Na današnji dan: Rođen knez Mihailo Obrenović

16. septembar 2012.

komentara: 4

16. septembar 1823. – Rođen je srpski knez Mihailo Obrenović, koji je Srbiju učinio najjačom vojnom silom na Balkanu. Vladao je od 1839. do 1842. i od 1860. do 1868, kad je ubijen u Košutnjaku.

Srpski knez Mihailo Obrenović rođen je 16. septembra 1823. godine, u Šarenom konaku u Kragujevcu, kao drugi sin kneza Miloša i kneginje Ljubice. Odrastao je uz majku, daleko od oca, koga je viđao samo o praznicima. Osnovno obrazovanje sticao je uglavnom uz privatne učitelje, koji su ga podučavali u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu, gde je povremeno boravio. Francuz Ramos podučavao je mladog Mihaila stranim jezicima. Kada je knez Miloš abdicirao 1839. godine u korist prvog sina Milana, napustio je Srbiju i sa sobom poveo Mihaila. Knez Milan, njegov brat, umro je posle samo tri nedelje vladavine. Nakon toga, Prvo namesništvo i Savet prihvatili su Mihaila kao bratovljevog naslednika, zamolivši sultana da mu izda berat, što je sultan i uradio, priznavši Mihailu zvanje glavnog knjaza. U pratnji majke, Mihailo odlazi u Carigrad da bi se poklonio sultanu, koji mu tom prilikom dodeljuje titulu svetost i čin mušira – maršala. Vratio se u Beograd 1840. godine, da bi neposredno posle toga bio ustoličen i miropomazan u vreme zasedanja Narodne skupštine.

Vladavina kneza Mihaila protekla je u žestokoj stranačkoj borbi između karađorđevićevaca i obrenovićevaca. Jedni su imali uporište u Ustavu iz 1838, a drugi u samom knezu i postojećoj vladi. U ovu borbu umešale su se čak Rusija i Turska, kojima nije pošlo za rukom da smire međustranačku mržnju.

Turska je podržala pobunu protiv kneza Mihaila i njegove vlade, pa je bio primoran da 1842. godine, sa devetnaest godina, napusti Srbiju.

Izgnani knez živeo je u Zemunu i Banatu do smrti majke 1843. godine i učvršćivanja ustavobraniteljskog režima, odnosno ponovnog izbora Aleksandra Karađorđevića za kneza. Tada je, uveren da je povratak na presto nemoguć, otišao da živi u Beč kod oca, gde je proveo veći deo emigrantskog života. Puno je putovao Evropom, stekavši brojna poznanstva sa vladarima i istaknutim ličnostima iz javnog života Evrope. Ta druženja i kontakti bitno su uticali na upotpunjavanje njegovog obrazovanja, kao i na oblikovanje političkih, nacionalnih i kulturnih pogleda. Tako je izgnani knez od 1844. godine pa sve do 1848. godine putovao po Evropi, obišavši nemačke države, Holandiju, Belgiju, Švajcarsku, italijanske države, Grčku i Poljsku, da bi na kraju stigao u Rusiju, gde je boravio kao gost ruskog cara. Revolucija 1848. godine mu je probudila nadu da će možda uspeti da se domogne prestola, pa mu je pošlo za rukom da se probije sve do Srema. Kad je shvatio da su nade izgubljene, vraća se u Beč, odakle nastavlja svoja putovanja i obilazi Francusku i Englesku.

Knez Mihailo je bio vrlo romantične i osetljive prirode, što se delom pripisuje njegovom detinjstvu provedenom uz majku. Iako veoma zaljubljen u jednu Nemicu plemićkog porekla, oženio se Julijom Hunjadi, iz ugledne ugarske porodice Ziči. Na Sv. Iliju, 1853. godine, održano je „toržestveno brakosočitanije”.

Mladenci su živeli u Beču do 1856. godine, da bi uz očevu pomoć kupili imanje u Ivanki u Mađarskoj i tamo se preselili. Iako je sve vreme prognaničkog života mladi knez gajio nadu da će se vratiti na presto, nije ga želeo po svaku cenu. To potvrđuje i njegovo pismo upućeno savetnicima 14. jula 1853. godine: „Neću ja preko leševa braće svoje da se penjem na presto srpski, već kad bi to bilo suđeno, rad bi bio da zbog dolaska moga tamo niko ne zaplače, nego svako da mi se obraduje.”

