O nekim neobičnim prezimenima kod Srba (1. deo)

7. septembar 2020.

komentara: 9

ZATARJE, DONJE POLIMLJE I STARI VLAH (1. deo)

Kanjon Tare kod Đurđevića Tare (iz privatne kolekcije autora)

Zatarje i Donje Polimlje su oblasti poznate po neobičnim prezimenima, od kojih su neka ekskluzivitet upravo ovog kraja i ne sreću se drugde u srpskim zemljama. Izvori pokazuju da su mnoga od tih prezimena nastala od ličnih ili porodičnih nadimaka, na koja je kasnije dodat nastavak -ić. I ovo dodavanje srpskog prezimenskog nastavka došlo je prilično kasno. Kako se može zaključiti iz raspoložive građe veliki broj prezimena nije imao ovaj nastavak sve do pred kraj 19. veka, a neka su njime obogaćena tek početkom 20. veka. Zapaža se i dualitet, gde su u određenom periodu naporedo korišćene obe verzije, u zavisnosti od krajeva koje je neki rod naseljavao. Zanimljivo je da taj dualitet u nekoliko slučajeva postoji i do danas. U narednim redovima napraviću osvrt na neka od takvih prezimena iz ovog kraja, njihovo etimološko poreklo i rasprostranjenost. I u Starom Vlahu gde preovlađuju ona uobičajenija narodna prezimena, većinom patronimska, može se naći nekih neobičnih, te ću i njih uključiti u oblast ove teme, s obzirom da je u pitanju najbliže susedstvo Donjeg Polimlja, a i stanovništvo je uglavnom sličnog porekla kao i ono zatarsko i polimsko.

Podaci koje ću ovde objediniti mogu se naći u raspoloživoj etnografskoj i lingvističkoj građi. Ukoliko neko od čitalaca raspolaže drugačijim podacima, ili neki moj zaključak smatra neispravanim, svakako da je slobodan da ostavi svoj komentar, da navede primedbu, pa ćemo zajednički ispraviti ili dopuniti članak.

ZINDOVIĆ

Zindovići su bratstvo iz Kolašinskih polja, odakle su se dalje iseljavali većinom u Donje Polimlje i Zatarje. Dalja starina Zindovića je iz Drobnjaka[1], premda u samom Drobnjaku nisu sasvim sigurni da kolašinski Zindovići potiču od drobnjačkih[2]. S obzirom da se radi o jedinstvenom prezimenu, kao i da Zindovići slave Đurđevdan (što je plemenska slava Drobnjaka i slava većine drobnjačkih bratstava), veza sa drobnjačkim Zindovićima je gotovo nesumnjiva. Zindovića u Drobnjaku više nema, ali ima rodova koji su istog porekla. Oni su potomci Vukmira, sina drobnjačkog vojvode Đurjana Kosovčića, po kojem se ova grupa rodova naziva još i Vukmirovići. U drugoj polovini 17. veka živeo je Zindo Vukmirović, koji je četovao u četi Baja Pivljanina. Kasnije se vratio u Drobnjak i nastanio na Dužima, gde su njegovi potomci poneli prezime Zindović[3]. Vremenom je ovo prezime u Drobnjaku zamrlo, ali je od njihovih iseljenika nastalo veliko bratstvo u Poljima. Od Zindovića su Memedovići u Drobnjaku, a srodni su im, od istog šireg bratstva Vukmirovića, i drobnjačka bratstva Pejovići i Ćeranići[4].

Preseljenje Zindovića u Kolašinska polja moglo bi se datirati u prvu polovinu 18. veka. Tu su se umnožili, ali su se dosta i iseljavali. Jedna kuća se oko 1770. godine iselila u Česti u Zatarju, a odatle u Obarde[5]. Kasnije su se umnožili i naselili i u Kosanicu, Mataruge, Glibaće, Pušanjski Do, Zekavice. Posle 1878. godine naseljavaju se u okolinu Mojkovca (sela Štitarice, Sjerogošte) na bivšu tursku zemlju koju je delila država Crna Gora kolonistima, većinom iz Rovca, Morače i Kolašina. Odatle su se naselili i u Lepenac. Početkom 20. veka počeli su se preseljavati i u bjelopoljski kraj – Kolovrat, Pape, a između svetskih ratova i u Brodarevo i Bjelahovu (1926). Druga grana je iz Zatarja prešla u Donje Polimlje, u prijepoljski (Donje Babine, Orovac, Kosatica) i sjenički kraj (Kukavice), gde ih ima još 1870-ih. Iz Babina se jedna kuća kasnije preselila u Ivanjicu, a odatle u Čibutkovicu kod Ljiga.

