Poreklo prezimena, Ilino Brdo i okolna sela (Pljevlja)

15. februar 2014.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Ilino Brdo, opština Pljevlja. Prema knjizi Milete Vojinović „PLJEVALJSKI  KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)“ iz 2008. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Ilinobrdska regija (da je tako nazovemo) se nalazi južno od Pljevalja i reke Ćehotine, do Bogomolje, Gornjeg Sela, Vranjeg brda, Zelene lokve i Gosteča. Ta regija obuhvata pljevaljsku kotlinu i strane po njenom obodu. Na tom prostoru se nalaze sela: Rabitlje, Mrzovići, Ilino Brdo, Kalušići, Zenica, Zabrđe, Šumane, Borovica, Ljuće, Zbjevo, Komini, Vidre i Radosavac.

Orografsko-hidrografske odlike ilinobrdske regije

Ova regija je po svom reljefnom izgledu većinom ravan predeo, sa stranama koje oivičavaju tu ravnicu. Najviše ravnog zemljišta ima u Rabitlju, Mrzovićima, Kalušićima, Šumanima, Borovici, Ljuću i Radosavcu, dok se blage padine nalase u Zabrđu, Zenici, Zbjevu, Kominima i Vidrama.

Geološki sastav zemljišta je raznovrstan. Pljevaljska kotlina je u dalekoj geološkoj eri bila ispunjena vodom, odnosno bila je jezero, na čijem su se dnu nataložili ilovača i šljunak. Iznad tog sloja, u kasnijem geološkom dobu sa toplijom klimom, slagale su se biljne materije debljine oko 15 metara. Taj biljni sloj zatim je pokrio laporac debljine od nekoliko do 120 m. Pod pritiskom debelog sloja laporca i vode, a u nedostatku kiseonika, postao je ugalj lignit odličnog kvaliteta, oko 2500 kalorija. Pošto dno jezera nije bilo ravno već talasasto, to je i sloj uglja talasast. Pri obodu Polja ugalj izviruje na površinu, dok se pored Ćehotine ponegde nalazi na dubini i do 120 metara.

Uglja ima skoro svuda ispod površine Pljevaljskog polja, kao i u Brvenici i Šumanima On se sada vadi na 2 mesta: Potrlici i Borovici.

Osim Male i Velike Pliješi, koje su sastavljene od čvrstih krečnjaka, svi brežuljci, brda i strane, sastavljeni su od kristaličnih škriljaca, peščara i mekih stena.

Od tekućih voda najveća je Ćehotina, koja teče severnom ivicom regije. Ona kod Rabitlja ulazi u tesnac koji je školski primer raseda krečnjačkog masiva između Otilovića i Rabitlja. Iz tesnaca (malog kanjona) kod Durutovića, Ćehotiina izlazi u Pljevaljsko polje. Pored Ćehotine, Vezičnica je jedina veća tekuća voda. Dolazi od Odžaka i uliva se u Ćehotinu ispod Radosavca. Pored ove dve reke, kroz regiju teku dva manja potoka od Šumana i Zbjeva i ulivaju se u Vezičnicu.

Sva sela ove regije su bogata izvorskom vodom. Nema izvora – vrela kao što ima u Odžaku, ali ima manjih i srednje bogatih vodom, svuda po sredini strana i u podnožju brda.

S obzirom da se Pljevlja i najveći deo ove regije nalaze na nadmorskoj visini oko 760 metara, klimatske prilike su povoljne. Sneg brže i ranije kopni u ovim selima nego u okolnim. Vazduh je topliji zbog male nadmorske visine. Međutim, neprijatni su faktori magla i smog koji se stvara iz fabričkih dimnjaka kad je mirno vreme. Atmosferskog taloga pada manje nego u planinskim predelima, ali ipak dovoljno.

Pošto su u čitavoj regiji klimatski uslovi povoljni, a zemljište plodno, postojali su odlični uslovi da se ljudi nastane u ovom kraju znatno pre nove ere. Kao potrvdu za to imamo u Borovici groblje koje je postojalo pre nove ere i u kom su sahranjivani Iliri, a zatim Rimljani, pa Srbi, sve do pre par godina kada je Rudnik uglja razrovao to groblje.

Na vrhu Pliješi nalazilo se u srednjem veku veliko utvrđenje. Lokalitet se naziva Gradovi, što znači da je u tom kompletu bilo više zgrada. Do 1941. godine, na tom mestu moglo se primetiti više temelja nekih zgrada. Međutim, Italijani su praveći velike kamene bunkere na tom lokalitetu, sve zidine porušili, pa se sada ne može ništa rekonstruisati.

Da su ljudi živeli na ovom prostoru početkom nove ere ili pre, svedoče mala udubljenja oko Kraljevaca, koja liče na temelje ili podrume nekih zgrada. Slični temelji kuća postoje i u Šumanima, kao i staro groblje koje narod naziva grčkim – na mestu Križevci.

Posebna je priča o rimskom naselju u Kominima i nalazima u rimskim grobnicama kod Kneževića kuća. O tom lokalitetu su pisali Dr Srejović i drugi arheolozi i nećemo se na tom zadržavati.

Prema predanju, na Ilinom Brdu je bila crkva još za vreme Nemanjića, pa je srušena dolaskom Turaka u ove krajeve. Oko nje je bilo srpsko groblje. Crkva nije obnavljana po obnovi Pećke patrijaršije već znatno kasnije. Postoji predanje prema kome su Srbi preterali malu drvenu crkvu od Boljanića, sa Iline glavice, i postavili je na Ilinom brdu. I danas se poznaju temelji crkve na Ilinoj glavici i još se odnosi kamenje iz njenih temelja za građenje štala. To prenošenje crkve bilo je oko 1740. godine. Kasnije, oko 1900. godine, na mestu stare drvene crkve podignuta je velika crkvena zgrala od kamena, koja se i danas održava

Prema drugoj verziji, crkva je u srednjem veku bila na Maloj Pliješi – Gradovi, pa je prenesena na Ilino brdo. Oltar crkve je napravljen na groblju.

