Poreklo prezimena, Čoka (Gornji Banat)

Poreklo stanovništva naselja Čoka, prema istraživanju Jovana Erdeljanovića “Srbi u Banatu”. Priredio saradnik portala Poreklo Aleksandar Marinković

Stari ljudi pričaju da je najpre selo bilo tamo gde je sadašnja katolička crkva, ”nad ritom”. Prvi su došli Čokanjski, zatim Stojančevi, Mijići, Bandići. Nijedan Mađar nije bio u selu. Zna se da je zadugo bila skela između mesta na kome je sad katolička crkva i Sente (sve dok nije počelo podizanje nasipa prema Tisi) preko vode koja se razlivala po ritu.

Priča se da su došli sa Čarnojevićem u Bačku i tražili mesto gde će se naseliti. Onda reše da puste marvu da ide i pase i gde se ona zaustavi, tu da se nastane. Marva prepliva preko Tise i zaustavi se na današnjem mestu i oni tu osnuju selo Čoku.

Čoka je na velikom ”bregu”, te nikad nije bila plavljena, a niže njega su ”ričine”. Iskopali su u njima čoveka, sa ostvom, na dva fata dubine.

Po svim ovim selima gde žive Mađari, pored Srba, većinu ili veliki deo tih Mađara čine Slovaci, delimično i Bunjevci, koji su pomađareni. To se pouzdano zna i po preanjima i po prezimenima njihovim.

RODOVI POZNATOG POREKLA (iz najnovijeg domovnika):

–        ARAĐANSKI (1), iz Mokrina

–        ARSIKIN (1), pop iz Đale

–        BABUŠKOVI (2) iz Sentivana

–        BAJIĆ (1) iz Đale, došljak

–        BELOŠEVI (1) iz Mokrina

–        VUJIĆ (1) iz Sente, došli skoro

–        VUKOSAVLJEVI (1) iz Deske, došli skoro

–        DUKINI (5), stara familija iz istočnog Banata

–        ĐUKANOVI (1) iz Mokrina, došli skoro

–        JANKOV (1) iz Siriga

–        JANČIKIN (1) iz Deske, došli skoro

–        JOVANOVI (6), stara familija iz istočnog Banata, došli ”pre šest kolena”

–        JOCINI (1) iz Đale, došli pre rata (moj dodatak – Prvi svetski rat)

–        KLJAJIĆ (1) iz Senmikluša (dan. Ostojićevo)

–        KOLEDIN (1) iz Đale, došli skoro

–        KOMLUŠAN (11), stara familija iz Valkanja

–        KRSTOPOGAČINI (5) iz Mokrina, došli pre 50 godina

–        KUZMANOVI (1) iz Sentivana, došli skoro

–        LAZIĆ (1), beležnik, iz Bašaida

–        LUPŠIĆ (1) iz Batanje, došli skoro

–        MARJANOVIĆ (1) iz Slavonije, došli skoro

–        MIJATOVI (1), otac došao iz Oroslamoša (dan. Banatsko Aranđelovo); ima ih i u Šandoru, u Bačkoj (moj dodatak – to su Mijatovi–Čačini, danas Mijatovi– Čačke; Erdeljanovićev Šandor je verovatno naselje u blizini Segedina u dan. Mađarskoj)

–        MIJIĆI (4) iz Srbije; u Beogradu, sad Milićevi; Popovi su se ranije ”pisali” (po popovima)

–        NADRLJANSKI (2) iz Sanada, gde ih ima dosta

–        NEDELJKOVI (4) iz Sentivana

–        NIKOLINI (1) iz Sanada, došli nedavno; deda ”Čanadac”

–        NIĆIFOROVIĆ (1) iz Sentivana, došli skoro

–        NOVKOV (1) iz Deske, došli skoro

–        PAVLOV (1) iz Sentivana, došli skoro

–        PEJIN (1) iz Siriga, došli skoro

–        PERIĆ (1) iz Srbije, došli skoro

–        PERKUČIN (1) iz Nove Kanjiže (moj dodatak – dan. N. Kneževac), došli skoro

–        POPOVI (1) iz Mokrina

–        PUTNIK (2) iz Sentivana

–        RIKINI (3), zvali se Požarci i mislili su da su iz Požarevca; stara familija

–        RUŽIN (1) iz Sentivana, došli skoro

–        TOMIĆ (1) iz Sentivana, došli skoro

–        TUCAKOVI (1) iz Deske, došli skoro

–        CIGU (1) iz Siriga, došli skoro

–        ČANADAC (1), vidi pod Nikolin

–        ČOKANJSKI (1); najstarija familija, a dve kuće su došle iz Sente na imanje Čokanjskih

