Fragmenti izgubljenog rukopisa: Beogradski grbovnik I

7. septembar 2021.

komentara: 2

Oni koji su se više zanimali za našu heraldičku tradiciju mogli su naići na podatak da je Narodna biblioteka u Beogradu nekada posedovala jedan prepis Ilirskog grbovnika koji se danas smatra izgubljenim. Rukopis se čuvao pod rednim brojem 683, a nestao je u požaru tokom bombardovanja Beograda 1941. godine, zajedno sa starim zdanjem biblioteke na Kosančićevom vencu. Postojanje ovog zbornika našoj javnosti je obznanio Stojan Novaković, u svom poznatom radu „Heraldički običaji u Srba“, objavljenom u šestom broju „Godišnjice Nikole Čupića“ 1884. godine.  O rukopisu je kasnije kratko pisao i Aleksandar Solovjev i verovatno ga prvi nazvao imenom Beogradski grbovnik. Danas ovaj prepis poznajemo pod njegovim ubikacionim nazivomBeogradski grbovnik I.

 

Šta znamo o Beogradskom grbovniku I?

Grb kralja Uroša iz Beogradskog grbovnika I (crtež, A. Solovjev)

Nažalost, naša saznanja o ovom izgubljenom rukopisu nisu se bitno pomerila od kada su o njemu pisali Stojan Novaković i Aleksandar Solovjev. Solovjev je smatrao da je grbovnik verovatno nastao u prvoj polovini XVII veka za mlađu granu Ohmućevića, možda za admirala Andriju, koji je 1640. godine vodio postupak u Napulju da dokaže svoje plemstvo, a 1645. godine dao da se objavi delo Lorenca Miniatija. U XVIII veku Grbovnik je izgleda dospeo u posed porodice Ugrinović–Sinovčić, da bi se kasnije našao u knjižari Herolda u Beču. Od ove knjižare otkupila ga je naša Narodna biblioteka 1878. godine. Sadržao je 154 lista od kojih se na prva dva nalazio registar sa abecednim spiskom imena familija i zemalja čiji su se grbovi nalazili u zborniku. Uz svaku stavku u ovom registru bio je naveden i broj stranice na kojoj se nalazio grb. Rukopis je posedovao arapsku paginaciju koja je bila oštećena naknadnim obrezivanjem stranica. Počinjala je nakon prva dva lista i išla do broja 152. Novaković u svom radu prenosi sadržaj registra datog na prva dva lista, zajedno sa brojevima stranica na kojima se odgovarajući grbovi nalaze, te povremeno komentariše razlike i odstupanja u natpisima koji se javljaju ispod grbova u odnosu na prezimena navedena u registru. Nadalje, upoređuje sadržaj rukopisa sa grbovnicima Korenića-Neorića i Fojničkim. Sve ukupno, nekih 12 do 13 stranica Novakovićevog teksta, to je sve što nam je ostalo od saznanja o ovom prepisu. Naši savremeni autori, poput Rudića i Palavestre, su se u svojim radovima osvrtali na Beogradski grbovnik I, ali uglavnom u formi kratkih pregleda. Pokušaćemo zato ovde, analizom materijala koji nam je dostupan, da dođemo do još nekih saznanja o ovom izgubljenom rukopisu.

 

Neobičan oblik prezimena grbonosaca

Ključni deo Novakovićevog rada predstavlja spisak porodica Beogradskog grbovnika, preuzet iz uvodnog dela rukopisa koji on naziva registrom. Ovaj svojevrsni sadržaj grbovnika prethodio je stranicama sa grbovima i zauzimao prva dva lista rukopisa. Kada se pogleda registar, ono što poznavaocu ostalih Ilirskih prepisa odmah pada u oči su specifični završeci prezimena navedenih na spisku. Prezimena sa završetkom „ić“ se u ostalim prepisima Ilirskog grbovnika koji poseduju natpise na latinskom uobičajeno završavaju sa „ich“ ili eventualno „icch“. U spisku porodica Beogradskog grbovnika ti završeci međutim glase „ichi“ ili „icchi“. Tako se u registru ređaju prezimena kao što su Alaupovichi, Alinicchi, Brankovicchi, itd. Iako bi neupućenom čitaocu moglo delovati da je autor registra pokušao da predstavi ova prezimena u pluralu, nevešto pribegavajući transkripciji njihovog originalnog izgovora na latinski, to ipak nije slučaj. Uvodna rečenica koja prethodi spisku prezimena datom u registru uverava nas da se u stvari radi o imenima porodica grbovnika ispisanim na italijanskom jeziku. Autor registra svoje pisanje počinje rečenicom „Tavola delle arme contenute nell’ presente volume scrito per alfabetto“, što bi se moglo prevesti kao „Tabela grbova sadržanih u ovom delu zapisana po abecedi“. Zamisao autora je dakle bila da se zamenom nastavka „ich“ sa nastavkom „icchi“, uobičajene latinizirane verzije prezimena Ilirskog grbovnika predstave u njihovoj tobože italijanskoj formi.

Upotreba italijanskog jezika možda ukazuje i gde je mogao nastati Beogradski prepis Ilirskog grbovnika, a na to nas upućuje i njegova bliskost sa Modenskim grbovnikom, o čemu će biti više reči u nastavku analize rukopisa.

No jesu li natpisi nad grbovima u Beogradskom grbovniku I takođe bili ispisani u ovakvoj kvazi-italijanskoj formi? Odgovor na ovo pitanje možemo naći u napomenama koje daje Stojan Novaković. On na više mesta beleži odstupanja natpisa nad grbovima u odnosu na imena porodica data u registru, pa tako navodi sledeće:

  • U registru stoji Darxoevicchi dok je iznad grba Draxoeuich,
  • U registru stoji Grubpkovicchi dok je iznad grba Grubkouich,
  • U registru stoji Glubkovicchi dok je iznad grba Gliubkovich,
  • U registru stoji Klexicchi dok je iznad grba Klescich,
  • U registru stoji Kastrioticchi dok je iznad grba Kastriottich (ili Kastriotrich),
  • U registru stoji Nimicchi dok je iznad grba Nimicich,
  • U registru stoji Prelaslovicchi dok je iznad grba Prelasouich,
  • U registru stoji Texecicchi dok je iznad grba Texeuich.

Može se zapaziti da u svim navedenim slučajevima postoje razlike između ispisa imena porodica u nastavcima ich ili icchi. No razlike se ne očituju samo u tome. U svim navedenim slučajevima postoje još neke razlike u pisanju korena prezimena. Ovo nas može navesti na razmišljanje da je Novaković davao napomenu samo za one slučajeve gde se natpis nad grbom u osnovi razlikovao od odgovarajućeg imena datog u registru, a da je njihove različite završetke zanemarivao, te ih nije ni komentarisao. Potvrdu da je ovakvo razmišljanje ispravno nalazimo kod Aleksandra Solovjeva. Sačuvana je kolekcija njegovih skica grbova iz zbornika Korenića-Neorića, koju je on dopunio sa još tri grba, kojih u pomenutom zborniku nema. Jedan od njih je grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića preuzet iz nepoznatog izvora, dok su druga dva, za ovu temu nama zanimljivija, precrtana iz Beogradskog grbovnika I. U pitanju su grbovi Cetinjanića i Vrančića, ispod kojih je Solovjev prepisao natpise sa grbova: Zetignanich i Vrancich. Ako pogledamo kako su navedena prezimena ovih porodica u registru Beogradskog grbovnika I, videćemo da ona glase Zetignanicchi i Vrancichi. Postojale su dakle razlike u zapisu ovih prezimena u registru rukopisa i iznad slika grbova, ali ih Stojan Novković u svojim komentarima ipak ne pominje. Ovo potvrđuje našu pretpostavku da Novaković u napomenama nije beležio razlike koje su se ogledale samo u završecima prezimena ispisanih nad grbovima i onih navedenih u registru Beogradskog rukopisa. Isto tako vidimo da je baš u svim pomenutim slučajevima postojala razlika u završecima porodičnih imena, pa se nameće logičan zaključak da su natpisi prezimena iznad grbova i u svim ostalim slučajevima bili dati u svojoj latiniziranoj verziji, sa uobičajenim nastavkom ich.

 

Greške u registru

Osvrnimo se sada na jedan drugi podatak koji je sadržao registar, a to su brojevi stranica na kojima su se nalazili grbovi. Kako se na svakoj stranici nalazio po jedan grb, njihova numeracija nam omogućava da odredimo tačan redosled po kojem su znamenja bila poslagana u rukopisu. Međutim ono što dobijamo kao rezultat sortiranja je prilično neočekivano:

  • Šest brojeva stranica se javlja dva puta: 38, 64, 100, 103, 138 i 141.
  • Nedostaje devet stranica u nizu: 62, 70, 83, 85, 110, 130, 133, 148, 149.

Pored toga, broj jedne stranice, one sa grbom Jakšića, je 194, što je izvan opsega paginacije koja ide do 152. Upravo ovaj jedan, potpuno nelogičan slučaj paginacije ukazuje da je u numeraciji stranica datoj u Novakovićevom radu očito došlo do izvesnih štamparskih grešaka, nastalih verovatno prilikom priprema njegovog rukopisa za štampu. Svakom korektoru teksta je mnogo jednostavnije da prilikom pregleda materijala ispravlja greške u pisanju reči, jer čitanjem razaznaje njihov smisao, dok je za ispravke brojeva neophodno pažljivo proveriti izvor i tačno razabrati piščev rukopis. Zato ne iznenađuje da su se propusti javili upravo kod štampanja brojeva. Pokušajmo zato da pronađemo na kojim mestima je došlo do grešaka te da utvrdimo ispravke ukoliko je to moguće.

Prvo što pada na pamet je da su neki od brojeva strana koji se u registru javljaju dva puta kandidati za greške u štampi. U Beogradskom grbovniku se na svakoj stranici nalazio po jedan grb, pa nije bilo razloga da se u registru kod dva prezimena javlja isti broj strane. Za jedno prezime, pridruženo strani sa brojem 38, je još Novaković konstatovao da na toj stranici ne postoji, odnosno da su Grubačevići greškom po drugi put u registru navedeni kao Grubaeuicchi sa navođenjem broja strane 38, dok se na stranici 38 zaista nalazio grb Grupkovića (u registru Grubpkovicchi). U ovom slučaju se dakle radilo o grešci u samom registru, a ne o štamparskoj grešci u Novakovićevom radu. No kako u ostalim slučajevima pronaći koje stavke nose ispravne brojeve stranica, a koje od njih su sa pogrešnom numeracijom? U tome će nam pomoći idealna rekonstrukcija Ilirskog grbovnika (Protografa) koju je svojevremeno uradio profesor Aleksandar Palavestra.

Poređenjem sadržaja različitih prepisa Ilirskog grbovnika, Palavestra je dao mogući sadržaj originalnog, Ohmučevićevog grbovnika, navodeći tačan redosled grbova koji su se u njemu javljali. Većina prepisa, posebno oni stariji, veoma verno prate ovaj redosled, uz poneka odstupanja iz uglavnom poznatih razloga. Obično je bilo u pitanju dodavanje novog grba po nalogu naručioca ili autora prepisa, premeštanje porodičnog znamenja na cenjeniju poziciju, pa čak i uklanjanje grba da bi se zamenio drugim. Ipak, poređenjem više prepisa može se doći do tipičnog redosleda, upravo onog do kojeg je došao i profesor Palavestra, a koji sadrži 141 porodični grb.

Ako uporedimo spisak porodica iz registra Beogradskog grbovnika I sa spiskom porodica idealne rekonstrukcije Protografa, videćemo da izvesna odstupanja u redosledu postoje u prvih četrdesetak grbova, o čemu su pisali i Novaković i Solovjev, dok se u preostalom delu poredak prezimena u spiskovima podudara. Razlike naravno postoje kod spornih prezimena sa udvojenom paginacijom odredišne stranice, ali kod njih lako pronalazimo ona kod kojih je u pitanju štamparska greška. Pogledajmo kako to radimo na primeru dva prezimena, koja se prema podacima iz registra nalaze na stranici sa numeracijom 100.

Prema spisku datom u registru Beogradskog grbovnika I, grb porodice Deskojević (Deskoeuicchi) ali i grb porodice Barzojević (Barzoeuicchi) nalazio se na stranici sa brojem 100. U registru takođe pronalazimo i da su se na susednim stranicama nalazili grbovi porodica Šić (Sciscicchi, 99) i Alaupović (Alaupovichi, 101). Poređenjem sa idealnom rekonstrukcijom Protografa vidimo da se tamo između grba Šića i grba Alaupovića takođe nalazi grb samo jedne porodice, i to upravo Deskojevića. Jasno je dakle da je grb koji se u Beogradskom grbovniku I nalazio na stranici 100 bio grb porodice Deskojević, dok je grb Barzojevića morao biti na nekom drugom mestu. Drugim rečima, navod stranice pod brojem 100 iza imena porodice Barzojević u registru datom u Novakovićevom delu predstavlja štamparsku grešku.

