Karađorđević

7. mart 2012.

komentara: 6

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. Stefan

    Zelim da pitam o poreklu prezimena Karadjordjevic

  2. Ivan Karličić

    Karađorđevići su moji zemljaci iz sjeničkog kraja. Svi znaju da se prezivaju po Karađorđu, zato je Vaše pitanje više tek onako, provokacija da biste naveli nekog da progovori o tome, pa pošto vidim da niko ne sme da pisne, pokušaću ja.

    Karađorđe je začet u selu Žabren kod Sjenice oko 1762.godine. Njegov otac Petar je zvanično od Vasojevića, a nezvanično vanbračni sin Goranca Mrkonjića zbog čega su bili neodlučni koju će slavu uzeti i zbog toga je Karađorđev unuk Petar Karađorđević (1844-1921, kralj od 1903) uzeo pseudonim Petar Mrkonjić kao vođa srpskih ustanika u Bosni u ratu 1875-78, po njemu je prozvan i Mrkonjić grad.

    Karađorđev otac Petar je bio pobratim sa poturčenim Srbima Kučevićima sa Pešteri, oni su mu dali pušku da ubije dvojicu poturica koji su mu napadali porodicu i pobili mu pse, dok je porodica živela u selu Žabren kod Sjenice na Pešteri. Kučevići su omogućili Petru da pobegne sa porodicom dalje za Šumadiju kada se nastanio u Viševcu kod Rače gde se smatra da je Karađorđe rođen. Zvali su Đorđa Petrović po ocu Petru jer Turci nisu dozvoljavali prezimena što je još stvorilo dodatne zabune oko porodičnog porekla njihovog.

    Poznato je da je Karađorđe ubio svog oca Petra i brata Marinka pa se dugo izbegavalo “čačkanje” o njihovom poreklu jer su hteli da istorija počne od njega po kom su uzeli prezime, a da ne zadiru u to šta je bilo pre njega. Slično slučaju Nemanje koji je krio ime oca pošto su ga otac i braća zlostavljali, hteo je da istorija počne od njega, da se prezime nazove po njemu i do danas se istoričari spore ko je zapravo Nemanji otac, Desa ili Zavida.

    I danas sin bivšeg kralja Petra Drugog Karađorđevića, Aleksandar održava prijateljske veze sa muhamedanskim Srbima Kučevićima iz Žabrena kod Sjenice i svečano ih je posetio oko 2007.godine, televizija je snimala njegovu posetu. Njegov deda regent Aleksandar je takođe održavao te veze i pri njegovoj ženidbi Marijom 1922.godine počasni gost mu je bio muhamedanski Srbin Halil Kučević iz Žabrena kod Sjenice kao pripadnik stare pobratimske porodice, došavši sa mnoštvom ovnova i ovaca koje je doneo kao bogati dar sa Pešteri.

    Kada je Karađorđe bio u utrobi majke u Žabrenu kod Sjenice jedan poturica je imao viziju i zatražio od Karađorđevog oca Petra da mu zakolje i skuva psa kako bi gatajući po mesu i kostima psa prorekao sudbinu deteta u utrobi. Petar je to učinio, poturica je gatao i od šoka se onesvestio u napadu prozorljivosti, vidovitosti.Rekao je da će to dete u utrobi postati vladar i da će pobiti mnogo pripadnika njegove vere. To se i obistinilo.

    Prava istina je da se ova vizija dogodila u Žabrenu kod Sjenice, a ne u Viševcu kod Rače kako su to pogrešno prikazali u nemom filmu o Karađorđu iz 1911.godine, prvom srpskom igranom filmu.

