Novosti: Istoriju još učimo iz austrougarskih knjiga

29. decembar 2013.

komentara: 6

Istoričar Vlada Stanković govori za Novosti o moralnoj bedi srpske nauke, duhovnom izumiranju, važnosti tradicije i moći uverenja: Voleli bismo našu prošlost samo da je dovoljno poznajemo. Omalovažavanje srpske baštine počinje od 1918.

 

prof. dr Vlada Stanković, foto Novosti
prof. dr Vlada Stanković, foto Novosti

SRBI vole svoju istoriju, ali je ne poznaju. Naši ugledni istoričari od 1945. do danas nisu uspeli da napišu knjigu jednostavnog imena Istorija Srba. Zato učimo o svojoj prošlosti iz knjiga koje su nam napisali strani stručnjaci, često nenaklonjeni. Srbi se danas lako odriču identiteta i pretapaju u druge narode jer ne znaju ko su, pa i nemaju utisak da nešto gube. Srpski narod je izgubio samosvest i omalovažava svoju prošlost jer je ne poznaje, a i ono malo činjenica koje zna – ne razume. A bez razumevanja nacionalne istorije ne mogu ni da shvate ni da prežive sadašnjost, kaže istoričar-vizantolog prof. dr Vlada Stanković, sa Filozofskog fakulteta u Beogradu.

– Za duhovno izumiranje Srba odgovorne su generacije srpskih istoričara koje su kukavički prihvatile da se nikom ne zameraju i ne bave svojim poslom. Sve zarad lične udobnosti i privilegija. Najprivilegovaniji se još uvek bave srpskom srednjovekovnom istorijom kao u Jugoslaviji, štrpkaju sporedne teme i izbegavaju po svaku cenu proučavanje i postavljanje novih pitanja o državi koju je još Konstantin Porfirogenit u 10. veku zvao današnjim imenom – Srbija. Susedni narodi slične veličine, Bugari i Hrvati, svake godine izdaju na destine novih knjiga na maternjem i engleskom jeziku, u kojima se bave istraživanjima nacionalne istorije, naročito srednjovekovne. Srbi u 21. veku duhovno izumiru jer svoju istoriju uče iz knjiga koje im je početkom 20. veka napisala Austrougarska.

* Verovatno se šalite, nemoguće je da Srbi koji se toliko ponose svojom prošlošću nemaju nijednu domaću savremeno pisanu istoriju.

– To je činjenica. Poslednji koji su pokušali da zaokruže istoriju Srba bili su Stanoje Stanojević, Stojan Novaković i Vladimir Ćorović, koji su stasali početkom 20. veka. Od 1918. i ulaska u zajedničku državu počinje omalovažavanje srpske istorije, a od proglašenja Jugoslavije 1929. kreće agresivna državna ideologija jugoslovenstva koja nije ništa slabija od kasnije komunističke i marksističke. Posle 1945. zavladao je muk autocenzure. Objavljuje se samo „Istorija naroda Jugoslavije“ 1953, gde je srednjovekovna Srbija dobila isti prostor kao srednjovekovna Slovenija, koja tada nije postojala, kao ni srednjovekovni Makedonci.

E, zato su srednjovekovni srpski manastiri u BJR Makedoniji već danas makedonski spomenici. Još zanimljivija situacija nas čeka u narednim godinama, kad će srpske svetinje na Kosovu postati kosovski spomenici zato što smo se olako odnosili prema sopstvenoj istoriji. To se dešava zato što je na fakultetu još uvek glavni udžbenik za nacionalnu istoriju srednjeg veka “Istorija Srba” Konstantina Jiričeka, koji je stvarao u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka.

* Zašto je Jiričekovo viđenje istorije Srba problematično ako je on bio u vrhu slovenske elite u Austrougarskoj?

– On jeste bio tada izuzetan naučnik, deo češke i slovenske duhovne elite, porodično povezan sa Šafarikom i drugim slavistima. To ne umanjuje vrednost druge činjenice – da su oni bili lojalni službenici Austrougarske. Baš zahvaljujući tom pedigreu mladi Jiriček dobija posao da piše istorije Bugara, a kasnije i Srba. Ove knjige su imale politički cilj – da upoznaju donosioce važnih političkih odluka u Beču sa tim narodima kako bi znali kako da se postave prema njima, u hegemonističkom smislu. Jiriček istoriju Srba objavljuje, na nemačkom, 1911. kad Austrija ima velike perspektive prema Balkanu i Srbiji. Ta knjiga je za to vreme fenomenalna, jer Beč nije od Jiričeka tražio politički pamflet već “uputstvo za čitanje Srba”, naroda koji je od srednjeg veka živeo na ogromnom prostoru Habzburške monarhije. Sa Hrvatima nije bilo problema, oni su bili deo njihovog sistema, a s Bugarima je stvar regulisana nemačkom dinastijom. Samo je srpsko pitanje ostalo otvoreno. Jiriček zato piše srednjovekovnu istoriju Srba, pokušava da objasni fenomen “problematičnog” naroda, koji nije napisao ni shvatio sopstvenu istoriju, pa prema tome nije mogao ni da formuliše jasnu politiku.

[box type=”info” head=”PODANIČKI MENTALITET UBIJA”]Kad kolege iz inostranstva pitaju za srpsku istoriju, a mi spomenemo Jiričeka, oni nas gledaju kao da smo sišli s uma. Oni žele da pročitaju knjigu koja ima manje od hiljadu stranica pisanu modernim jezikom. Zato što nemamo takve knjige mi duhovno izumiremo. Busanje u grudi praznom istorijom može da posluži samo u određenim momentima. Kad čovek zna šta ima iza sebe, onda je to potpuno drugi osećaj. Mi imamo ogromne praznine u srpskoj istoriografiji, jer je podanički mentlitet ubio srpsku nauku, a ubija i srpsku naciju.[/box]

* Zašto je Beču za politiku u 20. veku bila važna srpska srednjovekovna prošlost?

– Iz istog razloga zbog koga se srednji vek proučava i danas. Ko ne zna srednjovekovnu istoriju ne može da razmišlja ni o sadašnjosti na pravi način. Ta istorija nije mrtva, ona živi svuda oko nas. Prvi se Zapad u donošenju odluka neprestano i isključivo poziva na istoriju, počev od Amerike koja se danas predstavlja kao naslednica Rimskog carstva. Da bi to mogli da rade oni su svoju istoriju oplemenili brojnim knjigama, filmovima, legendama kroz koje je stalno ponovo proživljavaju. Zapad u našoj istoriji i danas traži neprekidne procese koji su neophodni za razumevanje Srba. Možda najvažniji kontinuum koji je opstao od srednjeg veka do danas jeste duhovna vezanost za Carigrad, čak i kad je Vizantija nestala. Od trenutka kad se Srbija pod Nemanjom svesno vezala za Vizantiju nikada je više nije napustila, uprkos raznim političkim vrludanjima. Opredeljenje za Konstantinopolj i osećanje izuzetnosti što se, makar i duhovno u sećanjima, nalazite u određenoj zajednici s Romejskim carstvom mnogo je koštalo srpski narod u nekim periodima. Ipak, to je uvek bio svestan izbor, jedna od retkih naših jasno formulisanih politika.

* Da li je onda tačna teza da naši problemi s Evropom potiču od toga što Zapad misli da se posle pada Carigrada 1453. Bosfor premestio na Drinu?

– To je posmatrajući duge istorijske procese apsolutno tačno, zapadna civilizacija od 1453. baš to misli – da se Vizantija preselila u Srbiju. Posledice su iste kao u srednjem veku: shvataju nas kao zemlju misije u kojoj šizmatike treba privesti pravoj veri. Ako vam ovo zvuči smešno, pogledajte naslove u zapadnoj štampi devedesetih, gde sve vrvi od srednjovekovnih formulacija, u kojima su Srbi pokvareni Vizantinci i orijentalci koji stoje na Drini nasuprot civilizovanoj Evropi.

Suštinski, ljudska istorija je vrlo plitka, duhovno mi nismo mnogo odmakli od vremena 8. veka kada je uspostavljena granica na Drini u crkvenom smislu. Do tada je prostor Srbije, deo Bugarske i severne Grčke pripadao nadležnosti rimskog patrijarha – pape. Onda je car iz Konstantinopolja, po rimskom zakonu Hristov namesnik na zemlji, dao ove zemlje u nadležnost carigradskog patrijarha, jer se papa nije slagao s njegovom politikom. Tada je postavljena nevidljiva granica duhovnog uticaja Rima i Konstantinopolja na Drini i počeli su sukobi Zapada i Istoka oko Balkana. O tom problemu i danas Vatikan razmišlja na isti način na koji je razmišljala Vizantija, ili Beč u doba Franca Jozefa. Da bi uspešno opstali u ponovo aktuelnoj srednjovekovnoj situaciji bilo bi dobro da znamo kako su Nemanjići vodili politiku. Nažalost, time se naši istoričari već decenijama ne bave. Niti političari od njih to traže. Iako nam je to nasušna potreba.