–        ČONIĆI (2), deda došao iz Crne Bare

–        ŠAŠINI (1) iz Sente, došli skoro

–        ŠOKLOVAČKI (1) iz Mokrina, došli skoro

–        ŠTRBAC (1) iz Bosne, došli 1917. godine

–        ŠUSTRANI (8); stara familija, iz istočnog Banata

 

RODOVI ČIJE POREKLO NIJE UTVRĐENO:

–        AĆIMOVI (8), stara zemlja, ima ih u Crnoj Bari, Saravolu i Kumanima

–        BANDIĆI (14), od prvih naseljenika u Kikindi, Mokrinu, Bašaidu

–        BUGARSKI (6), stara zemlja; najpre Bugarin

–        VASILJEVIĆ (1), učitelj

–        VIJKOVI (1), stara zemlja

–        GLIGORINI (27), stara zemlja

–        GLIŠIN (1), Čokanjski, stara zemlja

–        GOJKOVI (7)

–        GOLUBOV (1)

–        DAVIDOVI (4)

–        DEMINI (5)

–        ĐATKOVI (3)

–        JAKOVLJEVI (7)

–        JANKOVI (6)

–        JOVINI (3)

–        KABLJEVI (2)

–        LAZAROVI (2)

–        LUKINI (27)

–        MARKOVI (27)

–        MAČUGINI (1)

–        MIJALJEVI (18)

–        MILOŠEVI (4)

–        NAUMOVI (9)

–        NEDELJKOVI (3)

–        ONJINI (5)

–        PEČIĆI (3), zvali se PEJIČIĆI

–        POPOVI (27)

–        PREDINI (1)

–        STAMORAN (1), pravo STRAMORAN

–        STANKOV (1)

 

IZUMRLI RODOVI:

NIĆIFOROVIĆ, stara zemlja (još u starom planu)

 

CIGANI:

PETROVIĆ (2)

 

SVEČARI U ČOKI:

SV. ARHANĐEL MIHAIL: Dukini, Jakovljevi, Jovanovi, Jocin, Komlušani, Lazarov, Lupšić, Miloševi, Nikolin, Onjin, Pavlov, Pejin, Stamoran, Urošev, Čobanovi (4), Šustrani (3)

SV. VARTOLOMEJ: Novakov

VELIKA GOSPOJINA: Jankovi, Jančikini, Kljajići, Mijaljevi, Čonić (1)

ĐURĐEVDAN: Arsikin, Bandići, Belošev, Vujić, Vukosavljev, Kirić, Lukin, Nadrljanski, Putnik, Ružin, Stojkov, Čolić (1)

ĐURĐIC: Babuškovi, Demini, Janković, Markovi, Nedeljkovi, Nićiforović, Pečić, Todorov, Čobić, Šoklovački, Šustrani

SV. JOVAN: Aranđanski, Vujkov, Glišin, Gojkovi, Krstopogačini, Lukačević, Popovi, Stojančevi, Čokanski

LAZAREVA SUBOTA: Koledin

SV. MARKO: Aćimov

SV. MATEJA: Jovini

MITROVDAN: Rikini, Šašini

SV. MRATA: Mijići, Stankov

SV. NIKOLA: Davidovi, Đukanovi, Gligorin, Kabljevi, Mijatov, Nadrljanski (1), Naumov, Nedeljkovi, Perkučin, Svirčev, Peleš, Terzini, Čobanov (1), Šustran (1), Tucakov

PARASKEVA: Bugarski, Gligorin, Đatkovi, Petrovići, Predini, Sujići

PROZVANI ANDRIJA: Stojkov (1)

SV. SERGIJE i VAH: Kuzmanov

SV. STEFAN: Aćimovi, Golubov, Perić, Tomić, Cigu

 

PREZIMENA U NAPISANIJU KREŠČAEMIH ZA GODINU 1779.-1790.god.:

GERANSKI (Gerinski), RADIVOJEV, VLA’, URIĆ, GAVRANOV, SIMENDRIN,  SEMENDRIN, OPRIN, ILIN, STARČEV, ERDELJAN, LUDAJIĆ, SENTJOANOV, KOVINČIĆEV, SARAVOLANOV, ŽURKIN, UVALA, NININ, (J)ANATOV (?), TORNJANSKI, PANDUROV, SRDANOV, MARINKOV, GRBANSKI, STEFANOVIĆ, ČIKOŠEVIĆ, ČIKOŠEV, ĐURĐEV, PAŠOL, KRŠIN, SKATIŠ, ANDIMIROV, USBRDOV (Uzberdov), VUJKOV, RAJKOV……moj dodatak – nabrojana prezimena koja prethodno nisu navedena.

IZVOR: Jovan Erdeljanović – ”SRBI U BANATU”

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. Aleksandar

    Moj deda je poreklom iz Čoke. Ja se prezivam Mihaljev a njemu u krštenici piše da je Mijaljev iako se ceo život svuda vodio kao Mihaljev. Inače sam iz Kikinde. Ima li nekoga ko može da razjasni šta se desilo i kako je došlo do prelaza Mijaljev-Mihaljev.

