Kupinovo – zemljišna zajednica (2)

29. jun 2022.

komentara: 0

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Snežana Aleksić

Zakon o zemljišnim zajednicama iz 1894, i dopunama iz 1897. i 1902. godine, definisao je pojam vlasništva nad imovinom i utvrdio način sticanja ovlašteničkog prava unutar razvojačenih mesnih opština, ali je, posve neočekivano, ovim Zakonom narušen dotadašnji upravni poredak unutar mesnih opština. Kako su se mesne opštine kojima je u nadležnost bila poverena lokalna samouprava izdržavale imovinom koju su u vlasništvu držale zemljišne zajednice, pojam mesne opštine preklapao se, a neretko i izmešao, sa pojmom zemljišne zajednice i to ne samo kod stanovništva već i u shvatanjima jednog dela činovništva tog doba. Smatrano je da su sa stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim zajednicama kojim je potvrđeno vlasništvo nad imovinom koja se nalazila u atarima dotičnih mesnih opština, mesne opštine kao nosioci lokalne samouprave ukinute, tereti koje su do tada razrezivani na svo stanovništvo mesnih opština preneti su isključivo na ovlaštenike zemljišne zajednice. Od ovlaštenika, bivših graničara traženo je da se od poreza na imovinu zemljišne zajednice, obezbede sva potrebna sredstva za izdržavanje lokalne zajednice: plate za činovništvo opštinske uprave, lugare, učitelje, za održavanje javnih građevina u mesnoj opštini, itd. Ovo je dovelo do toga da su u godinama koje su usledile po donošenju Zakona o zemljišnim zajednicama troškovi izdržavanja lokalne zajednice pali na teret razvojačenih graničara – ovlaštenike zemljišne zajednice, kojih je bilo manje od ukupnog broja stanovništva mesne opštine, te su tako terete koje su prethodno bili razdeljeni na svo stanovništvo mesne opštine sada snosili samo ovlaštenici. U godinama nakon razvojačenja, broj ovlaštenika u zemljišnoj zajednici bio je manji od ukupnog broja žitelja u mesnoj opštini, jer u mesnu opštinu spadaju ovlaštenici ali i nezavičajci, neovlaštenici, koji su neretko bili i najimućniji deo stanovištva, jer to su uglavnom bili trgovci, privrednici i zanatlije. Ovako sprovođenom poreskom politikom tereti lokalnog nivoa koji su raspisivani na području mesne opštine raspoređivani su na manje glava ili kućnih brojeva (samo na ovlaštenike), što je za posledicu imalo prezaduženost ovlašteničkih kuća, od kojih je, potom, radi namirenja dospelih obaveza preduziman postupak prinudne naplate. U aprilskom broju lista Starmali istorijska vest iz 1889. godine nedvosmisleno svedoči u kakvom položaju su bili stanovnici Kupinova, za koje se govorilo da je „najbogatije selo na svetu, a kad zaviriš u njega vidiš da mu je egzekutor i staro prodao.” Prinudna naplata (egzekucija) iako prisutna u godinama po razvojačenju, svoj „puni zamah” doživljava tokom poslednje dve decenije XIX veka, potom u godinama neposredno pre izbijanja Velikog rata. Prema podacima iz oglasa koje su objavljivale Službene novine onog doba – Narodne novine na području Okružja, potom Kotara Zemun, sprovođene su prinudne naplate dospelih dugovanja javnim licitacijama, gde su prodavana „na bubanj” čitavih imanja dužnika, bez obzira na iznos visine potraživanja u odnosu na procenjenu vrednosti imovine. U periodu od 1882. do 1890. godine na području mesne opštine Kupinovo izvršeno je više prinudnih prodaja imovine radi naplata potraživanja, koje je ukupno iznosilo 2.534 forinti. Procenjena vrednost imovine koja je oglašena pri pozivu na javne licitacije u periodu 1882–1890. u Kupinovu, iznosila je 15.789 forinti. Ova imovina je prinudno prodavana zarad namirenja duga koji je iznosio 16% od ukupne vrednosti „na bubanj” datog kapitala.

