Rodonačelnici pješivačkih i cuckih bratstava u defterima Crne Gore

PIŠE: Milan Radulović ([email protected]) ^[1]

Objavljeno: 22.02.2022. | Dopunjeno: 22.02.2022.

Preuzmite besplatno PDF verziju članka.

Uvodna riječ

U srpskim etnografskim krugovima izvorna Crna Gora važi za oblast bogatu predanjima. Vjerovatno je to najbogatija srpska oblast po dosezanju porodičnog predanja u prošlost. Složićemo se da je većina imala priliku sresti nekog Crnogorca^[2] ili Brđanina^[3] koji samouvjereno nabraja pasove naizgled u nedogled. Tako je i kod naših Pješivaca i Cuca, koji zavisno od bratstva danas nabrajaju prosječno od 13 do 18 pasova.

Želja i cilj svakog rodoslovca je da vremenski dopre što dalje u prošlost, što bliže rodonačelniku ili da ga u najboljem slučaju identifikuje ukoliko je to moguće. Na prostoru Crne Gore porodična svijest često seže i dalje od samoga rodonačelnika, pa se nabrajaju pasovi sve do države Crnojevića ili još dalje do Nemanjića. Razumljivo dio predanja je domaštan povezivanjem sa srednjovjekovnim plemstvom. Takvo povezivanje najčešće je nastalo iz želje za uzdizanjem ugleda bratstva, pa tako svako brojnije bratstvo drži da je od nekog plemića iz srednjovjekovne države Nemanjića. No pored želje za ugledom veoma važnu ulogu čine i drugi motivi, kao što su želja za uspostavljanjem kontinuiteta i odgovorom na pitanja na koja odgovora nema ili su to pak unutrašnji motivi proistekli iz arhetipskog. Napojeni silinom naše nacionalne i porodične istorije, preci su činili velike podvige.

Plemenske legende i mitovi

U ovom dijelu rada bavićemo se izlaganjem plemenskih mitova i legendi, a najprije ćemo definisati termine, šta je to legenda, a šta je mit, da bismo izbjegli terminološke zablude. Priče koje nije moguće potvrditi ali ni sasvim sigurno opovrgnuti nazivamo legendama i njih u kontekstu ovog rada često srećemo u predanjima koja pripovjedaju najstariju istoriju bratstva, dok su mitovi tvrorevine prožete očiglednom fantazijom.

Polazeći od uvjerenja da su rodoslovi bratstava pouzdani bar do njihovih prvih rodonačelnika, o starijoj prošlosti pješivčkih i cuckih bratstava saznajemo iz  zapaženijih legendi i mitova. U daljem tekstu ćemo ih podrobno predstaviti.

Pripovjedanja Pješivaca

POTOLIĆI – njih čine pješivačka bratstva koja baštine predanje o knezu Bogdanu Potoliću i braći mu. Pripovjedaju da su rodonačelnici Bogdan, Vitko i braća starinom sa Kosova, odakle su najprije prešli u Grude kod Skadra iz kojih se nastanjuju u Pješivce. Tvrde da su im Grude rođaci jer ih je po predanju osnovao njihov brat Grujica. U prvobitnoj verziji zapisanoj 1899. godine, braća su došla iz Gruda u Pješivce i u ovom predanju Grude se ne pominju kao njihovi rođaci. Poznato im je da je Bogdan nosio titulu vojvode i da je granica posjeda u Pješivcima išla od Šarene Ploče do Glave Zete. U predanjima su ostale i priče o sukobima sa starosjediocima Pješivaca oko katuna. U zapisima nastalim 1911. i 1921. godine za Bogdanovu porodicu kazuje se da je iz Banjske, odakle su najprije prešli u Podgoricu (Erdeljanović, 1911.) ili Grude (Mijušković, 1921.) a zatim u Crnu Goru. Po ovim predanjima u Grudama je ostao jedan brat koji je osnovao to pleme. Nadalje, detaljnije se opisuje proces naseljavanja trojice braće u Pješivce. Objašnjava se kako je nastao nadimak Potolići. Za Bogdana se još kazuje da je bio vojvoda u službi Ivana Crnojevića. Petar Šobajić 1936. godine u svom radu  prvi iznosi predanje po kojem se kazuje da im je predak Stevan Vasojević, te da su oni porijeklom od Sjenice ili Banjske (Zvečan). Za Bogdana se takođe prvi put navodi mogućnost da je bio i knez, dok je u ranijim zapisima on pominjan isključivo kao vojvoda. U dopunjenoj verziji geneaologije koju je iznio Marko Vujačić^[4] 1952. godine, Bogdan je potomak izvjesnog Stevana Potolića junaka Kosovske bitke, a koji je u bici poginuo. Zatim mu nadopunjuje rodoslov novim licima, te iznosi informaciju da je Bogdan rođen 1509. i da je umro 1588. godine. Naredno uobličavanje porodične istorije iznosi Miladin Kontić^[5] 1977. godine. On prvi tvrdi da su Potolići potomci Stevan Musića.

Dakle osnovna nit predanja kazuje da se Bogdan sa braćom Vitkom i Radosavom (kojem ime saznajemo iz deftera) naselio u Pješivce tokom 15. vijeka. Granica posjeda u Pješivcima išla je od „Šarene Ploče pod Orju Luku, pa Zetom do na Glavu Zete“^[9] – navodi se u zapisu iz 1899. godine. Nepoznatog su prezimena, a nadimak Potolići dobijaju po zaseoku Tolići u selu Povija gdje se Bogdan zaustavio i sazidao kuću. Bio je vojvoda kod Ivana Crnojevića.

