Banatski Srbi

30. jul 2012.

komentara: 14

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić priredio je veoma zanimljiv tekst o banatskim Srbima i  njihovom viševekovnom ukorenjivanju u ovaj deo vojvođanske ravnice.

Od 1. do 4. veka na tlu nekadašnje Panonije su boravili Jazike ili Sarmati, Rimljani od 358. do 453. godine, Huni do 453. godine. Gepidi su od 453. do 553. godine, Avari od 564. godine. Sloveni se u Panoniji javljaju uglavnom od 6. veka. Ugri od 895. godine dođoše iz Azije, bežeći ispred Tatara i Pečenjeza. Kumani iz Turkmenije stigoše sa Kavkaza. Tatarska najezda je bila od 1242. godine, a Turci nadolaze od 1529. godine. A i posle Turaka, večite seobe i bune. Narod uvek ko zna kuda nestajao, dizao se kao feniks iz pepela i opet u ove krajeve drugi dolazili. Tako je bilo od vajkada.

„…Brojni Sloveni (čije su prve prethodnice stigle u današnji Banat još sa Roksolanima u 4. veku, pa su se intenzivno počeli doseljavati u vreme Gepida) sad, uz Avare, u procesu osnivanja nove avarsko – slovenske države, su u velikim masama preplavili ravnicu koju su oni, SLOVENI, i nazvali Banatom. Jer, na čelu avarsko – slovenske države vladao je kan Bajan – verovatno su Sloveni od njegove titule i imena načinili svoju titulu ban po kojoj je i Banat dobio ime i ono je, to ime, kako je već rečeno, kao naziv istorijski ostalo trajno kao i prisustvo Slovena (kasnije Srba) u ravnici među rekama do dana današnjeg.“ „…Na uzdignutim terenima pogodnim za odbranu gradili su svoja utvrđenja od zemlje, zaštićena odbrambenim šančevima. Najočuvaniji trag takvog naselja unutar zemljanog utvrđenja slovenskog porekla i danas nalazimo u Borđošu nedaleko Novog Bečeja“ (Milan Tutorov, „Banatska rapsodija“, izdanje „Aurora“, Novi Sad, 2001. godine, strane 156. i 157).

Banat je 1718. godine bio isključivo srpska zemlja. S nestajanjem turske vlasti, i muslimansko stanovništvo listom je napustilo Banat. Osamnaesti vek je vreme kolonizacije Banata, gde su pored banatskih Srba, u talasima stizali Nemci, Mađari, Rumuni, Slovaci, Francuzi, Italijani, ŠpanciHabzburzi su stigli u Banat 1718. godine i za naredna dva veka dali mu novu suštinu, boju i sjaj Srednje Evrope. Austrijanci su odmah Banat upleli u svoju administrativnu i upravnu mrežu. Banatski Srbi su se žestoko opirali običajima koji su dolazili sa Zapada, braneći svoje pravoslavno i balkansko postojanje. Habsburška monarhija je i nastala u svetsko – istorijskom sukobu islama i Hrišćanstva, a Vojna Krajina se protezala na širokom prostoru od Like do Erdelja. Posle razvojačenja, militari Potiske i Pomoriške Vojne granice, krenuli su u Banat gde su se ukorenili u njivu i u ravnicu, a mnogi su otišli i u Rusiju.

Još 1763. godine, u krajevima oko Temišvara, naselilo se više od pet hiljada nemačkih porodica. Strašna glad 1770. pokrenula je duge povorke Nemaca put Banata. Godine 1784. Nemci su naselili Modoš, a 1790. Crnju i Nakovo. Za vladavine Marije Terezije u Banat je prispelo jedanaest hiljada nemačkih porodica. Srpsko stanovništvo Sečnja iselilo se 1806. u Samoš da bi napravilo mesta novodoseljenim nemačkim kolonistima. Sve više su nestajali pašnjaci i Banat je tiho ulazio u godine dubokog oranja, odnosno, pretvarao se u žitnicu carevine.

Kraj osamnaestog veka obeležili su žitarski trgovci, ušoravanje sela i gradnja kuća od naboja. Banatski Srbi, sve više utonuli u zemlju, počeli su osećati Banat kao svoj zavičaj. Misao o povratku u Srbiju, kod onih koji su odande stizali pred najezdom Turaka, postepeno je bledela. Nemir stočara i hajduka sve više je nestajao. Pitomina je postajala glavni beleg Banata, beleg banatske zemlje i ljudi. Godine oranja trajno su promenile biće banatskih Srba. Banat se našao na „put žita“ koji mu je donosio blagostanje. Sa blagostanjem, javilo se osećanje pomirenosti i prilagođenosti. Banatski trgovci, prvi od svih Banaćana osamnaestog veka, krenuli su drumovima Podunavlja. Vođeni svojim poslovima, ovi večni putnici, otisnuli su se u veliki svet sve do Beča, Pešte i Požuna, do Lajpciga, Praga i Krakova susrećući ljude raznih vera, jezika i običaja. Ovi Srbi su prvi prihvatili srednjeevropski način života i prilagodili ga svom unutrašnjem svetu pravoslavlja, istorizma i svetosavske duhovnosti.

Osamnaesti vek je vek najdubljih promena u biti bića i duha banatskih Srba. Nova civilizacijska dešavanja i ulazak u duhovni prostor Srednje Evrope izazvali su duboke duhovne i mentalne potrese u biću i postojanju banatskog čoveka. Ceo taj vek na tlu Banata bio je u znaku sukoba srednjeevropske i balkanske civilizacije. Strah od katoličenja, bio je jedan od velikih kolektivnih strahova panonskih Srba osamnaestog veka. Ruski uticaji u duhovnom životu panonskih Srba približavali su Srbe velikoj slovenskoj državi. Vukova reforma ništila je sve ruske uticaje i razgrađivala ono što se u duhovnom krugu panonskih Srba gradilo celo stoleće. Kopitarova podrška Vuku bila je u stvari podrška zvanične Austrije brisanju pravoslavnih i ruskih belega u duhovnom životu panonskih Srba, odn. put ka unijaćenju, što je na vreme sagledavao mitropolit Stefan Stratimirović (na slici). Zato je i progonio vukovicu. Strah od otuđenja i obezličenja terao je panonske Srbe da se brane od Vuka.

Lakoća života, čulnost, tromost, etikecija i površnost postali su beleg građanskog staleža Srba u Ugarskoj. Gradnja baroknih crkava postala je njihovo iskupljanje zbog načina života koji su vodili. U slikarstvu i arhitekturi pravoslavnih hramova osamnaestog veka, to je bio znak njihovog pomirenja sa duhom zapadne civilizacije. Gradeći crkve, u vremenu obnovljene srpske samosvesti pred srpsku revoluciju, bogati banatski trgovci sami sebi počeli su ličiti na Nemanjiće. Bogatstvo i raskoš pravoslavnih hramova tog vremena označili su ulazak u dublji materijalizam i u manju duhovnost panonskog pravoslavlja.

Bogati građani Banata tada su nosili šešire i frakove, posle 1840. puštali brade i brkove, a njihove gospođe nosile su uzane haljine od svile i brokata, duge, žute rukavice i šešire sa velikim obodom, suncobrane, zlatno prstenje i grivne, a oko vrata niske velikih dukata „seferina“.U kafanama i bogatim građanskim kućama priređivani su balovi uz prisustvo trgovaca, lekara, advokata, činovnika. Uz obilno jelo, igrao se kadril i poneko srpsko kolo.U opštem rasipanju novca i lagodnom životu prve polovine devetnaestog veka, javio se među Srbima „bećarac“ kao znak novog mentaliteta rasipništva, opuštenosti, lagodnosti i čulnosti banatskih Srba. Upravo u ovim vremenima srpsko građanstvo u varošima istočnog Banata, počelo je da se uklapa u rumunsku većinu. Isti proces dešavao se, tada, sa srpskim građanstvom na severu Ugarske. Naglo bogaćenje i nov način života obezličili su Srbe na obodima Srpstva i pretopili ih u Mađare i Rumune.

Novi talas seobe u Ameriku, zahvatio je Banat 1905. godine. Iseljavali su se najpre dobrostojeći Nemci, ali i Srbi. Strahovi od prošlih vremena, zgusnuti u kolektivnoj svesti, istorijski kompleksi i nesnalaženje u svetu novca, često su ostavljali Srbe na margini novih civilizacijskih tokova. Različiti interesi vodili su ih na razne strane.

IZVOR: Uz navedene citate iz „Banatske rapsodije“ Milana Tutorova, većina teksta je preuzeta iz knjige prof. Milana Micića „KRUGOVI VREMENA BANATSKIH SRBA“, u izdanju „Književne zajednice Zrenjanin“, štampa „Agava“ Zrenjanin, 2002.)

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo VOJISLAV ANANIĆ, Senta

 

Komentari (14)

