Bačka Palanka i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 14

Opština Bačka Palanka:

Bačka Palanka, Vizić, Gajdobra, Despotovo (do 1947. godine Despot Sveti Ivan, 1947-1948. godine Vasiljevo, 1948-1952. godine Novo Vasiljevo), Karađorđevo (do 1978. godine deo Mladenova), Mladenovo (do 1948. godine Bukin), Neštin, Nova Gajdobra, Obrovac, Parage, Pivnice, Silbaš, Tovariševo i Čelarevo (do 1947. godine Čib).

Prethodni članak:

Komentari (14)

Odgovorite

14 komentara

  1. Vojislav Ananić

    NASTAVAK:

    Od kada je Nova Gajdobra zaživela, period do 1947. godine treba zapisati masnim slovima, jer je tada naselje Nova Gajdobra u celokupnom svom postanju bilo i najbrojnije, pa je tada srpskog stanovništva bilo 260 domaćinstava sa oko 1.733 člana. Međutim, jedan deo porodica nije mogao da se prilagodi klimatskim i drugim uslovima, pa se vratio nazad ka rodnoj grudi, a ta cifra je oko 26 porodica ili 158 čla- nova, zatim je njihov povratak bio još izraženiji, da bi u Novoj Gajdobri ostalo da živi 183 domaćinstva ili 1.110 članova, a prednjačili su doseljenici iz Hercegovine.
    Posle urađenih analiza, najviše stanovništva je bilo iz trebinjskog sreza (71 domaćinstvo sa 467 članova), zatim iz stolačkog (50 domaćinstava sa 287 članova), gatačkog (30 domaćinstava ili 186 članova), čapljinskog (26 — 146), bilećkog (3 — 13), nevesinjskog (2 — 7), ljubuškog (1 — 4). Iz Bosanske krajine doseljeno je 70 domaćinstava sa 447 članova, ali se u rodni kraj ubrzo vratilo 6 domaćinstava sa 52 člana. Iz Bosanske krajine najbrojniji doseljenici su iz drvarskog sreza (32 domaćinstva sa 196 članova), bosanskokrupskog (11 porodica sa 60 članova), bosanskopetrovačkog (8 — 55), bo- sanskograhovskog (5 — 34), bihaćkog (3 — 21), sanskomošćanskog (2 — 14), jajčanskog (2 — 9), bosanskodubičkog (1 — 6). Ta- kođe, brojnu grupaciju doseljenika u Novu Gajdobru činile su i porodice Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije čiji broj je oko 50 porodica ili oko 300 članova, pa je time u naselju Nova Gajdobra postao dominantan srpski etnički element.
    Međutim, naseljavanje Nove Gajdobre se u pojedinačnim slučajevima i dalje nastavljalo sve do 1990. godine dvadesetog veka, i to isključivo iz razloga separatističkih ratova koje su povele protiv srpskog naroda Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina (iz Sarajeva, Mostara, Zenice, Zagreba, Dalmacije), tako da je u Novu Gajdobru došla 131 izbegla osoba, ali posle Dejtonskog sporazuma jedan deo se vratio u bivši zavičaj. Međutim, najveći period iseljavanja i ranije koloniziranog stanovništva se povremeno iseljavao, a naročito je to bilo u periodu 1961. do 1971. godine, naročito je bilo izraženo iseljavanje omladinske populacije u potrazi za nastavkom školovanja i zaposlenja. Međutim, veći deo je otišao u susednu Bačku Palanku i Novi Sad, a jedan manji deo u Beograd, Novi Beograd i Zemun. Takođe je bilo i onih koji su otišli i u neka okolna naselja u južnobačkom okrugu (Veternik, Futog, Kać itd.).
    Karakteristične su za naselje Novu Gajdobru i učestale sezonske migracije stanovništva, koje su naročito bile intenzivne u prve tri decenije posle Drugog svetskog rata, a vezane su za rad u poljoprivredi: rad na njivama sa kukuruzom, okopavanje i berba, zatim rad na zadružnim baštama, vršidbe žita, vađenje krompira i šećerne repe itd. Radna snaga je dolazila u Novu Gajdobru iz slabo razvijenih i veoma pasivnih krajeva BiH, centralne i južne Srbije, kao i iz Slavonije. Naročito je početkom šezdesetih godina bilo intenzivno naseljavanje sezonaca za rad na hmeljarnicima, koji su bili u posedu ZZ „Jadran“ iz Nove Gajdobre ili novosadske „Kooperative“. Sezonci, sa brojnim porodicama, bračnim parovima, mladićima, a naročito mladim devojkama, pristizali su i iz slovačkih mesta, tako da je to činilo impozantan broj stanovništva koji je uvećao Novu Gajdobru za nekoliko stotina članova. U tim periodima berbe hmelja, te brojne porodice sezonaca slovačke nacionalnosti bile bi smeštene u zadružne prostorije sa metalnim krevetima u centru sela, a jedan deo je živeo mesecima u barakama u samim hmeljarnicima u novogajdobranskom hataru ili pak na zadružnoj ekonomiji.
    Važno je napomenuti da su iz Nove Gajdobre ka ostalim većim naseljenim mestima (Novi Sad, Bačka Palanka, Bač i Odžaci) bile intenzivne dnevne migracije đaka, radnika i studenata, a one su to i danas, jer je veliki deo novogajdobranskog radno sposobnog stanovništva zaposlen u Bačkoj Palanci u društvenom ili u privatnom sektoru.
    Analiziranjem polne strukture novogajdobranskog stanovništva, posle Drugog svetskog rata u selu je bilo brojnije žensko stanovništvo.
    Kada se analizira stanje petogodišnjih starosnih grupa iz poslednjeg popisa novogajdobranskog stanovništva u 1991. godini, može se uočiti da su muškarci brojniji u uzrastu do 14 i između 20-24 godine, zatim slede godišta 35-49 godine, pa redom 60-64 godine i 75-79 godine su malobrojniji po popisu, ali postoje i starosna doba od 85-89, kao i preko 90 godina, gde isključivo dominiraju žene, dok starijih osoba muškog pola preko 90 godina nema u Novoj Gajdobri. Međutim, veoma je važno za razvoj određene populacijei čitavog jednog naselja kakvi su odnosi mladog, zrelog i starijeg stanovništva sela. Mlado stanovništo do 19 godina starosti zastupljeno je u procentu od 27,2%, zatim je mnogobrojnije stanovništvo od 20-59 godina čiji procenat se u selu kreće oko 50,7%, dok je starijih osoba preko 60 godina po popisu iz 1991. godine bilo 22,2%. Izračunata srednja starost stanovništva Nove Gajdobre je 38,3 godine.
