Vrbas i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 11

Opština Vrbas:

Bačko Dobro Polje (do 1948. godine Dobro Polje), Vrbas (1983-1991. godine Titov Vrbas), Zmajevo (do 1947. godine Pašićevo), Kosančić (do 1991. godine deo Savinog Sela), Kucura, Ravno Selo (do 1947. godine Nove Šove, 1947-1948. godine Ravno) i Savino Selo (do 1947. godine Torža).

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (11)

Odgovorite

11 komentara

  1. vojislav ananić

    VRBAS

    Opština Vrbas nalazi se u samom središtu Bačke. Prvi pisani dokument o Vrbasu pod ovim imenom potiče iz 1387. godine . Arheološka istraživanja, međutim otkrivaju tragove značajnih naselja još u neolitu (5000. god. do 2500. god. p.n.e.) , bronzanom dobu ( oko 1800. god. p.n.e.) i ranom srednjem veku.
    Stanovništvo je dugo bilo uglavnom slovensko, odnosno srpsko. Značajnije promene u strukturi stanovništva nastaju naseljavanjem Rusina i Nemaca u 18. veku i Mađara krajem 19. veka. Danas u opštini živi oko 42.000 stanovnika.
    Opštinu čini grad Vrbas sa oko 25.000 stanovnika i 5 naseljenih mesta: Bačko Dobro Polje, Zmajevo, Ravno Selo, Savino Selo i Kucura. Vrbas ima izuzetan položaj , kao značajan saobraćajni čvor u kome se ukršta više drumskih, železničkih i vodenih puteva. Najznačajniji su auto-put E-75 i međunarodna pruga Beograd-Budimpešta-Beč, koji povezuju Srbiju sa Evropom , što Vrbasu pruža značajan potencijal tranzitnog turizma.
    Vodene tokove čine kanali hidro sistema DTD u ukupnoj dužini od 39 km i reka Jegrička. Jegrička je akvatički ekosistem velike vrednosti , a deo Jegričke koji prolazi kroz opštinu zaštićen je prvim stepenom zaštite kao prirodno dobro.

  2. vojislav ananić

    VRBAS

    ISTORIJAT VRBASA

    Prvi pomen u pisanim izvorima o Vrbasu je iz 1387.godine. Međutim, istorija Vrbasa seže mnogo dublje u prošlost. Zahvaljujući arheološkim iskopavanjima na lokalitetima Čarnok, Šuvakov salaš i ciglana ,,Polet”, mnogo toga o prošlosti Vrbasa nam je poznatije i bliskije.

    Na obalama Crne bare konstatovana su neolitska naselja (5000-2500.g.p.n.e.). Na Šuvakovom salašu je dokumentovana kuća koja potvrđuje dosadašnja saznanja o tome da su naselja delom ukopana u les, da su zidovi kuća od pletera i da su domaće životinje već tada svakodnevica sela. Iz perioda bronzanog doba (1800 – 800), konstatovano je naselje sa nekropolom u neposrednoj blizini Čarnoka kao i manje naselje na severnoj, levoj obali Crne bare.

    Veoma značajno nalazište mlađeg gvozdenog doba (IV v.p.n.e. – I v.n.e.) na lokalitetu Čarnok-Bačko Dobro Polje, uspešno se istražuje i štiti zahvaljujući Muzejskoj zbirci, Opštini Vrbas i Muzeju Vojvodine. Dolaskom Kelta na ova područja, u drugoj polovini IV veka, počinje se sa upotrebom grnčarskog kola, masovnom izradom gvozdenog orudja i oružja i kovanjem novca. Čarnok je keltski opidum (zemljano utvrđenje) koje prvenstveno predstavlja trgovački centar, a kasnije dobija i odbrambenu ulogu.

    Od I v.n.e. ovi prostori deo su tzv. barbarikuma koji se nalazi naspram Rimskog Carstva i doživljava direktne uticaje rimske civilizacije. Istovremeno dolazi do naseljavanja Sarmata, pripadnika iranskih naroda, koji donose i grčko-helenističke kulturne uticaje. Od IV veka n.e. naše prostore zapljuskuju talasi naroda koji su nošeni velikom Seobom naroda. Najduže se zadržavaju Avari, o čemu svedoči nekropola na lokalitetu ciglana ,,Polet,,. Početak IV v. označava kraj avarske dominacije i kontrolu Franaka a zatim Bugara nad ovim prostorima. Krajem IX v. u Panonsku niziju stižu i ugarska plemena. Ovo potvrđuju nekropole iz X v. sa nomadskim karakteristikama kao i srednjevekovna naselja, koja su istraživana na ovim terenima, gde je konstatovan horizont X-XII v. Mada se za godinu osnivanja Vrbasa uzima gore navedena godina, pominje se još i 1213.g. kao sedište poseda dvojice plemića pod nazivom ,,ORBASPALOTAJA,, . Prema pisanim izvorima na ovom području je uglavnom živelo slovensko stanovništvo, Srbi, koji su u više navrata zbog ratova, poplava ili bolesti napuštali naselje. Najčešće pominjanje stanovništva možemo proveriti u poreskim knjigama (turskim tefterima) -poreski tefter Somborske nahije i velikog Segedinskog Sandžaka iz 1570. godine. Takođe, iz bečkog dvorskog arhiva saznajemo nešto o naseljenim selima, ili, recimo, stanovnicima iz popisa vojnika (ITOO.g.) ili iz finansijskog popisa.

    Godine 1720. nastupaju ogromne promene u etičkim odnosima Bačke. Srbi se sele u Rusiju i Banat, a počinju ubrzo kolonizacije Rusina, Nemaca i Mađara na ove prostore. Rusini naseljavaju Vrbas 1745., a Kucuru 1763. godine. Nemci počinju naseljavanje 1784., dok o naseljavanju Mađara zasada nema tačnih podataka, osim da je posle 1890. godine počelo masovnije naseljavanje Mađara u Stari Vrbas, da bi za sledećih 10 godina, po novom popisu Mađari u Novom Vrbasu postali većinsko stanovništvo. Iste te 1900. godine Srbi su bili većinsko stanovništvo u Novom Vrbasu u odnosu na Nemce.

    Vrbas je u XIX veku, zahvaljujući prokopavanju kanala i izgradnji železničke pruge Pešta-Subotica-Novi Sad, izrastao u veliki industrijsko-zanatski i trgovački centar. Otvaraju se nove osnovne škole, zanatske škole i gimnazija.

    Početkom XX veka radnici se organizuje u strukovne sindikate, nižu se štrajkovi, a ubrzo počinje II svetski rat 1941.godine, izazvan nemačkom agresijom.

    20.oktobra 1944. godine Vrbas se oslobadja od fašizma. Ubrzo stižu kolone stanovništva iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i sa Kosova i kao kolonisti ostaju da žive u Vrbasu.

    http://www.vrbas.net/opstina-vrbas/drustvo/458-istorijat-vrbas
    .

  3. vojislav ananić

    VRBAS

    Za godinu osnivanja Vrbasa se uzima 1213-a. Prema pisanim izvorima ovde je uglavnom živelo slovensko stanovništvo, tačnije – Srbi. Oni su u više navrata zbog poplava, ratova ili bolesti napuštali naselje. U XVIII veku nastupaju ogromne etičke promene kada se Srbi sele u Rusiju i Banat, a ovo mesto kolonizuju Nemci, Rusini i Mađari. Sam naziv mesta dobijen je na isti način kao i naziv reke u Republici Srpskoj – zbog velikog broja drveća, tačnije – vrba u samoj okolini. Vrbas je jedno vreme bio Titov Vrbas da bi početkom devedesetih odlukom skupštine Republike Srbije bio vraćen stari naziv svim gradovima sa Titovim imenom u Republici Srbiji.