Odgovorite

14 komentara

  1. vojislav ananić

    BANAT

    Banat je kroz istoriju više puta menjao gospodare. Konačno je podeljen između Jugoslavije i Rumunije, a jedan njegov manji deo pripao je i Mađarskoj. Na jugoslovenskoj strani ostala je pretežno banatska ravnica sa Deliblatskom peščarom i Vršačkim planinama. Gudurički vrh sa svojim 641 metrom nadmorske visine najviša je visinska tačka u Vojvodini (nadvisuje Frušku goru za 102 metra). Ipak Vršačke planine i Deliblatska peščara zauzimaju samo jugoistočni deo jugoslovenskog Banata. Sve ostalo je ravnica sa neznatnim visinskim kolebanjima od nekoliko metara.
    Banatska plodna žitna polja izukrštana su dobrim železničkim i drumskim putevima, koji spajaju nekoliko značajnih gradova i veliki broj urbanizovanih sela. Železničke pruge i putevi vode od Beograda prema Rumuniji i Mađarskoj.
    Kroz Banat teku krivudave i nekada plavne reke Zlatica, Galacka, Begej, Tamiš, Karaš i Nera, uglavnom od svojih izvorišta sa planina u Rumuniji do ušća u Tisu i Dunav. Tisa odvaja Banat od Bačke, a Dunav ga deli od Srema i Srbije. Korita banatskih reka ljudi su ispravljali kanalima. Takvi su Begejski kanal i kanal koji deli vode između Begeja i Tamiša. Najveća banatska reka je ipak Begej, koji spaja dva najveća banatska grada — Zrenjanin i Temišvar.
    Banat je u svojoj bogatoj istoriji bio poprište stalnih ljudskih strujanja i mešanja, osvajanja i oslobodilačkih borbi, teških boleština i poplava. Na toj vetrometini Banaćani su naučili da se bore za hleb i za slobodu. A svi nisu odvajkada živeli ovde.
    Prema popisu iz 1931. godine u jugaslovenskom delu Banata živelo je ukupno 585.549 stanovnika i to 273.573 ili 45,7% Srba, 120.450 ili 21,5% Nemaca, 95.760, odnosno 16,4% Mađara, 62.284 ili 10,6% Rumuna, a zatim 17.884 Slovaka, 4.678 Roma, 3.566 Rusina, 2.499 Čeha, 875 Slovenaca, 218 Albanaca, 206 Jevreja, 91 Turčin, 48 Ukrajinaca i 3.487 ostalih.
    Srbi su i pored svih nedaća očuvali svoju većinu među banatskim stanovništvom. Drugi po brojnosti su Nemci, iako ih se do ovog popisa veliki broj preselio u Ameriku. Nemci su u Banatu imali glavne ekonomske pozicije. Bili su to imućni zemljoradnici, zanatlije, trgovci i industrijalci. Oni su u svojim rukama držali 29,8% trgovine, 38,860% zanatstva, 26,5% ugostiteljstva 49,04% industrije u Banatu, a 24.000 Nemaca posedovalo je 150.000 hektara oranica.
    Banaćani imaju bogatu revolucionarnu tradiciju. Ovde su već 1870. godine osnovane prve socijalističke grupe, a samo godinu dana kasnije u Pančevu je preveden i štampan poznati Marksov „Komunistički manifest“. U Bečkereku (kasnije: Petrovgrad, danas: Zrenjanin) već 1886. godine je zabeležen štrajk poljoprivrednih radnika. Štrajkovi i bune snažno su potresali poredak te poslednje decenije devetnaestog veka.
    U prvom svetskom ratu Banaćani su bili mobilisani i povedeni u rat protiv Rusije. Taj rat oni nisu želeli. Zato su se masovno predavali. A kad je buknula oktobarska revolucija, veliki broj Banaćana, Srba i Mađara, našao se na strani ruskih radnika i seljaka. Borili su se oni u internacionalnim jedinicama pod komandom Čapajeva, Alekse Dundića, Danila Srdića, Gustava Barabaša. Evo imena nekih od njih: Dimitrije Georgijević, Roman Filipčev, Jožef Dakai, Gaja Ranisavliević, Mihailo Grbanov, Armand Miler Abramović, Ljubomir Mojin, Živa Kuzmanov.
    Učesnici oktobarske revolucije odigrali su značajnu ulogu u organizovanju radničkog pokreta u Banatu, posebno u stvaranju gotovo masovnih organizacija Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), stvorene aprila 1919. Pred Vukovarski kongres, 1920. godine, na kome je Partija promenila naziv u Komunistička partija Jugoslavije, u njenim redovima bilo je oko 5.500 članova iz Banata. Tada je pančevačka organizacija imala 2.000 članova, melenačka 632, kumanačka 312, kikindska 474, bečkerečka 441, elemirska 425 i tako dalje. Na čelu ovih organizacija bili su poznati učesnici oktobarske revolucije Milorad Nestorov, Ljubomir Čolić, Roman Filipčev i Jožef Hermal. Na prvim parlamentarnim izborima Banaćani su izabrali komuniste Nikolu Kovačevića i Vladu Markovića, a među „crvenim mestima“, u kojima su komunisti imali većinu, bili su Melenci, Kikinda, Mokrin, Kumane, Elemir, Aradac, Botoš i druga.
    A tada je došla Obznana, donesen je zloglasni Zakon o zaštiti države, kojim su zabranjene sve organizacije komunista. Nastupilo je teško razdoblje ilegalne borbe, u kojoj su i banatski komunisti trpeli teške gubitke, ali su istrajali, oslanjajući se na podršku koju su imali u narodu. Teror i progon komunista pojačan je 1929. godine zavođenjem diktature. Mnogi komunisti su se našli na robiji, drugi su uporno nastavljali borbu, obnavljali organizacije i komitete, stvarali legalne masovne organizacije radnika, poljoprivrednika i omladine. To je već bilo vreme kada Žarko Zrenjanin postaje jedan od vodećih revolucionara u Banatu i Vojvodini, ali i vreme kada su se u Partiji razbistrili stavovi o nacionalnom pitanju, što je za vojvođanske prilike bilo vrlo važno.
    Upravo kada su komunisti, 1936. godine, vodili veliku akciju za pomoć španskoj republici, partijske organizacije i komiteti u Banatu pretrpeli su najveću provalu. Ipak iz Banata je na španska bojišta stiglo blizu 30 boraca, od stotine, koliko ih je došlo iz Vojvodine. 1937. godine i u Vojvodini se osetilo novo strujanje u revolucionarnom radničkom pokretu. Bilo je to vreme kada je Tito došao na čelo Partije. Titovim smerom u Banatu su pošli Žarko Zrenjanin, Svetozar Marković i veliki broj mlađih komunista koji su do kraja 1938. uspeli obnoviti mnoge organizacije. Tito je krajem 1937. godine napisao da se u toj pokrajini Partija dobro konsolidovala . . .“ i da ovdje drugovi ne rade rđavo. . “
    U septembru 1940. u 45 vojvođanskih mesta bile su obnovljene partijske organizacije, u kojima je tada bilo preko 650 članova. Stvorene su jake skojevske organizacije u Petrovgradu, Kikindi, Pančevu i Vršcu. U mnogim selima formirani su prvi aktivi Skoja. U tom mesecu održana je Šesta pokrajinska konferencija vojvođanskih komunista, a mesec dana kasnije i Peta pokrajinska konferencija Skoja. Time su stvoreni putevi za organizaciono jačanje partijskih i skojevskih organizacija i stvaranje novih. Revolucionarne tradicije bile su probuđene i komunisti su dobili otvorene puteve za akciju. Za sekretara Pokrajinskog komiteta Partije ponovo je izabran Žarko Zrenjanin, a za sekretara Pokrajinskog komiteta Skoja Borislav Petrov.
    U narednih šest meseci partijska organizacija u Banatu učinila je značajan korak, posebno na pokrivanju gotovo svih srezova mrežom svojih organizacija i komiteta. Popunjeni su okružni komiteti, a formirani sreski i mesni. Sekretar Okružnog komiteta Partije za severni Banat bio je Servo Mihalj, a sekretar Okružnog komiteta Partije za južni Banat Slavko Munćan.
    U severnom Banatu postojala su četiri sreska komiteta Partije, i to u Petrovgradu, Kumanu, Kikindi i Aleksandrovu (Velike Livade). U tim mestima bile su i najjače partijske i skojevske organizacije a sreski komiteti vršili su i dužnosti mesnih komiteta. Partijske i skojevske organizacije radile su u Mokrinu, Melencima, Novom Bečeju, Dragutinovu, Aradcu, Bašaidu, Banatskom Aranđelovu i Stajićevu, a samo partijske u Botošu, Sajanu, Vranjevu, Tarašu, Mužlji, Elemiru, Perlezu, Farkaždinu, Podlokanju i Krsturu. Organizacije Skoja postojale su u Kneževcu, Bočaru, Iđošu i Ruskom Selu. Partija je imala pojedine članove i jaka politička uporišta u Karađorđevu, Dušanovcu, Vojvodi Stepi i Padeju.
    U južnom Banatu sreski komiteti Partije i Skoja radili su za srezove Pančevo, Vršac i Belu Crkvu. Ta su mesta imala jake partijske i skojevske organizacije, a imali su ih još Izbište, Gaj i Deliblato. Partijske ćelije postojale su i u Dubici, Kovinu, Kovačici, Jarkovcu, Čenti, Opovu, Starčevu, Idvoru, Dolovu, Neuzini, Dobrici, Dubovcu, Margiti, Velikom Gaju, Potpornju, Pavlišu, Zagajici, Kruščici, Vračevom Gaju, Crvenoj Crkvi, Kusiću, Banatskoj Subotici i Dupljaji. Skojevski aktivi radili su u Crepaji i Bavaništu. Pojedini članovi Partije ili Skoja radili su u Barandi, Debeljači i Krnjači. U formiranju su bili sreski komiteti za kovinski i kovačički srez.
    U svim ovim organizacijama u Banatu uoči rata radilo je oko 600 članova Partije i oko 1.200 članova Skoja.
    U aprilskim danima partijske i skojevske organizacije u Banatu bile su snažnije nego ikad, kako po organizacionoj strukturi, broju organizacija i članova, tako i po velikom političkom i moralnom ugledu koji su uživale u širokim masama. Ono što je za Banat bilo od osobite važnosti jeste ispravan stav Partije o nacionalnom pitanju, njena borba za puno poštovanje nacionalne ravnopravnosti i stvaranje jedinstva na klasnoj osnovi. Otuda u Banatu nije došlo do konfrontacije na nacionalnoj bazi, iako su se Nemci nametnuli kao jedino gospodareća nacionalnost, ali i to stojeći na pozicijama fašizma.
    Banatski komunisti dočekali su spremno revolucionarne dane koji su dolazili.

    IZVOR: ĐORĐE MOMČILOVIĆ, BANAT U NARODNO-OSLOBODILAČKOM RATU, BEOGRAD, 1977.

  2. vojislav ananić

    UKIDANJE MORIŠKE I POTISKE KRAJINE

    (Osamnavsti zakonski član Požunskog sabora 1741. godine. Postepeno ukidanje Moriške i Potiske krajine. Otpor Srba. Reinkorporaciona komisija u Potisju i Pomorišju. Pretvaranje srpske milicije u regularne pukove. Konačno ukidanje Moriške i Potiske krajine. Mitropolitove protivmere. Zborovi Potisana protiv inkorporacije u Bečeju i njihove rezolucije. Memorijal bačkog episkopa Generalu Etelshofenu. Plebiscitna komisija u Potisju i Pomorišju. Glasački spiskovi sa rezultatom glasanja. Zbor Morišana u Nadlaku. Zahtev za određivanje novog zemljišta. Dekret o podeli mađarskog plemstva i zemlje razvojačenim oficirima. Spisak novih Srba plemića i njihovih poseda)

