Poreklo prezimena, selo Dajbabe (Podgorica)

Poreklo stanovništva naselja Dajbabe, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Ovo gornjozetsko selo razvilo se.na južnoj podgorini Dajbapske gore (170 m), šireći svoje glavne imovinske potese prema Morači, te jednim svojim dijelom (Dahna) i u ravnici, sjeverozapadno od iste gore. Nalazeći se u blizini Nemovskog polja, ono je od davnina moglo da ga koristi kao komunicu, čineći ujedno prelazno područje od podgoričkog kraja prema ostalim gornjozetskim selima. U pogodnim ekološko-geografskim uslovima vremenom je „steklo” relativno veliki atar. Njegova granica, počev od mjesta Lakat na Morači, ide u pravcu istoka i kod Zmijane presijeca kolski put Titograd — Golubovci; odatle, izvjesno skrećući ka jugu, dolazi na Cijevnu, na mjesto zvano Bjelastavica, pa dalje Cijevnom uzvodno do Rakića Kuća (do blizu kuće Ilije Pajovića, koju nej obuhvata), te putem koji vezuje Rakića Kuće sa Titogradom izlazi na Gomilu; tu naglo skreće u pravcu jugozapad i kod Lokve Šćepovića izlazi na željezničku prugu, pa njome u pravcu Golubovaca do branjevina Vukčevića i Kneževića gdje presijeca kolski put i hvata se Dajbapske gore, i podnožjem Krušnog vrha i vrha Čardaka ide u pravcu zapada ka Kolovratu i preko njega Moračom nizvodno do mjesta Lakat. U tom okviru atar zahvata površinu od 985 hektara, tj. blizu 10 km2. Napomenimo da je atar sela ovako ograničen poslije 1945. godine. Prije te godine on je, prema našoj procjeni, bio veći za oko 2 km2, posebno u dijelu sela, zvanog Dahna.

Samo ime sela ukazuje da su se prvi zameci naselja, ako ne u ilirsko-rimskom dobu, o čemu za sada nema valjanih dokaza, po svoj prilici javili u ranom slovenskom periodu. Naime, lokalitet u „naselju Dajbaba” i Humu dajbapska gora sa pećinom, odgovara kultnom mjestu slovenskog božanskog para Dajbog — Dajbaba koji je zamijenio stariji indoevropski kult predaka — djed, baba. U vlasteli koja se pominje u zetskoj presudi iz 1445. godine, navodi se: „a od Daibab Đurađ Marćenovik”. Isto tako, Dajbabe se pominju i u Vranjinskom ugovoru (Daibabe) izmeću Mletaka i Stevana Crnojevića 1455. godine. Prve podatke o selu, pak, nalazimo kod M. Bolice. Prema njemu, naselje je (1614) imalo 60 domova sa 140 vojnika.

Godine 1925. Jovićević je u selu (bez Dahne i njenih zaselaka) evidentirao 59 kuća sa 9 bratstava. Međutim, prema zvaničnom pohšsu, selo je tada imalo 58 domaćinstava sa 380 stanovnika, a prema dobijenim podacima za 1941. godinu, ono je imalo 53 : 320, odnosno zajedno sa svojim sastavnim dijelom — Dahnom 85 : 506. Osam godina kasnije (1948) čitavo naselje je imalo 86:466. Budući da je izvjesno imalo prigradski karakter, nije ga karakterisala veća pokretljivost stanovništva. Tako je u periodu 1879— 1914. godine radi zarade u druge zemlje, išlo svega 5 lica (u Ameriku); vratila su se uoči balkanskih i prvog svjetskog rata. U godinama 1918—41. iselila su se 3 domaćinstva (2 u Podgoricu i jedno u Cetinje). Tokom rata (1941—45) niko se nije iselio, a poginulo i umrlo je 24 lice.

U 1941. godini u njemu je bilo 85 kuća; prizemnih 62, a na sprat, tj. konobi 23. Meću prizemnima bile su 3 pojate. Prizemne su najvećim dijelom bile bez patosa, najčešće omanje, bilo suvomeđne ili pokrivene slamom imalo je oko 56 domaćinstava. U svim kućama se jedino koristilo ognjište.

S obzirom da ovo poveće selo sačinjavaju dvije podvojene cjeline (Dajbabe i Dahna) ukratko ćemo ih posebno prikazati.

