[7]

***

       U pokorenim zemljama Turci zavode više vrsta poreza, a najteži je, svakako, danak u krvi. Svake pete godine, četiri hrišćanske provincije sultanu daju 10.000 najkršnije i najzdravije muške djece od 10 do 12 godina; posebne vojne komisije biraju najbolje i najljepše dječake.

U očaju, roditelji često sakate zdravu djecu, a kasnije, počeli su da ih žene poslije desete a prije dvanaeste godine, znajući da Turci neće nipošto da raskidaju bračne veze. To je bilo jedino spasonosno sredstvo protiv uzimanja djece i teške patnje roditelja.

Nakon prevođena u islam, dječaci nijesu dobijali nikakvo drugo obrazovanje osim vojničko. Njihovo vaspitanje i obučavanje uglavnom se sastoji u nemilosrdnom ubijanju, koje vježbaju nad zarobljenim hrišćanima i osuđenicima. Vještina se demonstrira čak i na svadbenim svečanostima sultana, kada se mladi janičari takmiče ko će zarobljeniku brže otkinuti glavu ili ga u trku probosti kopljem.

Pokornost i poslušnost janičara, sultan obezbjeđuje platama i stalnim povlašćivanjem. Oni su, samo da budu pouzdani borci u ratovima, mogli da čine šta hoće. Vlast janičara, vojske kakvu nije imala ni jedna druga evropska država, izrasla je između sultanske i vjerske. Osim vrhovne sultanske, koma- nda nad njima je u rukama aga–janičara. U čestim i krvavim borbama za presto, oni su odlučivali ko će i monarh biti; rješavali su sukobe između uleme i sultana.[8]

Janičari se nijesu ženili, već su kao prava stajaća vojska, u strogom zaptu i sa naročitim privilegijama, živjeli u kasarnama. To je najbolja pješadija Evrope, uvježbana, borbena, fanatizovana, koja se ne žali dok se bori.[9] Neki misle da oni nijesu bili isključivi vjerski, već samo profesionalni. Vjekovima hrišćanski sinovi održavaju vlast sultana; nasilno odvođeni, mnogo naših mladića progutala je Mala Azija, Persija, Arabija, Afrika.

***

       Istorijski izvori pokazuju da su se crnogorska, brdska i hercegovačka plemena razvila iz stočarsko–vlaških katuna. Katun je nesumnjivo rodovska organizacija. Vlasi–stočari su i vojnici, pa je katun i vojnička organizacija. Tamo gdje su se katuni razvili u plemena nestale su župe, stare teritorijalne organizacije nemanjićke feudalne države. Za vrijeme Crnojevića, od starješina katuna obrazovano je plemstvo.

***

       U srpskoj državi, u srednjem vijeku, mučan je život seljaka. Od prastarih vremena stočari imaju svoje običaje i poseban način života, koji i nije naročito težak. Zemljoradnik se nalazi u neugodnijem položaju, jer je vezan za vlastelinsku ili manastirsku zemlju. Na seosku kuću carski porez iznosi 1 perper, što nije mnogo, ali su teški obavezni radovi. U XIV vijeku, za vlastelina, seljak godišnje besplatno radi 104 dana. Nad meropsom vlasnik ima veliku moć i pravo stroge kazne.[10]

U XVI i XVII vijeku, srpske oblasti imaju seosku samoupravu organizovanu u većim zajednicama, knežinama. U krajevima gdje su seljaci zavisni od turskih spahija, knežinska samouprava, organizacija doseljenika iz stočarskih krajeva, organ je za prikupljanje poreza. Knežine i plemena su male, razjedinjene i nepovezane oblasti, koje u najboljem slučaju obuhvataju jednu nahiju, a često i prostor manji od nahije.[11] Nahija je teritorija u kojoj je organizovana upravna, a kadiluk je sudska vlast; po pravilu, kadiluk se prostire na više nahija.

U srpskim zemalja, Turci su zaposjeli strateški važna mjesta i puteve. Raspustili su zatečene posade, i postavili svoje. Od položaja i značaja gradova zavisi i broj vojnika, a bilo je i napuštenih utvrđenja. Prema zatečenim srpskim, vojničkim ili poluvojničkim redovima, Turci se odnose tolerantno. Prihvataju ih u svoju službu, priznaju im dotadašnja prava i daju baštine i privilegije. U početku, do potpune okupacije, u graničnim oblastima, funkcioniše dvovlašće između domaće i osmanske vlasti.

Od XV vijeka, agrarni sistem karakteriše državno vlasništvo nad zemljom i pravo slobodnog seljaka da uživa nad svojim selištem. Privremenim koncesijama ustupa se zaparložena i pusta zemlja, mevât, što za državu predstavlja sredstvo za osvajanje i kolonizaciju.

Džemat je osnovni oblik turske društvene organizacije koji se najčešće poistovjećuje s agalukom.[12] Čitluk je privatni posjed, ponekad izuzetno prostran, a čift je osnovna mjera za površinu zemlje koja odgovara porodičnom ognjištu, hâne.[13] Vlasniku čitluka, seljak–čifčija  dug isplaćuje u naturi, radu ili novcu.

***

       Sa dolaskom Turaka u Zetu, Primorje i Brda, mnogo toga se promijenilo u političkoj organizaciji i životu stanovništva. Crnom Gorom do dolaska Skender–bega upravlja musliman, subaša ili ”vojvoda”, sa sjedištem u Žabljaku. Vojvoda Crne Gore, Sinan, pominje se već u septembru 1499.

Jovan Tomić posebno ispituje ovaj period, i naglašava da je u Crnoj Gori turska uprava mirno primljena, jer za vrijeme mletačko–turskog rata (1499–1502), nije bilo nekog ozbiljnijeg sukoba. U Zeti je ipak, poslije pada 1499. i pripajanja Skadarskom sandžaku, došlo do pobuna zbog harača, ušura i drugih davanja koja raja mora da plaća skadarskom sandžak begu i spahijama. Ponašanjem prema narodu, kotorska vlastela je i doprinijela da su Crnogorci osjećali veću naklonost prema Turcima nego Mlečanima. Neka sela su se odmetnula i prišla Turcima, jer Senat nije obraćao pažnju na predloge da se u Crnoj Gori podstaknu ustanci.[14]

U Crnoj Gori su se, zbog surovog prikupljanja harača i drugih dažbina, dogodile dvije pobune. Zato, sultan 1513. Crnu Goru proglašava filurdžijskom oblašću, što mijenja i obaveze naroda prema turskoj vlasti. Iako se o tome malo zna, stanovnici Crne Gore su na baštini slobodni, imaju veća prava i povlastice nego podanici u drugim turskim pokrajinama, pa se ideja o stvaranju nezavisne države ovdje i razvila ranije nego u ostalim srpskim zemljama.[15]

U zaseban sandžak Crna Gora je izdvojena 1514. kada je za crnogorskog sandžak bega postavljen Skender beg Crnojević. Do njegovog dolaska, Kotor i Budva carine plaćaju neposredno sultanu. Solane u Grblju, koje u zakup drže Kotorani, Skender beg je odmah oduzeo, iako su one, po ugovoru iz 1503. sultanova svojina.[16]

U početku Turci nijesu mnogo nagonili naš svijet da primi islam.[17] Ljudima su ostavljali slobodu da se, s obzirom na prednost koju daje nova vjera, sami opredijele. Za Ahmet pašu Hercegovića i Skender bega Crnojevića nema nikakvih dokaza da su silom primili islam, već bi se prije reklo da su to uradili iz prkosa i računa. Uspostavljanjem turskog feudalnog sistema sultanovi namjesnici u Skadru i Podgorici zemlju ustupaju onima koji prihvataju okupaciju i islam. Zemlja je glavni mamac, pa od tada naš narod dobrovoljno počinje da prelaziti u islam. Ipak, po dolasku Skender bega Crnojevića, do masovnijeg turčenja dolazi jedino u staroj Crnoj Gori.

”Poturči se plahi i lakomi” („G. vijenac“ – P. P. Njegoš).

Pojava islamizacije uticaće i na stvaranje novog feudalnog sloja. Sultani u XV, i početkom XVI vijeka, za namjesnike Bosne postavljaju uglavnom Srbe: Skender bega Mihailovića, Sinan pašu Borovinića, Mehmed bega Obrenovića, Skender bega Vraneševića, Mustafu bega Borojevića.

Za turskofilsku politiku u Srbiji nijesu mogli da pridobiju značajniju većinu.[18]

***

       Nakon osvajanja Crne Gore, Turci uvode poreze i dažbine koje zavisni seljaci plaćaju spahijama. Smatra se da su u Crnoj Gori tada organizovana tri timara, dva za spahije i jedan za kadiju. Zna se da su dvojica prvih spahija hrišćani iz loze Crnojevića, a da je pored njih bilo i pedeset i tri müsellema.[19] Muselemi prikupljaju harač, što je kasnije glavna obaveza knezova. Većina muselema se u dukađinskom defteru iz 1570. naziva knezovima; njihove kuće i baštine su oslobođene poreza i dažbina.[20]

U Hercegovačkom sandžakatu slobodni seljaci uživaju filurdžijska prava pa se u početku teret poreza i ne osjeća, jer su i prije dolaska Turaka davane slične dažbine. Narod još nije pretvoren u bespravnu raju kasnijih vremena. Tada se, bježeći od nasilja, većina ravničarskog stanovništva iseljava u planinske oblasti Crne Gore.[21]

„Što uteče ispod sablje  turske,

Što na vjeru pravu ne pohuli,

Što se ne hće u lance vezati,

to se zbježa u ove planine,

da ginemo i krv prolivamo,

da junački amanet čuvamo,

divno ime i svetu slobodu“.[22]

***

       Na ime poreza, u filurdžijskoj nahiji Rovca, na Đurđev dan se od svake kuće uzimao dukat (filur), ovca s jagnjetom–12 akči (sitan turski srebrni novac) i ovan–15 akči. Dodatno, svakih 50 kuća daje dva ovna ili 60 akči, jedan šator (čergu) ili 100 akči, a prilikom vojnog pohoda svako naselje od 10 kuća oprema 1 konjanika pod oružjem.P[23]

Odvajanje Crne Gore od Skadaskog sandžakata vezano je za davanje prihoda carskog hasa, filurije, u zakup Skender begu Crnojeviću; tada su ukinuti spa- hijski timari. Po svjedočanstvu Kanun–name iz 1523. Crna Gora je “neprohodna i krševita zemlja. Raja zato nije u mogućnosti da daje ušur, harač, ispendže i druge dažbine”, te se po “vlaškom običaju” uvodi filurija. Stanovništvo je proglašeno slobodnim seljacima, filurdžijama, koji svoje poreske obaveze plaćaju ”odsekom”.