    Uzroci koji izazivaju seobe su raznovrsni: istorijski, psihološki ili ekonomski, i oni se u većini slučajeva prepliću. Da bi se odredilo koji je od njih prevlađivao, mora se zasebno ispitati svaki metanastazički slučaj. Horvatovu i Ševićevu seobu Srba iz Pomorišja i Potisja u Rusiju izazvalo je ukidanje Moriške i Potiske krajine. Ali ona unutrašnja uzbuna koja je Morišane i Potisane naterala na seobu, sastojala se iz socijalno-političkih, verskih i nacionalno-političkih motiva. Ovom poglavlju je zadatak da te motive podrobno ispita. Konferencija ministara i dvorskih savetnika održana 5. septembra 1754. u Beču, raspravljajući o uzrocima seobe srpske milicije iz razvojačene Moriške i Potiske krajine u Rusiju, došla je do zaključka da ta seoba proističe iz akta o inkorporaciji tih krajina Ugarskoj. Tu inkorporaciju je određivao 18. zakonski član Požunskog sabora 1741, čija je 3. tačka glasila: „da se mesta, koja se zovu militarska [loca militaria dicta] u Bačkoj, Bodroškoj, Čongradskoj, Aradskoj, Čanadskoj i Zarandskoj županiji [u Moriškoj i Potiskoj krajini] nanovo predaju i podlože jurisdikciji kraljevine i županija; zatim da se i distrikti Temišvarski, Sremski i Donjoslavonski, čim mirnija vremena nastupe, takođe na isti način kraljevini utelove [reincorporentur]“ Komesara za taj posao će za Ugarsku odrediti palatin, za Slavoniju ban. Za Mađare je taj 18. zakonski član 1741. godine predstavljao krupan politički uspeh, jer je privilegisana srpska milicija u Moriškoj i Potiskoj krajini pod upravom Dvorskog ratnog saveta i Dvorske komore u Beču stajala u opreci sa varmećkim zemaljskim zakonima, zato se Mađari nisu mogli izmiriti s iznimnim položajem Srba u Ugarskoj. Varmećke i vrhovne zemaljske vlasti protivile su se već i samom osnivanju obe te krajine (1702) toliko da su se u Bačkoj i Bodroškoj županiji zbog tih sukoba mnoga srpska sela radije vratila pod Turke, što nisu htela da dođu pod županijske plemićke vlasti i dele nezavidnu sudbu mađarskih nemeških kmetova – jobađija. Po izveštaju namesnika ćesarske vlasti u Slavoniji Kalaneka Dvorskom ratnom savetu od 19. februara 1702. prešlo je, iz razloga što nisu hteli da dođu pod mađarsku civilnu upravu zbog varvarskog postupanja mađarskih činovnika, više od hiljadu srpskih porodica preko Tise na tursko zemljište i tamo naselilo sela Siget, Batku, Orlovat, Bosku, Modoš, Itebej, Stiplec i Bečkerek. Osim toga, javio je Kalanek, svi seljaci javno govore, ako u Bodroškom distriktu – u Titelu, Mošorinu, Sentivanu, Kuli, Kaću, Kovinu, Petrovaradinu, Gardinovcima i Gospođincima – i dalje ostanu pod mađarskim varmećkim činovnicima, prodaće kuće i imanje i u Tursku će otići. U socijalno-ekonomskom i političkom pogledu su privilegije graničarskom militarskom staležu (status militaris) pružale mnogo povoljniji život nego što su imali mađarski i srpski seljaci – provincijaši (status provincialis) pod civilnom upravom. Tako su militari u mirno i ratno vreme bili oprošteni od kontribucija, dobijali su za svoje izdržavanje zemlje i vojničko odelo delom gotovo, delom u naknadi, a kad bi služili izvan zemlje, davala im se plata kao i drugim ćesarskim trupama. Osim toga, prema njima katolička propaganda nije smela biti tako nasrtljiva kao prema provincijašima. Pored tolikih povlašćenosti militarskog staleža nad građanskim jačala je kod Srba odvratnost prema građanskoj upravi i nacionalnopolitička i verska mržnja Mađara prema njima, jer Srbi su, od kako se u mađarskoj povesnici pokazuju u svim pobunama Mađara protiv krune a osobito u Rakocijevoj, bili najsnažnija potpora Austrije. Smatrajući Srbe kao Austriaco-Politicum, bečka vlada je tu mržnju namerno pojačavala i starala se da srpsku miliciju u dobroj volji održi, da bi je što sigurnije mogla da iskoristi, i to u političke svrhe kao protivtežu separatističkim težnjama Mađara i u vojničke svrhe, kao dobru i jevtinu vojsku za ratovanje protiv Turaka i na strani. Mađari su opet smatrali Srbe kao Hungaricum-Provinciale i težili da ih svojim zemaljskim zakonima podvrgnu, ali razlozi pretežno vojničko-dinastičke prirode održavali su im naklonost bečkog dvora i sticali ponovne potvrde njihovih privilegija. Borba Marije Terezije protiv Fridriha II ojačala je politički položaj Mađara na bečkom dvoru. Kao nagradu za obećanu oružanu pomoć morala im je carica da potvrdi spomenuti 18. zakonski član 1741. godine, koji je određivao ukidanje Moriške i Potiske i Podunavske krajine. Znajući o dotadanjem otporu Srba da ne dođu pod mađarsku civilnu upravu, da bi neposredno ukidanje tih krajina dovelo do zapleta koji bi u onom ratnom vremenu kad je srpska milicija činila više od polovine austrijske vojske moglo po državu biti vrlo opasno, Primas Ugarske i palatin su teškom mukom na saboru izradili da se tom zakonskom članu dala takva stilizacija da se s njegovim izvršenjem čeka dok mirnija vremena ne nastupe. Dok je Temišvarski Banat (između Moriša, Tise i Dunava) bio u rukama Turaka, imale su Moriška i Potiska krajina prava na opstanak u militarskim šančevima, koji su Banat u polukrugu od obala Moriša u blizini Erdelja du ušća Tise opkoljavali, gledale su okolne županije i svoje odbrambene pozicije; ali kad je posle Požarevačkog mira (1718) Banat dobila Austrija i državne granice se pomerile duboko na jug, nestalo je razloga njihovu daljem opstanku. Kada su se zatim u miru odnosi počeli ustavno da sređuju, postao je za županije u državno-pravnom i administrativnom pogledu privilegisan položaj Moriške i Potiske krajine sve nesnosniji. Tu opreku je zaoštravalo još i to što usled rđavog ustrojstva samih krajina one nisu bile pod čisto vojničkom upravom, nego se u njima delokrug vojnih i civilnih vlasti sukobljavao. Pored toga, kad je nestalo svrhe, počele su krajine iznutra same od sebe da se rastvaraju, u srcu samog vojništva nestajalo je vojničkog zanata i usled učestalih izgreda odnosi između županijskih i civilnih vlasti bivali su sve gori, srpska milicija bila je samo na štetu građanskom elementu i mađarski su staleži žurno zahtevali da se ona provincijališe i županijama utelovi. Za to su naveli tri glavna razloga: treba ispuniti 18. zakonski član 1741. erar bi imao od toga više koristi i što Srbi ne zaslužuju poštovanja. Neposredan povod je Požunskom saboru za donošenje 18. zakonskog člana i pružila žalba Bačko-bodroške županije protiv raznih izgreda graničarske milicije. Srbi su se opet iz navedenih razloga ukidanju krajina protivili, stoga je bečka vlada da ne bi uvredila ni Srbe ni Mađare, čiju je pomoć za rat podjednako trebala, samo razvojačivanje Moriške i Potiske krajine počela da izvodi lagano i postepeno. Početkom 1743. godine u Segedinu su raspuštene dve kompanije husara i jedna kompanija hajduka i protiv njihove molbe da ostanu militarci; koji nisu hteli da ostanu pod županijskom vlašću, razdeljeni su u druge potiške šančeve. Da bi Srbe, koji su međutim na ratištu stekli novih zasluga donekle umirili, Marija Terezija im je te godine potvrdila privilegije. U nameri da svečanom objavom potvrđenih privilegija dejstvo 18. i 40. zakonskih članova 1741. godine donekle parališu, Srbi su od dvora tražili i dobili dozvolu za održavanje Narodno-crkvenog sabora. 3a taj su Sabor narodni poslanici od svojih izbornika dobili uputu da, između ostaloga, na saboru traže da se krajine ne ukidaju. Pošto se na Saboru proneo glas da je ukidanje obeju krajina kod dvora svršena stvar, sabor je među ostalim postulatima tražio da narod i u inkorporiranim krajevima uživa privilegije. Tako su na primer, energični Budimci svojim poslanicima naložili da traže ne samo „nikakovoi Kraini ili šancev v redukciju dopuštiti, no ešte… i redukcirati šanci dosada pak v pervii štant milostivo postaviti.
    Povodom tog saborskog postulata su za inkorporaciju određeni komesari general Bngelshofen, Patačić i Vajaj (Vayay) dostavili mitropolitu Nenadoviću caričin restrikt (1. jula 1745) sa ovom odlukom: „Pošto se u smislu 18. zak. čl. poslednje dijete NJ. V. rešilo 1743. g. da se Distrikt Sremski, Donje Slavonije s jedne i s druge strane Dunava, a naime vojnička mesta u Bačkoj i Bodroškoj županiji Sabadka, koja se zove Sv. Marija, Sombor, Brestovac i Palanka inkorporiraju, na molbu Srba iz tih distrikata se određuje da se [i pored toga] privilegije imaju držati i da im inkorporacije nema prejudikovati i derogovati“. Vlada je bila primorana da čini takve ustupke samo da stiša nezadovoljstvo koje se počelo u narodu zbog ukidanja krajina javljati. Iz jedne predstavke 1745. godine lepo se vidi u kakvom su se očajnom stanju nalazili Srbi u mađarskom provincijalu i jasno se razabiraju neki razlozi koji su stvarali nezadovoljnički pokret u narodu i terali ga na seobu. „U gorem smo položaju od robova“, tuže se oni tu. „Upućuju nas da se obratimo na županije radi leka, no te sudije su naši gonioci. Ako se i u najpravednijoj stvari obratimo na Lokumtencijalni savet u Požunu, ne možemo se ni otud nadati pomoći, nego najviše da će se tužbe poslati županijama na izjašnjenje, pa ako one i kao sunce jasna fakta negiraju, dosta će biti da budemo odbijeni i još će nas onda županije zatvarati i biti. Šta će tek biti ako se bez inartikulacije privilegija inkorporiraju zemlje u kojima živimo? Neki su se čak i u Tursku vratili i naginju onamo zbog manje poreze od jednog dukata na glavu, a ovde se uz rabote plaća do 30 forinata“, jadaju se rezignirano, ali sve to nije više pomagalo. Subotički šanac je razvojačen i 1745. godine je Ugarskoj dvorskoj komori ustupljen. Graničarima je ostavljeno na volju da ostanu pod novom županijskom vlašću ili da se s celim imetkom u druge šančeve sele. Pošto nisu hteli da priznaju građanske vlasti, poslali su tri izaslanika Dvorskom ratnom savetu s molbom da ostane po starom, no kada su odbijeni, mnogi su se Srbi odselili u banatsku landmiliciju a na njihova zemljišta su došli Mađari, najviše iz Kečkemeta. Te godine su takođe ukinuti šančevi Sombor i Brestovac, i pri premeštanju stare Dunavske krajine u novu dunavsku liniju od Petrovaradina do Zemuna, Potiskoj krajini su dodani šančevi Titel i Kovilj privremeno a potiski graničari tom prilikom su ponovo podeljeni. Iduće godine (1746) u Moriškoj krajini neki šančevi su ukinuti (Jeno, Vilagos, Ohaba, Irratos, Arad, Szimanda). Iste godine u leto došla je inkorporaciona komisija sa generalom Englshofenom na čelu u Petrovaradinski šanac da i njega provincijalizuje i Bačkoj županiji utelovi. I tu je graničarima ostavljeno da biraju ili da pređu u građanski stalež i postanu kameralni podanici ili pak da ostanu militari i budu premešteni u druge šančeve. Prilikom plebiscita održanog 11-13. avgusta izjasnilo se od stanovništva Petrovaradinskog šanca 149 graničara za prelaz u građanski stalež, a 224 da i dalje ostanu militari, među njima oberkapetan Sekula Vitković, kapetan Jovan Nikolić, 2 hadnađa, 3 barjaktara, 3 stražmeštera, 7 kaplara i 207 redova. Provincijalisanje šančeva i utelovljenje njihovo u županije pod građanske ili kameralne vlasti vršila je komisija po određenim pravilima. Militari su zemlju koju su po svom činu uživali morali vratiti a za prodaju privatnog imanja istavljen im je posle seobe rok još od šest nedelja. Pre prelaska u građanski stalež morali su sve platežne zaostatke kao vojničku porezu, za vreme rata primljeno oružje itd. izmiriti i vratiti, inače ih je vojnička vlast mogla putem ovrhe na to prisiliti. Isto tako su pre seobe u druge šančeve sva privatna potraživanja i dugovanja pojedinaca u prisustvu županijskih kameralnih i militarskih činovnika morala biti izmirena. Ho mnogo teškoće je zadavalo pitanje kuda da se militari presele. Županija je zahtevala da pređu u Srem i carica je odobrila za njih zemljište niže Slankamena. Međutim, Sremska županija je uložila (9. avgusta) protest protiv naseljavanja njihova u Sremu tako da su jedva 1747. godine preseljeni u sremski, za njih određeni šanac. Međutim, za produženje rata za austrijsko nasledstvo trebalo je novih vojnika. Za ponovni upad u Provansu i novo zauzimanje Đenove obavezala se Austrija u Hagu (12. januara 1747) dati 60.000 a svoju vojsku u Nizozemskoj pojačati sa više od 25.000 vojnika. Za toliku dopunu trebalo je napeti državne sile do krajnosti. Da bi odobrovoljila Mađare, morala je carica njihovom trajnom zahtevu o reinkorporaciji Moriške i Potiske krajine sada popustiti. Komandujući general u Banatu Englshofen je iz Beča 3. maja dostavio mitropolitu Nenadoviću carsku rezoluciju: „da se ne gledajući na sve njoj učinjene protupredloge potiški i pomoriški graničari moraju na banatsku teritoriju preseliti“. U komisiju koja će pronaći najzgodnije zemljište i još te godine sve izvršiti, određeni su Englshofen i general grof Karolji. Pošto je rat još trajao, transmigraciju Morišana i Potisana u Banat otezali su bečki krugovi koliko su god mogli. Godine 1748. došla je reinkorporaciona komisija u Arad, glavno mesto moriške landmilicije. Pozvani su svi štapski i drugi oficiri srpske landmilicije kao i predstavnici nižih činova. Po savremenom opisu toga zbora od lajtnanta Simeona Piščevića, koji je samoj komisiji bio dodeljen, obratio se general Englshofen graničarima rečima: kako carica ceni vernu službu srpskog naroda i izriče mu za nju svoje carsko blagovolenje. „Ne mislite“, rekao je Englshofen, „da se Vaša landmilicija ukida iz kog drugog razloga, nego zbog pomeranja granica usled proterivanja Turaka. Stoga treba i milicija da se pomeri. Carica je odlučila da od iseljenika osnuje nove regularne pukove, što će Vam više časti doneti. Vama se ostavlja na volju“, nastavio je Englshofen, „ko želi da i dalje ostane u vojničkom staležu nek se seli u novu granicu gde su nova mesta naznačena kamo hoće; ali ko hoće da ostane kod svoje kuće i zemlje, postaje podanik mađarske krune.“ Na kraju svoga govora zatražio je da mu preko svojih izaslanika jave zborsku odluku. Među prisutnim Morišanima taj generalov govor je izazvao ogorčenje i krajnje negodovanje. Izaslanici zbora pozivali su se na privilegije Leopolda I po kojima od Srba naseljene zemlje pripadaju njima i njihovim potomcima, govorili su o zaštiti koju je srpska milicija ukazala imperiji za vreme pobuna Mađara i turskih ratova, spomenuli su učešće Srba u nedavnim dalekim ranim pohodima u Francusku, Bavarsku, Prusku i Španiju. „Srbi još ni suza nisu otrli“, govorili su izaslanici, „za svojim, u poslednjoj vojni palim sinovima i braćom, od kojih su ostale žene udove i maloletna deca u sirotinji i krajnjoj bedi i od drugih roditelji u tuzi i starosti bez pomoći. Nama ni taj gubitak pale naše braće i sinova ne bi još bio tako nepodnošljiv, pošto mi ostajemo pri tom da služimo do konca svoga života; ali nas ogorčuje što čujemo, što za svu tu našu vernu službu treba najposle ili da idemo Mađarima u podanstvo ili da razorimo svoje domove i pređemo tako dalek put preko Dunava na Savu i naselimo po granicama nove šančeve, čemu nikako pristupiti ne možemo.