    • Imenjače,
      nema tu velike tajne. Do razlike je došlo zbog narodnog izgovora i stava crkvenih lica o tome kako treba zapisivati prezimena. Verujem da su vaši preci bili Mijaljevi odnosno da su tako izgovarali prezime. Ova mogućnost je veća ukoliko su vam preci iz krajeva gde se ne izgovara glas ”H”. Međutim, u nekom trenutku je izvesni sveštenik upisao MIHALJEV jer mu se tako činilo pravilnijim. I tako ostade do današnjih dana.

  2. vojislav ananić

    Čoka

    Čoka je staro naselje. To potvrđuju ostaci materijalne kulture koji datiraju iz vremena pre nove ere. Iz tog vremena u neposrednoj okolini Čoke postoji nekoliko lokaliteta od kojih je najpoznatiji »Kremenjak«. Kako se arheološki materijal iz »Kremenjaka« odlikuje određenim specifičnostima, u arheologiji je uveden pojam »Čokanska kultura«.
    Stari naziv mesta je Čaka, koji je po Borovskom (dr. Borovski Šandor član Mađarske kraljevske akademije nauka i sekretar Mađarskog istorijskog društva) lično ime i tek kasnije je pretvoreno u Čoka. Mesto je registrovano kao dedovina plemena Čanad. U pisanim dokumentima prvi put se spominje 1247. godine, pripadala je palatinu Pongracz, sinu Kelemeneš bana, a dobili su je od kralja 1256. godine. Čoku zajedno sa ribnjacima nasledili su potomci Kelemeneš. Još 1280. godine bila je u posedu Tamaša sina palatina Pongracza kada su je kunski razbojnici spalili, posle čega je godinama bila pusta.
    Kralj Robert, je na početku svog vladanja, Čoku oduzeo od plemena Čanad i tek 1321. godine ponovo vratio, posredovanjem čanadskog “prepost”-a (biskupa). Prilikom seobe 1337. godine deo imanja koji leži prema livadi pripao je porodici Telekdi a deo prema Tisi pripao je porodici Makofalvi. Ove dve porodice su u tom vremenu Čoku ponovo naseljavali. 1469. godine, beleženi su kao vlasnici udova Deaka Ševenjhazi Alberta, udova Telekdi Lerinca i Serenji Oros Laslo. 22. maja 1508. godine izdejstvovao je za sebe Telekdi Ištvan za ovaj posed novo darovno pismo.
    Još prve polovine XVI. veka Čoka se ubraja u veća naselja pa je čak i Olah Mikloš u svom delu napisanom 1536. godine smatrao nužnim da je spomene. Odmah po padu Temišvara započelo je propadanje i ovog naselja, vlastela i kmetovi beže a na njihova mesta naseljava se nekoliko srpskih pastira. Po turskom zapisu 1557-1558 nađeno je svega 13 žitelja. 1561. godine je palatin (državni išpan) Nadasdi Ištvan oduzeo Čoku od Telekdi Mihalja koji je otkazao poslušnost i poklonio je Karačonji Laslu, dok je poslednji potomak porodice Mako svoj deo poseda ostavio svojom oporukom iz 1563. godine, svojoj sestri Iloni i sinu Cokoli Đerđu. 1564. godine kraljevski poreski popisivač je zabeležio ovde 5.5 porte (poseda) ali po padu Đule pripada turcima i skoro sasvim propada, tako da su 1580. godine ovde živela svega 4 srpska pastira. Posle poraza turaka kod Sente na mesto starog naselja došlo je još 36 srpskih pastira. 1753. godine Čoka je označena kao srpsko naselje i imala je 192 doma. Prilikom svog proputovanja južnog dela Ugarske 1768. godine došao je car Josif II. iz Kikinde u Čoku a odavde je otišao da obiđe poprište bitke kod Sente. 1773. godine osnovana je srpska škola i podignuta pravoslavna crkva. 1779. godine Čoka je priključena Torontalskoj županiji.
    Kada je u Beču rešena prodaja državnih dobara, Čoku je na javnoj dražbi 1782. godine kupio Marcibanji Lerinc koji je ovamo odmah doveo mađare – radnike. 1785. godine osnovana je rimokatolička kapelanije pod upravom temišvarskog biskupa, a 1808. godine pretvorena je u plebaniju. 1797. godine Čoka je izdejstvovala sebi naziv varošica sa tržišnim privilegijama. 1800. godine došlo je iz preko Dunavskih krajeva više mađarskih porodica, a 1806. godine slovačkih. Čoka je dobila pravo na održavanje godišnjih vašara 19.09.1801. godine.
