Poreklo prezimena, selo Popare (Valjevo)

23. jul 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Popare, grad Valjevo. Prema knjizi Ljubomira Ljube Pavlovića „Kolubara i Podgorina“, prvo izdanje 1907. godine, najnovije izdanje 2011. godine – edicija „Koreni“ – JP Službeni glasnik i SANU. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan. 

 

Položaj sela.

Popare su južno predgrađe grada Valjeva. Seoske su kuće na plećima visova, koji su se nadneli sa južne strane nad Valjevo. Popare su krečnjačka visoravan 4-5 kilometara dugačka i šroka, ispunjena vrtačama i drugim karsnim objektima, nagnuta reci Gracu i preko sredine presečena jednim nizom vrtača velikog udubljenja i dimenzija. Na južnoj strani sela je suva dolina Duboko, koja odvaja selo od Degurića. Visoravan se strmo spušta Valjevu i Gracu. Glavnija krečnjačka uzvišenja su: Bobija, na kojij su lelićski Cigani, Vidrak, Bajir i Pekino Brdo nad Valjevom, Lipak i Kraljevića Marka Stolica nad Gracom. Ispod ovih brda, prepunjenih plazovima proleza dolinama reka putevi iz Valjeva a po njihovim stranama nalaze se peštari, kao što sdu Vljevska Pećina i Pešter u Vidraku i Pešter ispod Stolice.

Izvorima je selo siromašno. Na visoravni je jedini izvor Munjića Bunar, koji izvire na jednom kraju vrtače a na drugom ponire. U strani prema Valjevu je Poparčeva Česma, a u koritu Graca malo nepresušno vrelo Mejina Voda, koja posle dva metra toka pada u korito reke, u koritu Kolubare su Arapovića Česma i Pećinsko Vrelo, koji zajedno posle 40 metara toka padaju u Kolubaru. U selu imaju dva jezera, dve velike vrtače ispunjene vodom, koja nikada ne presušuju.

Zemlje i šume.

Poparske su zemlje po visoravni i na južnoj strani od kuća, po vrtačama i dolovima. Zemlje su krečne, suve i kad se uredno natiru daju dobar rod. Naročito su podesne za strmne useve. Najbolje su livade oko Poparčeve Česme i onog malog potočića, koji se od nje spušta u Valjevo i kojim otiče suvišna kišne i snežna voda. Najviše ziratne zemlje je po Pekinom Brdu i Lipiku.

Šume je vrlo malo. Vidrak je pošumljen i svojina opštine grada Valjeva. Bobija je isto tako pošumljena ali je i ona opštinska svojina. Oko Duboke Jaruge što ima malo šuma, sve je opštinska svojina. Padine reke Graca su gole i krševite. Selo i njegove porodice nemaju nikakvih zajednica. Prema ovome seljaci su prinuđeni šumu kupovati.

Tip sela.

Glavni deo sela je na Bajiru, kuće su po plećima ovog brda, a druge su rasturene na sve strane. Selo nema džemata, a kuće su na rastojanju od 20 do 200 metara.

U selu su: Jeremići, Kavadari, Pijevčevići, Lukići, Grbovići, Andrići, Rovčani i Markovići.

Osrednja zadruga je Kavadarevića od 16 duša, inače su kuće inokosne.

Ime sela.

Prema haračkim tefterima Popare su, kao i sva sela oko grada Valjeva, bile asovina i u haračkom popisu 1822. godine, štampanom u Vukovoj „Danici“ pominje se Gradac i Asovine oko Valjeva, gde se ređaju sva ondašnja naselja oko Valjeva, ali među njima nema Popara.

Današnje ime selu došlo je od prezimena Hercegovca Popare, koji je bio u ovom selu još u ono doba, kad se selo smatralo kao svojina valjevskih Turaka. Kako su Turci zvali ovo selo ne zna se, osim ako ne budu zvali Bajir, koje je ime i danas odnosi na ovo selo i na znatan deo grada Valjeeva.

Starine u selu.

1. Na vrhu brda Bajira a iznad valjevskog groblja, nalazi se neko staro groblje, koje narod ovog kraja zove Madžarsko Groblje. Groblje je na opštinskoj utrini sa nekoliko uspravnih i nepotpisanih stećaka.