    Sjenička porodica Popadići, pravoslavni Srbi iz Buđeva kod Sjenice, iznose svoje dokaze o srodstvu sa Karađorđevićima, a to je pregledno prikazao Salih Selimović u svojoj knjizi “Sjenica”, a u toj istoj knjizi zainteresovani mogu videti uredno prikupljene podatke o poreklu Karađorđevića sa marljivo ispisanim fusnotama od kojih je uglednih srpskih autora to preuzeo. Pisac Salih Selimović je zdravih rodoljubivih gledišta, iako je musliman, opredeljen je kao Srbin muslimanske vere, nije pristalica austro-ugarske i britansko-američke ideje o veštačkoj “bošnjačkoj” naciji – što je u suštini ustaška težnja rukovodstva poturčenih Srba da obnove tvorevinu NDH.

    Kao pravoslavni Srbin rodom iz Sjenice poštujem Karađorđa što je pokušao da oslobodi moju Sjenicu od Turaka maja 1809. i što je tom prilikom izvršio krvnu osvetu nad sjeničkim zlikovcima poturičkim begovima koji su klali, ugnjetavali i pljačkali srpski narod. To je najveća zasluga Karađorđa u očima nas sjeničkih Srba. Zahvalni smo i njegovom unuku kralju Petru Prvom Oslobodiocu što je oslobodio Sjenicu i celu Rašku oblast od vladavine Turaka i srpskih muslimana 1912.godine, pri čemu se pokazao tolerantnim čak i prema muslimanima. No, ne možemo, poput današnjih pisaca sklonih hvalospevima, da zaboravimo da su još od Karađorđa na ovamo oni skloni ubistvima i torturama te da su se dodatno iskvarili početkom 20.veka bogateći se na krvi namerno i nepotrebno žrtvovanog srpskog naroda u prvom svetskom ratu koji je mogao da se izbegne, ali je namešten od zapadnih bankara kojima su Karađorđevići bili i ostali izvršni organ.

    Najveći krivci za prvi svetski rat su Nemci, Vatikan i pokatoličeni Srbi zvani “Hrvati”, ali je tu bilo zarad obostranog ratnog profita uzajamne zavereničke saradnje vrhuški obeju zaraćenih strana – Antante i Centralnih sila – slično kao što su Milošević i Tuđman sarađivali u nedavno nameštenom građanskom ratu pravoslavnih i katoličkih Srba 1991-95, i stvarali njih dvojica zajedničke banke od ratnog profita, a poštena bankarka Borka Vučić je ubijena 2009. u nameštenoj saobraćajnoj nesreći kada se pripremala da to obelodani hrvatskom novinaru Domagoju Margetiću.

    Karađorđevići nisu aristokratska porodica nego hajdučka seljačka porodica koja se povezala sa masonerijom da bi došli na vlast. Skoro svi su masoni od Karađorđa na ovamo. Nažalost, od 1914.godine teško zastranjuju jer su se podali britanskoj masoneriji koja je neprijateljski raspoložena prema Srbima, krivi su kao agenti jevrejskih-hazarskih bankara iz Londona za namerno masovno žrtvovanje srpskog naroda u od masona nameštenom prvom svetskom ratu zarad ličnog basnoslovnog bogaćenja njih i njihovih bliskih saradnika, naročito Nikole Pašića čiji je sin Rade bahato skupim kolima pogazio srpske vojnike u Solunu koji nisu hteli da mu se sklone s puta (regent Aleksandar takozvani “kralj” je 1926. otrovao Pašića slično kako je 1912. Pašić otrovao svog konkurenta političara Milovana Milovanovića Balačka, a upitno je da li je Aleksandar otrovao i svog oca kralja Petra Prvog 1921, jer je Petar razmišljao da izvadi starijeg sina Đorđa iz ludnice i postavi njega za kralja pošto je Đorđe bio pošteniji od Aleksandra). Nisu se Karađorđevići brinuli o soluncima nego su solunci bez nogu posle tog besmislenog apokaliptičnog rata prosili po putu.

