Prepodobni Maksim Ispovednik

3. februar 2014.

komentara: 0

sveti Maksim ispovednikSrpska pravoslavna crkva i vernici 3. februara (21. januara po julijanskom kalendaru) slavi preopodobnog Maksima Ispovednika. Uredništvo portala Poreklo čestita svima koji slave ovog hrišćanskog svetitelja.

Prepodobni Maksim ispovednik (581-662) bio je monah i vizantijski teolog, tvorac širokog teološkog sistema koji obuhvata hrišćansku misao od Origena do Pseudo-Dionisija Areopagita, uključujući i helenske neoplatoniste, poput Plotina i Prokla.

U hristologiji, zastupao je diofizitsku poziciju (da Hristos ima i čovečansku i božansku prirodu) u vreme kada je pravoslavna crkva, na čelu sa vaseljenskim patrijarhom i vizantijskim carem, zastupala monofizitizam. Zbog svojih stavova je osuđen kao jeretik i proteran u izgnanstvo, gde je i umro. Ubrzo potom, njegovo učenje je opravdano na Šestom vaseljenskom saboru u Carigradu, i proglašen je za sveca.

Maksim je najverovatnije rođen u Carigradu, iako su neki njegovi protivnici tvrdili da je rođen u Palestini. Bio je plemićkog porekla, pa je još kao mlad postao visoki dvorjanin (prvi sekretar ili savetnik carskog senata) na dvoru vizantijskog cara Iraklija.

Oko 615. godine je napustio javne funkcije i postao monah u manastiru Filipik u Hrisopolju, gradiću u blizini Konstantinopolja sa azijske strane (danas Iskidar u Turskoj). Tokom godina provedenih u Hrisopolju, Maksim je postao ava (odnosno starešina) manastira. Kada je Persijsko carstvo osvojilo Anadoliju, Maksim je bio primoran da prebegne u manastir blizu Kartagine. Tu je pod starateljstvom patrijarha Sofronija Jerusalimskog počeo da izučava neoplatonizam i hristološke spise (Grigorija Niskog i Dionisija Areopagita). U Kartagini je Maksim postao istaknuti teološki pisac i veoma uticajna duhovna figura u Severnoj Africi, visoko cenjen od strane egzarha, a u narodu smatran svetim čovekom.

Monotelitski spor

Tih godina se u Vizantiji vodio hristološki spor oko odnosa Hristove ljudske i božanske prirode. Monotelitizam je nastojao da opravda učenja koje je Halkedonski sabor proglasio za jeres. I monoteliti su sledili halkedonsku definiciju da su u ličnosti Hrista sjedinjene dve prirode, ljudska i božanska. Međutim, otišli su korak dalje tvrdeći da Hristos ima samo jednu volju, božansku (monotelitizam je nastao od grčkog „jedna volja“). Monotelistsku poziciju su, između ostalih, zastupali sam car Iraklije, patrijarh Carigrada Sergije I (634—639), patrijarh Aleksandrije Kir (630—640), i Maksimov stari prijatelj Pir (lat. Pyrrhus), koji ga je nasledio kao starešina manastira u Hrizopolju. Na predlog patrijarha Sergija, car Iraklije je izdao edikt nazvan Ektesis (Izloženje) kojim se zabranjuje vođenje sporova o jednoj ili dve volje u Hristu, i kojim se učenje o jednoj volji proglašava pravoslavnim. Nakon smrti Sergija I 638. godine, Pir, takođe pristalica monotelitizma, postaje patrijarh. On je sazvao sabor koji je potvrdio monotelitsko izloženje vere. Međutim, na Zapadu je papa Severin (638—640) odbacio Ektesis, a njegov naslednik papa Jovan IV (640—642) ga je predao saborskoj anatemi. Nakon smrti cara Iraklija i dolaska Konstansa II (641—668) na presto, Kir je iz političkih razloga 641. godine napustio patrijaršijski presto u Carigradu, i prešao u severnu Afriku gde je živeo narednih desetak godina.

Između Pira i Maksima je u severno-afričkim gradovima često dolazilo do višečasovnih teoloških rasprava, pa su tako organizovali i sabor afričkih episkopa u Kartagini jula 645. godine, da čuje njihovu javnu raspravu o monotelizmu. Maksim je zastupao poziciju da je Hristos imao podjednako i ljudsku i božansku volju. Pir je dokazivao da dve volje impliciraju dve voljne osobe. Maksim je odgovorio da u tom slučaju mora biti tri volje u svetom trojstvu. Međutim, Maksim je tvrdio da volja pripada prirodi, pa je Pir nakon toga priznao dve volje na temelju dve prirode. Nakon sabora, Pir prihvata diotelističku poziciju i zajedno sa Maksimom odlazi u Rim iste godine. Međutim, kada se za to čulo u Carigradu, car je poslao u Italiju svog izaslanika Olimpija, koji se u Raveni našao sa Pirom i vratio ga monotelitizmu. Pir se nakon toga vraća u Carigrad i odriče se svog odobravanja diotelističke („dve volje“) pozicije.