    Iz raspoloživih podataka s početka sedamdesetih godina većina stanovništva Nove Gajdobre radila je u poljoprivredi (47,13%), zatim u industriji (22,72%), trgovini i ugostiteljstvu (7,22%), zatim u kulturno-socijalnim zanimanjima (4,46%), sasobraćajnim delatnostima (2,97%), zanatstvu (2,55%), administrativno-upravnim društvenim poslovima (2,12%), građevinarstvu (1,27%), stambeno-komunalnim delatnostima (0,85%), dok je broj u ostalim delatnostima (0,42%).
    Međutim, početkom osamdesetih godina stanje se drastično izmenilo, jer je veliki broj žitelja Nove Gajdobre našao zaposlenje u industrijskim granama (42,89%), dok se broj zaposlenih u poljoprivredni smanjio (16,70%). Takođe se pojavljuje blagi porast samostalne zanatske delatnosti u selu (1,13%), a procenat zaposlenja u ostalim delatnostima nije se bitno izmenio.
    Od 1991. godine beleži se porast zaposlenih u privredi odnosno u industrijskim granama (46,5%), a beleži se i rast zaposlenih u poljoprivredi (19,7%).
    Posle Drugog svetskog rata, posle obavljene kolonizacije i usmeravanja na rešavanje egzistencijalnih problema sela, razmišljalo se o kulturnom preporodu stanovništva. Od 1948. godine Nova Gajdobra je imala čak 323 nepismena lica (20,88%), od čega su u nepismenosti prednjačile žene ili 264 osobe ženskog pola. U godini 1981. nije se stanje popravilo, jer je novogajdobranskih žitelja bez školske spreme u to vreme bilo 212 osoba (19,4%), sa nezavršenom osnovnom školom bilo je 216 meštana (19,7%), dok je osnov- nu školu imalo ukupno 330 osoba (30,1%), srednju stručnu spremu 272 (24,8%), višu školu 25 (2,3), a visoko obrazovanje samo 22 osobe (1,6% ukupnog stanovništva).
    U vezi sa brojčanim stanjem stanovništva, iako istraživanja pokazuju da od 1953. godine broj novogajdobranskih stanovnika opada, broj domaćinstava je ipak rastao. To se objašnjava time što su kolonizirana domaćinstva uglavnom bila višečlana, da bi ona počela da se rapidno raslojavaju u više drugih samostalnih porodica. Naravno, to je bilo i sasvim normalno, naročito u porodicama u kojima je bilo više članova muške populacije ili momaka za ženidbe, jer su tada već stvarane u jednom domaćinstvu i treće generacije. U to vreme nije bilo mogućnosti da se obezbeđuje novi stambeni prostor van postojećih kuća, tako da su oženjeni bračni parovi uglavnom u postojećim kućama sebi adaptirali nekakav samostalni prostor i svoj budući identitet. U to vreme je bilo aktuelno pregrađivanje velikih dugačkih hodnika koji su volšebno postajali nove kuhinje ili sobe za mlade bračne parove, dok bi starci ostajali uglavnom u svom donjem delu kuće. Ta „adaptiranja“ koloniziranih kuća uglavnom su činjena građevinskim materijalom „pri rucu“, a to je u to vreme bio — ćerpič, koji se pravio od kvalitetne ilovače kopane iza sela (uglavnom oko perifernih bara, gde je bilo i stajaće vode za izradu ćerpiča). Dobijeni komadi takvog građevinskog materijala su bili izmešani sa plevom (os tatak posle prerade žita), dok je cigla bila veoma redak građevinski proizvod, a takođe i veoma dragocen. Dakle, zidanje novih prostorija u okviru bivšeg domaćinstva raslojavalo je i rapidno povećavalo broj novih domaćinstava, ali je ukupan broj stanovnika uvek varirao oko 1600 duša.
    Međutim, izrada novih stambenih jedinica ili prostorija za život novoformiranih porodica u selu, nije bila bez određenih problema, koji su se prvenstveno odnosili na mogućnosti korišćenja električne struje. Naime, pošto su sve kuće u naselju Nova Gajdobra snabdevane slabijom monofaznom strujom (kao i u celoj bačkopalanačkoj opštini), iskrsli su veliki problemi prilikom priključenja novih i brojnih raslojenih domaćinstava na postojeću električnu mrežu, a naročito u vreme pojavljivanja tada čuvenih i popularnih rešoa, električnih šporeta, radio-aparata, ili pak prvih električnih krunjača za kukuruz. Iz tog razloga, negde krajem pedesetih godina ka šezdesetim, pristupilo se elektrifikaciji sela trofaznom strujom. Stare i dotrajale bandere, koje su još postavili bivši stanovnici Nove Gajdobre ili Švabe, zamenjivane su novim, većim i čvršćim banderama ofarbanim u zelenu zaštitnu boju. Tada se pristupilo i masovnoj seči stabala duž svih ulica, jer je navodno njihovo granje bilo velika opasnost ka strujnim žicama i vazdušnim osiguračima koji su ugrađivani direktno na bandere. Po hitnoj naredbi za sečenje novogajdobranskih stabala, prvo su se na udaru našla nedužna stabla belog i crnog duda, čiji ukusni plodovi su bili izvor prehrane stanovništva, a naročito mladeži, zatim se od tih plodova pravila čuvena rakija dudovača, a ukusni plodovi koji bi sazreli padali na zemlju, a služili su i za prehranu brojne stoke. Ali, nisu samo nedužni dudovi platili ceh „strujnog preporoda“ Nove Gajdobre. Nedugo, za stablima dudova nastupi- la je i seča ostalog blagotvornog drveća: uličnih oraha, divljih kestenova, bagremova, pa čak i jablanova. Sećam se, kad bejah dečak, pedeset i neke u moju ulicu su došli neki nepoznati i čudni ljudi. Naši starci su pričali da su to „ljute drvoseče“, kojima ni jedno stablo ne može da se suprotstavi. Moja ulica se tih godina napunila tim čudnim došljacima, koji su imali neobična lica (valjda zbog šumskih klima u mestima odakle su došli), doneli su sa sobom bezbroj nekakvih neobičnih testera: malih, srednjih, velikih i ogromnih.
    Doneli su i brojne različite sekire, capine, metalne i drvene klinove raznih dimenzija, a bilo je i mnoštvo debelih konopaca. Kompletno „ubojito oružje“ protiv svih seoskih stabala duda, oraha, bagrema, kestena, trešnje, jablana… Tada su meštani Nove Gajdobre zaista ronili iskrene suze za tim nedužnim stablima, hraniteljima i vernim zaštitnicima od letnje žege. Mi, sva deca iz našeg kvarta smo lili iskrene suze i bili mnogo tužni zbog seče nedužnog drveća, a naročito smo patili zbog seče ogromnog stabla crnog duda pred kućom čika Branka Rodića, za čije grane su bile uvek obešene brojne ljuljaške, a ispod starog duda ukovana klupa sa kojih smo kao deca slušali zanimljiva pripovedanja naših najstarijih žitelja iz ulice, o njihovim životnim ili ratničkim pustolovinama…