Iz istorijskih dokumenata vidimo da su naporedo postojale dve varijante ovog prezimena – Zindo i Zindović. S obzirom da je prezime patronimsko, logično bi bilo da je izvedeno prezime sa nastavkom -ić, pa utoliko zbunjuje podatak da je u upotrebi bilo i prezime Zindo. U spiskovima priložnika Manastira Mileševa nalazimo obe varijante. Sa prezimenom Zindo upisana su petorica priložnika iz Obardi (1884), a kao Zindovići njihovi iseljenici iz Kosatice, Orovca i Kukavica (1873)[6]. Oblik Zindo nalazimo i dosta kasnije, u Prvom svetskom ratu, gde je sa tim prezimenom u spisak vojnika crnogorske vojske upisan poznati junak Rako Zindo[7]. Očito je da je oblik Zindo postojao nešto duže u Zatarju, dok je u matičnim Poljima i kod njihovih iseljenika prisutan patronimski oblik.

Etimologija imena Zindo nije razjašnjena. Postoji mišljenje da je ime izvedeno od turcizma zindan (zindan) – tamnica[8], mada je teško poverovati da bi se od takve reči moglo izvesti lično ime.

S obzirom da drobnjački Vukmirovići potiču od Kosovčića, za koje je utvrđeno da, kao i veći deo drobnjačkog plemena, pripadaju haplogrupi I1 P109[9], moglo bi se pretpostaviti da je ovo i haplogrupa Zindovića.

KOĆALO

Ovo neobično prezime nalazimo u zatarskom kraju – okolini Pljevalja. Tu su došli iz drobnjačke Tušine[10].

Prezime se javlja u više oblika, što je, po svoj prilici, posledica različitiog upisivanja u razne javne knjige, a delom je moglo doći i do menjanja prezimena prilikom preseljenja dela roda u neki drugi kraj, o čemu će biti više reči.

Koćali su istog porekla sa grupom rodova iz Zatarja, kojima je zajedničko starije prezime Milovanović. Njihovi preci su nakon turskog napada na Tušinu, oko 1650. godine[11], najpre pobegli u Dobrilovinu u Tari. Dvojica braće Milovanovića su se kasnije sakrili u šumi u okolini Kosanice i dugo živeli u savardaku – čečaru, po čemu ih Kosaničani prozvaše – Čečarevići[12]. Prilikom raseljavanja, ogranci ovog roda dobijali su nova prezimena. Od njih potiče veliko bratstvo Petrovića u Kosanici i njihovi ogranci u pljevaljskom kraju[13] i Koćali, od kojih su nastali Petrići i Čolovići u Gotovuši, Jugovu, Matarugama i drugim selima pljevaljskog kraja[14]. Svi ovi rodovi slave Đurđevdan.

Seoba Koćala je vezana za napad Turaka na Kosanicu u vreme Prvog srpskog ustanka[15]. Tada oni pobegnu iz Kosanice u Maoče oko 1806. godine, a iz Maoča su prešli u Mataruge oko 1820. godine[16] i Vrulju južno od Pljevalja, gde su se bavili „kiridžilukom“[17], a odatle ogranci u Kozicu i Kamenu Goru. O nastanku prezimena, bratstveno predanje kaže da je u ono vreme kad su kao Čečarevići živeli kod Kosanice, jedan od njih „čuvao koze i stalno ih vabio sa: koć, koć, pa ga prozvaše Koćalo, a njegove potomke Koćali“[18].

Iz raznih istorijskih dokumenata možemo videti da postoji nekoliko varijanti ovog prezimena, u zavisnosti iz kog kraja je neki ogranak Koćala, iako se radi o istom rodu. Tako osim najčešćeg Koćalo (Vrulja), nalazimo i Koćelo, Koćela i Koćelović. U mileševskom pomeniku nalazimo dva puta upisanog istog priložnika, Perišu iz Mataruga, koji je jedanput upisan kao Koćela, a drugi put kao Koćelo[19]. U vojnim dokumentima iz Prvog svetskog rata, u Kamenogorskom bataljonu nalazimo među vojnicima iz ovog roda čak tri varijante: Koćalo, Koćelo i Koćelović[20]. Prema mestima iz kojih su ovi vojnici, može se zaključiti da se raniji oblik Koćalo javlja u Vrulji, dok je oblik sa promenjenim suglasnikom na drugom slogu (Koćelo, Koćelović) javlja u Matarugama, dok u Ljutićima imamo oba oblika. Konačno, u dokumentaciji nalazimo i četvrti oblik – Koćela, među crnogorskim kolonistima u Sivcu posle Drugog svetskog rata[21].