DAJBABE

Zahvataju jugoistočni veći dio dajbapske podgorine, otvoren dosta širokim potezom prema Kemovskom polju, botunskoj ravnici i Morači. Plodnu prirodnu zonu na kojoj se razvilo naselje, postepeno uokolo smjenjuje „polje“ sa šljunkovito- -konglomeratičnom oskudnom podlogom, relativno pogodnom za ispa- šu sitne stoke. Na istočnoj strani, na domaku je puta koji ga vezuje za Titograd i Zetu. Drugim putem podno sela, takođe je na jugozapadnom pravcu preko Dahne i Zabjela povezano sa Titogradom. Sačinjavaju ga dvije unekoliko podvojene grupacije kuća, zvane Srednje, veće, i Donje, manje selo. Prije 1945. godine rastojanje izmeću njih bilo je gotovo 1 km. Prvo je 1941. godine imalo 34, a Drugo 19 kuća. Samo su dvije bile na konobi, a ostalo pozemljuše, od kojih je svega nekoliko popođenih daskom. Oba zaseoka imala su svoj „centar” gdje su (u Srednjem selu) desetak kuća bile praktično naslonjene jedna na drugu, a slično je bilo i sa 4—5 kuća u Donjem selu.

Selo nije imalo crkvu već manastir koji je 1897. godine podignut na južnom obodu Dajbapske gore. Smješten je u privlačnom ambijentu. Za vjerske praznike tu se okupljalo mnoštvo naroda. U Crkvinama, neposredno uz Srednje selo, u starom groblju postojali su ostaci crkve, najvjerovatnije iz srednjeg vijeka. Na Krušnom vrhu i Veljem čardaku nalaze se ostaci utvrđenja, najvjerovatnije iz vremena Turaka. U podnožju Krušnog vrha sa sjeverne strane Donjeg sela nalaze se Gomile — ostaci graćevine, koja, prema predanju, potiče iz doba Rimljana.

Od 53 domaćinstva, koliko se procjenjuje da ih je bilo 1941. godine, u Srednjem selu je bilo 34, a u Donjem 19; u oba zaseoka bilo je oko 320 stanovnika, odnosno šest članova po domaćinstvu. Prije balkanskih ratova u Ameriku su radi zarade išla 3 lica, koja su se vratila. U periodu 1918—41. iselile su se 3 porodice (dvije u Podgoricu i jedna u Cetinje). Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo 16 lica.

Godine 1941. u selu su živjeli: Đukanovići (22 dom.), Kneževići (14), Ivezići (5), Kolorogići i Mugoše (po 3) i Milići, Ćetkovići i Peličići (po 2).

Đukanovići i Kolorogići su se zbog krvne osvete (smatra se, približno u isto vrijeme) doselili sa Čeva prije oko 300 godina.

Nešto malo prije njih iz Bjelopavlića (Orja Luka) doselili su se Kneževići, promijenivši (vjerovatno zbog krvne osvete) pređašnje prezime Boškovići;

Ivezići su od Ivezaja iz Gruda; doseljeni prije oko 260 godina.

Milići su iz Kuča (Orahovo); doseljeni poslije oslobođenja Zete od Turaka.

Mugoše su se u novije vrijeme doselili iz Donje Gorice, a Ćetkovići od istoimenog bratstva iz Pipera; doseljeni pospije 1879.

Peličići su od istoimenog starog bratstva u Zeti; doseljeni su iz Balabana prije oko 120 godina.

Mada nije bilo tipičnih bratstveničkih komunica, ipak se može reći da su starija veća bratstva (Đukanovići i Kneževići) imala relativno veća prava. Tako su Kneževići imali svoju branjevinu, a Đukanovići veći dio „gore”. Ipak, sva su bratstva neograničeno koristila komunice, bilo u polju ili u gori. Morača je, kao i za ostala okolna sela, bila zajedničko ribolovište, koje se uglavnom individualno koristilo. Na njoj su bila i zajednička pojilišta, dok su u naselju zaseoci imali svoje bunare.

Najveći broj domaćinstava držao je ovce i davao ih ljeti na kučke planine — prema uobičajenoj nagodbi. Izdizalo je po 1000 ovaca; u prosjeku oko dvadesetak grla po domaćinstvu. A bilo je domaćinstava koja su na izdig davala i do 100 ovaca.