    Poznato je da je regent Aleksandar oteo presto znatno poštenijem starijem bratu Đorđu tako što ga je 1910.godine proglasio ludim u dogovoru sa zapadnim centrima moći kojima Đorđe Karađorđević nije odgovarao kao ispravniji srpski patriota. Sraman je i način na koji su Karađorđevići došli na vlast 1903.godine masakrom Obrenovića i njihovih saradnika u majskom prevratu zbog čega su Engleska i Holandija uvele dve godine sankcije Srbiji zgrožene ovim zverskim činom.

    Karađorđev sin knez Aleksandar (1806-1885, vladao 1842-1858) je pljačkao i ugnjetavao srpski narod do te mere da su Srbi iz ogorčenja vratili 1858.godine na vlast jednog omraženog tiranina i zlikovca kakav je bio knjaz Miloš Obrenović, samo da bi se rešili tiranije Karađorđevog sina. Koliki je varvarin knez Aleksandar bio govori i činjenica da je njegov ministar policije Ilija Garašanin naređivao da se prestupnicima odsečene glave javno nabijaju na kolac da bi se narod zastrašio, a batinanja su bila redovna pojava.

    Batinanje u vojsci Karađorđevića primenjivano je nad siromašnim vojnicima sve do propasti njihove državne tvorevine 1941.godine, a onda su to u ratu nastavili da primenjuju Dražini oficiri. Ovim ne mislim da pravdam komuniste koji su batinanje prividno zakonski ukinuli, a obilno ga primenjivali u svojim zatvorima i logorima.

    Karađorđevići su krivi za brojne policijske torture, progone i ubistva, zatvor Glavnjaču, koncentracione logore pod knezom Pavlem, javna vešanja, naročito za policijsku hajku od 1929. do 1931.godine u kojoj je ubijeno 400 srpskih komunista što je izazvalo zgražavanje sveta i peticiju svetskih intelektualaca na čelu sa Nehruom i Ajnštajnom. Srpski komunisti pre rata nisu bili iskvareni kao posleratni Titovi komunisti nego su još uvek bili pošten srpski radnički pokret na udaru gvozdene pesnice kraljeve policije koja će preko noći prerasti u fašističku kvislinšku policiju.

    Šefovi policije kod regenta Aleksandra (nikad nije krunisan kao kralj) su toliko vaspitani da zlostavljaju svoj narod, radnike i seljake da su skoro svi posle prešli da rade za Gestapo, a tipičan primer su zlikovci Dragi Jovanović i Božidar Boško Bećarević. Progoni radnika su vršeni i za vreme čika-Pere jer je 1907.godine poslao komite da batinama i puškama napadnu radnike na Čukarici, a Petar Prvi je još bio živ kada su decembra 1920. pobijeni husinjski rudari.

    U krivice Karađorđevića neću dublje ulaziti jer je to opširna tema koja nije za ovaj Portal, možda je to i neka klopka jer vidim da ovde niko pre mene godinama nije smeo ništa da napiše o Karađorđevićima. Ali usuđujem se da kažem da njima nikad više ne sme biti data vlast u Srbiji.

  3. Ivan Karličić

    Da dopunim malo svoj prethodni komentar da ne bi neke reči bile pogrešno protumačene.

    Uvrstivši pokatoličene Srbe zvane “Hrvate” u glavne krivce za prvi svetski rat uz Nemce i Vatikan ispada da sam Hrvate uzdigao kao neku “silu”, a oni su samo “terenski radnici” Nemaca, Engleza, Vatikana i jevrejskih-hazarskih bankara, terenski radnici zaduženi za masovne pokolje nad pravoslavnim Srbima u srpskim pokrajinama Krajini, Bosni, Hercegovini, a nakon nemačkog upada preko Drine zaduženi za pokolje u Mačvi i pljačku stoke i hrane po celoj Srbiji, pa i u Raškoj oblasti i u mom porodičnom zavičaju sjeničkom kraju gde su pljačkali moje dedove i babe, a Hrvat sa zvanjem “bak-majstor” bio je izvršilac mučenja naročitim gvozdenim napravama u Dugoj Poljani kod Sjenice tokom austro-ugarske okupacije 1915-18.