Proglašavanjem čitavog stanovništva slobodnim, nepotčinjenog spahi- jama, Crna Gora od vazalne zemlje 1496. postaje sastavni dio osmanske imperije, carski has. Pravno, po turskom zakonodavstvu, zemlja je pripadala državi. Na ime punog vlasništva ili dugotrajnog korišćenja, sultan, potpuno zvanično, zemlju dodjeljuje privatnim licima i velikodostojnicima. Has znači izvrsno. To je ”zemlja koja daje od 100.000 do 500.000 akči prihoda i ustupana je visokim carskim činovnicima, vezirima i ulemi.[24] Oblast čiji je godišnji prihod iznad 500.000 akči pod upravom je samog sultana ili članova carske porodice. Ona se zato, po visini sultanove apanaže, nazivala – Kazi Humajun”.[25]

Filurija, vlaško–stočarski porez, pripada sultanu i zakupcu, sandžak–begu. U Crnoj Gori, svaka kuća i baština,[26] njih 3.151, plaća 55 akči–33 na ime harača sultanu, 20 na ime ušura sandžak–begu i 2 porezniku, a daje i radnika na petnaestodnevni rad u solanama Grblja. Od dvadeset akči koje pripadaju sandžak begu, deset–ispendža, naplaćivala se u vrijeme sjetve, odnosno, u martu, a deset–ušur, u vrijeme žetve. Na ovim osnovama, pod nadzorom samog Skender bega, 1523. napisan je prvi defter za Crnu Goru.

Samo zahvaljujući intervenciji vlasti iz Carigrada, narod nije zbacio Skender bega s uprave. Njegovo nasilje i gramzivost nijesu imali granica. Protestovao je kod Mlečana što uzimaju ljude iz Crne Gore za brodsku posadu. Obračunavao se sa neposlušnima–lično je obilazio razna mjesta po Crnoj Gori i izricao kazne. Opoziciju je gušio u krvi.[27]

Prilikom popisivanja zemlje, Skender beg pravi brojne zloupotrebe. Nije upisivao samo ”mrtve duše” već filuriju naplaćuje od rođaka bjegunaca i drugih stanovnika tog mjesta, pa su žalbe sultanu učestale; mnoge porodice su na ivici propasti. On 1523. ima 103.000 akči prihoda od filurije i drugih poreza.[28]

Dažbine, takozvane baduhve, Crnogorci plaćaju kao i ostali vlasi–filurdžije. Ali, za razliku od ostalih, ne plaćaju svadbarinu, što pokazuje da su, s obzirom na tursko feudalno uređenje, slobodni. Na običnom timaru seljaci polovinu globe i kazni plaćaju spahiji, a drugu polovinu sandžak–begu, dok na slobodnom, serbes(t) timaru cio iznos dažbine pripada spahiji. Tokom druge polovine XV, i početkom prve polovine XVI vijeka ”bilo je dosta hrišćana spahija,” dok ih sredinom XVI vijeka ima više nego muslimana.[29]

Muslimani su povlašćeni, ali ni hrišćani nijesu progonjeni. Naprotiv. Sultan Svetoj Gori priznaje samoupravu i ne uznemirava tamošnje manastire. Kada su osvojili Makedoniju i južne hrišćanske zemlje, Turci su, istina, posjeli manastirske metohe i predali ih sultanu, ali ih on ”daruje” vizantijskom caru. Kažu da je naročitu milost prema manastiru Ksiropotamu, pokazivao Selim I, jer je vjerovao da su mu njegovi zaštitnici Četrdeset mučenika, pomogli prilikom osvajanja Egipta.[30]

***

       Kada nijesu ratovali, Turci i mnogi naši muslimani, koji su primili njihove navike, život provode sa visokim smislom za uživanje. Zbog sopstvenih i porodičnih interesa brinu da u njihovim sredinama ne bude buna i nereda. Štite hrišćane koji im svojim radom omogućavaju takav život. U gradskim mahalama, odnos između muslimana i hrišćana često se odvijao s puno povjerenja. Naročito se poštuju komšijske veze.

U mnogim muslimanskim kućama posluga je hrišćanska. Rajetin nema prava kao musliman, ali se u njemu ipak gleda čovjek. Odnosi su se zaoštrili i pomutili tek docnije, kad su zbog visokih poreza, ponešeni željom za slobodom ili podstaknuti spolja, učestale ustaničke akcije.[31]

Po svom društveno–ekonomskom položaju nema bitnih razlika između onih koji su ostali u pravoslavlju i onih koji su prešli u islam. U Crnoj Gori poturčenjaci nijesu posebno privilegovani, niti su međusobno vezani nekim jačim interesima. Vjera im više znači u svakodnevnom životu, nego u duhovnom suprostavljanju krsta i polumjeseca.

Do sukoba pravoslavnih i pripadnika islama prije dolazi iz bratstveni- čkih nego iz vjerskih motiva.

Početkom XVII vijeka, u staroj Crnoj Gori postoje pet džamija: na Cetinju, Obodu, Vir  Pazaru, Katunskoj nahiji i Ćeklićima; u plavskoj nahiji jedna.[32]

Promjene su nastupile krajem 1570. kada je izvršen novi popis i kada Crna Gora pripada Dukađinskom sandžaku. ”Po vlaškom običaju”, Crnogorci i dalje plaćaju filuriju, koja se povećala na svaku kuću i baštinu za 10 akči, odnosno sa 55 na 65. Kanum–nama kaže da svaka kuća i baština pored 20 akči za ispendže i ušur treba da daje još i 10 za ”sitnice”. Iz deftera se vidi da su manastiri, u odnosu na prethodne popise, sačuvali imanja, a djelimično su upisana i nova.[33]

***

       Privremeno pripajanje Dukađinskom sandžaku, može se objasniti time što se prihod od filurije davao u zakup, inače se ne bi moglo razumjeti kako hercegovački sandžak beg oko 1613. traži harač od Crne Gore. Filurija se održala i u XVII vijeku što se vidi iz činjenice da su 1613. skadarski i ostale paše konačno dobile crnogorski danak koji je iznosio talir na kuću.[34]

U XVI i XVII vijeku tursku vlast priznaju crkva, crnogorske vladike i glavari, koji se u istorijskim izvorima nazivaju knezovi, a ređe vojvode i spahije. Spahije i knezovi su u to vrijeme nosioci vlasti turske države. Vuja Raičevog, od sultana priznatog za spahiju i ”glavu” Crne Gore, ne pominje samo Bolica, već još jedan dokumenat iz 1613.[35]

Crnogorci su dobili određene povlastice o čemu su krajem XVI vijeka imali i ferman. Njihova autonomija u XVI i XVII vijeku, podrazumijeva obavezu ratovanja na teritoriji Crne Gore. Turci potvrđuju vojvodu koga bira narod, dok danak kupi činovnik sa Porte.[36] Porez plaćaju samo sultanu. Njih- ova glavna vojnička obaveza bila je čuvanje granica.[37]

Skadarski biskup, Petar Bogdani, u izvještaju iz 1665. kaže da provincija Crna Gora ima 90 sela sa 3.000 kuća, od čega 100 katolika, 6.000 pravoslavnih, 800 muslimana i oko 4.000 boraca.

***

       U vrijeme Nemanjića, u Zagorju su među najznačajnijim naseljima Bihor i Brskovo.[38] Iz darovnih povelja srpskih vladara, Stefana Prvovjenčanog, kralja Vladislava i cara Stefana Dušana, vidi se da neka sela Bihora pripadaju manastirima i crkvama.

Tradicija kaže da su Trpezi, Goduša, Rujišta i druga, simbolično do skora davala priloge crkvama.

U srednjem Polimlju i Potarju Turci su se učvrstili u XIV i XV vijeku. Grad Brskovo je pao 1399. a Bihor 1455.  Vjerovatno je srednjovjekovni grad–tvrđava Bihor, koji se u jednom dubrovačkom trgovačkom dokumentu prvi put pominje 1450. i za koji se misli da je bio lociran na ušću Lješnice u Lim, dao ime cijeloj oblasti.

U opisu Bihora iz 1451. stoji da je tvrđava opasana zidom sa kulom osmatračnicom, da se unutra nalaze drvene kuće, skladište, bunar, cisterna. Taj grad po važnosti upoređivan s Prizrenom, bio je centralno mjesto na putnom pravcu: Novi Pazar–Sjenica–Akovo–Brskovo i dalje prema primorskim mjestima.

U periodu od 1454–1561. u Prizrenskom sandžaku postoje dvije tvrđave sa posadama – Prizren i Bihor. U izveštaju iz 1455. navodi se da su Turci u isto vrijeme zaposjeli obje, što ne znači da su gradovi osvojeni baš te godine.[39] U dokumentu iz 1455. u plavskoj nahiji pominje se Sulejman aga, subaša Plava, koji u vojnim pohodima učestvuje sa 4 dželebije i 1 šatorom.[40]

U XVI i XVII stoljeću Bihor je brdsko–planiska oblast, koja se prostire od Turjaka preko Tifrana, Ravne Rijeke i planine Bjelasice, niz Lim do Kumaničke klisure. Kao sastavni dio Bihora pominju se Korita, župa Ljuboviđa, možda i Brskovo i današnji bjelopoljski prostor sa Bistricom do Brodareva.[41]

***

       Prvi popis stanovništva i imovine u Skadarskom sandžaku izvršen je 1485. Sandžak ima četiri kaze (okruga): skadarski, podgorički, pećki i bihorski. Bihorsku kazu sačinjavaju: Komnin (okolina Budimlje–Berane), Komorani (okolina Bijelog Polja), Zla rijeka (Zlorečica) i Plav. Iz deftera se vidi da neki Husein Bihorac drži timar u kadiliku Blagaj.

U raznim periodima, od uspostavljanja turske vlasti, Bihor pripada hercegovačkom, sarajevskom, skadarskom, prizrenskom i drugim sandžakatima.[42] Popisi iz 1487/88, 1488/89, 1489/90 i 1490/91.  pokazuju da se broj kuća kretao od 1.432 do 1.643,  a udovičkih od 108 do 116.

Iz turskih popisa poznato je da je početkom četrdesetih godina XVI vijeka, Bihor kaza i kadiluk, zasebna teritorijalno–administrativna i sudsko–upravna jedinica. Obuhvata 181 naseljeno i 7 nenaseljenih sela sa 3.785 ”avarskih”, 19 muslimanskih i 142 udovička domaćinstva podložna vanrednim nametima i feudalnim obavezama. Popisivači su 1585. zabilježili 90 naselja i u njima 35.737 grla stoke, najviše ovaca i koza.

U dokumentima iz 1530. vidi se da posadu u tvrđavi Bihor sačinjava: 21 mustahfez,[43] dizdar Kasem, ćehaja,[44] tobdžija i imam mjesne džamije, što ne znači da broj vojnika na početku nije bio i veći. Bihor već tada ima džamiju čija je djelatnost doprinijela ubrzanoj islamizaciji pravoslavnog stanovni- štva.

Tridesetak godina kasnije u gradu je stacionirano 226 vojnika sa 4 topa i drugog raznog oružja. Posadi grada Bihora pripada osam timara. Upravnik grada Kasem, 1575. drži timare u Zatonu, Dobrodolu i još u tri čitluka, dok njegov ćehaja uživa prava sa dva timara.