“ Ha kraju su podneli molbu da, s obzirom na učinjenu ratnu službu, ostanu na starim mestima. Komisija je tu molbu poslala u Beč i ostavivši grofa Karoljija koji se od starosti razboleo, otišla je u Potisku krajinu, gde je takođe sabrala narodne deputate, no i ovi su joj ponovili istu molbu: da Mađarima ne budu podloženi, nego da ostanu vojnici na starim mestima. I ovu je molbu komisija poslala u Beč, odakle je dobila zapovest da se i ona vrati natrag. Međutim, u Slavoniji se pristupilo reorganizaciji srpske graničarske milicije, koja je dotle imala srpski karakter sa Srbima oficirima, u regularne austrijske pukove. Po regulamentu od 29. juna 1747. general Bngelshofen je podunavsku i posavsku srpsku miliciju razdelio u pet pukova, i to u tri pešačka: Petrovaradinski, Brodski i Gradiški, i dva husarska puka: Sremski i Slavonski. Prvo je otpočeo u Sremu, gde su aktivirani Petrovaradinski pešački i Sremski husarski puk. Oba ta puka dobila su Srbe za komandante, nad Husarskim pukom dobio je komandu husarski pukovnik Atanasije Rašković, koji se s patrijarhom Arsenijem IV zajedno u monarhiju doselio, a nad Petrovaradinskim pešačkim Josif Monasterlija, treći sin podvojvode (viceduktora) Jovana Monasterlije, koji je već 1744. zbog hrabrosti imenovan za pešačkog pukovnika, sa sedištem u Mitrovici. Brodski i Gradiški pukovi su tek od 1. januara 1750. aktivirani, samo Slavonski husarski puk sa sedištem štaba u Vinkovcima nije potpuno formiran, nedostajalo je i zemljišta i sposobnih ljudi. Za pukovnika Slavonskog husarskog puka postavljen je Ivan Petrandi, za koga Piščević kaže da je bio Hrvat, ostalim pukovima komandovali su Nemci Pek i Janus, svi drugi oficiri u njima bili su Srbi. Ti, od srpske milicije formirani regularni pukovi imali su na početku potpuno srpski karakter, sa srpskom momčadi i Srbima oficirima. No kad je 1751. godine postao glavni komandant sve pogranične vojske konjički general grof Serbeloni, počeo je naglo te, u prvi mah čisto srpske pukove da puni nemačkim i mađarskim oficirima. Posle Ahenskog mira (oktobra 1748) nije trebalo više srpske milicije i Beč je morao navaljivanju Mađara konačno da popusti: avgusta 1750. je izdana zapovest da se i ostaci Moriške i Potiske krajine provincijvlizuju i kao krunska i komorska dobra Bačkoj, Čanadskoj i Aradskoj županiji utelove, ali su ovom prilikom Titel, Jarak, Gardinovci, Mošorin i Kovilj za šajkaše iz Ostrogona, Komorana, Đura rezervisani. Graničarima je do Miholjdana 1751. ostavljen rok da se odluče za vojni ili civilni stalež, no ovi nisu nikako hteli da svoj zaštićeni, relativno slobodni graničarsko-vojnički stalež pod komandom austrijskih vojnih vlasti podložnih Dvorskom ratnom savetu u Beču, zamene teškim provincijalno-civilnim staležom pod upravom županijskih vlasti i mađarskih plemića. Mitropolit Nenadović je iz Karlovaca 4. septembra 1750. podneo, u ime celog srpskog naroda, caru Francu i carici molbu da se krajine ne ukidaju. Osim toga pisao je opunomoćenom agentu za srpske stvari Orengiju u Beč da se i on kod merodavnih u tom smislu zauzme. Posle skupljenih informacija odgovorio mu je umešni Orengi (25. septembra) da je protiv ukidanja Moriške i Potiske krajine bilo celo nemačko ministarstvo, ali kako je pored svega toga carska odluka izrečena, ne može se više uništiti, no svakom je ostavljeno na volju da se „qua militaris“ da premestiti, pošto se ne utelovljuje narod, nego samo teritorija. Međutim, u narodu je nezadovoljstvo sve više raslo. Retko je ko pomišljao da ostane kod svoje kuće pod mađarskim vlastima, svaki je počeo da misli na seobu, i tu seobu osećao kao izdajstvo i tešku nepravdu, koja im se nepravedno nanosi od strane carice posle tolikih zasluga srpskog naroda za carski dom na mnogim bojištima. Nezadovoljnički pokret zatalasao je obe krajine, i protestni zborovi protiv inkorporacije počeli su da se naglo ređaju jedan za drugim. Iz tih zborskih rezolucija videćemo jasno psihološko stanje one unutarnje uzbune duhova, koja je izazvala metanastazički pokret oko 2200 srpskih porodica iz Pomorišja i Potisja u Banat, iz koga je opet pukovnik moriške milicije Jovan Horvat (iz razvojačenog šanca Pečke) izazvao emigracioni pokret i seobu u Rusiju. Prvi takav protestni zbor sazvali su graničari Potiske krajine 20. septembra 1750. u Bečeju. Ha zbor su poslali kao izaslanike po jednog „eškuta i deputira“ šančevi: Kanjiža, Mohol, Martonoš, Bečej, Fenlak, Sentomaš, Ostrovo, Žabalj, Titel, Novi Kovilj, Čurug, Petrovo Selo, Mošorin i Stari Kovilj. U rezoluciji zbor moli mitropolita Nenadovića da kod carice posreduje da ih ne pusti da padnu „pod igo paorstva“. Oni zahtevaju: „u službi Njezina Veličanstva u redu militarskom po zakletvi verno i pravno svagdar mi i potomci naši do poslednje kapi krvi naše služiti na svakom mestu, gde zapovest bude, a samo da bi pomilovati bili i na ovom gruntu zaostali, zašto nije nam moguće od mnogih godina viršovte vaše, domove, crkve, gde srodnici naši počivaju zaostaviti. Karakteristično je za raspoloženje u oficirskim krugovima „pokornoe donošenie“ izaslanika svih potiških graničarskih oficira, poslato sa zbora iz Bečeja 1. oktobra Nenadoviću. Tu oni smatraju „kao velikoe nesčastije i krajnu nuždu kako svoju tako potomaka svojih caričinu rezoluciju da se takom čemu nisu nikada nadali“. Ne samo oni, nego dedovi, očevi, braća njihova služeći militarsku službu nisu štedeli ni života, ropstva i nevolja su dopadali kod glavnog neprijatelja hrišćanstva, Turaka, odakle su se od strane svojih domova sa svojim siromaštvom iskupljivali. Ipak su ostajali u nepokolebljivoj vernosti domu austrijskom i služili a obećavaju unapred, do poslednje kapi krvi služiti i misle: da su i deset puta svojom krvlju ova mesta iskupili. Ha tu militarsku službu su iz države turske od Leopolda I privilegijama pozvani, koje je 1743. i sama carica potvrdila. Nije im poznato – kažu – kakvu su krivicu učinili, da je ta promena nastupila, pitaju sami sebe, da li je kadgod gde od njih kakvo neverstvo učinjeno, da takvu sramotu i porugu moraju trpeti. U Banat su voljni da se sele u tom slučaju ako im se za ishranu pokažu dovoljna mesta kao što su ovde imali, da znaju gde ona leže, kad već ne mogu ostati onde, gde su njihovi pradedovi pomrli, oni se izrodili i zaslužili. Ha kraju rezolucije žale se rezignirano i na sudbu što moraju da se sele i skitaju: „samo tamo može cigani s čergami, a ne pravi i privilegirati nacion, i mole Nenadovića da se kod carice zauzme da ona ne odbije njihove zasluge, osim toga da prilikom dolaska inkorporacione komisije i Nenadović u njihovoj sredini prisustvuje. Istog dana održan je i jedan zbor u Čurugu, i na njemu sastavljen memorandum, koji uglavnom iste razloge protiv razvojačenja krajine navodi i odlučno završava: „svi mi jednom za svagda, jedan za sve i svi za jednog izjavljujemo, da tražimo da ostanemo vojnici i radi našeg imena i časti ni najmanje volje nemamo da odbacimo od sebe pušku i postanemo paori“. Taj memorijal na srpskom jeziku predali su bačkom episkopu Visarionu Pavloviću, koji sa baš toga dana kroz Čurug provezao; ovaj ga je preveo na nemački i predao ga generalu Engelshofenu, dodavši sa svoje strane da bi, s obzirom na njihove velike zasluge, nepravedno bilo kad bi i protiv izjave da hoće da ostanu militari ili silom ih učiniti paorima ili odagnati ih od njihovih domova i crkava. Takav zbor su održali u Nadlaku (10. novembra) i izaslanici iz svih šančeva Moriške krajine, na kojem su protiv razvojačivanja svoje krajine protestovali, navodeći iste razloge. Bečka vlada je bila u neprilici: nije htela Srbe razdražiti a morala je datu reč Mađarima ispuniti. U to je upornom nastojanju mađarskih magnata da razvojačene graničare Moriške i Potiske krajine zadrže pod županijskim vlastima uspelo, da neke više oficire iz Potiske krajine nagovore obećanjima da će dobiti mađarsko plemstvo i kurije, da se izjasne za civilni stalež. Time su Mađari probili zatvorene redove srpske opozicije i u njih ubacili razdor. Pred plebiscitnom komisijom, koja je pod predsedništvom generala Engelshofena došla početkom novembra sa zadatkom da oficire i momčad moriške i potiške milicije ispita koji stalež hoće da prime: provincijalni ili vojnički, izjasnilo se više od polovine oficira iz potiške milicije za građanski stalež, dok su se gotovo svi oficiri iz pomoriške milicije izjasnili za vojnički stalež, isto tako i većina vojnika obeju krajina. Te glasačke spiskove obeju krajina, koji za nas imaju velike istorijsko-etnografske vrednosti (jer su se gotovo svi oficiri koji su glasali za ostajanje u vojničkom staležu odselili kasnije u Rusiju), poslao je general Engelshofen 13. novembra 1750. u Beč. Iz njih vidimo da su se za prelaz u provincijalni stalež iz Potiske krajine izjasnili ovi oficiri: Iz šanca Hovog Kovilja: kapetan Ladislav Fejervari, hadnađ Petar Rajković, barjaktar Periša Kosić; iz Ctarog Kovilja: kapetan Mihajlo Prodanović, barjaktar Jovan Peaković; iz Mošorina: niko; iz Titela: Jovan Antonović; iz Žablja: hadnađ Jovica Vušedin(!), Đurađ Popović, barjaktar Lazar Međanski; iz Sentomaša: hadnađ Živan Nikolić, barjaktar Marko Radišić, Lazar Đurić; iz šanca Čypyga: kapetan Arsenije Đulinac, kapetanlajtnant Mina Lazarević, hadnađ Živko Popović, Atanacko Bajezitović, Jovan Kanačanin, barjaktar Radosav Oblačić, Jovan Popović, Gaja Sudarević; iz Fvldvara: barjaktar Vuja Vojnović, Gavrilo Ilijević, Maksim Mirilović; iz Bečeja: kapetan Petar Zako, hadnađ Đurađ Čokić, barjaktar Mihajlo Tešić; iz Mohola: hadnađ Dragić Karakašević, Velemir Avramović, barjaktar Ostoja Kuburin; iz Sente – Ostrova: obrst-vahtmajster kao kapetan Marko Marković, kapetanlajtnant Georgije Golub, hadnađ Subota Suljin, Jovan Badrljica, barjaktar Neško Milinović, Ignjat Vujičić; iz Kanjiže: kapetan Stevan Zako, hadnađ Maksim Ninčević, Sava Karapandžić, barjaktar Nikola Kapapadžić, Stevan Zarić, Gruja Čanadac, Georgije Zako; iz Martonoša: kapetan Lazar Vujić, hadnađ Jovan Jegarac, barjaktar Jovan Đurić, sve 45 oficira. Iz šančeva Moriške krajine: Čanada, Nadlaka, Šajtina, Semlaka, Glogovca, Mandorlaka, Čičira, Subothelja nije se za prelaz u građanski stalež izjasnio niko, samo iz Pečke: kapetan Mihajlo Horvat i barjaktar Sava Jocić; iz Pavliša: kapetan Petar Marjanović, barjaktar Jovan Trnovac i iz Šoljmoša: kapetan Živan Terzin. Za ostanak u vojničkom staležu (status militaris) izjasnili su se iz šančeva Potiske krajine, Ctarog Kovilja: hadnađ Arsenije Stanojević, barjaktar Vasilije Prodanović; iz Hovog Kovilja: niko; iz Mošorina: kapetan Maksim Zorić; iz Titela: hadnađ Mihajlo Pešić, barjaktar Jovan Pečigra, Đura Vlaškalin, Jovan Hrnjaković, Živan Galeta; iz Žablja: Mihajlo Sorinka; iz Sentomaša: kapetan Jovan Nikolić, hadnađ Konstantin Nikoletić, barjaktar Stevan Nikoletić; iz Čuruga: niko; iz Feldvara: hadnađ Jovan Nešić, barjaktar Petar Jovičić; iz Bečeja: kapetanlajtnant Sava Rakišić, hadnađ Stojan Bošković, hadnađ Ostoja Spaić, barjaktar Mihajlo Sudarski, Đurađ Đurišić; iz Petrova Sela: kapetan Lazar Popović, hadnađ Petar Kovačević, hadnađ Jakov Martić, barjaktar Neško Tomašević, Mihajlo Vujičić; iz Mohola: hadnađ Nedo Marković; iz Ostrova: hadnađ Rista Mirković, hadnađ Marko Milosavljević, Stevan Majnović, barjaktar Nikola Dudvarski, Todor Tomin; iz Sente: hadnađ Georgije Povović, Mihajlo Pešić; iz Kanjiže: hadnađ Petar Bajanac; iz Martonoša: kapetanlajtnant Petar pl. Vujić, hadnađ Maksim Vujić, barjaktar Živan Jeremić. Iz Moriške krajine glasali su za militarski stalež iz šanca Čanada: oberstlajtnant qua oberkapetan Jovan Šević, kapetan Živan Šević, hadnađ Petar Šević, hadnađ Pavle Marjanović, barjaktar Manojlo Vujičić, Živko Radojčić; iz Nadlaka: kapetan Nikola Štrba, kapetanlajtnant Živan Mišković, hadnađ Sabo Ištvan, Subota Čuponja, barjaktar Teodor Čorba, Ignjat Mioković; iz Šajtina: kapetan Pavle Knežević, hadnađ Staniša Knežević, barjaktar Živan Tomašev; iz Semlaka: kapetan Gavrilo Novaković, hadnađ Georgije Novaković, Ostoja Satković, barjaktar Ranisav Živac; iz Pečke: oberstlajtnant qua oberstkapetan Jovan Horvat, hadnađ Đurka Gajić, Mihajlo Gajdaš, Josif Cvetinović, barjaktar Jovan Ostojić; iz Glogovca: kapetan Georgije Filipović, hadnađ Jovan Ubavić, barjaktar Mihajlo Dabić; iz Mandorlaka: kapetan Dimitrije Mihajlović, hadnađ Živko Popov, barjaktar Mihajlo Mihajlović; iz Čičira: kapetan Đura Josić, hadnađ Gavrilo Simkić; iz Subotice: hadnađ Marinko Milutinović, barjaktar Radivoj Radovanović; iz Pavliša: hadnađ Pavle Milutinović; iz Šoljmoša: niko. Prema tom glasanju se iz obeju ukinutih krajina izjasnilo za prelaz u građanski stalež 50 oficira, a za ostajanje u militarskom staležu glasala su 72 oficira. Ova poslednja grupa oficira čini jezgro nezadovoljničkog pokreta, koji tada još nije imao ni vođe ni direktive. Od prostih vojnika glasale su „pro status militari“ iz Potiske krajine, iz šanca Starog i Novog Kovilja 124 osobe, iz Feldvara 141, Sentomaša 117, Bečeja 295, Petrova Sela 222, Ostrova 288, Sente 417, Kanjiže 199, Martonoša 188, dakle ukupno 1971. Iz Moriške krajine, iz šanca Čanada 196, Nadlaka 320, Šajtina 113, Semlaka 146, Pečke 466, Glogovca 122, Mandorlaka 59, Čičira 53, Subothela 105, Pavliša 101 – svega 1881; iz obeju krajina za militarski stalež glasala su 3652 prosta vojnika. Veliku je brigu zadavalo oficirima i momčadi obeju krajina koji su glasali za militarski stalež, što im je Miholjdan iduće godine bio određen kao krajnji rok za seobu, a nije im tačno naznačeno zemljište na koje su ih vojne vlasti mislile iseliti. Stoga su se obratili mitropolitu Nenadoviću za pomoć, i on je u toj stvari 22. decembra 1750. poslao carskom paru opširnu molbu da se Morišanima i Potisanima koji hoće da ostanu vojnici oko Dunava i Tise u Temišvarskom Banatu naznači dovoljno zemljišta za vođenje gospodarstva, kako bi se bez štete i gubitka svoga imanja mogli preseliti, ujedno mole i da se rok za seobu produži. Međutim, Reinkorporaciona komisija koja je taj plebiscit održala, u nameri da svoje obećanje održi i druge oficire umiri i privuče carici je učinila predlog da se starijim oficirima iz Potiske krajine koji su se izjasnili za građanski stalež da mađarsko plemstvo u kurijalno dobro. Carica je taj dekret 28. februara 1751. potpisala, a 11. marta ga je Ugarska dvorska kancelarija objavila. Po tom dekretu svi oficiri iz ukinute moriške i potiške milicije koji tamo služe bar od 1740. godine pri stupanju u civilni stalež dobijaju plemstvo i odgovarajuće zemljište na slobodan užitak na deset godina. Ha tom zemljištu mogu zidati u vrednosti do 500 forinti tako da se po isteku deset godina a po isplati novca za zidanje, ta zemlja može od njih povratiti. Ha osnovu toga dekreta su od razvojačenih oficira Potiske krajine dobili mađarsko plemstvo i zemlje u Adi: zastavnik Nikola Dudvarski 44 lanca (a 2200 kvadratnih hvati); u Bečeju: oberkapetan Janika Antonović 145 l., zastavnik Mihajlo Branovački 44 l.; u Feldvaru: zastavnici Gavrilo Ilijević, Maksim Mirilović i Vuja Vojnović, svaki po 44 l.; u Kanjiži: lajtnanti Sava Karapandžić, Lazar Međanski i Maksim Ninčić po 58 l., zastavnici Stevan Zarić, Gruja Čanadac i Đorđe Zako po 44 l.; u Martonošu: lajtnanti Velimir Abrahamović i Dragić Karakašević 58., zastavnik Ostoja Kubura 44 l.; u Sentomašu: vicekapetan Sima Runić 73 l., lajtnant Živan Nikoletić 58 l,; zastavnici Lazar Đurić, Stevan Nikolić i Marko Radišić 44 l.; u Senti: vicekapetan Đorđe Golub, lajtnanti Jovan Badrljica, Subota Branovački i Mihajlo Tešić po 50 l.; zastavnici Neca Milinović, Ignjat Vujičić po 44 l. – svi zajedno dobili su 1734 lanca zemlje. Kasnije (15. jula 1765), ta, samo na deset godina darovana zemljišta poklonjena su na večita vremena.