Početkom ovoga veka formirano je drugo groblje u blizini crkve u Mrzovićima. Kad je Tane Šiljak, sin popov, ranjen nožem u nekoj svađi sa Turcima u jednoj pljevaljskoj kafani, oko 1900. godine, otac ga je mnogo prekorevao i on izvrši samoubistvo. Po starom srpskom, odnosno pravoslavnom običaju, samoubica se nije mogao sahraniti u groblju, već izvan njega. Tako i pop svoga sina sahrani na jednom bregu, oko 300 metara od crkve. Nakon toga događaja, na tom mestu je formirano novo groblje.

Rosulje su (od Kraljevaca do stare ceste) do pre sedamdesetak godina bile obrasle gustom hrastovom šumom i klekama, pa je to posle 1920. godine iskrčeno i obrađeno.

Severna strana Pliješi (okrenuta gradu) bila je do 1840. godine obrasla gustom borovom šumom. Kad je stari Jovo Klačar, oko 1900. godine, došao u Kalušiće, dobio je jedan ambar koji je bio napravljen od lučevih brvana. Ta lučeva brvna su sečena na severnoj strani Pliješi oko 1850. godine. Još su se, oko 1850. godine, mogli naći retki veliki borovi. Čak se i danas može naći dosta lučevih panjeva. U Kalušićima, kao i na Ilinom Brdu od davnina je bilo srpsko groblje.

Iznad Šumana jedno se brdo zove Gradina. Tu je možda bilo utvrđenje u srednjem veku.

Interesantno je napomenuti da su u srednjem veku ravnice i polja uglavnom bili obrasli šumom, a strane oko polja obrađivane, iz razloga što je strane bilo lakše orati nego ravnice. Ravnice su bile izložene tonji, magli, a bilo je metilja. Toga je u brdima daleko manje. Tako je Borovica do 1875. godine bila obrasla gustom hrastovom šumom. U njoj je bio samo jedan savardak na omanjem proplanku. Kasnije je sve iskrčeno i obrađeno.

U groblju u Borovici je bila jedna velika krstača sve do 1980. godine, odnosno do otvaranja rudnika uglja. Nekada je Mala Pliješ bila obrasla smrčevom i borovom šumom, pa je sve sasečeno i spaljeno u krečane. Sa severne strane bilo je više udubljenja – krečana, gde je ta borova i smrčeva šuma spaljena I čitav Korijen je bio obrastao gustom borovom šumom sve do 1918. godine. Za skoro 20 godina ta je šuma čitava isečena za pravljenje kuća u okolnim selima.

Prema kazivanju Dušana Ćaćića (1902), iz Borovice, u Zabrđu i Zenici nije bilo muslimanskih kuća do 1912. godine, osim kuće Gerine, ali su i oni prešli u Maljevac. Kasnije su prešli Ilići. U ta dva sela bilo je 10 srpskih kuća. Na Zabrđu, kod česme, bio je Prekiđa han, ali dolaskom Švaba u han se uselila 1915. godine austrougarska žandarmerijska stanica sa komandirom Marjanovićem. On je bio veliki prijatelj Stanije … iz Šumana.

Kod nje mu je ostao novac kad su ga Bobovci krajem oktobra 1918. godine ubili u Strmećicama iznad Kakmuža.

U Šumanima je bio bogati domaćin Jovo Batrićević, ali mu je Marjanović oduzeo 10 hektara zemlje i dao Staniji. Batrićevići su staro srpsko stanovništvo iz perioda Nemanjića.

U Borovicisu 1912. godine bile srpske kuće: Đurišića Mihajila, Jova Loncovića, Mila Jovića, Vukića Vučinića, Mijata Pušonje, Vasa Brašnja, Mila Tomića i Rista Ćaćića.

Šumanesu imale 9 domaćinstava: Knežević Obrad, Loncović Radoje, Ćaćić Novak, Krezović Vule, Bjeković Jakov, Ječmenica Savo, Ahmet Dizdar, Rade Lacmanović i Terzić Novak. Ova muslimanska porodica doselila se iz Kruševa.

U Ljućuje bilo 12 srpskih kuća. Muslimani tu nisu živeli. Bila su ova srpska domaćinstva: Todo Džarić, Milić Dragašević, Mićo Preradović, Vukola Preradović, Neđeljko Starovlah, Mihailo Lučić, Lazar Dragašević, Bojo Koruga, Mijailo Bajčetić, Vlade Potpara, Mile Terzić i Milovan Bajović. Murat-beg Selmanović držao je čitave Šumane i Borovicu i deo Ljuća. Svi su mu seljaci (Srbi) bili čifčije.

 Bratstva ilinobrdske regije

1. Robovićisu poreklom iz Srbije. Od njih su se odvojili Sokići. Neki su Robovići primili islam pa njihovih potomaka, muslimana, ima u Trebinju, Gornjem Vakufu, Jajcu, Goraždu. Poznate su hajdučke harambaše Dmitar i Ivan Robović. Ivan je poginuo oko 1905. godine u Dabovini sa hajdukom Gvozdenovićem i sahranjeni su u groblju u Malim Krćama.