  4. vojislav ananić

    STANOVNIŠTVO KEPA U 18. VEKU

    Osvrt na povest srpskog naselja Kep

    Oblast koju nazivamo Bačkom obuhvata teritoriju omeđenu sa zapada i juga Dunavom, sa istoka Tisom, a sa severa, u Madžarskoj, linijom od Jankovca (iznad Baje) do ispod Segedina. U ranijim vremenima Bačka nikada nije predstavljala administrativnu celinu; bila je podeljena na Bačku i Bodrošku županiju, a jedan njen deo, uz Tisu, sa Sentom kao središtem, pripadao je Čongradskoj županiji. Srednjovekovna Bačka županija obuhvatala je područje južno od linije Apatin-Bečej, sa sedištem u Baču. Bodroška županija prostirala se severno od Bačke županije, do linije Baja-Jankovac-Segedin. Godine 1730. ove dve županije spojene su u jednu, nazvanu Bačka županija, mada se u upotrebi često sreće i izraz Bačko-bodroška županija. Bodrog, na- selje čije je ime sadržavano u nazivima ovih dveju županija, slovenskog je porekla; dobilo je ime po slovenskom (srpskom) plemenu Bodriči (Obodrites). Radi se o utvrđenju Castrum Bodrogh, najverovatnije podignutom na nekoj dunavskoj adi kod Bačkog Monoštora i potopljenoj neznano kad. Prvi put je zabeleženo 1237. godine, a još jedan pisani trag o njemu sačuvan je iz vremena turske okupacije, iz 1590. godine, kada je Bodrog imao četrnaest do- mova i nalazio se u somborskoj nahiji. (Postoji i pretpostavka da se Bodrog nalazio na dvanaest kilometara od Sombora prema Bezdanu, u šumi Kozara, na jednoj veštački izgrađenoj uzvišici i opasanoj kružnim jarkom).
    Svoj naziv Bačka duguje imenu županijskog utvrđenog grada Bač. Reč bač karakteristična je za balkansku pastirsku terminologiju, a lingvisti smatraju da je avarskog porekla. Njom se označava starešina pastirskog stana, katuna, bačila ili bačije, što ukazuje na nekadašnji privredni (stočarski) karakter čitavog područja i na osnovno zanimanje njegovog stanovništva. I kod Srba i kod Madžara ova je reč potvrđena i kao lično ime, zbog čega se ne može sa sigurnošću reći koje se od ova dva značenja krije u nazivu Bačka. No, kako kaže hrvatski lingvist Petar Skok (1881-1956), pojmovi Bač i Bačka otkrivaju nam najstariju istoriju Slovena: stanovništvo u župi je slovensko, a zapovednik njenog grada je Avarin. Dodamo li tome da u ovim krajevima nikada nije živelo nikakvo drugo „slovensko” stanovništvo osim srpskog, i da su se Avari pojavili u ovim krajevima oko 557. godine, možemo izvući bar još dva zaključka: Avari, sa zna- čenjem skišnice, begunci, u Panoniji su kao starosedeoce zatek- li Srbe, a najdalje u to vreme, ako se prihvati njeno avarsko pore- klo, može se smestiti i nastanak reči ,,bač”.
    Ipak, biće najpre da je reč bač izvorno srpska i da su njom označavani narodni poglavari u Panoniji, Dalmaciji i Dardaniji. Tu reč Rimljani su preveli sa bationes. Nesumnjivo, ona odgovara srpskoj reči baća ili ruskoj baćuška, koje se, i jedna i druga, i danas koriste da označe starijeg (brata, čoveka), snažnog, bogatog čoveka, sveštenika, ruskog cara, u svakom slučaju: čoveka od ugleda.
    Teritorija Bačke, prema tome, jedan je od izvornih delova srpskog etničkog prostora, a srpski živalj bio je ovde uvek zastupljen, nekad u većoj a nekad u manjoj meri. Kao i ostala područja Panonske nizije, i Bačka je tokom prvog hiljadugođa po Hristu iskusila vlast Vizantije, Huna, Avara i Bugara, a početkom 10. veka njima su na smenu došli Madžari. Bez obzira na katolički karakter ugarske vlasti u Bačkoj, u ove krajeve dopro je i uticaj Svetoga Save; u doba prijateljskih odnosa sa ugarskim kraljem, početkom 13. veka, on je u južnoj Bačkoj osnovao manastir Kovilj. Tokom 15. veka, sa srpskim despotima došao je u Bačku velik broj Srba iz Raške, nazivanih Rašani, Rasciani, ili Raci, Raczok.
    Posle madžarskog poraza kod Mohača, 1526. godine, mnogi Srbi iz Bačke izbegli su u Banat i prema Budimu. Na njihovo mesto došli su brojni Srbi iz Raške i naselili sva područja posednuta od strane turske vojske. Kad je godine 1541. cela Bačka prešla pod tursku upravu, bezmalo jedini njeni stanovnici bili su Srbi. To je vreme kada se široko prostranstvo Panonske nizije, između Erdeljskih planina na istoku do iza Dunava na zapadu, nazivalo Srbija, odnosno Raczorszag ili Raczvilag, Srpska država ili Srpski svet.
    Baveći se širokim srpskim prostranstvom ,,iza Dunava na zapadu” u tursko vreme, odnosno Slavonijom, nemački autor Er. Taube zapisao je 1776. godine da su se „starosedeoci pod turskim jarmom i usljed strašnih ratova vrlo razredili, šta više, oni behu satrveni, te su ti krajevi preobraćeni u pustinje… Kraljevstvo (Slavonija – IP) je 165 godina, naime od 1526.-1691. pod teretnim igom turskim stenjalo i obratilo se u divlju pustoš. Najrodnije njive ležahu puste, najbogatije zemlje behu gustim šumama pokrivene, što služahu medvedima, vucima i drugim divljim zverovima za obitališta, jep je nestalo stanovništva, koje je trebalo da te zemlje obdelava. Samo se po zasutim gomilama tu i tamo poznavalo, da je onde bilo kakvo selo ili kakva varošica”.
    Drugi jedan pisac ne predstavlja u lepšem svetlu ni Tamiški Banat: „Ovaj predeo, ne samo da je ostao bez stanovništva, već je imao na sebi i sva ostala zla, što su prirodna posljedica, kad nekoji predeo ostane bez stanovnika. Zna se, da se Turci nisu hteli da zadovolje samo time, što su neku zemlju osvojili; oni su hteli time i da se koriste. No od tiranske vlade njihne, svako je begao. I pod takvom alom i tiranskom vladom bio je Banat 164 godine. Mnogih mesta što ih pominje mađarski povesničar Ohaluš u drugoj polovici 16. stoleća, nije više po odlasku Turaka bilo. Na protiv, što se stanovništvo više gubilo, tim su postojale veće baruštine i ritine… Pontijske baruštine što se toliko u starom i Novom Rimu spominju, ne mogu se ni sravniti sa banatskim baruštinama… Isparenja tih smrdljivih voda, prouzrokovahu epidemičke groznice, kojima ne mogahu ni sami urođenici da odolevaju. Iz tih ritova i bara naletahu rojevi muva i mušica na teret i ljudima i stoci”.
    Po logici stvari, ni sudbina starosedelačkog srpskog stanovništva Bačke u turskom vremenu nije mogla biti drukčija od one koja je zadesila njegove slavonske i banatske istočne i zapadne susede. „Pa tako divlje, nekultivisane predele moraše Srbi ponovo da kultivišu a kraj toga, da ih čuvaju od hajdučkih upadanja susedne otomanske carevine”. Jer, posle Karlovačkog mira (1699), sa ciljem da se Ugarska zaštiti od novih turskih upada, u Bačkoj su formirane Podunavska i Potiska vojna granica, a tamo se odmah preselio deo Srba iz Budima. Najveći broj naselja nalazio se duž ovih dveju reka, dok je unutrašnjost bila uglavnom pusta. Stanovništvo je najvećim delom bilo srpsko, sa nešto malo Bunjevaca i Šokaca, Madžari su se mogli sresti samo mestimično, dok Nemaca uopšte nije bilo. U Rakocijevom ustanku (1703-1711), našavši se uz vladara od koga su i dobili privilegije u Ugarskoj, Srbi su bili podvrgnuti stravičnom teroru. Prema zapisima nekih ustaničkih vođa, sve je nemilice opustošeno, stoka oterana, sva imanja i sela popaljena, a stanovništvo posečeno. Madžarski istoričar Ignac Ačadi računa da je u Bačkoj i Baranji tih godina izginulo, najvećim delom poklano, oko 120.000 Srba. Ako se zna da je tokom Velike seobe, prema jednoj belešci patrijarha Arsenija III Čarnojevića, samo iz Banata u Bačku prešlo oko 40.000 duša, da je pred sam kraj 16. veka u Bačkoj bilo oko 5700 domova, a 1720. godine jedva 5100 (u oba slučaja sa prosečno šest do sedam članova domaćinstva), da je u međuvremenu bilo još nekoliko manjih ili većih seoba, velikih ratnih pohoda i da je jednom harala čak i kuga, onda se tek može shvatiti kakva je tragedija snašla Srbe tokom Rakocijevog ustanka.
    Narednih decenija, pošto je broj Srba u Bačkoj bio drastično smanjen, preduzeto je ubrzano kolonizovanje Nemaca, uvek u srpska naselja. Takav vid kolonizovanja bio je inspirisan namerom da se došljaci što više približe preostalim Srbima, da na njih utiču i, navodno, navikavaju ih na istrajan rad i trezven život. Vremenom, trebalo bi da se Srbi orode sa Nemcima, posle čega bi se lakše moglo otpočeti sa njihovim katoličenjem i nemčenjem. Nemci su, primera radi, došli u Apatin i u Bukin (Mladenovo) 1749, u Odžake 1755-56, u Kolut 1760, u Filipovo (Bački Gračac) 1762, u Prigrevicu 1763, u Stari Futog 1763-64, u Gakovo i Gajdobru 1764, u Krnjaju (Kljajićevo) 1765, u Karavukovo i Stanišić 1766, u Staru (Bačku) Palanku 1770, u Čonoplju 1772. godine. Početkom osamdesetih godina naseljeni su Rac (Srpski) Miletić i Parabuć (Ratkovo), a između 1784. i 1789. godine Nemci su došli i u Šove (Ravno Selo), Toržu (Savino Selo), Buljkes (Maglić), Bački Jarak, Vrbas, Mali Ker (Bačko Dobro Polje), Sivac, Crvenku, Sekić (Lovćenac), Bački Brestovac, Bezdan, i tako dalje. Prva nemačka porodica doselila se u Ker 1824. godine, a na samoj sredini 19. veka bilo ih je ovde preko 850. Tamo gde su se Nemci naselili u izrazito velikom broju i u kompaktnim celinama, građena su nova nemačka naselja: Novi Vrbas, Nove Šove, Nova Gajdobra, Nova Palanka, Novi Sivac. U vezi sa tim, Petar Despotović zapaža da ,,za Nemce koloniste, što su se… u te predele naseljavali, izašli su posebni propisi, sa mnogim olakšicama; oni su od države u svakom pogledu imali potporu a došli su onda, kada je već sve umireno bilo. Oni za te opustele krajeve nisu krv prolivali ali od vlade pomagani i paženi, oni se brzo podigoše i materijalno obogatiše. Srbi behu upućeni sami na se. Njima državna pomoć nije davana, a videćemo… da im se smetalo i onda, kada su s pogledom na prosvetu svoju hteli sami nešto da urade”.
    Što se Madžara tiče, posle Mohačke bitke (1526) ugasile su se skoro sve njihove malobrojne naseobine u Bačkoj, a oni su se, bežeći ispred Turaka, povukli na sever. Iako se Beč tome protivio, ponovno doseljavanje Madžara u Bačku teklo je mnogo lakše. Tamo je već bila uspostavljena županijska uprava, pa je plemstvo nastojalo da na svoje posede privuče što veći broj madžarskih jobađa, kmetskih podanika. Tako, na primer, kaločki nadbiskup na svoje posede doveo je izvestan broj jobađa već 1712. godine, a upravnik bačkih poseda u Ugarskoj naselio je jednu grupu kolonista u Jankovac, severno od Baje. G odine 1745. kolonisti su stigli u Sentu, a tri godine kasnije u Bezdan, Mrkopanj (kod Bezdana), Štrbac (na Dunavu, između Monoštora i Bezdana) i Paku (između Gakova i Bezdana).
    Pišući o toj kolonizaciji, Dušan J. Popović ističe da je bečki dvor na Madžare i na katolike „gledao kao na buntovnike i saveznike Turaka”, zbog čega ih je na izvestan način sprečavao da prelaze u južne krajeve Mađarske, a naročito u Banat. ,,To je razlog što su i Baranju i Banat u prvo vreme naseljavali samo Nemcima. Teže se moglo sprečiti naseljavanje Mađara u Bačkoj, jer je ona bila pod županijskom upravom, a veliki župani su bili kaločki nadbiskupi. Kolonizovanje Mađara, Slovaka i Rusina teško je bilo sprečavati i stoga što su periferijske oblasti zapadne Mađarske i Karpati bili prenaseljeni, te je trebalo dati oduške naseljavanjem ovog stanovništva po vrlo slabo naseljenim, a plodnim krajevima današnje Vojvodine. Usto, Mađari su bili veoma podesan elemenat za naseljavanje, naročito vodoplavnih krajeva. Bili su odlični kubikaši, povrtari i sadioci duvana. Glavni sprovodilac kolonizacije u Bačkoj, baron Kotman, međutim, nije imao povoljno mišljenje o njima kao naseljenicima. Po njemu, Mađari nisu bili pogodan elemenat za kolonizaciju, jer su se nerado bavili zemljoradnjom; radije su se bavili ribarstvom, pa i vinogradarstvom”.
    Bez obzira na sve to, madžarska kolonizacija intenzivnije je nastavljena na samoj sredini 18. veka. Godine 1750. dosta ih je naseljeno u Topolu, a 1752. u Doroslovo. Između 1751. i 1753. naseljavaju se Mol i Ada, a 1753. godine Karavukovo. Narednih sedam- osam godina naseljavanje je zaustavljeno, da bi 1760. veća grupa Madžara stigla u Staru Kanjižu, 1764. u Iđoš, od 1764. do 1767. u Suboticu, Čantavir i Bajmok, 1767. u Petrovo Selo, 1770. u Kanjižu, Martonoš, Mol, Adu, Bačko Gradište, Sentomaš (Srbobran), Turiju i Petrovo Selo, 1776. ponovo u Martonoš, od 1782. do 1786. u Crvenku i Staru Moravicu, 1786. u Pačir, u Piroš (Rumenku) 1787, u Feketić 1789, u Kulu 1794. godine, i u druga mesta. Madžari su u Ker počeli da pristižu 1790. godine; već 1793. oni su imali svoju rimokatoličku bogomolju.
    Pošto su Madžari nevoljno pristajali na seobu, u kolonizacioni proces istovremeno su uključeni i Slovaci i Rusini, manje otporni na madžarizaciju. Bilo je zamišljeno da se ove tri etničke grupe nasele u Podunavlju i Potisju, a Srbi da se potisnu u unutrašnjost Bačke, odvoje od svojih sunarodnika u Banatu i Baranji i tako politički i kulturno oslabe. To je, ipak, teško bilo postići, pošto su Srbi u Bačkoj još uvek bili brojčano jaki, opravdavajući činjenicu da su Madžari ovu oblast i dalje nazivali Raczorszag (Srpska država), onako kako je ona nazivana i vekovima ranije. Ipak, prilike su se počele menjati već na početku 19. veka, kada je Madžarima dopušteno da se i u Bačku naseljavaju bez ikakvih ograničenja.
    Videli smo, Bačka nikada nije činila jednu administrativnu celinu, pa ni u tursko vreme. Bila je onda podeljena u šest nahija, od kojih je najveća bila bačka. Imala je 1554. godine 59 naselja sa 242 doma, 1570. godine 63 naselja sa 406 domova, a 1590. godine 96 naselja sa 1573 doma. Među najvećim naseljima bili su Plavna sa 23 doma i Ban Dobra sa 39 domova. Godine 1590. u čitavoj Bačkoj nalazilo se 291 naselje sa 5674 doma. Može se smatrati da je te godine bilo završeno naseljavanje Bačke srpskim živ- ljem iz drugih naših oblasti: Raške, Crne Gore, Hercegovine i Bosne.
    Naš istaknuti istoričar Dušan J. Popović smatra da je do seoba dolazilo na više načina: „Naš narod selio se uz vlastelu i svoje dinaste… prilikom ratova, svojevoljno i protiv svoje volje, po direktnom sporazumu ili na osnovu ugovora širokih slojeva sa predstavnicima državnih vlasti i najzad, pojedinačno, bez ikakvih prethodnih sporazuma”. Sudeći po podacima iz 17. veka, u Habzburšku monarhiju prešlo je oko šezdeset do sedamdeset hiljada duša. Najveći broj bio je iz Stare Srbije, odnosno sa Kosova i iz Metohije, a opusteli su i Šumadija i Pomoravlje.
    Austrijska državna vlast izvršila je 1699. godine popis naselja i stanovništva u tadašnjoj Bačkoj. U njoj se nalazilo 56 do 60 nastanjenih naselja, među njima i Ker. Popisano je takođe i 1533 opustela naselja.
    Stari Ker, odnosno Oker, nalazi se tridesetak kilometara severno od Novog Sada. Šamu Borovski, na koga se inače pozivaju svi autori kad govore o Starom Keru, piše da je „mesta sa imenom Ker bilo nekoliko. Sa ovim imenom prvi put se srećemo 1267. godine, za vreme kralja Ištvana, koji je jednom podaniku po imenu Markuš i bratu mu, Grku Domonkošu (ovaj potonji pao je u jednoj bitki u službi kraljevoj), za njihove zasluge dao posede po imenu Haršanj i Ker, koji su pripadali tvrđavi Bač. Topografski opis mesta kazuje nam da je ovaj posed verovatno bio na mestu današnjeg Starog Kera i u njegovom susedstvu. Posle ovog prvog pomena imena Ker, dugo vremena ne nalazimo mu neki drugi trag. Istoričar Deže Čanki pominje jedno mesto iz Bačke varmeđe (županije) po imenu Veliki Ker, koje je 1461. godine pripadalo porodici Baranjai iz Iriga. Za vreme turske vladavine, prema Štelcerovim podacima, u bačkoj nahiji nalazimo dva sela no imenu Ker. Prema defterima iz 1554. Kiš Ker imao je dve kuće koje su plaćale porez, 1570. devet, a 1590. godine petnaest. U drugom mestu po imenu Međeš ili Veliki Ker, 1590. godine bilo je 27 kuća koje su plaćale porez. Međutim, ovi podaci ne mogu se smatrati sasvim sigurnim. Podatak koji bi bio iole siguran po- tiče iz 1655. godine. Tada je posed Veliki Ker potpao pod upravu grofa Adama Vešelenjija. Prema popisu iz 1702. godine komorska sela Mali Ker i Veliki Ker nazvana su novim selima. Uistinu, samo je jedno selo tada postojalo, a to je današnji Stari Ker, u kome je 1715. godine bilo devetnaest poreskih glava; ovo je selo 1721. godine kraljevska komora dala u najam grofu Bilardu za 450 forinti godišnje. Ime sela tada je bilo samo Ker, a stanovni- štvo mu je bilo srpsko. Na komorskoj mapi iz 1768. godine selo Ker leži na obe obale Almaške bare, a malo istočnije, na severnoj strani bare, naznačeno je mesto stare crkve. U selu su tada živele 123 srpske porodice, a granice sela koje su se pružale iznad Alpara iznosile su 7.497 jutara zemlje. Urbar datovan 17. jula 1772. godine naziva ovo selo Ker. Najstariji pečat Starog Kera potiče sa početka 18. veka. Rimokatolička parohija u Starom Keru postoji od 1793. godine… Ima još i pravoslavnu i evangelističku crkvu… Hatar Starog Kera iznosi 10.002 katastarska jutra. Opštini pripada 567 k.j., od čega se, nažalost, 324 jutra ne može koristiti”.
    U turskom vremenu pominju se Veliki i Mali Ker. I u drugoj polovini 17. veka oba ova naselja ponovo su zabeležena. Godine 1699. Ker je imao 42 doma, 1715. u Keru živi 19, a 1720. godine 24 domaćina. Godine 1752. u selu je živelo 77, a četiri godine kasnije 90 srpskih porodica. Od 1768. godine, kad je u Keru bilo 123 doma, broj domaćinstava nije se bitnije menjao tokom narednih nekoliko godina: 1769. bilo je 126, a 1772. godine 125 domova. Već 1773. popisan je 141 domaćin, da bi se 1784. godine broj porodica povećao na 145. Godine 1786. živele su u Keru 152 srpske porodice.
    Selo Ker tokom vremena različito je nazivano, a u spisku svih naselja na teritoriji Vojvodine, sačinjenom sredinom šezdesetih godina na osnovu arhivske građe pohranjene u Vojvođanskom arhivu, pod odrednicom Zmajevo zabeleženo je sledeće:
    Alt-Keer (1853), O-Ker (1854, 1878, 1894), Sšari Kep (1859, 1897), O-oder Nagy- Alt- oder Gross Ker (1864), Kep Sšari (1905), Oker (1905, 1909. do 1922), Pašićevo (1922), Zmajevo (od 1947).
    Mi ovom spisku dodajemo i nazive zabeležene u nešto starijim spisima: Keer (1267), Nagykeer (1461), Nagy-Ker (1590), Keer (1756), Ker i Keer (1772).
    Posle Prvog svetskog rata Stari Ker je preimenovan u Pašićevo. Pokušavajući (1973) da utvrdimo kog je datuma to bilo, prelistavali smo službene novine iz 1922. godine, ali bez uspeha. Našli smo jedino odluku o administrativnoj podeli prema Uredbi o podeli zemlje na oblasti od 28. IV 1922. godine. Daljim pretraživanjem dokumenata iz toga perioda saznali smo da je 15. maja 1922. godine izdato naređenje Ministarstva unutrašnjih dela o službenim nazivima gradova i opština na području Banata, Bačke i Baranje. Tekst naređenja, međutim, nismo pronašli.
    Prateći dokumentaciju o delovanju Prve zemljoradničke zadruge u Keru, odnosno Pašićevu, našli smo zapisnik njene vanredne skupštine datovan 2. avgusta 1922. godine u Pašićevu. Takođe, u arhivi Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga našli smo deo prepiske koji je Zemljoradnička zadruga iz Starog Kera vodila sa „slavnom upravom” Saveza, i u njoj dopis kojim moli „slavnu Upravu za savet šta da činimo u pogledu oporezivanja od Oblasne finansijske direkcije koju vam odluku šaljemo na uvid”. Pismo su „s poštovanjem” potpisali Stevan Murgaški i Marko Rakić, a u vrhu dopisa naznačeno je: „u St. Keru 31. jula 1922. godine”. Iz ova dva datuma, dakle, ostala nam je pretpostavka da je naziv Pašićevo u službenoj upotrebi ili od 1. avgusta (kao jedinog datuma koji je nedostajao), ili od 2. avgusta 1922. godine. Verovali smo da je to 1. avgust 1922. godine.
    Dvadesetak godina kasnije, u vreme kad smo dovršavali knjigu Vojvodina Srpska 1918, Novi Sad 1996, iz starokerskih matičnih knjiga ustanovili smo da je Stari Ker dobio novo ime 19. juna 1922. godine; tada smo konstatovali da je, posle teritorijalnog razgraničenja sa Madžarskom i Rumunijom, jedna od prvih administrativnih mera koju je na oslobođenom području sprovela novouspostavljena srpska vlast bilo preimenovanje najvećeg broja naseljenih mesta u Bačkoj, Banatu i Baranji. Učinjeno je to već pomenutom naredbom ministra unutrašnjih dela Kraljevine Srba,
    Hrvata i Slovenaca od 15. maja 1922. godine, objavljenom u somborskim Službvnim novinama Bačko-bodroškv županijv broj 23 od 9. juna 1922. godine, pod naslovom Službvni nazivi gradova i opššina na području Banata, Bačke i Baranje. Ministar je, „uzevši u obzir i istorijske nazive, kao i želje općinskih predstavništava”, odredio da se dotadašnji službeni nazivi mesta, većinom madžarizovani, izmene i, umesto njih, uvedu novi. Učinjeno je to trojako:
    -zvaničnim usvajanjem onih naziva koje je srpsko, bunjevačko ili šokačko stanovništvo već koristilo, a koja su bila potvrđena i u dokumentima iz ranijeg vremena;
    -prevođenjem zvaničnih madžarskih naziva na srpski jezik, odnosno njihovim prilagođavanjem srpskoj govornoj praksi;
    -uvođenjem novih memorijalnih imena, najčešće umesto madžarskih ojkonima, ali i umesto onih koji su već bili prilagođeni srpskom jeziku ili su i ranije imali srpski oblik. Ovaj poslednji slučaj bio je i sa Kerom, odnosno Starim Kerom, koji je naziv dobio po nekakvom keru, ili psu, iz seoskog predanja.
    Prema jednoj verziji toga predanja, srpsko stočarsko pleme koje je krstarilo Panonskom nizijom odlučilo je, nekada, davno, da se trajno nastani na jednom mestu. Ljudi koji su izabrali svoje buduće stanište, okruženo ritovima i gustim šipražjem, u hataru današnjeg Zmajeva, morali su to mesto na neki način i obeležiti, ne bi li ga pri povratku, na čelu ostalih saplemenika, lakše pronašli. Kao najprikladnije učinilo im se da treba iskopati duboku jamu i u nju ubaciti kera, psa, po čijem će lavežu kasnije lako pronaći odabrano mesto. Tako je i urađeno, a novom naselju ostalo je ime Ker.
    Druga legenda kazuje da je na mestu određenom za stalni boravak prvu prinovu imala jedna keruša. Pošto su stočari onda veoma cenili pse, odnosno kerove, kako se to i danas u ovim krajevima uobičajeno kaže, kao sećanje na taj „događaj” naselju je dato ime Ker.
    Za sve istraživače jezičkog značenja reči Ker, starokersko predanje o keru u iskopanoj rupi, ili o keruši sa kučićima, bilo je više bez smisla no što je neobično. Šamu Borovski prihvata da je posed po imenu Ker, Keer postojao još 1267. godine, onda kad je Madžara bilo premalo da bi po Srpskoj Zemlji u Panoniji mogli podizati naselja kojima ni značenja njihovih imena ne znaju. On se ne bavi ni jezičkim razlikama koje nose Mali Ker, Kis-Ker i Veliki Ker, Nagy-Ker, pošto je i njemu bilo jasno da se radi o dvama naseljima istoga imena, u istom kraju, ali različite veličine. Kad istom tom Velikom Keru Madžari daju ime Stari Ker, Oker, oni ne odbacuju onog kera iz predanja, ali mu zato daju vremenski primat pred ostalim naseljima istog imena. I, ponekad, mada Borovski tu promenu i ne pokušava da objasni, oni isti taj Veliki Ker preimenuju u Višnjev Ker, Meggyes Ker; možda zbog toga što su kerske ulice i kerske bašte bile „obrasle” višnjama.
    Osim toga, da je Ker madžarski toponim, odnosno da su ga Madžari stvorili, on bi se pisao uvek jednako, onako kako mu pripada po navodnom madžarskom značenju. Ali, ne! To nije madžarsko ime, to je ime koje su Madžari čuli od svojih srpskih sabesednika i, pokušavajući da ga izgovore onako kako su ga i Srbi izgovarali, prenosili su ga u razne spise onako kako ga je neki madžarski državni činovnik čuo i kod sebe zabeležio, da li sa jednim ili dva samoglasna e, da li s akcentom na prvo, drugo ili jedino e, da li bez ikakvog akcenta.
    Docniji tumači kerskog imena pokušaće da od svega toga naprave „nauku”. Najpre, oni se na predanje o vajkadašnjem keru neće ni osvrtati, iako je Erdeljanović, čovek koji je ponajbolje znao kako se stvara i održava tradicija, zamerao svojim naučničkim kolegama iz srpskog naroda što olako odbacuju tradiciju, čak i kad istu tu tradiciju potvrđuju ne samo posredni dokazi već i činjenice. U slučaju Kera, biće i onih istraživača koji će se, kao izvoru, obratiti Hunima, „indoevropljanima”, Avarima, Turcima, Nemcima, Ostalima, sve u grčko-rimskom stilu i ugro-finski, naročito nordijski, i koji će celo pitanje „zadevetiti i zadesetiti”, uz logičnu pretpostavku da od devet ili deset najrazličitijih „porekala” naziva Ker mora biti pogrešno bar osam ili devet; samo jedno može biti tačno, a i to jedno mora biti odbačeno ako zanemari onog kera iz predanja ili iz rupe.
    To znači, da je kersko predanje o keruši sa mladunčetom, ili o keru iz rupe, jedini mogući izvor za objašnjenje nekadašnjeg naziva srpskog naselja Ker. I Hana Skalova zapisuje toponim Ker, uz naznaku da se on odnosi na jednu njivu u zemlji na kojoj su živela srpska plemena Obodrita (Bodrića) i Velesa-Ljutića, u današnjoj Nemačkoj. Miloš S. Milojević, pozivajući se na jednu knjigu o Indiji i karti u njoj, objavljenu 1840. godine za račun Britanske imperije, navodi „još neke mesnosti u Inđijama (u Indiji – IP), koje do današnjeg dana još nose čista srpska imena, koja nemaju nikakvog značaja za dan(ašnje) Inđijance niti se mogu dan(ašnjim) njihovim jezikom protumačiti šta znače, čime se i tvrdi nekadašnje stanovanje naše u Inđiji”; među njima nalazi se i Kera, bez bliže oznake o kakvoj se mesnosti radi: da li je to naselje, reka ili neki drugi zemljišni oblik. Ovaj toponim izveden je od reči sa osnovom ker, odnosno pas, a njegov konačni oblik Kera nimalo ne odstupa od reči kojom se i danas u Vojvodini Srpskoj, ponegde i ponekad, imenuje pas.
    Nije na odmet pomenuti da i Akademijin višetomni rečnik srpskog književnog i narodnog jezika poznaje i reč kera, sa značenjem pas, psešo, ker. „I kere vide da ste se poneli od nas”; „A kere zalajale iz celog komšiluka”; u Vukovom Rječniku reč kera je hipokoristik od ker. Rečnik Matice srpske navodi da se rečju kera označava kučka, kuja, keruša, ali i „jama u koju se, pri dečjoj igri, uteruju kuglice”, ili klikeri. Baš kao što su nekad, davno, preci današnjih starosedelačkih Zmajevčana uterali psa u rupu da ih njegov lavež ponovo dovede na odabrano buduće stanište. A što se keruše, kuje, kučke iz Rečnika tiče, samo je njoj dato da ošteni ono mladunče iz kerskog predanja.
    I, bez obzira na sve to, godine 1922, ministrovom naredbom izbrisan je taj ker iz predanja, da bi selu bilo dato ime Pašićevo, memorijalni naziv po Nikoli Pašiću.
    Selo je današnje ime dobilo po pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, odnosno po njegovom nadimku. Mada se to desilo ne baš davno, 21. maja 1947. godine (Službeni Glasnik Narodne Republike Srbije broj 37/47), nismo mogli saznati zašto je izabrano baš to ime i ko ga je predložio, naročito zbog toga što nema traga da je pesnik Zmaj imao ikakvu vezu sa nekadašnjim Starim Kerom. Naravno, ovde ne računamo onaj telegram kojim je 13/25. novembra 1874. godine javljeno novosadskoj Zastavi da je u Starom Keru, na izborima za županijskog predstavnika, izabran dr Jovan Jovanović Zmaj. Zaista bi čudo bilo da je „jugoslovenska” srpska vlada posle Drugog svetskog rata znala za ove izbore i za Zmajevu pobedu na njima. Zna se samo da je rasprava o zameni Pašićevog imena vođena na velikim masovnim zborovima u selu i na sastancima mesnih organa vlasti i društvenih i političkih organizacija, ali dokumentacija o tome nije sačuvana. Starosedeoci su predlagali da se selu da ime Milankovo, po imenu Milanka Žižakova, jednog od retkih boraca iz sela koji je poginuo u ratu, na samom njegovom kraju, 6. maja 1945. godine, kod Zagreba. Kako je tada u selu preovlađivao „politički” uticaj crnogorskih doseljenika, iako je doseljenika bilo i sa drugih strana, prihvaćen je predlog da se selo nazove Milutinovo, po narodnom heroju i komunističkom revolucionaru Ivanu Milutinoviću, rođenom u Crnoj Gori 1901, a poginulog, prema zvaničnoj verziji, u nesreći na Dunavu, oktobra 1944. godine, dok je „žurio” da uđe u oslobođeni Beograd. Mada je predlog bio „većinski”, na „višem nivou” nije prošao; da se Milutinovićev „kult” među Crnogorcima ne bi dalje razvijao, selu je dato „neutralno” ime.
    Priča o Zmaju ima još jednu varijantu. Ona se bavi nekim partizanskim komandantom s kraja oktobra 1944. godine, koji je, neizmerno hrabar, sa nadimkom Zmaj (nalik, valjda, Ognjenome Vuku, Zmaju ljutom iz narodne pesme), na čelu svoje jedinice oslobodio Oker, odnosno Pašićevo. Taj oslobodilac nije bio poznat seljanima, ali im je zato ostao u pamćenju. O tome svedoči Milanka Bujandrić-Živanović, rođena u Starom Keru 1915. godine, pominjući pri tome uporno, višedecenijsko odbijanje svog rođaka Mite Bujandrića, vazduhoplovnog oficira i pre i posle Drugog svetskog rata, da za selo koristi novi naziv; on je do kraja života svoje selo nazivao Pašićevo, ne prihvatajući besmislicu da jedno selo može biti nazvano po nekom nepoznatom borcu, makar koliko „hrabar” nadimak on imao.
    Milankinu priču potvrđuje i Sanda Perišić, penzionisana učiteljica, podatkom da je o „hrabrom oslobodiocu” slušala i od svojih kolega u školi. Ona se seća da je na jednoj sednici nastavničkog veća u Osnovnoj školi u Zmajevu, 1952. godine, govoreno o istom tom neustrašivom ratniku, da je tada prvi put pomenut pesnik Zmaj, da je prisutnima objašnjeno koliku prednost u odnosu na hrabrost ima jedan poznati pesnik i da je sve to upisano u sednički zapisnik. Takva odluka bila je, čini se, ustupak starosedelačkom stanovništvu u Pašićevu, tada zastrašenom nekim neodređenim nagoveštajima da bi ih došljaci mogli sasvim potisnuti iz njihovog domaćinskog prostora.
    Autor ove knjige misli da bi Zmajevu trebalo vratiti prvobitno ime Ker, srpsku mesnost staru više od sedam vekova. Kerci „iz rasejanja” vratili bi se tada izvoru svog prezimena.

    Izvor: Ilija Petrović, KERCI U PAŠIĆBVU, Prilog za monografiju Zmajeva

  5. vojislav ananić

    Poreklo kerskih porodica

    Tokom 18. veka, do pred sam njegov kraj, u Kepy su živeli isključivo Srbi.

    Ključni deo našeg rada o tome stanovništvu odnosi se na njegovo poreklo. Moramo odmah naglasiti da je o tome veoma teško govoriti, pošto je dosta prezimena izvedeno iz naziva poje- dinih naselja u bližoj ili daljoj okolini Kera. Tako, na primer, u popisu iz 1715. godine, prvom kojim mi raspolažemo, jedan do- maćin je Kerac, dva su iz Murgaša, jedan iz Parastina, jedan iz Tele(h)aze (u blizini Sivca, prvi put zabeležene 1526), jedan iz Kiš Dobre (ili Male Dobre, u blizini Kule, zabeležene 1590), jedan iz Medenice (između Kucure i Kera, zabeležene 1455), jedan iz Bele, jedan iz Kerekića (zabeleženog 1554. godine na mestu današnje Gajdobre), i tako dalje. Ovi podaci pokazuju samo iz kojeg su se mesta pojedine porodice doselile u Ker, a ne govore ništa o njihovom ranijem poreklu. Niko nam nije mogao sa sigurnošću ukazati na ranija prezimena porodica zatečenih u Keru prilikom prvog popisa, a još manje na kraj iz koga su se one doselile. Opšte napomene da su se, na primer, Kobilarovi, Žižakovi, Maleševi, Rackovi, doselili iz Bugarske, jer se njihova prezimena završavaju na -ov ili -ev, imaju veoma malu ili nikakvu vrednost. Naime, uobičajeno je bilo da se u ovim krajevima ljudi doseljeni iz krajeva istočno od Morave, u Srbiji, nazivaju Bugarima, kao što je Rac naziv za Srbe iz Raške.
    Vidimo, pre svega, da skoro sve kerske porodic potiču iz Bačke. Mnogo su, pri tome, zanimljivija prezimena izvedena od naselja koja danas više ne postoje nego od onih koja postoje. Naime, prezimena izvedena po naseljima koja su postojala pre Velike seobe i onda napuštena, govore nam da su takve porodice živele u Bačkoj i ranije. To se sa sigurnošću već ne može reći za porodice koje nose prezimena prema naseljima koja i danas postoje, čak i ako su ta naselja postojala i pre Velike seobe.
    Razmotrićemo pojedinačno kako smo utvrđivali poreklo današnjih starosedelačkih porodica u Zmajevu, koristeći podatke iz ovde datih popisa ili iz matičnih knjiga Srpske pravoslavne crkvene opštine kerske. Mestimično, poslužili smo se i pre- danjem, za koje moramo reći da je skoro beznačajno.
    Na ovom mestu ističemo i opšte zapažanje da su tokom 18. veka prezimena u Bačkoj, isto kao i u Banatu, najvećim delom, nastajala prema očevom ili, ređe, dedinom imenu, i da je tako došlo do zamenjivanja ranijeg porodičnog imena (obeležja) utvrđenog po mestu ranijeg stanovanja ili zanimanja.
    Pašćan, Pašanski, Pašćanin
    Često se sreću prezimena Passanin, Bassanin, Patyanin, Pakcsanin, Pasanin, I slično. Prevedena su u ovim spiskovima kao Pašćanin. Prezime podseća na naselje Paška, zabeleženo u bačkoj nahiji 1590. godine, negde u ataru Šova (Ravnog Sela). Imalo je onda 20 domova. Posle njegovog gašenja, ili raseljavanja, stanovnici su mu se obreli u Futogu, Šovama i u Keru, i tamo kasnije dobili prezime po mestu svog ranijeg življenja. Po ovom naselju nastalo je prezime Pašćan, a i prezime Pašanski, jer umro je 1790. godine Jovan Pašćanski, a naredne godine njegov sin Petar Pašanski.

    Reljin
    Ne može se sumnjati u podatak da je Relja Pašćanin iz 1743. i 1756. godine rodonačelnik Reljinih, jer u matičnoj knjizi umrlih iz 1789. zapisano je da je u šezdesetoj godini života umro Mihailo Reljić, a 1786. godine Ana, supruga Mihaila Reljina. Budući da su ovim popisima obuhvaćeni samo domaćini, može se s pravom pretpostaviti da je prilikom popisa iz 1743. godine Relja Pašćanin imao sina (Mihaila) od 12-13 godina, koga docnije srećemo kao Mihaila Reljina.

    Rakić
    Taranja je naselje zabeleženo u Bačkoj županiji još 1345. godine. Za vreme turske vladavine pominju se tri Taranje: Donja, G ornja i Srednja, a nalazile su se između Despot-Sentivana (Despotova) i Torže (Savinog Sela). Sve tri Taranje imale su 1590. godine 33 doma. Kasnije su raseljene, a njihovi stanovnici našli su se u okolnim naseljima; jedan od njih došao je i u Ker. Raka Taranjac, popisan 1725/26. godine, može se smatrati rodonačelnikom starije kerske porodice Rakić. Pod tim prezimenom prvi je ubeležen Pavle Rakić, godine 1743, najverovatnije sin Rake Taranjca.
    Kerski Rakići o kojima ovde pišemo slavili su Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana (9. januar); iz te su loze i onih pet Rakića bačenih u bunar na Zaneveticama tokom „revolucionarne” 1848/49. godine. Po prilici, te je tragične događaje preživelo tek nekoliko muških članova ove porodice; jedan od njih, Lazarov sin Mojsije, imao je sina Georgija, ovaj Petra, Vasilija i Nedeljka i kćer Milicu. Petrov sin Ivan, rođen 1899. godine, zvani Krunaš (Kruna, po kojoj je nastao nadimak, baba je Ivanova, a majka Petrova) nadživeo je sve kerske Rakiće, a bio je i poslednji preživeli srpski dobrovoljac iz Starog Kera u Velikom ratu; umro je 1978. godine. Ca njim ce ugasila loza kerskih Rakića. Po ženskoj liniji nasleđuje ga Milan Pešut (1950), sin Ivanove kćeri.
    Sadašnji Rakići u Zmajevu nisu u srodstvu sa starosedelačkim kerskim Rakićima; „novi” Rakići došli su u Stari Ker sa Čeneja. Naime, u jednom novinskom zapisu s početka 1876. godine prvi put se u Keru pominje porodica Kobilarov Rakić i imenuje njen predstavnik Kosta. Prema onome što danas opstaje kao sasvim bledo sećanje na to vreme, taj se Kosta, čenejski Rakić, oženio jedinicom od Kobilarovih, došao na ženino imanje i njenom prezimenu dodao svoje; da bi se do kraja očuvalo nasleđe Kobilarovih, ovaj domazet preuzeo je i ženinu porodičnu slavu – Svetoga Nikolu. Devedesetih godina 19. veka, jedan od njegovih naslednika, Stevan, zatražio je da mu se izbriše prezime Kobilarov; naređenjem ugarskog kraljevskog ministra bogočasti i javne nastave od 1. oktobra 1895. godine, a prema rešenju hrvatsko-sla-vonsko-dalmatinskog bana broj 54790/UN od 4. avgusta iste godine, data mu je saglasnost da svoje prezime promeni u Rakić. Rešenje je u matičnim knjigama sproveo paroh starokerski Dragutin Čolaković, ali tek 1915. godine; ne zna se kog je dana to učinjeno, niti se zna zbog čega se toliko dugo čekalo na taj administrativni korak.
    Uz ovoga Kobilarova Rakića stigli su sa Čeneja u Ker i ostali njegovi malobrojni srodnici i tu se vremenom odomaćili i umnožili; njihova je slava Obnovljenje hrama Svetog Georgija – Đurđic (16. novembra).
    Nešto kasnije, ne zna se kad, neki od Kostinih naslednika (sam ili više njih) vratio se sa porodicom na Čenej, na nekadašnji salaš Rakićevih, svoje „privremeno” prezime Kobilarov izbrisao, a slavu Svetoga Nikole zadržao; to je i slava svih današnjih čenejskih Rakića.

    Botić
    Godine 1720. popisan je jedan Bota Murgašanin. Mislimo da je ovo lično ime nastalo skraćivanjem onda prilično čestog imena Subota (Szubota, Szubotha, Szubbottha) i da je od njega izvedeno prezime Botić, prvi put zabeleženo 1743. u obliku Botin (Nikola Botin, nesumnjivo sin Bote Murgašanina), a 1756. godine kao Botić. Kerski Botići su, prema tome, ogranak Murgaških.
    Moglo bi biti da je polovinom 18. veka neki od kerskih Botića stigao i u Rusiju, u seobi o kojoj piše Miloš Crnjanski; upamćeno je u porodici da se on, ne mogavši se tamo snaći, sa svojim ukućanima vratio u Ker; pretpostavlja se da se tu radi o Vi- ćentiju Botiću i njegovom sinu Jovanu, kojih nema u kerskim matičnim knjigama rođenih.
    Mimo našeg zaključka o „murgaškom” poreklu kerskih Botića, beležimo da se u ovoj porodici čuva predanje o poreklu sa Kosova, što bi značilo da su oni u Bačku stigli posle Kosovske bitke. Ta se priča vezuje i za podatak da na Zlataru žive Botići koji, pozivajući se na postojanje nekog spisa u manastiru Mileševi, veruju da je njihova porodica starija od četiristo godina. I dalje, za Botiće iz Dalmacije, čiji je najpoznatiji izdanak Luka, pesnik, smatra se da su samo jedan ogranak kosovskih Botića.
    Na Botiće u Zmajevu odnosi se čak dvanaest porodičnih nadimaka, koji čine da danas u selu ima isto toliko porodičnih ogranaka, pored ostalih i Ravače, Kukurice, Cincari, Renare, Cickovi, Guščari, Dodice, Ćurići, Tortaši. Prvi je nastao po Rafaili-Ravi, udovici Filipa Botića, čiji je sin Damjan (1854) prvi poneo taj nadimak; ovaj poslednji nadimak nastao je krajem 19. ili početkom 20. veka, kad je ime Stevana Botića, Đuričina (Đuricina), u švapskom izgovoru glasilo Ćuricin, i kad su srpske komšije tu švapsku izgovornu grešku pretvorili u šaljivi nadimak Ćure, Ćurići, Ćurani.
    Stevan Botić Kukurica spada u one retke Zmajevčane koji znaju čak šest svojih predaka: otac Sava, deda Stevan, pradeda Dušan, čukundeda Daša, navrndeda Uroš, askurđel Dragojlo. Pominje Stevan još i Davida, ali se mora smatrati nesumnjivim da je to lice istovetno sa Dašom, budući da je porodična čitulja ustanovljena 1884. godine, u vreme kad je David, iako u svojim poz- nim godinama, bio porodični starešina; ako je od svojih predaka on u čitulju uneo samo očevo i dedino ime (Uroš i Dragojlo), to je morao biti znak da pradedu nije sreo ili da njegovo ime nije upamtio.
    Od Milana Botića čuli smo da njegov prezimenjak Slobodan ima sedam poznatih predaka: otac Laza Gnjurac, deda Mija, pradeda Lazar (umro 1951), čukundeka Georgije-Đoka, navrndeda Vasilije-Vaja (rođen 1814), askurđel Simeon, kunđel Mihajlo.
    Loza Milanova, koji je rođen 1950. godine, nešto je kraća, ia- ko i ona seže u prvu polovinu 18. veka: otac Ljubomir (1900-1974), deda Sava (1859-1943), pradeda Pavle (1818-1903), čukundeda Jovan (rođen 1793. ili 1794), navrndeda Vićentije; ova dvojica poslednjih nalaze se u onom predanju o seobi nekih Botića u Rusiju.
    Inače, Milan Botić saopštio nam je imena nekolikih svojih dalekih predaka upisanih u najstariju matičnu knjigu umrlih u Keru:
    -Arsen Botić (1714-1786);
    -Stana BOTIĆ, žena Arsenova (1714-1785);
    -Ana, žena Jovana Botića (1715-1787);
    -Cava Botić (1724-1790) i žena mu Natalija (godine nepoznate);
    -Luka Botić (1747-1803);
    -Marta Botić, supruga Lukina (1750-1789);
    -Marija, žena Petra Botića (1755-1804);
    -Teodora, žena Eeorgija-Đorđa Botića (1782-1804).

    Murgaški
    Brojno je u ovim popisima prezime Murgašanin. Upisano je u raznim oblicima: Murgasanin, Murgasenin, Murgassanin, i slično. Izvedeno je od imena ranijeg naselja Murgaš (Morgaš), zabeleženog 1650. godine kao naseljeno, a koje je na prelazu u 18. vek već nestalo. Dvojica Murgašana (preseljenika iz Murgaša) našlo se posle toga u Keru. E odine 1769. Murgaš je pustara u ataru Plavne. U ovim krajejima, inače, rečju murgaš označava se crni dud, po kojoj bi i nekadašnjem naselju moralo biti dato ime.

    Beljanski
    O porodici Beljanskih pisao je Milenko Beljanski, novinar, publicista i, kako je sam za sebe govorio, „samouki istoričar”. On je 1968. godine pogrešno zaključio da njegova porodica vodi poreklo iz Beljina kod Šapca, ali je već godinu dana kasnije, pozivajući se na istraživanja Dušana J. Popovića, ispravio svoju prethodnu tardnju.
    Beljanski, nesumnjivo, vode poreklo od stanovnika Bele, naselja koje se nalazilo u Bačkoj županiji negde između Bečeja i Turije. Prvi pisani trag o Beli potiče iz 1462. godine. Godine 1590/91 Bela ima 14 domova, a na samoj sredini 17. veka ona je srpsko naselje. Kasnije je opustela. Na ovo mesto podseća i Beljanska bara. Biće da je naselje Bela bilo veliko, jer se prezimena Beljanin (u oblicima Belanin, Bilanin, Bellyanin, i slično) sreću u petnaestak naselja ondašnje Bačke.

    Savin
    Nalazimo u popisu iz 1720. godine Savu Mirosavljevića, 1725/26. Savu Milosavina, 1728. Savu Milo, 1730. Savu Milosava, 1743. Savu Milosavljeva. Očigledno, radi se o istoj ličnosti. Kako je to jedini Sava koji je tih godina popisan u Keru, prvi put i sa napomenom da se radi o povratniku iz turskog zarobljeništaa, logično bi bilo pretpostaviti da je to ličnost istovetna sa Savom Beljaninom, zatečenim u Keru 1715. godine. U popisu iz 
    1722. godine nema Save Beljanina, ali je zato popisan Milyo Belyanin, Miljo Beljanin. Ovaj jedini kerski Miljo morao bi biti Sava Beljanin iz 1715, odnosno Sava Mirosavljević, ili Milosavin, ili Milo, ili Milosav, ili Milosavljev, zabeležen u nekolikim narednim popisima. Godine 1743, odmah iza imena Save Milosavljeva upisani su Sima Savin i Simeon Savin, te se može smatrati da porodica Savin, i prezimenom i krvno, nasleđuje Savu Milosavljevića i da potiče iz Bele, kao i Beljanski. Naravno, Savini i Beljanski (ostali) mogu biti rođaci od starine, ali je isto toliko verovatno i da su u Beli bili samo susedi.
    Dušan J. Popović navodi da se u turskim popisima u krajevima severno od Moriša (1557/58) sreću naša najlepša prezimena, ona koja se sreću i u Šumadiji: Dobrosavljević, Milivojević, Radosavljević i slično. Prezime Milosavljević moglo bi biti staro porodično ime preneto iz Srbije a docnije zamenjeno u Beljanin, prema nazivu mesta boravka. Možda je preterana tvrdnja D. J. Popovića da „danas mnogi znaju svoje ranije prezime”, ali se u slučaju Savinih može sa sigurnošću tvrditi da je staro prezi- me njihove porodične loze Milosavljević.
    Kada već govorimo o Milosavljevićima, nije nezanimljivo navesti i podatak o tome da je 1734. godine u deputaciji Bačko-bodroške županije „kojoj je stavljeno u dužnost da vrhovne vlasti uvere naročito u štetnost arende” bio i izvesni Marko Milosavljević iz Kera, a da se u popisima iz 1730. i 1743. godine ličnost sa tim imenom i ne pominje. Ovaj Marko bio je, po prilici, veliki biro (knez) kerski, a nalazio se među deputircima kojima je na zboru velikih birova bačkih i bodroških, održanom 21. avgusta 1734. godine u Vrbasu, bilo naloženo da, u granicama svojih mogućnosti, pomognu predstavnike srpskog naroda u Beču, Josifa Jambrekovića, našvg naroda ilirskosvrbskago pri cvsarskom dvorv plvnipotvncijara (opunomoćenika), i Mihaila Jakšića, kornvta milicije ostrogonske i Gospodina surdučkog, da učine za narod što mogu kod presvetle cesarodvorne komore; trebalo je uveriti Dvorsku komoru u Beču da bi za državu korisnije bilo ako bi seljaci plaćali arendu sami a ne preko arendatora koji ih „kako bezslovesnu marvu i goveda” smatraju.

    Ćirić
    U popisu iz 1756. godine zatičemo jednog Ćiru Popova, koji bi, po svemu sudeći, bio sin nekog od mesnih sveštenika popisanih 1733. godine. Mada bi logičnije bilo da potomci ovoga Ćire nose prezime Popović a ne Ćirić, naročito zbog ugleda koji su sveštenici imali u srpskom narodu, mi verujemo da se njihov rodonačelnik nalazi na drugoj strani, u lozi Nikole Grka, popisanog 1743. i 1752, i Mojsila Grka iz 1756. godine; najverovatnije, oni su bili trgovci, Grci, Cincari, a njihovi srpski susedi mogli su ih titulisati rečju kir, posrbljeno: ćir, koja u grčkom jeziku označava gospodina. U popisu iz 1784. godine našli smo Jovana Ćirjackog, a iz najstarije kerske matične knjige preneli smo da se taj isti Jovan, možda sin pomenutog Mojsila, 1788. godine venčao sa Teodorom. Ćirjacki se kasnije ne pominju u matičnim knjigama, zbog čega mislimo da su oni to prezime malo prilagodili lakšem izgovoru i nazvali ce Ćirići.

    Polzović

    O Polzovićima iz kerske loze pišemo u poglavlju pod naslovom PABIRCI, na stranama 297-300.

    Srećkov
    Šijacima su nazivani doseljenici iz Like, Dalmacije, Banije i Bosne, te iz Male Vlaške, odnosno Slavonije. Malo je beležaka o njihovim seobama tokom 18. veka. Šijaci su se u Bačku naselili iz okoline Belovara, 1708. godine, zbog čega mislimo da je Srećko Šijak, popisan 1725/26, jedan od njih; on je dao svoje ime lozi Srećkovih, jer već 1743. godine srećemo Petra Srećkova i Jovana Srećkova. Sa sigurnošću se može reći da su njih dvojica bili Srećkovi sinovi. Ovo očevo ime (patronim) kao porodično prezime ustalilo se u Keru već sa sledećom generacijom.