Godine 648. car Konstans je uz pomoć carigradskog patrijarha Pavla izdao Tipos (uzor, obrazac) koji je propisivao monotelitizam kao pravovernu poziciju, zabranjujući dalje hristološke rasprave. U Rimu je novoizabrani papa Martin I odbio da prihvati Tipos o veri, već je sazvao Lateranski sabor od 5. do 13. oktobra 649. godine, koji je anatemisao monotelitizam i carev Tipos. Saboru je prisustvovalo 105 episkopa. Maksim je na saboru učestvovao kao jedan od ključnih teologa, a neki smatraju da je on formulisao i mnoge zvanične akte. Zaključci sabora su poslati svim vernima u svetu.

Pitanje rimskog prvenstva

Tokom boravka u Rimu, Maksim je imao očigledan interes da dobije podršku Rimske crkve i da istakne njen autoritet. On u svojim spisima priznaje Rimskoj crkvi privilegovanu ulogu i smatra je za „prvu među Crkvama“ (lat. princeps ecclesarium). U pitanjima vere on vidi Crkvu Rima kao uporednik i normu za druge crkve, jer se rimske pape tokom kontroverzi monoenergista i monotelita, nikada nisu udaljile od pravoslavne vere, dok su istočni patrijarsi bili u jeresi.

Vikicitati „Svi krajevi vaseljene i oni koji svuda ispovedaju Gospoda na čist i pravoslavan način gledaju pravo u daljinu, kao prema suncu večne svetlosti, prema presvetoj Crkvi Rimljana, prema njenom ispovedanju i njenoj veri.“

Maksim takođe Papi priznaje vlast da vezuje i razrešuje, odnosno, da isključuje iz Crkve i da joj ponovno prisajedinjuje, ne samo episkope svoje crkve, nego i istočne patrijarhe koji su zabludeli u nepravoslavlje. Međutim, ova koncepcija nije ostvarena pošto su 653. godine u Rimu uhapšeni Maksim Ispovednik i papa Martin, po naređenju cara Konstansa II. Papa Martin I je osuđen bez suđenja i ubrzo je skončao od zime i gladi u Hersonu na Krimu 16. septembra 655. godine, pre nego što je poslat u carsku prestonicu.

Suđenje, progonstvo i smrt

Maksim je sa svojim učenikom Anastasijem okovan i brodom odveden u Carigrad, gde ga je po izlasku na obalu, dočekala besna gomila, koja ga je vukla ulicama. Nakon toga je zatvoren sam u tamnicu, odvojeno od učenika Anastasija. Posle nekog vremena provedenog u tamnici, Maksim je 655. godine odveden na ispitivanje pred Senatom u carskoj palati. Tada je imao oko 75 godina.

Protiv njega su, pored optužbe za jeres, iznesene i optužbe za zaveru, veleizdaju carstva i saradnju sa Saracenima, kojima je navodno predao Egipat, Aleksandriju, Pentapolj i Afriku. Maksim je nakon toga odbio da komunicira. Tokom suđenja je održan i sabor sveštenstva u Carigradu koji je Maksima osudio kao jeretika. Nakon koga je Maksim oteran u progonstvo u Viziju (Byzia) u Trakiji, a njegovi učenici Anastasije i Anastasije u Perveridu (Perberis) i Mesebriju (danas Nesebar). 24. septembra 656. godine je Teodosije, episkop Cezareje u Bitiniji, sa još nekoliko uglednika, posetio Maksima u izgnanstvu po carevoj zapovesti. Međutim, Maksim mu je rekao da neće komunicirati sa Carigradom sve dok odluke Lateranskog sabora ne budu zvanično prihvaćene. Kada mu je Teodosije saopštio: „Sabor je nevažeći, jer je održan bez carevog naređenja.“ Maksim je uzvratio; „Pobožna vera, a ne carevo naređenje je to što potvrđuje sabore.“

Godine 662. Maksim i dvojica njegovih učenika Anastasije i Anastasije su dovedeni na suđenje u Konstantinopolj, gde su anatemisani, zajedno sa sv. Martinom i sv. Sofronijem. Maksim je ponovo proglašen jeretikom i osuđen na doživotno progonstvo. Bio je vođen kroz grad, pljuvan od mase naroda i tučen od vojnika. Nakon suđenja je stavljen na strašne muke; jezik mu je odsečen da ne bi mogao više da iznosi svoju „jeres“ a desna ruka mu je odsečena, da ne bi više mogao da piše. Nakon toga, Maksim i njegovi učenici, svaki pojedinačno, proterani su u progonstvo u najzabačenije pokrajine carstva, bez hrane i odela. Maksim je proteran u grad Shimar, pod Kavkazom (danas Gruzija).

Ubrzo je umro u progonstvu 13. avgusta 662. godine. Njegovo žitije je zapisao njegov učenik Anastasije Bibliotekar.

Sveti Maksim Ispovednik je krsna slava slava trećeg razreda Cetinjske bogoslovije.

 

IZVOR: Vikipedija

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.