U kasnijim predanjima  izvršena je nadogradnja po epskom modelu, velikom junaku pripisno je znamenito porijeklo. Tako je Bogdan odjednom postao sin Stevana Vasojevića, a zatim kako se Stevan po jednom predanju vezuje za Musiće,^[10] Potolići se vezaše za njih. Ovde ćemo jasno reći da Bogdan nije Vasojević, jer su oni sasvim druge haplogrupe E1b-V13 > Y126722^[11]. Nisu ni Musići, jer Vasojevići nisu od Muse, a i nevezano za odnos Musići-Vasojevići, priču o Musićima prvi je objavio Miladin Kontić 1977. godine, dok za tih godina i pet drugih verzija predanja niko nije ni pomenuo vlastelu Musiće. Kako su oni značajne ličnosti naše istorije po sili logike neko bih ih pomenuo u ranijim predanjima. Zapis Marka Vujačića iz 1952. nema potrebe ni komentarisati, jer on po prvi put iznosi neku potpuno novu geneaologiju Potolića koju ranije niko nije ni naslućivao, a i prvi smješta glavnu ličnost u 16. vijek. Do Bogdana 1911. godine najbolje su nabrajali pasove Backovići i Perunovići, koji su brojali po 15 pasova. Što se tiče Gruda i navodnog brata Grujice, utvrđeno je da se radi o mitu, jer su Grude J2b i R1b haplogrupe,^[12] te kod njih nije nađen nijedan naš rezultat. Da je Grujica mit uočio je još i Zvonimir Mijušković, koji je za potrebe svoje monografije prečešljao deftere skadarske oblasti i u njima nije našao nijednu osobu sa tim ili približnim imenom.^[13] Pripadaju J2a-M92 > BY102150 haplogrupi i genetičkom rodu Pješivaca i Cuca. Slave Začeće Svetog Jovana Krstitelja.

VITKOVIĆI – su bratstva iz Donjih Pješivaca koja po predanju vode porijeklo od Bogdanovog brata Vitka. Za razliku od Bogdanovih potomaka Vitkovi ne pamte pasove do rodonačelnika. Najistaknutiji predstavnik Vitkovića je Marko Britvić ličnost iz 17. vijeka, pa se tako njihov rodoslov ne možemo pratiti dalje u prošlost od Marka, niti od Vitka (potvrđenog u defterima) i njegovih sinova (prema defterima) ka sadašnjosti. Slave Začeće Svetog Jovana Krstitelja.

ŠTEKOJEVIĆI – su grupa bratstava iz Vitasojevića u Pješivcima koja potiče od zajedničkog pretka Đura Štekojevića. On je porijeklom iz Meduna iz Kuča, a u Pješivce ga je naselio Ivan Crnojević kod koga je obavljao povjerljive dvorske poslove. Za vjernu službu darovao mu je Lanište u Pješivcima i svu zemlju na jug do granice sa čevskom i na sjever do Gornjeg Ubla u Oranom Dolu. Poginuo je u četi na Budošu.^[14] Štekojevići nemaju sačuvane pasove pa ih je nemoguće ispratiti u defterima. Kao i Potolići i Vitkovići slave Začeće Svetog Jovana Krstitelja. Pripadaju J2a-M92 > Y230579* haplogrupi i genetičkom rodu Pješivaca i Cuca.

PAVIĆEVI – su bratstvo iz sela Do u Donjim Pješivcima, potomci su Ivanka Pavićeva.  Ivanko je starinom iz Trešnjeva (iz današnjih Cuca, tadašnjih Riđana), odakle se u dva navrata selio u Nikšićku župu zbog krvne osvete, nakon čega se zatim trajno nastanio kod Ivana Crnojevića u Zeti. Obavljao je kočijašku dužnost na dvoru Crnojevića, a u porodičnom sjećanju ostalo je upmaćeno da mu je gospodar Zete bio kum vjenčanju.^[15] Slave Malu Gospojinu. Pripadnici su G2a-Y128028 haplogrupe.

Pripovjedanja Cuca

CUCKI ORLOVIĆI – čine ih grupe bratstva: Bajkovići, Bandići, Gradinjani, Grabljani, Lipovci, Lipljani i Prosedoljci koji drže Pavla Orlovića za svog pretka. Svi bez izuzetka kažu da su im preci sa Kosova odakle su se nakon bitke najprije doselili u Hercegovinu u selo Čarađe^[16] kraj Gacka. Iz Čarađa se sele u Cuce tokom 15.^[17] ili 16. vijeka^[18] zavisno od predanja. Sa njima istu legendu drže Bjelice (pleme), dok Martinovići iz Bajica na Cetinju smatraju  da su u Crnoj Gori još od vremena Crnojevića, što se za njih da dokumentima^[19] ispratiti. Za Orloviće se smatraju i bratstva sa Golije, Tepavčevići, Lalovići, Manojlovići i Damjanovići. U svoj rod Orlovići iz Cuca ubrajaju i Raduloviće iz Bašina Sela, a za koje isto tvrde i susjedni Čevljani, dok oni sami drže da su Vojinovići. Pripovjeda se da su se cucki Orlovići najprije nastanili u Ržanom Dolu, gdje im se poznaju kućišta. Iz Ržanog Dola se razgranavaju, pa jedni naseljavaju Cuce, drugi Bjelice, a treći Bajice. U predanjima se obično pominju četiri brata iz Čarađa, a u nekima i više, primjera radi još trojica^[20] od kojih su Samardžići, Bandići i Osmanagići.

Prije nego što nastavimo dalje, ovde ćemo napraviti bazično grupisanje Orlovića na osnovu rezultata dobijenih putem genetičke geneaologije. Najprije ćemo u prvu grupu svrstati Bjelice i Martinoviće (Nenojeviće) koji pripadaju haplogrupi E1b-V13 > FT104106 i genetičkom rodu Mataruga.  Drugu grupu čine bratstva sa Golije koja pripadaju genetičkom rodu Banjana i Pivljana i N2-P189.2 > FT182494 haplogrupi. Treću grupu čine cucki Orlovići i Bandići koji pripadaju genetičkom rodu Pješivaca i Cuca J2a-M92 > FT413312. Dio cuckih Orlovića ubrajamo u genetički rod Bezdanovića i to su Lipljani i Prosedoljci. ^[21]

Dakle, zahvaljujući genetičkoj geneaologiji možemo činjenično konstatovati da su Orlovići plod konstrukta grupe nesrodnih bratstava povezanih zajedničkom sudbinom. Cucki Orlovići prosječno su nabrajali od 10 do 11 pasova 1910. godine. Do rodonačelnika najbrojnijeg bratstva Bajkovića, Bajka, nabrajali su 11 pasova.^[22] Danas Bajka često nazivaju knezom, međutim on to bez svake sumnje nije bio, jer mu je piše Erdeljanović „titulu svakako dao pesnik Gorskog Vijenca“.^[23] Bajkovići, Gradinjani, Grabljani slave Jovanjdan i prislužuju Nikoljice, izuzev Bandića koji slave Malu Gospojinu^[24] i prislužuju Jovanjdan.

