Poreklo prezimena, selo Gunjaci (Osečina)

Poreklo stanovništva sela Gunjaci, opština Osečina. Stanje iz 1930. godine. Prema studiji “Sokolska nahija” Ljube Pavlovića. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Gunjaci su severno od Pecke i Carine s obe strane Pecke, Od valjevskih sela odvojeni su planinom Kokoravom, koja je 1806. god. kao prava planina razdeljena međuvaljevska sela: Bratačić, Ostružanj, J1opatač i podrinske Gunjake. S južne strane od Carine Gunjaci su neprimetno odvojeni, pošto gunjačke kuće malo što nisu ušle u hatar varošice Pecke i Carine. S desne strane reke Pecke Gunjake od varošice deli brdo i potok Bogdanić, s leve strane Puljeski Kovačevac i potok. Zapadni deo Gunjaka ide od Bastavskog Kika pravo na (Petrinu Reku) Rajičevac i njome do izvora, pa preko Petrine Stene između Sokolskih Planina i Rožnja, nadilazi nad Carinu i spušta se nad Soko i gor. ljuboviđanska brda, južno od Sokola. Ceo Rožanj, cela istočna polovina Sokolskih Planina s Petrinom Stenom pripadaju ovom, kao i Carina, vrlo prostranom selu.

Oko sela su: od zapada Anta, od juga Gunjačica i Bogdanić, od istoka Kokorava, od severa Kik s desne i Drenov Kik s leve strane Pecke.

Glavna je reka Pecka sa pritokama Palanački Potok, Đurčanski Potok, Miškovački Potok i Kokoravski Potok. Iznad Petrca je jaki izvor Rajičevac, kojim su se Petrčani snabdevali do 1867. god. a od toga doba njime otiče Petrčka Rijeka. Poznate su i ove vode: Selimov Točak, Bungurov Bunar i Vujičića Voda.

U selu su ova brda: Vis, Osmanov Do, Crkvina, Lokva, Bobija, Kik, Šanac, Glavica, Jastrebovac, Brdo, Planinka i Gunjačica (na njoj Vis i Glavica.

Njive se zovu: Livade, Jezera, Polje, Luke, Dolovi, Bare, Pljiskavice, Lokva, Rečine, Selišta i Padališta.

Gunjaci imaju dosta zemlje za rad. Prvoklasne zemlje za rad su dolina Pecke. Još je rodniji Rajičevac, njegova desna strana, naselje sela Petrca. U dobre zemlje mogu se uvrstiti sve zemlje po Kokoravi i kosi ispod seoske kapele. Odlične zakose, livade i ispuste imaju po Kokoravi, Rožnju, Sokolskim Planinama, tamo su i letnja staništa. Iako Gunjaci zahvataju tri planine, opet nisu planinsko selo, oni su brdsko selo i računaju se u ekonomski najsnažnije selo u oblasti.

Gunjaci su u mahalama. Mahale leve strane reke Pecke oko izvora, po potocima, u velikim voćnjacima, razdeljene su na manje mahale i skoro su sve spojene. Mahale su: Palanka, Potočari, Rtovi, Jevtići, Belići, Lokva i Kokorava. Nova mahala je Petrc pod Rajičevcem.

Madžarsko Groblje u Palanci, samo ime Palanka, stara crkvina, pored koje je današnja kapela, stare gradske zidine na visokoj omčitoj Petrinoj Steni, stari potkopi i iskopine po Kokoravi, stare putine po Rožnju, stari šančevi i vodovodi za Soko, dokaz su ranijeg živoga u ovom selu, ranijeg i od današnjih naselja.

Ovde je sve do 1862. god. bilo čisto muslimansko selo Petrc. Po popisu od 1820. god. u Petrcu je bilo 10 kuća, a po popisu od 1832. god. 22. Petrc je smatran sastavnim delom grada Sokola. On je preko Petrine Stene i Sokolske Planine imao pešački i dobro utvrđeni konjski put. Njegova su imanja po Rajičevcu, Rožnju i Sokolskoj Planini bila u neposrednoj vezi sa imanjima pojedinih Sokoljana i ona su uvek bila pod jakom stražom seljaka i građana. Petrc se bio iselio 1834. godine, ali kako je Soko ostao nedirnut, Turci se vrate i opet se nasele pa se tek 1862. god. konačno udalje i isele iz ovog mesta. Njihovo je selo prodala država dvama selima: Gunjacima i Šljivovi. Gunjaci su kupili desnu stranu Rajičevca i sve zakose po Petrinoj Steni i pri izvoru Bogoštice, a Šljivova je kupila levu stranu Rajičevca i na zapad niz Bogošticu. Seljaci su delili između sebe ili su dali doseljenicima iz gornjih sela, da se i oni nasele.