DAHNA

Oduvijek se smatrala posebnim selom, osim u administrativnom pogledu. Gledano u opštim potezima, njen atar sa zapadne strane graniči Moračom, sa južne Dajbabe (Srednje selo), sa istočne atar Zabjela i sa sjeverne Podgorica, odnosno atar njene Stare Varoši. Tako uokvireni prostor zahvata površinu od oko 3,5 — 4 km2. Sem glavnog dijela sela, koji se pruža južnim podnožjem zapadnog dijela Dajbapske gore, ostali manji dijelovi razmješteni su u zapadnom i južnom dijelu ravnice. Poznato je da su stanovnici ovog sela, u odnosu na druga sela oko Podgorice, prosječno imali najveće posjede. Neki mještani (Andrići i Mišurovići) imali su svoje kuće i u Podgorici. Isto tako, osim Rogošića i Mugoša, sva druga domaćinstva imala su svoju imovinu u relativno udaljenim zetskim lugovima (Gostilju, Šušunji, Kurilu, Matagužima, Bijelom Polju i Berislavcima). Komunica sela nalazila se u ravničarskom dijelu zvanom Zabjelo, tj. istočno od sela, izmeću glavnine sela i zaselaka Zabjela i Kolovrata i Dajbapske gore, a isto tako i u Dajbapskoj gori (Kerova glavica). Mještani Dahne i zaseoka Zabjelo koristili su ispašu u Nemovskom (i Donjem i Gornjem) polju, sve do Cijevne i Vrela Ribničkih. Sve te komunice u odnosu na selo imaju povoljan položaj, bitno doprinoseći da ovo selo drži dosta stoke (od 30 do 300 ovaca i 1—15 goveda).

Godine 1941. selo je imalo 33 kuće, od kojih samo Dahna 17 i zaseoci: Zabjelo 7, Kolovrat 7 i Vranjevo Gnijezdo 2. U Dahni su 10 kuća bile na sprat (na konobi) i 6 prizemnih, dok je jedna bila suvomeđa, pokrivena slamom. V Zabjelu je jedna bila na izbi, a ostale prizemljuše. U Kolovratu su sve bile prizemne, od kojih 2 pojate, pokrivene slamom. U Vranjevom Gnijezdu obje su bile pojate. Pomoćnih objekata bilo je svega 4; jedna pojata i 3 prizemne kuće. Karakteristično je napomenuti da je bilo kuća (i sada postoje) u kojima je (po dužini) pod jednim krovom stanovalo po više domaćinstava. U svim kućama koristilo se samo ognjište.

Selo nije imalo crkvu već je svoje pokojnike (kao i sada) sahranjivalo pred podgoričkom crkvom na Čepurcima. Takoće, nije imalo školu, nego su djeca, kao i dajbapska, pohaćala školu u Podgorici (Stara varoš).

Starost sela se, na osnovu ma kakvih pouzdanijih nalaza i podataka, ne može bliže odrediti. Na lokaciji, zvanoj Sjenka, nalaženi su grobovi, ali nije konstatovano koje su starosti. Isto tako, pri kopanju temelja kuća pronalaženi su fragmenti keramike. Može se pretpostaviti da su iz rimskog doba. Pedološki, plodonosni uslovi ovoga naselja, pružaju osnovu za pretpostavku da i ono pripada ovdašnjim starim naseljima. Za doba Turaka ovdje su muslimani imali velike posjede, kao Osmanagići, Kerovići i drugi. Slično je bilo i u Dajbabama. Već pomenuti toponim Londža ukazuje da su oni tu imali jedno od značajnih prigradskih stjecišta. Ovdašnji doseljenici (Mišurovići, Andrići i dr.) najprije su morali obraćivati njihovu imovinu, da bi je kasnije postepeno otkupljivali i odlaskom Turaka zaposjeli.9

Od ukupno 32 domaćinstva sa 186 stanovnika 1941. godine u Dahni je bilo 17 : 96, u Zabjelu 7 : 37, u Kolovratu 6 :43 i u Vranjevom Gnijezdu 2: 10. U Kolovratu su isključivo živjeli Mugoše, doseljeni iz susjedne (preko Morače) Donje Gorice oko 1910. godine. Na kraju zaseoka podvojena je samo jedna kuća Đukanovića; doseljeni iz Dajbaba 1937. godine.

U ovom dosta bogatom selu nije bilo osnova za neku veću migracionu pokretljivost stanovništva. Uoči prvog svjetskog rata samo su dva mještanina išla na rad u Ameriku i vratila se, na početku rata, kao dobrovoljci. Do tada je nekoliko mještana prešlo u Podgoricu. Kasnije se ni privremeno ni stalno nije niko iseljavao. Tokom zadnjeg rata poginula su i umrla 4 lica.10

U 1941. godini u selu su živjeli: Mišurovići (10 dom.), Andrići (5), Rogošići (5), Durkovići (4), Mugoši (5), Simonovići (2) i Đukanovići (I).