Na karaulama kod Bioče i Brzave nalazi se po jedno odjeljenje vojnika, koje se zbog straha od upada crnogorskih plemena, po potrebi pojačava iz Akova.[45]

***

       Na mjesto današnjeg Bijelog Polja, sve do XVII vijeka nije bilo značajnijeg naselja. Pominje se trg Nikolj – pazar i crkva svetog Petra, zadužbina Nemanjinog brata kneza Miroslava. Prvi pomen Bijelog Polja potiče iz 1589. a Akovo, turski naziv, iz 1667.

Pojedinačno, ili u manjim grupama, Turci se u Bihor doseljavaju od druge polovine XVI i početka XVII vijeka. Tada proglašen za oblast sa sjedištem u Akovu, Bihor je pripojen kosovskom vilajetu, i zajedno s njim stavljen u okvir makedonskog, odnosno skopskog krajišta, kao najvišeg administrativno–upravnog i vojnog centra.[46]

***

       U Bihoru su upamćeni Sahil paša, Hajdar paša, Mehmed Ćor paša, a da li je bilo i drugih, iz dokumenata se ne vidi.[47]

O Sahil paši zna se nešto malo, na osnovu predanja njegovih potomaka. Govori se, da se nakon osvajanja grada Bihora doselio iz Male Azije. Vjerovatno je prvi gospodar oblasti. Sa sobom je doveo begove, age i drugo osoblje. Na korišćenje su mu dodijeljeni posjedi u Rasovu, Loznicama i drugim mjestima. Pretpostavlja se da je na Loznicama, na mjestu Saraje, izgradio dvorac, saraj, po ugledu na one u drugim krajevima Carevine. Imajući u vidu povoljan položaj i plodno zemljište u okolini, naročito u Rasovu, ne iznenađuje zašto se naselio na tom mjestu. Umro je na položaju paše. Potomci njegovog sina Zejnela, Zejnelovići stanuju na Loznicama, u Bijelom Polju i drugim mjestima.

***

       Na Loznicama živi i ugledna porodica Kučević kao i neke druge porodice aga i begova.[48] Ovdje je u prvoj polovini XIX vijeka kulu imao i Hasan Hot, gospodar Bihora i Pešteri. Nije poznato da li je koristio saraj Sahil–paše, ili je podigao svoj.

***

       O Hajdar paši u istorijskoj građi i tradiciji, postoji malo podataka. Doselio se poslije jedne pobune, sa zadatkom da je uguši. Kao posjed tada mu je dodijeljen cijeli Bihor, gdje je apsolutni gospodar. Kule ima u Radulićima, Loznoj, Bistrici i Vrševu. U tim mjestima podignute su i džamije, a po svojoj arhitekturi jedna od najljepših je sagrađena u Radulićima, u kojoj se Hajdar paša klanjao. U blizini se nalazio saraj, rezidencija odakle je upravljao. U toj džamiji su, dok se nijesu iselili, služili Hajdarpašići. Pored se nalazila i biblioteka bogata knjigama na arapskom, turskom i persijskom jeziku.[49]

U narodu živi predanje, da je mermer, kojim je popločan patos džamije, donijet iz crkve Svetog Jovana iz Crnče. Hajdar paši i njegovom barjaktaru turbe je podignuto pored džamije.[50] On nije uspio da uguši bune Srba u Bihoru.

Brojni Hajdar pašini nasljednici danas se nalaze po Sandžaku, Kosovu, Bosni, Turskoj.

Brdska plemena često upadaju i haraju po muslimanskim selima. Zato se iz Osijeka, nakon što je grad 1699. zauzet od austrijske vojske i hrvatskih ustanika, doselio Mehmed, posljednji paša Bihora. Nije imao oko, pa su njegovo potomstvo prozvali Ćorović. Posjed je dobio u Loznoj.

Predanja govore da je poslat da s položaja svrgne Hajdar pašu, koji se navodno osilio i nije htio da izvršava carska naređenja. Pobune Srba po Bihoru sve su češće, pa izgleda da Hajdar paša sam nije mogao da ih uguši. To potvrđuje i njegov dogovor s Ćor pašom o podjeli vlasti, kako bi zajedno bolje i efikasnije slomili srpske pobune.

Porodica Ćorović zna da gospodari. Kulu je Mehmed Ćor paša sagradio u Loznoj, odakle on i njegovi nasljednici, duže od svih prethodnika u Bihoru, vladaju oko 200 godina. Po ugledu na one u gradu, oko njegove kuće izgrađene su begovske. U Osijeku je Ćor paša lagodno živio, pa želi tako da nastavi i na spahiluku u Loznoj. Predanje govori da je bio jako strog, zbog čega često dolazi u sukob sa jačim bratstvima Bihora.

U dobar dio Donjeg Bihora, tokom druge polovine XIX vijeka, Muslaj beg Ćorović drži apsolutnu vlast. Jača bratstva–Sijarići, Dupljaci i drugi, nijesu se uvijek slagali s njime, rade po svome, odmeću se i u stalnom strahu drže nasilnike, kako su zvali one koji sprovode begovu politiku.

U jednom članku u “Novinama čitališta Beogradskog” piše: “U Pešteru nikakve zakonske vlasti nema nego sami sebi na fisove sude. Sijarić koji najviše bratstava ima, onaj im je najstariji”.

Sijarići, deli Murat i deli Mustafa, kao “firari” (odmetnici) od nasilnika, štite sirotinju po Bihoru. Kod naroda ovog kraja do danas je ostala priča kako su prisilili begove Ćoroviće iz Ivanja da napuste čardak u Ždrijelu. U Loznoj je, do 1943. živio posljednji beg Ćorović–Jusuf. Tada su ga uhvatili i ubili četnici. Platio je za sva zla koja su na ovim prostorima učinili njegovi prethodnici.

***

       Paše i begovi u Bihoru vlast su uspostavili tačno onako kako su turski zakoni nalagali i kako je njima odgovaralo. Zavođenjem strogih mjera protiv onih koji nijesu lojalni, prividno vlada mir. Iako Turci izbjegavaju da žive u selima, u Bihoru ipak ima nekih specifičnosti. Tamo su na glasu Kajabegovići, Šehovići, Begovići, Hasanbegovići, Ćorovići, zatim Sijarići, Muratbašići i drugi.[51]

Po ugledu, gospodstvu i veličini posjeda Kajabegovići odskaču od ostalih begovskih porodica. Doselili su se nakon dolaska Hajdar paše i slamanja srpskih pobuna. To je jedina begovska porodica, koja stanuje u Akovu – vjerovatno su i ranije živjeli u gradu. Imali su stotinak čitluka. Kupovinom najkvalitetnijih zemljišta uvećavali su posjede. Imanja su imali u Goduši, Crnči, zatim od Lima prema Ugrincu do Goševa. Oni su vlasnici Dubočice, jednog od najvećih šumskih kompleksa u Sjeničkim barama.

Na čitlucima pretežno naseljavaju protjerane muslimane. Prema čifčijama su korektni. Od siromašnih nijesu čak ni desetak kupili. Takvim, a naročito onim koji po prvi put dolaze na njihove čitluke, pomažu sa sjemenima i nabavkom stoke; odanim su poklanjali i čitluke. I pored toga, neki to nijesu cijenili. Tako je bilo sa Dikom Kočovićem iz Goševa, koji je sa sinom i komšijama došao glave Hilma begu Kajabegoviću i 17–torici ljudi begovskog porijekla iz Bijelog Polja, Rožaja i Bihora.

***

       Koliko se zna, područje Vasojevića je pošteđeno od turčenja sve do kraja XVII vijeka, ali je u XVIII stoleću znatan broj bratstava prihvatio islam. Vremenski, to se poklapa sa doseljavanjem Klimenata iz Malesije i njihovom islamizacijom na novim prostorima.[52]

Oko 25 bratstava iz Vasojevića tokom druge polovine XVIII i prve polovine XIX vijeka, djelimično, ili u cjelini prihvata islam: Fatići iz Konjuha, dio bratstva Obradovića iz Božića, Spahovići i Adžići iz Luga, Kačamakovići iz Plava koji šire pripadaju bratstvu Ćulafić, jedan dio LabanaRadivojevići, Omerovići, Puljići, Maksutovići, Ajdinovići, i Fazlići, Đukići preseljeni u Donjoj Ržanici i na Polici, dio Šobajića na Polici, dio ĆeranićaMališića iz Vinicke, ogranak Maslovarića iz Sućeske, Sejdovići i Jankovići iz Božića, dio Sakovića iz Seoca, ogranak Dabetića iz Prisoje (Garčevići), ogranak NovakovićaZujovići, dio Čukića iz Trešnjeva, zatim Tajići, Guberinići, Šabovići, Rabljani, Čukići iz Donje Ržanice i po jedna kuća Tomovića i Zečevića iz Lijeve Rijeke.

U borbama protiv Turaka, Arbanasa i poturica, prednjače muslimani Vasojevići, valjda da im ne prebace da su se zbog vjere odrodili. Zato do Mojsija Zečevića niko nije ni pomišljao da utiče na njih da se povrate u pravoslavlje. Jedna slučajnost pomogla je igumanu da se, bezmalo, svi Vasojevići vrate u svoju ”srpsku vjeru”.

U selu Dulipolju, 1710.  ostala je neka Stoja, udovica, sa tri nejaka sinčića. Prosila je. Poturice je zamame i ona sa djecom primi islam. Od tada do 1825. namnožila se porodica Fatić. Po pobožnosti, dobroti i pitomosti kod muslimana u cijelom Gornjem Polimlju odlikovao se Zule Fatić. Njega je trebalo ”na bratstveničku” zadobiti da napusti islam i pređe u pravoslavlje.

Zule, inače slabog zdravlja, po sporazumu s duhovnikom Mojsijem, imao je da se predstavi da je umro i da oživi kad se poturice okupe da ga sahrane. Onda je, kao Turčin, trebalo da ispriča šta je sve na nebu vidio. Tako je i učinio. Kad je ”oživio”, pred preplašenim muslimanima, koji su se okupili da ga ukopaju, bolno je jeknuo: ”Krstite se, Turci, da vam nije zlo u dom! Bog mi povrati dušu da vam kažem: za Turke su zatvorena rajska vrata, oni idu pravo u pakao! Za Srbe su širom otvorena rajska vrata. Brže mi zovite popa da me krsti. Ja više nijesam Zule, braćo. Ja sam od danas Petar”. Ovom dodaju da je bio pozvan odža iz Plava, da ga po turskom zakonu opoje i sahrani.