2. Kneževići u Rabitlju vode poreklo od Kneževića iz Mataruga, a ovi su od Starčevića iz Kalušića. Iz Mataruga su došla tri brata: Radovan, Andija i Mirko, sinovi Milovana Kneževića (1790 – broj iza imena označava godinu rođenja dotičnog). Radovan i Andrija su otišli u Jasen, a Marko (1820) se nastanio u Rabitlju, na zemlji neke žene Gomilanović. Markovi sinovi su: Mališa i Jakov. Marko je bio u hajducima. Jedanput su ih Turci opkolili u Babinama. Svi su hajduci pobegli, a Marko se sakrio u trap i ostao.

Kasnije su Turci zvali Marka da se preda i primili su ga u sejmene. Age su im bili Selmanovići. Slave Lazarevdan. Ima ih 3 kuće u Jasenu, u Kalušićima 4, Kominima 4, Rabitlju 7 itd.

Dimitrije i brat mu Đuro su Kuveljići iz Morače. Od 1912. godine zovu se Kneževići. Ima ih 5 kuća i slave Đurđevdan. Od njih je Krsto Kuveljić- Knežević. Jedna udovica Gvozdenovića se udala u Kneževiće i dovela muško dete. Od njega su 4 kuće, ali je prihvatio prezime Knežević. Sinovi su mu Vule, Đorđije, Ristan i Mijailo.

3. Gomilanovićisu se ranije prezivali Vuksanovići. Najverovatnije su iz Krnje Jele (iza Stožera). Došla su dva brata, jer su tamo ubili nekog Turčina. Znaju imena predaka od Jefta (1800), a njegov sin je Risto. Periša je rođen 1820. godine. Perišin sin je Obrad (1850). Imaju čitulju u kojoj je ubeležno 40 umrlih pre Periše. Prvo su upisana tri popa, što znači da su tu došli davno, možda oko 1650. godine. Neki su imali svoju zemlju, a neki nisu, već su obrađivali aginu zemlju. Gomilanovića ima 10 kuća u Vrbovu. Tamo su otišli 1875. godine, a nakon njih su otišle dve kuće u Mijakoviće, 2 u Podborovu, 2 u Nikšić i 10 kuća u Mrzoviće i Rabitlje.

Stevan je 1914. godine poginuo u crnogorskoj vojsci u borbi protiv Švaba na Drini.

4. Bajićisu poreklom iz Kolašina. Doselili su oko 1700. godine i nastanili kraj Durutovića. Tu su imali svoje groblje sve do 1830. godine, a sada je zapušteno. Od njih su Bajići u Maoču i drugim mestima, kao i Cvijovići u Maoču, odnosno Potkrajcima.

Stevo Bajić (1800) došao je u Pljevlja oko 1830. godine i počeo se baviti trgovinom, a potom mu sin Mihailo, pa Lazo. Postali su bogati. Imali su čitavu ulicu – Bajića sokak i više čitluka

Ćetko Bajić je iz Mrzovića doselio u Pljevlja 1880. godine. Napravio je kuću kod Krstate kasarne i otvorio kafanu. Bio je bogat. Sinovi su mu: Pero i Simo (1870). Simov sin je Cvetko, učitelj. Todo je poginuo u crnogorskoj vojsci u ratu protiv Austrije 1914. godine. Bile su ih 4 kuće kod Krstate kasarne.

Pamte imena predaka od Vasa (1830). Njegovi sinovi su: Marinko, Mijailo i Milan, a Milanovi su: Mitar, Petar, Dušan, Miko i Momčilo. Milan je držao kafanu u Pljevljima. U crnogorskoj vojsci, u ratu protiv Austro-Ugarske 1914-1915. godine, učestvovali su Mitar i Petar.

Trgovci Bajići su od Steva. On je rođen u Mrzovićima 1800. godine, a umro 1879. godine. Njegovi sinovi su: Josif, Spaso, Mihailo i Aleksa. Spasov sin Drago bio je profesor. Mihailovi sinovi su: Lazo i Strahinja. Imali su 70 hektara obradive zemlje u Ogradama, Crljenicama, Otilovićima, Pljevaljskom polju. Držali su po 12 pari volova i trgovali stokom i vunom.

5.Terzićiu Pljevaljskom polju poreklom su od Terzića iz Malih Krća. Došli su pre skoro 400 godina. Od njih su 4 bratstva u Bobovu.

Oko polovine prošlog veka bio je poznat hajduk Novak Terzić iz Komina. Njegova žena Mitra bila je sa dvoje dece kod brata Jeka Jestrovića. Novak je jedanput došao kod Joje Pijevca u Goleša. Stajao je pred torom ispred kuće i preko ograde razgovrao sa ženama koje su muzle krave. U kući su sa Jojom sedeli sejmeni. Kad Joja iz kuće primeti Novaka pored ograde, reče sejmenima da je to Novak – hajduk. Oni ga iz kuće pucaše i ubiše. Glavu su mu posekli i proneli pored kuće Jeka Jestrovića, dozvali Mitru i rekli joj: “Harambašice, poznaj glavu Novakovu.”

Svim posečenim hajducima, do 1878. godine, nosili su Turci glave na dugim motkama i nabijali na kolje u Milet-bašti. Izgleda da je Novak poginuo oko 1877. godine. Njegov sin Mirko je radio u sudu do 1936. godine. Umro je u Valjevu.

6. Preradovićiu Grevu u Mrzovićima poreklom su od Cmiljanića. Nisu im rod Preradovići u Ljuću. Pretpostavlja se da im je najstariji predak Ilija i sestra mu Vasilija. Ne znaju kad su došli u Mrzoviće, ali znaju da su se odvojili od Cmiljanića. Pamte imena predaka od Aćima i Tana (1840). Tanovi sinovi su: Mile, Rade (1870) i Nole. Ima ih 4 kuće u Mrzovićima i 7 u Grevu.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci 1914-1915. godine učestvovali su: Mile, Rade i Nole. Interniran je Mile i umro je u robiji.