Knez Mihailo se često viđao i družio sa najumnijim ljudima tog vremena: Vukom Karadžićem, Đurom Daničićem i Brankom Radičevićem. U materijalnoj pomoći i podršci koju je pružao srpskoj intelektualnoj eliti, knez Mihailo je nadmašio čak i svog oca kneza Miloša. U Srbiju se vratio sa ocem 1858. godine, voljom Svetoandrejske skupštine, koja je kneza Miloša drugi put postavila na srpski presto. Otac mu je poverio vojne poslove, u kojima se knez Mihailo pokazao kao veoma dobar saradnik. U vreme borbi za ujedinjenje Italije, 1859. godine, poverena mu je misija kod evropskih sila. Tada je sa kneginjom Julijom posetio Beč, Pariz, London i Berlin. Sa Napoleonom III sreo se dva puta, dok se u Engleskoj našao sa mađarskim revolucionarom Košutom. Na presto je knez Mihailo došao drugi put sa trideset sedam godina, 1860. godine.

Njegova strategija je imala dva pravca – prvi, borbu protiv Turaka i drugi, vladavinu zakona. U njegovoj proklamaciji objavljenoj prilikom stupanja na presto nalazi se rečenica koja nalikuje Dušanovom zakoniku: „Dokle je knjaz Mihail na vladi, neka svaki zna, da je zakon najviša volja u Srbiji, kojoj se svaki pokoravati mora.”

To je bio period veoma stabilne vladavine. Inače, knez Mihailo je bio prvi novovekovni srpski vladar, ne samo po volji narodnoj, već i po „milosti Božjoj”. Mihailo je od Pašinog konaka stvorio pravi evropski dvor sa strogim pravilima koja su svi poštovali. Jedna od najvećih zasluga jeste ta što mu je pošlo za rukom da 1867. godine izdejstvuje Ferman o gradovima, jedan od najvažnijih državnopravnih akata u osamostaljivanju Srbije od Turske.

Knez Mihailo je pao kao žrtva zavere koju su organizovali karađorđevićevci sa Pavlom Radovanovićem na čelu. Zaverenici su bili u vezi sa bosanskim vezirom, na osnovu čega se pretpostavlja da je Porta dala ohrabrenje za likvidaciju njenog najokorelijeg protivnika na Balkanu. Ubijen je u beogradskom parku Košutnjaku, 10. juna 1868. godine. Ubistvo je izazvalo veliku narodnu žalost.

Ličnost ovog srpskog vladara, čiji spomenik krasi centar Beograda, bila je u mnogo čemu posebna. Knez je čitavog života bio „obuzet idealizmom”, bilo u državničkim poslovima, bilo u privatnom životu.

Neretko, uz samopožrtvovanje, uspevao je da podigne brojne kulturne ustanove i da pomaže pojedince koji su doprinosili kulturnom razvoju Srbije. Bio je spreman da založi i svoje imanje zarad priprema oslobodilačkog rata protiv Turske. Zahvaljujući njemu, ustrojena je i srpska vojska, koja je za vreme njegove vladavine počela da dobija značaj i ulogu u političkom životu. Njegova najveća želja bila je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Posle ustanaka pod Karađorđem i Milošem, upravo je knezu Mihailu pošlo za rukom da ohrabri svoj narod da „oživi srpsku misao i da povrati narodni ponos”.

Njegova romantična priroda nije mu donela mnogo sreće u privatnom životu. Posle neostvarene romanse sa Nemicom u koju je bio zaljubljen i neuspelog braka sa kneginjom Julijom, nesrećno se zaljubio u svoju mladu rođaku Katarinu Konstantinović, unuku po ženskoj liniji njegovog strica Jevrema Obrenovića. Iako se gotovo čitavo njegovo okruženje oštro protivilo ovoj ženidbi, knez se verio sa svojom nesuđenom izabranicom nekoliko dana pre samog atentata.

Tako je, osim zasluga zapisanih u srpskoj istoriji, knez Mihailo ostao upamćen i po svojim pesničkim ostvarenjima o nesrećnoj i tajnoj ljubavi. I danas se u beogradskim boemskim kafanama može čuti setna kompozicija nastala na njegove stihove “Što se bore misli moje”.