    Međutim, bez obzira na golemo iskustvo novopridošlih drvoseča, koje su došle u moje selo da izvrše seču brojnih stabala, to nije bilo tako jednostavno, iz razloga što su mnoga stabla bila u blizini kuća, kapija ili zidova, pa su veoma male greške u proceni smera padanja posečenog stabla, mogla u nepovrat odneti ceo krov kuće, ograde, zidove ili pak i celu kuću. Iz tih razloga novopridošlim drvosečama su morali pomagati brojni muški žitelji sela, koji bi debelim konopcima usmeravali padove posečenog stabla. I posle rušenja stabala, za drvoseče je bilo puno posla: trebalo je ta stabla iseći, a najteži deo je bio vađenje ogromnih panjeva iz zemlje, što se ispostavilo kao herojski posao, jer je dosta drveća bilo verovatno posađeno za vreme Austrougarske, pa čak i ranije za vreme vladavine Austrije. Sećam se kao dete, da se iz našeg sela rame uz rame sa sečom stabala i vađenjem velikih panjeva nosio komšija čika Šandor, koji nije imao noge sve do kukova. Taj fizički polučovek je naprosto činio čuda sa sekirom, testerom ili drvenim i metal- nim klinovima za razbijanje velikih panjeva. Nijedan došljak drvoseča nije mu se mogao suprotstaviti, sem jednog krupnog drvoseče žute kose i velikih dugih brkova.
    Međutim, za žitelje Nove Gajdobre, u vreme i kasnijih seča brojnih stabala po ulicama, nastupili su posebno tužni trenuci, kada su se vešte drvoseče preselile ka strogom centru sela, sa zadatkom seče najlepših topola, koje su bile bez premca verovatno u celoj bačkopalanačkoj opštini, a one su bili duž cele tadašnje Proleterske ulice, od železničke stanice pa do kraja ulice sa leve strane u pravcu Gajdobre. Sećam se kao da bejaše juče. Došle su na red topole, koje su bile naspram parka. Jedna topola je bila neobično lepa, verovatno i najlepša i retko mlada u celom selu. Jedina takva slična je bila samo na našem glavnom fudbalskom stadionu FK „Mladi zadrugar“ (na pašnjaku), ali ova u centru je bila posebno lepa. Sećam se, kao da bejaše juče. Kao đak osnovac, svratih po karamele do seoske prodavnice „Kod Jove Ivankovića“, kako su svi meštani zvali jedinu prodavnicu mešovite robe u selu, na čijim policama su bili izmešani marmelada i plavi kamen za prskanje vinograda, i salama (čuvena konjska) i ekseri u drvenim policama, i lopate i karamele, i gas za lampe i „čib“ pivo…
    S druge strane ulice do „lipovog parka“, drvoseče su započele „egzekuciju“ nad preostalom mladom topolom, koju su sa vrha već bili opasali sa nekoliko golemih konopaca, da bi njen pad usmerili u pravcu glavnog seoskog puta u centralnoj ulici. U istom trenutku, prilikom pada posečenog stabla sa klupe je tad hitro potrčalo jedno dete i pohrlio u susret granatom stablu topole koje pada…Nažalost, tad se i ugasio život dečaka, kome bejaše otac nastavnik Božo…
    Ali, život u selu išao dalje. U novogajdobranskom hataru koji se nalazi na južnom obodu lesne terase, prirodni uslovi su omogućili povoljno tle za razvitak poljoprivrede. A nekada su površine te lesne terase u prošlosti bile prekrivene stepskim travama koje su pružale mogućnost bavljenja stočarstvom, koje je negde do sredine XIX veka na ovim prostorima bila primarna delatnost. Ali, već posle oko pola veka ovi prostori će biti pretvoreni umesto stočarskog u ratarski ambijent, što je bio slučaj i sa celokupnom Bačkom, pa i većim delom vojvođanske ravnice.
    Na prostorima novogajdobranskog hatara zastupljene su žitne kulture, te je poljoprivreda ipak ostala dominantna grana, mada se stanovništvo bavi i ostalim vrstama delatnosti. Obradivo zemljište oko Nove Gajdobre uslovili su povoljni reljefni, geološki, hidrografski, klimatski i pedološki uslovi.
    Novogajdobranski hatar je ukupne površine 1778 hektara 73 ara i 95 m2 , od čega je u društvenom vlasništvu 234 hektara 69 ari i 24 m2 što iznosi 13,19% od celokupne površine hatara. U vlasništvu privatnog sektora je 1544 hek- tara, 4 ara i 71 m2 ili 86,81%. Takvo stanje je bilo sve do najnovijih promena vlasničkih odnosa, kada se početkom devedesetih godina XX veka počeo vraćati jedan veći deo zemlji- šta poljoprivrednicima kojima je to sve bilo oduzeto posle Drugog svetskog rata. Današnja površina poljoprivrednog zemljišta u hataru Nove Gajdobre je 1510,62 hektara, od čega privatnom sektoru pripada čak 97,86% (1478,37 hektara), a društvenom svega 2,14% ili 32,26 hektara. Odnos plodnih oranica u hataru Nove Gajdobre u društvenom vlasništvu je 19 hektara, a neplodno zemljište (pašnjaci) su 13,26 hektara.
    Ukupno 758 domaćinstava poseduje obradivo zemljište.
    Prostori na kojima je locirana Nova Gajdobra sa okolnim hatarima, kriju u sebi dokaze u vidu ostataka utvrđenja i drevnih nekropola koje pripadaju predistorijskim periodima. Na prostorima bačkopalanačke opštine postoje nalazi iz vremena paleolita, neolita, bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba, što sve pokazuje da je i prostor novogajdobranskog hatara u neko daleko doba već bio naseljen. Međutim, česti sukobi naroda na ovim prostorima, sprečili su da se stvore postojanija, ozbiljnija i značajnija naselja, jer su ova naselja često menjala etničku pripadnost svojih žitelja, pa čak i njihovih vlastodržaca.
