Evropske vladarske dinastije: Porodica Saks-Koburg-Gota (Velika Britanija, Belgija, Bugarska, Portugal)

6. maj 2017.

komentara: 0

PIŠE: Saradnik portala Poreklo dr Duško Ž. Lopandić

U toku XIX veka veliki broj evropskih država je imao vladare nemačkog porekla. Najupečatljiviji i najbrži uspon su imali potomci politički malo značajnog nemačkog vojvode Franca od Saks-Koburg-Zalfelda (1775-1806). Ovaj vojvoda je početkom XIX veka vladao jednom od sitnih “nezavisnih” državica Nemačkog carstva. Međutim, njegovo muško potomstvo je za nekoliko decenija zaposelo kraljevske prestole u čak četiri evropske zemlje: u Belgiji, Velikoj Britaniji, Portugaliji i Bugarskoj. Ovakav sled događaja proistekao je iz više razloga, poput nekoliko dobro sklopljenih brakova, običaja da se novostvorenim zemljama biraju strani (obično nemački) prinčevi za vladare, kao i uz dosta slučajnosti. Ipak, čini se da je za uspon porodice Saks-Koburg-Gota u XIX veku najzaslužniji bio najmlađi od sinova pomenutog vojvode Franca koji se zvao Leopold.

Okretni princ Leopold

Leopold (punim imenom Leopold Georg Kristijan Fridrih), princ od Saks-Koburg-Gote i titularni vojvoda od Saksonije, imao je neobičan život i pravu evropsku životnu karijeru. Bio je, između ostalog, Nepoleonov paž, general u ruskoj vojsci, onda suprug naslednice britanskog prestola, zatim kandidat za grčog kralja – da bi drugi deo života proveo kao kralj Belgije pod imenom Leopold I. Leopold je bio inteligentan i spretan čovek, kao i dobar diplomata i vladar. Rodio se kao osmo dete svojih roditelja. Jedna od njegovih starijih sestara udala se za ruskog velikog kneza (brata ruskog cara Aleksandra I), pa je po ovoj liniji, Leopold već u petoj godini života dobio počasni čin pukovnika u elitnoj carskoj – “Ismailijevskoj pukovniji”. Leopold se pokazao kao sposoban komandant u pravim vojnim okršajima, učestvujući već sa svojih sedamnest godina u kampanjama ruske vojske protiv Napoleona. Tako je dogurao do čina generala divizije. Nakon Napoleonovog poraza, Leopold je kao pratilac ruskog cara Aleksandra I boravio u Londonu, gde se odigrao jedan od ključnih događaja njegova života koji je dobrim delom uticao na kasnija zbivanja u britanskoj dinastiji, a preko nje – i na celu dalju istoriju evropske monarhije. Naime šarmantni Leopold se 1816. godine uspeo da oženi naslednicom britanskog prestola – Šarlotom, princezom od Velsa (kći tadašnjeg regenta i budućeg kralja Džordža IV).

Međutim, Leopoldova očekivanja da će postati suprug britanske kraljice i osnovati novu englesku dinastiju kratko su trajala. Već godinu dana kasnije, u pravoj porodičnoj tragediji, mlada princeza je zajedno sa detetom umrla na porođaju, njen lekar-akušer se ubio, Engleska je  duboko ožalila nesretnu princezu (slično kao nedavno princezu Dijanu), a Leopold je ostao bez prestola. Međutim, ovaj udarac sudbine ma koliko bolan, nije ga sprečio da dalje igra ključnu ulogu provodadžije na engleskom dvoru. Prvo je uspeo da rođenu sestru (Viktoriju) 1818 godine uda za jednog od kraljevih sinova – vojvodu od Kenta. Iz tog braka rođena je samo jedna kći koja će postati nova naslednica prestola, a zatim najdugovečniji britanski monarh – kraljica Viktorija (vladala je 64 godine – od 1837 do 1901. g). Međutim ovo nije bilo sve. Kada je princeza Viktorija stasala sa šesnest godina za udaju, Leopold je uspešno provodadžisao svog nećaka – Alberta od Saks-Koburg-Gote. Iako je Albert Viktoriji bio blizak rod (brat od ujaka) to nije predstavljalo bračnu prepreku za zapadnoevropske aristokratske porodice. Viktorija i Albert su se venčali 1840. godine i živeli u sretnom i harmoničnom braku u kom je rođeno devetoro dece. Iz ovog braka potiče britanska grana porodice Saks-Koburg-Gota, odnosno engleski vladari XX veka (Edvard VII, Džordž V, Edvard VIII, Džordž VI). U međuvremenu, engleski vladari su tokom Prvog svetskog rata promenili svoje odviše nemačko “prezime” (Saks-Koburg-Gota) u više patriotsko ime – porodica “Vindzor” (po glavnom kraljevskom zamku).

