Poreklo prezimena, selo Zagorič (Podgorica)

Poreklo stanovništva naselja Zagorič, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Ovo selo je oduvijek činilo i čini najužu periferiju Podgorice. Mada ga od nje odvaja brdo Gorica, ono je s njome dobro povezano, i to kako putevima sa istočne i zapadne strane, tako i pješačkim stazama preko njega. Prednost njegovog položaja posebno se ogleda u tome što je selo nastalo na domaku Duklje, koja je bila veoma interesantna kao izletište Podgoričana. Selo se prvobitno razvilo duž sjeverne podgorine Gorice, da bi se vremenom raširilo u Zagoričkom polju. Njegov atar se širio i formirao tako da ga sa sjevera ograničava Zlatičko polje, sa istoka autoput Podgorica — Kolašin, sa sjeverozapada Pipersko polje, sa zapada Morača i sa juga brdo Gorica. Tako uokviren, zahvata površinu od oko 450 hektara, odnosno 4,5 km2.

Kao komunicu selo je imalo sjeverne padine brda Gorice na jednoj i Kučko (Zlatičko) polje u ravnici na drugoj strani. Sve do novijeg vremena pripadalo je opštini Donjih Kuča, pa je koristilo i njihovu komunicu. S druge strane, imalo je mogućnost da koristi i komunice u Kakarickoj gori i Nemovskom polju, ali ih zbog izvjesne podvojenosti od sela ipak nije koristilo.

U pogledu arheoloških nalaza, za atar ovoga sela može se reći da je sav „u znaku” Duklje koja se najvećim dijelom na njemu prostirala. Bila su tu još i njena utvrćenja i vodovodi, kao i most preko Morače. V srednjem vijeku zagorički kraj je, po svoj prilici, mogao biti u vlastelinskom i crkvenom posjedništvu. Za prvu pretpostavku vezuje se podatak po kome je Božidar Vuković Podgoričanin rodom iz mjesta Đurića, koje se nalazi na lijevoj obali Morače, tj. u ataru ovoga sela. Kao vojvoda i poznati štampar, pripadao je vlastelinskom rodu. Dijelovi ovoga kraja vjerovatno su bili i posjedi crkava, najprije one pomenute na Zlatici, a zatim i crkve sv. Borća pod Goricom. Po dolasku Turaka, i ovdje su kao i u Doljanima, Maslinama, Momišićima i drugim okolnim selima stvarani agaluci podgoričkih muslimana, koje su oni držali sve do druge polovine prošlog vijeka. Do znatnog, bolje reći presudnog doseljavanja novog stanovništva došlo je poslije oslobođenja Podgorice od Turaka. Od tada se naselje relativno brzo razvijalo, tako da je, prema zvaničnim podacima 1925. godine imalo 47 domaćinstava sa 280 stanovnika. Više doseljavanjem nego prirodnim priraštajem, ono je do 1941. godine poraslo na 54: 310, da bi se broj i jednih i drugih do 1948. godine popeo na 62 : 373. Do balkanskih ratova, u Ameriku su radi zarade išla i vratila se tri mještanina, a isto tako i u međuratnom periodu. Tokom rata 1941—45. poginulo je, nestalo i umrlo oko 42 osobe (na strani partizana poginulo je 11, na strani četnika — poginulo 9 i odstupilo (nestalo) 13, a umrlih mještana je bilo 9).

Od 54 kuće u 1941. godini samo ih je 7 bilo na sprat, tj. na izbi, a sve ostale su bile prizemne. Najvećim dijelom imale su primitivno izgrađen nužni smještaj za stoku, živinu i svinje, koji je bio sastavni dio dvorišta. Izuzev 10 domaćinstava koja su koristila obične vrste šporeta, uoči rata sva ostala su se služila ognjištem. Mada je dosta prostrano i mjestimično grupisano, selo je uvijek predstavljalo homogenu cjelinu. Formirani imovinski potesi neposredno su vezani za položaj bilo podvojenih ili grupisanih kuća. A od glavnog puta koji vodi podno sela račvaju se putevi i puteljci do svih kuća u selu.

Selo nije imalo svoju crkvu ni školu. Za vjerske potrebe služila im je podgorička crkva – sv. Borća, a škola u Doljanima ili još više škola u Podgorici. Za školovanje svoje djece, ono, takoće, nije imalo ni bilo kakvih drugih javnih objekata.

Zagorič je, kako rekosmo, kao novije naselje osnovano prvih godina poslije oslobođenja Podgorice, tj. 1880—82. godine. „Osnovao” ga je knjaz Nikola, odlučivši da se Zagoričko polje dodijeli Bratonožićima.  (Odluka je, prema kazivanju, donesena na sljedeći način: Kad je knjaz Nikola prvim dolaskom u oslobođenu Podgoricu stigao i u Zagoričko polje (Duklju) otpočinuo je na Grudici, pa okrenut licem prema selu, raširenih ruku (jednom u pravcu puta ka Podgorici i drugom u pravcu Vezirovog mosta, između ostalog rekao da se tu nasele zaslužni Bratonožići lošeg imovnog stanja. Ostavljam put od Vezirovog mosta, pored Piperskog polja, a zatim na sjeveru izmeću Piperskog polja i Kučkog polja do Morače da je široko koliko se mogu razminuti dva buljuka ovaca. Ista širina da bude izmeću Kučke komunice i sela — do puta Podgorica — Kolašin, a sredinom sela se ostavlja put od Male Gorice pa na sjever na projavak i preko kučke komunice do Morače (Kravljače) na vodopoj i za vodu — za naselje buduće. Zatim je naložio vojvodi Marku Miljanovu da izvrši raspodjelu zemljišta Bratonožićima).