7. Cerovićiu našoj opštini nisu došli istovremeno. Prvi je došao Miloš(1813) bežeći od krvne osvete, jer je ubio neke Moračane, i naselio se na Ilinom Brdu oko 1850. godine kao čifčija na imanju Selmanovića. Miloševi sinovi su: Simeun, Milan, Milovan i Đorđije. Simeunovi sinovi su: Aleksa i Mihailo, a Aleksini: Ratko, Vojin, Jovan, Momčilo i Bogdan.

Simeun je oko 1900. godine ubio Paša Đavolovića, opasnog odmetnika od turske vlasti. Pašo je došao jednog dana da opljačka Ceroviće (inače on je sa velikom bandom drsko pljačkao i zlostavljao srpski narod). Simeun se sa njim porvao, bacio ga na zemlju i zaklao. Mrtvog ga je odneo na leđima i bacio u jednu jamu iznad kuće. Uzeo mu je pušku brzometku – mauzerku.

Posle Miloša je došao Joko sa bratom Milanom i 6 sinova iz Tušinja u Mrzoviće i tu se naselio kao čifčija 1870. godine. Došli su iz ekonomskih razloga Jokovi sinovi su: Radovan, Rade, Stevo, Stanko, Diko i Gavro. Oko 1880. godine Stevo i Joko su ubili kocem jednog turskog policajca kada je hteo da im otme jagnje. Osuđeni su na dugogodišnju robiju, ali su kroz tri godine pomilovani. Svi su ponovo, bojeći se Turaka, pobegli u Tušinje. Milan je tamo i ostao, a Jovo se sa sinovima vratio na Katun. Radovan je otišao na Grevo, a Steva je ubio Ferhat-buljubaša Čuturić 1902. godine. Posle ovog ubistva, Stevov sin Nole (1886) je prešao u Kruševo sa tri strica.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestovalo je 5 Cerovića. Stanko je interniran u Mađarsku 1916. godine i tamo je umro. Lale je dobio zlatnu medalju za zasluge u I svetskom ratu.

Vojin – sin Jova Cerovića, došao je u Pljevlja 1914. godine sa ženom i sinom. Oko 1920. godine je kupio na Varoši veliku kuću sa štalom u paše Bajrovića. Držao je kafanu i štalu za konje.

8. Džogazisu poreklom od Bajčetića, ali se ne zna kad su se odvojili od njih. Neki Bajčeta je bio kiridžija i terao tovar u velikoj koloni. Konj mu je prevrnuo tovar, a pošto sam nije mogao da ga ispravi, tražio je od svih drugova koji su prolazili pored njega da mu pomognu, ali niko nije hteo. Kad naiđe Turčin Džogaz, pomože mu ispraviti tovar i nastaviše put. Svi ga počeše zadirkivati i vikati da je i on Džogaz, te ih prozvaše Džogazi i tako osta do danas.

Najpre su živeli pod Gostečom i na Pauču. Petar je živeo pod Gostečom i prešao u Kalušiće, a zatim u Čeperje. Sa Pauča je Miloš Džogaz otišao u Brvenicu, a u Korijen (Jasen) Dimitrije. Džogaza ima 15 kuća u Grevu i Zabrđu, 10 u Brvenici, 2 u Korijenu itd. Antonije je ubio agu na guvnu i pobegao (ubio ga je lopatom). Staroga Mijaila ubili su Turci 1916. godine.

U Čeperju su do tada živela dva brata Đokovića: Obrad i Jokan. Bili su neobično lepi momci. Došao neki Turčin noću da im krade stoku, ali ga oni ubiju i zakolju. Plašeći se da ih Turci ne pronađu, pobegli su u Drobnjak oko 1860. godine. Tamo su ostali sve do 1925., godine. Obradov sin Vaso je bio Milosavu deda.

Do 1860. godine Džogazi su živeli u Kalušićima, a posle bekstva Đokovića prešli su na njihova imanja, premda su zadržali i imanja u Kalušićima. Pamte imena predaka od Antonija (1800). Njegov sin je Petar (1830), a Petrovi su: Todo, Vule, Vaso, Marko i Mijailo. Age su im bili Šećerovići i Hadžismajilovići. Vasovi sinovi su: Pavle, Ilija, Novak, Đole, Spasoje i Marinko. Druga njihova linija ide ovako: Petar (1824) – Todo – Stevan – Milan – Uroš.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovalo je 9 Džogaza. Mitar je bio na robiji.

9. Kapetanovićine znaju svoje poreklo. Znaju imena predaka od Vula (1815) i Radovana Kapetanovića. Vulov sin je Milovan, a Radovanovi su: Petar, Jovan i Novica Petar je otišao u Zenicu i tamo ih ima 5 kuća. Bili su čifčije nekog age. Kad se Milovan obogatio, kupio je od age zemlju u Kalušićima. Sve je platio zlatnicima Uoči dana plaćanja, uveče, brojao je novac i iz kese bacao zlatnike na patos. Uz slabu svetlost lojanice osećao se odblesak zlata. Strpao je veliku gomilu zlatnika i platio zemlju.

Švabe su internirale Milovana 1916. godine i u robiji je umro. Na samrti je govorio da mu je najžalije pggo mu je ostalo zakopano zlato. Vule je bio hrabar, a bio je i kodžobaša više godina

Majka Alije Pijuka je bila od Kapetanovića.

