Poreklo stanovništva sela Beri, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo granično selo prema Lješanskoj nahiji, kojoj i pripada, budući da je na desnoj strani Sitnice (do koje na ovom dijelu doseže stara Crna Gora) zahvata umetnuti, veoma župni jugozapadii dio Zetske ravnice, uokviren podgorinom Busovnika, ordom Zelenikom i Sitnicom. Graničeći se sa atarima Donje i Gornje Gorice, preko kojih je pomenutim putevima bilo povezano (kao i sada) sa Podgoricom, selo Beri se svojim geografsko-ekonomskim položajem može smatrati i lješkopoljskim selom. Njegov atar većim dijelom zahvata zaravnjenu graničnu zonu stare Crne Gore prema Sitnici, kao i okolne, znatno ogoljele brdske strane. Počev od mosta na Sitnici (pod Zelenikom) njegova granica vodi u pravcu istoka preko Zelenike i Rajkova dola do na Strane, gdje povija ka jugoistoku poniže Prebinja i produžava (iznad Bijele ploče, zatim silazi istočno od Kecana pa dalje preko Rašeze i Fireze izlazi na Sitnicu, te njome uzvodno do mosta pod Zelenikom. Tako ograničen, atar je pravcem zapad – istok dug 3,4, širok (sjever – jug) oko 2 km i zahvata 6,83 km2 površine.
Komunice sela zahvatale su periferne dijelove atara i poglavito imale brdski karakter. Bile su u Zelenici, razgraničenoj kiljanima prema Komanima – po pravilu »kako voda valja«; polovina nje okrenuta prema ovom selu pripadala je Berima, a druga polovina na suprotnoj strani, Komanima. Međutim, pošto su Turci napustili Bere (70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka) sva je podijeljena po »veriga«, po domaćinstvima. Na isti način podijeljene su i Rajkove strane iznad Golača. Neki su pak svoje dijelove prodavali, tako da su izvjesna domaćinstva stekla po više dijelova. No, za neograničeno koršćenje ostale su komunice na Šutinskoj strani (od Kule do u brdo Mihinju) i Bersko brdo, iznad sela na Krusima. To su, uglavnom, goleti sa kržljatom, pelinom i divljim šipkom.2
Naselje se, kao jedan od pet katuna u Gornjoj Zeti, »od kojih Beri, Goljemadi, Goričani i Kruse postoje i danas«, pominje 1451. godine. U turskim defterima 1521. i 1523. godine zavedeno je u nahiji Župa; prve godine sa 35, a druge sa 33 kuće. Susjedni Krusi su, međutim, prema istim defterima imali: prve godine 23, a druge 25 kuća. Predanje o ovdašnjim posjedima Crnojevića, koje je i sada živo među mještanima, potvrđuju navodi iz istih deftera, u kojima stoji: »hasa vinograd Crnojevića napolicom prihod 60«, po prvom, odnosno 70 (akči) po drugom defteru, zatim »hasa (njiva) Crnojevića; prihod 10«, odnosno 35 (akči); hasa livada Crnojevića; prihod 15, odnosno 30 (akči) i hasa vinograd bjegunaca sa Crnojevićem; napolicom, prihod 60, odnosno 80 (akči). Po svoj prilici (sudeći prema predanju) tu na Sitnici bili su i »mlini Crnojevića«. Godine 1614. (po M. Bolici) Beri su bili neznatno veći (32 dom. i 72 vojnika) od susjednih Krusa (31 dom. i 72 vojnika). Nadalje, 1865. godine zajedno sa Krusima imali su 55 domaćinstava, zatim 1879. godine 67 sa 332 stanovnika i 1883. godine 68 dom. Erdeljanović je u Berima (1910/11) popisao 42 kuće. Toliko ih je sa 210 stanovnika bilo i 1925. godine. Broj domaćinstava nije se mijenjao ni do 1941, a broj stanovnika povećao se za oko 20 (230). Prvim poratnim popisom (1948) u selu je evidentirano 57 domaćinstava sa 296 stanovnika.
Treba imati u vidu činjenicu da su se Beri sa još nekim donjolješanskim selima u tursko doba neravnomjerno razvijali. Ovo, prije svega stoga, što je u tom dijelu nahije, osobito drugom polovinom XVII vijeka poturčenjaštvo, uslovljeno pritiscima i širenjem čitlučkog sistema, uzimalo poprilični mah. Najviše ga je bilo oko Gornjeg blata i dalje »na sjever i na istok do Morače i do Sitnice«. – U vrijeme istrage poturica lješanski knez Milo je, s vojskom protjerao te poturčenjake, i oni su se iz Zete u četama vraćali i napadali. Poslije dogovora glavara na Cetinju (»još prije bitke na Carevu lazu«) da se nastavi protjerivanje poturčenjaka, knez Milo je pokupio Lješnjane i spalio turska sela: Lekiće, Farmake i Stanjeviće (prva dva u Lješanskoj nahiji, a treće u Lješkopolju). Međutim, poslije drugog Ćuprilićevog pohoda na Crnu Goru (1714), Turci su ponovo uspjeli da »podarače« veći dio Lješanske nahije, »uglavnom onaj od Sitnice do Progonovića«. No, i nadalje su Lješnjani, oslanjajući se na Cetinje i susjedne nahije, pružali otpor Turcima, čineći im »sve moguće smetnje« i primoravajući ih da »napuštaju i prodaju svoja dobra… Tako je već prije Mahmut-pašina poraza na Krusima (1796) bezmalo cijela Lješanska nahija bila očišćena od poturčenjaka i osloboćena turske vlasti«. Jedino su još Gornji Kokoti, Lekići, Farmaci i Beri ostali pod turskom vlašću, pa su se zbog njih vodile česte borbe. Tek tokom prošlog vijeka i ta sela su oslobođena od Turaka. I dok u Gornjim Kokopima i Lekićima nije bilo poturčenjaka, već su samo spuški Turci držali zemlju i davao im se desetak, dotle su Beri bili svojina Mećikukića iz Spuža. Staro stanovništvo ovoga sela bilo je rastjerano, te su zemlju obraćivali nešto Lješnjani sa Krusa i davali Mećikukićima desetak, a nešto doseljeni poturčenjaci (Džanovići, Sujovići, Koristovići i dr.), čija se kućišta i sada tamo poznaju« .
Otuda u Berima, sve do sredine prošlog vijeka, nijesu podizane nove kuće od strane Lješnjana, odnosno u ovom slučaju od Krusa. Prvu, i to dvospratnu kuću (kulu) sagradio je (u Njegoševo doba) Todor Živkov Bojanović sa sinovima Stojom i Tomašom, a tri godine kasnije (udaljeno od ove oko 800 m), sličnu njoj Stano Đukanov Ćetković. Ujedno su, zbog prigraničnog položaja, na njima bile napravljene puškarnice (Do tada su na području sela bile pojate za stoku podgoričkih i spuških Turaka). Ove i ostale prve kuće su zatim po nekoliko puta paljene od Turaka i ponovo obnavljane. Veći dio tih kuća, što su od tada pravljene, bile su vrlo proste konstrukcije; suvomećne, izjedna, bez prozora, pokrivene slamom ili pločama. Dio njih se držao i do novijeg vremena, mada su pretežno pretvarane u štale, dok je jedan broj napušten i ne služi ničemu. Zadržale su se kao kućišta, kojih ima dvadesetak. Stari ljudi pamte kada u selu nije bilo ni jednog prozora sa staklom; samo je na kući jednog sveštenika bio jedan mali ostakljeni prozor. Najstariji dio sela su Kule, zatim Golač i Prisoje i, najzad, »novo selo« Kupinice. Mada se selo ne odlikuje brdsko-planinskom razbijenošću (poput velikog dijela starocrnogorskih sela), ono, iako ne izrazito, ipak pripada razbijenom tipu naselja). U međuratnom periodu najviše je bilo prizemnih kuća; mada s pretežno daščanim podom, u svima se koristilo ognjište. U odnosu na druga sela, može se reći da je broj »dvospratnica« na konobi bio relativno velik (14). Polukružno porećane brdskom podgorinom, kuće su bile povezane dvokrakom seoskom julicom – sa juga i sa sjevera. I ovdje su oko svih kuća, manja ili veća, ograđena dvorišta u čijem sastavu su obično pomoćni objekti. Mahom locirane u blizini većih dijelova imanja, kuće imaju i svoje znatne okućnice, dok su ostali imovinski potesi dobrim dijelom uobličeni i u osnovi sačuvali bratstveničke okvire. Ovo posebno važi za vinogradske dionice, koje imaju najpovoljniji položaj i prema insolaciji i prema kućama. A Beri su, inače, po vinogradima nadaleko čuveni. U proizvodnji kvalitetnog grožća selo ima veliku tradiciju, ili kako se to ovdje obično kaže, »još od doba Crnojevića«. Gotovo bi se isto moglo reći i za stočarstvo, blagodareći ovdašnjim pićnim livadama i okolnoj brdskoj ispaši. U godinama prije posljednjeg rata, do trideset domaćinstava davalo je stoku na katunovanje u Kučima.
Središtem sela se oduvijek smatrala crkva koja, upravo, i ima takav položaj. Tu u njenom krugu vidni su tragovi veće, najvjerovatnije srednjovjekovne crkve (ili manastira), koju su Turci »do temelja razrušili 1862. godine kojom prilikom je 23 Crnogorca panulo ne puštajući je u varvarske ruke«. Umjesto nje podignuta je nova crkva sv. Borća 1870. godine i na najsvečaniji način, uz učešće mitropolita Ilariona i velike mase naroda iz okolnih krajeva, posvećena početkom maja 1871. godine. Od tada, ona je, nastavljajući staru tradiciju, postala poznato zborište o vjerskim praznicima i drugim prigodama i svečanostima. O tim svetkovinama često je pisala ondašnja crnogorska i kasnija međuratna štampa.
U ukupnom stanovništvu sela, 1941. godine, udio pojedinih bratstava bio je:
Ćetkovići sa 15 domaćinstava i 75 stanovnika;
Rackovići (11:68), Raičevići (9:47); Bojanovići (4:24) i Perovići (3 : 16). Sva su ona doseljena iz Krusa, a prema predanju, daljom starinom su iz Kroje (ovdje kažu Kruje) iz Albanije. Razgranali su se na brojne ogranke, od kojih su se neki, uzimajući prezime po ogranku, odavde iseljavali.
U posljednjem ratu poginulo je i umrlo 20 lica. U periodu 1918—41. iselilo se 6 domaćinstava (u Beograd 3, u Podgoricu 2 i u Peć 1). Od 1879. do 1914. godine na rad u Ameriku išlo je 6 mještana; vratila su se trojica.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)