DREKALOVIĆI – su bratstva iz Malih Cuca koja potiču od dva brata Sredana i Laka Drekalovića. Braća su po predanju doseljenici iz Kuča iz Meduna i predanjem potiču od Ljakovića-Drekalovića. Oni su najprije došli u Riđane gdje su neko vrijeme boravili i sazidali crkvu Svetog Nikole, da bi kasnije prešli u Cuce, u Srpski Do (selo kraj Ržanog Dola). Iz Srpskog Dola prelaze u Trnjine iz kojih će se širiti Malim Cucama. Potomci Laka djele se na: Roganoviće, Bigoviće, Markoviće, Stevoviće i Ćosoviće, a od Sredana su Tomanovići. Do rodonačelnika Laka, Erdeljanoviću su prosječno nabrajali 9 pasova izuzev Markovića koji su nabrajali 12. Tomanovići su do Sredana nabrajali 10 pasova. Slave Nikoljdan i prislužuju Malu Gospojinu.^[25]

VOJINOVIĆI – su po predanju preci Radulovića iz Bašina Sela. Oni su se po legendi nekad posle Kosovskog boja raselili iz Vučitrna, i najprije doselili u Kuče iz koji prelaze u Bašino Selo. Prema drugoj varijanti porodičnog predanja zapisanog početkom 20. vijeka, iz Vučitrna su najprije prešli u Riđane iz kojih se naseljavaju u Cuce. Znaju da im je rodonačelnik Radul imao brata Laka. Za Laka su u Zavrhu misli da je rodonačelnik malocuckih bratstava. Međutim on to nije bio, pa je ovdje nastala očigledna zabuna usled istog imena (Lako) ili je došlo do stapanja predanja sa Malocucama. Zavisno od ogranka Radulovići nabrajaju pasove isprekidano, pa se za Radula računa da je rođen krajem 16. ili početkom 17. vijeka. Od starine su slavili Jovanjdan i prisluživali Nikoljdan, da bi nakon naseljavanja u Cuce promjenili prislužnicu u Malu Gospojinu, slavu crkve koju su podigli u Bašinom Selu. Od strane Erdeljanovića ubrajani su u bratstvo iz reda Orlovića ili njihovih srodnika, a tako i od Cuca i Čevljana. Čevaljani su ih pored toga označavali starosjediocima Bašinog Sela.^[26] Pipradaju haplogrupi J2a-M92 > FT413312 i genetičkom rodu Pješivaca i Cuca.

NIKOLIĆI – su starosjedilačko bratstvo ih Velikih Cuca. Stanovali su u selu Gradina koje se nalazi sjeverno od Ržanog Dola. Bili su vojvodsko i kneževsko bratstvo koje je u jednom trenutku 17. vijeka držalo pod svojom upravom i susjedno Čevo. Usled osionosti postali su neprijatni susjedima, te su ih ovi sve pobili izuzev jedne trudne žene koja je pobjegla za Hercegovinu. Poslednje cucke vojvode od roda Nikolića bili su Ilija i sin mu Manojlo. Pokolj se prema nabrajanju pasova desio oko 1640. godine. Od tada pa do sredine 19. vijeka u Cucama nije bilo vojvoda. Nikolići iz cuckog sela Trešnjevo (u ta doba Riđani – Hercegovina) drže da su potomci vojvode Manojla. Slave Jovanjdan. ^[27]

Defteri Crne Gore

Zahvaljujući dostupnosti arhivske građe posebno deftera, rodoslovi se mogu upotpuniti ili provjeriti. Crnu Goru pokriva nekoliko njih i to:  Popis glavarine prikupljene od Crne Gore iz 1521. godine,  TD 106; Popis za Crnogorski sandžak iz 1523. godine TD 122; Popis timara Rumelije od 1529. do 1536. godine TD 367; Detaljni defter za Dukađinski sandžak iz 1570. godine, TD 499 i Detaljni popis Skadarskog sandžaka iz 1582. godine, TKGM TTD 416 (59).^[28] Do sada su prevedeni i objavljeni defteri iz 1521, 1523. i 1570. godine. Za potrebe ovog i drugih predstojećih rodoslovnih radova načinjen je angažman na prevodu pomnenutih neprevedenih deftera. Prevedeni su samo oni dijelovi koji se odnose na Pješivce i Cuce. Defter iz 1529/36. godine je sumarni, pa u njemu nisu popisivana lica, već brojnost domova i drugi poreski podaci, i iz tog  razloga on nije od većeg značaja za rodoslovce izuzev praćenja demografske i socijalne strukture stanovništva. Više o njemu će biti riječi u narednim radovima. Defter iz 1582. godine je opširni katastarski defter i u njemu su popisani nosioci domaćinstava, tako da je od velike važnosti za rodoslovce. Pored ovih postojala su još najmanje dva opširna deftera, jedan iz 1497. godine i drugi iz 1513. ali su oni izgubljeni.

Prije nego što pređemo na rodoslovni dio rada pomenućemo da su u defteru iz 1521. godine upisivane i „mrtve duše“, odnosno davno upokojene osobe. Stanko Crnojević je to radio iz želje za ubiranjem većih prihoda, što doznajemo iz kanun-name narednog popisa kojeg je izdejstvovalo nezadovoljno stanovništvo Crne Gore obavjestivši Visoku Portu u Carigradu. Nakon čega je sultan reagovao i poslao ljude da sačine novi vanredni defter.^[29] Razlika je bila drastična, u novom defteru iz 1523. upisano je 2.545 kuća i 512 baština, dok je u prethodnom bilo 3.419 kuća i 1.163 baštine.^[30] Dio rada koji sledi pred vama pokušaće dati odgovore na iznesena predanja i legende, s’tim u vezi imajte na umu da su pojedini dijelovi iznesenog, a ponajviše onog vezanog za Cuce, išli u korist predanja i legende. Tako da vjerodostojnost sa punim pravom podleže lupi.