10. Gogići iz Zenice su iz Seljašnice i rod su sa Gluščevićima,Gajevićima i Bujacima. Prvo su došli u Šumane, pa potom prešli u Zenicu. Prezime su dobili po tome pggo su se bavili građevinskum poslovima, a na turskom goga znači majstor (zidar – tesar). Pamte imena predaka od Radovana i Ilije. Radovan je rođen 1830. god. Radovanovi sinovi su: Božo, Obrad i Ristan. Doselio je izgleda Radovanov čukundeda. Ima ih kod Sarajeva, Niša, Prijepolja, u Zenici 10 kuća itd. Jedna njihova linija ide ovako: Bo(š) ko – Bog- dan – Aleksa – Sreten, a druga: Ristan – Diko – Milojica – Ristan – Diko. Nisu im rod Gogići u Kotlinama

Kad je majka paše Bajrovića pravila most na Vezičnici oko 1900. (sebi spomenik), Obrad je sa bratom nosio kamen na pačkama i radio na mostu. Naišao je na konju Adem – buljubaša Ajanović i rekao Obradu: ”Đe si krstu, tvoj ti krst, što si do sada radio neka bude na tvoju dušu, a od sada će biti sve na moju.” Obrad je skočio, bacio ga sa konja na zemlju i dobro izmlatio. Age su im bili Selmanovići.

Andrija Gogić je hajdukovao sa Mićom Gluščevićem. Oženio se u Drobnjacima od Bećkovića. Deca su mu odselila kod Lebana (na jugu Srbije) 1880. godine.

Radosavljev sin Ristan je ubio dva Turčina iz Odžaka oko 1880. godine i pobegao u Šarance. Nije bio oženjen. Na vašaru su bacali momci kamen i on je sve nadjačao. Uveče ga je neko ubio u Šarancima iz zavisti.

Od askera su 1909. godine pobegli u Šarance Vukašin i Milojica. Vratili su se kao crnogorski vojnici 1912. godine. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovalo je 7 Gogića. Vukašin je 1916. godine interniran u Mađarsku. U ratu su bila dvojica Milojica Gogić i oba su bili vodnici.

11. Bjekovići su od Kneževića iz Gornjeg Sela i Crnobora. Rod su im Tomići u Šumanima i Hoćevini, a možda i Marinovići. Prema jednoj verziji, poreklom su iz mesta između Gacka i Bileće. Otuda je došao Mijailo Vlastelinović još u 15. veku. Prema drugoj verziji, oni su potomci starog srpskog stanovništva i davni preci su im bili kneževi, pa su se zato i prezivali Kneževići. U Crnobore su došli najmanje 100 godina pre Lacmanovića.

Pamte pretke od popa Bjeka Kneževića (1770), koji je imao belu bradu, po čemu ih i prozvaše Bjekovići. Manastir Sv. trojice posla popa Bjeka u Dovolju da bude iguman Manastira Dovolje. Njegov sin je Nikola, a Nikolini su: Jovan, Pero, Mijo i Stevo. Perovi sinovi su Jakov, Pavle i Gavro, a Jakovljevi: Mijailo, Vojin, Trifun, Stevan i Milojica. Vojinov sin je Dušan.

Od starih Bjekovića najugledniji je bio Jakov (1865). On je bio kodžobaša i bogat čovek. Bavio se kiridžilukom. Imao je ponekad i po 40 konja, po 300 koza, 150 ovaca i dr. Kod njih je živeo neki Savo, bio im je rod i držali su ga kao svoga člana familije. Tada su živeli u Šumanima. Jakov je imao dosta zlatnika koje je držao u jednom čekmežetu, a čekmeže su držali pod jastukom. Jedne noći im Savo ukrade čekmeže i pobeže kod jednog Premćanca. Ovaj mu uze sve pare, pa se pod stare dane morao vratiti kod Bjekovića. Oni su ga primili i kod njih je i umro. Sa novcem je pobegao oko 1900. godine.

Pavle je voleo narodnu tradiciju. Znao je napamet oko 150 narodnih guslarskih pesama i bio je odličan guslar. Kad su došle Švabe 1915. godine sve su im opljačkale. Žito koje nisu mogli odneti, prosuli su po blatu.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovli su: Jakov, Pavle i Gavro. Pavle je dobio zlatnu medalju za hrabrost. Gavro je vodio kravu Janku Vukotiću da muze mleko za sve vreme rata 1914-1915. godine.

12. O poreklu Kneževića iz Šumana ima dve verzije, ali je izgleda tačnija da su starosedeoci, odnosno ostaci starog srpskog stanovništva u Gornjem Selu ili Crnoborima. Preci su im bili kneževi pre više od 500 godina, pa ih prozvaše Kneževići. Od njih su se odvojili Bjekovići, Tomići, a možda i Marinovići. Ne znaju kada su došli u Šumane, ali znaju da je među prvima došao Dajo (1775). Dajov sin je Nikola, a Nikolin Dimitrije (1835). Dajo je bio veoma ugledan čovek u mestu. Dimitrijevi sinovi su Obrad I867), Novica i Nikola. Obrad je bio kodžobaša za Šumane i okolna sela i imao je mur – pečat. Bilo ih je oko 1930. godine 7 kuća u Šumanima, 1 u Gornjem Selu, 1 u Zenici, 1 u Borovici. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bio je Velimir…

13. Jovići u Šumanima su od Jovića iz Bobova. U Šumane je došao Prodan oko 1855. godine sa tri sina. Jedna njihova linija ide ovako: Prodan (1815) – Milovan – Vuk – Momčilo – Milosav.

14. Na Luke (Komini) su doselila 1924. godine 4 sina Lazara Kneževića iz Vaškova: Milika, Živko, Spasoje i Vukola. Milika je bio upravnik pošte u Pljevljima, Živko je umro 1917. godine, a žena mu je Sara doselila sa sinovima Vladimirom i Danilom. Spasoje i Vukola su živeli na Lukama.

