Poreklo stanovništva sela Srpska, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo selo razvilo se na južnom podnožju Srpštanske gore, tj. u blizini Cijevne i Kemovskog polja na jednoj i botunskog atara i Morače na drugoj strani. Iako se nalazi na dosta oskudnom tlu, njegov geografski položaj je povoljan. U širem teritorijalnom sklopu, dio je mećusobno bliže povezane gornjozetske aglomeracione cjeline, koju uz njega sačinjavaju Lajkovići, Mitrovići i Botun. U okviru nje, ono izvjesno ima središnji položaj. Ukraj njega je od ranih vremena prolazio put, (kao i sada) od Podgorice kroz Zetu, ka Skadarskom jezeru i dalje. Osim mosta na Cijevni, pored sela je bila jedna od stanica na uskotračnoj željeznici Podgorica — Plavnica. Takav položaj dao je selu obilježje lokalnog gornjozetskog raskršća. Nastajući na tom mjestu, ono je izmeću susjednih sela, te posebno Ćemovskog polja, imalo povoljne uslove da, srazmjerno svojoj veličini, zahvati poveći atar. Njegova površina je znatno veća nego u slučaju većeg sela Botuna i zahvata prostor od 600 hektara, odnosno 6 km2. Istina, najveći njegov dio čini okolno skeletoidno Kemovsko polje.
Iako nema podataka na osnovu kojih bi se pouzdano moglo tvrditi da je postojalo u ranom srednjem vijeku, može se osnovano pretpostaviti da je ovo selo nešto kasnije bilo u sastavu šire aglomeracije zvane Grlje, koja se pominje kako u Zetskoj presudi 1445, tako i u Vranjinskom ugovoru izmeću Mletaka i Stevana Crnojevića 1455; godine (i to na trećem mjestu, ispred Podgorice i Lužana) i u Boličinom popisu 1614. godine. Naziv Grlje „obuhvatao je nekoliko naselja starog Podlužja oko ušća Cijevne u Moraču”. U tom smislu, Jovićević kaže da su se „Lajkovići, Mitrovići, Srpska i Rake zvali doskoro opštim imenom Grlje”.
I samo ime sela upućuje na zaključak da ono datira iz srednjeg vijeka. Bilo bi nelogično pretpostaviti da je to ime moglo dobiti u doba Turaka. Otuda je M. Pešikan osnovano utvrdio da su mjesta Srpska i Grlje, navedena u popisu Skadarskog sandžaka iz 1485. godine, „u stvari naporedna imena jednog mjesta u nahiji Podgorica, koja. je priređivač izdanja (S. Puljaha, Tirana, 1974) transkribovao kao »sirpeska’ i ,Grila’. To je, kaže Pešikan, selo Srpska u Zetskoj ravnici, blizu ušća Cijevne u Moraču”. S druge strane, i poveliki broj domova i vojnika u Grlju (80 : 185), kako to saopštava Bolica, čini vjerovatnijom pretpostavku da je Srpska bila u sastavu Grlja. Ovome valja dodati i konstataciju Jovićevića „da su u Botunu živjeli Piranići (20—30 kuća), ali u Lajkovićima, Srpekoj i Dajbabama nije nikada bilo muhamedanaca, iako su u ovim selima imali svoje agaluke. Mećutim, iz novopronaćenih izvora saznajemo da je drugom polovinom XVI vijeka, „kada je islamizacija zahvatila i sela podgoričke nahije, u Selu Srpska registrovano i muslimansko ime Rizvan (sin pravoslavca Radoice)”. Istovremeno su „sela Gostilje, Goričani i Srpska imala obavezu da podižu i održavaju u ispravnom stanju most na rijeci Nem (Ci- jevna), na putu izmeću Žabljaka i Podgorice”.
Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 27 kuća sa pet bratstava, a prema zvaničnom popisu, ono je tada imalo 24 domaćinstva sa 135 stanovnika. Očigledno, Jovićević je ovdje uključio i tri kuće Boljevića, nedaleko locirane — „na Cijevni”. Zatim je 1941. godine selo brojalo (uključivši kuće Boljevića) 25 domaćinstava sa takođe oko 150 stanovnika, a osam godina (1948) kasnije 23 : 112. Prema podacima dobijenim anketom, može se reći da je u međuvremenu, srazmjerno veličini, selo bilo zahvaćeno ne malim iseljavanjem. Naime, dok su prije balkanskih ratova dva lica išla u Ameriku i vratila se, i takođe dva u periodu 1918—1941 (u Ameriku i Australiju), dotle se u ovom drugom periodu iselilo sedam porodica, i to dvije u Berislavce i po jedna u Dodgoricu, Berans (Ivangrad), Golubovce, Žabljak Crnojevića i Mataguže. Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo devet mještana.
Izuzev dvije kuće Boljevića, sve ostale su (1941) bile prizemne. Prve su podvojeno locirane (na lijevoj obali Cijevne), dok su ostale. uglavnom grupisane. Objedinjava ih krak puta kojim je selo povezano sa glavnim zetskim putem, koji se ovdje povija creko mosta na Cijevni. Gotovo sve kuće su imale i po neki pomoćni objekat za stoku, svinje i živinu. Selo je davalo utisak jedne dosta uređene i kompaktne ruralne cjeline. Tome je svakako doprinijela relativna blizina Podgorice i dobra povezanost s njom. Istina, i ovdje se dosta siromašno živjelo, tako da je, na primjer, sem u kućama Boljevića, koje su bile bogatije i pored ostalog koristile šporet, u rstalim je koršpćeno samo ognjište.
Osim po imenu i tradiciji, selo je bilo na glasu co slavom ovjenčanoj crkvi u kojoj je pri njenom osvećenju vjerolomno uhvaćen vladika Danilo. Takvom glasu dala je svoj doprinos i ovdašnja osnovna škola, osnovana početkom ovrga vijeka.
U 1941. godini ovdje su živjeli: Terzići (18 dom.), Baletići (3) , Boljevići (2) i Rašovići i Šanovići (po jedno).
Najprije su se doselili Terzići; prije više od 300 godina. Predanje kaže da su zbog krvne osvete izbjegli iz Hercegovine (Gacko), i to u tri pravca: jedni u Krivošije, drugi u Zetu (ovdje) i treći u sjeverni dio Crne Gore (okolina Pljevalja).
Baletići su porijeklom iz okoline Nikšića (Broćanac); doseljeni su prije oko 250 godina.
Boljevići su od lješkopoljskog bratstva Boljevića. Kupivši kuću, imovine i mlinove vojvode Stanka Radonjića, doselili su se ovdje 1911. godine.
Rašovići i Šanovići su ovdje prešli iz susjednih Lajkovića.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 157-159).
Komentari (0)