Preci Pješivaca u defterima

POTOLIĆI – prvi sačinjen rodoslov na osnovu predanja i deftera načinio  je Zvonimir M. Mijušković^[31] 1984. godine. Zahvaljujući njemu dotadašnji rodoslov Potolića i Vitkovića većim dijelom je potvrđen i oplemenjen novim podacima. Kako smo ranije rekli rodoslov su najbolje sačuvali Backovići i Perunovići koji su prosječno nabrajali po 15 pasova do rodonačelnika Bogdana Potolića. Razumljivo dio pasova bratstva su zaboravila, pa i Backovići i Perunovići, ili su im izmjenili imena što ćemo se uvjeriti putem deftera. No da se vratimo predanju i legendi. Bogdan Potolić je kako ranije rekosmo stanovao u Poviji (Tolićima) i imao je brata Vitka koji zastao u Donjim Pješivcima, dok je drugi zastao u Bršnu^[32]. Po legendi Bogdan je imao četiri sina, Radovana, Zmijana, Gostoja (vanbračni sin) i Vukosava. Kako je rodoslov opširan u radu ćemo se bazirati na potomke Radovana i Vukosava od kojih potiče preovlađujuća većina roda Potolića.

1. PRVE GENERACIJE POTOLIĆA U DEFTERIMA

• U defteru iz 1521. popisani su Bogdan i Vitko koji su sinovi Bogavca. Bogdan je popisan u Poviji, a Vitko u Donjim Pješivcima u selu Rt, što se u potpunosti poklapa sa predanjem. Ime trećeg brata saznajemo iz istog deftera, zvao se Radosav i popisan je u selu Povija. Bršno za koje se vezuje drugi Bogdanov brat Radosav nalazi se sjeveroistočno od Povije.
• Iz deftera saznajemo da je Bogdan imao četiri sina kao i u predanju, s’tim da trojica nose drugačija imena od onih iz predanja. Popisani su: Radovan (Povija), Jovan (Drenoštica), Đurin (Vitkovići) i Đuro (Vitkovići); a po predanju oni su  Radovan, Zmijan, Gostoje (vanbračni sin) i Vukosav.
• Po predanju sinovi Vukosav i Zmijan prešli su iz Povije u Cerovo kao i Gostoje u Gostojeviće. Po defteru iz 1521. Vukosav je popisan u Cerovu ali kao sin Radovana odnosno kao unuk Bogdana. Popisana su mu i dva sina, Radič (Cerovo, 1521) i Vukša (Cerovo, 1523).
• Zmijan Bogdanov nije htio dijeliti imovinu sa Gostojem, pa ga je otac prokleo škrta, da vazda njegovih potomaka bude po jedna kuća. Vjerujući da je predanje bajkovito pripovjedalo činjenično stanje da je Zmijanovih potomaka zaista bila jedna kuća, Mijušković identifikuje Zmijana kao Jovana Bogdanovog. Razlog je taj što je Jovanova kuća u narednim defterima imala samo po jednog muškog izdanka, dok se potomstvo od ostala tri sina upotpunosti razgranalo.
• Potomstvo od Đura i Đurina Bogdanova, Zvonimir Mijušković nije mogao identifikovati u današnjim bratstvima, ali je sačinio njihov rodoslov do deftera iz 1570. godine.