 

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. 2M

    MIHAILO OBRENOVIĆ

    Knez Srbije 1839-1842. i 1860-1868. Sin kneza Miloša, rođen 16. septembra 1823. godine u Kragujevcu. Sa ocem Milošem kreće u emigraciju juna 1839. godine. O tom odlasku knez Miloš je pričao kasnije: “Pun žalosti za sinom, kojega već polumrtva ostavljam, skrban i pečalan, sednem u lađu sa mlađim sinom mojim Mijailom i otplovim u Vlašku, na moja dobra, i do granice Vlaške budem pod stražom ispraćen.”

    Iz Vlaške Miloš pažljivo prati političku situaciju prvenstveno u Srbiji i u Turskoj. Živi u strahu da ustavobraniteljske vođe ne liše kneževskog dostojanstva porodicu Obrenovića i ne izaberu Karađorđevog sina ili unuka za kneza Srbije. Posle smrti starijeg Miloševog sina Milana, Mihailo postaje 1839. knez Srbije i u Carigradu prima kneževsku investituru. Njegov otac se iza toga nosio mišlju da Mihaila zbaci sa kneževskog prestola i da se vrati u Srbiju, u čemu mu pomaže i njegova supruga kneginja Ljubica, Mihailova majka, koja je ostala u Srbiji. Izgovor za to nalazio je Miloš u zaštiti premladog sina, kao i u očuvanju autonomnih prava Srbije, ugroženih unutrašnjim razmiricama. Porta imenuje Mihaila za izabranog, a ne za naslednog kneza Srbije. Za savetnike su naimenovani Toma Vučić i Avram Petronijević, što ustavobraniteljima daje prednost nad knezom.

    Od početka vladavine Mihailove izbija sukob između njega i Saveta. U suštini je sukob obrenovićevaca i ustavobranitelja. Pod vođstvom Vučića dignuta je buna. Knez Mihailo je pokušao da uguši bunu, čineći razne okrutnosti. Čak je lično iz svog pištolja ubio gročanskog kapetana Janka Mihajlovića. Ipak, Vučić je potukao kneževu vojsku, pa je knez Mihailo 1842. abdicirao. Do 1858. je u emigraciji sa knezom Milošem. Posle smrti kneza Miloša stupa na presto 1860. U svojoj drugoj vladavini postavlja dva osnovna cilja: u unutrašnjoj politici hteo je da učvrsti svoju ličnu vladavinu, a u spoljnoj politici je hteo da emancipuje Srbiju od Porte i razvio živ rad na nacionalnoj propagandi u južnoslovenskim zemljama.

    Već 1861. godine na Preobraženskoj skupštini donosi četiri zakona: o državnom savetu; o narodnoj skupštini; o porezu i uređenju narodne vojske. Aristokrata po shvatanjima, evropski obrazovan knez Mihailo preduzima čitav niz mera na sređivanju prilika u Srbiji. Stvara jak, ali veoma poslušan činovnički aparat. U tome mu naročito pomažu Zakoni o sudovima i opštinama. Apsolutizam je zaveden u svojoj punoj snazi. Na međunarodnom planu dolazi do sukoba sa Turskom. Ustav iz 1838. nije formalno odbačen, ali je bio van snage. Incident sa Turskom počinje ubistvom srpskog dečaka Save Petkovića od strane turskog vojnika na Čukur česmi 1862. godine. Sukob se nastavlja, mešaju se velike sile i pod njihovim pritiskom 1867. turska vojska napušta gradove Srbije (Kladovo, Šabac, Beograd, Smederevo). Kao jedini znak vrhovne sultanove vlasti nad Srbijom ostala je zastava na Kalemegdanskoj tvrđavi.

    Mihailo vrlo aktivno sarađuje sa susednim zemljama nastojeći da ih uključi u zajedničku borbu za oslobođenje.

    Druga vlada Mihaila Obrenovića traje kratko. Daje visoke rezultate, naročito u vojnom pogledu. Ugled Srbije je naglo porastao, naročito posle dobijanja gradova.

    Mihailo se 1853. godine oženio mađarskom groficom Julijom Hunjadi. Nisu imali dece, a ona je tri godine posle svadbe počela da ga vara sa jednim austrijskim grofom. Razveli su se posle dvanaest godina braka. Nedugo potom, Mihailo je obznanio nameru da se oženi Katarinom, ćerkom Anke Obrenović (udate Konstantinović), Mihailove sestre od strica (Anka je bila ćerka Jevrema Obrenovića). Mihailo je za vreme svoje prve vlade flertovao sa dve godine starijom Ankom. Kneževa čvrsta namera da se oženi sestričinom izazvala je državnu krizu: Mihailo i Katarina bili su srodnici u petom kolenu i takav brak crkva nije odobravala. Sve to presekao je atentat koji su liberali, nezadovoljni autokratskom vladavinom Mihaila, organizovali na njega u Košutnjaku 10. juna 1868. godine.