Nekretnine nad kojima je vršena prinudna prodaja radi namirenja duga nalazile su se u opštini Kupinovo, u vlasništvu stanovnika Kupinova (gruntovni ulošci: 49, 136, 48, 93, 162, 187, 148, 193, 197, 162, 248 itd.).

U sudskim postupcima nakon razvojačenja u kojima su poverioce uglavnom zastupali advokati Opel i Badaja, obojica iz Zemuna (ima primera gde su poverioci nastupali lično, bez advokata kao posrednika), realizovani su postupci prinudne naplate. Na strani poverilaca nalazila su se fizička i pravna lica iz Kupinova ali i izvan granica ove mesne opštine (Zagreb, Zemun, Stara Pazova, itd), a na strani dužnika nad čijom je imovinom sprovođena prinudna naplata bili su stanovnici Kupinova, čija imovina je u oglasima za javnu prodaju data sa kućnim numerama, brojem gruntovnog uloška kao i opisom nekretnine – što upućuje da su oni čija su imanja prodavana „na bubanj’’ osim imovine upisane u zemljišnu knjigu posedovali i ovlašteničko pravo uvedeno u katastar ovlaštenika, a koje je bilo skopčano sa kućom. Iako nema istorijske vesti o tome ko je bio kupac „na bubanj’’ prodavanih nekretnina, uvidom u Katastar ovlaštenika Kupinova uočava se među upisanim ovlaštenicima izvesna Jelena Koska iz Zemuna, sa ubeleženim potraživanjima po Gruntovnim ulošcima u opštini Kupinovo: 4, 7, 13, 14, 18, 33, 73, 142, 233, 257, 273, 311, 317, 336, 344, 460. 593 Jasno je da Jelena Koska nije bila zavičajac Kupinova, te da je u Katastar ovlaštenika Kupinova dospela na jedan od tri moguća načina, kako su ovlašteničko pravo sticali doseljenici, ne krajišnici. Koliko doseljenika je u periodu nakon razvojačenja steklo ovlašteničko pravo na području bivše Petrovaradinske pukovnije, pa tako i u Kupinovu, ne može se precizno utvrditi. Na osnovu raspoložive literature i arhivske građe uočava se da su stranci do ovlašteničkih prava tokom poslednje dve decenije HIH a potom i tokom prve decenije HH veka dolazili legitimno, u svemu u skladu sa tadašnjim pozitivnim pravom. Jedan, od presudnih faktora za sticanje ovlašteničkog prava bila je hipotekarna prezaduženost ovlaštenika, naročito nakon stupanja na snagu Zakona o zemljišnim zajednicama 1894, kao i poreska prezaduženost bivših graničara, kada su se doseljenici obreli u povoljnijoj poziciji, naročito po pitanju uzakonjenog poreskog oslobođenja, nakon čega su poreske obaveze pale na teret razvojačenim graničarima, sada ovlaštenicima. U odnosu na domicijalno stanovništvo – bivše graničare, na koje je sa stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim zajednicama 1894. pao sav teret izdržavanja lokalne zajednice, privilegovani položaj doseljenika osim u sprovođenju poreske politike uočava se i u drugim segmentima života u lokalnoj zajednici, o čemu je javno raspravljano u štampi tog vremena: „Ne treba zaboraviti ni to, da su i mnogi seoski putevi vlasništvo zemljišnih zajednica, te da od upotrebe puteva nije moguće isključiti doseljenike’’. Isti izvor podseća da je ove puteve i mostove izdržavala mesna opština, a da je sa stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim zajednicama sav teret pao na zemljišne zajednice, tj. na ovlaštenike. Čitava situacija zahtevala je dodatno zakonsko uređenje, što je učinjeno dopunom Zakona 1897, a potom i 