    Rimokatolička crkva je podignuta izdašnom pomoći porodice Marcibanji u periodu od 1803-1809. godine. Marcibanji Lerinc snabdeo je crkvu sa puno skupocenih crkvenih slika koje je nakupovao prilikom zatvaranja katoličkih manastira u vreme vladavine Josifa II. Nažalost veći deo od ovih slika 1849. godine je upropašćen.
    Godine 1830., 1836. i 1849. pustošila je kolera i stradalo je 141 osoba.
    Poslednji vlastelin Čoke bio je Marcibanji Lerinc, koji je započeo zidanje kaštilja, nakon njegovog samoubistva imanje je 1868. godine prešlo u ruke Barber Agoštona i Klasemann pivarima iz Kobanje. Zatim je imanje postalo vlasništvo Švab Karolja koji je dovršio zidanje »Kaštilja«. Poslednji vlasnici ovog veleposeda bili su Karolj i Artur Lederer koji su ujedno bili patronati katoličke crkve. Za vreme stare Jugoslavije Čoka je bila pretežno poljoprivredni kraj i imala je privredu u začetku.
    Za vreme okupacije Ledererovo imanje je preuzeto od strane nemaca i uvršteno je u konzorcijum »Hermann Gering Werke«. 1944. godine ove krajeve od okupatora oslobađaju partizanske jedinice i delovi III. Ukrajinskog fronta Crvene armije. 04. avgusta borci Severobanatskog partizanskog odreda oslobodili su logor političkih zatvorenika »Macahumka« kod Čoke. Od 1945. godine pa nadalje Čoka se naglo razvija, formira se državno poljoprivredno dobro Čoka od bivšeg imanja Lederera, Čoka postaje sedište opštine kome pripadaju naseljena mesta Sanad, Ostojićevo, Padej, Jazovo, Crna Bara, Vrbica i Banatski Monoštor.
    Broj stanovnika je u stalnom porastu. Broj prosvetnih i kulturnih ustanova raste, privreda odnosno poljoprivreda i industrija se veoma brzo razvijaju. Čoka postaje važan ekonomski, politički i kulturni centar Severnog Banata. Razvoj Čoke je išao uzlaznom linijom sve do početka poslednje decenije 20. veka kada zbog situacije nastale u zemlji počinje stagniranje i propadanje privrede a sa njom i društveno-ekonomskog života stanovnika.
    Kulturni život Čoke svodi se na kulturni amaterizam započet u drugoj polovini XIX. veka formiranjem KD »Četrdesetosmi krug« koje je delovalo do 1918 godine. Danas u Čoki postoje Kulturno društvo »Mora Ferenc« čiji članovi neguju mađarski, i KUD »Sveti Sava« koji neguje srpski folklor. Pored ovih društava u Čoki deluje Kamerna scena »Talija« i APD »Orpheus theatar« Čoka. Česte su izložbe radova likovnih umetnika koji stvaraju u Čoki kao i javne priredbe čiji su organizatori navedena društva. U Čoki deluje i matična biblioteka sa zavidnim fondom knjiga.
    Od svih sportskih klubova i društava jedino je Stonoteniski klub »Čoka« uspeo da sačuva renome i ugled vrhunskog sportskog kluba u zemlji. Pored njega u Čoki deluju Fudbalski klub »Čoka«, Šahovski klub »Proleter«, Sportski klub za bodi bilding i rekreaciju i Karate klub. Postoje i sekcije bivšeg košarkaškog kluba i rukometnog kluba. Od udruženja građana najbrojniji je udruženje sportskih ribolovaca »Zlatica«, mesna organizacija Crvenog krsta i Ekološko udruženje »Čoka«.
    Znamenitosti Čoke svakako su »Kaštilj« sa parkom koji je svrstan u značajne spomenike kulture i stavljen pod zaštitu. Čuveni čokanski vinski podrum jedinstven u zemlji kapaciteta 10.000 vagona vina gde se klimatski uslovi i vlažnost vazduha regulišu na prirodan način (peskom) bez primene savremene tehnologije, što vinima daje poseban kvalitet.
    Čokanski atar je poznat kao bogato lovište razne divljači i kao rezervat najveće evropske ptice – droplje. Blizina reke Tise, Zlatice i veliki broj jezera u mrtvajama nastalim presecanjem meandara koja su nezagađena i bogata ribom predstavljaju pravi raj za ribolovce.