    Malešev
    G odine 1715. godine zabeleženi su u Gospođincima kirajdžije bez imetka, koji su zbog gladi došli iz Kraljevaca, iz Srema. Da li su to bili starosedeoci u Kraljevcima ili su se u tom mestu zatekli ,,na proputovanju” tokom Velike seobe, ne zna se, tek, izvestan broj Kraljevčana obreo se u Bačkoj. Verovatno je da se u tom vremenu, do 1720. godine, kada su doseljenici sa prezimenom Kraljevčanin popisani u ovim krajevima, jedan od tih preseljenika nastanio u Keru. To je onaj Mali Kraljevčanin koji se 1725/26. popisuje kao Maleš, a 1728. godine kao Matoš Kraljevčanin, od koga su svoje prezime dobili Maleševi u Keru (Starom Keru, Pašićevu, odnosno Zmajevu). Nesumnjivo, i Mali, i Maleš, i Matoš Kraljevčanin isto su lice; imena Mali i Matoš u popise su unesena teško čitljivim rukopisom, te ih je Živan Sečanski, sa sigurnošću to možemo tvrditi, pogrešno pročitao, pogrešno ispisao i tako, sa greškom, preneo u svoju knjigu o stanovništvu Bačke tokom 18. veka.
    Prema najstarijim matičnim knjigama kerskim, Milan Botić sačinio je jednu kraću listu „starijih” predaka Maleševih iz Zmajeva:
    -Nedeljko Malešev (1718-1788);
    -Petko Malešev (1721-1788);
    -Sanda Maleševa, žena Petrova (1724-1796);
    -Stefanija Maleševa (1740-1800);
    -Jeftimija Maleševa (1756-1800).
    Kerski Maleševi slave Svetoga Nikolu (19. decembra).

    Marković
    Vidimo da je Mali, pa Maleš iz 1728. godine Matoš Kraljevčanin isto lice. Ilija Kraljevčanin (Kralovesanin) iz 1730. sin je Malešov a otac Neše Ilina (treba čitati: Ilijina), popisanog 1743. godine. Već 1752. i 1756. godine ovaj Neša nosi prezime Marković, prezime koje je porodica nosila, vrlo verovatno, pre iseljavanja iz Kraljevaca. To je prezime sigurno korišćeno i u Srbiji (ili u Crnoj Gori), pre doseljavanja u Srem, a ovde u Keru ono je samo obnovljeno.
    Onaj Neša Malešević, popisan 1752, odnosno Neško Malešev iz 1756. godine, može biti drugi sin Malešov, rođen u Malešovim poznijim godinama, tako da bi on bio stric Neši Markoviću. Najverovatnije da je isto ime učinilo da se, zbog lakšeg razlikovanja istoimenjaka, uzmu različita prezimena, pri čemu bi starije bilo prezime Marković. Čak je i ime Neško (ime od milja) trebalo da otkloni bilo kakvu nedoumicu oko njihove istovetnosti.
    Takav zaključak zasnivamo ponajviše na činjenici da su u popisu od 1756. godine Neško Malešev i Neša Marković upisani jedan pored (ispod) drugog.

    Kobilarov
    Prezime Kobilarov prvi put srećemo u popisu iz 1720. godine. Ima više pretpostavki o njegovom nastanku; moglo bi biti da je nastalo prema mestu njihovog ranijeg stanovanja, koje bi tada trebalo tražiti u Kovilju. Još godine 1301. zabeleženo je u Bačkoj županiji naselje Kovilj (Kobilj), u starim spisima nazivano Kobila (Kobilla). To što prezime nije glasilo Kobiljac, Kobilac (Kobilacs) nego Kobilar, moglo je biti i rezultat namernog pogrešnog izgovora onih koji su to prezime dali. Ne bi trebalo odbaciti ni pretpostavku da je neki predak Kobila- rovih čuvao (gajio) kobile ili trgovao njima, a to ime, kao pogrdno, mogao je dobiti i kao rđav jahač. Vezivanje prezimena za kobilu, gredicu što na njoj stoji kolo u vodenice kašičare, moglo bi dovesti do zaključka da su preci ondašnjih (i današnjih) Kobilarova zaista došli odnekud iz krajeva u kojima ima vodenica i da su oni proizvodili kobile. Mogao bi to biti čak i kraj istočno od Morave, ali i uz Dunav, jer je i na Dunavu bilo vodenica. Nije isključeno da su preci današnjih Kobilarova bili starinom iz Kera, jer su i na Jegrički građene vodenice.
    Pišući o stanovništvu današnjeg Novog Miloševa, Erdeljanović prenosi da je „paša nadenuo jednom od dvojice braće nadimak »Kobilar«, a drugi »Ajgirov«, a taj je drugi prešao u Beodru, ali se njegovi potomci zovu Pušići; tri brata iz Kera: jedan otišao u Srem, u Irig, od njega ima u Šapcu Sava Pušić; jedan ostao u Molu, a jedan prešao u Beodru… Radulaševići se zvali, a podelili se na tri grane: Stajići, Pušići i Kobilarevi i svi slave Sv. Nikolu; ovde su prva dva, a Kobilarevi u Keru u Bačkoj… Pored Kobilarevih su bili i Ajgirovi, koji su izumrli”.
    Neosnovano je verovanje da su Kobilarovi iz Bugarske, jer im se prezime završava na -ov; „teorija” o takvom poreklu nastala je na samom kraju Drugog svetskog rata, pošto je tada, po pričanju nekih starijih Kobilarova, kroz Ker, odnosno Pašićevo, prošao jedan bugarski oficir istog prezimena.
    Dodajemo ovde da su Kobilarovi beleženi u matičnim knjigama i kao Obilarovi. Na primer, umrla je 1786. godine Sosana, kći Pavla Obilarova. Moguće je da je prezime Kobilarov izgovarano sa podsmehom, pa je učinjen pokušaj da se ono promeni. To se, međutim, nije postiglo, kao što se to zbilo sa prezimenom Kobilić-Obilić.
    Dva su ogranka Kobilarovih u Zmajevu: Trivunčvvi, „pravi” Kobilarovi, i Jurišini, po muškoj liniji naslednici istoprezimene porodice iz Despotova; sredinom prošlog veka, jedna odiva Kobilarovih bila je tamo udata za nekog Jurišina, ali se ubrzo vratila u roditeljski dom, u drugom stanju, da li kao udova, da li razvedena. Kad joj se rodio sin, u matične knjige upisan je kao Kobilarov; njegovi potomci nose nadimak Jurišini. Oba ogranka Kobilarovih slave Svetoga Nikolu (19. decembra).

    Krstić
    Zabeležili smo 1743. godine i Krstu Kobilarova. Srećemo ga opet 1752. i 1756. godine, ali ovoga puta i Nedeljka Krstića. U ovom popisu iz 1752. godine Nedeljko je upisan odmah iza Krste, što posredno govori o njihovom rodbinskom odnosu. Budući da je tokom života naredne generacije došlo do ustaljivanja prezimena, može se sa punom sigurnošću reći da se porodica Krstić izdvojila iz Kobilarovih. I oni slave Svetoga Nikolu.

    Nović

    Godine 1715. popisana su dva domaćina sa imenom Subota: Kerac i Murgašanin. Pet godina kasnije, dva domaćina istog imena nose prezimena: Kantarac i Nović. Takođe, popisan je i jedan Bota Murgašanin. Ime Bota i ovde treba čitati kao Subota, jer je i u popisu od 1725/26. godine obuhvaćen Subota, a ne Bota Murgašanin. Prema tome, samo je Subota Kerac mogao „promeniti” prezime ili u Kantarac ili u Nović, a najpre biće u Kantarac. Mislimo to zbog toga što je knez seoski u narednom popisu, 1725. godine, Tomo Kantarević, sin Subote Kantarca (Kantarevića). A morao je biti starosedelac onda izabrani knez, a nikako skori doseljenik. Stoga, valja pretpostaviti da su Novići doseljeni u Ker između 1715. i 1720. godine. Odakle, to nismo mogli zaključiti.
    Deda Danke Nović, učiteljice iz Zmajeva, koji je umro u devedesetoj godini, uvek je s ponosom isticao da je prvi sveštenik u Keru bio od Novića. Pre bi to mogao biti pop Josif Novicki, odnosno Nović, popisan u Štatistici pravoslavnog sveštenstva u bačkoj eparhiji iz 1733. godine, nego Josif Nović iz 1785. godine, koga jedan spis Karlovačke mitropolije iz 1905. godine pominje kao prvog kerskog paroha: prvi popisani sveštenik u Keru bio je Negovan Ćurčija iz 1732, ali je isto tako izvesno da je barem pet sveštenika, popisanih u onoj maločas pomenutoj Štatistici iz 1733. godine, službovalo u Keru i pre popa Negovana, a neki od njih možda i od početka 18. veka.

    Zbućnović
    Porodica Zbućnović, čiji je prvi predstavnik sa ovim prezimenom u Keru, Petar Zbućnović, upisan u Domovni protokol 1835. godine, ogranak je Novićevih, ali po ženskoj liniji. Naime, jedan Nović imao je ćerku jedinicu, udatu za nekog Čenejca, Vlaha, po prezimenu Zbuć. Pošto je došao za ženom u kuću, zet je svom prezimenu Zbuć dodao ženino prezime Nović, ne bi li se ono barem u ovom obliku očuvalo. Ovo nam je ispričala učiteljica Danka Nović, takođe po sećanjima svoga dede. Bliže podatke nismo mogli naći u matičnim knjigama rođenih, jer su one od 1803. do 1849. nestale, najverovatnije spaljene tokom madžarske „revolucije” 1848/49. godine.

    Vlaović
    U popisu iz 1720. nalazi se Đuro Vlaškozemac, 1728. Jovica Vlaškalin, a 1743. godine Andrija Vlah. Uvek se, dakle, javlja po jedna vlaška porodica. Očigledno, radi se o precima današnjih Vlaovića, pošto smo i prezime u ovom obliku prvi put sreli u popisu iz 1784. godine. Prezime Vlaović našli smo i u matičnoj knjizi umrlih za 1788. godinu, kada je u 37. godini života umro Pavle Vlaović. Mogao je to biti mlađi brat Petra Vlaovića, onog koji je popisan 1784. godine. Krajem 18. veka srećemo se i sa prezimenom Vla: godine 1791. u Keru je rođen Ilija, sin Jovana Vla Stefana iz Aljmaša, a 1795. i Gavrilo, sin Josifa Vla Stefana. Josif i Jovan bili bi sinovi onoga Stefana Vlaha čije ime nalazimo u popisima iz 1772. i 1784. godine, i koji je 1792. go- dine upisan u matičnu knjigu umrlih u Keru kao Stefan Vlahović, s naznakom da je poživeo osamdeset godina.
    Prezime Vlaškozemac značilo je u to vreme isto što i Banaćanin, pa taj podatak upućuje na njihovo ranije poreklo.

    Kavgić
    Prezime Kavgić prvi put zabeleženo je u popisu iz 1743. godine, u obliku Kavkity; pre toga ono je upisivano kao Kalga, Kaiga, Kauga. Reč kavga sa značenjem svađa, prepirka, boj, tuča, ukazuje na temperament nekog od predaka po kome je porodica dobila ime.

    Gajicki
    Nastanak prezimena Gajicki, kao i poreklo ove porodice, jednako su zanimljivi. Sigurno je da prezime Gajicki ima isto značenje kao i Gajcanin (Gaityanin, Gajtsanin, Gajtyanin, Gaicsan, Gaytyanin, Gaiczki, i slično), i da je nastalo od imena naselja Gajza, zabeleženog u bačkoj nahiji za vreme turske vlasti. Ono je 1561. godine imalo 20 domaćina i jednu udovicu. Može biti da se ovo naselje nalazilo na potesu G aza u današnjem bođanskom polju.
    Svi Gajicki iz Zmajeva su u srodstvu i slave Svetog Georgija. Istina, jedan ogranak slavi Svetog velikomučenika Georgija – Đurđevdan (6. maja), a drugi Obnovljenje hrama Svetog Georgija – Đurđic (16. novembra). Do te podele došlo je iz „domaćinskih” razloga. Naime, nekad su svi oni slavili Đurđevdan i svi su imali nevolja kad je u proleće, pošto se zalihe hrane uglavnom istroše, trebalo dočekati goste. Zbog toga, neki od Gajickih uzeli su za slavu Đurđic, usred jeseni, kad je slavska trpeza mogla biti bogatija i raznovrsnija.
    U popisu iz 1751/52. popisan je i kerski sveštenik Filip Gajicki, a 1784. godine pop Pavle, koji je takođe bio Gajicki.

    Andrić
    Predstavnik porodice Andrić, sa prezimenom u današnjem obliku prvi put je popisan 1743. godine. Bio je to Nedeljko Andrić. Nema razloga da se s njim ne poistovete Nedeljko Andreović iz 1728. i Nedeljko Kerac iz 1725/26. godine, s obzirom na to da su navedena lica jedina sa tim imenom u ovim dvama popisima. Prema tome, radi se o starosedeocima u Keru, najverovatnije naseljenim ovde pre Velike seobe.

    Rackov
    Prema pričanju Ljubice Plačkov, u Ker se iz Parabuća (Ratkova) doselio Dimitrije Rackov sa sinom Vasom, negde oko 1830. godine. U Domovnom protokolu kerske parohije zabeleženo je da je Dimitrije rođen 1793, njegova žena Marija 1794, a Vasa oko 1824. godine. Vasa je imao sina Radivoja (1854) i sinove-blizance Petra i Pavla. Baba Ljubica je Petrova unuka, te otud i njeno sećanje na doseljenje Rackovih. Pavle, deda Paja, umro je u dubokoj starosti, oko 1950. godine.
    Nema bližih podataka o poreklu Rackovih u Parabuću, naselju prvi put zabeleženom 1266. godine. U popisu iz 1772. godine pominje se jedan Taczko Vujkov, čije bi se ime moglo čitati i Racko.
    Mile Rackov, sin Lazin, saopštio nam je da su njegovi preci verovatno doseljeni iz Bugarske, iz mesta Saldin(?) kod Sofije, gde i danas, navodno, ima Rackovih. Mislimo da ovo verovanje nema nekog naročitog osnova, utoliko pre što je prezime Rackov nastalo od ličnog imena jednog pretka, kao što je to bilo uobičajeno u ovim krajevima. Takođe, ovo prezime ukazuje i na naziv Rac-Srbin, mali Rac-Racko.
    Nije bez značenja ni napomena Ljubice Plačkov, čije je sećanje na razgovore sa dedovima bilo vrlo živo, da takvu pretpostavku o bugarskom poreklu Rackovih nikada ranije nije čula.

    Matin
    Iz Parabuća, zajedno sa Dimitrijem Rackovim doselio se i Dimitrije Matin, sin Jovana Milutinova, rođen 1794. godine. Nažalost, popisi iz Parabuća, ni onaj iz 1743, ni onaj iz 1772. godine, ne pružaju nam nikakvu mogućnost da bliže odredimo poreklo Matinih.
    Dimitrije Matin imao je sinove Milutina (1813) i Mladena (1825); Milutinovi sinovi bili su Jakov (1842) i Lazar (1852); ne znamo koji je od njih dvojice bio otac Milutina Matina (1885-1968); verovatno Lazar, jer je jedan Milutinov sin dobio ime po dedi.
    Matinih više nema u Zmajevu; u poslednjoj generaciji onih koji su ovde živeli, bili su sinovi ovde poslednjeg pomenutog Milutina: Novak-Baća (1907-1968), Lazar (1910-1971), Dragutin (1913-1968), seoski sveštenik od početka Drugog svetskog rata do smrti, i Stevan (1914-1944). Novak se nije ženio. Dragutin je imao tri kćeri, a Stevan jednu. Lazin sin Milutin živi u Sjedinjenim Američkim Državama, u Bostonu, gde se odselio koju godinu posle očeve smrti; tamo živi i danas.