    IZVOR: MITA KOSTIĆ, HOBA SRBIJA I SLAVENOSRBIJA, NOVI SAD, 2001.

  3. vojislav ananić

    Seobe Srba

    Banat se nalazio tokom srednjovekovne epohe najpre u okvirima Ugarske. Prodor Turaka na Balkansko poluostrvo i njihovo razaranje srpske feudalne države u drugoj polovini 14. veka otvorio je put nadiranju Turaka ka srednjoj Evropi. Seobe koje su počele od kraja 14. do kraja 18. veka trajale su kontinuirano. Posle poraza krstaša kod Nikopolja (Bugarska), granica sudara hrišćanskog sveta i islama postao je prostor severno i južno od Save i Dunava. Stvaranju odbrambene linije Ugarske kraljevine ka Turskoj doprinelo je uspostavljanje veza i vazalstvo Stefana Lazarevića prema ugarskom kralju Sigismundu u vreme 1403-1404. godine, a što je značilo zajedničko uključivanje srpskog i ugarskog društva u odbranu hrišćanske civilizacije. Lazarević je ušao u red vitezova Zma- jevog reda 1408. godine sa privilegijama, pravima i obavezama koji su mu pripadali po ugarskim zakonima. Dobio je posede u Torontalnoj županiji: Bečkerek i Bečej. Posede je nasledio Đurađ Branković. Posedi srpskih despota kao i drugih feudalaca bila su mesta u kojima su se doseljavali Srbi.
    Pad Srpske despotovine 1459. godine otvorio je vrata masovnim srpskim seobama na prostor južne Ugarske. Mađarsko stanovništvo se usled opšte nesigurnosti pomeralo ka severu. Ugarski vladar Matija Korvin podsticao je seobe Srba, kako bi srpski naseljenici popunili opustelo zemljište i uspostavili živi štit prema Osmanlijama, dajući im pri tom, pre svega vojničku ulogu. Neprestalni ratovi sa Turcima na području jugoistočne Evrope stvarali su potrebu za najamnom vojskom. Srpsko se stanovništvo u procesima seoba pretvarali od seljaka u ratnike. Smatra se da je već krajem 15 veka u Ugarskoj bilo oko 12.000 srpskih vojnika najamnika. Tromesečna plata lakog konjanika iznosila je 10 zlatnika 1481.godine. Već 1464. godine u Ugarsku su prelazili i drugi srpski velikaši: Vuk Grgurević (u pesmama Zmaj Ognjeni Vuk), Braća Jakšići, Stefan i Dmitar sinovi vojvode Jakše i drugi, dobijali posede i primali vazalstvo. Prema nekim istoriskim izvorima 1480. godine Pal Kinižija, Vuk Grgurević i Jovan Jakšić posle prodora do Kruševca u Banat su doveli preko 100.000 ljudi, što je najveća srpska seoba, pri čemu je opustelo preko 1000 sela u Srbiji.
    Unutrašnji sukobi u Ugarskoj, duga ratovanja iscrpili su ovu zemlju, dok su Turci raspolagali većim ekonomskim i ljudskim snagama. Jednovekovni sukob i ratovi između Turske i Ugarske, doprineli su da se Ugarska kraljevina u prvim decenijama 16. veka našlo pri svom kraju. Završni pohod trajao je pet godina i završio se Mohačkom bitkom 1526. godine u kojoj je poginuo i ugarski kralj Lajoš Drugi. Bio je to kraj srednjovekovne Ugarske kraljevine i pobeda Sulejmana Veličanstvenog. Srpski i Ugarski krajišnici zajedno su ratovali protiv Turaka sve do Mohačke bitke 1526. godine, kad je granica sukoba pomerena daleko na sever.
    Srpske najamničke čete služile su po tvrđavama širom Ugarske i ratovale u svim metežima četrdesetih i pedesetih godina 16. veka. Ratovalo se za onoga ko više plaća.
    Turci su se od 1529. godine usmerile preko Srema i Bačke ka Beču.
    Godine 1551. zauzeo je Mehmed-paša Sokolović ceo Banat sem Temišvara koji je pao sledeće godine. Prostor Banata našao se u okviru islamske civilizacije. Sa turskom posadom stizalo je i muslimansko stanovništvo, novo graditeljstvo, kultura i vera, džamije i medrese isl. Bečkerek je proglašen za šeher što znači varoš.
    Nakon velikog Turskog poraza kod Siska 1593. godine izbio je masovni ustanak Srba u Banatu napadom na Vršac. Ustanici su 1594. godine zauzeli Bečkerek. U bitkama od kojih je najveća bila kod Pretaje Ustanici su pobedali Turke i uskoro sva mesta osim Temišvara našla su se u rukama ustanika. Ustanak je imo odjeka kako kod Turaka tako i u hrišćanskom svetu. Ustanike su podsticali i pomagali iz Erdelja Franc Gesti i Ludoški ban Đerđ Polotić.
    U bici kod Bečkereka 1594. godine Turci su sa 36.000 vojnika napali oko 4.300 ustanika tako da je poraz bio neminovan. Sa srpskim ustanicima koji su činili većinu učestvovali su zajedno Mađari i Rumuni.
    Turci su pripremili surovu odmazdu. Godine 1594. doneli su iz Mileševa i spalili na Vračaru mošti Svetog Save. Mnogi ustanici pogubljeni, nabijani na kolac, naselja spaljena i opljačkana. Uzrok propasti ustanka nalazio se u nesrazmeri velike dospele turske sile nasprem ustanika, nejedinstvu vođa ustanka i prirodi vojničkih skupina, bez objedinjavajuće vojne straegije.
    Posle turske katastrofe 1683. godine pod Bečom, otvorio se rat na prostorima Balkana i Podunavlja koji se naziva ”Bečki” ili ”Veliki” rat i trajao od 1683-1699. godine, a je imao opšte hrišćanski karakter, sa različitim uspehom. U ovom ratu bilo je masovno učešće srpsog naroda.
    Pikolomini, austrijski general oktobra meseca 1688. godine prodro je do Skoplja. Osetivši se ugroženom Turska je napregla sve svoje snage i uz pomoć krimskih Tatara krenula u protiv napad. Turci su početkom januara 1690. godine potukla hrišćane u Kačaničkoj klisuri, turski i tatarski odredi pustošili su Kosovom. Tada je krenula velika seoba srpskog naroda ka severu, pod vođstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića Trećeg. Sa visokim sveštenstvom, ka Savi i Dunavu kretao se stanovništvo iz severne Makedonije, Kosova, Metohije, Lima, Starog Vlaha, Užica, Pomoravlja. Turci su tada spalili manastire Đurđeve Stupove, Pećku patrijašiju, Mileševu, Sopoćane, Dečane, Gračanicu.
    Izbeglice su se sabrale u Beogradu. Dvorska kancelarija Leopolda Prvog obećala je, a 21. avgusta 1690. godine izdala prvu privilegiju kojom je srpski narod priznat kao autonomna celina, a pravoslavna crkva privilegovana. Privilegija izdata 1690. godine postala je temelj položaja srpskog naroda u Hasburškoj monarhiji. Privilegije su davale Srbima personalnu autonomiju, slobodu vere, izbora vojvode, obezbedile crkvenu autonomiju i oslobođenje crkvenih dažbina stanovništva katoličkoj crkvi i sl.
    Glad kuga i razbojnici pratili su narod u pokretu. Monasi manastira Ravanice nosili su mošti kneza Lazara. Nešto naroda se zadržalo oko Subotice i Segedina, a preko 30.000 porodica stiglo je u kraj oko Budima i Sentandreje. Putovanje je trajalo oko četrdeset dana.
    Na Temišvarskom saboru 1790., Majskoj skupštini 1848. i Blagoveštenskom saboru 1861. godine formulisan je zahtev Srba za posebnom teritorijom, koja se od 1848. naziva Srpska Vojvodina. Autonomija pod nazivo Srpsko vojvodstvo i tamiški Banat sa centrom u Temišvaru trajala je od 1848-1860. godine, kada je ukinuta i došla pod upravu Ugarske u sastavu dvojne Austrougarske monarhije.
    Blagoveštenski sabor je održan posle ukidanja Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata, nakon čega je Svetozar Miletić pokušao da ustavnim putem i saradnjom sa Mađarima postigne ostvarenje nacionalne ravnopravnosti. Sobzirom na doktrinu u Ugarskoj o postojanju samo jednog, mađarskog političkog naroda nije uspevao, te su date privilegije iz 1690. godine dugo bile samo pravni osnov zahteva za autonomiju Srba.
    Srbi su zajedno sa Nemcima, Mađarima i Hrvatima nastavili ratovanja po blatištima Banata i Vojvodine sa različitim uspehom. Godine 1691.Turci su poraženi kod Slankamena, ali su na Begeju kod Hetina 1696. godine porazili vojsku Fridriha Avgusta.
    Septembra 1697. godine dogodila se najveća i najkrvavija bitka od svih bitaka, bitka kod Sente, gde je proslavljeni austrijski vojskovođa Evgenije Savojski porazio Turke. To je bila poslednja velika bitka ”Bečkog rata” koji je trajao 16 godina. U bitci kod Sente učestvovalo je oko 3000 srpskih ratnika, a Jovan Tekelija kroz Potiske pustare i močvare ”noću po zvezdama” sproveo vojsku Eugena Savojskog do Sente.
    Veliki ratni vihor ispraznio je narode podunavlja. Karlovački mir 1699. godine doneo je predah, ali ne i kraj rata.
    Nešto kasnije nakon zauzeća Banata i rasformiranja poti- skomoriške granice došlo je do naseljavanja jednog dela srbskih graničara u oblasti opustelog Banata.
    Položaj Srba. Dobivene privilegije, dolazak pećkog patrijarha, ojačali su specifičnu poziciju srpskog naroda u Ugarskoj. Srpska crkva je bila zastupnik srpskih interesa. Unutar srpskog naroda crkva je u 18. veku odlučivala o svim pitanjima. Tada je formirano i srpsko plemstvo, militaristički stalež izrastao iz brojnih ratova i Vojne granice i građanski sloj koji se razvio iz otvorenosti trgovačkih puteva. Građanstvo je s jačanjem uspelo da nađe kompromis i prihvati tadašnju evropsku civilizaciju i njene vrednosti, očuvavši nacionalni i verski identitet srpskog naroda.
    U ovom periodu Srbi su se po srednjem Banatu izvan već oformljenih palanki kojih je bilo malo, uglavnom bavili stočarstvom i trgovinom, a zemljoradnjom veoma malo i to samo za svoje potrebe. Težili su da se dokopaju vojne i granične službe. Živeći polunomatskim načinom života nisu gradili stalna naselja. “Srbi nigde ne grade, ne zidaju, nego borave u kolibama i zemunicama kako bi mogli odmah kad zatreba, na drugo mesto preseliti.” stoji u jednom izveštaju Bečkom dvoru.
    To su bile naseobine zemunica od pruća i blata ili busenja ukopane u zemlju. Takve naseobine postojale su u Kendereškim pustarama i močvara gde su menjale lokacije pod nazivom Topolovac i Kendereš. Posle isušivanja Kendereških močvara, izgradnjom Begejskog kanala (1728-1733.) na ovom prostoru izgrađeno je 1794. godine stalno naselje Katarina (Kathreinfeld), koje od 1946. godine nosi naziv Ravni Topolovac.
    Na prostoru Tisa, Moriš, Arad, Temišvar, Vršac Srbi su činili aspsolutno većinsko stanovništvo, a izvan ovog prostora bilo je značajnih i velikih enklava Srba i u drugim delovima Banata.