[box type=”info” head=”IZDALI NAROD “]Naši istoričari često nisu svesni koliko je njihova uloga važna, koliko je znanje o istoriji važno. Istorija ima strašnu moć, retko koji ozbiljniji govor zapadnog političara se ne oslanja na istoriju. Tamo se ljudi koji pišu govore konsultuju o raznim periodima istorije, od onih pre pet godina do onih pre pet vekova. Zato je Austrougarskoj jedan Jiriček bio vrlo važan, u njega je mnogo i ulagala i tražila, jer niko osim njega nije mogao da im objasni Srbe. A srpski istoričari to još nisu učinili za svoj narod.[/box]

* Vi tvrdite da racionalni Zapad pati od onih mitomanija koje tradicionalno pripisuje Srbima?

– Naravno. Ljudi potcenjuju moć uverenja, tradicija, rituala. Setite se 1999. kad u vreme pomračenja sunca nije bilo žive duše na ulici, jer su ljudi pomislili da dolazi smak sveta. Studentima objašnjavam ulogu srednjovekovnih tradicija i rituala u savremenoj istoriji opisom sahrane austrogarskog cara Franca Jozefa 1916. godine. Veličanstvena carska procesija prošla je kroz Beč do kapucinskog manastira u kome se sahranjuju Habzburgovci. Kad je došla do njegovih zatvorenih vrta ceremonijal-majstor je zakucao, a nevidljivi kaluđer je s druge strane upitao: “Ko ide?” Odgovor je bio: “Imperator Rimskog carstva Franc Jozef”, čemu je sledilo mnoštvo drugih titula. Danas su ljudi zaboravili da je autrogarski car bio i vladar “Rimskog carstva nemačke narodnosti”. Ritual se nastavio na gotovo isti način kao sahrana romejskih careva u 10. veku. Samo što je ovaj igrokaz izveden u organizaciji bečkog državnog protokola u 20. veku. Ne u orijentalnoj “bizantskoj” Srbiji. To je vrsta istorije koja izmiče kad čitamo naše dosadne istorijske knjige, koje su pravljene da ljudi ne povezuju ništa. Nije važno nagomilavanje činjenica koje guše, već shvatanje istorijskih procesa. Takve knjige su nama potrebne.

* Zašto ih istoričari onda ne pišu? Zašto nas ubeđuju da je naša prošlost minorna i da su svi drugi patriotizmi dobri osim srpskog?

– To nisam umeo da objasnim ni kolegi doktorantu iz Slovačke, koji je ovde na razmeni studenata. On je dobio zadatak da predstavi dve knjige o srednjovekovnoj srpskoj istoriji koje su napisane u prethodne tri godine. Bilo mi je neprijatno da mu ponudim svoju knjigu o kralju Milutinu, ali sam ustanovio da nijedne druge nema! Da je kolega otišao u Hrvatsku ili Bugarsku mogao bi da bira između dvadestak dela u kojima se na novi način sagledava srednjovekovlje i procesi dugog trajanja koji su i danas aktuelni. Jasno je kao dan da ovakva situacija kod nas ima političku pozadinu. Srbija se, kao i u SFRJ, stidi da bude nacionalna država. Ne samo u ovom vremenu, već i u dalekoj prošlosti, u srednjem veku. To je fascinantno. Ta vrsta bojazni je neverovatna. Mi se branimo od nacionalizma koji je normalna pojava! Ne može se pisati nacionalna istorija koja je anacionalna.

 

IZVOR:Novosti, autor Boris Subašić, 29. decembra 2013.

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. Milorad Bogdanović

    Hvala Por(j)eklu što ste omogućili i našim posjetiocima da pročitaju ovaj poučan tekst. Znam, ovo je vrlo beznečajno za naše porfirogenite, ali, valjda će i oni jednom progledati, il se smaknuti drugima s puta.

    • Aleksandar Marinković

      Milorade,
      potpuno pogrešno ste shvatili gospodina istoričara. On uopšte ne kritikuje DAI i Porfirogeneta već domaće istoričare koji od Stanojevića i Ćorovića nisu uspeli napisati kvalitetan rad iz nacionalne istorije. Doduše, i sam naslov članka je doprineo vašoj zabludi.

  2. Milorad Bogdanović

    Hvala Aleksandre na upozorenju da ne idem u stranputice i zablude.
    Baš mi je od koristi vaše znanje i ocjena.
    Znači, ovo nije poučan tekst niti je potrebno drugi da čitaju, niti treba porfinogenite sklanjati s pravoga puta. Aferim majstore.