2. RODOSLONAČELNICI BRATSTAVA U DEFTERIMA I NJIHOVI RODOSLOVI DO BOGDANA

• Rodoslov Perunovića i Backovića na osnovu predanja od rodonačelnika Backa i Peruna do Bogdana veže se sledećim nizom: Perun ili Backo – Vuksan – Andrija – Radovan – Bogdan. Prema defterima iz 1582. i 1570. u Drenoštici je popisan Backov i Perunov djed Andrija Jovanov.^[33] Dalje se geneaologija nastavlja ovako: Radič Radovan (Povija, 1521, 1523) – Radovan Bogdan (Povija, 1521) – Bogdan Bogavac (Povija, 1521).
• Mijškovići prema predočenim rodoslovima rodonačelnika Mijuška Jovanovog smještaju u period ~1575. godine, odnosno djeda mu Radovana u vrijeme ~1525. godine. Jedini Radovan iz deftera koji se pominje u Poviji je Radovan Ivana (Povija, 1570), Ivan Đurič (Povija, 1523) – Đuro Radovan (Ostrovići, 1521) – Radovan Bogdan (Povija, 1521) – Bogdan Bogavac (Povija, 1521).
• Nikčevići iz Stubice prema barajanju pasova potiču od Nikca Radovanovog rođenog oko ~1580, potomka Bogdanovog. Erdeljanović navodi da mu je otac Radovan, a Šobajić da su im najbliži rod Povijani (Mijuškovići) i Drenovljani (Perunovići i Backovići). Prema tome oni bi bili od Radovana Ivanovog kao i Mijuškovići.^[34] Od Nikčeve rođene braće Pera i Strika potiču Perovići i Strikovići.^[35] Dakle pasovi bi išli ovako: Nikac (Povija, predanje) – Radovan (Povija, 1570) – Ivan Đurič (Povija, 1523) – Đuro Radovan (Ostrovići, 1521) – Radovan Bogdan (Povija, 1521) – Bogdan Bogavac (Povija, 1521).
• Bratstva iz Cerova za svoga pretka drže Gojka koji je potomak Vukosava. Vukićevići, Magovčevići i Premovići su od Mirčete (~1575) Gojkova (~1550), dok su Đurovići od Mirčetna brata kojem ne znaju ime. Rodonačelnik Gojko se pominje u defteru iz 1582. godine kroz ime svog sina Radovana Gojkova (Cerovo, 1582), vlasnika baštine: „Baština u posjedu Lalića Radonje i Radovana Gojkova, sada u posjedu spomenute dvojice“. Nadam se da smo ovim riješili enigmu imena drugog Gojkovog sina od koga su Đurovići. Dalje rodoslovlje od Gojka do Vukosava Radovanovog ne može se na osnovu deftera jasno izvesti jer se ne zna ime njegovog oca, niti djeda. Gledajući prema defterima Vukosav je imao dva sina Radića (Cerovo, 1521) i Đikšu (Cerovo, 1523). Dakle pasovi bi izgledali ovako, Gojko (Cerovo, 1582) – nepoznat – Radić (Cerovo, 1521) ili Đikša Vukosav (Cerovo, 1523) – Vukosav Radovan (Cerovo, 1521) – Radovan Bogdan (Povija, 1521) – Bogdan Bogavac (Povija, 1521).
• Potomci vanbračnog sina Gostoja prema predanju žive i u Paprati (Vučinići, Banjovići, Mrvoševići) i u Gostojevićima (Lalatovići i Cebalovići). Obje grane nabrajaju pasove do zajedničkog pretka Peja (~1600). Za Gostoje kazuju da je imao Peja, a on Lalata i Tomaša. Kako je ogromna vremenska diskrepanca od Peja do Bogdana biće da su nešto prezubili. Uistinu u Gostojevićima se pominje samo jedan čovjek kome je ime Tomaš, a to je Tomaš Vukića (Gostojevići, 1570, 1582) koji ima brata Radosava Vukića (Gostojevići, 1582). U ranijim defterima nema nijednog Vukića u Gostojevićima ali ni u susjednom Cerovu, pa ga Mijušković pokušava identifikovati kao Đikšu Vukosavovog, čitajući ga kao Vukšu odnosno Vukića. Oslanjajući se na činjenicu da u Cerovu nema Đikšinog potomstva popisanog 1570, tumačio je to tako da su oni, Đikšini, zapravo prešli u susjedne Gostojeviće i da su rodonačelnici pomenutih bratstava.
• Zmijanovići nemaju sačuvane pasove do Zmijana koji je po predanju živio u Cerovu. Na osnovu plemenskog pripovjedanja po kojem su Zmijanovići ostali na jednoj kući, Mijušković za njihovog pretka uzima Bogdanovog sina Jovana (Drenoštica, 1523), čija je kuća u sva tri deftera ostala na jednom domaćinstvu. Pasovi od Bodana idu: Bogdan Bogavac (Povija, 1521) – Jovan Bogdan (Drenoštica, 1523) – Nika Jovan (Drenoštica, 1523) – Ivaniš Nikole (Nike) (Drenoštica, 1570) – Stepan Ivaniša (Cerovo, 1582). Zanimljivo te 1582. godine u selu Drenovštica nije bilo nijednog Ivaniševog sina niti kuće Ivaniša. No ako idemo za predanjem prema kojem su njegovi prešli u Cerovo potomke mu potražismo tamo. U Cerovu je popisan samo jedan Ivaniš i to kroz ime sinova Radića i Stepana Ivaniševa u čijem se vlasništvu nalazi baština izvjesnog Đure Petrijina. Tekst glasi: „Baština Đure Petrijina u posjedu Radića i Stepana Ivanišova sa suvlasnicima, sada u posjedu Vuka Stipanova“.

ŠTEKOJEVIĆI – su prvi doseljenici u Vitasojevićima i oni se pojavljuju u selu krajem 15. vijeka. Prema defteru iz 1521. godine u selu je popisano svega 8 kuća, a od toga je jedna kuća u kojoj je popisano lice sa imenom Đuro. To je kuća Đura Vitomirovog. Zanimljivo, u okolnim selima Rt, Milovići, Do, Zagorak nije popisano nijedan drugo lice sa imenom Đuro, što pojačava indicije da je pomenuti Đuro, zapravo Đuro Štekojević. U narednom popisu upisan je i Radomir Vitomira, zasigurno brat gorepomenutog Đura. Ostali popisani vlasnici kuća bili bi sledeći analogiju vjerovatno njihovi potomci ili srodnici. Rekonstrukciju rodoslovlja otežava činjenica da 1523. nije popisan Đuro niti ijedan sin od Đura kao vlasnik domaćinstva, što govori da je on vjerovatno od onih lica koja su se davno upokojila, a koja je Stanko Crnojević upisivao radi većeg poreza.

PAVIĆEVI – naseljavaju selo Do u Donjim Pješivcima od vremena Ivana Crnojevića, od druge polovina 15. vijeka. Prema defteru iz 1521. u selu je popisano 15 kuća i 6 baština. U njemu se pominje izvjesna osoba sa imenom Stjepko Ivko. Kako je Ivko poprilično unikatno ime može se pretpostaviti da je ovo Ivanko koga su inojezični popisivači zaveli kao Ivka, ali se to ne može zasigurno uzeti. Pominje se da je izvjesni Ivković u posjedu baštine Vuksala, koji je vjerovatno drugi Ivkov sin (?). U narednom defteru popisano je 11 kuća, a domaćin jedne je Radisav Ivko, dok ranije pomenuti Stjepko Ivko nije upisan. Vjerovatno iz razloga kojeg smo ranije pominjali. Nažalost kako Pavićevići nemaju očuvane pasove do Ivanka ili do pretaka rođenog sredinom 16. vijeka ne možemo ništa sigurnije tvrditi, uključujući nito da je pomenuti Ivko zapravo Ivanko Pavićev.

Preci Cuca u defterima

ORLOVIĆI^[36] – kako predočismo u dijelu posvećenom predanjima, rodonačelnik Bajkovića, Bajko, rođen je oko 1570. godine pa samim tim nije za očekivati da je popisan u defteru iz 1582. godine. Predak Gradinjana i Grabljana, Miždrag takođe nije evidentiran u defterima iako je bilo za očekivati da bude, jer je izvjesno stariji od Bajka.^[37] Ni njegovog brata Zmijice nema u defterima. Nažalost oni dalje od Miždraga i Zmijice u prošlost ne znaju što otežava kretanje kroz deftere. Bandići pak za razliku od njih znaju ime Radonjinog oca za kojeg kažu da se zvao Ivan.^[38] Po jednoj varijanti Bandićkog predanja, Ivan je i Bajkov otac kao i drugih Orlovića, što isto tvrde i Krivokapići prema rodoslovu Slavka Radovanovog iz 1978. godine.^[39]

