Na današnji dan: Rođen Svetozar Miletić

21. februar 2014.

komentara: 3

22. februar 1826 – Rođen je srpski političar i novinar Svetozar Miletić, vođa Srba u Vojvodini u borbi za nacionalna prava u Austro-Ugarskoj. Bio je učesnik Majske skupštine 1848, gradonačelnik Novog Sada 1861., osnivač “Srpske narodne slobodoumne stranke” (1869) i predsednik Družine za ujedinjenje i oslobođenje srpsko sa sedištem na Cetinju. Pokrenuo je čuveni list “Zastava”, vodeće glasilo vojvođanskih Srba.

Miletić je rođen u Mošorinu, Šajkaška, kao najstariji od sedmoro dece, u siromašnoj porodici. Otac Sima, čizmar, poreklo vodi od Milete Zavišića iz Kostajnice, a majka Teodosija, rođena Rajić, potiče iz Bavaništa. Na krštenju je dobio ime Avram, ali je ono odmah promenjeno u Svetozar.

Osnovnu školu pohađao je u rodnom mestu i u bataljonskom središtu u Titelu, a potom se upisuje u Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu, gde je ostalo zabeleženo da je Svetozar „najbolji đak koga je gimnazija ikada imala“.

Materijalno su ga pomagali bogati, ugledni i plemeniti Srbi.

Po položenoj maturi, upisuje se, 1844. godine na Evangelistički licej u Požunu (Bratislava) gde se uključuje u rad srpske đačke družine koja broji 40 članova i koja deluje pod uticajem sveslovenskih ideja. Oni izdaju časopis Srpski soko, u kome Miletić objavljuje svoje prve književne i političke tekstove. Zanesen panslavizmom, svom imenu dodaje ime Sveslav.

Po okončanju školovanja, prelazi na studije u Peštu, 1848. godine, gde ga zatiče početak burnih događaja – građanskih revolucija koje su te i naredne godine potresle Evropu. Njegove kolege ga optužuju da je veleizdajnik koji želi da dovede Ruse u Ugarsku, a kako se tih dana Srbima ne garantuje bezbednost u Pešti i Budimu, Miletić se vraća u Šajkašku.

Odmah po dolasku odlazi u Čurug i Nadalj, gde agituje protiv odlaska Srba-Šajkaša na front u Italiju. Narod ga štiti od hapšenja, a on preko Karlovaca odlazi u Beograd, gde pokušava da utiče na srpsku vladu da krene u rat protiv Turaka, te da tako započne opšte srpski ustanak na Balkanu. Srpska vlada, međutim, na ovo nije mogla da pristane.

Miletić se vraća u Karlovce gde prisustvuje Majskoj skupštini na kojoj je proglašena Srpska Vojvodina, izabran srpski vojvoda Stevan Šupljikac i izvikan patrijarh. Postaje član Glavnog odbora, ali ga patrijarh Rajačić šalje u Zagreb, da zajedno sa Jovanom Subotićem agituje kod Hrvata za stvar Srpske Vojvodine, želeći da ga skloni iz centra zbivanja, zbog njegovog radikalnog nacionalnog stava. Dvomesečni boravak nije naišao na razumevanje i podršku Hrvata, a Miletić se vraća u Vojvodinu. Potpuno razočaran, odlazi u Mošorin i više se ne uključuje aktivno u politička zbivanja.

Godine 1849. odlazi da nastavi studije, ali u Beč, gde uspeva da ostane zahvaljujući više nego izdašnoj stipendiji Mihaila Obrenovića. Studije okončava 1854, a potom jedno vreme radi kao sudski pristav u Lugošu, da bi 1856-1857. godine otvorio advokatsku kancelariju u Novom Sadu. Uskoro potom zasniva i porodicu.

U politički život vraća se serijom tekstova u Srbskom dnevniku u kojima razmatra situaciju u tadašnjoj Evropi, naročito na Balkanu, a najviše piše o stanju i perspektivama srpske nacije, naročito u Vojvodstvu Srbiji i Tamiškom Banatu, u šta je carskom odlukom pretvorena Srpska Vojvodina (i takvo Vojvodstvo ubrzo je ukinuto i inkorporirano u Ugarsku). Najznačajniji tekst koji se u tom periodu pojavio i koji je uneo preokret u srpsku politiku je objavljen uoči Božića 1861. godine, pod jednostavnim nazivom Na Tucin-dan 1860. Kako je tada već došlo do ukidanja Vojvodstva, Miletić konstatuje da je „Vojvodstvo umrlo, ali da takvo kakvo je bilo nikom nije trebalo“. No, mnogo važnije je da je za Srbe umrlo nešto drugo. Iako ne navodi decidno šta, jasno je da je mislio na srpsku odanost Beču i austrijskom caru od koga su Srbi očekivali potvrde svojih prava i privilegija. Miletić se zalaže za ostvarenje Srpske Vojvodine, ali u mnogo manjim granicama (etnički primerenijim i svrsishodnijim) od Vojvodstva. Do Srpske Vojvodine, po njemu, ne treba doći „preko cara“, već kroz saradnju i dogovor sa Mađarima. Ovaj tekst je u prvo vreme uneo pometnju među mlade Srbe, ali ga je potom, mlada liberalna srpska građanska inteligencija prihvatila i u narednih desetak godina, Srbi nastoje da tu saradnju ostvare. Međutim, kada se Ugarska nagodila sa Austrijom, 1867. godine, Mađari okreću leđa Srbima i započinju borbu protiv srpskih ciljeva. Od tada je Ugarska za njega još veći protivnik od Austrije. I bečki dvor i ugarska vlada nastojaće više puta da ga politički, ali i fizički likvidiraju.

Miletić i na Crkveno-narodnim saborima zastupa ideje liberalnog građanstva. Često je govorio: „Mi smo Srbi, ali i građani“.

Dana 20. marta 1861. godine postaje gradonačelnik Novog Sada, najmlađi u istoriji grada. Prvi saradnici u Magistratu bili su mu Jovan Jovanović Zmaj i Jaša Ignjatović. Kao gradonačelnik, Miletić proglašava srpski jezik zvaničnim, ukida nemačku realku, a zalaže se za podizanje zdanja Gradske kuće u srpskom delu Novog Sada. Iako je imao apsolutnu podršku Magistrata, ugarska vlada ga suspenduje sa ovog mesta. Iste godine priređuje proslavu 100. godišnjice Save Tekelije, sa izrazito antiaustrijskim karakterom. Te godine on je i predsednik Srpske čitaonice, kada se pod njenim okriljem osniva Srpsko narodno pozorište.

Stranka

Godine 1861. nastaje, pod njegovim rukovodstvođenjem i Srpska narodna slobodoumna stranka – prvi organizovani nacionalni pokret kod Srba u Habzburškoj monarhiji. Iako je delokrug rada ove stranke, odnosno nacionalnog pokreta bio prevashodno usmeren ka Srbima u Monarhiji, ona se, u dobrom delu svog programa (donetog tek 1869.) bavi i opšte nacionalnom problematikom, te je na izvestan način i nacionalni program.

Godine 1864. Miletić je veoma angažovan i kod preseljenja Matice srpske iz Pešte u Novi Sad. Dve godine kasnije pokreće Zastavu – najznačajniji i najuticajniji dnevni list kod Srba u Austro-ugarskoj, on je njen dugogodišnji urednik, ali i autor ogromnog broja neprocenjivo vrednih tekstova.

Miletić je poslanik i na ugarskom i na hrvatskom saboru, jedan je od organizatora prve skupštine Ujedinjene omladine srpske – prve svesrpske političke organizacije, a kasnije će se angažovati i na osnivanju Družine za oslobođenje i ujedinjenje srpsko. Od maja 1867. ponovo je na čelu novosadskog Magistrata, a tada su mu najbliži saradnici Laza Kostić i Kosta Trifković. Miletić je ponovo u borbi sa ugarskim vlastima. U vreme ovog mandata, njegovom zaslugom, boje srpske trobojke postaju zvanične boje grada Novog Sada, a kako je nastavio sa naporima da Gradsku kuću podigne u srpskom kraju i postao ozbiljna smetnja vlastima, suspendovan je posle godinu dana, a ubrzo i uhapšen i na jednom montiranom procesu osuđen na godinu dana zatvora.

Dok je bio u zatvoru, srpska politička scena počinje da se raslojava. Govoreno mu je da će ostati sam, ako ne napravi neki kompromis, a on je odgovarao: „Sam sam i počeo“. Popularnost mu je na vrhuncu u vreme kada je izašao iz zatvora i gde god se pojavi priređuju mu se velike manifestacije, što dovodi do očaja ugarsku vladu. Svi srpski pogledi bili su upereni ka njemu, a Zmaj je govorio: „Diž`te decu iz kolevke da zapamte njegov lik!“

Svoju aktivnost proširuje i na druge krajeve gde žive Srbi, naročito u vreme ustanka u Hercegovini. Ovaj put, ugarska vlada je rešila da mu trajno stane na put.