  3. Miroslav

    Steta je sto se nekriticki kopiraju tekstovi iz dnevne stampe. Ovaj profesor ocigledno ima dobre namere, ali i put u pakao je poplocan dobrim namerama. Prica profesor o nacionalnoj istoriji, a pri tom nema elementarnu predstavu o srpskoj naciji. Mozemo mi voleti ili mrzeti nacionalnu istoriju, ali nije u tome poenta. Zna li ovaj profesor u nekoliko recenica da kaze sta su ili ko su Srbi? Zna li da definise srpsku naciju? Za razumevanje nacionalne istorije, nacionalne kulture, nacionalnog jezika, nacionalne tradicije i nacionalnog rodoslovlja potrebno je znati o kojoj naciji je rec. Kad to sve saznamo potrebno je definisati nacionalni program, nacionalni interes, nacionalnu politiku, nacionalne teritorije, nacionalno blago, nacionalnu religiju-e. Dakle preduslov svega sa predznakom nacionalni je definicija pojma srpska nacija. Mi imamo primer da u Etnografskom muzeju u Beogradu pored neke narodne nosnje pise “narodna nosnja sa Kosova”, ali ne pise kog naroda je to nosnja, pa po potrebi dnevne politike mozemo da je pripisemo Srbima, a mozemo i Albancima ili nekoj trecoj naciji. Dakle u svim pricama nam fali definicija srpske nacije, jer bez toga, predznak nacionalni, ko zna na koga se odnosi.

    Ne bih ulazio u price o podmetnutoj istoriji Srba, ali za one koji su slusali Deretica, Jarcevica i dr., ovaj profesor je daleko od srpske istorije. On je po toj verziji vise zastupnik nacionalne istorije, ali neke nepoznate nacije.

    Istine radi Batakovic je nedavno izdao knjigu Istorija Srba, ali ta knjiga je pisana kao skracena verzija Coroviceve knjige, tako da ta knjiga nema istorijski znacaj, nego se radi o politickom pamfletu.

  4. ZAŠTO SMO SE OKUPILI NA OVOM PORTALU ?

    To je i pitanje koje mnoge golica ali i odgovor mnogima pa i onima koji žarko žele da sebe svrstaju u “elitu srpskog naciona”, ako Ga bude ?

    A MI ? Počev o d sebe – nisam previše pametan jer nisam ništa uspeo u sadašnjem životu po kriterijima uspešnosti u tranziciji samoupravnjača u globalističke nadničare.
    Šta je motiv ? ISTINA ! Šta je pokretačka snaga ? BESPLATNI ENTUZIJAZAM.

    Zašto je to postalo motiv i stvorilo energiju kao snagu ? Pa Laž i to takve vrste beskrupoluzna Laž koja bi imalo normalne trebala navesti na suicid. Jer ako smo zaista toliko LOŠI momci, naši Očevi još Gori, A Preci najgori da gori nemogu biti zašto uopšte postojima ? Ajmo da više nepostojimo ! Nećemo biti ni prvi ni poslednji etnos koji se čita samo deci pred spavanje: bili nekad neki Asteci, Maje, Inke, Feničani, Etruščani, Iliri,Tračani, Vlasi, Kelti, Vizigoti, Vandali…pa što smeta da se u taj popis stave i Srbi ? Koji sad pa Srbi ? E pa oni koji su večite sluge, smutljivci, lažovi, koji žive od izdaje i privilegija, koji su od fetusa zaraženi srbočetničkoagresorskookupatorskogenocidnovelikosrpskohegemonističkim virusom.
    Neki od Nas ovde pokazaše otpornost na takve viruse i bez pretenzija da ih se svrstava u tzv. “srpsku intelektualnu elitu ” daju svoj doprinos iznoseći ne svoje “visokonaučne opservacije” već dostupne dokumente koji nešta govore, pa ko razume shvatit će, a ko ne – neće mu ni Bog pomoći!.

    Dakle, smatram da je ovaj Portal otvoren da se iznesu istorijske istine i činjenice, pa i osporavanja kao deo dinamike koja nas vazda mora da prati. Zbog učmalosti i unjunjkanosti u titulu “elite” stradasmo opet zbog neumornih istraživača najnovijih povijesnih i znanstvenih otkrića iz strog čuvanih komunističkih arhiva. Ko brani profesionalnim istoričarima da i oni zavire u te strogo čuvane tajne koje mi, obični entuzijasti pronalazimo na internet stranicama. Hvala na razumijevanju i nemojte me svrstavati u “elitu” jer me to lično vređa da se sa takvima i u šali poistovjećujem. Svako dobro i u najboljoj namjeri !