Stari su rod:

Rankovići u Palanci. Došla su prvo dva brata od Spuža u Crnoj Gori; došli pre 200 godina u selo Bregovo kod Rogatice. Nije im se svidelo, krenuli su preko Osata u Podrinje i došli u Gunjake, pa poseli Palanku, ali se pomerili pod Rgove, gde su i danas u tri do četiri mahale. Odavde su se iseljavali u tamnavska sela. Unuk jednog od ovih zvao se Bojica i odlikovao se u ustanku 1804. god. ličnom hrabrošću. Jedan od srodnika Bojičinih odselio se na susedne Stave i tamo imao potomstva. Jedni su se ispod Rtova preselili u Kokoravu i tamo ih ima; zovu se Rankovići, Bojičići, Mirkovići, Mladenovići (32 k.; Sv. Nikola).

Puljezi su od Puljeza iz Carine. Kad su se stali deliti po Carini, pošto su bili nu dnu sela, do samih Gunjaka, kuda nije bilo nikakvih naselja, lako im je bilo prelazati. Prelazili su ne odjedanput nego postupno, pa ni danas nisu prestali. Prvo su zauzeli gornji deo Kokorave pod Bogdanićem, pa su otuda prelazili i u Palanku i zauzeli ona mesta oko stare crkvine (42 k.; Sv. Alimpije).

Drugi stariji rodovi, s kraja XVIII veka, su:

Đuričići, potomci nekakvog Đurice i njegovog brata (pre sinovca) Straila, rođenih u Drajićima u Pilici. Ovde su došli na svu priliku da podrže neke svoje hajduke. Prvi su put bili u Palanci ispod crkvine, pa su prešli u sredinu Kokorave; odavde se selili i davali selu popove i trgovce; od njih su u selu: Pavlovići, Đorđevići, Jankovići, Sekulići u Rankovićima i Vasarići u Markovićima (38 k.; Sv. Alimpije).

Simići iznad crkve i Trifunovići na dnu Gunjaka su rođaci; doseljeni su iz istih razloga kao i Đuričići iz Pilice, ali od drugog roda Jojića. Simići su se spustili pored Carine Peckoj, i na dobrim su imanjima; zovu se: Tišanovići, Simići, Mitrovići, Mićići, Trifunovići i Nenadovići (38 k.; Sv. Alimpije).

Markovići su iz piličkih Pridola; došli iz istih razloga kao i gornji; oni su u donjem delu i zauzeli su dobra polja oko Pecke (20 k.; Sv. Nikola).

Marinkovići su u Puljezima. Njihov je predak došao iz priličkih Pridola, ušao je u kuću nekih Puljeza, oženio se i ostao na puljeskim imanjima. Kako je stari Puljez bio na hataru carinskom, to su Marinkovići ostali i na hataru ovog sela i Carine i gotovo ušli u varošicu Pecku. Danas su pod Peckom i zovu se Marinkovići, Danilovići, Novakovići i Matići. Staru slavu (Sv. Stevan) su napustili. Govore zapadnim dijalektom (26 k.; Sv. Alimpije).

Pozniji su doseljenici:

Arsenovići došli od Vasića u Zarožju, na imanja Đuričića (6 k.; Sv. Jovan; prekađuju Sv. Alimpija).

Miladinovići, Pantići. Ivana Miladinovića iz Ivanovića u Osatu uzeo u službu bogati seljak Panta Radovanović Đuričić. Panta je imao četiri sina i sva četiri oženjena i s decom. a Ivan mu je bio kolebar u planini Rožnju i njega je oženio. U Pantinoj kući se javi neka zaraza i on izgubi sva četiri sina, sve četiri snahe i njihovu mušku i žensku decu, te se on za života reši da uzme pod svoje Ivanovog sina Milana. Milan je iz zahvalnosti napustio svoje staro prezime, prozvao se Pantić i ušao u imanje i bio veliki gazda (2 k.; Sv. Alimpije; pre- kađuju Sv. Nikolu).

Maksimovići u Trifunovićima su od dva brata, Pureša i Krsmana Maksimovića, proterana iz rađevske Brezovice, upravo pobegla i sklonila se kod udate sestre u Trifunovićima. Krsman se ženio a Pureš nije i od njih je ostalo pet kuća (Sv. Alimpije, a svoju slavu napustili).

Bojičići u Rtovima došli su iz Lještanskog iz Stapara (5 k.; Sv. Jovan).

Tomići su došli iz Vrbića posle 1862. god. (3 k.; Sv. Toma).

Filipovići su iz Strmova od Vučićevića (4 k.; Sv. Nikola).

Tešići su iz Drlača opet od 1862. god. (3 k.; Đurđic).

Jakovljevići su od Đokića u Drlačama, (5 k.; Sv. Arhanđel).

Nedeljkovići su s Donje Orahovice (2 k.; Sv. Nikola).

Davidovići su iz Carine (2 k.; Sv. Đurđe).

U Gunjacima ima 16 rodova sa 231 domom.

IZVOR: Sokolska nahija (str. 460-463), Ljubomir Pavlović. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić