Bubanje u Dubrovniku

31. maj 2015.

komentara: 2

Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja istraživao je poreklo prezimena Bubanja koje se javlja još u 13. veku u Dubrovniku. Tekst možete pročitati preko sledećeg linka: 

Bubanje u Dubrovniku

Dubrovnik

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. P. Anđelić, Originalni dijelovi dvije bosanske pov…, GZM, knjiga XXVI, Sarajevo, 1971. str. 358.

    Princeps Joannes Bubanitius – Ivan Bubanić je također do sada nepoznati član inače poznatog vlasteoskog roda. I ovaj podatak iz uništene Tvrtkove povelje omogućava da se rekonstrira genealogija Bubanića kroz čitavo stoleće.
    Prva poznata ličnost ovog roda je Mastan Bubanić, a čitava genealogija Bubanića izgleda ovako:
    Mastan Bubanić, knez 1354. i 1355.
    Priboje Masnović, knez 1378, 1380, 1390, 1393, 1394, 1395. i 1399.
    Radosav Pribojević, 1404.
    Ivan Bubanić, knez 1426.
    Radoje Bubanić, 1463.
    Na zalost, uprkos očito velikom ugledu i dugom političkom djelovanju ovog vlasteoskog roda, ne zna se u kojim krajevima Bosne su se nalazili posjedi i ”plemenito” – roda Bubanića. Indicij koji predstavlja natpis (na dvoru vojvode Masna) u Drežnici nije dovoljno jasan, jer Drežnica geografski gravitira Humu dok Bubanići na poveljama uvijek dolaze u krugu bosanske vlastele. Osim toga, u natpisu se spominju Masnovi (Mastanovi?) sinovi Miroslav i Radoslav, dok povelje znaju samo za Priboja.
    Prof. dr. Desanka Kovačević, zapazila je podatak u Dubrovačkom arhivu, prema kojemu je Priboje Masnović iz Visokog 1392., primljen za dubrovačkog građanina. Kako se radi o vremenu kada je knez Priboje Masnović-Bubanić bio u naponu svoje snage, moglo bi se pomišljati da je ovaj visočki Priboje Masnović upavo onaj knez iz vlasteoskog roda Bubanića. Ako bi ovo bilo tačno, onda bi se i posjedi Bubanića mogli tražiti u okolini Visokog.
    Visočki Priboje imao je i sina Đurđa Pribojevića, koji je posjedovao trgovačko društvo sa nekim Mirkom Miloševićem 1418.

  2. P. Anđelić, Mesnovići, Masnovići, Bubanjići humska i bosanska vlastela, Hercegovina 2, Mostar, 1982, 79-89;

    U pokušaju da nešto više saznamo o porijeklu vlastele Bubanjića Masnovića, potražili smo analogije i oslonce u raspoloživim pisanim izvorima. Pri tome smo zapazili da su imena Bubanja i Mastan vrlo rijetka u staroj Bosni i Humu, što je u određenoj mjeri povećalo izglede na uspjeh takvih istraživanja.
    Jedini poznati vlastelin s imenom Bubanja na području bosanske države u XIV vijeku je knez Bubanja Voihnić iz starog županskog i velikaškog roda Hlivanja. On je zabilježen kao svjedok na povelji bana Mladena II Šubića 1322., kao ”comite Bubagna Voyhnig de Hlivina”.
    On je spomenut još jedanput, indirektno u povelji kralja Ostoje iz 1400. Naime, kako se kaže u povelji, posebna od kralja imenovana komisija ustanovila je između ostalog, kako je Bubanjin dio (jedna devetina) u kotaru livanjskog grada Bistrice pripao kralju putem nasljedstva (”od odumrtja”). Na prvi pogled izgledalo bi da je taj posjed dospio u kraljeve ruke devolucijom – nakon smrti samog Bubanje ili nekog njegovog potomka koji je ostao bez nasljednika.
    To bi opet značilo da su livanjski Bubanjići prije kraja XIV vijeka već izumrli. Međutim, treba imati na umu da termin ”odumrtje” ne znaći samo nasleđivanje nakon smrti, nego nasleđivanje uopšte. Dokaz za to je u tekstu iste povelje, gdje se za dio Bubanjina brata Galeše takođe kaže da je pripao bosanskom kralju ”od odumrtja”. A za Galešu pouzdano znamo da je imao sina Grgura i da je ovaj 1356., svoj grad Bistricu u Livnu ustupio ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu, dobivši u zamjenu grad Čavu u Slavoniji. Ne zna se da li je ta zamjena bila iznuđena silom (što je vjerovatnije) ili je bila dobrovoljna. U svakom slučaju, veliki posjedi ugarsko-hrvatskog kralja u Bosni našli su se ponovo u rukama kralja Tvrtka I, od koga ih je naslijedio Dabiša, a zatim i Ostoja. Za Bubanjin dio ne znamo pouzdano kako je došao u kraljeve ruke, ali je sasvim moguće da je dijelio sudbinu Galešina dijela. Za nas je ovdje važno da je Bubanja, milom ili silom, bio udaljen sa svojih djedovskih posjeda u livanjskoj župi, ali nema čvrstih dokaza da je njegova loza izumrla.
    Prilika, u kojima bi Bubanja mogao izgubiti svoju staru ”plemenitu” zemlju, bilo je u prvoj polovini XIV vijeka dosta. Treba se podsjetiti da se Bubanja 1322., našao na strani Mladena Šubića, koji je ubrzo iza toga pobijeđen, a njegovi posjedi razgrabljeni. Zna se da i učvršćivanje ugarske vlasti u Bosni – u početku Tvrtkog banovanja – nije išlo bez otpora.
    Kao što se vidi, i vremenske relacije i konkretni društveno-politički odnosi ukazuju na mogućnost da je Bubanja ili neko od njegovih neposrednih potomaka udaljen (protjeran?) iz Livna između 1322., i 1356. Ne treba smetnuti s uma da su u to doba i potomci Bubanjina strica Mihovila (Juraj, Ratko i Matija) morali napustiti rodno Livno i naseliti se u Vrlici. Tako se desilo da je 1440., u Livnu živio samo jedan ogranak nekada moćnog roda livanjskih župana, a i on je bio degradiran u red nižeg plemstva.
    U takvoj konstelaciji sasvim je moguće da je Bubanja ili njegov sin (Mastan, primjedba R.B.) mogao preseliti u gornju Bosnu ili u Hum (Drežnicu?).