    Dakle Hrvati su korišćeni kao prosti, prizemni terenski radnici katoličke germanske agresije, a iznad njih po stupnju krivice za prvi svetski rat treba postaviti englesku kraljevsku porodicu, englesko plemstvo i jevrejske-hazarske bankare iz Londona, naročito porodicu Rotšild.

    Opšte je poznato da savremeno čovečanstvo ima tri ključna problema, to su:

    1) Vatikan
    2) engleska kraljevska porodica i
    3) jevrejski-hazarski bankari, u prvom redu Rotšildi

    Otkako se regent Aleksandar Karađorđević orodio 1922. sa engleskom kraljevskom porodicom, Karađorđevići su do danas njihove marionete i antisrpski izvršni organ te dinastije. Engleska dinastija je samo nekoliko godina ranije pokušavala da omete srpsko ujedinjenje ubistvom kralja Petra Prvog Karađorđevića, otuda i sumnja da Petar Prvi nije umro od bolesti nego ga je možda sin Aleksandar otrovao kao engleski agent. Od 1914.godine do danas uticaj engleske obaveštajne službe preovladava u Srbiji nad ostalim službama i oni su – kao psi rata jevrejskih-hazarskih bankara – odgovorni za nepotrebno sramno žrtvovanje miliona Srba kao topovskog mesa za britanske i francuske imperijalne prohteve u prvom svetskom ratu.

    Rizikujem da ovim komentarom previše zađem u politiku, ali to je neminovno jer su Karađorđevići vladarska porodica i ne može se o njima pričati samo sa gledišta puke genealogije i porodične istorije. Valja naglasiti da srpska dinastija koja je u isprepletanim rodbinskim vezama sa neprijateljskom i krvoločnom engleskom kraljevskom porodicom – prirodno ne može nikad više biti srpska dinastija jer je u sukobu interesa, oni sad i engleski jezik smatraju svojim maternjim jezikom kao što nam je svima dobro poznato.

    Dužnost mi je da navedem da je regent Aleksandar kriv za mučka ubistva bar dva istaknuta crnorukca iz sjeničkog kraja: Vojina Popovića-Vojvode Vuka iz Sjenice 1916.godine i Jevta Vasojevića iz Lopiža kod Sjenice 1924.godine. Za Jevta se ne zna pouzdano da je bio član Crne ruke, ali je bio njihov saradnik i simpatizer, gardista i solunac sa devet odlikovanja.

    Vojin Popović-Vojvoda Vuk je zvanično poginuo “u borbi” na Gruništu 1916.godine, ali je zapravo mučki smaknut po Aleksandrovoj naredbi slično kao što je to uradio Tito 1943.godine sa Savom Kovačevićem i Ivom Lolom Ribarom, ili Milošević i njegova mrska udba 1991.godine sa Đorđem Božovićem Giškom. Sve su to tobožnje “pogibije u borbi”, zapravo mučka ubistva i čistke.

    Sjeničkog komitu iz Lopiža, Jevta Vasojevića je 1924.godine po naređenju kralja Aleksandra zadavio drugi jedan poznati ovdašnji komita, Jevtov mlađi brat od ujaka čije ime ovde neću navesti iz obzira što je rođena sestra ubice bila najbolja drugarica moje babe po majci. Znaju moji zemljaci o kome se radi, a to se može pročitati u knjizi “Lopiže” pok.Slavoljuba Vasojevića (1948-2016).

    Ovde koristim uobičajeni izraz “kralj” Aleksandar da bi čitaocima bilo jasno o kome se radi, mada on nikad nije krunisan kao kralj nego je do smrti ostao regent.