1. BAJKOVIĆI

• U defteru iz 1582. godine u velikom združenom naselju Vojnovića i Aladina (očigledno Velike Cuce), pominju su tri Ivana. Jedan je Ivan Radovića (Radonjića), drugi je Ivan Đure, a treći Radoj Ivana. U prethodnom popisu popisani su Radić Ivana, Ivan Raska i Ivan Stjepka. Dakle moguće su tri opcije ukoliko idemo za predanjem kao relevantnim i ovde ćemo ih podrobnije izložiti.
  • Od Ivana Raskovog (Raškovog) koljena idu: Ivan Raška (1582) – Raško Bratića (Aladin, 1570) – Bratić Đujica (Đurica) (Kalkođurđevići, 1523,21) ili pak Ivan Raška (1582) – Raško Vojina (Aladin, 1570) – nepoznato;
  • Pasovi od Ivana Đurovog idu: Ivan Đure (1582) – Đuro Radičko (1582) – Radičko Milka (Kalođurđevići, 1582) – Milko Ivaniša (Kalođurđevići, 1570, 1523, 1521);
    • Ivan Đure (1582) – Đuro Vukmira (1570) – Nema;
    • Ivan Đure (1582) – Đuro Dane – Dano Radolića (Kalođurđevići, 1582) – niz podvarijanti;
    • Ivan Đure (1582) – Đuro Voje (1582)
    • Ivan Đure (1582) – Đuro Radovića (1582) – Radović Radula (1582) – Radule Vukasa (Aladin, 1570) .
  • od Ivana Stjepkovog idu: Ivan Stjepkov (Aladin, 1570) – Stjepko Vlatkov (Vojinovići, 1523,21).

Mana prve teze je što je Bratić ličnost iz Malih Cuca iz Kalođurđevića, a Orlovići su iz Velikih Cuca. Dok je mana pod varijate prve verzije ta što se Mižidragovići ne mogu povezati sa Raškom Vojina. Slabost druge teze je ta što se takođe vezuje za migraciju iz Kalođurđevića u Aladin, a pod varijanti što se one ne mogu povezati sa Miždragovićima ili su im migracije pak oslonjene na Kalođurđeviće. No ukoliko bi išli striktno u korist predanja, odnosno u korist bliske povezanosti Bajkovića i Miždragovića, Ivan Stjepkov bi bio jedina opcija, ali samo u kontekstu da je Ivan predak Bajka, a ne njegov otac.

2. MIŽDRAGOVIĆI I ZMIJICE

• Miždraga i sina mu Komnena ne nalazimo u defterima kao ni brata mu Zmijicu. Zanimljiva je činjenica da u cijelom defteru Crne Gore za 1570. godinu ne postoji nijedana popisana osoba sa imenom Komnen, Miždrag, Zmijica ili bilo koje drugo sa osnovom Zmija, što navodi na zaključak da su pomenuta imena ili nadimci ili su pasovi prožeti legendom ili pak mitom. Što se tiče Vuždraga ne pominje se nijedna osoba sa upadljivim glasom „ž“ u imenu, ali zato postoji osam Vugdraga u Cucama i svi su popisani u velikom naselju odnosno u Velikim Cucama. Sedmorici je Vukdrag ime, dok je u jednom slučaju to ime za oca osobe. Kako je on po predanju imao najmanje jednog brata, u defteru iz 1582. pronalazimo trojicu takvih Vugdaraga. Nadalje, ukoliko bi nekritički forsirali predanje po kojem su Bajkovići blisko povezani sa Miždragovićima, rodoslov bi po defterima za Vukdraga jedino mogao ići sledećim nizom:
  • Vugdrag Nikolin (Vojinovići i Aladin, 1582) – Nikola Brankov (Aladin, 1570) – Branko Stjepkov (Vojinovići, 1523) – Stjepkov Vlatkov (Vojinovići, 1521).

Dakle zajednički predak Bajkovića i Miždragovića bio bi Stjepko Vlatkov, dok bi Vukdragovom ocu nadimak bio Miždrag, a ime Branko Stjepkov. Zmijica bio bio neko od drugih Stjepkovih sinova, Radoje, Radisav ili Dragoje. No na čitaocu je da prihvati ili odbaci izneseno. Ukoliko se prihvata teza, trebali bi biti svjesni da je ona više nego krhka i nategnuta.  Elem, prema ovoj tezi Bajko nikako ne može biti sin Ivana već njegov praunuk, a sve to pod pretpostavkom da mu je on direktni predak. Suprotno je nemoguće jer bi došlo do očigledne kontradiktornosti, prema kojoj bi Ivanov brat Branko bio popisan kao još nerođeni vlasnik domaćinstva.

DREKALOVIĆI – u defterima iz 1570. i 1582. godine popisani su rodonačelnici Malih Cuca, Lako i Sredan. Godine 1570. u Kalođurđevićima su Miloš Sredana i Lako Radulića, odnosno 1582. Miloš Sredana, Vukašin i Ivan Lake, te Rajić Radulića (brat od pomenutih). U ranijim defterima iz 1523. i 1521. godine u Cucama se ne pominje nijedan Radulić niti ijedno lice sa imenom Radul, što bi išlo u korist predanju o doseljavanju braće iz Riđana. Dakle pasovi bi išli:

• Lakovići – Lako (Kalođurđevići, 1582) – Lako Radulića (Kalođurđevići, 1570);
• Odnosno: Tomanovići – Sredan (Kalođurđevići, 1582,70) – Radulić (Kalođurđevići, 1570).

VOJINOVIĆI – rodonačelnik Radul i brat mu Lako popisani su u defteru za 1582. godinu u združenom naselju mahale Vojinovići i mahale Aladin. Pominju se kao sinovi Radovića (Radonjića)^[40]. U ovom selu pominju su tri osobe sa ličnim imenom Radović. Dva su popisana u prvom dijelu deftera u združenom naselju sa Lakom i Radulom, dok je treći (Radović Radula) popisan na drugom kraju deftera, pa ga nema potrebe uzimati u razmatranje. Dakle jedan od popisanih je Radović Bratića, a drugi je Radović Raska i oba su u okviru redova gdje su  popisani potomci ili osobe iz mahale Vojinović (prema defteru iz 1570. godine).