Narod nije znao da je sve ovo bilo udešeno, i na Petra–Zula, i hrišćani i muslimani su gledali kao na izaslanika neba.[53] ”Srbljaci”, staro srpsko stanovništvo u Limskoj dolini, rijetko prelazi u islam.[54]

***

       Oni koji su prešli u islam, obavezni su da najmanje pet godina služe vojni rok. Srbi nijesu služili vojsku, niti su učestvovali u ratovima. Zato su plaćali ”glavarinu”, ili ”džiziju”, koja je godišnje po jednom domaćinstvu iznosila oko 50 srebrnih akči, što je približno odgovaralo vrijednosti jednog jagnjeta. Andrija Mijatović, koji je živio 113 godina, sjećajući se, pričao je: ”U vojsku mi Srbi iz Gusinja nijesmo bйli. Plaćali smo za to porez”.[55]

Iz dokumenata Novopazarskog sidžila za 1767. vidi se da su obavezu prema vojsci imali oni čiji su timari i zijameti donosili prihod od 1.200 do 3.000 akči. Da bi izbjegli vojnu obavezu, mnogi su parčali baštine da bi prinos bio što manji; zato se izdaje carsko naređenje da se imanja ne smiju dijeliti i time ”uzrokovati nered u vojsci”.[56]

***

       Manje, tačno ograničene teritorije, nazivale su se kapetanije. One su i vojničke organizacije; vojskom komanduje kapetan. Glavni zadatak posade u kapetaniji bilo je danonoćno čuvanje granice od neprijatelja i puteva od hajduka i razbojnika.

U Gusinju se kapetanija prvi put pominje 1717. Za svoj rad kapetani su plaćani i tretirani kao plemstvo. U kapetaniji su službe bile nasljedne. Po osnovu rada čuvara grada, dizdari su koristili timare sa kojih su imali pri- hode. U Plavu jedan ogranak bratstva Redžepagića i danas nazivaju Dizdari.[57]

Lokalnu vlast u djelovima kapetanija gdje su Srbi dominantni, sve do druge decenije XVII vijeka, predstavljaju kneževi i vojvode. Srbi tradicionalno imaju knezove, a muslimani kapetane. Osim vojne, policijske, fiskalne, administrativne i zakonodavne nadležnosti, kapetani su odgovorni i za nabavku municije i oružja. Oni ubiraju državne prihode–džiziju i harač, takse, vrše nadzor nad zijametima, predlažu age i nefere.[58]

U Vasojevićima su Kastratovići iz Gračanice i Vojvodići iz Konjuha vojvode. Imenovao ih je sandžak beg. Na predlog Đul bega Šabanagića, za vojvodu Gornjih Vasojevića postavljen je Lakić Vojvodić. Vojvodići su pomogli Šabanagićima da preuzmu vlast od Pašića. Nezadovoljni carskim reformama, s njima odlaze u ratne pohode protiv sultana i Ali paše Tepelana u južnoj Albaniji. Pomogli su da se rastjeraju Bukumire, staro bratstvo iz doline Lima. U borbama protiv Rusije oni su na strani Turske.[59]

U Gornjim i Donjim Vasojevićima 1858. živi  1.800 domaćinstava,  a 1864. broj duša je 7.400.[60] Granice prema sjevernoj Albaniji i crnogorskim Brdima, naročito prema plemenima Keljmendi i Kučima, obezbjeđuju kapetanije u Gusinju i Plavu. Vasojevići su tada relativno mirna ”raja”, pa se vlast održava preko tamošnjih vojvoda i kneževa. Dok je kapetanstvo prelazilo s ”oca na sina”, brata ili najbližeg rođaka, nefere dekretom imenuje centralna vlast i svaki se na službu ”osim za vrijeme rata”, mogao zahvaliti kad god je htio.

Za svoj rad neferi su plaćani, a bili su obavezni ”da stanuju u tvrđavi, ili palankama gdje su primljeni”. Oni koji su platu imali u novcu, mevad-džiblerin, zvali su se ”nefer–ulufeli”, a oni koji su imali prihode od zemlje, timarleri mahsulun, zvali su se ”timarli–neferi”.

 U ratnim pohodima, posebnim naredbama glavnokomandujućeg, mobilisano je deset odsto raspoloživog vojnog kadra, pa sa terena Gusinjske kapetanije učestvuje 50 nefera. U kapetaniji postoje i ajani, muslimanska vlastela. Oni su članovi ajanskog vijeća koje se sastaje godišnje. Birani su iz najistaknutijih agalarskih bratstava, i nijesu smatrani nosiocima javne moći. Njihova važnost, često odlučujuća, nije zasnovana na pravu. Krajem XVIII vijeka, od 1765. do 1766. kvalifikovani kao ”starješine”, ajani kadiluka su zvanično priznati odlukom velikog vezira Mehmed paše.

***

       Čifčijski sistem, slobodno seljaštvo, zanatstvo, trgovina i kiridžiluk, osnov su ekonomskih odnosa uspostavljenih u selima u kojima većinu čine hrišćani. Dolina Lima je izdijeljena na čitluke. U predanju stoji da su Mahmud-begovići i Šabanagići određivali kome će se što dati. Priča se da su na agaluke i begluke dobijali carske berate pod obavezom da sultanu daju vojsku. Napad Turaka iz Peći na Klimente prinudio je došljake da jače zagaze u borbu;  mještani koji su se tada istakli i poturčili, dobili su agaluke,  dok su drugi ostali čifčije.[61]

Begluci zahvataju po 10 i više, a agaluci tek po nekoliko sela. Begluci daju silne prihode, te begovi žive raskošnije od aga, a nadmoć u imanju daje prevlast i u drugome.[62] Iako Redžepagići smatraju da su 1734. dobili ferman o beglerstvu, moguće da je to bilo 1737. nakon seobe Srba sa patrijarhom Šakabendom. Prethodno su bili age, što se vidi i iz njihovog prezimena. Veće zemljišne posjede–begovate, dobili su u gornjem Polimlju, od Konjuha ispod Koma, u slivu rijeke Zlorječice, do Vinicke, Budimlje, Buča i Police.

Age su postavljani carskim beratima. Vojska se dijeli na barjake; barjaktare imenuje sandžak–beg. Na poziv sultana, svaka agalarska kuća dužna je dići svoj barjak i pod njim pokupiti one koji mu pripadaju, i ići onamo gdje je potrebno. Agalari su zapovjednici ovih jedinica, ali barjak nosi neko iz bratstava koja se pod njim skupljaju. Ovim je naročito učinjeno neko blagovoljenje prema bratstvima, koja pristaju uz age, da bi ih nošenje barjaka jače vezivalo za njih. Taj način podizanja na oružje vršio se i bez sultanova poziva, kad je to zahtijevala opšta potreba. Pri pohodu vojske svaki se starao o svom tajinu, municiji, nabavci i popravci oružja. Glavni zapovjednik je beg, kome su se svi age i barjaktari pokoravali. Njegov je barjak išao prvi, a za njim ostali re- dom, kako je to od starine ostalo.

Barjak je nošen za agama bratstava, kome barjak pripada, a za njim sva bratstva koja barjaktaru pripadaju. Za tuđim barjakom nije smio ići niko iz tuđe barjaktarije, niti je smio nikoji barjak promijeniti mjesto, pa se istaći naprijed ispred drugih.[63]

***

       Šabanagića begluci pretežno se nalaze na prostoru Budimlje, Berana, Buča, Pešaca, Lušca, Dolca i Petnjika.

Redžepagići su najveće bratstvo među agama i begovima. Zato su valjda imali i najveće posjede. Njima je pripadao prostor u slivu Zlorječice i oko Andrijevice–Konjuhe, Peovac, Prvoševina, Prisoja (Saljević), polovina sela Đulića, polovina Zabrđa, dio Kralja, Božići, dio Slatine, Trešnjevo, Trepča, Đurđevci i kasnije Đurička Rijeka kod Plava.

Kurtagići su imali posjede u Zabrđu i Gračanici.

Šehovića agaluci nalazili su se u Kaludri, Goraždu i Gornjim Selima.

Ibrahimagića agaluci nalazili su se u Gornjoj Ržanici.

Muratagići su imali posjede u Gračanici.

Bašagićima je pripadalo selo Zagorje.

Šestovići su imali agaluke u Ržanici i Kaludri.

Ćorovići su imali posjede i u Vinickoj.[64]

Omeragića agaluci su se nalazili u Polici i Babinu, nešto manje u Konjusima, zatim u Gornjoj Ržanici i Novšiću.

Bubanjama su (O)Meragića rupe i Štit na Bjelasici  seoska planina.

Nije poznato gdje su se nalazili agaluci Smakočevića, Mulamekića, Sadića i Bumbarevića. Zabilježeno je da su Šabanagići uništili Smakočeviće, Redžepagići Bumbareviće, a da su Sadići izumrli.

***

       U Bihoru su zemlju imali Ćorovići, Pačarizi, Islamovići i drugi.[65]

***

       Islam prvo prihvata vlastela, a onda, mnogo kasnije, srednji i najniži stalež. Crkvenu zemlju Turci u posjed daju zaslužnim ljudima. To se naročito dešava u XVII i XVIII vijeku, kada su najplodnije djelove Bihora naselili Hajdarpašići, Kajabegovići, Šehovići, Ćorovići.

Poslije prelaska na islam stare srpske porodice zadržale su ranije posjede u svojinu. Muslimani Begovići u Rasovu tvrde da su kao vlastela imali imanja koja su im potvrdile i turske vlasti što važi i za još neke starosjedioce. Masovnije prelaženje u islam nastaje početkom XVIII vijeka.

U Pešteru i Bihoru imalo je domova u kojima su živjela dva brata, pa jedan vjeruje u Hrista, a drugi u Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti. U nekim kućama bilo je i po tri brata i sva tri drže da su Turci, a otac im Srbin, I tako, sinovi klanjaju, a otac se krsti. A kad Bajram dođe, svi zajedno proslavljaju. Otac ide u crkvu, a sinovi u džamiju. U ovim predjelima može se naći da dva brata Turčina žive u jednoj kući, jedan drži za ženu bulu, a drugi hristijanku, jednoj je ime Ana, a drugoj Nazija.[66]

Srbi tada žive u selima u koim ih danas uglavnom nema ili ih ima malo, što se vidi iz Šudikovskog pomenika, koji je pisan prije 1738. i gdje se nabrajaju priložnici iz Goduše, Trpezi, Tucanja, Vrbice, Kalice, Crniša, Crhalja, Azana, Crnče, Vrševa, Dubova, Bioče, Zatona, Ivanja, Radulin sela, vjerovatno Radulića, Rasova, Rastoka, Rujišta, Patrijaš sela, vjerovatno Pećarske, Nikolj pazara, Metanjca, Loznice, Negobratine, Korita, Brzave, Tutića.[67]

***

       Što se dublje zalazi u XVIII vijek stanovništvo Bihora, Bijelog Polja, Vraneša i Mojkovca sve više zahvata islamizacija, kojoj se jače odupiru samo planinska sela i dio bjelopoljskih trgovaca i zanatlija združenih oko crkve u Nikoljcu. Crkva svetog Petra već je pretvorena u džamiju. Prostor od Kovrena do Bijelog Polja, župu Vraneš i Šahoviće drže Hasanbegovići, Mekići, Mušovići, Kalići, Drpljani i drugi.