Što se tiče etimologije prezimena, navedeno je narodno objašnjenje, koje ne zvuči baš najubedljivije. No, u nedostatku boljeg, svakako da ga uvažavamo. Valja samo navesti nekadašnji toponim Koćela kod Trebinja, koji se pominje u jednom dokumentu iz 16. veka[22]. Sličnost sa prezimenom je veoma upadljiva, pa bi se objašnjenje možda moglo tražiti i na toj strani.

ČAKTAR

Čaktari su rod iz pljevaljskog kraja, sa maticom u selu Gotovuša, odakle su se dalje raseljavali u okolna naselja – Brvenica, Bučje, Crljenice, Milunići, Donje Jugovo, Babine. O njihovom poreklu nema mnogo podataka, ali se ono može rasvetliti iz veze sa nekim drugim rodovima.

Prezime Čaktap je svakako došlo po nadimku. Čaktar je naziv za „zvono koje se veže obično ovnu predvodniku oko vrata, … klepetuša, medenica“[23]. Moguće je da je predak ovog bratstva izrađivao čaktare, a možda je mnogo „klepetao“ (previše pričao), po čemu je dobio ovaj nadimak.

Istog porekla kao Čaktari su Čamdžići, Jestrovići i Golubovići iz istog kraja. Čamdžića ima dve grane – jedni u Crljenicama, a drugi na Čemernu, no istog su porekla i, prema predanju, potiču od Radovića iz Krnjače (danas u području opštine Priboj)[24]. Predanje kaže da je „neki Radović pravio prozore (na turskom džan) pa ih prozvaše Čamdžići“[25]. Neobično predanje, s obzirom da je etimologija prezimena jasna i dolazi od zanimanja rodonačelnika koji je bio čamdžija. Čamdžići imaju predanje da su se u Zatarje doselili iz kolašinskog kraja[26].

Jestrovići (u mestima Crljenice, Potrlica, Radosavac) takođe imaju predanje da su od Radovića i da su im srodni i Čaktari i Čamdžići, ali njihovo predanje kaže da su svi oni starinom iz Pive od tamošnjih Adžića. Prezime su poneli po nekoj Jestri – Ješi iz Šumana uz koju se prizetio njihov predak Radović, te su njegovo potomstvo prozvali Jestrovićima. Iako bi se moglo zaključiti da je prezime patronimskog tipa, od muškog imena Jestro, stariji oblik prezimena ovog roda – Jestrić[27], ukazuje na matronimiju, to jest da je prezime izvedeno od ženskog imena Jestra[28].

Svi ovi rodovi slave Aranđelovdan. Genetika je potvrdila vezu između nekih od ovih bratstava. Testirani na Srpskom DNK projektu iz familija Čamdžić i Golubović su ista haplogrupa J2 Y22059, dok ostali rodovi nisu testirani. Što se tiče veze sa Radovićima iz Krnjače, zaista su testirana trojica Radovića i kod njih je utvrđena ista haplogrupa, međutim radi se o Radovićima iz Džurova na Limu kod Prijepolja, iz Ječmišta (Čelebići kod Foče) i Buloga (kod Sarajeva). Radovići iz Ječmišta su starosedeoci u tom kraju, odakle su se dalje raseljavali[29]. Od njih potiču i Lončari u Rađevićima i Gotovuši i Cupare u Boljanićima[30]. Stvar dodatno usložnjava činjenica da su Radovići iz Krnjače nosioci haplogrupe I2a RN908, dok su Radovići iz Ječmišta heterogen rod, s obzirom da je kod druge dvojice testiranih pripadnika ovog roda utvrđena haplogrupa I1 FGC22045, tipična za pleme Drobnjaka. Svi ovi rodovi slave Đurđevdan, jedino buloški Radovići slave Aranđelovdan. Treba dodati i da se predanje Lončara o poreklu od Radovića iz Ječmišta pokazalo kao netačno, s obzirom da je kod Lončara iz Rađevića utvrđena haplogrupa R1a YP417.

Za haplogrupu J2 Y22059 utvrđenu kod nekih od ovih rodova, genetička istraživanja, u sklopu istorijske građe i predanja, pokazali su da je nose rodovi koji su potomci starog plemena Kriča, poznatog po sukobu sa Drobnjacima krajem srednjeg veka, po kojima još od 13. veka područje između Tare i Pljevalja nosi naziv Kričak. Iako se za njih mislilo da su se raselili na sve strane, genetika pokazuje da ih još uvek ima u priličnom broju u matičnom kraju između Durmitora i Lima. Konačno, ni veza sa Adžićima iz Pive po svoj prilici ne postoji, s obzirom da je kod ovog roda utvrđena haplogrupa E V13.

Iz svega navedenog, jedan mogući scenario kretanja ovih rodova mogao bi biti sledeći: preci Radovića – Kriča se iz durmitorskog kraja sele u Ječmišta. Moguće da su se zajedno s njima istovremeno preselili i neki Drobnjaci (I1 FGC22045), ili su se kasnije pribratili, tako da dele isto prezime i slavu, ali su, očito, različitog porekla. Iz Ječmišta se vremenom iseljavaju i od iseljenika kričkih Radovića (J2 Y22059) nastaju rodovi Čamdžići i Golubovići, a najverovatnije i Čaktari i Jestrovići (njihova genetika za sada nije poznata). Ovi iseljenici verovatno potiču od jednog iseljenog Radovića, s obzirom da svi slave Aranđelovdan, za razliku od matičnog roda koji slavi Đurđevdan, pa se nameće zaključak da je taj jedan iseljenik promenio slavu (recimo kao prizet) i otud svi rodovi od njega nastali slave Aranđelovdan. S obzirom na vezivanje za Krnjaču, moguće je da ova grupa rodova potiče od nekog Radovića od onih naseljenih u Džurovo, s obzirom da je Džurovo znatno bliže Krnjači nego što su to Ječmišta. Vezivanje za Radoviće iz Krnjače je moglo doći, opet, zbog istog prezimena, iako je sada jasno da nije u pitanju isti rod.

Lončari i Cupare verovatno potiču od nekog iseljenika iz drugog vremena, s obzirom da su zadržali izvornu slavu i ne znaju za srodničku vezu sa Čaktarima i ostalim aranđelovštacima. Utvrđena genetika kod Lončara iz Rađevića ukazuje da oni nisu srodni Lončarima iz Gotovuše (ukoliko su ovi zaista nastali od Radovića iz Ječmišta), a do identifikacije je verovatno došlo zbog istog prezimena. Sa druge strane, ovakav zaključak treba prihvatiti sa rezervom, dok ne budu testirani Lončari iz Gotovuše ili Cupare, čija genetika je još uvek nepoznata.

MOSUROVIĆ

Prezime se sreće u dva oblika Mosur i Mosurović, iako se radi o istom rodu.

Matica im je Donje Polimlje, selo Vrbovo, koje je danas u sastavu Opštine Prijepolje, iako se tradicionalno ovo selo računa u naselja pljevaljskog kraja. Prema Pejatoviću[31], u Vrbovo su Mosuri došli iz susednog Bučja. Iz Vrbova su se naselili i na Glog i u Gotovušu. O njihovom ranijem poreklu ne zna se ništa, tako da je moguće da su starosedeoci ovog kraja.

Etimologija prezimena je od reči mosur, što je turcizam (od tur. masura) koji u najvećem delu srpskog govornog područja označava šuplju drvenu cev sa zadebljanjima na krajevima, koja je služila za namotavanje pređe, konca ili sl, – vrsta kalema. Osim ovog značenja, rečju mosur u nekim krajevima se označava cev za izvlačenje tečnosti iz bureta, sličnog oblika. Takođe, mosurom se ponegde naziva i okrunjeni klip kukuruza, kao i svi slični klipasti oblici poput ledenica koje vise sa krova, visećeg pećinskog nakita i sl[32]. Prema ovome, moglo bi se zaključiti da prezime Mosur dolazi po telesnim osobinama nekog pretka, koji je verovatno bio „dugačak“ i tanak kao mosur.

Stariji oblik prezimena je Mosur, koji na prelazu 19. u 20. vek beleži Pejatović[33]. U spisku priložnika Manastira Mileševa[34] nalazimo više priložnika od ovog roda, iz Vrbova, dok je jean upisan kao stanovnik Zaseoka. Kod svih priložnika su navedena oba oblika prezimena, i to Mosurović kao aktuelno, a Mosur kao stariji oblik. Očito je u to doba, tokom druge polovine 19. veka, došlo do dodavanja srpskog prezimenskog nastavka -ić, tako da je kasnije prevladalo prezime Mosurović. Oblik Mosur danas nalazimo u Pljevljima i Grevu (Ilino Brdo) kod Pljevalja[35], dok su svi ostali pripadnici ovog roda vremenom uzeli prezime Mosurović.

Mosuri su se, kao i mnogi drugi stanovnici Donjeg Polimlja, iseljavali u Srbiju nakon što je Srbija dobila autonomiju u okvirima Osmanskog carstva, dok je Donje Polimlje ostalo van granica Srbije. Posle Drugog srpskog ustanka neki Mosurovići su se iselili na Zlatibor, i to u Sjeništa na Uvcu i Čajetinu (zaselak Šipovik)[36]. 1875. godine, nakon gušenja Babinske bune, i neki Mosurovići su se privremeno sklonili u zlatiborski kraj, dok se jedan naselio u selu Zarube na jug od Valjeva[37], gde ih i danas ima. Mosurovića ima i u Bukovici kod Ivanjice[38], a u novije vreme su naseljeni i u Prijepolju i Beogradu.

Pejatović navodi[39] da je slava Mosur(ović)a Jeremijevdan (Sveti prorok Jeremija), međutim Mosurovići slave Nikoljdan, kako oni u prijepoljskom[40] i pljevaljskom kraju, tako i zlatiborski Mosurovići[41]. Međutim, zanimljivo je da i Pavlović[42] za zarubske Mosuroviće navodi slavu Jeremijevdan. Moguće je da je nekadašnja slava Mosurovića bila Jeremijevdan, koja je u međuvremenu (možda krajem 19. ili početkom 20. veka) promenjena, ali nije nemoguća ni varijanta po kojoj je Jeremijevdan bio prislužba Mosurovića, pa su je oni odseljeni u Zarube preuzeli za glavnu slavu.

VERUOVIĆ

Prezime Veruović nosi rod koji živi u Prijepolju i okolnim mestima – Kovačevcu, Izbičnju, Sopotnici[43]. U Mileševskom pomeniku nalazimo nekoliko Veruovića priložnika u razdoblju 1873-1894. godine, u Zalugu, Sopotnici, Barama Sopotničkim i Velikoj Župi[44]. Ovde su Veruovići upisani uz napomenu sa starijim oblikom prezimena – Veruh, mn. Verusi, iz čega možemo zaključiti da je do promene prezimena došlo u drugoj polovini 19. veka. Dodavanjem nastavka -ić, i gubitkom glasa H, prezime se sasvim izmenilo, izgubivši i palatalno S u množinskom obliku.

Prema porodičnom predanju, Verusi su od rovačkih Bulatovića[45], a prezime im je nastalo po selu Veruša odakle je predak došao u Donje Polimlje[46] (Bare Sopotničke) u prvoj polovini 19. veka. Verusi slave Svetog Luku, isto kao i Bulatovići i ostali Rovčani – Gojakovići, što ide u prilog predanju. Veruša je visoravan u Brdima, istočno od kanjona Morače, na tromeđu područja Bratonožća, Vasojevića i Kolašina. Sam toponim je po konstrukciji takav da bi se moglo zaključiti da je nastao po rodu sa prezimenom Veruh (Veruša – posed Veruha), a ne obrnuto[47].

Prezime bi moglo doći po ličnom imenu Veruh ili Varuh, kao kalendarsko ime, po proroku Varuhu iz 7. veka pre Hrista (kod Jevreja i u zapadnoj rimokatoličkoj verziji – Baruh / Baruch, sa značenjem – blagosloven), učeniku proroka Jeremije[48]. Sa druge strane, kod Rusa postoji prezime Veruhov, a u Poljskoj mesto Veruhov (Weruchow) kod Varšave, pa bi prezime Veruh moglo biti i slovenskog porekla.

U Butmiru u Sarajevskom Polju postoji rod Miloševića, koji su tu došli „od Kolašina, gdje su se zvali Veruhovići“[49]. S obzirom na retko prezime i isti krsnu slavu – Sveti Luka, nema sumnje da se radi o istom rodu. Poreklo „od Kolašina“ je verovatno potvrda o daljem poreklu iz Rovaca, s obzirom da su Rovčani u velikom broju nakon 1878. godine naselili kolašinski kraj. Kod starijeg prezimena ovog roda nalazimo prelazni oblik između Veruh i Veruović.

U selu Brđani (zaselak Vujan) kod Gornjeg Milanovca postoji familija sa prezimenom Verović, tu doseljeni pred sam kraj 19. veka iz Rasna u Hercegovini. Prema podacima iz protokola venčanih parohije manastira Vujan, vidi se da je izvorno prezime ovog roda -Veruovići[50]. Kao i svi ostali Verusi i Verovići slave Svetog Luku. Podatak o poreklu iz Hercegovine ne treba da buni, jer se pod istorijskim pojmom Hercegovine smatralo područje na istok sve do Mileševe[51].

Sredinom 20. veka jednu kuću Veruha, sa tim najstarijim oblikom prezimena, nalazimo u Mratinju u Pivi, tu doseljeni iz Prijepolja[52]. Pejatović je na prelazu iz 19. u 20. veka zabeležio za Veruhe da žive u Izbičnju, Zalugu, Dušmanićima i Čadinju[53]. U Čadinju i Dušmanićima nema prezimena Veruh (Veruović), ali u ovim naseljima žive Pajevići, za koje se računa da su srodni Verusima[54], iz čega bi se moglo zaključiti da su Pajevići ogranak Veruha. Za srodnike Veruha smatraju se i Parandilovići iz Lučica kod Prijepolja. U Mileševskom pomeniku upisani su sa stariji oblikom prezimena Parandilo. I oni imaju predanje o poreklu iz Rovaca i slave Svetog Luku[55].

Kao neki zaključak, moglo bi se reći da su Veruovići rod nastao od starijeg roda Veruha, koji su plemenski Rovčani – Gojakovići, a koji su naseljavali područje leve obale Morače, visoravan u Brdima koja je po njima prozvana Veruša. S obzirom da je utvrđena genetika rovačkih Gojakovića, ukoliko je predanje Veruha tačno, mogao bi se izvesti zaključak da su i Veruovići, kao i njihov ogranak Pajevići, i srodni im Parandilovići, nosioci najčešće haplogrupe kod Srba – I2aPH908.

ČKONJEVIĆ

Čkonjevići su rod iz Štitkova u Starom Vlahu. Potiču od pretka koji je, prema predanju, sa još trojicom braće, tu doselio odnekud iz Crne Gore. Postoji nesklad u predanjima Čkonjevića iz Štitkova i iseljenog ogranka u Ivanjici. Štitkovski deo kao potomke ostale braće navode Bjelanoviće u Debelji i Boričiće u Štitkovu. Čkonjeviće iseljene u Božetiće zovu i Ljubanovići[56]. Svi slave ne tako čestu slavu – Mratindan[57]. Ivanjički deo kao srodnike Čkonjevića navode Stameniće (Basare) u Tisovici, Vuloviće u Ravnoj Gori i Azanjce u Vasiljevićima[58].

„Kako je nastalo prezime Čkonjević pouzdano se ne zna. Neki tvrde da je nastalo od Konjević, kako su se nekada prezivali, pa se vremenom u izgovoru transformisalo u Čkonjević“[59]. Tako kaže bratstveno predanje, međutim stariji oblik prezimena – Čkonjo, koji nalazimo sredinom 19. veka, ukazuje da je prezime nastalao najverovatnije od nadimka rodonačelnika. Od osnovnog prezimena, dodavanjem nastavka -ić, nastala su dva oblika: oni u Štitkovu i Božetićima dobili su prezime Čkonjević, a oni u Ivanjici – Čkonjović. U popisu 1863. godine u Ivanjici je popisan Ilija Čkonjo, a njegovi sinovi Vaso i Rade pod prezimenom Čkonjović[60]. U mileševskom pomeniku, nalazimo priložnike od ovog roda, upisane iste godine (1873), ali pod različitim prezimenima: Vasilije Čkonjo iz Štitkova, ali i Marko i Ljubisav Čkonjević iz Božetića[61].

Čkonjevići su nastavili da se iseljavaju i u druga mesta. Tako je Jovan Čkonjević sa porodicom pobegao iz Štitkova zbog ubistva nekog Turčina i naselio se y Vranićima kod Čačka, oko 1870. godine, odakle se kasnije jedna kuća Čkonjevića preselila u obližnje Miokovce. Početkom 20. veka u Beogradu nalazimo trgovce Iliju i Savu Čkonjeviće[62].

Zanimljivo je da su, verovatno pisarskom greškom, neki Čkonjevići upisavani i kao Škonjo (iz Božetića, 1876. godine izbegao u Srbiju nakon sloma Babinske bune)[63] i Škonjević (Čačak, 1892. godine)[64].