Pravo mesto grba Barzojevića možemo odrediti po sličnom principu, tražeći njegovu poziciju u idealnoj rekonstrukciji Protografa. Tamo vidimo da se Barzojevići nalaze između Halenića i Branilovića. Grbovi ove dve porodice su se prema Novakovićevom registru Beogradskog rukopisa nalazile na stranicama sa numeracijom 109 (Halenicchi) i 111 (Branilouicchi), dok je stranica sa brojem 110 jedna od onih koje na spisku nedostaju. Logično je iz toga zaključiti da se u Beogradskom grbovniku grb Barzojevića nalazio na stranici 110.

Po istom principu razrešavamo i ostale udvojene i nedostajuće numeracije stranica navedene u registru grbovnika, te dolazimo još do sledećih zaključaka:

  • Rupčići (Rubcicchi) se nisu nalazili na stranici 64 već na stranici 62,
  • Žegligovčići (Xegligovicchi) se nisu nalazili na stranici 103 već na stranici 130
  • Kragujevići (Kraguevicchi) se nisu nalazili na stranici 138 već na stranici 133
  • Alinići (Alinicchi) se nisu nalazili na stranici 131 već na stranici 148
  • Jakšići (Jakscicchi) se nisu nalazili na stranici 194 već na stranici 149

Nedostajuće stranice Grbovnika

Nakon ispravki pronađenih grešaka situacija je mnogo bolja, ali podaci iz registra pokazuju da Beogradskom grbovniku i dalje nedostaju stranice sa numeracijom 70, 83 i 85. Prema redosledu grbova u idealnoj rekonstrukciji Protografa na ovim stranicama bi se trebala nalaziti znamenja Predojevića, Glavića i Šantića, upravo onih porodica kojih u registru Beogradskog grbovnika nema.

Sa jedne strane tri nedostajuće stranice, a sa druge tri od nedostajućih porodica koje im odgovaraju! Sve je dakle jasno: Beogradski grbovnik I je nekada sadržao stranice sa numeracijom 78, 83 i 85, na kojima su se nalazili grbovi porodica Predojević, Glavić i Šantić. Kako je došlo do njihovog gubitka možemo samo da nagađamo. Solovjevova konstatacija da je grbovnik nekada bio većeg formata, te da su stranice naknadno obrezivane (kada je delimično oštećena i paginacija), ukazuju na to da je rukopis u nekom trenutku morao biti u dosta lošem stanju. Nije isključeno da su tada izgubljeni i nedostajući listovi. Preostali listovi grbovnika su nakon toga izgleda obrezani radi ponovnog uvezivanja u knjigu.

A tom prilikom je rukopisu verovatno pridružen i početni registar sa imenima porodica!

Da registar nije bio sastavni deo originalnog grbovnika jasno je iz činjenice da na njemu nema imena porodica Glavić, Predojević i Šantić, ili još tačnije rečeno, navoda stranica sa paginacijom 78, 83 i 85. Autor registra ne bi imao razloga da preskače navođenje ovih stranica da je spisak rađen kada i Grbovnik, te je on morao nastati kasnije, u vreme kada izgubljenih listova već nije bilo.

Novakovići i „Novakovići“

Još jedna posebnost spiska familija datog u registru je da se navodi postojanje grbova dve porodice sa prezimenom Novaković, jednog na stranici broj 47 a drugog na strani 122. Stojan Novaković je pretpostavio da se u jednom od ova dva slučaja moralo raditi o grešci, koja je verovatno nastala zbog prepisivanja prezimena sa latinice na ćirilicu i obrnuto. On je posumnjao da se radilo o grbu neke porodice čije je ime počinjalo slovom H, koje je, napisano latinicom, pogrešno protumačeno kao ćirilično N zbog istovetnosti u izgledu. Da proverimo njegovu pretpostavku pomaže nam ponovo idealna rekonstrukcija Protografa. Brzo pronalazimo da je na poziciji koja odgovara stranici 122 trebao biti grb Hvaokovića. Dakle porodica čije ime počinje upravo slovom H, kako je i pretpostavio Stojan Novaković, i to porodica koje u registru Beogradskog rukopisa nema! Nije teško zamisliti genezu nastanka greške, gde je u nekom prepisu na ćirilicu prezime Hvaokovich postalo Nvaoković, a onda u sledećoj deformaciji i prepisu na latinicu dobilo i svoj konačni oblik prisutan u grbovniku, Novakovich. Možemo dakle sa priličnom pouzdanošću konstatovati da je grb „drugih“ Novakovića na strani 122 bio u stvari grb Hvaokovića. Istini za volju, čudno je da Stojan Novaković nije prepoznao ovaj grb, ali izgleda da se dogodilo upravo to.