Leopold od Saks-Koburg-Gote je nadživeo svog sinovca Alberta i do smrti je ostao najbliži poverenik  njegove udovice, engleske kraljice (umro je tek 1865. godine). Kao čoveku visokog roda, okretnom i bliskom engleskom i francuskom dvoru i politici, 1830. godine mu je bila ponuđena grčka kruna. On je ovu počast odbio, ne toliko što nije želeo da seli u siromašnu zemlju na dalekom Balkanu, koliko zbog toga što velike sile nisu prihvatile njegove uslove za prihvatanje kraljevstva (proširenje granica Grčke). Nakon što nije postao ni engleski, niti grčki monarh, Leopold je ipak proglašen za kralja jedne nove države – Belgije. Belgija je istorijski činila deo Nizozemskih zemalja (Flandrija, Brabant), ali se u revoluciji 1830. godine, kao pretežno katolička zemlja, odvojila od ostatka Holandije, gde su dominirali protestanti. Ovaj put, Leopold je prihvatio ponudu prestola i 1831. godine u Briselu bio krunisan kao “Leopold I, kralj Begijanaca”. Ostao je u lepom sećanju svojih podanika, kao mudar i umeren kralj koji je poštovao ustav i nastojao da unapredi svoju novu domovinu. Pred kraj života dobio je nadimak “Nestor evropskih monarhija”, po imenu najstarijeg i najmudrijeg od grčkih vojskovođa pod Trojom. Kao primer Leopoldova uspeha, navodi se i činjenica da je Belgija bila jedna od retkih evropskih zemalja koju nije zahvatila revolucija 1848. godine. Sadašnji begijski monarh (Albert II), čukununuk je prvog belgijskog kralja po direktnoj muškoj liniji. Međutim, kao i u Velikoj Britaniji, članovi belgijske vladarske porodice više ne koriste “prezime” Saks-Koburg-Gota, nego uz lično ime dodaju “od Belgije”, na primer: «Filip od Belgije» i sl.

Portugalski vladari iz porodice Saks-Koburg-Gota

Belgijski kralj Leopold je zaslužan što se porodica Saks-Koburg-Gota popela i na tron Portugalije. Portugalija je jedna od najstarijih evropskih država-nacija čije granice stoje uglavnom nepromenjene čak od XII veka. Početkom XIX veka prošla je kroz period građanskih i dinastijskih ratova, u toku kojih je najveća portugalska kolonija – Brazil postala nezavisna. Portugalska kraljica Marija II beše 1835. godine izgubila svog prvog muža nakon samo dva meseca braka. Kralj Leopold I se postarao da mladoj kraljici obezbedi novog muža među katoličkim članovima svoje porodice (što je bio važan detalj za tu, vrlo katoličku zemlju). Bio je to Leopoldov rođeni sinovac: Ferdinand od Saks-Koburg-Koharija, koji je preko majke nasledio jednu od najbogatijih ugarskih familija (Kohari sa posedima Čabrad i Sitno u današnjoj Slovačkoj). Prema portugalskim obiučajima, mladoženja je bio proglašen za portugalskog kralja Ferdinanda II tek kada mu se u braku sa kraljicom Marijom II rodilo prvo dete. Iberijsku sklonost za više nego dugim imenima ilustruje i puno ime prvorođenog sina kraljevskog para, koji je kršten kao: “Pedro de Alkantra Marija Fernando Migel Rafael Gabriel Gonzaga Ksavije Žoao Antonio Leopoldo Viktor Franciško de Asis Žulio Amelio de Braganca” (budući kralj Pedro V). Ferdinand II je bio vrlo obrazovan čovek i vladar, profinjen poznavalac umetnosti, sklon nauci – osobine koje je preneo i na svoje potomke i naslednike. Njegovom zaslugom, nedaleko od Lisabona u kraljevskom letnjikovcu Sintra izgrađena je palata “Pena”, koja po neobičnoj arhitekturi podseća na dvorce iz bajki i koja je i danas glavna portugalska turistička atrakcija. Portugalski kraljevski par je imao čak jedanestoro dece. Međutim, brak je završen nesretno. Kraljica Marija II je umrla tokom svog jedanestog porođaja. Dinastija Saks-Koburg-Gota se nije dugo održala u Portugaliji i tragično je završila. Godine 1908. jedan anarhista je u atentatu usred Lisabona ubio tadašnjeg kralja Karluša (unuka Ferdinanda i Marije) i njegovog najstarijeg sina. Nakon dve godine, poslednji portugalski kralj, mladi Manuel II, zbačen je sa prestola. Umro je u progonstvu ne ostavivši potomstva, pa je s njim izumrla portugalska grana porodice Saks-Koburg-Gota.

