Seobe dalmatinskih Srba u Rusiju

13. februar 2013.

komentara: 0

Saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković priredio je prilog o seobama dalmatinskih Srba u Rusiju prema knjizi Marka Jačova “Venecija i Srbi u Dalmaciji u 18. veku”. U prvom delu objavljujemo spisak dalmatinskih Srba odseljenih u Rusiju 1758. godine

Seobu dalmatinskih Srba 1758. godine podstrekavao je i predvodio episkop Simeon Končarević (slika levo). Rođen je oko 1690. godne u Karinu od oca sveštenika Jovana i majke Pavline. Otac mu Jovan Končarević, doselio se 1686. godne iz Bosne s više srpskih porodica predvođenih episkopom Vasilijem. U Karinu je dobio kuću neke imućnije turske porodice, a upamćen je i po obnovi parohijske crkve u Benkovcu, što se do 1590. godine nalazila na mestu današnje benkovačke crkve posvećene Sv. Jovanu Preteči. Simeon se školovao u Zadru i Veneciji. U Benkovac se vratio 1719. godine kada se i oženio kćerkom harambaše Midasa iz Biovičinog sela, s kojom je imao sina Ignjatija. Godine 1720. Simeon je postao benkovački paroh nakon što ga je rukopoložio dalmatinski vladika Stevan Ljubibratić. Zamonašio se u manastiru Krupa, uoči Božića 1751. godine.

 

Počeci borbe

U Simeonovo vreme katolička crkva, na teritoriji pod mletačkom vlašću, vršila je veliki pritisak na pravoslavne sveštenike da se podvrgnu pod vlast tamošnjih biskupa.

U proleće 1728. godine oštro se suprotstavlja pokušaju ninskog biskupa Andrije Balbija da izvrši kanonsku vizitaciju srpskoj crkvi u Benkovcu. Zbog toga što je isukanom sabljom i uz podršku okupljenog naroda zabranio ulaz Balbiju, uhapšen je i utamničen. U to vreme uhapšen je veći broj pravoslavnih sveštenika, i to: iguman manastira Krka, Mojsije; zatim proiguman Krke Joanikije; bivši iguman manastira Krke Đurić; potom Nikola Šaponja, paroh u Ostrovici; Jovan Manojlović, paroh u Bratiškovcima; Radojica Novaković, paroh u Kninskom Polju; kaluđer Dimitrije, paroh u Drnišu; Dimitrije Krička, paroh u Petrovom Polju; kaluđer Melentije; Jovan Vukčević, paroh u Kosovu; sveštenik Avram Simić; kaluđer Makarije, paroh u Imotskom; Arsenije, iguman manastira Dragović i Joanikije, paroh u Vrlici. U to vreme, pomenuti biskup Balbi, uz pomoć vlasti, uspeva da istera pravoslavne monahe iz opustelog turskog utvrđenja u Karinu, te da mesto njih, useli franjevce koji su nastavili s prilagođavanjem zdanja u religijske svrhe. Sukobi su se nastavili i narednih godina pa Simeon Končarević uz pomoć serdara Mihaila Pavasovića organizuje sabor sveštenih lica i svetovnjaka na kojem su novembra 1740. godine donete sledeće odluke:

1)     Budući da su crkve podeljene, pravoslavni sveštenici nisu potčinjeni niti zavise od latinskih prelata.

2)     Pravoslavni, za razliku od rimokatolika, ispovedaju da Duh Sveti ishodi ne od Oca i Sina, već samo od Oca.

3)     Pravoslavni ne zavise od rimske crkve. Oni priznaju svoje pretpostavljene pa nisu obavezni da od biskupa primaju patente kao akt potčinjenosti.

4)     Čim je kažnjen sveštenik, zatvara se i crkva pa je narod lišen svih crkvenih obreda.

5)     Sa svim ovim saglasni su igumani manastira: Dragovića, Krupe, Sv. Arhanđela (Krka) i manastira iznad Imotskog, koji se nalazi na turskoj teritoriji.

Odluku sabora, vlastima u Veneciji, predao je serdar Mihailo Pavasović.

Naredne godine Simeon Končarević provodi u progonstvu, u ličkom selu Popina, koja je bila pod austrijskom vlašću. U periodu od 1746. do 1749. godine, iako u progonstvu, učestvuje i naporima skradinskih Srba da od Venecije dobiju dozvolu za gradnju nove pravoslavne crkve. Naime, prema arhivskoj građi iz 18. veka, u Skradinu je 1521. godine bila izgrađena pravoslavna crkva posvećena Sv. Jovanu Preteči, ali je razrušena tokom Morejskog rata dok je prema narodnom verovanju, srpska crkva postojala i u vreme Cara Dušana, koji je u Skradinu imao svoju posadu. Nakon više upućenih molbi Senatu, 24.08.1754. godine, konačno je dobijena dozvola, prvenstveno zbog činjenice da se sve veći broj nezadovoljnih Srba pravoslavaca iseljavao na austrijsku i tursku teritoriju. Za paroha u Skradinu, izabran je sveštenik Todor Krička. Već 1756. godine, pribavljena je i dozvola za gradnju crkve u Obrovcu.