    Iz starih istorijsko-geografskih podataka spominje se jedno od ranijih naselja pod imenom Kereky koje datira od 1512. godine. Neki izvori dokazuju tezu po kojima su naziv N. Gajdobra i Kerekić isto. Takođe izvori govore da je Kerekić 1554. godine imao 12 porodica, ali do 1790. godine broj naseljenih porodica varira od 9-17, ali već posle 60 godina ovo naselje se tretira kao nenaseljeno. Smatra se da je ovo naselje imalo žitelje Srbe, na šta asocira i staro srpsko prezime — Kerekićanin, a takvo prezime je zabeleženo i više mesta kao što su: Gložan, Begeč, i u Futogu, Keru, Bačkoj Palanci, Ravnom Selu (nekadašnji naziv Šove). U prilog ovim tezama su i nazivi današnjih Potesa kod Nove Gajdobre, koji se zovu Veliki Kerekić i Mali Kerekić, koji su smešteni uz jugoistočnu granicu novogajdobranskog hatara, dok se u većem delu nalaze u hataru Bačke Palanke. Međutim, naselja Kerekić u neko davno vreme nisu bila urbanizovana kao danas, već se radilo o primitivno oblikovanim prostorima za život (zemunice) ili pak izgrađenim niskim objektima za stanovanje.
    Naselje Nova Gajdobra koje je današnjeg oblika, izgrađeno je negde krajem XIX veka i to u vreme kolonizacije Nemaca. Od tog doba naselje Nova Gajdobra se spominjalo pod različitim imenima: Metkovics — Kerekity (Metković — Kerekić), kao pusta u mađarskim izvorima odnosno na geograf- skoj karti. Takvi podaci se spominju od 1873-1894. godine, dok se naziv Wekerlefalva spominje 1907-1909. godine. Današnji naziv mesta Nova Gajdobra spominje se od 1922. godine.
    Ipak, istorijat ovog naselja spominje se od XVII veka i početkom XVIII i datira od Velike seobe srpskog naroda koju je poveo srpki arhiepiskop Arsenije III Čarnojević, uz podršku austrijskog vladara Leopolda I, ka donjoj Bačkoj, a sa tim je bila saglasna i Pećka patrijaršija 20. avgusta 1691. godine. Na ovim prostorima spominjano je naselje Dobra, Gajdobra, a nešto kasnije i Nova Gajdobra.
    Naravno, nesporni su tragovi praistorijskih naselja na prostorima današnje Nove Gajdobre, kao što su ostaci naselja u trouglu Bačke Balanke, Bagremare, Čelareva i Nove Gajdobre. Ta nalazišta se odnose na periode praistorijskog, rimskog i turskog vremena.
    Što se tiče ostalih izvora u vezi sa ovim prostorima, zanimljiva je i teza subotičkog nadbiskupa Matije Zvekanovića koji je u Salczburgu 1963. godine, na kongresu istoričara izneo tvrdnje da je prvi arhiepiskop panonskih Slovena bio izvesni Metodije i da mu je sedište bilo u drevnom gradu Baču na reci Mostongi. Istraživač Zvekanović tvrdi da su Sloveni davno pre Mađara naselili bačke prosstore, a da su Mađari prodrli u ove prostore tek posle IX veka. Ipak, bez obzira na prodor Mađara u panonsku niziju, njihovo stanovništvo nikada nije uspelo biti dominantno u odnosu na slovenski (srpski) živalj. U prilog tome idu i veoma drevni slovenski(srpski) nazivi mesta kao što su:
    Kerekić, Živa, Dobra, Klisa itd., dok je opšte poznato da su mnogi srpski despoti u XIII i XIV veku imali velike posede u ovom delu Bačke. Despot Jovan Branković (Despotovo), Jakšići i Bakići (posede istočno od Gajdobre), dok je despot Ivaniš Berislavić imao posede u blizini drevnog grada Bača. Na tim prostorima i despotovinama u ovom delu Bačke naselili su se Srbi iz Srbije, koji su posle propasti srednjovekovne Srbije masovno dolazili na ove prostore. Iz vremena XV i XVI veka spominju se sela u blizini naselja Dobra (Gajdobra), kao što su: Parage, Murgaš, Suljkovača, Obrovac, Uroševo, Iločka, Palanka i Kerekić (Nova Gajdobra)…
    U istraživanjima Antona Šefera, koji je rođen u Gajdobri 1865. godine navodi se da su nazivi mesta Gajdobra varirali (Gajdobra, Erde-Dobra, Donja Dobra, Gajdobra, Kaj- Dobra), pa iz toga proizilazi da je današnje ime Nova Gajdobra (Kerekić) u korelaciji sa imenom Gajdobra.
    U vreme vlasti austrijske carice i mađarske i češke kraljice Marije Terezije, sredinom XVIII veka na prostore današnje Vojvodine (i Bačke) naseljavaju se inostrani nemački kolonisti. Međutim, postoje kontradiktorna mišljenja među istraživačima ovih prostora, da li su uopšte posle 1748. godine naselja pod imenom Gajdobra i Kerekić (Nova Gajdobra) bili uopšte naseljavani nemačkim življem. Međutim, pouzdano se tvrdi da su sva susedna naselja kao što su: Tovariševo, Parage, Obrovac, Bukin, Palanka bila naseljena kolonistima iz Nemačke, a to gajdobransko područje nije bilo, već je navodno i dalje bilo pustara. Te tvrdnje su nelogične, jer zbog čega bi oblast Gajdobre i Nove Gajdobre ostala nenaseljena Nemcima, ako se po klimatskim i drugim uslovima nije razlikovala od prethodnih navedenih naselja?
    Ima i drugih izveštaja koji govore da su prostori Gajdobre i Nove Gajdobre formirani kao naselja tek oko 1765. godine i da je većina naseljenika došla iz Bavarske, dok je srpski starosedelački živalj po naređenju iz Beča, bivao koncentrisan u zbijena naselja — da bi se njime moglo lakše vladati. Tada se pristupilo i izgradnji planskih naselja, u kojima je bio najrasprostranjeniji tip trodelne vojvođanske kuće sa podužnim tremom, da bi se već polovinom XIX veka zidale kuće sa većim brojem povezanih soba. Veliki doprinos idejama praktičnosti domaćinstva davali su i Srbi, koji su dolazili iz starih zavičaja u Bačku, a to se naročito ogledalo u praktičnim tremovima (predvorje kuće sa stubovima), zatim zidanje i manjih prostorija u dvorištu, koje su služile kao neka vrsta nusprostorije, gde bi se kuvalo, pekao hlebac itd.
    Na prostorima današnje Bačke živeli su zajedno ili jedni pored drugih, i Srbi i bavarske Švabe, sve do Drugog svetskog rata, da bi sa povlačenjem vojnika Vermahta sa ovih prostora masovno otišli i stanovnici Bačke i to isključivo nemačke narodnosti.
    Etnička slika se potpuno promenila u današnjim naseljima Gajdobre i Nove Gajdobre posle 1946. godine od masovnog dolaska kolonista Srba iz Bosne i Hercegovine, Srbije (prvenstveno Kosmeta), kao i drugih krajeva nove države FNRJ, kojima su sela Nova Gajdobra i Gajdobra postala novi i trajni zavičaj.