    DEMOGRAFIJA
    U naselju Čoka živi 4720 stanovnika. Prosečna starost stanovništva iznosi 40.4 godina (38.6 kod muškaraca i 42.1 kod žena). U naselju ima 1802 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2.61.
    Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

    Odabrao: Vojislav Ananić

  3. vojislav ananić

    ČOKA
    Andraš Barat
    1247 Chaka, 1854 Csóka, 1922 Čoka
    Najraniji naziv mesta je Chaka (Čaka); po Borovskom verovatno da je prezime. Naselje je pripadalo Čanadovom rodu. U prvom pisanom dokumentu, pod nazivom Chaka pominje se 1247. godine, a pripadala je sinu bana Kelemeneša, kraljevskom namesniku Pongracu, sa svim ribnjacima, oranicama i ritovima. Prilikom deobe 17. februara 1256. godine, imanje su ponovo dobili sinovi bana Kelemeneša. Kada su Kumani 1280. godine poharali mesto, imanje je bilo u vlasništvu Pongracovog sina Tamaša. Tamaš je dokazao kralju da je selo Čoka njegovo imanje, ali je ono već bilo porušeno i dugo vremena nije naseljavano. U spiskovima papske desetine 1333-1335. godine mesto se ne pominje. Na početku svoje vladavine, kralj Karlo Robert je oduzeo Čanadovom rodu Čoku zbog neverstva, i tek im je 1321. godine, na posredovanje čanadskog biskupa, vratio pravo vlasništva nad ovim imanjem. Godine 1337, prilikom nove deobe, deo imanja prema pašnjaku pripao je porodici Telegdi, a deo prema Tisi porodici Makofalvi. Obe porodice su nastojale da povećaju broj stanovnika. Kad je 1334. godine deo Telegdijevih imanja znatno uvećan, sin Gergelja Makofalvija je svoj deo, u zamenu za druga imanja, prepustio sestrićima i čanadskom biskupu. Godine 1360. i Telegdijevi su podelili imanje: Mikloševi sinovi Đerđ i Mikloš dobili su Čoku ribnjacima i močvaru Sula, a rođaci su sve dalje rasparčavali. Godine 1469. kao vlasnici bili su upisani: udovica Alberta Deaka, udovica Lerinca Telegdija i Laslo Šerenji Oros. Godine 1508. Ištvan Telegdi je isposlovao sebi darovno pismo. U prvoj polovini XVI veka Čoka spada među značajnija mesta; 1536. godine Mikloš Olah je ubraja u poznata naselja sa juga države.
    Posle pada Temišvara počinje propadanje naselja: napuštaju ga plemići i kmetovi. U turskim zapisima 1557-1558. godine spominju se samo 13 stanovnika. Palatin Tamaš Nadaždi je 12. jula 1561. godine, zbog neverstva, oduzeo Mihalju Telegdiju deo imanja u Čoki i poklonio ga Laslu Kerečenjiju. Poslednji naslednik porodice Mako ostavlja testamentom 1563. godine svoj deo imanja sestri Iloni i njenom sinu Đerđu Cokoliju. Godine 1580. ovde žive samo 4 srpska pastira. Nadalje sto godina nema pomena o naselju; verovatno da je porušeno. Ne spominje se Čoka ni u opisu Senćanske bitke, mada je nepobitno da se turski logor nalazio na području mesta. Nakon poraza Turaka, na mesto bivšeg naselja stiglo je još 36 srpskih pastira. U popisu iz 1717. godine u mestu je zabeleženo 40 srpskih porodica, pa se pretpostavlja da je naselje imalo oko 200 stanovnika. Godine 1753. Čoku spominju kao srpsko naselje sa 192 domaćinstva. Tokom 1768. godine Josif II, sin Marije Terezije, prilikom obilaska Južne Ugarske, doputovao je iz Kikinde u Čoku, da bi zatim posetio mesto Senćanske bitke.
    Kada je Bečki dvor doneo odluku o prodaji državnih dobara 1782. godine, Čoku je na licitaciji kupio Lerinc Marcibanji za 95.500 forinti i naselio tu 500 mađarskih porodica iz okoline Segedina, koji su se uglavnom bavili gajenjem duvana. Godine 1784. je Marcibanji u svom dvorištu i o svom trošku podigao rimokatoličku bogomolju, koja je mogla da primi oko 300 vernika. Ona je osvećena 22. februara 1785. godine. Po naredbi čanadskog biskupa u mestu je 1785. zasnovano rimokatoličko kapelanstvo, i ono je 1808. godine pretvoreno u župu. Oko 1800. godine iz Baranje i Tolne su doseljene mađarske porodice, a umanjem broju i Slovaci iz Gornje Ugarske. Tokom 1801. godine Čoki je potvrđen rang varošice i data joj je dozvola za održavanje godišnjeg vašara. Uz veliku pomoć porodice Marcibanji u razdoblju 1803-1809. Godine podignuta je katolička crkva, koju je Lerinc Marcibanji ukrasio brojnim crkvenim slikama, kupljenim prilikom zatvaranja katoličkih manastira. Tokom ratnih sukoba 1848-1849. deo crkvenih predmeta je uništen.