 

Seoba i život u Rusiji

Oktobra 1756. godine, za providura u Dalmaciji dolazi Alvazo Kontarini koji ubrzo u zatvor šalje Končarevićovog učenika i sledbenika, popa Lazara Vujinovića iz Smokovića. Uvidevši da se stanje samo pogoršava, Končarević odlučuje da se obrati za pomoć carskoj Rusiji dok istovremeno njegov sin Ignjatije i tek oslobođeni Vujinović propagiraju po selima seobu u Rusiju. Končarević je svoje ciljeve jasno izneo naglašavajući da idu da traže mesto gde će slobodno ispovedati veru kada im to nije omogućeno na teritoriji Mletačke republike. Ipak, priče o moćnoj i prostranoj Rusiji, punoj izobilja nisu naišle na veći odjek među stanovništvom uprkos verskoj netoleranciji i siromaštvu. Prema arhivskoj građi, moguće je identifikovati 57 osoba koje su krenule u seobu. Međutim, karlovački mitropolit Pavle Nenadović navodi da se tom prilikom odselilo i 500 Srba iz Crne Gore dok Lazar Vujinović pominje i 400 Srba iz turskih krajeva koji su s Končarevićem krenuli put Rusije.

 

MESTO POREKLAIME I PREZIME ODSELJENIH
BENKOVACMIJO JOVIĆ, zvani MilojevićMARKO BIVARUŠIĆIGNJATIJE KONČAROVIĆ sa ženom

MARKO RADOVIĆ, zvani Volarović

BILJANI GORNJISAVA BOGAVACMILAN BOGAVAC
BRATIŠKOVCINIKOLA DOBROVIĆPETAR MANDIĆ
BRIBIRMARKO BIJELIĆLUKA PAVIĆ, glavar sela
BIOVIČINO SELONIKOLA MIDAS, šurak Simeona Končarevića
BUKOVIĆVOLAREVIĆBRELIĆBELIĆ

KARADŽIĆ, sveštenik

DRNIŠJOVO FUNDOKLIJA, zlatar
GOLUBIĆSAVA KULOVIJADAMJAN RAIČIĆ
IVOŠEVCIMIJO VUJASINOVIĆVASILJ KAZIMIROVIĆSIMO POKRAJAC
 

KISTANJE

TRIFUN GRULOVIĆJEFTO RASTOVIĆMARKO STRAŠIVUK

MARKO BEZBRADICA

STEVAN STRAŠIVUK

STEVAN DEURA

DAMJAN BELIĆ, zvani Kovač

KNINMARKO GALOVIĆ
KNINSKO POLJEMARKO GENERALIĆ
KOSOVO POLJEVASILIJE SIMIĆ, đakon
manastir KRUPARAFAILO BJEDOV, kaluđer
PLAVNOTRIVUN TORBICA
POLAČAPETAR BAJIĆMARKO BAJIĆPETAR RAJIĆ

BOŽO RAJIĆ

RUDELEKOJO MASNIKOSADMITAR MEDIĆ, učenik Simeona KončarevićaKOJO NIKOLIĆ, učenik Simeona Končarevića
 

SKRADIN

SAVA PAVASOVIĆJOVAN ŠLJIVAR, zvani Stančević, trgovacNIKOLA BISIĆ

MARKO ERAKOVIĆ

JOVAN DRAGIČEVIĆ, zvani Manojlović

LAZO BALJAK, sa ženom

DOBROTA MISAILOVIĆ, sveštenik

PAVLE ĐURIĆ

SMOKOVIĆĐUKAN MARTINOVIĆJOVAN MARTINOVIĆLAZAR VUJINOVIĆ, učenik Simeona Končarevića
STRMICAMIHAILO DRONJAK
VRPOLJEMARKO BALIĆ
ŽEDNIKLUKA MAJSTOROVIĆ, zvani Golja
ŽEGARGERASIM VUKČEVIĆ

 

Seoba je krenula iz Popine u Lici, u dve manje grupe, na Ilindan 02. avgusta 1758. godine, da bi Končarević stigao u Kijev u oktobru mesecu iste godine. Njegov cilj je bio da dopre do carice Elizabete i da je privoli da se zauzme za njegovu borbu. Ipak, tamo ih nije dočekalo ”med i mleko”. Naime, odmah po dolasku u ”obećanu zemlju”, dalmatinski doseljenici su razmešteni u husarske odrede i poslati na ratište. Zabeleženo je da su Ilija Sabljić i izvesni pop Luka ratovali u Prusiji.  Stanje je bilo toliko loše da su već u zimu 1759. godine Lazar Vujinović i Ignjatije Končarević hteli da se vrate u Dalmaciju, ali ih je u tome sprečio pukovnik Jovan Horvat. On je, naime, želeo da nove srpske doseljenike iskoristi za jačanje svojih pozicija. Istovremeno, zbog neispunjenih očekivanja, nezadovoljstvo se širilo i ostalo je zabeleženo da je kapetan Černević sa svojih 5 vojnika uspeo da pobegne, dok su Nikola Bisić i Luka Pavić sa još trojicom drugova uhvaćeni i vraćeni na ratište. Nakon prepiske između Rusije i Venecije, a naročito nakon što je 03.08.1760. godine Venecija u noti upućenoj Rusiji, obećala slobodu ispovedanja vere svim pravoslavnim podanicima, stekli su se uslovi da se Končarević s pratnjom vrati u Dalmaciju bez obaveze vraćanja u Rusiju.