        • Voja

          MISTERIJA NOVOG GROBLJA:

          Ova grobnica čuva najveću tajnu ali i sramotu Obrenovića

          Ako bi neko neupućen video masivnu grobnicu Velimira Mihaila Teodorovića na Novom groblju u Beogradu na kojoj jednostavno piše “Narodni dobrotvor”, stekao bi samo delimično tačnu informaciju o ovom čoveku, njegovom životu i značaju koji ima za naš narod i istoriju. Jer, Velimir Mihailo Teodorović jeste bio veliki srpski dobrotvor i ktitor mnogobrojnih udruženja koji je sav svoj imetak zaveštao otadžbini, ali i mnogo više od toga!
          Novo groblje u Beogradu večno je počivalište mnogih znamenitih Srba i predstavlja pravi prestonički “muzej na otvorenom” sa mnogo velikih i bogato ukrašenih grobnica. Ipak, nijedna nije tako impozantna, ali ni misteriozna kao grobnica jednog čoveka – Velimira Mihaila Teodorovića.
          Na grobnici jednostavno piše: “Narodni dobrotvor, Velimir Mihailo Teodorović” i to jeste istina – reč je o velikom pomagaču srpskog naroda i čoveku koji je sav svoj imetak zaveštao Srbiji. Ali, on je bio i mnogo više od toga!
          Velimir Mihailo Teodorović bio je vanbračni i jedini sin kneza Mihaila Obrenovića! Velimir Teodorović rođen je kao Vilhelm Berghaus, jedino dete kneza Mihaila Obrenovića iz njegove veze sa Nemicom Marijom Berghaus dok se nalazio u izgnanstvu iz Srbije u Rogaškoj Slatini u današnjoj Sloveniji.
          Marija je bila kći tamošnjeg veterinara i iz te veze paru se 1849. godine rodio sin, kršten u rimokatoličkoj veri, i nazvan Vilhelm. Iako nije imao nameru da se ženi sa Marijom, Mihailo je od početka priznao dete i oboje ih materijalno obezbedio. Ona se potom udala, ali Marijin muž nije poštovao obavezu da pare koje je knez slao ostavlja za Vilhelmove potrebe. Kada je Marija umrla, nekoliko godina kasnije, Mihailo je odlučio da 1857. godine sina dovede u Beograd – počinje priču o ovom neobičnom čoveku za Dnevno.rs Neda Kovačević, dobar poznavalac istorije i prestoničkih događanja.
          Vilhelm u prvo vreme nije znao srpski, ali ga je vremenom naučio. Priča kaže da je bio dobro dete i vredan đak – tih, skroman, dobre duše, omiljen i prihvaćen od drugova. Kada je napunio 17 godina, knez Mihailo je naložio da Vilhelm pređe u pravoslavnu veru. Dobio je ime Velimir Mihailo i staro prezime kneza Miloša – Teodorović.
          Kako je vreme prolazilo, Velimir je postajao slika i prilika oca.
          – Knez Mihailo se svesrdno starao da obezbedi Velimira, ali je sina retko viđao. Primao ga je obično uveče u bilijarskoj sali u suterenu starog dvora. Voleo je sina ali se, usled datih okolnosti, ustručavao da to otvorenije pokaže. Velimir je ostao željan očeve ljubavi, što vidimo iz jedne njegovog ispovesti: „On mi da ruku koju ja poljubim, zatim poljubi mene u čelo, pita me o učenju, da mi savet o odevanju, pokloni mi dukat i neku knjigu, a zatim je audijencija gotova! Meni dođe da ga zagrlim i izljubim, ali ne smem!” – priča Neda Kovačević.
          O tome da li je knez Mihailo Velimira spremao za svog naslednika i danas se raspravlja. Mladić je 1867. poslat u Švajcarsku na dalje školovanje i tada se poslednji put video sa ocem jer je sledeće godine knez Mihailo ubijen u atentatu u Topčideru. Nije ostavio testament, a ni eksplicitnu odredbu o nasledniku.
          Odlučeno je da kneza Mihaila na prestolu zameni sinovac Milan Obrenović, unuk Miloševog brata Jevrema, a Velimir je dobio imanje “Negoja” u Rumuniji i 35.000 dukata. Po nalogu namesnika, poslat je u Minhen na dalje studije.