• Pomenuti Radović (Radonjić) Bratića ima brata Raška koji je pomenut i u defteru iz 1570. godine u selu Aladin. Dok se Bratić pominje u Kalođurđevićima 1523. i 1521. godine i on je jedini Bratić u Cucama, pa je očigledno da su pomenta braća Raško i Radović njegovi sinovi i da su u nekom periodu između deftera prešli iz Kalođurđevića u Aladin.
• Radović (Radonjić) Raska pominje se u defteru iz 1570. godine u naselju Aladin kao Radonja Raška, dok mu se sin „Rajić Radonjića“ pominje u Vojinovićima. Kako Radulovići drže da su Vojinovići, njihovog pretka Raska (Raška) našli bi u defteru iz 1523. godine u selu Vojinović popisanog kao Raska (Raška) Radonjinog.

NIKOLIĆI – od njih su cucke starješine iz 1614. godine braća Vulo i Niko Rajičevi, smatrao je dr Jovan Erdeljanović. Mišljenje je bazirao na opštem cuckom predanju po kojem su Nikolići bili i vojvodsko i kneževsko bratstvo.  Kako su oba brata označeni kao kneževi, bi će da je jedan vojvoda, a drugi knez što bi odgovaralo predanju. U defteru iz 1582. pominje se baština Rajičića u združenom selu, kao i nekoliko braće Rajića (Rajiča) razasuth po Aladinu 1570. godine, te i jedna osoba sa imenom Rajić Lajka za koju ne možemo tvrditi da je otac svih Rajića iz pomenutog deftera. U  istom defteru iz 1570. godine popisan je cucki knez Nikola Radoja vjerovatnio rodonačelnik bratstva Nikolića. Oni nisu testirani, pa bi odgovore na njihovo porijeklo dao Y-DNK test.

Razmatranje

Defterima je potvrđeno predanje Potolića i Vitkovića po kojem su u Pješivcima živjela tri brata, Bogdan, Vitko i  treći kome nisu upamtili ime, a kojeg je istraživač Pješivaca Zvonimir Mijušković uz pomoć deftera uspješno identifikovao kao Radosava Bogavčevog. Po predanju Bogdan je imao četiri sina kao i u defterima, s’tim da se trojici sinova imena razlikuju od onih  u predanjima. Imena Zmijan i Gostoje zapravo su bili nadimci. U Cerovu je bio nastanjen i defterom potvrđen Vukosav no za razliku od predanja on  je unuk Bogdanov. Kroz deftere potvrđeno je postojanje njegovog potomka Gojka koji je u Cerovu posjedovao svoju baštinu. Uspješno smo potvrdili predanje Backovića i Perunovića, s’tim da smo nadopunili pas koji prethodi Andriji djedu Backovom i Perunovom. Andrijin otac zvao se Jovan te njihov rodoslov dalje nastavljamo kao i po predanju. Identifikovani su preci Mijuškovića ali i njihovih bliskih srodnika Nikčevića, Perovića i Strikovića.

U radu smo pokušali identifikovati Đura Štekojevića kao i Ivanka Pavićevića, naravno mnogo manje pouzdano iz prostog razloga što pasovi do njih nisu očuvani.

Najveći izazov predstavljali su cucki Orlovići čiji rodoslovi do rodonačelnika u najboljem slučaju dosežu do kraja 16. vijeka. Stoga dio njihovih  ključnih ličnosti nismo mogli identifikovati u defterima. No oslanjajući se na Bandićka i Krivokapićka predanja, po kojima im je zajednički predak Ivan, pokušali smo dati kakav takav odgovor na pitanje njihovog daljeg rodoslovnog porijekla.

Vjerujem da smo uspješno identifikovali rodonačelnike Malih Cuca, braću Sredana i Laka, dok smo isto pokušali sa Radulovićima i Nikolićima ali sa daleko manjom pouzdanošću.

Izneseno rodoslovlje izuzev Potolićkog i Malocuckog sa pravom podlaže kritici i rezervi, te se iz tog razloga ima smatrati rodoslovnim tezama.

Literatura

Đurđev, Branislav. 1968. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića. Sv. 1. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

—. 1973. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića. Sv. 2. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Gjenetika Shqiptare. 2022. “Rezultatet.” Gjenetika Shqiptare. 2 15. Accessed 2 15, 2022. http://www.gjenetika.com/rezultatet/.

Husić, Aladin. 2017. Crna Gora u defteru Dukažinskog sandžaka iz 1570. godine. Cetinje-Sarajevo: Državni arhiv Crne Gore i Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut .

Husić, Aladin. 2022. Defter Skadarskog sandžaka iz 1582. godine – Nahija Pješivci i selo Cuce. Prevod – neobjavljena građa (31.01.2022.), Sarajevo: Milan Radulović.

Kovijanić, Risto. 1963. Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima : (XIV-XVI vijek). Knjiga I. Cetinje: Istorijski institut SR Crne Gore.

Vukčević, Božidar. 2005. Prvi popisi Crne Gore u srednjem vijeku. Poslednji pristup 2 6, 2022. http://www.montenet.org/2005/bozo.html.

Backović, Milan. 1999. O plemenu Pješivci: bratstvo Backovići. Beograd: autor.

Vujačić, Marko. 1990. Znameniti crnogorski i hercegovački junaci. knj.2. Titograd: Pobjeda.

Vukićević, Ivan. 2021. „Vlastela u Crnoj Gori prema narodnim predanjima.“ Poreklo. 16 11. https://www.poreklo.rs/2017/07/16/vlastela-u-crnoj-gori-prema-narodnim-predanjima/.

Erdeljanović, Jovan. 1911. E- 468-6 – Pješivci. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU.

—. 1926, 1978. Stara Crna Gora. Beograd: Slovo ljubve.

Eredljanović, Jovan. 1910. E-468-6- Cuce i Ozrinići. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU.

Kontić, Mildin. 1977. Pleme Pješivci: sa istorijom bratstva Kontić. Beograd: Miladin B. Kontić.

Krivokapić, Slavko. 1978. Porodično stablo Krivokapića od nastanka. Titograd: autor.