Oko 1920. godine iz Šaranaca je doselio u Pljevlja major crnogorske vojske Mihailo Knežević.

15. Loncovići su poreklom iz Drobnjaka. Živeli su u Crnom Vrhu iznad Crljenica Pamte imena predaka od Đorđija (1834). Njegovi sinovi su: Sredoje i Gavro. Stevanovi sinovi su: Sredoje, Radoje, Obrad, Milojica i Marko. Gavro Loncović je bio u najmu u Podborovi (čuvao je koze), ali su ga Turci noževima sasekli na parčad. U Šumane su došli oko 1903. godine. Bilo ih je, 1920. godine 2 kuće u Šumanima i 4 u Krnjači.

Milan Loncović je na poklade 1910. godine istukao dva Bajrovića koji su se rugali srpskim devojkama i zadirkivali ih. Jedan od njih dođe drugog dana s puškom da ga ubije. Milan ga uhvati za pušku i ona mu puče među nogama. Tada mu Milan ote pušku i dobro ga istuče. Drugi dan su ga Turci tražili da ga ubiju, pa je morao da beži u Crnu Goru. Otuda se vratio 1912. godine kao crnogorski vojnik.

U prvom svetskom ratu učestvovao je Milan u crnogorskoj vojsci. U Mađarsku je interniran Stevo.

16.Đurišićiiz Borovice su poreklom iz Tušinje. Rod su im Drobnjaci iz Vrbe i Boščinovića. Kad su došli na Vrbu, neki su se prozvali Drobnjaci. Doselili su se pre 1865. godine. Jedan je Đurišić doselio sa Vrbice u Borovicu. Bio je visok i tanak, pa ga prozvaše Lemez. I Drobnjaci u Boščinovićima su se ranije prezivali Đurišići, pa su promenili prezime i sada se zovu Drobnjaci. Đurišići u Borovici su došli sa Vrbice 1875. godine. Došao je otac sa sinovima: Mijailom, Ivanom, Milanom i Radom

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovao je Milan.

17. Kečine su starinom iz Slatke ili Vodnoga. Otuda su ih oterali Turci Micanovići (Sinanovići ili Memići), pa su se naselili u Borovici. Kažu da se samo jedan spasao i sakrio u kleke, pa ih prozvaše Kečine po njemu. Izgleda da je to bilo oko 1830. godine, kada su poubijani i rasterani i Markovići. Rod su im Đondovići.

Pamte pretke od Jova (1877) i braće mu: Novice i Boža. Jovovi sinovi su: Savo, Ljubomir i Dobrilo. Savov sin je Drago.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovalo je troje Kečina Božo je poginuo na Drini 1915. godine. Age su im bili Selmanovići.

18. Džarić su od Đurovića iz Zagrada, od Nikšićke Župe. Pop Luka Đurović je odselio u Srbiju. Na konjima su mu bile vreće (dare – džare), pa ga po tome prozvaše Džarić. Imao je Luka više sinova, a sin mu se Petar (rođen oko 1795.god.) vratio iz Srbije na Bjelovo Brdo oko 1820. godine. Ne znaju da li se vratio sa familijom ili kao momak. Petar je imao 5 sinova, od kojih je najmlađi bio Jovan (1835). Jovan je rođen u Zenici. Njegovi sinovi su: Mile, Todo i Božidar (1875) – iguman Serafim. Milov sin je Joso, a Todovi su Jovan i Luka. Josov sin je Petar, a Jovanov Boško.

Joso je bio crnogorski oficir. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bilo je nekoliko Džarića. Jovan je ranjen 1914. godine. Mile je interniran na robiju 1916. godine i umro je na robiji. Žive u Ljuću i Lađani. Bilo ih je 1940. godine 8 kuća.

Iguman Džarić je bio sluga kod Šećerovića, a zatim je otišao i završio poljoprivrednu školu u Kraljevu i radio na imanju Manastira Mileševa. Tu se zakaluđerio i kasnije došao u Pljevlja. Bio je iguman Manastira Sv. trojice još za vreme turske vladavine i skoro sve do 1.12. 1941. godine, kada su ga ubili partizani.

19. Prema jednoj verziji, Korugesu od Bajčetića. Prezime su dobili tako što je neki Bajčeta muzao kozu i jeo koru hleba, pa ih prozvaše Koruge. Najpre su živeli u Ljuću, pa su se odatle preselili.

Pamte imena predaka od Mijaila (1855). Njegovi sinovi su: Vaso, Nešo, Marko i Mirko. Ima ih u Užicu 2 kuće, Otilovićima 2, Kominima 2. Ovi u Otilovićima potiču od Marka, a u Vidrama od Jova.

20. Prema jednoj verziji, Goločevcisu starosedeoci iz Zenice, a prema drugoj, koju oni zagovaraju, doselili su sa Čeva, ali ne znaju kada. Ne znaju ni koliko su bili u Zenici. Slave tri slave: Goločevci u Kominima slave Savindan, oni u Krnjači Đurđevdan, a u Otilovićima Stjepandan. Iz Zenice je Rade (1825) došao u Komine, a Njego je otišao u Krnjaču. Radov je sin Diko poginuo u oktobru 1912. godine na Crnom Vrhu u crnogorskoj vojsci.

Dikovi sinovi su: Rade, Jakov, Sava i Ćirko. Dikov najstariji sin Rade bio je četni barjaktar u I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci i poginuo je na Drini 1914. godine. Barjak je uzeo Joko Stanimirović. Kasnije je Radov brat Jakov bio barjaktar. On je dobio zlatnu medalju za hrabrost. Iz Zenice su Goločevci prešli u Komine 1890. godine. U Kominima ih ima 5 kuća, Krnjači 3, Otilovićima 2, a u Pljevljima je živeo Jovo Goločevac. U Zenici su im age bili Selmanovići, a u Kominima Bajrovići.