Robija i slom

Dana 5. jula 1876. godine uhapšen je u svom stanu u Novom Sadu, a potom, u još jednom montiranom procesu, osuđen na 6 godina robije. U zatvoru je maltretiran i fizički i psihički, saradnici su ga napustili, a uz druge probleme koje je imao, počinje i psihički da poboljeva. Po izlasku iz zatvora, neko vreme je izgledalo da mu se stanje popravilo, ali bolest, zatim, vratila u još žešćem obliku. Do kraja života se nije oporavio i više se nije uključivao u politički život.

Umro je u Vršcu, 4. februara 1901. godine, a sahranjen na Uspenskom groblju u Novom Sadu.

 

 

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Vojislav Ananić

    PORTRET MILICE TOMIĆ, KĆERKE SVETOZARA MILETIĆA

    Bila je najistaknutija Srpkinja južne Ugarske

    Milica Tomić je bila društveno veoma angažovana u burnom periodu s kraja XIX i početkom XX veka. Ali, ma koliko sadržajan i veličanstven bio, ljudski život na samom kraju svodi se na podatke na nadgrobnom kamenu. Ponekad, kao u slučaju Milice Tomić, rođene Miletić (1859–1944), nečijom greškom izostane i taj poslednji, ovozemaljski beleg.

    Već više od pola veka Miletići vode borbu sa administracijom kako bi u celosti ispunili poslednju Miličinu želju, koju je izrekla pre nego što se upokojila u Beogradu – da počiva u večnoj kući na Uspenskom groblju u Novom Sadu, kraj oca Svetozara Miletića i supruga Jaše Tomića, kojima je u političkim zbivanjima bila najodaniji saradnik, pratilac i oslonac. Da i u nebeskom životu bude uz njih dvojicu, kao što je bila i za života. Ta njena želja ni do danas nije u potpunosti ispunjena. Milica je bila najistaknutija Srpkinja u Austrougarskoj u burnom periodu s kraja XIX i početkom XX veka, kada su žene u politici, kao i u ostalim društvenim zbivanjima, bile nevidljive. Školovala se u Novom Sadu, Beču i Pešti, govorila nemački, mađarski, francuski i engleski. Bila je prva žena vlasnica i urednica srpskog časopisa („Žena”), osnovala je udruženje „Srpkinja – Novosatkinja”, borila se za pravo ženske dece na školovanje. Kada je njen otac dušom i telom nepovratno klonuo od posledica šest godina dugog zatočeništva u Vacu i upokojio se 1901. godine, njegova hrabra Milica, kojoj je ime nadenuo po pesnikinji Milici Stojadinović Srpkinji, hrabro je preuzela uređivanje lista „Zastava”. Spasla je to važno glasilo Srpske narodne slobodoumne stranke. Posle udaje za Jašu Tomića, novinara i naslednika Svetozareve političke ideje, predala je „Zastavu” svom suprugu. Izdržala je i tri teške godine koliko je trajala borba među srpskom opozicijom za političko nasleđe njenog oca, a s ciljem da se diskredituje njegov politički nastavljač Jaša Tomić. Napadi na Miličinu i Jašinu čast počeli su 1887. objavom u konkurentskom listu „Branik” liberala Miše Dimitrijevića, koji je objavio Miličino ljubavno pismo poslato njenom nekadašnjem vereniku, advokatu Petroviću. Bilo je to šest meseci pre Miličine udaje za Jašu. Da bi spasao svoju i čast svoje supruge, Jaša je Dimitrijevića pozvao na dvoboj, a kada se on nije odazvao, Miličin suprug ga je 1890. ubio nožem na železničkoj stanici i predao se policiji. Posle šest godina robije, na istoj stanici u Novom Sadu dočekalo ga je nekoliko hiljada novosadskih žena za koje je bio istinski heroj, jer je stradao braneći čast svoje supruge. Posle svega, sa još šest Srpkinja i Bunjevki, a među 757 poslanika, Milica je učestvovala u radu Velike narodne skupštine 25. novembra 1918. u Novom Sadu na kojoj je izglasano prisjedinjenje oblasti Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Kako je to prečesto bivalo u našoj istoriji, srpsko nacionalno oduševljenje u godinama koje su usledile, lagano se krunilo