    Izvor: Ratko I. Radovanović, JEDNO BANATSKO RASKRŠĆE CIVILIZACIJA, Žitište, 2010.

  4. vojislav ananić

    BUDIM I PEŠTA SA OKOLINOM KAO ZNAČAJNE NASEOBINE SRBA POČEV OD SREDNJEG VEKA

    Srbi u Panonskoj niziji

    Prisustvo Srba u Panonskom basenu, između reka Dunav i Tisa, evidento je još od Srednjeg veka. Pouzdani dokaz tome nalazimo u rodoslovu dinastičkih porodica. Mati ugarskog kralja Geze I (1141-1162) bila je Jelena iz Raške, ćerka Uroša – velikog župana Raške. Tokom vladavine njenog sina Geze, Jelenin brat Beloš Vukanović, živeo je na dvoru kao palatin kraljevine Ugarske. Narod je živeo u podaničkom položaju, po malim raštrkanim naseobinama, poluzemunicama, na močvarnom tlu, na rubovima starih panonskih šuma.
    Nadiranje Osmanlija sa juga, poraz srpske vojske na Kosovu Polju 1389. godine, pa samim tim i propast srednjovekovne carevine, podstaklo je bežaniju od otomanske sablje. Išli su uz Dunav, na sever sve do Komorana i Đura. Tu nastaju male srpske enklave, koje se drže hermetično, u okviru svoje religije i običaja. Čitava teritorija nekadašnje postojbine je pod turskom vlašću. Godine 1456. Janoš Hunjadi (Sibinjanin Janko, u narodnoj epici) oslobađa Beograd od Turaka. I danas se na Kalemegdanu u podne, oglašavaju zvona, kao spomen na tu sjajnu pobedu. Beograd je sledećih sedamdeset godina, sve do 1521. bio neosvojivo granično utvrđenje koje je odolevalo turskim napadima. Drugu granicu, na Dunavu kod Slankamena, čuvaju najamni vojnici kralja Matije, koji svojim brzim lađama (šajkama), onemogućavaju prodor na sever. Većinu te „dunavske flotile“ čine Srbi iz okolnih naseljenih mesta u Bačkoj sa Titelom kao središtem vojnog garnizona. Istovremeno, na posedima srpske vlastele (Jakšići, Brankovići) diljem Ugarske teritorije žive „Srbi slobodnjaci, hajduci i pogranični ratnici, graničari“ (Vujičić, 1997:13).
    Borbe hrišćana i muhamedanaca su se, sa promenljivim uspehom, smenjivale sve do drugog velikog poraza hrišćana na Mohaču 1526. godine. Tada veliki deo Ugarske teritorije potpada pod otomansku upravu. Srbi su u istoj nevolji kao i svi drugi narodi, ali se u gornjepodunavskim gradovima život odvija „kako mora“. Starosedeoci obrađuju svoje bašče i vinograde, prerađuju kožu i vunu, trguju, daju obavezne dažbine, nemaju pravo glasa kada se naočigled i nasuprot crkvenih zvonika, podižu minareti i hamami. Uprkos
    svemu, upražnjavanje pravoslane veroispovesti i obreda, u okviru svoje Crkve, bilo je masovni i neprikosnoveni čin u životu srpskih zajednica. To je za dugo bio odbrambeni bedem svakoj asimilaciji. Čuvao se tradicionalan način života unutar velikih porodičnih zajednica, samim tim i jezik. Turski putopisac Evlija Čelebija (1640) beleži da je „zajednica budimskih Srba, ekonomski snažna, jer imaju svoje crkve, episkopa, mitropolita“ (Vujičić, 1997: 13)
    Engleski lekar Edvard Braun 1669. godine je boravio u Budimu i konačio u Tabanu, o čemu je zapisao: ”Mi smo stanovali kod jednog starog Srbina, gde smo se vrlo dobro osećali, pošto smo iz njegove kuće mogli da vidimo Dunav, most, grad Peštu i veliki deo cele okoline.” (Vujičić, 1997: 13)

    Izvor: Dragan M. Jakovljević, Srpske kulturne i prosvetne ustanove u Mađarskoj
    u 19. veku kao nosioci kulturološkog preporoda srpskog naroda, Završni rad na studijama trećeg stepena Doktorska disertacija, Beograd, 2015.

  5. vojislav ananić

    Velika seoba Srba

    Za svoje ratne zasluge u borbama protiv zajedničkih neprijatelja dobijali su Srbi od austrijskih i ugarskih vladara razne vrste potvrda za hrabrost i za lojalnost. Sledom događaja, 1683. godine Turci su došli do Beča i držali ga u opsadi. To je prelilo čašu, pa su se Evropske države ujedinile u Svetu ligu (Austrijsko, Rimsko carstvo, Poljska, Rusija, Mletačka republika) i pozvale narode Balkana u borbu protiv Osmanlija. Sagovornici na srpskoj strani su bili grof Đorđe Branković (kao svetovni vođ naroda, naslednik srpskih despota) i poglavar srpske crkve u Peći, patrijarh Arsenije III Čarnojević, koji je zapretio anatemom svakom Srbinu, ako bude sarađivao sa Turcima. Mobilisan je gotovo sav raspoloživi srpski i pravoslavni albanski vojni potencijal.
    Vojsku predvođenu generalom Pikolomijem, samo pred Prizrenom je dočekalo 6000 bojovnika, a procenjivalo se da ih je u austrijskoj vojsci bilo ukupno 20.000. Međutim, krajem 1689. godine. Pikolomini umire od kuge i Turci to vešto koriste za kontraofanzivu, terajući vojsku da se povuče sve do Save i Dunava. Plašeći se turske osvete (s razlogom), veliki broj Srba na čelu sa patrijarhom se kreće za vojskom. U spisima Vuka Stefanovića Karadžića nalazimo da je pošlo oko 37.000 familija. Crkveni poglavar tada nastupa kao diplomata tražeći i dobijajući određene garancije za svoj narod.
    Car Leopold I je dao Srbima pet privilegija u periodu od 1690-1695. godine. Sve su bile izdate preko Ugarske dvorske kancelarije. U tim dokumentima je pisalo da se odobrava organizacija Srpske crkve, garantovana su izvesna prava i povlastice, tako da su bili tretirani kao slobodni ljudi, a ne kmetovi. Ovakvi, pečatom overeni spisi, bili su pravni osnov za regulisanje položaja Srba u monarhiji, što im je znatno olakšavalo život unutar države. To znači da Srbi nisu stigli u središnu Ugarsku kao prebezi (izbeglice) već kao deo naroda po pozivu i na osnovu pisanih privilegija od strane austrijskog cara Leopolda prvog. Njihov je osnovni zadatak bio, da budu uvek spremni za regrutaciju u carsku vojsku. No, u suživotu sa domaćim narodom, naročito sa mađarskom vlastelom, takav tretman je izazivao surevnjivost, opstrukciju, pa i otvorena negodovanja. Pisana načela su bila slovo na papiru, „Car daleko, a Bog visoko“.

    Izvor: Dragan M. Jakovljević, Srpske kulturne i prosvetne ustanove u Mađarskoj
    u 19. veku kao nosioci kulturološkog preporoda srpskog naroda, Završni rad na studijama trećeg stepena Doktorska disertacija, Beograd, 2015.