    Nemam nameru da branim crnorukce jer i oni su po zlu upamćeni kao bahata paravojska režima Karađorđevića koja je krvavim prevratom i dovela Karađorđeviće na vlast 1903.godine i koji su imali slobodu da prekim sudom ubijaju neposlušne Srbe od 1912. do 1917.godine.

    Posebno je gadan primer crnorukca Vemića koji je kao mezimac Karađorđevića mogao da se iživljava u toku prvog svetskog rata, da ubije svakog srpskog vojnika koji mu se zameri i to pred svima. Zabeležen je slučaj kada je Vemić pred postrojenim vojnicima tri puta pucao u vojnika koji je još bio živ posle toga i kroz plač molio:”Nemoj me, gospodine, ako sam ostao živ od ova tri metka, nemoj da me gađaš i četvrtim metkom, poštedi mi život”. Vemić nije uslišio molbu svoje žrtve nego ga je pred posmatračima svirepo usmrtio i četvrtim metkom. O ovom događaju je pisala tadašnja srpska štampa, ali Vemić nije odgovarao kao povlašćena osoba u režimu Karađorđevića. Eto, takvi su bili i ostali oficiri u prvom svetskom ratu koje danas neopravdano slavimo i dižemo im spomenike.

    Kažem, ne mislim da veličam crnorukce, ali obračun Aleksandra Karađorđevića sa crnorukcima je sraman pošto ih je koristio dok su mu trebali, a pobio ih kada su to od njega zatražili Englezi i austrijsko plemstvo žedno osvete za smaknutu glavu germanskog krvoloka Franca Ferdinanda u čije su ubistvo bili umešani crnorukci.

    Među crnorukcima je bilo ispravnih rodoljuba i levičara koji su se kasnije povezali sa Rusijom i srpskim komunistima, ogorčeni na pro-britansku izdajničku politiku kralja Aleksandra. Jedan agent Gestapoa i nacista poput Dimitrija Ljotića bio je u kumovskim i prijateljskim vezama sa kraljem Aleksandrom, iz toga se vide Aleksandrove sebične klasne sklonosti da sarađuje sa germanskim imperijalizmom protiv siromašnog srpskog naroda, čak je učestvovao u stranoj intervenciji protiv sovjetske Rusije.

    Iste 1924.godine kada je ubio sjeničkog komitu Jevta Vasojevića iz Lopiža, kralj Aleksandar je masovna ubistva izvršio nad crnogorskim protivnicima ujedinjenja, zelenašima, koristeći kao izvršioca krvoločnog komitu Boška Boškovića koji je protivnike Karađorđevića jahao, tukao i silovao pre nego što ih zakolje.

    Da zlo bude veće, priči tu nije kraj. Kralj Aleksandar te iste 1924.godine podstakne srpskog muslimana Bibića da ubije Boškovića (iz osvete za ubistvo njegovog oca) kako bi Aleksandar imao povoda da – pod izgovorom narodne osvete za Boškovićevu smrt – organizuje ritualni masonski pokolj nad 360 srpskih muslimana u selu Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja) 1924.godine po sektaškim uputstvima britanske masonerije koja je tada postavljala svog čoveka Ataturka na vlast u Turskoj, i obračunavala se sa pristalicama bivšeg sultanskog i šerijatskog režima. Broj od 360 žrtava je ritualno odabran jer to je obredni broj tajnih društava još hiljadama godina unazad zasnovan na načelima matematičke pravilnosti i astronomskih ciklusa.

    Titoistički masovni ubica i koljač Milovan Đilas Đido opisuje pokolj u Šahovićima u svojoj knjizi “Besudna zemlja”, ali on kao agent britanske masonerije i Vatikana, kao dokazani antisrbin teži da prikaže taj čin kao nekakvo “delo srpske rulje”, a ne sme da zadire u tajne njegovih britanskih masonskih gospodara i ne sme da kaže istinu da je to bio planirani ritualni pokolj.