21. Macanovićisu poreklom iz Dragovoljića kod Nikšića. Tamo su se prezivali Damjanovići. Imaju veoma pregledan rodoslov. Zbog siromaštva su došli na Žabljak 1822. godine Bogdan i Bajo (u selo Bosaču). Jedna njihova grana ide ovako: Bajo – Pero – Petar – Mile – Živko – Mirko. Na Kosanicu su doselili 1875. godine, a odatle jedni prešli 1897. godine u Glibaće i Zbjevo, na imanje paše Bajrovića. Živko je bio perjanik, Nikola je poginuo na Drini, u crnogorskoj vojsci, 1915. godine. Nikolin sin Danilo interniran je u Mađarsku 1916. godine i tamo je umro, Danilo je bio hajduk.

Mirkov pradeda Petar prozvan je Macanom kad je knjaz Nikola vršio smotru vojnika za Žabljaku. U stroju je bio i stari Petar, jako sed. Ugledavši ga onako seda, knjaz Nikola reče: ”E moj Macane, šta ćeš ti tako sijed i star u vojsku.” A on je odgovorio da više voli, iako je star biti vojnik nego kod kuće sedeti sa ženama Knjaz ga je pohvalio, ali ga komšije prozvaše Macan – Macanović, pa postepeno to prezime prihvatiše.

22. Stanići su poreklom iz Kuča, ali su dugo živeli na Čelebićima. Aga u Čelebićima je bio veliki nasilnik i oni ga ubiše i pobegoše u Bobovo. Prvo su se prezivali Davidovići, pa ih po nekoj udovici Stani prozvaše Stanići. To je bilo pre skoro 400 godina. U Bobovo su došli pre Jovića, Božovića i drugih i držali najbolju zemlju oko Točkova. Age su im bili Selmanovići.

Kad Selmanovići odlučiše da prodaju zemlju koju su držali Stanići, javi se Đurica Božović i za zlatnike sve kupi. Tražio je da svi Stanići, njih 9 kuća, odmah napuste imanja (1907. godine). Neđeljko Stanić je molio Đuricu da ih ne izgoni sa te zemlje do jeseni. Đurica je bio neumoljiv i kategorički tražio da se odmah sele (u martu) sa kupljene zemlje. Đurica je bio kod ovaca u Hoćevini i stajao na padini kad dođe Neđeljko i ponovo ga zamoli da ih odmah ne izgoni iz kuća, jer ne znaju gde da idu. Đurica ga drsko odbi i Neđeljko ga ubi iz puške.

Tada su svi Stanići odselili iz Bobova i naselili se u više mesta našega kraja. Dok su bili u Bobovu, bili su bogati. Vareniku su iz torova česmama sipali do kazana u kolibama. Njihovo je bilo sve što drže Božovići u Bobovu.

Oslobođenjem od Turaka, 1912. godine, neki kapetan Tomanović, predsednik vojnog suda, osudi po optužbi na smrt Neđeljka Stanića i još trojicu i streljaše ih na Doganjama. Rodbina optuženih se žalila kralju Nikoli i on pozva tog Tomanovića na Cetinje i reče mu da nije imao pravo da ih osudi, jer su svi obuhvaćeni njegovom amnestijom i neka sudi sam sebi. Čim je izašao od kralja, Tomanović se ubio. Goran Stanić je pobegao od regrutovanja u turski asker 1909. godine i prebegao u Crnu Goru. Ima ih 2 kuće u Vidrama, 4 u Nangama, 2 u Maoču, 2 u Potpeću, 2 u Višnjici, jedna u Rađevićima.

23. Došao je Tomanović Tomo (1800) sa ženom negde od Cetinja i naselio se u Vrbovu kao čifčija. Kasnije je kupio zemlju. Imao je 6 sinova Najmlađi mu je bio Milovan (1845), visok i veoma snažan momak. Majka mu se nije obradovala kad se rodio, jer je imala mnogo dece. Jedan je brat prešao u Bučje i ima ih tamo 3 kuće.

Kad je izbila babinska buna, Tomanovići su se priljučili ustanicima i pobegli u Srbiju. Po završetku rata su se vratili (1878. godine). Po povratku iz Srbije, Milovan je prešao u Ograde. Imao je 3 sina: Mihaila, Vojka i Todosija. U Ogradama se Milovan obogatio. Mihailo je imao Nićifora i još jednog sina koji je poginuo u srpskoj vojsci 1915. godine.

Milovan je kupio veliko imanje u jednog Turčina u Potoku (iza Gosteča) 1916. godine i dao mu punu zobnicu zlatnika. Oko te zemlje vođen je spor 1920. godine i Tomanovići su ga izgubili. Turčin je rekao da je pare potrošio, a na zemlju su se naselili Vučetići. Milovanov sin Teodosije se vratio 1920. godine natrag u Ograde. Tamo ih sada ima samo jedna kuća.

Posle gubitka spora, Mihailo je živeo u Kominima sve do 1951. godine, a tada su mu potomci prešli na Radosavac. Ostala 4 Tomova sina su otišla nekud i ne zna se gde, niti se zna da li imaju potomstva. Najverovatnije da su se negde odselili za vreme babinske bune 1875. godine.