Tužna večera bugarskog cara

Kraljevski položaj nikada nije bio lak niti osobito privlačan, ma koliko to na prvi mah izgledalo drugačije. Meditirajući pod stare dane, u izbeglištvu, bugarski car Ferdinand I od Saks-Koburg-Gote je zabeležio: “Mi (vladari) podležemo disciplini i ograničenjima od prvog dana rođenja i naučeni smo da izbegavamo da javno pokazujemo bilo kakav znak emocija. Kostur uvek sedi pored nas, na našim gozbama. To može da znači ubistvo, može da znači abdikaciju ili progonstvo, ali to uvek služi da nas podseti na nešto neočekivano. Prema tome, mi se unapred spremamo kako nam ništa što nam se desi ne bi došlo kao katastrofa. Najvažnija stvar u životu je sposobnost da se časno podnese fizičko ili duhovno izgnanstvo. Ako večerate uz tugu, nema potrebe da pozivate ceo svet da vas gleda”.  Reči bivšeg cara sasvim odgovaraju sudbini bugarskog ogranka dinastije Saks-Koburg-Gota.

Kada je zbačen prvi vladar autonomne Bugarske – Aleksandar od Batenberga (1886) započela je frenetična potraga po evropskim dvorovima – od Danske do Rumunije – za kandidatom za novog bugarskog vladara. Leopold I je u to vreme već dugo bio mrtav, ali kao da se njegov neobični uticaj i dalje širio Evropom. Kraljevsko-diplomatski bugarski “rulet” se zaustavio na imenu princa Ferdinanda Maksimilijana Karla Leopolda Marije od Saks-Kobur-Koharija – rođenog sinovca istoimenog portugalskog kralja i, prema tome, bliskog rođaka engleske vladarske kuće i dobrog dela ostalih evropskih vladara. U prvi mah, izbor nemačko-ugarskog princa, koji je imao prilično neobične osobine i sklonosti, nije izgledao odgovarajući. Engleska kraljica Viktorija je bila šokirana: “On nikako ne odgovara za taj položaj…delikatan je, ekscentričan, feminiziran…Treba to smesta zaustaviti”. Ipak, Ferdinand je izabran za vladara Bugarske koja je dve decenije kasnije 1908. proglašena za nezavisnu državu, a njen vladar za “cara”. Ferdinand I je bio kontraverzna ličnost, vrlo samoljubiv i svestan svog visokog aristokratskog porekla, što je često pokazivao. Najviše je ostao upamćen da je, kao progermanski vladar, Bugarsku uvukao u štetne sukobe sa susedima (Drugi balkanski rat) i u Prvi svetski rat na strani Nemačke i Austrije. Nakon poraza 1918. godine, Ferdinand je abdicirao u korist sina Borisa III, čija vladavina je takođe imala uspone i padove. U Drugom svetskom ratu, Bugarska je ponovo ratovala na pogrešnoj strani (uz sile Osovine). Boris III je umro iznenada 1943. godine rata u misterioznim uslovima, nakon burnog susreta sa Adolfom Hitlerom (postoji teorija da je bio otrovan, iako je verovatnije da je imao srčani udar). Njegov brat, regent Kiril, pogubljen je 1945. godine od strane komunista, kao saradnik fašista. Mali devetogodišnji car Simeon II otišao je 1946. godine u dugotrajno izgnanstvo iz kog se ipak vratio u svoju rodnu zemlju. Simeon II koji koristi prezime “Sakskoburggotski”, je poslednji živi suveren iz Drugog svetskog rata. Poznat je po još jednom kuriozitetu: postao je prvi evropski monarh koji je izabran na demokratskim izborima za predsednika vlade (predsednik bugarske vlade od 2001 do 2005. godine).

Početkom XXI veka evropske monarhije više nemaju onu ulogu koju su imale tokom XIX i u prvoj polovini XX veka. Smanjio se broj evropskih naslednih monarha (danas ih je ukupno deset). Ni porodica Saks-Koburg-Gota više nije ona ista, niti njeni potomci vladaju u svim ranijim zemljama. Bugarska i Portugalija su odavno republike. Još jedino potomci spretnog Leopolda I i dalje kraljuju Belgijom.