    Izvor: NOVA GAJDOBRA U RAVNICI BAČKE, (predeo, običaji, ljudi), dr Milivoje Došenović, 2016. godine

  2. Vojislav Ananić

    NEŠTIN, selo u Srijemu, u srezu iločkom; podno Fruške Gore (98 m), na Dunavu niže Iloka, uz drum u Čerević—Beočin (dalje industrijska željeznica u Petrovaradin). Ima 1.437 stanovnika, općinsko poglavarstvo, pravoslavnu parohiju, 2 osnovne škole, poštu. N. je u rimsko doba Cucci. U srednjem vijeku tu je bio grad knezova Iločkih. J. M-n.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

  3. Vojislav Ananić

    SELO PARAGE U BAČKOJ

    IZGLED SELA

    Sela u današnjem smislu ove rsči jedva da su i postojala. Grupe zemunica, koliba ili bednih kućica, većih ili manjih činile su selo. Svako je sebi gradio gde je hteo i kako je hteo. Mesta prebivanja bila su raštrkana. Sela su se jedva mogla primetiti. Kuće su više ličile na kolibe sagrađene od pletara, olepljene blatom, a pokrivsne trskom, šašom, rogozom ili slamom. Zgrada u pravom smislu nije postojala. Sela su se mogla više naći po đermovima i drveću oko mesta prebivališta nego na zgradama. Na nekadašnje prebivanje našeg naroda u Bačkoj pod zemljom i u zemlji, sećaju još i danas imena naselja: Zemun, Buđanovci, Pećinci. Zemljište gde su “kuće” pravljene bilo je pretežno podvodno, pa su se stanovnici ovih naselja vrlo često selili.
    Tako imamo kod putopisca Prandštetera (od 1608. godine) na putu za Beograd kroz Vojvodinu opis takvih kuća. “Pristali smo kod visoke obale, na kojoj nije bilo ništa drugo do nekoliko koliba od trske, gde su stanovali siroti ljudi sa ženama i decom. Na tom mestu imaju ti ljudi i jame ispod zemlje u kojima stanuju; imaju razboje te pletu platno”. Najsklikovitije je opisao zemunice u Vojvodini Braun (1699. god.) “Kad smo tuda prolazili jadni hrišćani su se sklanjali u svoje rupe kao pitomi zečevi. Da bi zadovoljili svoju radoznalost silazili smo sa konja i ulazili u njihove kuće, koje smo nalazili u boljem stanju nego što smo očekivali. Imale su odeljenja i drvene odžake i, na udaljenijoj strani prozor, malo dignut od površine zemlje. Sve je u njima bilo uređeno spretno koliko i u drugim sirotinjskim kućama, koje se nalaze nad tlom, mada je sve bilo prosto, po običaju tog kraja.”
    U jednom izveštaju od 1699. godine koji je podnela komisija koju je poslao austrijski dvor da prouči prilike u našem narodu, kaže se za naš narod: “Oni (tj. Srbi) nigde ne zidaju, nego borave u kolibama i zemunicama, kako se mogu odmah, kad zatreba, na drugo mesto preseliti.” Isto tako imamo podataka da su imali spojene staje za hranu i stoku. “Tu – kako je na jednom mestu primetio Braun govoreći o naseljima ovog tipa, nema žitnica, ni kamara od žita već mnogo dubokih i prostranih podruma (jama – zemunica) gde se žito čuva od razbojnika i neočekivanih neprijateljskih upada.”
    Isti pisac piše kako mu je bilo prijatno “hodati među Turcima i Grcima (tj.Srbima) i gledati kako napolju gotove svoja jela i kako spavaju oko velike vatre…
    Pored seljaka u selu su živeli i poneki zanatlija, naročito kovači, kolari, ćurčije, koji svakako nisu živeli samo od zanata nego i od poljoprivrede. Tako se kod nas praktikovalo i do Drugog svetskog rata, a i prve decenije posle rata.

    STARE PARAGE

    IME SELA

    Još uvek nije tačno utvrđeno značenje imena Parage. Ali zato ima mnogo nagađanja koja se ne mogu uzeti kao pravilno tumačenje etimologije reči Parage. Tim pre što je prvobitni naziv sela bio Paraga.
    Ovde ćemo pomenuti sva tumačenja koja su do sada pominjana, počev od one najnaivnije legende o Par Raga. Naime, prilikom doseljavanja našeg naroda u predele Bačke jedna grupa ljudi nije nikako mogla da se odluči gde da se naseli. Idući tako kroz Bačku spazili su na jednoj pustari Par-Raga i jedan od njih reče: “Hajde da se naselimo onde gde pasu onih Par-Raga”. Naravno da je ovo isuviše naivno i ne može se prihvatiti kao izvor za ime Parage.
    Meštanin sela Paraga Radivoj-Rada Radosavljev ispričao mi je u junu 1966. godine da su navodno dva brata Mađara po imenu Parazi imali na prostoru današnjih Paraga salaš pa je po njima i selo dobilo ime.
    0 nastanku imena Parage u Građanskom listu subota-nedelja 3/4. 5. 2003. godine piše Sofija Jovanović sledeće: “Zanimljiva je priča o nastanku imena Parage.
    Ona kaže da je svud uokolo sela bilo jako mnogo obradive a zapuštene zemlje, parloga. Otud ime koje se posle transformisalo u Parage! Da ova priča nije sasvim bez osnova, kazuje i činjenica da žitelji Paraga sami sebe nazivaju Parožanima a ne Paražanima, kako bi to jezički bilo ispravno.
    Prvo naselje sa imenom Parage, ili Velike Parage bilo je izgrađeno pola sata hoda južnije od današnjeg sela. Zbog velikih podzemnih voda koje su 1875. godine porušile gotovo sve seoske kuće, Parožani su bili primorani da se pomere na sever na uzvisinu Jarčev breg, na vrh lesne zaravni koja dostiže nadmorsku visinu od čak 94 metra.
    Pošto se premeštanje sela dogodilo u vreme Austrougarske planske kolonizacije, Parage su izgrađene strogo po nacrtima koje su iz Beča doneli dvorski geometri. To znači da je izgrađeno tipično panonsko selo s ulicama širokim i po 30 metara koje se seku pod uglom od 90 stepeni.”
    Godina 1875. joj je pogrešna jer su Parage preseljene zbog podzemnih voda još 1793. godine.
    Ugledni intelektualac iz Paraga, Sava Lazić, profesor napisao je o etimologiji reči Parage sledeće: “Našao sam u jednom francuskom leksikonu da je reč Parage španskog porekla. U Španskom pravopisu ova se reč piše Paraje a u francuskom Parrage i znači majur-lustara – imanje. Ta reč je verovatno iz Španije došla zajedno sa Habzburgovcima u Austriju. Bečki dvor je kao i svi dvorovi onoga doba, dodeljivao lena (imanja) plemićima koja su sezvala Paraje odnosno Parage. Ako se ovo čita kao latinica onda su to Parage, dok se francuski čitaju Paraž. Najzad od zajedničke imenice postala je vlastita kao ime sela.
    Naš poznati književnik Božidar Kovačević (+1988. god) na moju molbu da mi pronađe etimološko značenje imena Parage napisao mi je o Ćurđevdanu 1985. godine sledeće:”Što se tiče Paraga nisam siguran da je poreklo od francuske reči (Parrage) koja znači: more kraj kopna, predeo; okopavanje vinograda; otmen rod. Kao što se vidi različita tumačenja.”
    Mi smo se opredelili za reč majur – pustara – imanje. Po špansko-francuskoj verziji reči.