U Dahni su živjeli: Andrići (5), Mišurovići (5), Durkovići (4.);’ Rogošići (3); u Zabjelu: Mišurovići (5) i Rogošići (2); u Kolovratu: Mugoši (5) i Đukanovići (1) i u Vranjevom Gnijezdu: Simonovići (2).

Mišurovići, Andrići, Durkovići i Rogošići doselili su se iz Bjelica (selo Prediš) prije oko 200 godina.

Andrići i Mišurovići su bliski rođaci. Njihovo zajedničko prezime prije doseljenja bilo je Andrić. U Predišu su se rođakali sa Vukovićima, Pejovićima, Abramovićima i Crvenicama. Zajednički predak Andrića i Mišurovića zvao se Mišur, po kome su dobili prezime. Sadašnji Andrići uzeli su staro prezime početkom ovoga vijeka (do 1941. godine Andrići i Mišurovići su ia svadbama obavezno jedni drugima išli u svatove i za slavu se (sv. Petku) mećusobno pohodili). I jedni i drugi rođakali su se sa Durkovićima i Rogošićima, iako sa njima nemaju bratstveničkih veza. To je proizišlo iz blizine stanovanja, patrijarhalnog morala i zato što su porijeklom iz istog kraja. Prema predanju, Andrići i Mišurovići su zbog krvi najprije izbjegli u Donji Zagarač, pa malo kasnije u Dahnu. Izbjegli su zbog ubistva jednog Vukotića. Da bi zavarali trag, dolaskom u Dahnu promijenili su i slavu (Jovandan) i uzeli novu (Petkovdan).

Simonovići su se doselili iz Gostilja (u Zeti) 1938. godine, a Mugoši i Đukanovići kako smo naveli. *

Dahna je, reklo bi se, više bila vezana za Podgoricu nego Dajbabe. Ovo stoga što su u Dahni živjeli imućniji ljudi koji su na tržištu mogli plasirati više proizvoda, posebno stočnih, a kasnije i dosta duvana. Iseljavanje pojedinih mještana iz Dahne u Podgoricu bila su uglavnom prije prvog svjetskog rata.

Bratstveničkih komunica — pasišta, pojilišta i ribolovišta, selo nije imalo. Imanja koja su pomenuti pojedinci imali u zetskim lugovima korišćena su isključivo za košenje poznog sijena (lužine) koje je pretežno služilo za prostirku stoci. Ranije, kada je nivo Skadarskog jezera bio niži, sijeno je, naravno, bilo kvalitetnije i više služilo za stočnu hranu.

Srazmjerno broju domaćinstava, ni iz jednog sela iz okoline Podgorice nije se ljeti izgonilo toliko stoke na planinu koliko iz Dahne i njenog zaseoka Zabjela. U prosjeku je iz ta dva dijela sela davano Kučima na čuvanje do 2500 ovaca, tj. oko 100 iz jednog domaćinstva. Najviše stoke su imali Andrići i Mišurovići. Sa stočarima iz Kuča, koji su im sezonski drlsali stoku, održavali su prave prijateljske odnose.

Ribolov se, kao i u Dajbabama obavljao bez posebnih ograničenja i prednosti.

U čitavom selu (i Dajbabama i Dahni) i danas ističu znatnu ulogu nekadašnje tradicionalno održavane patrijarhalne solidarnosti, koja se bezmalo ispoljavala u svim poznatim oblicima: u mobama, u pomoći pri gradnji kuća, prevozu sijena iz zetskih lugova, prilikom pomora stoke, paljevine kuća, itd. Pored moba oko oranja, sjetve, okopavanja, žetve, berbe i kosidbe, ona se kupila i prilikom striže ovaca, na koju se posebno gledalo kao na svetkovinu. Za mobu se spremala hrana, bogatija nego obično. Posebno se pružala pomoć pogorelima, koji su se, kako ovdje kažu, znali zaputiti iz okolnih krajeva (Lješanske nahije, Kuča, Pipera, Komana, Malesije) da traže pomoć. Prema mogućnosti, seljani su izlazili u susret, dajući onoliko koliko su mogli. Smatralo se grijehom ne pomoći pogorelcu, mada je bilo i prevara. Svi seljani su preko neke vrste crkvenog odbora brinuli o svojoj crkvi, odnosno o manastiru, u ovom slučaju. Manje brige bilo je za održavanje groblja, jer je groblje (Čepurci) bilo zajedničko sa stanovnicima Podgorice. Briga je voćena i oko održavanja puteva itd.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 150-155).