***

       U nahiji Ljuboviđi, srednjovjekovnoj župi, pominje se Herak Vraneš, knez od sedam džemata sa 220 domaćinstava. Sasvim je sigurno da je 1477. turski vazal, jer su ga oni postavili na mjesto kneza Trebinja i Popovog Polja. U Ljuboviđi su mu ostala dva sina: Đurađ[68] i Ljubo. Posljednji Đurađev potomak koji se pominje u XVII vijeku, knez Joksim, rodonačelnik je Joksimovića sa prostora Tomaševa.

Ljubo, drugi sin kneza Heraka Vraneša, obrazovan svještenik, primio je islam i kod sultana Mehmeda II postao je carski sklav, dragoman. Ljubo, odnosno Ibrahim beg, po negdje i Ibrahim paša Vranešević, pominje se u dubrovačkim dokumentima od 1474. i 1498. Imao je dva sina: Skenderai Ahmeda. Skender, njegov sin Ibrahim paša, graditelj džamije u Šarampovu u Prijepolju, i njihovi potomci, potpisuju se kao Ljubovići. Ljubo, đedovo ime, uzeli su kao osnov za prezime Ljubović.[69] To je čuvena begovska kuća opjevana u pjesmama:

”Trista begah na Hercegovini,

 AlP` Pkad dođe beže Ljuboviću,

 Tu ne bješe bega nijednoga”.

Ahmed, drugi sin Ibrahim paše, kao dijete je otišao u Stambol, da se obrazuje, a po završetku školovanja, kao vrlo mlad, imenovan je za namjesnika Kanje u Maloj Aziji. Na njegov zahtjev premješten je u Hercegovinu, na dužnost hercegovačkog sandžak bega, sa sjedištem u Foči. U dokumentima se pominje već 1500. O njemu je sačuvana legenda, koja nije bez osnova.

Pava i Ahmet      Ahmed paša Vranešević namjeravao je da oženi ljepoticu Pavu, ćerku Nikole Konjevića iz Bijelog Polja. Ona je na brak pristala, pod uslovom da ne mijenja vjeru i ime. Rodila je tri sina: Hasana, rodonačelnika poznatih Hasanbegovića,[70] Mušačiji su potomci kolašinski i nikšićki kapetani Mušovići, i Dautaod koga je bratstvo Dautović.

Sinovi su izuzetno poštovali majku Pavu. Na konju sedlaniku, svake nedjelje, odveli bi je u crkvu, sačekali bi ispred vrata dok ona obavi obred, a onda bi je vratili kući. Ispoštovali su njen amanet, po majci su, da se ne zaboravi, dio Vraneške doline nazvali Pavino Polje.[71]

Pozivajući se na Jiričika, dr Ejup Mušović navodi da je od knezova, potomaka Heraka Vraneša, što su ostali hrišćani i crnogorska kraljevska kuća Petrović, koja pripada plemenu Njeguš, a bratstvu Heraković. Njihovi potomci su Joksimovići, Bubanje,Vraneši.[72]

Mušović je pogrešno povezao tradiciju kada je riječ o Heraku Vranešu, Petrovićima i Bubanjama.

***

       Nezadovoljni Srbi Bihora često dižu ustanke, pokušavajući da se potpuno oslobode turske uprave. Tomić navodi da 1683. u početku rata Austrije s Turskom, ćesarevci šalju povjerenike da krstare po Bihoru i podstiču narod na ustanak. Glavna misija je povjerena kapetanu srpske vojske Petru Sokoloviću, rodom iz bihorskog sela Višnjeva.

Kuči su u jesen 1689. u Bijelom Polju razbili Turke, i u gradu se sastali sa ćesarevcima. Austrijski prodor na Balkan, i prilaženje raje k ćesarskoj vojsci, navelo je Turke da sistematski istrebljuju hrišćane. Hrišćani su najopasniji neprijatelji Turaka, i po tome najbolji saveznici Austrije i Mletaka. Kako izgleda, bar u ovim krajevima, do doba austrijskih upada Turci se nijesu loše odnosili prema hrišćanima, ali su se od tada, svim gnjevom, okomili na njih u namjeri da ih utru ili prisile na poturčenje. To je bilo nečuveno nasilje.[73]

Sa plodnog zemljišta, Srbi se zbog zuluma iseljavaju, odlaze u Srbiju i brdsko – planinska sela, gdje Turci nijesu mogli da uspostave potpunu vlast. Na njihova imanja doseljavaju se muslimani.[74] Poslije većih sukoba sa Turcima, seobe su intenzivne, a naročito nakon 1690. i 1739. Proces islamizacije je posebno jak u periodu između tursko–austrijskog rata, 1737–1739.  i Prvog srpskog ustanka (1804–1813).

Kad su ova mjesta opustjela, i kad su pridošle Klimente odagnali, turska vlast je pokazala svu svoju silu. Pusta imanja su postala državna svojina i vlasti su s njima, u ime carevo, postupale kako su htjele. Srbi i Arbanasi, koji se već bjehu naselili, ili se tek useljavahu, bili su iz mjesta gdje je zemlje bilo malo, a ovdje (u Plavu i Gusinju, primjedba R.B.) mogli su dobiti i čitava sela, samo da se poturče. U ovom se odmah uspjelo; muhamedaniziranje je uzelo velikog maha, te su s početka čitava bratstva odjednom prelazila u islam. Kao da je bilo otimanje: ko će bolji i veći komad zemlje dobiti.[75]

***

       Na imanja begova naseljavaju se novi doseljenici, a opstanak na zemlji zavisi od interesa vlasnika i volje čifčije; zato su seljakanja s posjeda na posjed česta. Sela – Femića Krš, Bubanje, Prijelozi, Zagrad, Štitari, Krlje, Crvljevine, naseljena Srbima, u tom pogledu predstavljaju izuzetak. Kao najstariji u kraju, Bubanje su imali svoju zemlju dok su svi drugi okolo bili čifčije.

Sredinom XVIII vijeka prostor i imanja bihorskih aga, od kojih su neki u Štitarima imali i kuće, naseljavaju porodice iz Brda i Drobnjaka. Doseljenike, aga nije mogao da pomjeri sa zemlje kad je htio. Oni su naseljeni u podnožju planine i odvojeni velikom rijekom preko koje se nije moglo lako prelaziti, pa geografski položaj utiče na etnički sastav stanovništva na lijevoj strani Lima.[76]

Zbog čestih napada Brđana, neki muslimani iz Štitara su se morali iseliti na, za život sigurniju, desnu stranu Lima (Šabotići, na putu od Gusinja do Bijelog Polja u Bubanjama su nakratko boravili i Bektaševići. U Crnišu za najstarije bratstvo smatraju Eće. Ali su i oni doseljenici. Kažu da su im rođaci pravoslavni Ćorovići u Štitarima).[77] Koraći iz Korać–dola iz Bratonožića, kada su se prije osam pasova doselili u Krlje, zatekli su pustu i neiskrčenu zemlju, ali su morali agama Islamovićima da daju trećinu usjeva.[78]

U toku XVIII vijeka, neki muslimani posjede šire zauzimanjem zemlje iseljenih Srba, ili počifčijavanjem pojedinaca. Jače begovske porodice nastoje da steknu pravo i na vodenice.[79] Čitluci nastaju i kupovinom zemlje i težnjom vlasnika da na taj način podignu ugled i uzdignu se na stepen age. U prvo vrijeme to su mogli samo muslimani, a kasnije, krajem XIX vijeka i pravoslavci. Hadži Sava Popovićčifčije ima u Strojtanici, a Akso Šćekićiz Seoca – u Zagradu, Rujištima, Gornjem Zaostru i Beranama.

U ovom kraju, razlozi za prelazak u islam bili su slamanje srpskih ustanaka, snaženje muslimana velikoposjednika i jačanje upravnih centara u Bijelom Polju i Rožajama. Neki su zbog nemaštine i krvne osvete utočište tražili kod Ćorovića. Oni su im, nakon izvjesnog vremena, davali i zemlju samo da pređu u islam. Tako su poturčeni MujanovićiNedovići u Kostićima, VeskovićiBožovići, HasanovićiŠćekići u Srđevcu, Guberinići na Trubini i Goduši, Ćeranići u Zatonu itd. Predak Popara u Godijevu, Bajović iz Radulića, u islam je prešao kada ga je gazda udario uzdom. Kao ”Turčinu”, takva nepravda nije mogla da mu se desi.

Predak Spahića – Bungura, došao je iz Prizrena i čitluk je dobio u Gojevićima, a zemlju je imao i na lijevoj strani Lima, u zaseoku Jojovićima. U Gojevićima, na imanju neke Spahićke koja nije imala nasljednika, jedno vrijeme žive i Janićijevići: Rade, Tomo i Milovan Bubanja. Visoki porezi, dvije trećine prinosa, primorali su ih da se vrate u Nemanjine.

Derviševići u Srđevcu, po jednom kazivanju, doselili su se iz plavsko–gusinjske okoline, a rođakaju se sa Pešićima. Agaluke su imali u Prijelozima i Femića Kršu. U njihovoj kući bio je barjak za jedan dio Bihora.

Pačarizi su živjeli na Gojevićima, a čitluke su imali u Prijelozima i Lukavici, na lijevoj strani Lima. Sa stokom su izdizali na Bjelasicu. Kažu da je i jedan dio Jelovice pripadao njima. Od njih su zemlju u današnjem zaseku Nemanjine, kupili pop Đorđije i Luka Bubanja. Od iseljenih Pačariza zemlju i redove u vodi kupio je i Avro Drobnjak.

Hrišćani ne ”primaju” islam iz ubjeđenja, već od nevolje. Ubistva, paljevine, otimačine, glad i bijeda prisiljavaju Srbe da se sele ili ”turče”. Islamizacija srpskog stanovništva rezultat je nasilja i terora, a ne ljubavi prema Turcima. Otpori islamizaciji su jaki, a manifestuju se bježanjem u šumu i hajdučijom. Poturčenim Srbima Turci nijesu uspjeli da nametnu jezik i običaje, bez obzira što je islam duboko zahvatio njihov društveni život.[80] Mnoge pravoslavne porodice održale su se zahvaljujući tradiciji i svojini nad zemljom.[81]

***

       Iz turskog feudalnog uređenja izvirao je:

redovni godišnji harač, porez za gaženje i obrađivanje carske zemlje iznosi 5 dukata na svaku mušku glavu stariju od pet godina;

ćesim, harač 2 dukata na svaku glavu;

serbezija, carski lični porez, za izdržavanje vezira, njegovog činovništva i carske vojske; plaćaju ga hrišćani, od glave porodičnog starješine – od porodice, zadruge, bez obzira na broj članova, da u zdravlje cara ”rahat” (slobodno, serbez) mogu živjeti. Ovo je uticalo na stvaranje velikih porodičnih organizacija koje su se razvile u teškim ekonomskim i poli- tičkim odnosima ispod turske vladavine.

carski čibuk, porez od 1 aspre godišnje, za svaku ovcu, kozu i drugo grlo;

đavasija, harač taksa za popis imanja kad umre domaćin ili udovica. Vlast uzima polovinu svega pokretnog i nepokretnog, a ako djeca ne bi imala bližeg srodnika za staraoce su postavljani muhamedanci;

carsku spahijsku glavnicu plaćaju seljaci koji žive na hasovima i to: na svako oženjeno lice, mlin, kazan, baštu, trnku, svinju, vinograd od 1.000 loza, ženidbu, sahranu.[82]

Bilo je i vanrednih dacija. A kakvi su tek nameti bili u ratnim okolnostima!

komorija se davala za vrijeme rata, na primjer sa Crnom Gorom, i iznosila je od 2 do 4 cvancika; za taj novac kupovala se pšenica ili ječam, plaćali konji i momci koji su za vojskom do bojnog polja tjerali komoru;

bonaš, ratni namet – kabao žita, ječma, ili zobi, ovan, tri oke meda, masla i dukat na svaku kuću; naplaćivao se dva puta u godini. Uz to je uzimana sedmina ili osmina od voća, od polja, mlinova i ostalih prihoda.

krvarina, vanredna dacija, od 5.000 do 10.000 groša, koju plaća mjesto u kome se nađe ubijen čovjek, a nije se znalo ko je ubica;

mrtvarina, 400 talira za sve hrišćane u blizini mjesta gde se desi nekakvo ubistvo;

Da ih ne tjeraju u pljačkaške čete protiv drugih hrišćana, Srbi su Turcima ispod ruke plaćali 15, 20 i više dukata.[83] Visinu harača i carskog čibuka za duži niz decenija, određivao je sam sultan. Porez na stoku narod naziva carski čibuk, smatrajući da se sultan od njega duvani.