    U epidemijama kolere 1830. i 1836. godine umrlo je u mestu 131 lice. Iz vremena mađarske revolucije 1848-1849. godine ostalo je zapisano: Katolički sveštenik je pratio svoje vernike, koji su bežali ispred srpskih trupa, u Segedin. U svitanje 24. januara 1849. godine žurba je bila tolika, da su se seljačka kola sudarala na kraju ulice. Napravljena je velika šteta u matičnoj evidenciji. Srbi su ušli u Čoku 2. februara 1849. godine. Mađarska vojska se u mesto vratila tek 27. aprila iste godine. Povratnici su zatekli veliko razaranje.
    Porodica Marcibanji zaslužuje svaku pažnju i poštovanje potomstva. Vezana za više mesta istorijskog Banata, ona je poklanjala posebnu pažnju i ispoljavala osobitu brigu prema Čoki. Čuvena mesna rimokatolička crkva, od zidova do zvona i vrednosnih crkvenih utvari, predstavlja velelepan primer velikodušnosti ove porodice. Svojim testamentom, Lajoš Marcibanji je zaveštao znatne svote novca mesnoj školi i mesnoj sirotinji, predajući ih na upravu raznim zadužbinama. Parohijski dom, izgrađen uz pomoć Marcibanjijevih, porušen je pod kraj HH veka. Na tom mestu je nedavno postavljena bista velikoga pisca i arheologa Mora Ferenca, koji je pre stotinak godina, na poziv mesnog paroha, boravio, radio i stvarao ovde skoro deset godina; od njega su ostali podaci o preistoriji mesta.
    Godine 1850. umro je Livius Marcibanji bez naslednika. Prema porodičnom ugovoru, patronat nad Čokom je pripao Lerincu Marcibanjiju i njegovim potomcima. Naredne godine Lerinc Marcibanji (sin) obnovio je ruiniranu crkvu i župu. U proleće 1855. godine Tisa je probila nasip, načinivši veliku štetu u okolini. Do tada uzorno imanje Marcibanjijevih nalazilo se na rubu propasti. Lerinc Marcibanji je pokušao da spase što se spasti moglo. Hteo je preko svog poverenika da podigne 10.000 forinti zajma u Pešti, ali je ovaj bio nesposoban, i niko mu nije dao ni forintu. Krajem 1857. godine Lerinc Marcibanji otpustio je svog poverenika, ali je već bilo kasno; krah se nije mogao izbeći.
    Čokansko imanje su tada kupili Agošt Barber i Karol Kluzeman, vlasnici Pivare iz Kebanje za 855.000 forinti, zatim je prešlo u vlasništvo Karolja Švaba. Nije potrajalo dugo, i imanje kupuju braća Lederer, koji ga unapređuju u uzorno, nadaleko čuveno poljoprivredno dobro: podigli su nivo ratarske proizvodnje, razvili konjarstvo. U proizvodnji semenske robe, kao i semena cveća, bili su daleko nedostižni. Imali su čuven vinograd i vinski podrum. Podigli su četiri fabrike alkohola: na Arenda-majuru, Macahalmi, Ritskom majuru i Seke-majuru.
    U jesen 1918. godine Čoka postaje deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vreme ona nosi prvenstveno poljoprivredne odlike, sa dosta slabom privredom. U administrativnom smislu i dalje je pripadala Torontalskoj županiji, Tursko-kanjiškom srezu, a nakon ukidanja županija priključena je Dunavskoj banovini.
    Čoka je danas sedište opštine, prema popisu iz 2002. Godine ima 4.707 stanovnika, a pripadaju joj sledeća naselja: Vrbica, Crna Bara, Banatski Monoštor, Padej, Sanad, Ostojićevo i Jazovo.
    Znamenitosti mesta su rimokatolička crkva Svetog Trojstva i pravoslavna crkva Svetih Arhanđela.