    Hrnjački
    Poreklo porodice Hrnjački, u Keru zabeležene kao Hmyakovics (1715), Hemyakovits (1720), Hemakovity (1725), Emyakovity (1743), treba tražiti u naselju Hrnjak (Hrnjakovo, Hrnjakovci) u Tamiškoj županiji, u Rumuniji. Ovo naselje zabeleženo je prvi put 1468. godine. Imali je 1717. sedam, a 1773. godine 99 domova.
    Hrnjakovo se nalazi u današnjem rumunskom Banatu, u Banatskoj Crnoj Gori. Po predanju, ova oblast (istočno od Temišvara, između Moriša i Tamiša) naseljena je Srbima odmah posle bitke na Kosovu. Bilo je tu 24 naselja; koja, ne znamo tačno. Druga priča ukazuje na mogućnost da je Hrnjakovo naseljeno Srbima tek 1731. godine, pod patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem Šakabentom (Peć, 1698 – Sremski Karlovci, 1748), no, čini nam se, bez imalo osnova. Jer, 1786. godine zapisano je da u Hrnjakovu žive Srbi „koji svoj jezik rđavo govore”. A za oko pedeset godina maternji jezik ne može se toliko zaboraviti, još manje izgubiti.
    Moglo bi biti, čak, da se ovde radi i o srpskim starosedeocima u Banatu, odnosno da su preci Hrnjačkih živeli u Banatu odvajkada. Ističemo ovde zapažanja izvesnog broja naučnika da su etničke razlike između Srba starosedelaca u Banatu i Srba u Srbiji minimalne, čak nikakve.

    Galetin
    Godine 1743. popisan je i Galeta Ernjaković. Samo on može biti rodonačelnik Galetinih, tim pre što se radi o vrlo retkom imenu, samo jednom zabeleženom u svim datim popisima. Već 1771. u Keru živi Petar, sin Kirila G aletina, a u popisu iz 1784. godine popisan je i Stevan Galetin, što se ovde vremenski poklapa. Od ovoga Kirila, najverovatnije Stevanovog brata, i počinje upotreba očevog imena Galetin kao prezimena. Galetini su, dakle, ogranak Hrnjačkih.
    Galetini su se ponegde pisali i kao Galetići; potvrdu za to našli smo u matičnoj knjizi venčanih u pravoslavnoj crkvenoj opštini u Parabuću, današnjem Ratkovu. Naime, zapis iz 1835. godine kazuje da je na venčanju Petra Savkeljića iz Starog Kera i Perside, kćeri Stefana Ostojića iz Parabuća, kum bio Simeon Galetić, a svetu tajnu venčanja obavio je paroh parabućki Miailo Ferenčević, rođen u Keru. (Nesumnjivo, Savkeljići su Sa- vini, jer se za njih i danas koristi nadimak Savkelja).

    • Taranjac

      Prezivam se Taranjac. Zna li neko mozda vise o tom prezimenu, jer nigdje ne mogu pronaci da li ima jos Taranjaca osim moje porodice, a deda mi je rodjen u Titelu? Hvala

      • Ilija Petrović

        Taranja je naselje zabeleženo u Bačkoj županiji još 1345. go­di­ne. Za vreme turske vladavine pominju se tri Taranje: Donja, Gor­nja i Srednja, a nalazile su se između Despot-Sentivana (De­spo­tova) i Torže (Savinog Sela). Sve tri Taranje imale su 1590. go­dine 33 doma. Kasnije su raseljene, a njihovi stanovnici našli su se u okolnim naseljima; jedan od njih došao je i u Ker (danas: Zmajevo). Raka Ta­ra­njac, popisan 1725/26. godine, može se smatrati rodo­na­čel­ni­kom starije kerske porodice Rakić. Pod tim prezimenom prvi je u­be­ležen Pa­vle Rakić, godine 1743, najverovatnije sin Rake Ta­ranjca

  6. vojislav ananić

    2. deo

    Bujandrić
    Nema podataka na osnovu kojih se može suditi o poreklu Bujandrića. Moramo se zadovoljiti konstatacijom da je već u prvom popisu zabeležen Živko Bujandra, u kasnijim popisima Bujandrić. Godine 1752. i 1756. pominju se Todor i Vesa Bujandrić.
    Nesumnjivo, radi se o starosedeocima u istočnom delu Panonske nizije, kojima su prezime „dali” njihovi nekadašnji rumunski susedi: rečju bulandra bul’andra, odnosno buleandra bul’andr (l’ – -umekšano l, glas između l i lj) u rumunskom jeziku označava se xaina veche haina vvkv, stara haljina, ali i žvna slovodnijih moralnih nazora. Rvč vvkv u srpskom jeziku isto je što i vvtah, vvt, fvtak, odnosno star, pohaban.

    Žižakov
    Prezime Žižakov zabeležili smo prvi put u obliku Žižaković, u popisu iz 1784. godine. Tri godine kasnije, u matičnim knjigama iz Kera nalazimo da je rođen Simeon Žižaković, sin Kirila Stojkova. Godine 1792. umro je Joan, sin Josifa Žižako- va, a naredne godine rođen je Josifu sin Lazar.
    Popisan je 1743, a i 1746, 1752. i 1756. godine, Stojko Jovandić (Jovantity, Jovandity, Jovancsity). Može biti da je rođen oko 1720. godine. Ako bismo pretpostavili da je oko 1755. godine rođen Simeonov otac Kiril, onda bi ovaj Stojko, jedini popisani stanovnik Kera sa tim imenom, bio otac Kirilov.
    Popisi ničim ne ukazuju na moguće poreklo Stojkovo.
    Još bi teže bilo reći otkud potiče prezime Žižakov (sa naglaskom kao u prezimenu Momirov), ili, kako je prvobitno pi- sano, Žižaković ( kao u Živanović); ne može biti da je prezime nastalo od reči žižak, fitilj u kandilu, ili žitni žižak, insekt koji kao parazit živi u žitu, pošto bi ono tada, u oba slučaja, glasilo Žiškov. Prezime je moglo nastati samo od reči žižlk (sa naglaskom kao u rečima težak, seljak), nastale od nama neprepoznatljive osnove, ili prezimena Žižić (-Žiža-Žižak), ako bismo se zadovoljili pričom o postojbini Žižakovih u Crnoj Gori, u bratstvu Žižića. Može se čak pretpostaviti da je prezime izvedeno od imena Živan, Živa, odnosno od njegovog hipokoristika Žiža (imena od milja); „detetu sa imenom Živan, ili Živa, kad se tepa kaže se: Žižo”.
    Ne bi trebalo odbaciti ni pretpostavku da se u osnovi ovog prezimena nalazi turcizam džidža, drangulija, sitan predmet, odnosno izvedenica džidžali, nadžidžan, nakićen, možda i sitničar (trgovac sitnom robom, ali i cepidlaka). Od nje je mogla nastati posrbica džidžak (sa naglaskom kao u seljak), sa istim značenjem. Kako je u ovim krajevima glas dž često zamenjivan glasom ž, i u iz – govoru i u pisanju (džandar=žandar; džigati=žigati; dželat=želat; Džigurski=Žigurski; Sadžakov=Sažakov; Odadžija=Odažija;), reč džidžak lako je mogla „prerasti” u žižak, a odatle u pre- zime Žižaković, odnosno Žižakov, kako prezime danas glasi.

    Vukosavljev
    U radu iz 1974. godine, na strani 84, napisali smo da ,,u Vojvođanskom arhivu beleži se, 1789, u jednom dokumentu Gavra Vukosavljev”. Obnavljajući ovaj rad (1978. godine), saznajemo da je to lice istovetno sa osobom popisanom 1784. godine kao Gavra Vukosav. Prvi Vukosavljev zabeležen u crkvenim matičnim knjiga- ma u Keru zvao se Petar, a rođen je 1801. godine; sin mu Avram rođen je 1825. godine.
    Do godine 1756. nema nikakvih podataka koji bi ukazivali na njihove pretke u Keru. Može biti, zbog toga, da se radi o doselje- nicima tokom druge polovine 18. veka.
    Verovatnije je, mislimo, da je sredinom 18. veka živeo u Keru bar jedan Vukosav, otac Gavre Vukosav(ljev)a, po kome je porodica mogla dobiti prezime. On bi mogao biti rođen četrdesetih godina, što znači da bi 1769. godine, kad je stanovništvo Bačke županije popisivano, bio u njega upisan kao glava porodice. Nažalost, taj popis je nestao, a sa njime i mogućnost da se sa sigurnošću utvrdi poreklo Vukosavljevih u Keru.
    Sasvim uzgredno, dopisujemo i sledeće: U svim popisima stanovništva Bačke (koje je objavio Živan Sečanski) sreli smo samo jednog domaćina po imenu Vukosav. Živeo je u Vrbasu, a popisan je 1715. godine kao Vukosav Sicza(?). Godine 1720. taj Vukosav ubeležen je kao Vukossa Parastinacz, Vukosav Parastinac, prema imenu jednog ugašenog naselja iz okoline Vrbasa. Parastin se 1650, godine pominje kao naseljen, a u 19. veku kao pustara. Naredni popisi beleže Živana Vukosavljeva, sve tamo do 1743. godine. Docnije mu u Vrbasu nema traga, ali ni drugim Vukosavljevima. Godine 1973. zapitali smo se da li su prešli u Ker?
    Biće da jesu, jer je pop Dragutin Čolaković u jednom svom spisku za ubiranje parohijala, početkom 20. veka, pored imena Filipa Vukosavljeva upisao i reč Vrbaški.

    Latinkić
    Porodica Latinkić naselila se u Ker, po svoj prilici, tek sredinom 18. veka. U matičnim knjigama iz 1786. godine zabeležen je jedan Andrija Latinkić kao kum na krštenju, a tri godine kasnije umrla je supruga Kostana Latinkića. Ranije su Latinkići živeli u Latinu, odakle im i prezime. Ovo srpsko naselje sreće se polovinom 18. veka kao naseljeno, a kasnije o njemu nema traga. Ne zna se na kome se mestu nalazilo ovo naselje.
    Za nas je, međutim, interesantniji podatak da je u Bukčinoviću, u neposrednoj blizini Apatina, popisan 1715. i 1720. izvesni Sekula Latinčić, a 1725. godine Todor Latinić. Naselje Bokčinović (Bukčinović) prvi put se pominje 1543. godine. Imao je 1715. godine 27 poreskih glava, sedam godina kasnije 153, a 1743. godine 232 doma. Pošto su se njegovi stanovnici bavili gusarenjem, bili su 1748. godine preseljeni u Stapar i Kulu. Na njihovo mesto naseljeni su Nemci. Vrlo je lako moguće da je koji od budućih kerskih Latinkića prešao tih godina u Ker i tu zasnovao porodicu. Prvi od tako popisanih predaka današnjih Latinkića (1772. godine) bio je Josim Latinski, što nedvosmisleno potvrđuje vezu sa Latinom i da im „rodonačelnik” nije mogla biti neka nepoznata Lašinka. Ne može se ni pretpostaviti kako je 1784. godine Josimov potomak Stevan upisan kao Latinkić.

    Stepanov
    Porodica Stepanov koja danas živi u Zmajevu naselila se ovde nešto pre Prvog svetskog rata, kada je Stevan Stepanov došao iz Turije sa svoja tri sina. U Turiju su ovi Stepanovi došli iz Šova (Ravnog Sela). Njihove pretke našli smo u popisima od 1720. godine i kasnije, najpre Miloša Tolmača, a zatim, 1743, i njegovog sima Stepana Tolmačeva. Radi se, najverovatnije, o porodici koja u ovim krajevima živi od pre Velike seobe. Lo- gično bi bilo, naime, da je ulogu tolmača, tumača u poslovima između doseljenika i upravnih vlasti preuzeo čovek koji je do- bro znao jezik državne administracije i pravila ponašanja, dakle: starosedelac.
    Naselje Šove, inače, beleži se krajem 15. veka. Godine 1590. Šove imaju 12 domova, da bi krajem 17. veka bile nenaseljene. Između 1746. i 1758. godine to je pustara. Trag o raseljavanju njenih stanovnika sačuvan je na raznim stranama, u prezimenu Šovljanski.
    U onom već pomenutom Čolakovićevom spisku za ubiranje parohijala, Stepanovi su upisani kao Turinski.

    Čizmić
    Čizmići su u Stari Ker došli pri kraju Prvog svetskog rata: bili su to Ivan i Vladimir, sinovi Joce Čizmića iz Sentomaša (Srbobrana), oženjenog Milicom, kćerju Nestora Maleševa iz Kera. Pošto su u dečačkim godinama ostali bez oba roditelja (otac im je poginuo negde na frontu, kao austrougarski vojnik, a majka je, poslednje ratne godine, umrla od španske groznice), brigu o njihovom odrastanju preuzeo je Miličin brat Paja. Iz Pajine kuće u Starom Kepy oni su krenuli na izučavanje zanata: i Ivan i Vladimir postali su trgovci. Posle toga, i jedan i drugi zasnovali su svoje porodice u Pašićevu. Vladimirovi sinovi (Stevan, novinar i Radovan, sarač) umrli su u svojim pedesetim godinama, a Ivanov sin Joca, penzionisani veterinar, živi u Bačkoj Palanci.
    Inače, Čizmići su u Sentomašu bili starosedeoci. U popisu tamošnjeg stanovništva iz 1725/26. godine nalazimo i ime Ko- ste Čizmina, koga možemo smatrati njihovim nesumnjivim pret- kom. Iako se u najstarijem sačuvanom popisu iz 1720. godine ne nalazi neko ime sa kojim bi se taj Kosta mogao dovesti u vezu, sa sigurnošću se može reći da je Kostin otac bio čizmar po zanimanju; on bi bio rodonačelnik zmajevačkih Čizmića.

    Paraveljin
    Za porodicu Paraveljin nemamo podatke koji bi mogli ukazati na njeno poreklo ili na nastanak prezimena. Poznata su nam samo tri njena predstavnika: Stevan (1906-1970), njegovi sinovi Lazar (1933-1950), i Vojislav (1930-1994), i Laza (1958), sin Voji- slavov, koji živi u Zmajevu.

    Babić
    Prvi Babić popisan je u Keru 1752. godine, a zvao se Nedeljko. Isto to lice popisano je još dva puta: 1756. i 1772. godine. U ranijim popisima ne može se naći bilo kakav trag koji bi mogao ukazati na Nedeljkovo poreklo, ili na poreklo prezimena Babić, ili na vreme kad je ova porodica došla u Ker.
    Dobrivoje Babić, sin Stevanov, rođen 1951. godine, saopštio nam je da se njegov pradeda doselio u Stari Ker odnekud iz Bosne, što bi značilo da današnji Babići u Zmajevu nisu od loze kerskih Babića. Ova je priča malo verovatna, jer drugi zmajevač- ki Babići za nju ne znaju. Pored toga, istraživanja Milana-Bate Botića, sina Ljubomirovog, kazuju da je njegov predak Pavle Botić bio oženjen Teodorom Babić, rođenom oko 1820, najverovatnije unukom nekog od onih Babića iz popisa od 1772. do 1786. godine. Ona je bila majka Save Botića, Ljubomirovog dede a Milanovog pradede, rođenog 1859. godine, a umrla je pet-šest nedelja po rođenju Savinom; pre toga imala je još tri sina i nekoliko kćeri. Ovaj ogranak Botića u srodstvu je sa današnjim zmajevačkim Babićima, koji su u selu mnogo stariji od Dobrivojevog pradede i sežu do početka 18. veka.
    Najstariji Babić upisan u prvu matičnu knjigu umrlih u Keru bio je Pavle Babić (1730-1787).
    Ostala prezimena

    Morao bi neko očekivati da u Zmajevu živi bar jedna porodica sa prezimenom Kerac. Njih, međutim, ovde nema. Najveći broj Keraca preselio se u druga mesta i tamo dobio svoje prezime prema mestu ranijeg življenja. Oni koji su ostali u rodnom selu preuzeli su, vremenom, druga prezimena.
    U matičnim knjigama srećemo još neka prezimena kojih u Zmajevu više nema: Ajgirov (Hajgirov), Vezilić, Živančev, Kantarević, Momirov, Pajić, Stefanović, Topalov, Čolić, i tako dalje. Nije nas zanimalo da li su one izumrle ili se iz Kera iselile. Izuzetak činimo sa prezimenima Hajgirov (Ajgirov), Vezilić, Pajić i Stefanović.

    Hajgirov (Ajgirov)
    O prezimenu Hajgirov (Ajgirov) pišemo zbog toga što se radi o jednoj od najstarijih popisanih porodica u Keru, izumrloj posle ravno dva veka, krajem Prvog svetskog rata. Prvi popisani Hajgirov u Keru bio je Radivoj Hejger, Padueoj Hajgir iz 1720. godine, a samo najslobodnijom pretpostavkom može se zaključivati da bi to lice moglo biti istovetno sa Radivojem Beljaninom, popisanim jedino 1715. godine. Nije, dakle, isključeno da Hajgirovi vode poreklo iz Bele, a da je Radivoj Beljanin već za sledeći popis (1720) dobio novo prezime, da li po pastuvima, ajgirima, koje je držao, da li zbog svoje pohotljivosti, ili raspusnosti; za pohotljivog čoveka kaže se da je ajgirovit, ili ajgir. Radivoj Hajgir popisan je još jednom (1725/26), a i u narednim popisima skoro redovno sreće se po jedan Hajgir: Mihajlo (1728), Josim (1752, 1756), Sima (1772), Jovan (1784).
    Poslednji stanovnik Kera sa ovim prezimenom bio je Lazar Ajgirov, od oca Acka, ili Aleksandra, ili Šandora, kako je u po- jedinim javnim spisima beležen, i majke Ane, rođena Botić. Kuća mu se nalazila u Zelenjaku, danas u Lenjinovoj ulici 130. Lazareva sestra Emilija-Mila, rođena 1863, bila je udata za Todora Gajickog iz Kera; rodila je dva sina: Lazu (1888-1976) i Stevana (1893-1987). Emilija je umrla 1. jula 1903. godine. Lazar Ajgirov umro je 26. avgusta 1916. godine, u šezdeset drugoj godini života. Na samom kraju januara 1917. umrla je Lazareva žena Marija- Maca, rođena Cvejić, a 10. januara 1918. godine, u osamdeset devetoj godini, i majka Ana. (Anin otac zvao se Jovan; njen brat Pavle praded je Milanu-Bati Botiću, sinu Ljubomirovom).
    Pošto su Lazar i Marija bili bez poroda, ostavštinu Ajgirovih nasledio je stariji Lazarev sestrić Laza Gajicki. Nasleđenu kuću on je kasnije prodao porodici Krstić, Miti i Milici; ta kuća sada je u vlasništvu Dana Ćurčića.

    Vezilić
    Vezilića u Zmajevu nema, najverovatnije od 1800. ili 1801. godine, kada su se preselili u Žabalj. Poslednji pisani trag o kerskim Vezilićima nalazimo u 1798. godini, kad je Kiril Vezilić kumovao na krštenju novorođene Marte, kćeri Jovana Vla Stefanova. O ovom prezimenu ponajviše govorimo zbog književnika Aleksija Vezilića, rođenog u Starom Keru a malo poz- natog čak i u intelektualnom svetu. Vezilić je bio jedan od rodo- načelnika srpskog „učenog stihotvorstva”, a prema pisanju knji- ževnog istoričara Bore Marinkovića (Beograd, 1930), „iako nije savladao tajnu pesničkog zanata, ponudio je savremenim čitaocima niz poetsko-filosofskih tema i tehničko-kreativnih postupaka. Jedan period u razvitku srpske poezije dobio je, zahvaljujući njegovim naporima, potpuno nove dimenzije i prerastao prvobitne registre dotadašnjih nedovoljno kultivisanih i misaono nemoćnih lamentacija”.
    Dr Velimir Mihajlović piše u Zborniku Maticv srpskv za književnost i jezik 1975. godine o poreklu prezimena Aleksija Vezilića. Pošavši od pogrešnog podatka da se prezime Vezilić u Starom Keru prvi put pominje 1720. godine, Mihajlović nam nudi dva rešenja:
    Porodica Vezilić u prošlosti prezivala se Kerac;
    Vezilići su u bliskom srodstvu s Kercima.
    Ovo drugo rešenje potpuno je neinteresantno u pogledu rasprave o poreklu prezimena, jer su Vezilići mogli biti u srodstvu i sa bilo kojom drugom porodicom u Keru.
    Prvo rešenje neodrživo je, jer se zasniva na pogrešnom podatku. Evo zašto:
    Stanovništvo Kera popisano je prvi put 1715. godine. Među devetnaest domaćina nalazi se i Krsta Vezinić i samo jedan Kerac, imenom Subota. Ostali, uglavnom, imaju prezimena izvedena prema mestu njihovog ranijeg življenja. Krsta Vezinić je, nesumnjivo, Vezilić i nije Kerac. On se verovatno doselio u Ker, ili možda njegov otac, dvadesetak godina pre popisa. Možda u Velikoj seobi, iz Srbije, čuvajući prezime koje je porodica tamo imala.
    Domišljanja dr Mihajlovića o nastanku prezimena Vezilić vrlo su zabavna i nimalo jednostavna. On odmah odbacuje logičnu pretpostavku da je prezime nastalo od ženskog imena Vezilja ili reči vezilja (žena koja veze), valjda zato što je ta pretpostavka i najočiglednija. Moguće je da je prezime prvobitno i glasilo Veziljić, ali zbog teškoća u označavanju glasa „lj” i zbog toga što su popisivači u Ugarskoj bili uglavnom Nemci ili Madžari, prezime je pretvoreno u Vezilić i tako se ustalilo.
    Nije isključeno da se u osnovi ovoga prezimena nalazi i vrlo retko žensko ime Vezilija (u telefonski imenik Novog Sada za 1995/96. godinu upisana je samo jedna žena sa tim imenom: Vezilija Brkić), ali i ono je nastalo tako što je reč vezilja produžena za jedan slog. U takvom slučaju, prezime bi najpre glasilo Vezilijić, a zatim bi došlo do njegovog skraćivanja u Vezilić.
    U zgred, ovo prezime u popisima stanovništva u Keru uvek se različito piše: Veszinics (Krsta, 1715), Vessemity (Gaja, 1725/26), Vezer (Gaja, 1752), Vezility (Gaja, 1756. i Živko, 1743), Vezilitty (Živko, 1728), Veszelity (Bogoja, 1772), Vaszilia (Luka, 1772).
    Mihajlovićeva pretpostavka da je prezime Vezilić nastalo od nepotvrđenog muškog imena Vezilo mora otpasti iz najjednostavnijih jezičkih razloga. U Srba, prezimena izvedena od žen- skih imena (i imenica ženskog roda) završavaju se na -ić, što bi značilo da ime Vezilja i imenica vezilja daju prezime Veziljić-Vezilić, isto kao i ime Vezilija-Vezilijić-Vezilić. Na —ić završavaju se i prezimena izvedena od muških imena koja se završavaju na —a, dakle kao i ženska imena, na primer Ilija- —Ilijić—Ilijć—Ilić. Prezimena izvedena od ostalih muških imena (i imenica muškog roda) završavaju se na -vić, što znači da bi se u Mihajlovićevom (i našem) slučaju, od muškog imena Vezilo formiralo prezime Vezilović, baš kao što se od mu- škog imena Mihajlo izvodi prezime Mihajlović.
    Najznamenitiji izdanak kerskih Vezilića jeste, van svake sumnje, Aleksije Vezilić. O njemu Milorad Botić, rođeni Starokerac, piše sledeće:
    Aleksije Vezilić, učitelj i književnik (Stari Ker / Zmajevo 1753 – Novi Sad, 12. I 1792). Prvo obrazovanje stekao u roditeljskoj kući od oca Avrama i u rodnom selu, gde je od 1703. postojala osnov- na škola. Učio zatim latinsku gimnaziju u Novom Sadu („slavensku”) i Segedinu, a licej na latinskom i nemačkom jeziku u Pešti i Budimu. U Oseku je 1781. bio polaznik učiteljskog seminara Stefana Vujanovskog.
    Za učitelja narodne škole u Sremskim Karlovcima postavljen je 1782. godine, da bi odatle otišao u Beč i upisao se na tamošnji Pravni fakultet.
    Nesuđeni kaluđer – Zadržao se na studijama nešto više od godinu dana, a onda je rešio da ode u kaluđere, pa se 14. septembra 1784. svom prijatelju Kirilu Živkoviću, arhimandritu u manastiru Grgetegu, prijavio za iskušenika. Ali kako je bio nemirnog duha, nije ostvario tu nameru, jer već 8. oktobra 1784. boravi u Novom Sadu, da bi ponovo otišao u Beč, gde se zadržao oko godinu dana. Od 1785. do 1788. živeo je u Sremskim Karlovcima, radeći kao privatni učitelj latinskog i nemačkog jezika. (Mimo toga, u matičnoj knjizi rođenih u Kepy zapisano je da je 9. januara 1786. godine krštena Jefimija, kći Jefte Andrića i žene mu Julijane, i da je kum bio Aleksije Vezilić, žitelj novosadski – IP).
    Ugled koji je uživao kao prosvetni radnik, doneo mu je unosno mesto: 14. jula 1787. postavljen je za proinspektora pravoslavnih srpskih i rumunskih škola u Velikovaradinskom dištriktu sa sedištem u Nađvaradu (današnji grad u Rumuniji, Oradea Mare). Bio je nadležan za nadzor nad školama i učiteljima u Biharskoj, Aradskoj, Bekeškoj, Čanadskoj i Čongradskoj eparhiji. Uporedo sa službenim poslovima, davao je privatne časove đacima i neškolovanim sveštenicima. Unijatski sveštenici, kojima je smetalo sve što je imalo pravoslavni karakter, nisu ni njegove akcije dobro primali, čak su vodili i hajku protiv njega, insinuirajući mu da je više sklon „uživanju slasti ovozemaljskog života” nego služenju duhovnim vrlinama. Kad mu je sve to dosadilo, 1791. podneo je ostav- ku i prinudno je penzionisan.
    Mitropolit Stefan Stratimirović bio mu je naklonjen i hteo je da ga u zvanju arhimandrita uvede u manastir Rakovac, ali su se monaški krugovi u Fruškoj gori tome odlučno usprotivili, i zato što je bio laik, i što je zastupao Dositejeve antiklerikalne ideje. Umesto u manastiru, našao je utočište u Novom Sadu kod svog dobrotvora Davida Rackovića, koji je kao gradski senator bio mecena i drugim učenim ljudima, kao što su bili Jovan Muškati- rović, Jovan Rajić, Avram Mrazović i dr.
    Knjižvvna dela – U svom prvom delu – Kraškoje sočinjvnijv o irivptnih i publičnih delah (Beč 1785, II izdanje 1792 u nakladi novosadskog knjižara Damjana Kaulicija) – dao je pravni i admini – strativni praktikum: kako „sočiniti” pisma, ispuniti kvite i obligacije, napraviti kontrakte (ugovore) i testamente i sl. A uz to je doneo i nekoliko književnih priloga, među kojima i odu prosvećenom caru Josifu II. Drugo delo je značajnije, to je zbornik Kraš- koje napisanije o spokojnoj žizni (prvo izdanje u Beču kod Kurcbeka 1788, a drugo u Budimu 1813). U prvom delu ove knjige su lirske pesme, sa idejnim usmerenjem jozefizma i racionalizma i u duhu Dositejevog učenja o ljubavi ka istini. Drugi deo sadrži ode (pohvalne pesme): na prvom mestu je posveta vršačkom episkopu Šakabenti, a od „nekatorih mirskih poglavitih mužej”, pesnikove pohvale dobili su Jovan Avakumović, Teodor Janković-Mirijevski, Jakov Sečanac, Jovan Muškatirović, Stefan Monasterlija i dr. Pored ove dve knjige objavljen je i njegov mali nemačko-slavenosrpski rečnik (1793).

    Pajić
    Lozu Pajića, kojih više nema u Zmajevu, možemo pratiti sa samog početka 19. veka. Godine 1803. rođen je Marko Paić; on je imao dva sina: Lazara (1836) i Savu (1842. ili 1841). Stariji Savin sin zvao se Velimir (1859), a mlađi Marko (1868). Oko 1894. godine Marku i njegovoj ženi Danici rodio se sin Dušan, a 1897. i Vlajko. Dušan je nestao u Velikom ratu, a Vlajko, oženjen Dra- ginjom Akin iz Futoga, ima sina Petra, rođenog u Vrbasu 1931. godine. Petar danas živi u Novom Sadu i na vezu sa očevim rod- nim selom potpuno je zaboravio.
    Otac Marka Paića (Pajića), onog koji je ovde upisan kao najstariji u lozi, mogao bi biti Gyuricza Pajakov(?) Đurica Pajakov iz popisa od 1784. godine, odnosno Georgij Paić, žitelj kerski, koji „Bibliju vethago (starog) i novago zavjeta, u 5 delova sostojeću, priloži crkvi hrama sv. oca Nikolaja… za svoj i svojih večni spomen. Kupljena je za 28 forinti meseca novembra 14, 1806. godine, hodatajstvom (zauzimanjem) jereja Jovana Ferenčevića, paroha ovdašnjeg”.

    Stefanović
    Stefanovića danas nema u Zmajevu. Njihov rodonačelnik bio je Stefan Kerac, popisan 1722. i 1728. godine. Sina Stefanovog, Lazara, srećemo nekoliko puta: 1752 (Lazar Sztipanov), 1756 (Lazar Stefanov), 1772 (Lazar Stephanov) i 1784 (Lazar Stepanov) godine, a on je uvek upisan kao Lazar Stefanov, što znači da se očevo ime, otčvstvo, postepeno pretvorilo u prezime. Istina, on se u matičnim knjigama sreće kao Lazar Kasalov ili Kasalo; jednom je to prezime precrtano i pored njega je upisano Stvfanov, tako da ne može biti nedoumice u pogledu našeg zaključka o rodonačelniku porodice Stefanović. Tako se i moglo desiti da se Dimitrije, sin Lazara Stefanova i žene mu Jelisavete, rođen 1786. godine, u matične knjige najpre upiše kao Dimitrije Stefanov, po novom očevom prezimenu, jednako kao i Dimitrijev mlađi brat Kuzman (1791-1867). Tek kasnije, kad je Dimitrije postao paroh starokerski, on je svoje prezime pretvorio u Stefanović, a isto to učinio je i Kuzman. (Lazar Stefanov imao je još jednog sina, Avrama Stefanova, rođenog 1794. godine, i to je jedini trag sačuvan o njemu).
    Dimitrije je imao sina Mihaila, a ovaj sinove Milutina (1852) i Jovana (rođenog 29. avgusta/10. septembra 1856). Ne znamo šta je bilo sa Milutinom, a Jovan, siromašni starokerski trgovac, u braku sa Sofijom (čije rođeno prezime ne znamo) imao je tri sina: Dimitrija, Žarka i Vojislava (ne računajući Petra, Slavka i Stefana koji su umrli kao deca). Dimitrije, znameniti srpski bogoslov, imao je dva sina: Ksenija i Stanoja, ali od njih nije bilo potomstva. Žarko je imao tri kćeri. Vojislavov sin Ivan danas živi u Bačkoj Palanci, bez potomstva; loza starokerskih Stefanovića sa njime se gasi.

    Neke zaključne napomene
    Ha osnovu svega što je ovde rečeno, moglo bi ce zaključiti:
    Živele su u ovim krajevima pre Velike seobe porodice koje nose sledeća prezimena: Pašanski, Pašćan, Hrnjački, Galetin, Reljin, Rakić, Murgaški, Botić, Beljanski, Gajicki, Vlaović, Zbućnović, Bujandrić, Latinkić, Stepanov, Čizmić, Ajgirov, Vezilić, Pajić, Stefanović, Vukosavljev.
    Verovatno su pre Velike seobe ovde živele porodice: Kavgić, Andrić, Nović, Kobilarov, Krstić, Rackov, Matin, Ćirić.
    Posle Velike seobe, najverovatnije, došle su porodice: Žižakov, Srećkov, Malešev, Marković. Možda u ovu grupu treba svrstati i porodicu Savin i Polzović i, s obzirom na nastanak njenog prezimena (”istočno od Morave”), porodicu Bugarski.

    Prezimena starokerska na kraju 18. veka
    Tragajući za svojim starokerskim precima, Milan LJ. Botić-Bata pažljivo je pregledao najstarije matične knjige nastale između 1786. i 1807. godine, iz njih ispisao sva onovremena prezimena.
    Mnoga prezimena ca ovog spiska potpuno su nepoznata današnjim Zmajevčanima.
    Sa tog spiska, posle dvesta godina, svoje muške naslednike u Zmajevu imaju sledeće kerske porodice:
    Andrić, Babić, Beljanski, Botić, Bujandrić, Vlaović, Vukosavljev, Gajicki, Galetin, Žižakov, Zbućnović, Kavgić, Kobilarov, Krstić, Latinkić, Malešev, Marković, Murgaški, Rakić, Savin, Srećkov, Stepanov, Hrnjački, Ćirić.
    Deo starih kerskih porodica iselio se iz Zmajeva ili ugasio u našem vremenu:
    Vujkovi su odselili u Novi Sad početkom pedesetih godina;
    Vujini su nestali smrću Slavuja Vujina;
    Kolarovići su nestali smrću Dušana Kolarovića;
    Nešići su nestali smrću Svetozara Nešića, onog koji je držao kafanu „Kod zelenog oraha”, sa leve strane puta prema Vrbasu;
    Novickih, koji nisu u vezi sa Novickima s početka 18. veka, nema otkako je umro Petar Novicki. Poslednji njihov izdanak, sin Petrovog brata Alekse, živi u Inđiji;
    Novića u selu nema, a poslednji od njih, Đorđe, sin Lazin, odselio je u Ravno Selo; ima jednog sina;
    Pašanski su nestali smrću Laze Pašanskog-Džame;
    Pašćani su nestali smrću Marka Pašćana, sina Vitinog;
    Reljinih nema u selu; u Novom Sadu živi Svetozar, sin Prokopijev, unuk Svetozarov, praunuk Teodorov – ima dve kćeri. Dušan, mlađi brat Svetozarov, ima sina Proku, oženjenog ali (još) bez dece. Najmlađi Svetozarov brat Nikola živi u Cirihu i ima sina Aleksandra, još neoženjenog;
    Od Savinih u selu živi samo Miloš, sin Lazarov; nema dece. Tu se ponekad pojavljuje i Aleksandar Savin iz Novog Sada, sin Prokopijev a unuk Žarkov;
    Porodica Marinkov svedena je na jednu mušku glavu, a ni on, Milenko, sin Perašov, nema dece;
    Porodica Bugarski svedena je u Zmajevu na jedan izdanak, a on, Petar, sin Savin, u poznim godinama, nema muškog potom- stva. Savin brat Aca imao je dva sina: Radu i Lazu. Prvi ima sina Acu, a ovaj sina Nikolu i dve kćeri; žive u Rumenki. Laza ima tri kćeri; žive u Novom Sadu;
    Čizmića nema u selu, a Joca, sin Ivanov, poodavno živi u Bačkoj Palanci.
    Matinih nema u selu; poslednji od njih iselio se u Ameriku.

    Izvor: Ilija Petrović, KERCI U PAŠIĆBVU, Prilog za monografiju Zmajeva

  7. vojislav ananić

    Zmajevo

    Zmajevo, selo ca oko 4.500 stanovnika, nalazi ce trideset kilometara ceverno OD Novog Sada, na železničkoj pruzi prema Subotici. Ovo ce naselje rrvi put rominje 1267. godine, rod nazivom Ker, a njegov topografski opis kazuje nam da se nalazilo na mestu današnjeg Zmajeva ili y njegovom nerosrednom susedstvu.
    Prema vrlo živom seoskom predanju, srrsko stočarsko rleme koje je krstarilo Panonskom nizijom odlučilo je, nekada, davno, mnogo pre pomenute godine, da se trajno nastani na jednom mestu. Ljudi koji su izabrali svoje buduće stanište, okruženo ritovima i gustim šipražjem, y hataru današnjeg Zmajeva, morali su to mesto na neki način i obeležiti, ne bi li se pri povratku, na čelu ostalih saplemenika, lakše pronašli. Kao najprikladnije učinilo im se da treba iskopati duboku jamu i y nju ubaciti kera, psa, po čijem će lavežu kasnije lako rronaći odabrano mesto. Tako je i urađeno, a novom naselju ostalo je ime Ker. (Govoreći o predanjima y srpskom narodu, istoričar Dušan J. Porović zapisao je da „potpuno se slažemo sa Jovanom Erdeljanovićem, jednim od najboljih roznavalaca načina stvaranja i održavanja tradicija, koji je zamerio našim naučnicima da… tradiciju ne bi trebalo olako odlagivati kada je mnoge činjenice potvrđuju”).
    Dugo zatim nema traga o Keru, sve dok 1461. godine nije pomenut Veliki Ker y Bačkoj županiji, kao posed porodice Baranjai iz Iriga. Šamu Borovski, na koga se inače pozivaju svi autori kad govore o Keru, za vreme turske vladavine pominje y bačkoj nahiji dva mesta sa tim imenom. U jednom od njih, po imenu Međeš ili Veliki Ker, 1590. godine bilo je 27 kuća koje su plaćale porez, a 1655. ono prirada grofu Adamu Vešelenjiju. Prema porisu iz 1702. godine komorsko selo Veliki Ker nazvano je novim selom. Godine 1715. y njemu živi devetnaest poreskih glava; ovo se selo 1721. godine naziva samo Ker, a njegovo je stanovništvo isključivo srrsko. Na komorskoj mapi iz 1768. godine selo Ker leži na obe obale Almaške mape, a malo istočnije, na severnoj strani mape, naznačeno je mesto stare crkve. U selu su tada živele 123 srpske porodice, a njegove granice obuhvatale su 7.497 jutara zemlje. Urbar datovan 17. jula 1772. godine naziva ovo selo Ker.
    Prvi malobrojni Madžari počinju da u selo pristižu 1790, a Srbi se ovde naseljavaju počev od 1827. godine. Prema podacima Srpske pravoslavne mitrorolije za 1905. godinu, u Starom Keru bilo je 725 domova, od čega srpskih 196; među 4143 žitelja, Srba je bilo 1166, Nemaca 2406, Madžara 544, a ostalih 27.
    Posle Prvog svetskog rata, naredbom ministra unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 15. maja 1922. godine, selo je preimenovano u Pašićevo, po tadašnjem predsedniku kraljevske vlade Nikoli Pašiću. Za vreme madžarske okupacije 1941-1944. godine ono se zvalo Oker, Stari Ker. Pri kraju Drugog svetskog rata, u selu je od ukupno 940 kuća nemačkih bilo 584. Pošto se na poziv nemačke Vrhovne komande i Nemačkog narodnog saveza u Ugarskoj nemački živalj povukao iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, u selu je oslobođen prostor da se naseli oko dve i po hiljade Srba, najvećim delom iz Hercegovine, Crne Gore, Bosne i Like. Po oslobođenju, selu je vraćen predratni naziv. Godine 1947, odlukom objavljenom u Službvnom Glasniku Narodne Pepublike Srbije broj 37/47, dekretom mu je „dodeljeno” današnje ime, po pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju.
    Prema prvom posleratnom popisu (1948), stanovnika je u selu bilo 4717, pet godina kasnije 4853, da bi se 1961. dostigla najveća cifra: 5212. Posle toga, broj stanovnika počeo je da postepeno opada, tako da danas (iako je sredinom devedesetih godina prošlog veka ovde našlo svoje novo stanište nekoliko stotina prognanika iz Republike Srpske Krajine i bivših zapadnih jugoslovenskih republika), ovde živi oko 4520 žitelja, od čega Srba i odskora rasrbljenih 3920, a ostalih oko 600. Ekonomska snaga današnjih Zmajevljana vrlo je oslabljena poslednjih godina, naročito onog dela industrijskog radništva nekada zaposlenog u novosadskim preduzećima, na koja danas postoji samo bledo sećanje. Dobar deo posleratnih naseljenika odricao se dobijene zemlje (zarad dečjih dodataka ili kakvih drugih „povlastica” u obećanom novom poretku), ili je tu zemlju postepeno ili odjednom prodavao, tako da se danas pretvorio u seosku sirotinju. I one koji su ostali na zemlji, kao radnici mesnog poljoprivrednog dobra, očekuje slična sudbina. Jedno od retkih proizvodnih preduzeća koje uredno posluje, možda izuzetak u celoj zmajevljanskoj privredi, jeste Ciglana „Vučković”, koja upošljava trideset pet radnika.

    IZVOR: Ilija Petrović, KEPCKI IMENOSLOV, Novi Sad, 2003.

  8. Vojislav Ananić

    KOLONIZACIJA IZ CRNE GORE U VOJVODINU POSLE 1945. GODINE

    Kvota za CG – 7.000 porodica

    Prema nekim podacima primjenom Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji oko 40% poljoprivrednog zemljišta u Vojvodini promijenilo je vlasnike. Prema računicama dr Nikole Gaćeše, jednog od najtemeljenijih istraživača kolonizacije, do 1948. u Vojvodinu je kolonizovano oko 286.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, s Kosova, pretežno iz boračkih porodica. Njima je dodijeljeno 668.412 hektara zemlje.
    Doseljavanje je nastavljeno i kasnijih decenija, ali nije bilo organizovano u obliku kolonizacije.
    Republička kolonizaciona kvota Crne Gore određena je dakle na 7.000 porodica. Bilo je planirano da se kvota raspodijeli prema srezovima: Nikšić (1.200 porodica), Cetinje (1.000), Šavnik (1.000) Titograd – Podgorica (600), Pljevlja (600), Kolašin (500), Danilovgrad (450), Bijelo Polje (450), Kotor–Herceg Novi (350), Berane (300), Andrijevica (300) i Bar–Ulcinj (250)
    Koordinacijom saveznog Ministarstva za kolonizaciju i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Crne Gore kolonizacija je usmjeravana u planirana mjesta u srednjoj Bačkoj. Razmještaj kolonista određen je prema kriterijumu planskih kvota za koloniste iz crnogorskih srezova. U mjestima predviđenim za naseljavanje kolonista iz Crne Gore nalazila se 9.971 napuštena kuća, od čega 7.860 useljivih. Spajanjem ta dva kriterijuma utvrđen je razmještaj porodica iz Crne Gore po predviđenim mjestima.
    Stari Vrbas i Novi Vrbas (spojeni u grad Vrbas) naseljavaju kolonisti iz nikšićkog sreza.
    Stari Sivac i Novi Sivac (spojeni u naselje Sivac) naseljavaju iseljenici iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza.
    Sekić (novi naziv Lovćenac) i Feketić naseljavaju iseljenici iz cetinjskog, bokokotorskog i barskog sreza.
    Bačko Dobro Polje namijenjeno je iseljenicima iz šavničkog sreza.
    Veprovac (Kruščić, nazvan po Vukmanu Kruščiću) naseljavaju iseljenici iz kolašinskog sreza.
    Toržu (novi naziv Savino Selo, po Savi Kovačeviću) dobijaju iseljenici iz beranskog i andrijevičkog sreza.
    U Crvenku se naseljavaju kolonisti iz danilovgradskog sreza.
    U Pašićevo (novi naziv Zmajevo, po J. J. Zmaju) i Nove Šove (spojene sa Starim Šovama pod novim nazivom Ravno Selo) doseljavaju iseljenici iz podgoričkog sreza. U Kulu kolonizuju se iseljenici iz svih srezova Crne Gore. Prva kompozicija voza s kolonistima stigla je u Vrbas početkom septembra 1945, a oktobra mjeseca u Sekić i Toržu te ostala mjesta. Do kraja 1945. godine uslijedila su još dva talasa u novembru i decembru. Velika studen te zime prekinula je kolonizaciju do ranog proljeća.
    U martu 1946. stiže sljedeći kolonizacioni talas, da bi se proces doseljavanja nastavio tokom 1946. i 1947. godine, s tim da su kolonisti iz Crne Gore u znatno manjim grupama raštrkani širom Vojvodine u većem broju gradova i seoskih naselja.
    Procjenjuje se da se između 600 i 700 porodica vratilo u Crnu Goru tokom samog procesa kolonizacije ili prvih godina po njegovom okončavanju.
    Kolonizacija je u većem obimu provedena naseljavanjem porodica iz Crne Gore u sljedeća mjesta:
    Novi Vrbas, Stari Vrbas, Novi Sivac, Stari Sivac, Bačko Dobro Polje, Crvenka, Feketić, Sekić (Lovćenac), Nove Šove (Ravno Selo), Kula, Pašićevo (Zmajevo), Torža (Savino Selo), Veprovac (Kruščić), Parabuć (Ratkovo) i Srpski Miletić.
    U manjem obimu kolonisti iz Crne Gore naseljeni su širom Vojvodine, u većem broju gradova i sela:
    Apatin, Bački Jarak, Bački Monoštor, Bačko Novo Selo, Banatski Brestovac, Bela Crkva, Beška, Bežanija, Bezdan, Bukin, Čestereg, Futog, Horgoš, Inđija, Jabuka, Jaša Tomić, Karavukovo, Kovin, Kraljevićevo (Kačarevo), Krčedin, Kucura, Mramorak, Nakovo, Ninčićevo, Nova Gajdobra, Nova Pazova, Novi Banovci, Odžaci, Omoljica, Pančevo, Petrovaradin, Pločica, Putinci, Ruma, Rusko Selo, Senta, Stanišić, Stara Gajdobra, Temerin, Veliko Središte, Vojvoda Stepa, Vršac, Žabalj i Zemun.

    POREKLO.-RS

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 12, novembar, 2016.

  9. vrbas

    Koliko ima Muslimana u Savinom Selu? Znam za brojne Škrijelje, Tiganje, Skenderoviće…