Luburić, Andrija. ~1926. Kutija XIV dokument 198 – Zavrh. Rukopis, Beograd: Arhiv Srbije.

Mijušković, Zvonimir M. 1984. Pleme Pješivci : krajina Stare Crne Gore : bratstvo Mijuškovići . Beograd: Cetinje : Obod.

Pejović, Milovan. 1976. Pleme Komani: Bandići-Bezdanovići-Radulovići kroz vijekove. Cetinje: Cetinje-Obod.

s komentarom dr Jelić, Ilija M. 1929. Vasojevićki zakon od dvanaest točaka. Beograd: Srpska kraljevska akademija.

Hrabak, Bogumil. 1997. Nikšić do početka XIX vijeka. Beograd: Autor.

Šobajić, Petar. 1996. Bjelopavlići i Pješivci . Podgorica: CID.

[1] Administrator DNK projekta genetičkog roda Pješivaca i Cuca i član redakcije Srpskog DNK projekta.

[2] Stanovnik izvorne Crne Gore.

[3] U Brđane spadaju: Bjelopavlići, Bratonožići, Vasojevići, Kuči, Moračani, Piperi, i Rovčani.

[4] Vujačić, Marko. 1990. Znameniti crnogorski i hercegovački junaci. knj.2. Titograd: Pobjeda, str. 170 i 171

[5] Kontić, Mildin. 1977. Pleme Pješivci: sa istorijom bratstva Kontić. Beograd: Miladin B. Kontić.

[6] Erdeljanović, Jovan. 1911. E- 468-6 – Pješivci. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU.

[7]Mijušković, Zvonimir M. 1984. Pleme Pješivci: krajina Stare Crne Gore: bratstvo Mijuškovići. Beograd: Cetinje : Obod, str. 65 – zabilježio 1921. Radoje Blažov Mijšković po kazivanju, Milovana Kostina, Marka Pekova i Baja Popova.

[8] Šobajić, Petar. 1996. Bjelopavlići i Pješivci. Podgorica: CID.

[9] Mijušković 1984, str. 65 – bilješka Mirka Markova Mijškovića iz kazivanja Laka Zekina Mijuškovića.

[10] s komentarom dr Jelić, Ilija M. 1929. Vasojevićki zakon od dvanaest točaka. Beograd: Srpska kraljevska akademija, str. 9

[11] Društvo srpskih rodoslovaca ”Poreklo” – Srpski DNK projekat

[12] Gjenetika Shqiptare. 2022. “Rezultatet.” Gjenetika Shqiptare. 2 15. Accessed 2 15, 2022. http://www.gjenetika.com/rezultatet/.

[13] Mijušković 1984, str. 76

[14] Isto, str. 52 i 53

[15] Isto, str.55

[16] Manji dio njih pominje i Duliće u Hercegovini.

[17] Pejović, Milovan. 1976. Pleme Komani: Bandići-Bezdanovići-Radulovići kroz vijekove. Cetinje: Cetinje-Obod. – Oslanjajući se na Erdeljanovića koji iznosim mogućnost da je seoba mogla biti i u 15. vijeku; Erdeljanović, Jovan. 1926, str. 317, 737, 744

[18] Erdeljanović, Jovan. 1926 (1978). Stara Crna Gora. Beograd: Slovo ljubve, str. 675; 675-684; 319; – na osnovu legende Bajkovića, Miždragovića i Zmijica.

[19] Kovijanić, Risto. 1963. Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima: (XIV-XVI vijek). Knjiga I. Cetinje: Istorijski institut SR Crne Gore, str. 154

[20] Erdeljanović, Jovan. 1926 (1978), str.310

[21] Vukićević, Ivan. 2021. „Vlastela u Crnoj Gori prema narodnim predanjima.“ Poreklo. 16 11. https://www.poreklo.rs/2017/07/16/vlastela-u-crnoj-gori-prema-narodnim-predanjima/.

[22] Erdeljanović, Jovan. 1926 (1978), str. 675-679

[23] Isto, str. 675 – „Neki ga pisci zovu „knez Baixo“. Ja nisam nigde u Cucama čuo, da Bajka nazivaju knezom. I sami njegovi potomci, Bajkovići, ne znaju, da je bio knez, i bev sumnje nije ni bio knez. Tu mu je titulu svakako dao pesnik Gorskog Vijenca“

[24] Prvobitno su slavili Jovanjdan i prisluživali Malu Gospojinu.

[25] Isto, str. 686-690.

[26] Eredljanović, Jovan. 1910. E-468-6- Cuce i Ozrinići. Rukopis, Beograd: Arhiv SANU. Luburić, Andrija. ~1926. Kutija XIV dokument 198 – Zavrh. Rukopis, Beograd: Arhiv Srbije.

[27] Erdeljanović, Jovan. 1926 (1978), str. 598-9, 713, 722,23,29,30, 32, 35,-38-9.

[28] Vukčević, Božidar. 2005. Prvi popisi Crne Gore u srednjem vijeku. Poslednji pristup 2 6, 2022. http://www.montenet.org/2005/bozo.html.

[29] Đurđev, Branislav. 1968. Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića. Sv. 1. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, str. 55 i 70

[30] Đurđev, Branislav. 1968, str. 70

[31] Mijušković 1984.

[32] Sjevernoistočno od Povije i Kunka.

[33] U defteru iz 1582. ista osoba pročitana je kao Andrija Ivanov.

[34] Backović, Milan. 1999. O plemenu Pješivci: bratstvo Backovići. Beograd: autor, str. 167 i 168

[35] Mijušković 1984, str. 34

[36] Ovde govorimo isključivo o cuckim Orlovićima.

[37] Zaključujući prema nabrajanju pasova Gradinjana.

[38] Pejović, Milovan. 1976, str. 75

[39] Krivokapić, Slavko. 1978. Porodično stablo Krivokapića od nastanka. Titograd: autor.

[40] Radović se može čitati i kao Radonjić, i obrnuto usled nedostatka dijakritičkih znakova. Za više pogledati Husić, Aladin. 2017. Crna Gora u defteru Dukažinskog sandžaka iz 1570. godine. Cetinje-Sarajevo: Državni arhiv Crne Gore i Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut, str. 19 i 20