***

       I pored poreskih reformi i ukidanja spahijskog sistema, raznovrsni nameti kulučenja i beglučenja, porezi u radu i proizvodima, ostali su u suštini onakvi kakvi su bili i prije. Pod nazivom vergija, odnosno sulusvergija, Turci su objedinili poreze koje paušalno u Carigradu određuje ministarstvo finansija. Vergiju za opštinu, na osnovu broja kuća, utvrđuje administracija okruga ili kajmakat. Porez se na kuće dijeli zavisno od broja muškaraca, staja, tegleće stoke. Na seoskim skupovima, razrez vrše sveštenici, knezovi, muktari, džematbaše.

Vergija se određuje na pravi turski način, od oka, bez podataka o broju stanovnika i ekonomskoj i poreskoj snazi naroda. Tražilo se koliko Carigradu treba. Porez se morao dati iz oka ili boka, po svaku cijenu. Svaka turska šuša, posljednji golać, ima pravo da zaustavi Srbina i da ga siledžijski pita: ”Vlaše, stani! Jesi li platio harač”?[84]

Državni porezi su teški: vergija na kuću–90 groša, asker–bedelija (vojnica) na mušku glavu 90, 100 a za bogatije i do 1.000 groša, kazanija za pečenje rakije–dukat, kamrija–porez na svinje–dva cvancika, žutovina, đumruk–carina i od svega što zemlja rodi–desetina.

Još je teža agalarština–kmetovina: agama se plaća 1/3, 1/4 i 1/5 od svih plodova. Raja kuluči na putevima, mostovima, kasarnama, kupuje i dovozi građu, i vojsci daje  komoru.[85]

O vakufskoj imovini staraju se mutevelije.[86] Pod njihovim nadzorom su i sejmeni, neregularne plaćene jedinice koje na području kapetanije sprečavaju hajdučiju, nasilje i nered. Među njima ima i hrišćana. Sejmene plaća narod, pa su u sjećanju i pjesmama zapamćeni kao neka vrsta ”narodne” vojske. Tu su i kavazi, koji na razne načine služe agama i begovima.[87] Vukadin Bubanja je zato i dobio nadimak Kavaz.[88]

***

       Aga seljaku daje alat, stoku za rad i kuću. Ni zemlja, ni kuća, ni alat, prirodno, nijesu svojina kmeta, ali dok pošteno radi, nije mogao bez osude da bude otjeran sa zemlje. Za kmeta najamnika, da nije bilo drugih nevolja, ti uslovi i nijesu teški. Kmet starosjedilac ropće, jer u nekoliko naraštaja, zemlju koja je nekad možda njemu pripadala, natapa znojem. Od prihoda sa svojih njiva seljak agi daje trećinu, državi desetinu, poljaru čuvarinu, svešteniku bir i na kraju, da još odvoji i sjeme.

Desetina se naplaćivala u novcu, odmah nakon žetve, kada je cijena najniža i kada za isplatu treba prodati najviše. Međutim, ona se izrodila u osminu, sedminu, šestinu. Određivala se na klasu i snopu, od oka. Procjenjivač, zloglasni ”desetar” ili spahija, od procijenjenog ploda dobija procenat pa mu je u interesu da prinos prikaže što veći.[89] Aga je znao da traži i trećinu iz ukupnog prihoda, ne dozvoljavajući da se izdvoji ni sjeme.[90]

***

       Nekada su begovi nagovarali čifčije da se turče. Kasnije, kada se islam raširio i kada je nestalo zemlje za nova naseljavanja, age i begovi na imanjima radije drže Srbe nego muslimane; neko je morao i da radi.

Iako su age i begovi primali dohotke sa agaluka i begluka, ipak nijesu bili potpuni gospodari, da mogu slobodno raspolagati imanjem i čifčijama. Izgleda da age nijesu mogle po svojoj volji ukloniti čifčije sa svoje zemlje, niti su čifčije mogle samovoljno napuštati agina imanja. Otuda izlazi da age nijesu bili potpuno slobodni vlasnici, niti čifčije obični najamnici.

Koliko je aga imao prava na dohodak sa imanja, toliko je i čifčija imao prava na obrađivanje tog imanja. Takav odnos između jednih i drugih postavljen je ozgo, od starijeg, od onog, koji slobodno raspolažući zemljom, daje čitluke pojedinim zaslužnim ljudima s pravom da s njih primaju dohotke, ali sa obavezom da čifčije štite i ne dižu sa imanja, i s dužnošću da sultanu daju vojsku kad on to zatraži.

Drugačiji je odnos između slobodnih vlasnika i čifčija. U Skadarskoj ravnici ima primjera da neko uzme pod dohodak gazdinsku zemlju. U ovom slučaju gazda i čifčija učine ugovor koga se obje strane moraju pridržavati. Kad isteče taj rok, gazda može dići čifčiju, ili čifčija može napustiti zemlju, ali stranka koja otkazuje ugovor mora to saopštiti drugoj strani na po godine prije isteka roka, kako bi gazda imao vremena da nađe novog čifčiju, odnosno da čifčija nađe drugu zemlju pod dohodak. Prije roka ne smije ni jedna strana odreći ugovor; ako čifčija nije tačan, ako krade i druge neispravnosti pravi, gazda ga može dići kad god hoće.

Imanje se uzima ”napoli” i na trećinu. Ako je dato na polovinu, onda gazda daje čifčiji ”pola motike” (polovinu prašenja u novcu), pola sjemena, jednog vola, pola kovaču i pola plaćanja pri prelasku s konjem preko mosta u Lješu (svaki put se plaćao groš). Za oranje, gazda ne daje ništa od ovoga. Kad je zemlja data u napolicu, gazda i čifčija beru i šužbaju kukuruz zajedno, dijele ga na baštinu koševima, pasulj bagašima, a tikve kolima, i svaki nosi kući svoj dio. Kad bi čifčiji nestalo žita, gazda je bio dužan da mu ga da, a čifčija mu ga vrće kad mu rodi, ali bez interesa, kamate. Ovo se obično i pri pogodbi uglavi. A ako čifčija živi na imanju, gazda mu je dužan i kuću podići. Livade koje su radili čifčije obično su se davale u napolicu.[91]

***

       Begovima i bogatim muslimanima čifčije nedjeljom obrađuju zemlju, i plaćaju glavarinu – vojnicu na svaku mušku glavu, bez obzira na godine. Raja, zato, muškoj i ženskoj djeci, sve do dvanaeste godine, oblači ”oblaje”, pa su se vlasti čudile kako se kod hrišćana tako malo rađa dječaka.

Pa ipak, iako se u Bihoru izdvojila moćna klasa aga i begova, uvećavanje posjeda i lagodan život nije mogao beskonačno da traje. Zna se da su se begovske i aganske porodice brzo razmnožavale. Tako njihovi posjedi diobom postaju sve manji. Sa usitnjavanjem imanja pada i ugled kod naroda. Begovi počinju i sami da obrađuju zemlju. Od begovskog i agalarskog dostojanstva ostajala je prazna titula. Na pitanje kako žive, ljudi su ironično odgovarali “kao bihorski begovi”. Glas ima, a imućstvo malo.

Mnogi su spali na imanje na kojem su jedva mogli da drže kravu ”ćesimaču”, kozu i nekoliko kokošaka. Da nijesu postojale zajedničke seoske utrine i šume, u kojima su i siromašni i bogati napasali stoku i sjekli lisnik, teško bi se preživjelo.[92]

Ipak, rijetki pojedinci, koji su sačuvali veće posjede, mogli su i dalje da provode begovski život šetajući od čifčije do čifčije i s cicvare na cicvaru.

I tako sve do 1912. kada je padom Turske i begova nestalo.



[1] Istorija naroda Jugoslavije, II, 1960. str.152.

[2] Ulema označava imame značajnih džamija, sudije (kadije), profesore na vjerskim školama (medrese) i vjerske dostojanstvenike. Među sunitima oni su priznate, autoritativne osobe u teologiji. U Osmanskom carstvu do mladoturske revolucije savjet ulema uticao je na razvoj društva i države. Danas su uleme uglavnom savjetnici u ministarstvima vjera, a njihovo mišljenje ponekad ima značaj presude ili cenzure.

[3] Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, 1925. internet izdanje.

[4] M. Cemović, Vasojevići, drugo (ispravljeno) izdanje, Beograd, 1993, str. 160.

[5] Abdulah Škaljić, Rječnik turcizama u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 617. Timar; (tur.) feudalni posjed, leno, spahiluk u turskoj carevini koji godišnje donosi 20.000 akči.

[6] Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, 1925. internet izdanje.

[7] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 368.

[8] M. Cemović, Vasojevići, drugo (ispravljeno) izdanje, Beograd, 1993, str. 161.

[9] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 368.

[10] Ibid, str. 367.

[11] dr Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 98.

[12]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 92.

U Bioči, u blizina hana, nalazila se džamija, čiji se ostaci i sada vide. Ona je predstavljala vjersko sjedište bihorskog džemata koji su sačinjavala naselja: Bioča, Podgrađe, Gojeviće, Poda, Srđevac i Žurene.

[13] Čift; (tur.) par; površina koja može biti obrađena s parom volova (60 – 150 dunuma).

[14] dr Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 34.

[15] Stevan Popović, Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić, 1997. str. 50.

[16] dr Branislav Đurđev, Defteri za Crnogorski sandžak iz vremena Skender – bega Crnojevića, Prilozi za orijent. fil. i istoriju jug. naroda pod turskom vladavinom, I, 1950. str. 10.

[17] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 369.

[18] Ibid, str. 369.

[19] Pod ovim imenom postojao je i turski vojnički red.

[20] dr Branislav Đurđev,Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 32.

[21] Istorija naroda Jugoslavije, II, 1960. str.156.

[22] Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Cetinje – Beograd, 1979. str. 23.

[23] Stevan Popović, Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić, 1997. str. 51.

[24] Akča; (tur.), prva kovana novčanica u Osmanlijskom carstvu.

[25] M. Cemović, Vasojevići, drugo (ispravljeno) izdanje, Beograd, 1993, str. 27.

[26] Leksikon JLZ, Zagreb, 1974. str. 86.

Baština – očevina, djedovina, starina, nepokretna imovina koju je neko baštinio od oca i  predaka.

[27] Istorija Crne Gore, knjiga III, tom I, Pobjeda, Titograd, 1975. str. 30.

[28] Ibid, str. 30.

[29] dr Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 39.

[30] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 368.

[31] Ibid, str. 373.

[32] M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, IZ ”Veljko Vlahović”, KIZ ”Kultura”, Beograd, 1989. str. 45.

[33] dr Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 66.

[34] Ibid, str. 95.

[35] Ibid, str. 80.

[36] Stevan Popović, Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić, 1997. str. 50.

[37] dr Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Svjetlost, Sarajevo, 1953. str. 96.

[38] dr Vujadin B. Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 7.

[39] Ljuba Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Beograd, 1927. str. 238.

[40] Orijentalni institut u Sarajevu, Oblast Brankovića, internet verzija, str. 181, 182.

[41] dr Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499), Muzej ”Ras”, Novi Pazar, 1977. str. 37.

[42] Milun Petrić, Rujišta i Rujištani, MZ – Novi Beograd, Berane, 2001. str. 74.

[43] Abdulah Škaljić, Rječnik turcizama u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 477.

Mustahfizi, mustahfezi – posade stacionirane u gradovima; stalna pozadinska vojska, koja je brinula o gradskim otkopima i utvrđenjima. Jedni su bili plaćeni – alufedžije – drugi su vršili službu kao spahije. Mustahfiz je pripadnik tog roda vojske.

[44] Ibid, str. 186. Ćehaja – pomoćnik, zastupnik vezira, paše, defterdara ili drugog velikodostjnika u turskoj carevini.

[45] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 18.

[46] M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, IZ ”Veljko Vlahović”, KIZ ”Kultura”, Beograd, 1989. str. 45.

[47] Hakija Avdić, Paše i begovi Bihora, internet verzija.

[48] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 120.

[49] Slavna bratstva i potomci, DAN, 23. april, 2008.

Dolaskom Selim paše u XVII vijeku, u Radulićima je uspostavljena vlast Otomanske imperije koja traje sve do 1912. Paša je srušio crkvu Đurđevića u Đurđevici i izgradio džamiju. Osim te crkve, postojale su i porušene su još dvije – jedna u Stojanovićima, druga u Studenoj vodi. U doba vlasti Selim Hajdarpaše, bratstva Bajović, Drobnjak, Radović, Kuč, Piper, Gurešić su postala raja bez prava na zemlju, nijesu smjeli biti pismeni, nijesu smjeli ni u kući ni van kuće glasno pjevati, niti jahati konje. Nosili su ćulafe, a pored srpskih imena obavezno su imali i muslimanska – ali nijesu prelazili u islam.

Selim Hajdarpaša je izgradio kasarnu za sejmene na livadi koja se od tada zove Sejmenača, kupatila za vojsku, štab na Ulici i konak na Čairu. Za ostale objekte se ne zna i nema im tragova.

Džamija je do 1912. služila za obavljanje vjerskih obreda samo pripadnicima višeg staleža, a od tada u njoj klanjaju i niži muslimanski slojevi. Džamija je posjedovala i biblioteku. Stanovništvo Radulića skinulo je 1912. ćulafe i na glavu stavlja kape, kakvu je ko imao, i priključilo se vojsci kralja Nikole.

Ulaskom Crne Gore u ovaj kraj, mnoge porodice Hajdarpašića prodaju ili poklanjaju imanja; neki odlaze u Tursku. Ostao je Muratbeg sa porodicom, Mustajbeg hodža i njegov sin Džibo Hajdarpašić koji su održavali džamiju sve do 1943. kada je zapaljena.

[50]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 27.

[51] Dr Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499), Muzej ”Ras”, Novi Pazar, 1977. str. 40.

[52] Ibid, str. 106.

[53] M. Cemović, Vasojevići, drugo (ispravljeno) izdanje, Beograd, 1993, str. 313.

[54] R. Vešović, Pleme Vasojevići, reprint iz 1935. Stupovi, Andrijevica – Podgorica, 1998. str. 346.

[55] M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, IZ ”Veljko Vlahović”, KIZ ”Kultura”, Beograd, 1989. str. 98.

[56] Dr E. Mušović, Porezi i bune u Rožajama i Bihoru 1765 – 1768. I. zapisi, Titograd, 1985/3 – 4. str. 59.

[57] M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, IZ ”Veljko Vlahović”, KIZ ”Kultura”, Beograd, 1989. str. 179.

Reforme uprave koje je započeo sultan Mahmud II tokom IV decenije XIX vijeka, s teškoćama i otporima ostvario je Abdul Medžid. Godine 1864. donijet je zakon o ukidanju elajeta i o formiranju vilajeta. Vilajeti (dëpatement) se dijele na sandžake, odnosno live (arrondissement), a ovi na kaze, odnosno kajmekamluke (canton). Zakonom je ostavljena mogućnost da se u pojedinim krajevima može zadržati nahija.

Kaza, odnosno kajmekamluk označava političko – upravnu jedinicu, koja se razlikovala od kadiluka u kojem je kadija odgovoran za sudijske poslove. U kazama je postajao: upravni savjet, sreski sud, opštinski odbor, komisija za zemljišne knjige i fond za javne službe.

Kajmekam upravlja građanskim, finansijskim i policijskim poslovima; za svoj rad odgovara sandžak – begu. Pored šerijatsko – sudskih poslova, kadija je i predsjednik građanskog suda koji je nadležan za pravne poslove hrišćana. Na nivou vilajeta organizovano je 13 savjeta i komisija.

Upravni savjet, 4 muslimana i 2 hrišćanina, čini najstariju vlast u vilajetu. Predsjedavao mu je valija, a po funkciji, članovi su – kadija, načelnik finansija i načelnik administrativnog odjeljenja. Apelacioni sud vilajeta broji sedam članova: 4 muslimana i 3 hrišćanina.

Imovinsko pravne i krivične sporove rješava Centralni apelacioni krivični sud. Računovodstvo, na čelu sa deftedarom, obavlja finansijske i računovodstvene poslove vilajeta. Glavna pisarnica stara se o službenoj prepisci vilajeta i čuva spise i protokole. Posebno je organizovano odjeljenje za vrijednosne papire. Postoji i žandarmerijsko odjeljenje na čelu sa komadantom bataljona – alajbegom, trgovački sud, zemljišni ured, vakufska kancelarija, kancelarija za matične knjige, centralno odjeljenje za šerijatske poslove, zatim inženjerska grupa i poštansko – telegrafska služba. Zemljišne knjige vodi efendija.

[58] Ibid, str. 44.

[59] Ibid, str. 105.

[60] Nićifor Dučić, Krštenje poturčenih Vasojevića od 1825 – 1857, Cetinje, 1886. str. 28.

[61] Andrija Jovićević, Plavsko – Gusinjska oblast, Etnografski zbornik, knj. XXI, Beograd, 1921. str. 508.

[62] Ibid, str. 506.

[63] Ibid, str. 529.

[64] Ibid, str. 507.

Priča se, da su u Budimlju živjeli neki Šeovići, koji su bili po zlu oglašeni. Njih je jedanput, po carevoj naredbi, potpuno uništio Ćor – paša iz Bihora zato, što su Srbima nasilno zatvorili crkvu i činili im nasilja. Od njihovih agaluka Ćor – paši je pripala Vinicka.

[65] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 18.

Razvaline kule Pačariza vide se u kraju Zenice. Bili su toliko silni i samovoljni da ni Turci nijesu smjeli pjevati prolazeći kroz Bioču. Pačariza ima i u Gruži (Šumadija), koji su se tamo iselili još dok nijesu svi bili primili islam.

[66] Jovan N. Tomić, O Arnautima u staroj Srbiji i Sandžaku, Beograd, 1913. str. 90.

[67] LJ. Stojanović, Pomenik man. Šudikove, Prilozi za knj. i jezik, knj. VIII, Beograd, 1928. s. 181 – 184.

[68] Vladimir Đorović, Istorija Srba, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 418.

Knez Đurađ Vraneš, obnovitelj manastira Zastup na Limu, 1537.

[69] Stevan Popović, Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji, Unireks, Nikšić, 1997. str. 72.

”Ljubovići su ugledna poturčena srpska spahijska porodica. U Nevesinju, gdje su živjeli, imali su prostrane odžake. Pored velikih posjeda, zakupljivali su skele i harač. Početkom 30–tih godina XVII vijeka, Ljubović je bio alajbeg hercegovačkim spahijama. Ljuboviće je napadao i Hasan paša, zato što su toliko osilili da su spahijama, u predjelu Herceg Novog, timare otimali. Ljubovići, iako moćni, nijesu se usuđivali da od Rovčana silom harač kupe. Prema Rovčanima su taktični i strpljivi. Za harač, oko čije visine se pogađaju, povremeno dolaze u Rovca. Kada su Turci, u Rovcima, u nekoj pećini pronašli i ubili bolesnog Vuksana, njegova žena se sa djecom sklonila kod pobratima, bega Ljubovića”.

[70] Ime Hasan begovića mahala očuvano je u Vranešu – Tomaševo.

[71]”U doba kada Turska bješe najsilnija, na sadašnjoj Jocovini ispod Žubera živjela je sa Miljanom, sinom jedincem, udovica Anđelija Joksimović. Kada je Miljan napunio 14 godina, puče glas da će te godine sultanov izaslanik doći u Vraneš da bira srpsku djecu za janjičare. Miljan je bio bistar i otresit dječak, pa se sirota Anđelija uplaši da će joj uzeti sina, i odluči da ga oženi. Od komšije, kneza Nikole Milikića (Konjevića) iz Bijelog Potoka, izmoli ruku njegove mlađane kćerke Pave, u koju se Miljan već bio zagledao. Ne prođe mnogo, naiđe sultanov izaslanik i vičan ovakvim dovijanjima raje, on u golobradom Miljanu, prepoznade bistrog dječaka i odvede ga u Stanbol.