Ipak, obećanje Venecije primljeno je s rezervom jer je u odsutnosti, Simeon Končarević proglašen za državnog izdajnika i osuđen na 7 godina zamračenog zatvora. Istovremeno, za izdajnika je proglašen i Trivun Torbica iz Plavna i osuđen na 3 godine služenja na galiji za osuđenike, sa okovima na nogama. Ova odluka javno je pročitana u Splitu, Benkovcu, Kninu i Plavnom početkom 1759. godine.

 

Povratak i nastavak borbe za slobodu veroispovesti

Konačno, Simeon Končarević je 21.07.1761. godine, u pratnji sina Ignjatija i njegove žene, Lazara Vujinovića, Konstantina Jovanovića i još nekoliko ljudi koji su s njim i došli iz Dalmacije, krenuo iz Moskve za Beč i dalje ka Dalmaciji. Prvi se, u rodni Smoković, vratio pop Lazar Vujinović, oktobra 1761. godine.

Tokom boravka u Budimu, vršene se pripreme i ”ispitivanje terena” za Končarevićev povratak u Dalmaciju. Nakon što ga je ruski ambasador u Austriji, knez Galicin, upozorio da nema njegovu zaštitu, Končarević kreće prema granici Austrije i Venecije. Potkazan od strane pomenutog Jovanovića, Venecija sprema opsežnu akciju hapšenja ”državnog izdajnika” i njegovih pomagača. Maja 1762. godine, kada je Končarević došao u Popinu, blizu granice sa Venecijom, uhapšen je pop Lazar Vujinović i zatočen u zadarskom zatvoru.

U isto vreme, Končarević tajno posećuje manastir Krupu, gde ga kaluđeri u maju 1762. godine proglašavaju za episkopa, ne želeći na toj funkciji Grka jer nije njihove narodnosti. Situacija oko Končarevića se komplikuje jer uživa status ruskog štićenika, a postaje i opasnost za samu Austriju koja ga još mora i čuvati od mletačkih plaćenika. Time su mogli biti narušeni ”prijateljski odnosi” Beča sa Turskom i Venecijom.

Končarević uspeva da mobiliše stotinjak porodica sa oko 500 ljudi sposobnih za oružje, sa teritorije Grahova i Bjelajskog Polja u cilju novih seoba u Rusiju. Raspoloženje u narodu za novu seobu raste i to ne samo u Dalmaciji već i na prostoru pod turskom vlašću. Radi održavanja dobrih političkih odnosa, Austrija je pomagala Turskoj i Veneciji u sprečavanju organizacije seobe. Kako je seoba onemogućena, Končarević odluči da sam krene u Rusiju. Ipak, zbog bolesti i iscrpljenosti, duže vreme se zadržava u Raduču na lečenju.

U septembru 1762. godine, pod providurom Pjetrom Mikielom, započelo je i suđenje popu Lazaru Vujinoviću. Postupak je završen nakon godinu dana osuđujućom presudom na 10 neprekidnih godina zatvora u strogom mraku. Međutim, uprkos presudi, Vujinović je robijao u tim uslovima ukupno 15 godina jer je pušten na slobodu tek 1777. godine. Kaznu je izdržavao u Veneciji. U Smoković se vratio 1778. godine, ali mu je zabranjeno da vrši svešteničku službu. Dok je tražio da mu se dozvoli vršenje službe ponovo je stigla naredba da se uhapsi zbog navodnog organizovanja nove seobe u Rusiju. Poslednji dokument o popu Lazaru Vujinoviću je od 23.12.1778. godine kada je državni inkvizitor Đirolamo Đustinijan zatražio od generalnog providura sve informacije o ”slučaju”.

Tokom godina koje je njegov učenik i verni sledbenik, pop Lazar, proveo u tamnici, Končarević je bezuspešno pokušavao da preokrene situaciju. Kao jedini način da se oduži njemu i napaćenom narodu, napisao je ”Ljetopis građanskih i crkvenih događaja” koji prema Nikodimu Milašu, ima 368 stranica. U njemu su opisani događaji u mletačkoj Dalmaciji do 1754. godine. Rukopis bi trebao da se nalazi u Moskvi, gde ga je 1957. godine čitao Sergije Trojicki i ponudio ga Biblioteci srpske Patrijaršiji na prepis. Međutim, ništa nije učinjeno po tom pitanju.

Simeon Končarević se upokojio 26.08.1769. godine u Kijevu i sahranjen je u tamošnjim petropavlovskom manastiru.

 

IZVOR: “VENECIJA I SRBI U DALMACIJI U 18. VEKU“, Marko Jačov, Eparhija dalmatinska, 1987. Priredio saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.