          – Velimir je bio u rđavim odnosima sa kraljem Milanom koji ga nije trpeo, verovatno ga uvek doživljavajući kao pretendenta na srpski presto iako Velimir uopšte nije pokazivao takve ambicije. Ta netrpeljivost išla je dotle da Velimiru nije bilo dopušteno da dođe u Srbiju čak ni kad se prijavio kao dobrovoljac u srpsko-turskom ratu 1876. godine – objašnjava Neda Kovačević i dodaje da je, bez obzira na sve, Velimir našao načina da pomogne Srbiji šaljući novčane priloge. U Minhenu, Velimir je okupljao i svesrdno pomagao tamošnje srpske studente. Slao je novac i Narodnom pozorištu koje je u Beogradu osnovao njegov otac. Velimir Mihailo Teodorović iznenada je umro 1898. u 48. godini života. Sahranili su ga dugogodišnji sobar Petković i srpski studenti u Minhenu. Od Obrenovića sahrani nije prisustvovao niko.
          „Moje celo imanje dobio sam poklonom, kao neograničenu svojinu, i mogu njime neograničeno da raspolažem. Ako bih ja, ne ostavivši potomka iz zakonitog braka, umro, to će sve moje pokretno i nepokretno imanje, ma gde se ono nalazilo, pripasti mojoj Otadžbini, to jest Kraljevini Srbiji kao mojem jedinom i isključivom nasledniku. Ovo će moje imanje biti odvojeno od državnog imanja kao zadužbina, i ova će zadužbina nositi ime Velimirijanum…”
          Prema testamentu Velimir Mihailo Teodorović je svu svoju imovinu zaveštao Srbiji i osnivanju zadužbine ”Velimirijanum” koja bi pomogla razvoju obrazovnih institucija u zemlji i školovanju nadarenih pojedinaca. Zvanična istorija Velimira Teodorović ne pominje mnogo, pa većina Srba danas ne zna da knez Mihailo Obrenović zapravo nije umro bez naslednika. Obrenovići su nastojali da Velimira na svaki način drže podalje od Srbije, a nakon njegove smrti nastojali su da zatru svako pominjanje ovog čoveka. ”Velimirijanum” je osnovan tek u vreme Karađorđevića, a tokom vladavine ove dinastije Velimiru je podignuta i grobnica na Novom groblju. Ironično, ispalo je da mu se “suparnička” dinastija odužila mnogo više nego vlastita – ističe naša sagovornica.
          Sa druge strane, Velimir Mihailo Teodorović je uspeo da pomogne Srbiji i nakon smrti. Njegova zadužbina neometano je radila sve do 1945. godine kada je nacionalizovana. Međutim, čak i posle toga sredstva iz nje korišćena su za pomaganje kulture i umetnosti u Srbiji i tako je bilo sve do ’70-ih godina prošlog veka.
          Zbog svega što je učinio, kao i zbog nas samih i istorije, Neda Kovačević naglašava da još uvek nije kasno da se odužimo Velimiru Mihailu Teodoroviću.
          – Velimir Mihailo Teodorović danas počiva upravo tamo gde zaslužuje – u Aleji velikana na Novom groblju. Unutar grobnice se nalazi bista ovog srpskog zadužbinara, koju je još za njegova života, 1885. uradio nemački vajar J. H. Kran.
          Možda bi jedino tu još trebalo učiniti nešto – postaviti bistu na neko javnije mesto, na primer u prostorije Rektorata Beogradskog univerziteta, ili neke druge od ustanova koje je “Velimirijanum” pomagao decenijama pomagao – zaključuje Neda Kovačević.
          Zadužbina ”Velimirijanum” počela je sa radom 1905. godine i jedna od prvih njenih odluka je bila da se zemni ostaci Velimira Teodorovića iz Minhena prenesu na Novo groblje u Beogradu. Kapela-grobnica završena je 1926. po projektu arhitekte Vasilija Mihailoviča Androsova, i u nju su naredne godine preneti ostaci Velimira Teodorovića gde i danas počivaju.