RVOVIĆ

Rvovići naseljavaju prijepoljska naselja Kamena Gora, Ljeljenica, Aljinovići i Biskupići[65], kao i novovarošku Bistricu i još neka naselja kod Nove Varoši. Međutim, to im nije matica. Prema predanju iz Aljinovića[66], Rvovići su daljim poreklom iz Rovaca, ali se predak iz Lijeve Rijeka (?) doselio u Vraneš, u selo Vergaševići. Lijeva Rijeka nije u Rovcima, već je matični kraj Vasojevića, pa čak iako nije geografski daleko od Rovaca, između ova dva kraja je teško premostiv kanjon Morače, tako da je predanje ovde prilično nejasno. Verovatno se misli da je rod starinom iz Rovaca, a da je jedno vreme živeo u Lijevoj Rijeci, odakle je predak (imenom Vidoje) prešao u Vraneš. Ovo je sve malo verovatno, jer useljenika u Lijevu Rijeku nakon što su je zaposeli Vasojevići, gotovo da uopšte nije bilo, a, osim toga, i pravac seobe nije naročito logičan, jer ako su već preci (ili predak) Rvovića dospeli u Lijevu Rijeku, pravci kretanja u ovom kraju ukazuju da bi se oni najverovatnije trajnije naselili u Gornjem Polimlju ili beranskom kraju. Pravci migracija Rvovića, o kojima će još biti reči, ukazuju da je ovaj rod, ipak odnekud severnije. Ovo potvrđuju predanja Puzovića i Vlasonjića koji su istog porekla sa Rvovićima, a koja kažu da su oni starinom iz Pive. Ovo predanje postoji i u Polimlju[67], a i u Pivi[68], tako da se može uzeti za verodostojno.

Ovaj rod je, kako podaci pokazuju, kroz nekoliko pokoljenja bio proganjan i prinuđen da se seli po Polimlju. U Vranešu su ih opljačkali lokalni muslimani, zbog čega osiromaše, pa reše da pređu u pljevaljski kraj, u Podborovu kod Maoča. Odatle se presele u Kozicu, na čitluk lokalnog age. Pejatović ovu seobu datira na „pre sto godina“, što, uzimajući u obzir vreme kad je Pejatović pisao svoju knjigu o Polimlju i Potarju, znači da se radi o kraju 18. ili prelazu 18. u 19. vek. U Kozicama ih je bilo petorica braće, koji se, jedan po jedan, isele u druga mesta – Kamenu Goru, Aljinoviće i Biskupiće kod Prijepolja, Baturovac i Vraneša kod Nove Varoši. Poslednjeg, Mata Rvovića, iz Kozice proteraju tamošnji Tomaševići i on prelazi u Babine. Ovaj događaj zbio se 1890. godine. Jedan ogranak Rvovića se iz Kozice odselio u valjevski kraj[69].

Što se etimologije prezimena tiče, predanje ovog bratstva navodi da su prezime dobili po pretku kojeg su prozvali Rvo, „jer mu nije bilo premca u rvanju“[70]. Ovo je, svakako narodno dovijanje da se objasni prezime za koje nisu sigurni kako je nastalo. Objašnjenje nam daje raniji oblik prezimena, upisan u knjigu priložnika Manastira Mileševa 1896. godine, kada su upisani Milija i Damjan sa prezimenom Rvović i napomena o starijem prezimenu – Hrvo. Očito se radi o ličnom imenu, odnosno nadimku od nekog dužeg imena, koje je kasnije postalo porodično prezime.

Lična imena kod Srba sa osnovom hrv- nisu bila tako neobična u prošlosti, dok su Srbi i Hrvati živeli razdvojeni, a opet svesni o bliskom slovenskom poreklu. Milica Grković[71] u starim dokumentima nalazi srpska imena kao što su Hrvatin, Hrvajin, Hrvimir, Hrvoje, Hrvojica, Hrvonja. Valja napomenuti i da se naziv Hrvat naročito u Srbiji koristio za označavanje svih doseljenika iz oblasti Hrvatske, pa čak i za Srbe koji su iz tih krajeva. Ime Hrvo je svakako skraćeni oblik nekog od navedenih imena, kasnije uprošćeno izbacivanjem početnog H, što je čest slučaj u srpskom jeziku[72]. Treba pomenuti i prezime Hrvović u Paštrovićima, zabeleženo 1734. godine[73].

Pomenuto je da su Rvovići istog porekla sa Puzovićima i Vlasonjićima naseljenim širom Donjeg Polimlja. Po svoj prilici su Puzovići stariji rod, a Rvovići i Vlasonjići njihovi ogranci. Podudara se i predanje o doseljenju iz Pavinog Polja u Vranešu, tako da bi se moglo zaključiti da su Puzovići rod koji se iz Pive najpre doselio u Vraneš (sa eventualnim mogućim privremenim boravkom u Rovcima), gde su se izdvojila dva ogranka – Rvovići i Vlasonjići, odakle su prešli u Donje Polimlje, u sela između Pljevalja i Prijepolja. Inače, i ova dva roda su u relativno bliskoj prošlosti dodala nastavak -ić, a ranije su zabeležni kao Puzi (u jednini: Puzo) i Vlasonje. Sva tri roda slave istu slavu – Nikoljdan.