    IZVOR: HRONOLOGIJA GRADOVA Anina, Bokša, Buzjaš, Veliki Semikluš, Gataja, Deta, Žombolj, Nova Moldava, Oravica, Ocelu Rošu, Rekaš, Fadžet, Herkulska Banja, Čakovo – Rumunija i Alibunar, Bela Crkva, Žitište, Kovačica, Kovin, Nova Crnja, Novi Bečej, Novi Kneževac, Sečanj, Čoka – Srbija

    Koordinator projekta: BARNA BODO, Temišvar, 2009.

    Neobrađena naselja u opštini Čoka
    VRBICA
    Vrbica se nalazi pored stare trase pruge Beč–Istambul na južnom delu trougla triju reka Tisa-Mori-Zlatica na ravničarskom terenu, srednja nadmorska visina sela je 85m. Sa severa se graniči sa Banatsko Aranđelovom, južno sa Mokrinom, istočno sa Valkanj i zapadno sa Čokom. Podneblje kontinentalnog tipa sa mnogo vetrova, pretežno sa jugo istočnog pravca. Po nekim raspoloživim podacima utvrđeno je da selo pod imenom EgyházasKér prvi put se pominje u dokumentu koju je izdala Aradski –Čanadski Vladičanski dvor od 09. februara 1247. godine. Po ovom dokumentu naziv sela se sastoji iz dva dela. Prvi deo predstavlja Egyhaz (što predstavlja crkvu) dok drugi deo je ime plemena Kér koje je naseljavao ovu teritoriju. Naselje je uništeno 1282 godine, a ponovo naseljeno od strane plemenske zajednice 1337. god. Relativno miran period u istoriji sela bilo je do dolaska turskih osvajača 1526. godine kada je selo ponovo razoreno. Na osnovu drugih raspoloižvih podataka selo je formirano nakon povlačenja turaka sa teritorije Banata. Nastala je 1785. godine, kada je iz okoline Segedina kolonizovano nekoliko mađarskih porodica. Ovu teritoriju na licitaciji kupio je Baron Marcibanji i počeo ponovno naseljavanje. Na jednoj karti od 1885. godine koju je izradio za Torontalski okrug Genczy Pal (Gőnczyi Pál) selo je označeno kao Verbicza, kao i u matičnim knjigama iz tog perioda. Po popisu iz 1900. god. u selu je bilo 138 kuća i 927 žitelja. Nakon Trinatonske konferencije i odluke od 04. juna 1920. godine selo je pripalo tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Od tada je promenjeno ime sela sa dotadašnjeg Egyházaskér u Vrbicu najverovatnije zbog velikog broja postojećih vrbovih drveća koja su se nalazila na ovoj teritoriji. U naselju Vrbica postoji katolička crkva koja je izgrađena 1938. god. uz pomoć porodice Lederer. Meštani su uglavnom svi katoličke veroispovesti izuzev nekoliko porodica pravoslavne i reformatske vere. Po zadnjem popisu iz 2002. godine, u naselju Vrbica živi 404 stanovnika. Prosečna starost stanovništva iznosi 45,9 godina (43,5 kod muškaraca i 48,0 kod žena). U naselju ima 173 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,34. Početkom 1953. godine, Vrbica je imala najviše stanovnika po tadašnjem popisu 1363. Danas u selu ima 280 stanovnika i 135 domaćinstava, oko 60 praznih i 35 rušenih kuća. Socijalni sastav stanovništva je: 102 penzionera i njihovi bračni drugovi, 17 ostarelih zemljoradnika, 45 predškolske i školske dece do 18 godine starosti, 60 nezaposlenih lica 18 radnika i 38 poljoprivrednika. Ovo naselje je u velikim delom naseljeno Mađarima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.
    http://www.coka.rs/sr/oselima/vrbica.php

    Jazovo
    Jazovo (Hódegyháza) je naselje u opštini Čoka u Severno-banatskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 978 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 1118 stanovnika). Blizu sela protiče reka Zlatica. Prosečna starost stanovništva iznosi 43,7 godina (41,3 kod muškaraca i 46,1 kod žena). U naselju ima 391 domaćinstvo, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,50. Ovo naselje je u uglavnom naseljeno Mađarima (prema popisu iz 2002. godine).
    http://www.coka.rs/sr/oselima/jazovo.php

    Banatski Monoštor
    Banatski Monoštor (Kanizsamonostor) je naselje u opštini Čoka u Severno-banatskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 135 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 152 stanovnika). Prosečna starost stanovništva iznosi 47,4 godina (43,2 kod muškaraca i 52,1 kod žena). U naselju ima 59 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,29. Ovo naselje je u velikim delom naseljeno Mađarima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.
    http://www.coka.rs/sr/oselima/bmonostor.php

    ¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬
    Crna Bara
    Crna Bara (Feketetó) je naselje u opštini Čoka u Severno-banatskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 568 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 595 stanovnika). Prosečna starost stanovništva iznosi 41,4 godina (39,6 kod muškaraca i 43,4 kod žena). U naselju ima 225 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,52. Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.
    http://www.coka.rs/sr/oselima/crnabara.php

    Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

  4. vojislav ananić

    Č O K A

    ČOKA (5.244 st.), gradsko naselje (po pravnom kriterijumu) i centar istoimene opštine (321 km2, 8 naselja i 15.271 st.) panonskog tipa, na kontaktu lesne terase (84 m) i aluvijalne ravni Tise (966 km), u zoni raskrsnice magistralnog puta i železničke pruge Subotica-Senta-Kikinda-Zrenjanin i regionalnog druma Senta-Banatski Monoštor-Ua1saš (Rumunija), 35 km SZ od Kikinde, 145 km SI od Novog Sada i 165 km SZ od Beograda. Geografske koordinate su 45°56’ s.g.š. i 20°9’ i.g.d. Površina urbane teritorije, po aktuelnom GUP-u iz 1982, iznosi 354 ća, a katastarska teritorija 4.949 ća. Spada u planski oblikovana i strukturirana naselja sa osnovom u obliku petougla (pet dužih uporedničkih ulica – 1,6 km, preseca nekoliko kraćih, poprečnih). Ubraja se u stara naselja. Pominje se 1247. u sastavu Čanadske županije. Kumani su je spalili 1280. god. Obnovljena je u XIV v. Po turskim izvorima iz 1557/58. je malo, a već 1753. veće srpsko naselje. Mađari se naseljavaju 1782, 1796. i 1800, a Slovaci 1806. god. St. je mađarsko (61%) i srpsko (30%), ima i ostalih nacionalnosti. Indeks demografskog starenja (đ) kreće se u rasponu od 0,3 (1961) do 0,7 (1991). Rimokatolička crkva Presvetog Trojstva podignuta je 1808. (kulturno dobro od 1972), a srpska pravoslavna Sv. arhangela Mihaila i Gavrila sa ikonostasom iz druge polovine XVIII v. 1870. (kulturno dobro od 1971). Električno osvetljenje dobija 1920, kada je izgrađena javna elektrana (vlasništvo braće Lederer), savremeni vodovod 1972, kanalizacionu mrežu 1980, a gasovod 1990. god. Nosioci i inicijatori ekonomskog razvoja su mnogobrojna privredna preduzeća, od kojih veći značaj imaju: PK ”Čoka”, Industrija mesa ”Čoka”, duvanska industrija ”Čoka”, Zemljoradnička zadruga ”Čoka”, Poljoprivredno gazdinstvo ”Rit”, stočarska farma ”Ovčarnik” (ranije ovčarska, a sada farma koza – početkom 2002. imala je 350 koza, u sastavu Akcionarskog društva ”Evropa ’92 internacional iz Subotice”), Livnica ”Čoka”, Građevinsko preduzeće ”Rad”, TP ”Jedinstvo”, Ugostiteljsko preduzeće ”8. oktobar”, nekoliko privatnih preduzeća – ”Margit” (mesara), ”Arok” (pekara), ”Makval” (lekovito bilje), ”Maf” (trgovina), ”Purotherm” (proizvodnja opreme za livnice), ciglana i dr. Poljoprivrednom proizvodnjom kao osnovnom delatnošću bavi se 11% ukupne gradske populacije. Ima predškolsku ustanovu “Radost”, osmorazrednu OŠ ”Jovan Popović”, srednju hemij- skoprehrambenu školu, Gradsku biblioteku ”Čoka”, Dom kulture ”Čoka”, spomen-park (spomenik vrtne arhitekture), arheološki lokalitet Kremenjak iz srednjovekovnog doba (po kome je u arheologiji uveden pojam čokanska kultura), tri KUD-a – ”Jedinstvo”, ”Mora Ferenc” i ”Talija”, Dom zdravlja ”Čoka”, apoteku, veterinarsku stanicu, poljoprivrednu apoteku, poštu, banku, pijacu (pazarni dani – četvrtak i nedelja), više udruženja građana (lovaca ”Droplja”, ribolovaca “Zlatica” i sl.) i dr.

    Mr Dragan Obradović
    Izvor:
    GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE
    POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA
    IV
    s-š
    Enciklopedija (knjiga I, II, III i IV) štampana finansijskom podrškom Saveznog sekretarijata za razvoj i nauku Jugoslavije u Beogradu Izdavači
    GEOGRAFSKI FAKULTET, Studentski trg Z/Š, BEOGRAD
    AGENA, Vojvode Brane 20, BEOGRAD
    STRUČNA KNJIGA, Svetogorska 48, BEOGRAD Štampa STRUČNA KNJIGA, Svetogorska 48, BEOGRAD, 2002. Tiraž 2000 primeraka
    Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

  5. vojislav ananić

    Čoka

    Pripadala je Čanadskoj županiji. Zabeležena je 1247. Za vreme Turaka nalazila se u Čanadskoj nahiji. 1557—8 bila je mešovito naselje srpsko i mađarsko. 1582 imala je 4 srpske stočarske porodice. 1717 imala je 40, a 1727 29 domova. 1753 označena je kao srpsko naselje. 1773 imala je 192 doma. 1781 kupio ju je Lerinc Marcibanji za 95.500 f. i odmah počeo da naseljava Mađare iz Zadunavlja, i Slovaka iz Liptovske, Gemerske i Trenčinske županije.
    Potesi: Dečina zemlja, Kućerine, Maca humka, Talađ.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ, SRBI U BANATU DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA, BE0GRAD, 1955.