Desetak godina kasnije, pri nekom pohodu na zapadne zemlje, dođe silna turska vojska u Vraneš i otabori ispod Lise, na mjestu koje se od tada zove Čadorište. Vojskom je komandovao neki mladi paša. Jedne noći, banu u kuću Anđelije, i zatraži večeru. Pavi se odmah učini da je to Miljan, pa to došapnu svekrvi, a ova uplašeno zamoli neznanca da zavrne rukav na lijevoj ruci. Zavrnu paša rukav, Anđelija prepoznade mladež i uzviknu da je on Miljan, a ovaj pade majci u zagrljaj. Reče im da se sada zove Ahmet, da za njegovu posjetu ne smiju nikome reći jer ako Turci saznaju da je pronašao rodni kraj – iako je paša, odmah bi ga ubili. Ispriča im je da je savladao vojne škole i da je dobio visok položaj u turskoj vojsci. Sjećao se rodnog kraja, patio je za majkom i Pavom i kada je stigao prepoznao je kuću na drugoj strani vraneške doline. Mještani su mu rekli da tamo živi Anđelija sa snahom Pavom, ljepoticom kojoj su muža odveli u janjičare, pa krijući se i nadajući se došao je da ih vidi.

U Vranešu je turska vojska boravila više od dva mjeseca, a Miljan i Pava ugrabiše trenutke od ljubavi koju im je otelo surovo vrijeme. Kada je Miljan morao da pođe, Pava mu saopšti da je trudna a ovaj joj ostavi amanet – ako rodi sina da mu da ime Hasan, a ako rodi kćerku da je nazove Muša (jer u Stambolu ima sina i kćerku sa tim imenima). Ahmet paša ostavi Pavi ferman na zemlju u Mahali i na poljane pored Kičavnice, i naredi da se taj dio Vraneša nazove Pavinim imenom. Paša je otišao u rat i nikada se više nije vratio. Pava je rodila blizance i nazva ih Hasan i Mušo. Od Hasana su nastali Hasanbegovići, koji su u nahiji Vraneš bili begovi, a od Muša se razvilo bratstvo Mušovića. Pava se kasnije udala za nekog poturčenog Srbina iz Vraneša, sa kojim je imala Dauta, i od njega su Dautovići. Nije mijenjala vjeru. Sve do prerane smrti išla je redovno u crkvu. Umrla je na porođaju zajedno sa djetetom”.

[72] Dr. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499), Muzej Ras, Novi Pazar, 1997, str. 36.

[73] A. Jovićević, Plavsko – Gusinjska oblast, Etnografski zbornik, knj. XXI. Beograd, 1921. str. 505.

[74] dr Vujadin B. Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 42.

[75] Andrija Jovićević, Plavsko – Gusinjska oblast, Etnografski zbornik, knj. XXI. Beograd, str. 506.

[76] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 33

[77] Ibid. str. 97.

[78]Ibid, str. 92.

Islamovići su starinom iz Rovaca. Najbliži rođaci su im Bogavci u Veliđu kod Berana.

[79] Ibid, str. 44.

[80] dr Vujadin B. Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 41.

[81] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 41.

[82] Tako i toliko se plaćalo i čitluk – sahibijama, spahijama kojima je sultan ustupio zemlju.

[83] Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1909. str. 73, 74.

[84] Petar Kočić, Porezi pod Turcima, Otadžbina br. 6 – 7, 1911.

[85] M. Cemović, Vasojevići, drugo (ispravljeno) izdanje, Beograd, 1993, str. 369.

[86] Vakufska imovina – imovina koju muslimani kao zadužbinu ostavljaju islamskoj zajednici.

[87] J. Holček, Crna Gora, CID, Podgorica, 1995. str. 32.

Crnogorac smatra bavljenje zanatom kao posao – da se ne kaže nečasan – barem prost, a on, rođeni vojnik i junak ga izbjegava koliko može. Radije ide u službu drugome kao lična straža (kavaz). Na istoku je puno Crnogoraca u ovom poslu.

[88] Kavaz (tur.), stražar, tjelohranitelj;

[89] Ilija Jelić, Vasojevićki zakon od dvanaest točaka, SKA, Beograd, 1929. str. 19.

Dokle su Vasojevići priznavali tursku vlast, plaćali su agama i begovima desetak, desti dio od cjelokupnog ploda, zemaljskog i stočnog, stečenog za godinu; u prvo vrijeme taj su desetak prikupljali sami begovi. Oni nijesu poznavali mjesne prilike, a još manje imovno stanje pojedinaca, pa su uzimali samo onoliko koliko bi im sami seljaci dali, uvjeravajući ih da više nemaju. Koristeći se tim neznanjem, seljaci su skrivali imovinu i begovima su plaćali jedva stoti dio onoga što su ovi imali da prime. Da bi tome doskočili, begovi počeše izdavati desetak pod zakup mjesnim kmetovima, a oni su kao lično zainteresovani i dobro upoznati sa imovnim stanjem svojih seljaka, od svega uzimali deseti dio i nijesu dopuštali nikome da što na stranu skloni; narod ih je proklinjao kao svoje neprijatelje i gonitelje.

[90] Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, 1925.

[91]Andrija Jovićević, Plavsko – Gusinjska oblast, Etnografski zbornik, knj. XXI. Beograd, 1921. str. 508.

[92] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 33.

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Vucka Gora

    Evo vam mala pomoc vezano za Crnu Goru od mene 🙂
    Vojvoda Vuk-Maniti-Markov Vojinovic rodjen 1447. kojeg rodjaci iz okupiranog Vucitrna vode na jos slobodne posjede Vojinovica u Zeti koji se po najvisocijem vrhu posjeda Vojinovica na Sharplanini Ljubotin-u zove LJUBOTIN’ i po feudalnom pravu svome prezimenu dodaje ime teritorije kojom gospodari =LJUBOTINA !!! Svoju preostalu zemlju posle izdaje Crnojevica 1496. (Djuradja i Stevan) brani svom zestinom tako da granice njegovih teritorija Turci pocinju nazivati „MEDJE VUKA MANITOGA“ Vlast nad teritorijom je preuzeo 1498 a poginuo je u bitci kod Skadra sa SkenderBegom 1523. Ako su ga NEPRIJATELJI OSLOVLJAVALI sa Vuk-Maniti prijatelji su ga dozivljavali kao „VUJO“=vuk prijatelj ! Moj ogranak od tog vremena nosi prezime VUJOVIC !!!
    -Vojvoda Novak -Vukov Vujovic (1523-1543) nasledjuje svoga oca i nastavlja BESPOSTEDNU BORBU sa Turcima. Poginuo je u boju na LJUBOTINU 1543.
    – Vojvoda.Marko-Novakov Vujovic(1543-1568), kao i njegov otac nastavlja bespostednu borbu za slobodu.
    -Vojvoda Raic-Markov Vujovic (1568-1592) nastavlja zadatak ostavljen od svoga oca i djedova. Godine 1584. ujedinjuje crnogorce, brdjane i hercegovce i obracunava se sa poturcenjacima, sto je kasnije dalo inspiraciju jedom pjesniku, vladici i filozofu da napise djelo u sebi „prilagodjenoj“ formi o „ISTRAZI POTURICA“ vise od 100.godina kasnije ???!
    – VOJVODA VUJO-RAICEV Vujovic =KNEZ I SPAHIJA od 1592 do 1625. : a) Poglasen za gospodara Crne Gore b) podijelio Crnu Goru na 5.ZUPA sa PRAVIMA I DUZNOSTIMA oblasnih upravitelja. 1604.boj sa Turcima U Ljesko-polju. 1612 boj sa Turcima na Chevu. 1613 boj sa Turcima na Morachi. 1614.DOGOVOR U KUChIMA hriscanskih vladara. 1619.dogovor sa UGARSKIM Knezom Betlenom. 1620. Dogovor u beogradu na kome TURSKI SULTAN predaje Vuju-Raicevu Vujovicu FERMAN kojim mu PRIZNAJE VRHOVNU VLAST U Crnoj Gori (izvor Dr.Branislav Djurdjev) !!!
    -Vojvoda Jovan-Vujov Vujovic=KNEZ I SPAHIJA od 1625 do 1648. je uveo Crnu Goru u KANDIJSKI RAT kao saveznicu Venecije protiv Turske !!! Posle poraza u KANDIJSKOM RATU veliki broj branilaca prije kapitulacije Kandije=Krit je odselio na VENECIJANSKU ISTRU i dobio na poklon kuce i imanja u Istarskom selu PEROJ.
    -Vojvoda Marko-Jovanov Vujovic (1648-1669)ucestvuje u razracunavanju nastalom izmedju „struja“ koje su podrzavale proTursku orjentaciju a predvodio ih je sin Vojvode Jovana Martin-Jovanov Vujovic?!
    -Vojvoda Nikola Markov Vujovic proglasa ZUPE ZA NAHIJE a za glavno mjesto u Crnoj Gori proglasava Rijeku („Crnojevica“)
    -Vojvoda Drago-Nikolin Vujovic KNEZ I SPAHIJA od 1669 do 1695 u nekim istorijski izvorima CANU je zabiljezen kao „HAJDUCKI VOJVODA DRAGO NIKOLI’chic“ je dao OGROMAN DOPRINOS SLOBODI Crne Gore !!! Crnu Goru je kao saveznika Venecije uveo U MOREJSKI TAT !!! Na VRTIJELJCI 1685.g. je zadao Turcima veoma tezak udarac a 1687. je OSLOBODIO (Herceg) NOVI i predao ga na upravu Veneciji.. Njegov sin Vojin ostaje da zivi u venezijanskom Novom i od njega je nastala porodica Vojnovica koja je dala vise znacajnih trgovaca i moreplovaca, medju kojima i Admirala VoJnovica, koji je dva puta komandovao sa RUSKOM FLOTOM !!!
    -Niko-Dragov Vujovic je ucestvovao u AUSTRIJSKO TURSKOM ratu na stranu Austrije
    -Simo-Nikov Vujovic takodje svoju viziju slobode pronalazi u jedinom ozbilnom turskom neprijatelju toga vremena Austriji i gine u BOJU KOD NISA 1739. godine
    – Scepan-Mali-Simov je od strane AUSTRIJSKOG OFICIRA u cijoj ceti je poginuo njegov otac Simo poveden na ShKOLOVANJE u AUSTRIJU !!! U Crnu goru se vraca ANONIMNO krijuci svoje porijeklo zbog terora AKTUELNIH VLASTODRZACA u Crnoj Gori, koji su ga KASNIJE (100.godina) PROGLASILI ZA „LAZNI CAR SCEPAN MALI“?!!! Kao „TRAVAR“ zahvaljujuci ljudima koji su bili UPUCENI U NJEGOVU SUDBINU, preuzeo je CIVILNU VLAST U CRNOJ GORI1766.godine i OD NJE NAPRAVIO DRZAVU PRAVA I PRAVDE, koju su morali da postuju i VLADIKE i POPOVI jer je ZAKON SCEPANA MALOG BIO JEDNAK ZA SVE !!! Takvo stanje PRAVDE nije odgovaralo ZLOTVORIMA Crne Gore, koji su ga (Scepana-Malog) ZAKLALI NA SPAVANJE 1773. a UBISTVO PRIPISALI NAVODNOM SLUGI GRKU ?! Sahrenjen je u Brcelima
    A koga zanima od koga je Vuk-Vujo Vojinovic ( Maniti) neka procita pjesmu Seoba Vojinovica u Crno Goru ( Zeta)

  2. Bihorac

    Potpuno ste iz štiva isključili Vlahe i Sase kao bitne etničke elemente Gornjeg Polimlja.