Naknadne izmene

Registar ukazuje i na jednu moguću naknadnu intervenciju u Grbovniku. Na samom kraju abecednog spiska porodica navedeni su izvesni Vrančići. Njih nalazimo još samo u Fojničkom grbovniku, kao i njegovim kasnijim prepisima, gde su izgleda greškom potpisani ispod grba Klupkovića. Potpuno drugačiji Grb Vrančića se nalazio u Beogradskom grbovniku I, na poslednjem mestu u zborniku. Njegov izgled nam je poznat na osnovu sačuvane skice koju je napravio Aleksandar Solovjev.

 

Grb Vrančića iz Beogradskog grbovnika I: skica A. Solovjeva i njegova rekonstrukcija
Grb Vrančića iz Beogradskog grbovnika I: skica A. Solovjeva i rekonstrukcija V. Mihića

 

Iako se Solovjev služio heraldičkim šrafiranjem kako bi označio tinkture, detalje sa crteža veoma je teško razaznati. Moguće je da je blazon štita grba Vrančića glasio „Na zlatnom po privezu plavom tri ljiljana boje polja“, ali se šarže ljiljana sa skice ne mogu sasvim jasno  razabrati.

No vratimo se Beogradskom grbovniku. Pitanje koje se postavlja je zašto bi autor registra Vrančiće stavio na kraj abecedno uređenog spiska, a ne pod slovo V gde im je mesto? I to baš porodicu čijeg ovakvog grba nema u drugim prepisima Ilirskog grbovnika? A uz to se njihov grb našao baš na poslednjem mestu u zborniku, gde obično bude nekoliko praznih listova? Prevelika slučajnost da se ne bi stekao utisak o „naknadnim radovima“. Zbog svega pomenutog čini se da je grb Vrančića kasnije naslikan, a njihovo prezime dodato na spisak, u vreme kada je registar već bio pridružen grbovniku.

Rekonstruisani sadržaj

Na osnovu prethodno izvedenih zaključaka možemo primeniti ispravke na spisak porodica naveden u registru, čime dolazimo do prvobitnog sadržaja Beogradskog grbovnika I i natpisa iznad porodičnih grbova, prema sledećem redosledu:

1. Nemagnich
2. Kotromanovich
3. Tvartkovich
4. Grebeglianovich
5. Brankovich
6. Karstich
7. Kastriottich
8. Margnavcich
9. Zarnoeuich
10. Baosicich
11. Kossacich
12. Harvoevich
13. Jablanich
14. Ohmuchievich
15. Burmasovich
16. Dukaginovich
17. Dignicich
18. Klescich
19. Frankopanovich
20. Scimrakovich
21. Kovacich
22. Kostagnich
23. Voinouich
24. Sviesdich
25. Slatonosovich
26. Grubkouich
27. Vrsinich
28. Vladimirovich
29. Kacich
30. Bogascinovich
31. Kopieuich
32. Tasoucich
33. Zoranouich
34. Cihorich
35. Novakovich
36. Radulouich
37. Xarkoeuich
38. Bielosceuich
39. Bossnich
40. Bisaglich
41. Mateikovich
42. Resich
43. Diknich
44. Oblacich
45. Soimirouich
46. Sladoeuich
47. Kobcich
48. Draxoeuich
49. Goikovich
50. Rubcich
51. Moroulascich
52. Milienouich
53. Margutich
54. Gliubetich
55. Grubacevich
56. Sagrielouich
57. Gliubibratich
58. Predoevich*
59. Scestokrilouich
60. Suiloeuich
61. Sitniklanich
62. Ruxerevich
63. Sokolovich
64. Neorich
65. Zetignanich
66. Xupanouich
67. Vukotich
68. Vlascich
69. Grubeseuich
70. Gradanouich
71. Glavich*
72. Tomanouich
73. Sciantich*
74. Xdralouich
75. Didoloevich
76. Kraicinouich
77. Glendisaglich
78. Krixich
79. Mehlinich
80. Kukretich
81. Tihcinouich
82. Mirilouich
83. Bilouich
84. Klupkovich
85. Debeglich
86. Jamometovich
87. Sciscich
88. Deskoeuich
89. Alaupovich
90. Passacich
91. Vgrinovich
92. Stankovich
93. Sestricich
94. Smokronouich
95. Kutlovich
96. Parmexagnich
97. Halenich
98. Barzoeuich
99. Branilouich
100. Vilich
101. Toliscich
102. Vvkouich
103. Texeuich
104. Buoikovich
105. Martinusceuich
106. Knesouich
107. Pokraicich
108. Kruxichieuich
109. Bachich
110. Novakovich
111. Babich
112. Masnouich
113. Eusebisovich
114. Mokruich
115. Piklelomenouich
116. Ciubretich
117. Kobilich
118. Xegligovich
119. Kossovich
120. Prelasouich
121. Kraguevich
122. Bogopankovich
123. Gliubkovich
124. Sudich
125. Krasoevich
126. Raikovich
127. Orlovich
128. Subich
129. Marulouich
130. Dinoeuich
131. Senceuich
132. Musieuich
133. Nimicich
134. Denouich
135. Bieloperieuich
136. Alinich
137. Jakscich
138. Jugovich
139. Sagrosaglich

*) kod označenih prezimena koja nedostaju u registru natpisi nad grbovima su pretpostavljeni na osnovu srodnog Modenskog rukopisa

Ukupno 139 porodičnih grbova, plus naknadno dodati grb Vrančića. Od znamenja sadržanih u idealnoj rekonstrukciji Protografa nedostaju dva – Tarzarovića i Hrabrenovića. Ovde naravno nismo razmatrali zemaljske grbove, koji su se takođe nalazili u Beogradskom prepisu.

Veza sa Modenskim grbovnikom

Kombinaciju istih 139 porodičnih grbova nalazimo još jedino u Modenskom grbovniku, što je prva naznaka moguće povezanosti ova dva rukopisa. U takvu mogućnost nas još više uveravaju neki detalji, poput određenih prezimena zapisanih na specifičan način. Sagrosaglich, Kobcich, Gliubetich, Gliubkovich, Ruxerevich i posebno Radulouich – imena su familija koja srećemo u ovakvom zapisu samo kod Modenskog i Beogradskog grbovnika I. Na kraju, pribegli smo i formalnim metodama za merenje sličnosti dva teksta. Algoritamskim poređenjem natpisa iznad grbova svih nama poznatih prepisa Ilirskog grbovnika, pokazalo se da su natpisima iz Beogradskog zbornika zaista najsličniji oni iz Modenskog rukopisa. O ostalim rezultatima tog istraživanja pisaćemo nekom drugom prilikom, ali ćemo ovde reći da je iskazana sličnost između pomenuta dva prepisa iznosila preko 94%, a u slučaju da se zanemare razlike nastale usled alternacije slova „U“ i „V“, ona se penje iznad 97%. Ovako visoka mera korelacije potvrđuje pretpostavku da postoji povezanost između dva grbovnika.

Ipak, deluje da se ne radi o direktnom prepisu jednog rukopisa sa drugog, na šta ukazuju neke male ali ipak značajne razlike u imenima porodica, koje se ne mogu objasniti samo pisarskim greškama.

Takođe, skice grbova iz Beogradskog zbornika koje je uradio Solovjev ne odaju utisak crteža koji bi stilski bili slični grbovima Modenskog rukopisa. Pre svega, kacige koje su bile oslikane u Beogradskom rukopisu veoma su specifične i na takve ne nailazimo u drugim prepisima. Dok je autor Modenskog rukopisa naslikao tipične kablaste kacige, kakve krase i druge ilirske zbornike, u Beogradskom grbovniku one su novijeg tipa, sa pokretnim vizirom.

 

Grb Cetinjanića iz Modenskog rukopisa i njegova skica prema Beogradskom grbovniku, u izvedbi A. Solovjeva

Skica grba Cetinjanića iz Beogradskog rukopisa koju je uradio Aleksandar Solovjev pokazuje i neke druge manje razlike u odnosu na grb ove porodice u Modenskom grbovniku. Znamenje Cetinjanića u Modenskom rukopisu krase orlovski rep i kandže koje neobično izviruju ispod donjeg oboda štita. Ovu specifičnost na njihovom grbu nalazimo i u nekim drugim prepisima, ali ne i na skici iz Beogradskog zbornika. Naravno, postoji mogućnost da je Solovjev jednostavno zanemario ovaj detalj, ali nas njegovi drugi crteži iz grbovnika Korenića-Neorića uveravaju da je bio veoma pedantan i detaljan u precrtavanju grbova, pa nemamo razloga da mislimo da je u slučaju grba Cetinjanića postupio drugačije.

Zaključak

Sumirajmo na kraju najvažnije zaključke do kojih smo došli u ovoj kratkoj analizi:

  1. Prezimena u natpisima iznad grbova u Beogradskom rukopisu bila su u uobičajenoj latiniziranoj formi, sa završetkom na “ich”, za razliku od naziva porodica u registru koji su dati u italijanskoj verziji.
  2. Grbovnik je prvobitno sadržao i grbove Glavića, Predojevića i Šantića.
  3. Jedan od dva grba Novakovića bio je u stvari grb Hvaokovića.
  4. Registar porodica koji se nalazio na prva dva lista nije bio sastavni deo originalnog rukopisa, već je pridružen grbovniku naknadno.
  5. Grb Vrančića je verovatno naknadno naslikan, a ime porodice dopisano u registar.
  6. Beogradski rukopis je bio srodan Modenskom prepisu i odgovarao njegovom sadržaju.

Iako bi se moglo reći da i nije mnogo, ne treba zaboraviti da se radi o jednom izgubljenom prepisu o kome sve što znamo staje na nekoliko stranica. Naša saznanja o Beogradskom grbovniku I su prethodnom analizom svakako proširena, a u nekim segmentima i značajno dopunjena. Za više od ovoga nam jedino preostaje da se nadamo da Beogradski rukopis ipak nije izgoreo, te da će jednog dana volšebno iskrsnuti iz neke privatne biblioteke i dati nam priliku da se nanovo divimo njegovoj lepoti.

Izvori:

  1. Novaković, Stojan: „Heraldički običaji u Srba”, Kraljevsko-srpska državna štamparija, 1884, Beograd.
  2. Palavestra, Aleksandar: „Ilirski grbovnici i drugi heraldički radovi”, Dosije, 2010, Beograd.
  3. Solovjev, Aleksandar: „Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi”, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 2000, Beograd.
  4. Rubcich , Stanislaus: „Insignia procerum Bosnae, Croatiae, Illyriae, &c, Quorum alter liber unicusasservatur penes, RagusiiRempublicam”, Dalla collezione Càmpori, donata al Comune di Modena e conservata presso la BEU, Ms. 17.-18. Sec, Biblioteca estense universitaria, Modena.

Flag Counter

Avatar photo

Autor članka:
Velibor Mihić

Prethodni članak:

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Đoka što te učio da voziš biciklo

    Potpuno je očigledno da polje na kojem je ‘tičica na grbu Cetinjanića nema istu farbu kao plašt iznad, jer je jedno obeleženo punim crnim (za bordo) kod Solovjeva a drugo je šrafirano (a to verovatno znači da je u pitanju metal, pretpostaljam pre aržan nego or).

    • Autor

      Grešite. Na skici Solovjeva spoljna boja plašta je crvena, isto kao i gornja polovina štita Cetinjanića. Prema pravilima heraldičkog šrafiranja uspravne pruge označavaju crvenu boju.
      Ono što bi zaista moglo biti upitno kod grba Cetinjanića prema Solovjevoj slici je tinktura koja je korišćena za šarže polumeseca i postavu plašta, koja je čini se srebrna, dok na istom grbu iz Modenskog grbovnika deluje da je na tim mestima zlatna. No treba imati u vidu da na grbovima Modenskog grbovnika praktično i nema vidljive srebrne tinkture, jer usled žutine hartije na kojoj je grbovnik rađen sve srebrne površine izgledaju kao da su zlatne. Kako su u svim drugim prepisima Ilirskog grbovnika šarže polumeseca na grbu Cetinjanića srebrne, za pretpostaviti je da je takav slučaj izvorno bio i kod Modenskog grbovnika, pa tako i kod Beogradskog I.
      Što se postave plašta tiče, nema sumnje da je kod grba Cetinjanića iz Modenskog grbovnika plašt postavljen zlatnim, a deluje da je u Beogradskom I zaista bio srebrn, osim ako Solovjev nije napravio propust prilikom skiciranja grba. Srebrnu postavu plašta na grbu Cetinjanića srećemo još jedino u Fojničkom prepisu.