2. Kosom između Vidraka i Bajira još iz turskog, a može biti i iz ranijeg doba, silazio je pored groblja stari put, na kome se i dan danas raspoznaju tragovi starih kaldrma, nasipa, proširivanja i useka u stenama. To je onaj put, što je nekada silazio u Gradac, pa preko Ćelija i ćelijanskih Brda silazio Valjevu a docnije išao kroz Lelić, a niz Vranu spuštao se kroz Popare u Valjevo.

 

Poreklo stanovništva i osnivanje sela.

Popare su, kao i sva sela oko grada Valjeva, bila carska domena u tursko doba. Po njima su živeli valjevski Turci, a svi viđeniji i ugledniji begovi iz Valjeva imali su u selu svoja dobra, kuće i teveriče, u kojima su leta provodili, a preko zime zadržavali svoje čivčije. Za dokaz ovakvog naseljavanja služe nazivi pojedinih njiva, voćnjaka i ostaci starog voća.

-Poparci: Prvi od Srba naselio se u nekakvog age kao čivčija Popara, Hercegovac, poreklom iz Popara od Bilećskih Rudina. Popara se doselio otprilike posle austrijske okupacije i bio je u životu kad su Turci isterani iz Valjeva 1804. godine. Poparac je nešto kupovinom a nešto i zahvatanjem posle oslobođenja došao do znatnog imanja i od njega su bile dve kuće, koje su obe zamrle sedamdesetih godina 19. veka. Poslednji potomak ove porodice bio je Jova Poparac.

-Kavadari (Kavadarevići) i Jeremići: Na imanje Popara u Prvom ustanku naselili su se Kavadari iz Ozrinića u Crnoj Gori, njih je bilo više kuća, pa su mnoge zamrle a zovu se Kavadari-Kavadarevići i Jeremići, ima ih 4 kuće i slave Đurđic.

-Lukići i Rovčani su jedna porodica, doseljeni iz Rovaca u Crnoj Gori posle 1878. godine, ima ih 3 kuće i slave Lučindan.

-Pijevčevići si uz Goleši u Polimlju, doselili se uz Babinsku Razuru, slave Jovanjdan.

-Grbovići su iz Maoča u Polimlju, doselili se uz Babinsku Razuru, slave Lazarevdan.

-Andrići su iz Leskovica, doselili se na kupljeno imanje, ima ih dve kuća, slave Đurđevdan.

-Markovići su iz Bogatića u ovoj oblasti, doselili se skoro na kupljeno imanje, slave Nikoljdan.

U selu je 12 kuća od 6 porodica.

 

Zanimanje stanovništva.

Poparci se zanimaju zemljoradnjom, stočarstvom i voćarstvom. Zemljoradnja je slabo razvijena i zemlje ne daju dovoljno sredstava, s toga pribegavaju i drugim zanimanjima. Svaki drži po malo stoke i stim izdržava kuću i ponešto prodaju u gradu. Voćem, kojega ima dosta, a dosta je zaostalo iz turskog doba, podmiruju se znatne potrebe. Kako su Poparci uopšte sa malo zemlje, to se bave nadničenjem po gradu, gde se uzgred bave izučavanjem pojedinih zanata, koje rade u Valjevu. Veći deo zemlje odmah posle smrti Poparaca, prešao je u ruke Valjevaca, a opština valjevska otuđila je i znatan deo seoskih utrina što je prešlo u sopstvenost valjevskih građana, koji na svojim imanjima imaju kuće i čivčije, doseljene iz hercegovačkih i crnogorskih krajeva.

Pojedinosti o selu.

Popare su u Opštini grada Valjeva još od turskog doba. Sudnica, škola i crkva su u Valjevu. Nikada nisu, pa ni danas, imale svoga kmeta ili kakvog drugog predstavnika u opštini, po čemu Popare i ne liče na pravo selo. Poparci žive životom kojim i susedni seljaci i zanimaju se istim poslovimma, zbog čega su uvršćeni u prave seljake. Poparci se sahranjuju u valjevsko groblje.

Nemaju svoje preslave.

 

IZVOR: Ljubomir Pavlović, “Kolubara i Podgorina”. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.