24.Manovićisu došli iz Javorja, kod Rudoga. Tamo je živeo Jovo (1800). Sa prvom ženom je imao 5 sinova, a sa drugom Milutina i Vuka. Jovo je bio bogat; držao je po 100 svinja. Tada je oko Rudog pljačkao Pašo Đavolović, odmetnik od turske vlasti. Pašo je na putu uhvatio Jova, oteo mu 300 dukata i doveo ga uveče kući. Tražio je da mu preda sav novac. Opasivao ga je užarenim vlačegom i stavljao mu užaren sač na glavu. Jovo mu je morao kazati da su pare pod patosom, te mu je uzeo tri oke zlatnika.

Razbojnici su odneli pare, a Jovo je poludeo i ubrzo umro. Žena mu je došla sa decom u Komine. Vuk nije imao dece, a Milutin je imao: Vasa, Mija, Milana i Milovana. Naselili su se na imanje Adem-bega Drnde 1880. godine.

25. Delićipotiču od nekog turskog vojnika – janičara. Njega su kao dečka uzeli Turci iz Pive, odveli u Carigrad i poturčili. Taj je vojnik, zbog neke svađe, ubio svog oficira i pobegao iz garnizona. On se presvukao u civilno odelo, došao u Pljevlja i radio kao sluga kod Mehinage Drnde. Turske vlasti su ga tražile, ali ga nisu mogle otkriti. Mehinaga je bio hrabar ratnik i komandant turskog garnizona u Pljevljima. Turci su raspisali poteru za tim janičarem. I Mehinaga je od više komande dobio akt da traži ubicu oficira, pa je po janičaru slao obaveštenja turskim postajama po udaljenim mestima našega kraja da traže odbeglog janičara. Janičar je ostao neotkriven, iako je znao da nosi akt za sopstveno hapšenje.

Pošteno i verno je služio Mehinagu. Oko 1800. godine neki hajdučki harambaša pozva Mehinagu na megdan u polje ispod Ilina Brda. Mehinaga nije mogao da izađe harambaši na megdan, jer je u ranijim bojevima izgubio po dva prsta na obe ruke, te nije mogao čvrsto držati sablju. Ako ne bi izašao na megdan – ostao bi bez obraza. Tražio je da ga rođak Drnda zameni, ali niko nije smeo. Svi su našli neki izgovor. Tada se javi njegov sluga, odbegli janičar, pa za njega izađe na megdan. Na megdanu janičar ubi harambašu i donese hajdučku glavu. Mehinaga reče janičaru da on od sada nije njegov sluga, već delija i dade mu polovinu svoga imanja. Mehinagino je bilo Polje (desna strana Ćehotine) do brda. Zbog velike ljutnje na rođake, odseli iz Pljevalja. Napravio je kuću u gornjem delu Polja i naredio da se ono od tada zove Durutovići, a on će se prezivati Durutuović.

Delija je sada bio slobodan, napravio je kuću i imao veliko imanje. Mehinaga ga oženi jednom udovicom od Mandžuka iz Vidri, koja dovede muško dete iz prvog braka, po imenu Alija. Taj se dečko zvao Delić, premda svi znaju ko je potomak delije, a ko pastorče. Potomke pastorčeta zovu Alićima.

Delija i Mehinaga su se i dalje pomagali. Kad su Delija i Mehinaga (oko 1828) radili u Polju izpod Ilinog Brda, pop zovnu Mehinagu i reče da je u Mehinage porasla devojka za udaju, a u njega sin za ženidbu, pa bi trebalo da se prijatelje. Mehinaga se pravio kao da nije čuo, dok ga Delija ne upozori na popovu drskost. Mehinaga je rekao da se tome ne treba razumati, niti šta popu odgovoriti. Delija ne htede preći preko toga, već reče da mu prkosi i pop iz Okruma (iz Otilovića) i Prtina, knez sela Rabitlja, te da će se on sa svima danas obračunati. Uzjahao je konja i otišao na Okrum. Tamo je našao popa, svezao ga i poveo sa sobom. U Rabitlju je uhvatio kneza Prtinu, pa i njega svezao i poveo sa sobom. Kad su bili kod groblja u Rabitlju, pop i Prtina, videći da će ih Delija pogubiti, jurnuše da beže na dve strane. Brzo Delija stiže popa i saseče ga sabljom, a zatim se okrenu i stiže Prtinu, pa i njega saseče.

To je video pop sa Ilinog Brda i potrča Ćehotini da skoči u duboki vir, sa kamenjem u cepovima, samo da ga ne mrcvari Delija. Čim je skočio u vodu, dotrčao je Delija na konju, izvadio ga iz vode i oprostio mu život.

Popa sa Okruma i Prtine sahraniše u Bajića groblju, blizu Durutovića. I danas se njihova dva groba poznaju; malo su odmaknuti jedan od drugoga.

Krajem prošloga veka bile su u Pljevljima 4 kuće Drnda. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci, učestvovalo je 5 Delića. Jedan je umro kod Drine u crnogorskoj vojsci.

26. Krejovićisu poreklom od Raosavljevića iz Lipova. Luka Raosavljević je imao dva sina: Mitra (1790) i Filipa. Oni su iz Lipova prešli u Njegovuđu i zbog nekih ubistava prebegli u pljevaljski kraj. Mitar je otišao u Bušnje, u zaselak Krejovinu i po tome dobio prezime Krejović. Mitrovi sinovi su: Staniša, Milovan i Petar. Stanišini sinovi su: Stojan, Pavle i Dimitrije. Staniša je sa sinovima prešao na Međužvalje oko 1853. godine. Stojan mu je poginuo u Kozici kao hajduk.

Milovanovi sinovi su:Risto, Obrad i Ćorđe. Oni su ostali u Bušnju, a kasnije prešli u Zenicu. Ristovi sinovi su:Ivan i Milovan, a Ivanovi su: Milan, Jovan i Obrad.

 

IZVOR: Mileta Vojinović – Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva, 2008, priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.