 

Članovi kuće Saks-Koburg-Gota na prestolima evropskih država u XIX-XX veku

1. Vojvodstvo Saks-Koburg-Gota

  • Ernest I (1826-1844)
  • Ernest II (1844-1893)
  • Alfred (1893-1900)
  • Karl-Eduard (1900-1918)

2. Belgijsko kraljevstvo

  • Leopold I (1831-1865)
  • Leopold II (1865-1909)
  • Albert I (1909-1934)
  • Leopold III (1934-1951)
  • Boduen I (1951-1993)
  • Albert II (1993-)

3. Portugalsko kraljevstvo

  • Pedro V (1853-1861)
  • Luiš I (1863-1889)
  • Karluš (1889-1908)
  • Manuel II (1908-1910)

4. Bugarsko carstvo

  • Ferdinand I (1887-1918)
  • Boris III (1918-1943)
  • Simeon II (1943-1946)

5. Velika Britanija

  • Edvard VII (1901-1910)
  • Džordž V (1910-1936)
  • Edvard VIII (1936)
  • Džordž VI (1936-1952)
  • Elizabeta II (1952-)

Poreklo porodice Saks-Koburg-Gota

Porodica Saks-Koburg-Gota je jedna od mlađih grana vrlo razgranate saksonske dinastije Vetin (Wettin) koja je dala mnogobrojne nemačke vojvode i velike vojvode, markgofove, prinčeve-elektore i kraljeve. Članovi dinastije Vetin su bili kraljevi Poljske, Velike Britanije, Bugarske, Saksonije, Portugalije i Belgije. Najstariji član porodice bio je Teodorik/Ditrih (umro 982. godine). U Srednjem veku, porodica se 1485. godine podelila na stariju – ernestinsku granu (po rodonačelniku Ernestu) i mlađu albertinsku granu (prema mlađem bratu Albertu). Mlađa grana je vremenom postala značajnija jer je zadobila zvanje elektora (titula koja je davala pravo za učešće u izboru nemačkog cara), a od 1806. godine i titulu kraljeva Saksonije.

Starija, ernestinska grana je svoje posede podelila u brojne male državice, nakon što je 1680. godine sedam sinova vojvode Ernesta Pobožnog podelilo očevo nasleđe. Tako su formirana vojvodstva: Saks-Koburg, Saks-Altenburg, Saks-Vajmar, Saks-Ajzenah, Saks-Gota, Saks-Majningen, Saks-Hildburghausen i druga.

Vojvodstvo Saks-Koburg-Gota nastalo je 1826. godine kao personalna unija spajanjem vojvodstva Saks-Koburg i Saks-Gota pod vojvodom Ernestom I. Vojvodstvo je postojalo kao deo Nemačkog carstva do 1918. godine. Današnji poglavar porodice Saks-Koburg-Gota je princ Andreas.
Naše vladarske porodice i dinastija Saks-Koburg-Gota

Karađorđevići

Jugoslovenski kralj Petar II Karađorđević bio je posredstvom majke Marije od Rumunije potomak, kako britanske, tako i portugalske grane porodice Saks-Koburg-Gota. Kraljica Marija je naime bila po majčinoj liniji praunuka britanskog kraljevskog para Alberta od Saks-Koburg-Gote i kraljice Viktorije. S druge strane, preko oca – kralja Ferdinanda I Rumunskog i njegove majke Antonije od Portugala – Marija je bila i praunuka portugalskog kraljevskog para: Ferdinanda II od Saks-Koburg-Koharija i kraljice Marije II.

Petrović-Njegoš

Crnogorski kralj Nikola I Petrović Njegoš je posredstvom kćeri Jelene (italijanske kraljice) pradeda poslednjeg bugarskog cara Simeona II. Simeonova majka je bila Đovana od Savoje, kći italijanskog kraljevskog para Viktora Emanuela II i Jelene Crnogorske.

Potomstvo Alberta od Saks-Koburg-Gote i britanske kraljice Viktorije

Albert i Viktorija su imali devetoro dece od kojih su sva ostavila potomstvo u visokoj evropskoj aristokratiji. Od četrdesetoro njihove unučadi, četvoro su bili suvereni vladari (Džordž V od Velike Britanije, nemački car Vilhelm II, veliki vojvoda od Hesena i vojvoda od Saks-Koburg-Gote). Njihova unuka je bila i poslednja ruska carica Aleksandra (žena Nikolaja II).

Među direktne potomke Alberta i Viktorije koji su današnji monarsi u Evropi spadaju: britanska kraljica Elizabeta II, norveški kralj Harald V, švedski kralj Karl-Gustav XVI, danska kraljica Margareta II i španski kralj Huan Karlos I. Njihovi direktni potomci su i bivši kraljevi Grčke (Konstantin) i Rumunije (Mihail), kao i poglavari bivših vladarskih porodica: Srbije, Rusije, Francuske, Nemačke i drugi.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.