    Srbi muslimanske vere naivno misle da ih zapadni gospodari štite, a oni su ih mnogo puta ritualno žrtvovali. Primer za to je pomenuti pokolj u Šahovićima 1924. i nedavni slučaj Srebrenice 1995. kada su britanska i francuska obaveštajna služba režirale da se pokolj nad zarobljenim ratnicima poturčenim Srbima ritualno izvrši baš u Potočarima na mestu nekadašnjeg rimskog žrtvenika čije arheološke iskopine su obelodanjene.

    Koliko je kralj/regent Aleksandar štitio interese plemića, čak i katoličkih, na štetu siromašnih Srba govori i činjenica da je ugušio u krvi bune radnika i seljaka kmetova u Slavoniji od 1918. do 1921, da je pobio husinjske rudare 1920, “Obznanom” zaveo policijski teror protiv radničkog pokreta iste godine, a kada su srpski komunisti u Delnicama jula 1921.godine iz osvete ubili krvoločnog ministra policije Milorada Draškovića, tvorca zloglasne “Obznane”, regent Aleksandar je 1922.godine obesio srpskog mučenika i heroja Aliju Alijagića koji je ubio ministra zlikovca. Alijagić jeste muhamedanski Srbin, ali se može smatrati srpskim junakom palim u borbi protiv otuđene i represivne policijske države.

    Iste godine kada je ubijen ministar policije Drašković, ali malo ranije, na Vidovdan 1921. srpski heroj i mučenik molerski radnik Spasoje Stejić Baća pokušao je atentat i na samog svirepog regenta Aleksandra Karađorđevića bacivši sa krova bombu na njegova kola, ogorčen zbog njegovog belog terora prema seljacima i radnicima, ogorčen zbog njegovog kapitalističkog ugnjetavanja svog naroda i zbog namernog žrtvovanja miliona Srba u dogovorenom prvom svetskom ratu. Setimo se da su Karađorđevići i vlada boravili u hotelu na Krfu dok su srpski vojnici iskorišćeni i iscrpljeni umirali na ostrvima Krf i Vido. Sramno je što je Miloševićev režim dovodio solunce da polažu venac na spomenik Pašiću. Svaki solunac imao je pravo da pljune na spomenik Pašiću.

    Da ugodi katoličkim feudalcima, kralj Aleksandar je 1925.godine zlokobno javno obesio srpskog odmetnika komunistu Jova Stanisavljevića Čarugu koji je katoličke feudalce pljačkao poput Robina Huda i samilosno delio opljačkani novac ugnjetenim siromasima.

    Često se priča o tome kako je krvoločni titoistički glavešina Draža Marković (1920-2005) dolazeći u hotel “Kragujevac” u Kragujevcu terao čoveka da putuje iz Kragujevca za Beograd, da mu otuda donese posebnu vrstu vina koju on pije uz seksualne orgije i vrati se iste noći što pre nazad za Kragujevac sa tim donetim vinom.

    Postoji slična pojedinost i o supruzi kneza Pavla Karađorđevića, Olgi koja je terala šofera da rano ujutru ode iz Beograda u Topolu na Oplenac, da joj uzme tamo sveža jaja i vrati se hitno sa Oplenca za Beograd da bi Olga pojela jaja dok su još vruća.

    Posle četničkog pokolja nad srpskim civilima u selu Vranić kod Beograda tokom drugog svetskog rata – jasno je šta su Karađorđevići spremni da urade onim Srbima koji se sa njima ne slažu. Poklano je sedamdeset dvoje srpske nejači, a neki od kraljevih koljača su i sad živi u emigraciji i hvale se tim činom u Vraniću, kao recimo Veselin Kuzmanović.

    Mislim da bi trebalo održati posmrtno suđenje i Titu i Draži i obojicu osuditi kao ratne zločince. I vrapci na grani znaju da su obojica njih teški ratni zločinci, sulude su rasprave ko od njih dvojice jeste, a ko tobože “nije” ratni zločinac. Na tu priču treba staviti tačku jednom za svagda.