  6. vojislav ananić

    Doseljavanje na obale Dunava – u Budim, Peštu i okolinu

    Čini se da su „najbolje prošli“ oni koji su stigli do Budima i Pešte, gde su ojačali Srbe „starosedeoce“ sa više hiljada novih žitelja. Iako iznurene, pridošlice su bile nacionalno stabilne, okrenute duhovnom nasleđu sa prostora koje su ostavili za sobom. Upražnjavali su izrazito tradicionalan načina života. Raniji uticaj vizantijske civilizacije nastavljen je, i decenijama negovan u novoj sredini, prilagođavan novim uslovima življenja.
    Ipak, trebalo je stotinu i pedeset godina da se nesrećni narodni zbeg presabere, da preživi i konsoliduje se; da se ekonomski osnaži, da se duhovno zaceli, pa da se opet počne osećati i delati kao nacion, iako su na tuđoj zemlji. Prva polovina H1H veka obeležava Budim i Peštu, kao dva grada na obalama Dunava, koji se smatraju vodećim kulturnim centrima Habsburške monarhije, koju će vrlo skoro da uzdrma mađarska revolucija, u godini kada se čitava Evropa potresa u previranjima (1848).
    Budući vrlo vitalni, Srbi su brzo počeli da koriste odobrene privilegije, kako bi se organizovali i jačali svoju ekonomiju u zanatstvu i trgovini. Sticajem prilika, a naročito zahvaljujući geografskom položaju, našli su se na trgovačkom putu od Balkana ka Srednjoj Evropi. Nije trebalo mnogo mudrosti pa da se, pored pomenutog, prihvate i poslovi trgovine između severnih i južnih oblasti toga podneblja – između Panonskog basena i primorskih gradova. Oslanjajući se na Privilegije, 1695. godine se pristupilo utvrđivanju regula srpskom mesarskom cehu, terzijskom i esnafu jorgandžija. Dve godine kasnije potvrđena su esnafska prava srpskim šeširdžijama, a zatim su u red cehova svrstane i ćurčije (prerada ovčije kože).
    Pored Budima, uzvodno uz Dunav, u podnožju Piliških planina nastaju srpske enklave: Pomaz, Kalaz, Čobanac, Sentandreja; na obližnjoj Čepelskoj adi: Lovra, Srpski Kovin, Čip, Tukulja. Mogućnosti za ekonomski i kulturni napredak bile su znatno povoljnije nego u južnim srpskim krajevima, najviše zbog toga što je u matici robovanje pod Turcima trajalo gotovo vek i po duže nego u Ugarskoj (do 1804). Glavnu ulogu u očuvanju društvenih normi doseljenih Srba, imale su pravoslavne crkvene opštine čija vlast se, na osnovu privilegija odobrenih iz Beča, protezala i na civilnu sferu. Prvu organizaciju Srpske crkve u Habsburškoj monarhiji izvršio je izbegli patrijarh Arsenije III Čarnojević, što uopšte nije bilo lako. Trebalo je pod teškim okolnostima sačuvati, nacionalni identitet i pravoslavnu veru u veoma jakoj rimokatoličkoj državi. Naš narod je od samog početka bio suočen sa duhovnom opasnošću od unijaćenja. To je bila perfidna strategija prevođenja pravoslavnih vernika u rimokatoličanstvo, jer se predstavljala pod maskom povoljnosti, za dobijanje penzije, ili čak pod nekom vrstom prinude (Marčanska eparhija, Žumberak – kraj južno od Samobora). Šta više, unijačenje je sprovođeno uz pomoć vojnih vlasti, što znači fizičkim maltretiranjem sveštenika i naroda.
    Valja se podsetiti da je „srpska Crkva obezglavljena“, kao i vekovima već – nepostojeća država. Postoje samo srpske zemlje i srpski etnički prostori u granicama: Otomanske imperije, Austrije, Ugarske, ili Mletačke republike. Sultan iz Carigrada je nasilno ukinuo Pećku patrijaršiju (1766) i potčino je Vaseljenskoj. Tako je izgubljena samostalnost koju je u XIII veku (1219) stekao Sveti Sava.

    Izvor: Dragan M. Jakovljević, Srpske kulturne i prosvetne ustanove u Mađarskoj
    u 19. veku kao nosioci kulturološkog preporoda srpskog naroda, Završni rad na studijama trećeg stepena Doktorska disertacija, Beograd, 2015.

  7. vojislav ananić

    Sentandreja viševekovno ogledalo srpskog identiteta u Mađarskoj

    Naseljena mesta nastaju kraj vodenih ili drumskih puteva. Sentandrejska varoš se nalazi na Dunavskom, ali i drumskom putu koji spaja Budim, Višegrad i Estergom. Krajem XVII veka tu je živelo većinsko mađarsko stanovništvo i svega nekoliko srpskih porodica. Drumskim putem su, sa juga stigli Srbi, predvođeni svojim patrijarhom Čarnojevićem i naselili se u značajnijem broju. Doseljenici su grad uredili prema svojim skromnim mogućnostima, imajući u vidu da će se baviti uglavnom trgovinom i zanatstvom. Naime, u seobu iz Srbije su se i pokrenuli oni što su imali pokretni kapital (trgovci, zanatlije, stočari sa „blagom“). Gradili su kuće zbijene jedne uz drugu, sa malim dvorištima ili bez njih, sa neplanski formiranim uličnim rasporedom – što će reći da je na malom prostoru živelo mnogo ljudi. Očigledno je da se dobar deo svakodnevnih aktivnosti odvijao na ulici ili na pijacama.
    ”Mada te stare kuće čuvaju velike i male tajne svojih žitelja, one, ipak, ponešto i otkrivaju. Njih, ne treba posmatrati samo kao arhitektonska zdanja. U njima se mogu naslutiti, pa i otkriti, važna sociološka saznanja… Tako saznajemo mnogo o društvenom životu i ekonomskom stanju srpskih stanovnika Sentandreje… ljudima koji su imali skromne potrebe i koji su se bavili zanatima i vinogradarstvom. ”(Davidov-Medaković, 1982: 23)
    Godine 1696. službenici Budimske komorske administracije su načinili popis stanovništva. Uz svu rezervu o tačnoj evidenciji i iskrenosti kazivača (prikrivala se istina radi manje poreske osnove, kao i broj mladića stasalih za vojsku), zavedeno je oko hiljadu starešina domaćinstava. Patrijarh je često boravio među njima, u skromnoj keliji stolovao, pa je sav narod u Ugarskoj, zbog njega Sentandreju nazivao „srpska patrijaršija“. Dolazili su na liturgije u tek osveštanu prvobitnu Sabornu crkvu, da im protumači Carske privilegije i njihova prava:
    ”Carsku diplomu, ispisanu kaligrafski, na latinskom, patrijarh je dao da se prevede na srpski. To je učinjeno, pa su ti prevodi umnožavani u prepisima i razdeljeni svim srpskim opšttinama.” (Davidov, 2011:22)
    Žitelji SentandreJe su marljivim radom sticali, čuvali i gradili. Pored Saborne crkve, još šest drugih bogomolja: Preobražensku,Blagoveštensku, Ćiprovačku, Požarevačku, Opovačku, Zbešku. Uz njih, stvarali su svoje materijalne i duhovne vrednosti. Množili su se i u ljudstvu. Za samo jedan vek, stanovništvo je brojalo oko osam hiljada porodica, koje su se interesovale za umetnost, posebno za slikarstvo i književnost. Zidove kuća bogatijih žitelja krasile su Žefarovićeve grafike, dok su u policama bile njegove najpoznatije knjige: Stematografija, Privilegije i Opisanije Jerusalima. Kraće ili duže vreme u gradu su boravili Zaharije Orfelin, Mihailo Živković, Teodor Kračun, Vasilije Ostojić, Teodor Ilić Češljar i drugi.

    Izvor: Dragan M. Jakovljević, Srpske kulturne i prosvetne ustanove u Mađarskoj
    u 19. veku kao nosioci kulturološkog preporoda srpskog naroda, Završni rad na studijama trećeg stepena Doktorska disertacija, Beograd, 2015.

  8. vojislav ananić

    BANAT

    Današnji B. sastavljen je od najvećeg dijela bivše torontalske i od dijela tamiške županije. Po popisu, koji je provela naša država 31/1 1921. imao je B. na 9776 knr 582.571 stanovnika (od toga 3940 vojnika), od kojih je bilo Srbo-Hrvata 241.233, Slovenaca 2139, Čeha 2081, Slovaka 15.544. Rusina 6, Bugara 2277, Poljaka 70, Rusa 2369, Madžara 102.104, Nijemaca 138.292, Židova 4690, Arnauta 375, Turaka 91, Rumunja 72.305, ostalih 3867. Po vjeri je bilo: pravoslavnih 310.846, katolika 225.000. grkokatolika 1649, evangelika 39.210. muhamedanaca 697, drugih 69, bez konfesija 590.
    U 2. vijeku bio je B. sastavni dio rimske provincije Dacije. Poslije Rimljana bili su gospodari B. redom Goti, Huni, Gepidi. Avari, Bugari. U to doba bilo je već i Južnih Slovena u B. u znatnom broju, Madžarima je tek u 12. vijeku pošlo za rukom da slome u B. slovensku plemensku orgranizaciju, pa da je zamijene madžarskom županijskom i da provedu kolonizaciju Madžara u većem opsegu. — Seobe Srba sa srpskog političkog teritorija u ove krajeve počele su odmah poslije bitke na Kosovu, u jačoj mjeri za despota Stevana Lazarevića i Đurđa Brankovića, a naročito poslije pada Smedereva (1459). Madžarski elemenat brzo je iščezao pred Turcima, a na njihovo mjesto naselili su se Srbi. Od 1552. do 1717. B. je bio pod Turcima kao temišvarski vilajet, podijeljen na sandžake, a sandžaci na nahije. Oko polovine 16. vijeka zapadni, ravni B. bio je potpuno srpski. Iz toga doba na teritoriju B. znamo za srpske episkopije: lipovsku, vršačku, bečkerečku i temišvarsku. 1594. digli su Srbi u B. pod vodstvom velikobečkerečkog vladike Todora ustanak, koji se nesretno svršio, a vladika uhvaćen i živ oderan. — Pošto je B. oslobođen od Turaka (1718), Austrija uredi B. kao vojničku provinciju pod imenom tamiškog Banata, te ga podijeli na 11 okruga. Marija Terezija izuzme 8 okruga ispod vojne vlasti, te ih spoji (1741) s Usarskom, dok je od ostala 3 okruga kasnije (1768—1773) ustrojila banatsku granicu. Poslije razvojačenja pomoriške i potiske granice, mnogi su se Srbi preselili u B, i naseljeni su u mjesta pored Tise. Pri stvaranju banatske vojne granice nisu ušli u njen sastav sjeverni dijelovi današnjeg B. i Srbi su zbog toga bili nezadovoljni. Da bi stišala nezadovoljstvo Srba, koji nisu ušli u granicu 1774. formirala je Marija Terezija veliko-kikindski okrug (distrikt), koji se sastojao od 10 općina, i to: Velika Kikinda, Mala Kikinda, Karlovo, Kumane, Karaš, Obilićevo (Josefovo), Srpski Krstur, Vranjevo, Melence i Mokrin. U to doba već _se provađala snažna kolonizacija Nijemaca u B. — 1849. stvorena je nova krunovina »Vojvodstvo Srpsko i Tamiški Banat«. koja je, između ostaloga zemljišta, zauzimala, izuzimajući vojnu granicu, čitav B. 1860. ukinuta je Vojvodina. 1873. razvojačena je banatska granica, 1876. prestao je kikindski okrug, te je čitav B. bio podijeljen na tri županije: torontalsku, tamišku i vršačku, a tako podređen centralnoj državnoj ugarskoj upravi. Od Nagodbe dalje provađali su Madžari snažnu kolonizaciju Madžara u B. 1919. povučena je demarkaciona linija između Rumunjske i naše države, a kasnije su naknadno učinjene još neke korekture (Modoš, Pardanj).
    Nekad je B. bio vrlo močvaran, a kada je isušen, postao je jedno od najplodnijih zemljišta u Evropi. Kao i susjedna Bačka i B. Je, osim nešto na istoku, ravan, ali bez šuma i ruda. Stanovništvo se bavi ogromnom većinom ratarstvom, te se proizvode sve vrste žita, naročito pšenica i kukuruz. Znatna je i kultura duhana i šećerne repe. Vinogradarstvo je razvijeno kod Vršca i Bijele Crkve. Stočarstvo je također vrlo važno, ali ne u onoj mjeri kao prije, kada je bilo glavno zanimanje stanovništva. Čuveni su konji u Franzfeldu, a rogata marva u Čoki i Beodri. Poznati su sajmovi za konje i stoku u V. Bečkereku, Debeljači, Pančevu i V. Kikindi. Trgovina je znatna, naročito sa žitom i stokom. Industrija je lijepo razvijena u gradovima, a naročito u V. Bečkereku. Znatna je mlinska. a i druge industrije, kao ciglana, šećerna, pivarska, kamena, kožna, drvena, tekstilna, kemička i dr. — B. ima vrlo gustu željezničku mrežu, ali još nije vezan ni sa Beogradom ni sa Srijemom, a sa Bačkom je vezan sasvim na sjeveru, kod Sente. Po vrijednosti svoje zemlje i položaju između dvije plovne rijeke, usred bogatih pokrajina, pod Beogradom, sa vrlo kulturnim stanovništvom, bogatom industrijom i vrlo znatnom trgovinom. B. kao pokrajina, zauzima vidno mjesto u našoj državi.
    D. Popović