    NASELJAVANJE STARIH PARAGA

    Seobe našeg naroda preko Save i Dunava počinju još u vreme kralja Dragutina, da bi posle Maričke (1371. god) i Kosovske bitke (1389. god.) a naročito posle drugog pada Smedereva (1459. god) bile sve masovnije.
    Velika seoba Srba po patrijarhom pećkim Arsenijem Crnojevićem (Čarnojevićem) 1690. godine bila je svakako najmasovnija, oko 38.000 porodica, a i pod Patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem 1737. godine, brojčano manja. Obe su bile posledice Austro-Turskih ratova, gde je naš narod ratovao na strani Austrije, pa kada se ratna sreća okrenula u korist Turske, morali su zajedno sa austrijskom vojskom da se povlače (beže) plašeći se turske odmazde (osvete).
    Dakle, nisu Srbi u krajeve današnje Bačke došli prvi put tek za vreme Velike seobe 1690. godine nego mnogo ranije.
    Parage se nalaze na jugozapadnom delu Bačke na pravcu Novi Sad – Sombor.
    O Paragama imamo prvi zapis iz 1473. godine. Za vreme turske vladavine zableležene su u Bačkoj nahiji. Iz toga vremena imamo samo podataka o broju domova, kućnih starešina i parohija. Iz veka u vek taj broj je vrlo često varirao. Tako su 1554. godine imale 4, oko 1570. Godine 4, 1590. godine 19 domova. Godine 1610. i 1650. zabeležene su kao naseljene, a 1698. kao nenaseljene. Godine 1690. Parage su imale 22 kućne starešine sa 18 oženjenih braće ili sinova. Kod popisa godine 1715. 23 kućne starešine, a 1720. godine 13 domova. 1768. naseljena je u Paragama, Goloj Dobri i na pustari Radojević 81 srpska porodica. 1769. godine imale su 98, a 1773. godine 103 srpska doma. 1786. godine imale su 99 srpskih domova, 1791. godine 531 dušu. 1792. godine imale su 70 domova sa 502 Srbina.
    U knjizi Bačko-bodroške županije o istoriji Paraga nalazimo sledeće podatke:
    Naselje Parage, koje se nalazi u palanačkom okrugu, nalazi se takođe istočno od Bača. Prethodno ime je Paraga. Ovo naselje se ne može izjednačiši sa naseljem Praga koje se nalazilo istočno od Monoštora a koja (Praga) je do Mohačke bitke pripadala posedu kaluđerica Starog Budima. Spomenuti Parag iz šurskih deftera može se smatrati prethodnikom ovog naselja koje se prema Friđešu Štelceru nalazilo u Bačkoj nahiji pod imenom Parag ili Nagy-Parrag (Velike Parage) 1554. godine i 1570. godine.
    1590. godine naselje je brojalo devetnaest kuća poreskih obveznika. Prvi trag današnjeg naselja poznat nam je iz 1699. godine od kada datira najstariji popis Bačke županije gde pod imenom Paragh spominju se 22 gazda – seljaka sa ukupno 60 jutara zemlje. U županijskom spisku iz 1715. godine mesto ima 23 poreznika. Od tada pa nadalje mesto se spominje u poreskim spiskovima kao poreznik. Na mapi Kraljevske komore iz 1768. godine selo Parage se ialazi na teritorijama Gole Dobre i Radović pustare sa 81 srpskom porodicom. Gospodarsko uređivanje sela datira od 19. avgusta 1772. godine. Jedan plac je iznosio 32 jutra zemljiišog poseda a selo sem dve napomenute pustare nije raspolagalo drugim dobrima. Zbog podzemne vode 1793. godine selo je premešteno na suvlje zemljište, na udaljenosti pola sata hoda od stare lokacije, a od Kraljevske komore 1791-3. godine tražilo se da se i crkva premesti. Prilikom opisa poseda Kraljevske komore, koji su bili namenjeni prodaji 1791. godine, Parage su imale svega 531 dušu ito pravoslavnih Srba koji su pripadali palanačkom vlastelinstvu. Tako je bilo i 1826. godine a pravoslavni Srbi između 1798-1802. godine dogradili su toranj svojoj crkvi. 1900. godine u Paragama je bilo 1466 duša i 265 kuća. Kad je reč o maternjem jeziku bilo je 1324 Srbina, 48 Mađara, 35 Nemaca, 19 Slovaka i 40 duša drugih jezika. Po religijskoj pripadnosti bilo je 1340 pravoslavnih, 15 evangelista po Agoštonu, 100 rimokatolika i 10 Jevreja. Atar naselja je iznosio 3716 katastarskih jutara. Stanovnici održavaju jedno poljoprivredno gazdinstvo. Poznat je pečat Paraga iz 1730. godine kao najstariji a na kojem se nalazi Sveti Georgije na konju kako upravo ubada koplje, koje na vrhu ima krst, u grlo aždaje. Na pečatu je kružni natpis ”Si.Reg.CaalParaga“ odnosno “Pečat poseda Kraljevske komore, Paraga”, Drugi pečat je iz 1740-43. godine a ima poznate seoske oznake: plug i klasje jedan pored drugog, a ispod njih se nalaze ukršteni lopata i motika. Iznad se nalaze dva slova “S.P.” to jest “Selo Paraga“. Na osnovu uredbe ministarstva unutrašnjih poslova iz 1904. godine ime Paraga postaje Parage. Granični deo je salaš Pelavaj. Zapadno od naselja vide se dve velike zemljane humke a prema Odžacima, uz železničke šine, da se primetiti ostatak jedne zemljane tvrđave. Selo se ranije nalazilo na poljskom putu zvanom Staro selo a i dan danas postoji krst međaš na tom mestu. Znak sećanja na doseljavanje Srba je ikonostas koji je doneo jedan kaluđer sa Svete Gore Atosa. On se danas nalazi u većnici Opštinske kuće. Selo ima poštu, telegraf i železničku stanicu.
    Nekoliko sačuvanih geografskih karata iz početka i kraja XVIII veka nas uveravaju da su Parage već u to vreme bile naselje. Na tim kartama Parage su ubeležene pod imenom Paraga.
    Prateći kroz arhivski materijal koji je sačuvan u arhivu Vojvodine u Novom Sadu sve što se dešavalo u Starim Paragama u 18, veku nailazimo na podatke koji slede:
    1722. godine izvršen je popis slavne županije Bačke za 1722. godinu. Popisano je stanovništvo gde su bila imena poreznika, gazda, oženjenih, braće i sinova iznad 18 godina. Takođe je popisana i sva imovina. U Paragama je tada bio 51 dom koji je plaćao porez.
    1728. godine izvršen je državni popis stanovništva. Po ovome popisu u Paragama je tada bilo 57 muških glava. Na popisnoj listi stoji: Pisase selo Parage, a na kraju popisa godina 1728. Te godine u Paragama su živeli sledeći domaćini i njihovi sinovi: knez Ivan Obrovčanin, sin Petar Maksim Terzić, brat Nikola Vidak Bajilin, sinovac Raka Vučeta Zarubinski Nikola Šijak, Ivanko Kovačević, i dva sinovca Pera i Novak Živko Kovačević, sin Pera Nedeljko, birov Vesa Krstonošić i dva sina Ilija i Mijailo Bela, Stanko Topolac, i sinovac Marko Radosav Bođanac Sima Brzi. Dejin Milković i dva sina Radosav i Radivoj, Maleta Gavrilović, Velisav Šapinac, Radivoj Šapinac i brat Marko, Stanimir Plavanac, Stojan Adamović i brat Jovan, Rada Kovačević, Racko Bardaković i brat Vesa, Nikola Vlaškalija, sin Ranko, Ćurađ Krstonoša, Maleta Gainov, sin Janko, Laza Raitarović, Radosav Gaidobranin, Živan Topolac i tri sina Nikola, Marko, Janko, Stojan Topolac i brat Živan, tri sina Petar, Stoiko, David Stoian, popov sluga Kuzman Zobnatičanin, sin Jovan, Boža Šijak, sin Jovanov
    U turskim tefterima pominju se Parage u 16. veku (verovatno pri najezdi). Geograf Štelcer tvrdi da su se u to doba zvale Velike Parage. Verovatno su bile gušće naseljene jer je u njima bilo u to vreme od 1765-1784. godine tri sveštenika-paroha. I to od 1765. do 1773. godine parosi su Mojsej Ilić i Georgije Jovanović. A od 1773. do 1787. u matičnim knjigama se pojavljuju sem ove trojice i ime paroha Mojseja Preradovića. Pojam Velike Parage verovatno je bio vezan za deo zemlje koji su naši preci dobili na obrađivanje (1772. imali su 3716 jutara) ali ne i na broj domova, jer je broj domova bio mali (1769. godine imale su 98 a 1773. godine 103 doma). Broj domova se povećavao i smanjivao jer je sve zavisilo od toga kako je letina ponela i da li se mogao održati goli život.
    0 pustarama u Bačkoj posgoji spis “Taha pro appo militari 1747/8 incassanda adcassam 1 ComitatusBasciensis“. Iz ovoga spisa saznajemo da su tih godina zakupnici pustare Parage bili Stepan Stojčević iz Neština, Đuka Dimić iz Novog Sada i Nikola Martinov iz Šida. Ali, pustare nisu uvek ostale pustare, pašnjaci za silnu stoku. Za vreme Marije Terzije i Josifa II, one su kolonizovane, ponajviše Nemcima. Donekle, kolonizacija je sama sobom značila prelaz od stočarstva u ratarstvo. Godine 1781. tužio se magistrat u Novom Sadu: sad u Bačkoj ima još svega četiri nekolonizovane pustare. Neko vreme, stočarstvo će se održati još na prostranim njivama koje su trgovci stokom mogli sebi kupiti.
    Postoji podatak da su žitelji sela Pačira 1791. godine tražili da im se odobri da emigriraju u Parage “zbog neplodnosti zemlje koju poseduju i gladi koja im preti” Isti slučaj imamo i sa Srbima iz Karavukova koji su nasilno morali da se presele u Parage zato što su u Karavukovu bipi kolonizirani Nemci. Ali imamo i slučajeva da su žitelji Paraga odlazili iz sela, kao što je bio slučaj kmetova koji emigriraju u Tovariševo 1791. godine. Šta je bio razlog odlaska paraških kmetova u Tovariševo može se samo pretpostaviti. Naime, u to vreme već počinje preseljenje Staroparažana na mesto gde su danas Parage, pa su kmetovi radi sigurnosti pokupovali kuće u Tovariševu, jer nisu znali šta ih čeka na novoj lokaciji.
    Stare Parage ili kako i danas Paražani zovu Staro Selo bilo je 4 kilometra južno od današnjih Paraga i uvek je bilo naseljeno srpskim življem. Kada je završen katastar 1772. godine u Starom Selu domaćinstva su posedovala 3716 jutara zemlje, 1785/86. bila je velika poplava i već je počelo preseljavanje u vremenu od 1791-1793. godine. Stare Parage su imale status opštine i imale su svoj pečat. Pečat iz 1780. godine ima lik Svetog Georgija, dok su raniji pečati imali ćirilska slova “SP” (Selo Parage) u kome su bila izgravirana oruđa iz poljoprivrede: motike, plugovi i klasje.

    ŽIVOT U STAROM SELU

    Kakva su sela bila u Bačkoj rečeno je u prvom odeljku. Tako su i Stare Parage bile na podvodnom i vlažnom terenu, često plavljene u vreme velikih kiša. Kuće su bile male zemunice, više skloništa nego stambene zgrade u današnjem smislu reči. Parage su imale školu koja je otvorena 1740. godine. Učitelji su bili sveštenici, kaluđeri iz manastira Bođana (ponekad) pa čak i crkveni pojci. Crkva je bila najverovatnije od dasaka oblepljena blatom i pokrivena šindrom, imale su trgovinu za najnužnije potrebe. Jedini podatak o staroj crkvi imamo u knjizi Slavka Gavrilovića o crkvama u XVII veku (Slavko Gavrilović – Ivan Jakšić, Građa o pravoslavnim crkvama Karlovačke mitropolije XVIII veka, Beograd, 1981.4 Spomenik SAN CXXVII) koji glasi (i ovde nalazimo naziv Paraga za selo Parage): “I Paraga ima sagrađenu crkvu od drveta, od blata ogradom opasanu, krečom obeljenu, trskom pokrivenu i koljem okruženu ” Stanovnici su bili Srbi. U jednom računu iz 1765. godine pominje se epitrop crkveni Konstantin Grk (najverovatnije Cincarin). Imamo podataka da je u to vreme bilo u Paragama Jevreja, pošto su oni i Cincari bili večiti saputnici svih migracija. Prema popisu Jevreja u Donjem srezu bačke županije za 1784. godinu Andrija Odri, župan načelnik i Antoni Stepanović, vršeći pomenuti popis u 15 mesta, bili su i u Paragama.

    NOVE PARAGE

    UZROCI PRESELJENJA IZ STARIH U NOVE PARAGE

    Kada i zašto su staroparažani morali da se odsele (presele) 4 kilometra na severoistok postoje mnoge pretpostavke i nagađanja.
    Mi ćemo se ovde držati istorijskih izvora sa kojima raspolažemo.
    Uzrok preseljenja je svakako bio posledica političkih zbivanja u Austro-Ugarskoj. Naime, u to vreme, krajem HUŠ veka bečki dvor je planski naseljavao Nemce u južnu Bačku i Banat, da bi sprečio ekspanziju Mađara u te krajeve. Tako su pustaru Gajdobra naselili Nemcima, pa je srpsko stanovništvo sela Paraga trebalo pomeriti 4 kilometra na severoistok da bi se (h)atar gajdobranski mogao proširiti.
    Povod za preseljenje su morale biti i poplave 1785. i 1786. godine izazvane podzemnim vodama kada je skoro celo selo bilo poplavljeno i mnoge kuće porušene. Sa preseljenjem sela tražena je i dozvola za gradnju crkve i škole. U ono vreme je sve išlo preko bačke konzistorije koja je molbe sprovodila u srez, a ovaj opet u županiju na dalju nadležnost.
    Na jednu od molbi sela Paraga u vezi preseljenja sela i gradnje crkve kraljevska administracija odgovara županiji sledeće:
    “Spavna županijo,
    U skladu sa saopštenjem Komorskog vlastelinstva, povodom molbe stanovnika komorskog sela Parage da erarnim sredstvima cagpade novu crkvu, a koja je upućena posredstvom pravoslavnog Konzistorija uzvišenom Kraljevskom Ugarskom namesničkom veću, Kraljevska administracija slavnoj županiji službeno ima da saopšti: da elaborirani plan i projekat.

    IZGLED SELA

    Parage su standardnog izgleda, kao većina mesta u Vojvodini: ušoreno naselje, od dve duge ulice, sa kućama koje su čelom na uličnoj liniji. Od naboja su, pokrivene crepom, visokih zidova sa ozidanim zabatom na uličnoj fasadi. Na dvorišnoj fasadi je trem. Kuće su trodelne; u produžetku stambenih prostorija nižu se pomoćne. Mnoge imaju i manje kuće u dvorištu, tzv. kućerke

    PARAŽANI U PRVOM SVETSKOM RATU

    Dobrovoljci

    Dobrovoljački pokret Srba i drugih Slovena u Prvom svetskom ratu (1914-1918.) višestruko je zanimljiv istorijski fenomen, iako nije očekivan i sasvim nov.
    Rodoljublje i nacionalnooslobodilačke želje javile su se kod naših ljudi različitih sgaleža i stepena obrazovanja. Izuzetno dobri životni uslovi i čvrst ekonomski položaj jednog dela jugoslovenskih iseljenika u Severnoj i Južnoj Americi nisu bili prepreka da se i oni svrstaju u dobrovoljce. Isto tako loši životni uslovi u zarobljeničkim logorima carske Rusije nisu bili podsticaj (iako je i toga bilo) da neko postane dobrovoljac. Romantizam i idealizam bio je kod dobrovoljaca čest. Žudnja za nacionalnom slobodom bila je osnovni motiv i spona pokreta. To i rađa i nosi nacionalnu revoluciju Južnih Slovena 1914-1918. godine.
    Istorija dobrovoljaca – Srba i drugih Slovena u Rusiji u Prvom svetskom ratu prošla je kroz nekoliko faza.
    Prva faza od početka rata avgusta 1914. do oktobra 1915. godine
    Druga faza traje od oktobra 1915. do kraja jula 1916. godine.
    Ovu fazu karakteriše opadanje dobrovoljačkog oduševljenja i pojava nesporazuma između dobrovoljaca i srbijanskih oficira, koji su došli s Krfadakao vojno-stručna lica formiraju dobrovoljačke jedinice, kao deo srpske vojske. Nesporazumi su bili uglavnom prouzrokovani surovim i uvredljivim odnosom nekih srbijanskih oficira prema dobrovoljcima, njihovim porodičnim, nacionalnim i verskim osećajima. Ovo se moglo ublažiti i sprečiti, što je od strane štaba divizije i rađeno, no opasnija razmimoilaženja pojavila su se oko shvatanja ratnih ciljeva i ustrojavanja buduće zajedničke države. To su bili začeci boljki koje će docnije trovati zajednički državni život.
    Treći period je od jula 1916. do marta 1917. godine.
    Formiranje dobrovoljaca u vojne jedinice bio je posao srpske i ruske vlade. Obe su imale svoje jasne motive vojne i političke prirode. Srpska vlada, s prepolovljenom vojskom (od kraja 1915.), van zemlje, ostala je bez prirodnog izvora za popunu i obnovu svoje vojske. Jedini rezervoar bili su dobrovoljci. Oni, ljudi iz jugoslovenskih pokrajina Austro-Ugarske, svrsgani u Srpski dobrovoljački korpus manifestovali su jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i bili jedan od političkih argumenata srpskoj vladi i svim snagama za stvaranje Jugoslavije.
    S februarskom revolucijom u Rusiji nastaje nova faza u životu dobrovoljaca. Mračna perspektiva pobedonosnog završetka rata, ostvarenja ideala, protivratna agitacija ruskih vojnika – frontovnika, bratimljenje na frontu, opadanje discipline i bojeve spremnosti ruske vojske, demoralizatorski su odjeknuli u Srpskom dobrovoljačkom korpusu. Revolucionarna vlast i sovjeti radničkih i vojničkih deputata zazirali su od Korpusa videći u njemu delo cara, samodržavlja, koje bi moglo biti upotrebljeno protiv revolucije. Austro-Ugarski agenti i drugi protivnici ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca na razne načine rovarili su protiv Korpusa. Ruska revolucionarna vlast naredila je uvođenje komiteta u Korpus. Ruske slobode i novine udružene s njegovim unutrašnjim boljkama i demoralizacijom, dovele su Dobrovoljački korpus u krizu. Ova se ispoljila u disidentskom pokretu oficira i vojnika – dobrovoljaca. Naime, razrešenje krize videlo se u preispitivanju dobrovoljaca. Posta- vilo se pitanje ko hoće ko neće da ostane dobrovoljac. Tada je oko 150 oficira – dobrovoljaca i oko 8000 vojnika istupilo iz Korpusa. Korpus je izdržao krizu, ali planovi o opsežnom prikupljanju dobrovoljaca i formiranju još jednog korpusa sve više su postajali samo želja okorelih dobrovoljaca idealista. Srpski i saveznički državnici videli su da je najbolje rešenje da se Korpus prebaci na Solunski front. Savlađujući brojne teškoće, u situaciji stvorenoj oktobarskom revolucijom, Korpus je zaista i prebačen. Računa se da je iz Rusije na Solunski front stiglo 12.704. dobrovoljca što je znatno pojačalo srpsku vojsku koja se spremala za oslobođenje svoje otadžbine.
    Među srpskim dobrovoljcima Prvog svetskog rata bilo je i 20 Paražana. Kako su oni dospeli u dobrovoljačke jedinice?
    U borbama na Istočnom frontu u neprijateljevim redovima mobilisani su mnogi Srbi, podanici Austrougarske i gpygu narodi koji su živeli na Balkanskom poluostrvu. Oni su se masovno predavali ili ih je zarobljavala ruska vojska. Svi su želeli da se bore, ali protiv Austrougara, Nemaca i Bugara, za oslobođenje svoje matice zemlje Srbije. Svi ti dobrovoljci okupljali su se u tadašnjem ruskom Gradu Odesi, gde je bio logor.
    Od svih dobrovoljaca: Srba, Hrvata, Slovenaca, Čeha, i drugih, uz saglasnost srpske vlade i Vrhovne komande, a uz blagoslov ruskog cara Nikolaja II Romanova, iskrenog prijatelja Srba, 29. aprila 1916. godine obrazovana je Prva srpska dobrovoljačka divizija. Pitanje komandovanja brzo jerešeno. Viši starešinski kadar sačinjavali su oficiri srpske vojske koji su došli sa Krfa, a niži i vojnički sastav bio je iz pedova bivših ratnih zarobljenika. Komandant divizije bio je Generalštabni pukovnik Stevan Hadžik. Divizija je imala dve brigade, sa po dva pešadijska puka, brdski divizion, prištabske i pozadinske jedinice. Posle skraćene obuke, divizija je ušla u sastav 47. ruskog korpusa i upućena na rumunski front u Dobrudžu. Sa naknadnom popunom u Dobrudži, divizija je imala 555 oficira i 18.457 podoficira i vojnika.
    U Dobrudži je ostala 45 dana. Za to vreme vodila je teške bojeve u trajanju od 20 dana. Iz stroja je bilo izbačeno oko 10.000 ljudi.
    I naši dobrovoljci učestvovali su u sve tri bitke u Dobrudži.
    Dok su trajale borbe na Dobrudži u Odesu su pristizali povi dobrovoljci, pa je formirana Druga srpska dobrovoljačka divizija a u septembru 1916. gogune Prvi srpski dobrovoljački korpus koji je, kasnije nazvan Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca, čiju komandu preuzima General Mihajlo Živković.
    Nova država u čijem stvaranju su i dobrovoljci učestvovali odužila se ovim rodoljubima na taj način što im je Zakonom o dobrovoljcima od 30. decembra 1921. godine na temelju čl. 12 Naredbe o ustrojavanju Agrarne direkcije novosadske podelila 8 odnosno 5 jutara najbolje oranice.

    Izvor: Dušan N. Petrović, profesor – SELO PARAGE U BAČKOJ od naseljavanja do 1941. godine, Parage 2004.