Prema knjaževom zahtjevu, vojvoda Marko Miljanov je preko ovlašćenih lica u Bratonožićima izvršio diobu Zagoriča, i to u parcele od 20 do 30 rala zemljišta, tako da su se neki od udioničara ovdje ubrzo doselili, a neki čak nijesu ni mnogo kasnije, iako su na dobijene parcele zadržali pravo vlasništva.

Evo tih bratstava i broja njihovih domaćinstava koja su tada na navedeni način dobila zemlju i naselila se: Vučelići (2 dom.), Grujići (2), Šakovići (3), Čubranovići (1), Boškovići (1) , Čađenovići (7), Krkelići (1), Dedići (1), Đukići (1), Ilići (1) i Perići (Z). Napomenimo da su Krkeljići porijeklom Piperi, ali terenski pripadaju Bratonožićima.

Na dodijeljenu imovinu, i pored toga što je ona više bila posna i utrinasta, ponajprije su se doselila siromašnija domaćinstva. Međutim, na one plodnije dijelove atara koje su i kasnije držali podgorički muslimani i muhadžiri, naseljavanje je počelo kasnije. Ono se, zapravo, odvijalo u zavisnosti od otkupa te imovine, obično držane u kompleksima kao što su: Muratovina, Suljovina, Krnjevina, imanja Mučića, Krkanovića i dr. Te zemlje su, pored ostalih, najviše otkupljivali Kuči.

Uglavnom, od početka ovog vijeka pa do prvog svjetskog rata Zagorič su pored ovih naselili:

Popovići, Rašovići, Vujoševići, Milačići, Perići i Prelevići — iz Kuča;

Šušovići, Vučinići, Stamato- vići, Mihailovići i Vukanići — iz Pipera;

Maraši, Ulićevići i Vujovići iz Zete;

Vukčevići, Burzani i Radusinovići iz Lješanske nahije i Bešovići iz Bratonožića. Njihovim doseljavanjem stanovništvo sela se uvećalo više nego za jednu trećinu.

Sva zagorička bratstva su 1941. godine imala sljedeći broj domaćinstava: Maraši (2), Burzani (1), Perići (2), Popovići (3), Vujoševići (3), Ulićevići (1), Krkelići (1), Dedići (1), Šušovići (1), Čađenovići (6), Čubranovići (1), Toškovići (1), Rašovići (1), Šakovići (4), Vujovići (1), Mihailovići (2), Grujići (2), Vučelići (2), Vukčevići (1), Ilići (1), Radusinovići (1), Vučinići (3), Đukići (3), Perići (2), Bešovići (1), Stamatovići (6) i Vrbice iz Njeguša (1).

Na oskudnim seoskim komunicama nije se znatnije moglo razviti stočarstvo. Domaćinstva su u prosjeku držala do dvije krave i dvadesetak ovaca. Doseljenici iz Bratonožića, Kuča i Pipera, po zadržanom pravu korišćenja svojih plemenskih planina, na. njih su preko ljeta izgonili svoju stoku. Tako su, recimo doseljenici iz Bratonožića koristili komunicu u planini Komu, na mjestu zvanom Turjak, tj. iznad Opasanice, pod samim vrhom Krčkog Koma. Za jesen i proljeće ostajale su komunice, a do velike, obično avgustovske suše i pokošene livade. Ostali mještani, koji nijesu imali pravo ispaše na planini, davali su stoku drugima na čuva- nje, uz uobičajenu nadoknadu.

Obližnja Morača je sasvim neznatno korišćena za ribolov; lovilo se privatno i obično se mali ulov koristio za lične potrebe.

Iako sastavljeno od raznih bratstava i plemena, stanovništvo Zagoriča je vidno ispoljavalo poznate elemente patrijarhalne solidarnosti. Mobama su se pomagale komšije u okopavanju usjeva, u branju kukuruza, ili u izgradnji kuća, pojata i sl. Imućniji su pokazivali spremnost da pomognu siromašnima i nemoćnima, itd.

Jedan primjer takve solidarnosti još uvijek je u svježem sjećanju starijih ljudi. Ovdašnji mještanin M. Dedić imao je ženu i sina Mihaila, koji se razbolio od tuberkuloze. Da bi mogao da ga liječi (u Sloveniji) morao je da proda čitavo imanje za 25 hiljada dinara. Prodao ga je obližnjem komšiji. Pošto se sa liječenjem nije uspjelo, nakon utrošenog novca, otac se sa sinom vratio kući, gdje je Mihailo ubrzo umro. Na dan sahrane jedan od mještana je rekao: „Braćo i prijatelji, evo pratimo na počinak mladog Mihaila (1939), jedinca sina… Svi ga žalimo. No pošto se sa groba vratimo, svako će k svojoj kući, a ova dva stara roditelja neće, jer nemaju kuće ni imanja, no ih uzaludno prodaše da spasu sina. Da li pristajete da skupimo dobrovoljni prilog i da vratimo prodatu kuću i imanje M. Dedića, ukoliko kupac pristane da ih vrati?” Pošto je predlog prihvaćen, odrećeno je šest ljudi za prikupljanje novca. Ubrzo je prikupljeno 30 hiljada dinara, od kojih je kupcu vraćen novac, a od ostalog su naplaćeni troškovi sahrane, kupljena krava i nešto hrane, pa su unesrećeni roditelji ostali da žive u svojoj kući do smrti.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 146-149).