1902. godine. Zakonodavac je jasno definisao uređenje zemljišne zajednice, koja je imala svoj lični subjektivitet, samostalan u odnosu na mesnu opštinu. Istorijske vesti upućuju da ovlaštenici nisu bili zadovoljni dopunama zakona. Na Zboru u Beški novembra 1906. ovlaštenici Kotara staropazovačkog i zemunskog odlučili su da se od Sabora kraljevana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije traži da se u Zakon unese izmena, tako da u istome stoji: „Zemljišne zajednice pojedinih mesta bivše Vojne krajine imaju se uneti u gruntovnice jedino uz pobližu oznaku da ovlašteničko pravo na zemljišne zajednice imaju samo i isključivo zakoniti naslednici onih krajiških zadruga i porodica koje su vršile krajiške dužnosti i obaveze onda, kada je na snagu stupio Temeljni zakon od 7. maja 1850”. Da Vlada ni u potonjim godinama nije odgovorila na zahteve ovlaštenika jasno svedoče oglasi koji su u kontinuitetu objavljivani u Narodnim novinama. U jednom oglasu koji je objavljen neposredno pred izbijanja Velikog rata, u svojstvu izvršnog poverioca pojavljuje trgovačko preduzeće „J. Steiner i Wessel’’ iz Rume kome je dozvoljena prinudna naplata nad imovinom Miloša Milutinovića u katastarskoj opštini Kupinovo. Iako nema pouzdane istorijske vesti o tome kako je protekla prinudna naplata, uvidom u Katastar ovlaštenika Kupinova dolazi se do saznanja da je trgovačko preduzeće „J. Steiner i Wessel’’ upisano u Katastar ovlaštenika u svojstvu imaoca ovlašteničkog prava, bez obzira što ovo trgovačko preduzeće nije zavičajac Kupinova, i bez obzira što se isto kao pravno lice nikada nije nalazilo u graničarskoj službi. Ovo trgovačko preduzeće iz Rume ovlašteničko pravo u Kupinovu steklo je najverovatnije po osnovu dospelih a neizmirenih potraživanja od Milutinovića. Iz istorijskih izvora za porodicu Milutinović pouzdano znamo da pripada graničarskom staležu, da je posedovala sva prava proistekla iz vojne službe, pa tako i ovlašteničko pravo u zemljišnoj zajednici Kupinova. Nakon razvojačenja, istorijske vesti upućuju, da se porodica bavila trgovinom. Kao što osnov, odnosno, način sticanja ovlašteničkog prava u zemljišnoj zajednici Kupinova u korist trgovačkog preduzeće „J. Steiner i Wessel’’ nije najjasniji, zamagljen je i način sticanja ovlašteničkog prava, između ostalih, i članova Jevrejske porodice Šer u istoj zemljišnoj zajednici. Poznato je da se Jevreji prema važećem zakonodavstvu Austrije nisu smeli nastanjivati u Vojnoj granici (neki od njih su dobili povlasticu da žive u Zemunskom vojnom komunitetu), te tako, Jevreji nisu mogli steći ovlašteničko pravo na način kako su ga stekle razvojačene graničarske porodice – po osnovu služenja u vojnoj službi. No ipak, članovi porodice Šer uvedeni su u Katastar ovlaštenika Kupinova, i to:

Kako su članovi porodice Šer došli do ovlašteničkog prava u zemljišnoj zajednici Kupinova, nije poznato. Neposredno pred rat 1914. godine u Narodnim novinama objavljena su dva oglasa čija sadržina upućuje na pret postavku da je nakon namirenja potraživanja od izvesnog Jovana Grujića/ Đurića, Samuel Šer došao u posed ovlašteničkog prava.

Odlomak iz knjige: Aleksić S, Kupinovo u izvorima i građi, Arhiv Vojvodine, Novi Sad, 2022.

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.