    Jedino mi je u neku ruku mila ta “rehabilitacija” Draže što vidim koliko je povredila muslimane i katolike jer oni nikad neće da priznaju da su krivi za nešto i nijedan njihov koljač ne može da odgovara u Hagu za genocid nad pravoslavnim Srbima.

    Rizikujem da se ovim tekstom zamerim mnogima, naročito Karađorđevićima koji sve više pružaju svoje kandže u Srbiji, ali oni ne znaju srpski jezik i biće im potreban prevod da teškom mukom ovo pročitaju. Da se malo našalim, od Karađorđevića mi se jedino dopada princeza Jelisaveta jer je bila lepa i očuvana žena sve dok nije prešla 70 godina starosti. Nadam se da mi zbog ove opuštene primedbe nećete cenzurisati ceo tekst.

    Pozdrav redakciji i čitaocima

  4. Ivan Karličić

    Slavica Đukić Dejanović kao predstavnik SPS-a i baštinik Komunističke partije Jugoslavije koja koristi Titovog unuka Jošku Broza u predizbornoj kampanji u proleće 2016.godine – nije trebalo da vređa predratne komuniste mučenike svojim odlaskom na sahranu posmrtnih ostataka zlikovca i diktatora kneza Pavla Karađorđevića krajem 2012.godine jer on je krivac za progone predratnih srpskih komunista u policijskim hajkama, ubistvima i mučenjima, naročito od 1918. do 1921. i u hajci od 1929. do 1931.godine – u ovom drugom navratu ubijeno je u zverskim poterama 400 ljudi zbog neslaganja sa kapitalističkim režimom Karađorđevića; dalje i posle smrti kralja/regenta Aleksandra 1934. kao već samostalni vladar, a ne savladar, knez Pavle je kriv za osnivanje koncentracionih logora za komuniste tokom profašističkih vlada Milana Stojadinovića (1935-39) i Cvetkovića-i Mačeka (1939-41), a sve u dogovoru sa Hitlerom.

    Policija kneza Pavla, u prvom redu Dragi Jovanović i Božidar Boško Bećarević, bili su agenti Gestapoa i knezovi miljenici koji su zatvorenim srpskim komunistima u torturi strugali otvorene prelome kostiju i prebijali ih na smrt u Glavnjači i brojnim drugim kazematima. Zato je sramno da neko ko sebe smatra naslednikom KPJ ide na sahranu posmrtnih ostataka nalogodavca belog terora kneza Pavla Karađorđevića.

    Čak ni vojnik kneza Pavla ne bi trebalo da ga poštuje jer nije hteo da ukine batinanje u vojsci nego ga je obilno primenjivao. Zato je tužno i ponižavajuće kad neki stari čovek kleči pred kovčegom takvog tiranina pozivajući se na nostalgiju što je bio njegov vojnik.

  5. Ivan Karličić

    Uprkos svim moralnim anomalijama njegovim ličnim i anomalijama njegovih potomaka, mi Srbi Sjenice i okoline ćemo večno biti zahvalni Karađorđu za krvnu osvetu koju je izvršio nad sjeničkim poturičkim zlikovcima maja 1809. godine, od Đurđevdana na dalje.

    Ovim kratkim obraćanjem obeležavam jubilarnu dvestotu godišnjicu tragične smrti vožda Đorđa Petrovića Karađorđa koji je po naređenju engleske obaveštajne službe ubijen na današnji dan pre tačno dva veka u Radovanjskom Lugu.

    Neka mu je večna slava i hvala +

    ZAHVALNI SRBI SJENICE I OKOLINE

    • Aleksa Shantic

      Koliko su nevinih Srba komunisti pobili za 50 godina, monarhisti ne bi uspeli ni za 1000.
      Ispada da su samo monarhisti izvrsavali torturu nad neistomisljenicima, dok komunisti jadni, eto tapsali ih po ramenima😅