    Izvor: Prof. St. Stanojević,NARODNA ENCIKLOPEDIJA, SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, I KNJIGA

  9. Vojislav Ananić

    POPIS BANATSKE VOJNE GRANICE 1819. GODINE

    Nino DELIĆ

    Istorijski institut, Beograd

    Apstrakt: U radu je predstavljen popis Banatske vojne granice za 1819. godinu koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču. Popis sadrži podatke o strukturi stanovništva, zemljišnog i stočnog fonda po regimentama i vojnim komunitetima. Od posebnog je značaja zbog mogućnosti ukrštanja podataka o verskoj i jezičko-nacionalnoj raznolikosti, čime se dobija predstava o preciznijoj etničkoj strukturi oblasti. Popis sadrži i sumarne podatke za pojedine kategorije za 1818. godinu.
    Ključne reči: popis, demografija, stanovništvo, zemljište, stočni fond, Banatska vojna granica, Vojna granica, Habzburška monarhija, 19. vek.

    Banatsku vojnu granicu su početkom 19. veka činile Vlaško- ilirska i Nemačko-banatska regimenta zajedno sa vojnim komunitetima (gradovima) Pančevo i Bela Crkva. Stanovništvo ovih oblasti je bilo verski i etnički heterogeno. Populacione i ekonomske strukture toga vremena se najbolje rekonstruišu pomoću popisa nadležnih državno- vojnih i crkvenih vlasti. Prema popisu Karlovačke mitropolije iz 1821. godine, na prostoru Banatske granice živelo je 157.877 pravoslavnih stanovnika, od toga 66.616 Srba. Franc Vaniček, u svom kapitalnom delu o Vojnoj granici, navodi da je prema vojnom popisu iz 1820. godine na istom prostoru živelo 174.586 žitelja pravoslavne veroispovesti (od ukupno 199.360 stanovnika). Razlike u broju pravoslavnih stanovnika u vremenski bliskim popisima veoma su izražene. Crkveni popis ne obaveštava o ukupnom broju stanovnika oblasti dok vojni popis ne navodi etničku strukturu pravoslavnog stanovništva.
    U Austrijskom državnom arhivu u Beču, u sklopu zaostavštvine Jozefa Hostineka u Ratnom arhivu, čuva se i popis (ili revizija popisa) Banatske vojne granice za 1819. godinu. Vrednost ovog izvora se ogleda u tome što sadrži podatke o verskoj i „nacionalnoj“ strukturi stanovništva. Austrijska statistika nije ispitivala stanovništvo po pitanju njihove narodnosti već je nacionalnu klasifikaciju vršila na temelju jezika kojim se popisani stanovnici koriste. Shodno tome, svi navodi o nacionalnoj strukturi su zapravo izvedeni iz podataka o jeziku stanovništva. Popis sadrži više rubrika o veroispovesti (katolici, grčko-sjedinjeni, grčko-nesjedinjeni, nekatolici i Jevreji) i nacionalnosti stanovništva (Sloveni, Vlasi, Nemci, Mađari, ostali). Celokupno stanovništvo se navodi kao „domaće“ (Einheimisch) i „efektivno“ (Effectiv). Pod „domaćim“ se podrazumeva domicilno pravno stanovništvo (zapravo prisutni i odsutni građani date krunovine). Efektivno stanovništvo je celokupno prisutno stanovništvo koje se izračunava kao zbir prisutnih „domaćih“ građana i prisutnih „tuđinaca“ (Fremde; građani iz drugih austrijskih krunovina). Osim podrobnih podataka za 1819. godinu, popis sadrži i sumarne podatke za čitavu granicu za 1818. godinu. Prema izvoru koji predstavljamo, u Banatskoj granici je 1818. godine živelo 191.038 domaćih stanovnika (196.687 u 1819. godini).
    Ukupan broj svih Slovena i Vlaha/Rumuna u 1818. godini je bio 171.972 (1819: 177.308), odnosno za 5.306 veći nego svih pravoslavnih stanovnika (1819: 5.149). U Banatsko-nemačkoj regimenti je živeo značajan broj Slovaka protestanata, što objašnjava i veći broj Slovena od ukupnog broja pravoslavnih žitelja (4.653 u 1819. godini). Na ostalim područjima, broj Slovena i Vlaha/Rumuna uglavnom je pribli- žan broju pravoslavaca. Ukoliko gotovo sve Vlahe/Rumune označimo kao pravoslavce, preostali broj pravoslavnih stanovnika mogao bi se izjednačiti sa brojem Srba. Time se dobija podatak o približno 77.000 Srba pravoslavne veroispovesti u čitavoj Banatskoj granici u 1818. godini (1819: 80.000) što je predstavljalo oko 40% od ukupnog broja stanovnika (skoro 41% 1819).
    Popis sadrži i podatke o broju naselja, zgrada i porodica u granici, kao i o polu, bračnom stanju i građanskom pravu domaćeg stanovništva. Vrste zaposlenja domaćih žitelja navedene su u nekoliko rubrika: duhovna lica (za katolike, grčko-sjedinjene, grčko-nesjedinjene i nekatolike posebno); penzioneri (oficiri i državni službenici); plemići; razne delatnosti (fabrikanti, trgovci i dućandžije, umetnici i razne zanatlije, kalfe i šegrti, gostioničari, vinogradari, seljačke gazde, nadničari i vozari/skeledžije, sluge, ostali).
    Osim informacija dragocenih za istorijsku demografiju, popis sadrži i podrobne podatke o ekonomskim prilikama: stočni fond (konji, volovi, bikovi, krave, ovce, svinje, koze); ostala imovina i privredni objekti (košnice, kazani za rakiju, plugovi, kola, štagljevi, staje, vrste pogonskih mlinova); vrste zemljišta (vrste sesija, njive, livade, vinogradi, povrtarske bašte, pašnjaci, šume, razni nasadi, pustare, peščare, strelišta).
    Popis se sastoji od 4 lista sa tekstom uobličenim u tabele. Originalna dokumenta nisu potpisana, datirana, niti poseduju posebnu signaturu (jedino su pojedini listovi numerisani I-IV). Izvor je pisan rukom, latiničnim pismom na nemačkom jeziku.

    P. S. Tabele nisam mogao uneti.

  10. Vojislav Ananić

    HUNI su varvarski narod tursko-tatarskog porekla. Živeln su u aziskoj unutrašnjosti životom stepskih konjanika, u čvrstom vojnom uređenju. Još od prastarih vremena igrali su veliku ulogu u aziskom svetu. Pokorivši mnoga druga obližnja mongolska plemena, X. su osnovali u kineskom susedstvu ogromnu i silnu državu. Odatle su vekovima navaljivali na kulturne Kineze, koji su protnv njih podigli i čuveni kinesii zid (oko 200 pre Hr.). Ali je Kina vajzad ipak razorila X. carstvo. Od tada su se mase X. ili pokorile Kiii, ili, u grdnim rojevima, odselile iz kineskog domašaja. Naskoro su se stali pomiljati i tursko- tataroki stepski X. na srednjoj Volzi, ali se još ne zna sigurno, jesu li oni istovetni sa X., odseljenim nz susedstva Kine. X. sa Volge napravili su još veća čuda u Evropi, nego njihova ranija braća u Aziji.
    Od tih X. otkinuo se jedan jak deo, zapadni X., pa je jurnuo dublje u evropsku unutrapšost, u drugoj polovini 4 veka. Spuštajući se najpre na Kaspisko Jezero i ka Kavkazu, zapadni X. su pregazili kavkaske Alane, pokoriln na Crnom Moru germanske istočne Gote, najurili, iz Besarabije i Rumunije, preko Dunava na rimski Balkan, zapadne Gote (375), i izazvali time epohalne događaje u evropskoj istoriji: veliku germansku seobu u rimske zemlje, razorenje rimskog carstva na zapadu, pa i slovensku seobu u ispražnjena germaneka staništa crnomorska i vislanska.
    Vandali X. su podvlastili na svom putu kroz Evropu mnoga plemena, naročito germanska i slovenska, i stvorili su ogromno X. carstvo. Ono ,je dostiglo vrhunac pod strašnim X. kanom germanskog imena, Atilom (434?—453), koji je iz svojih dvorova na Tisn drmao skoro celom istočnom i srednjom Evropom. On je napao i na rimsku imperiju, a najpre je provalio u zemlje istočnog rimskog ili vizantiskog prestola i užasno opustošio Balkan (441 i 447). Zatim se okrenuo i protiv oblasti zapadnog rimskog prestola, prodrevši čak u Galiju. No tu ga je suzbio, u bici na mavriskim (katalavinskim) poljima (451), veliki rimski vojvoda Ajecije, u savezu sa zapadnim Gotima. Atila je pokušao da se za ovaj neuspeh osveti Rimljanima, i upao je u severnu Italiju, gde je razorio jadransku Akvileju (452). No molbe pape Lava I, udružene s poklonima, i sa zarazama, koje su udarile u X. logor, sklonile su Atilu, da se vrati na Tisu. Ubrzo je Atila umro (453), ostavivšn presto svojim sinovima.
    Dotle su i istočni X. na Volzi porasli, pa su i oni stali uticatn na evropsku istoriju. Idući stopama svojih zapadnih saplemenika, i oni su se slustili na Kavkaz i na Crno More, šireći se po tamošnjim krajevima, koje su zapadni X., sve daljim svojim prodnranjem u Evropu, ispražnjavali. Tako su nstočli X. dospeli i do Atilinih podanika, istočnih Gota, na desnoj strann Dnjepra, a po smrti Atilinoj, oni su zauzeli i te istočno-gotske zemlje, dok su istočni Goti moraln odatle pobeći u Panoniju.
    No svetska moć zapadšnh X. već se bila zaljuljala, zbog nesloge među Atilinim sinovima. A isgočni X. su i nehotice ubrzali njen pad, oteravši istočne Gote u Panoniju. Protiv Atilinih sinova bili su se već digli vihori germanski podanici, Gepidi, a uz njihov ustanak naskoro su pristali p panonski istočni Goti. Savez ta dva germaneka plemena razbio je Atiline sinove u Panoniji (454). Carstvo zapadnih X. srušilo se u srednjoj Evropi. U Panoniji su, s dopuštenjem zapadnog rimskog dvora, kome je ta provincija pripadala na hartiji, ostali i dalje istočni Goti, a u Potisju Gepidi. Zapadni pak X. uteklpi su čak u malopređašlja istočno-gotska staništa na ušću Dunava.
    Tako su se svi negdašnji X. sa Volge grupisali u južnoj Rusiji, duž Crnog Mora i Kavkaza. Tu se oni pominju i dalje, najpre pod starim, ošptim imenom X., a zatim, od 5 veka, pod zasebnim, plemensko-političkim imenima Bugari, Kotriguri, Utruguri itd. Kao susedi Vizantije, na njenom crnomorskom i donjedunavskom frontu, svi su se ti X. uplitali u njenu istoriju, pljačkajući joj čestim upadima Balkan, ili bijući se po koji lut, za njen račun, između sebe i sa drugim njenim severnim neprijateljima. Čak ni doseljenje Slovena u Dakiju i na Balkansko Poluostrvo nije potpuno odvojilo Vizantince od crnomorskih X., jer su na slovenske doseljenike u vizantiskoj Donjoj Meziji navalili Bugari, pa su tu osnovali svrju državu (679).
    Najzad, postojali su i tzv. beli X., ili eftalitski, takođe tursko-tatarski narod na severoistočnoj granici Persije, s kojima je Persija imala dosta posla, počev od prve polovine 5. veka po Hr. To je svakako bilo zasebno tursko-tatarsko pleme, a ne ogranak od X. oko Kine, ili od X. na Volzi.

    D. Apastasijević

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.