i pretvaralo u gorčinu. Nije u proteklih 101 godinu, otkako je 1918. ostvaren viševekovni san o prisajedinjenju, bilo lako Svetozarevim potomcima da nose prezime Miletić. Naročito posle Drugog svetskog rata kada je komunistička vlast okrnjila njihov „miraz” iz Austrougarske poklanjanjem Baranje Hrvatskoj. Lansirana je i autonomaška ideja o Vojvodini – republici. Posle smrti svog supruga Jaše Tomića, Milica se 1922. preselila u Beograd gde se osamljena i upokojila 22 godine kasnije. Neposredno uoči smrti saopštila je porodici želju da počiva u Novom Sadu, sa ocem i suprugom. – Pošto je njen brat već bio upokojen, na njenim bratancima Milanu, Svetozaru i mom suprugu Slavku, koji je bio njeno mezimče za koga je bila naročito emotivno vezana, ostalo je da tu „baba tetkinu” želju ispune. U tom trenutku, iz ne znam kojih razloga, ona je ipak sahranjena u porodičnoj grobnici u Beogradu – otkriva porodično predanje dr Slobodanka Miletić, udovica kardiologa dr Slavka Miletića (80), praunuka narodnog tribuna čijom se smrću novembra 2011. godine ugasio muški ogranak bogate loze Miletića. Za svog života, Slavko je sa suprugom Slobodankom delimično uspeo da ispoštuje poslednju želju Milice Tomić. Kao vrlo mlad bračni par, njih dvoje 1966. godine (22 leta posle Miličine smrti), nisu pokleknuli kada su im nadležni u Beogradu saopštili da je njihov posao samo da otvore grobnicu, ali ne i da sakupljaju i prenose kosti pokojnika. – Svojim rukama nas dvoje sakupili smo njene sitne kosti, jer ona je bila izrazito sitne građe, i mali beli sanduk u prtljažniku našeg „spačeka” odvezli smo u Novi Sad – priseća se Slobodanka, kojoj i danas glas zadrhti pri pomisli na taj događaj. Samo što su tog petka stigli u Novi Sad, sačekala ih je nova birokratska prepona – nijedna ustanova, pa ni pogrebno preduzeće, nije se smatrala nadležnom da posmrtne ostatke Milice Tomić prihvati tokom vikenda kako bi bili dostojno sahranjeni u ponedeljak. Tiho, bez opela i uz prisustvo malobrojne porodice, Milica je najzad ponovo bila pored svog oca Svetozara i supruga Jaše. Tu, gde počivaju i njena majka Anka i deda Sima, zanatlija i otac Svetozarev, kome su grobnicu podigli „blagodarni Srbi” Docnije je tu sahranjen i Jaša Tomić, a ovo, Uspensko groblje na kome počiva čitava plejada poznatih ljudi, zaštićeno je kao spomenik naše istorije i kulture. – Nedelju dana posle Miličine sahrane, otišli smo na grob i uočili da njeno ime nije uklesano ispod Jašinog, mada je bilo za to prostora, nego na pozadini spomenika! Silno smo se razočarali i nismo mogli da se ne zapitamo čini li se to namerno – kaže Slobodanka, koja je sa suprugom uzalud u protekle 53 godine nastojala da se Milično ime „premesti” na prednju stranu spomenika. Ni proteklih osam godina, kako je i obećala svom suprugu, nije odustajala. Najzad, ovog septembra, posetivši groblje, spazila je zlatnim slovima upisano ime Milice Tomić tik ispod Jašinog imena. Već u sledećem trenutku primetila je Slobodanka da tu nešto fali – Miličina godina rođenja i smrti. Niko iz nadležne službe nije je obavestio o toj promeni, a kažu da bi procedura za ovu dopunu bila veoma duga, zbog komplikovanih propisa iz te oblasti.

    Izvor: SRPSKE NEDELJNE NOVINE, Budimpešta, br. 48/2019.

  2. Dodatna perspektiva

    Po svoj prilici su poreklom iz Trakije, iz okoline Jedrena. Svetozar je imao brata Đorđa ili Georgija, čiji sin Ljubomir je jedan od najvećih bugarskih lingvista i negdašnji predsednik bugarske akademije nauka. Sam Ljubomir je živeo u Makedoniji, potom u Bugarskoj i čak je išao u navodni predački kraj da traži tragove predaka. Po njemu, imali su pradedu Mila, vojvodu, po kome izgleda i nose prezime.