S obzirom da je genetički testirano nekoliko Puzovića (iz Babina, Đurašića, Džurova i Koševina), kod kojih je utvrđena haplogrupa I2a PH908[74], s obzirom na njihovo srodstvo sa ovim rodom, možemo zaključiti da su i Rvovići nosioci ove najčešće haplogrupe kod Srba, a tako i Vlasonjići.

PLESKONJIĆ

Prezime Pleskonjić, u starijem obliku Pleskonja, nalazimo u Donjem Polimlju, u prijepoljskom kraju, i to u naseljima Babine, Jabuka, Hrta, kao i u samom gradu Prijepolju i prigradskim naseljima[75].

O davnijem poreklu Pleskonja ne zna se mnogo. Pejatović[76] beleži kako se za njih kaže da su „pola Babina imali“, te da su u tom kraju „od Kosova”. Pleskonje spadaju u grupu rodova iz Donjeg Polimlja za koje je u 17. veku zabeleženo da su bili oslobođeni plaćanja poreza osmanskim vlastima. Razlog tome je, prema predanju, što su njihovi preci, iako su učestvovali u Kosovskom boju, kasnije, kad su Turci ponovo prodirali ovim oblastima, propustili ih da prođu bez otpora, zbog čega su od Turaka kasnije dobili berate po kojima su bili oslobođeni poreza[77]. Izvesnije je da su ova sela i rodovi te privilegije imali zbog obavljanja derbendžijske službe[78] za osmansku vlast.

Postoje mišljenja da je davnije poreklo Pleskonja u Hercegovini (Stepen kod Bileće), te da potiču od starog hercegovačkog roda Pleska ili Pleščevića (Pliščići), koji se pominju još u 14. veku[79]. Međutim, za vezu sa Pliščićima nema potvrde ni u materijalnim izvorima, niti u predanju polimskih Pleskonja, pa je moguće da se radi o povezivanju zbog sličnosti imena ovih rodova.

Stariji oblik prezimena je Pleskonja, koji na prelazu 19. u 20. vek beleži Pejatović[80] u selima Babine, Orovac, Dušmanići i Koritnica. U spisku priložnika Manastira Mileševa[81] nalazimo oba oblika prezimena u razdoblju između 1864. i 1894. godine, a kod jednog priložnika iz Babina 1864. godine upisanog kao Pleskonjić, stoji napomena o starijem prezimenu Pleskonja. Oblik Pleskonja nalazimo i kod popisanih Polimaca koji su, nakon gušenja Babinske bune 1875. godine, prebegli u Srbiju[82]. Ovo ukazuje da je oblik Pleskonjić zaživeo u drugoj polovini 19. veka i kasnije sasvim istisnuo starije prezime. Potomci Đorđa Pleskonje, izbeglog 1875. godine iz Babina u Užice, kasnije su upisani kao Pljeskonje[83]. U Beogradu početkom 21. veka postoje sve tri verzije prezimena – Pleskonja, Pleskonjić i Pljeskonjić[84].

Ogranci Pleskonja u prijepoljskom kraju su Tošići u Seljašnici i Karajankovići u Čadinju. Tošići su potomci Todora – Toše koji je živeo u prvoj polovini 19. veka[85], a Karajankovići od Janka koji je bio crnomanjast, te su ga prozvali Kara-Janko[86]. Činjenica da je još 1894. godine kao priložnik Mileševi upisan Milivoje Pleskonja iz Dušmanića, sa napomenom u zagradi da se radi o ogranku sa prezimenom Karajanković, ukazuje da je ovo prezime nešto mlađe od prezimena Tošić i da još nije bilo sasvim zaživelo krajem 19. veka.

Od prebega iz 1875. godine, većina Pleskonjića se naselila na Rudine na Zlatiboru. U Zdravčićima kod Požege Pleskonjići kasnije dobiju prezime Milinković[87].

Veliko i razgranato bratstvo u Dobračama (Plješivac) kod Arilja potiče od sinova Andrije Pleskonje (Pleskonjića), Pavla i Simeuna, tu doseljenih iz Donjih Babina oko 1780. godine. Od Pavla Andrijinog potiču Pavlovići, Petrovići i Markovići, a od Simeuna Andrijinog – Vučićevići, Todorovići, Jankovići i Milinkovići[88]. Pleskonjići u Živkovcima kod Belanovice u Kačeru takođe potiču od doseljenika od pre Prvog srpskog ustanka (oko1780. godine)[89], pa se, prema vremenu doseljenja, može zaključiti da su oni od istog iseljeničkog talasa kojem pripadaju i dobrački Pleskonjići. Istih Pleskonjića ima i u Belanovici.

Svi ogranci roda Pleskonja slave Đurđevdan, osim Milinkovića iz Zdravčića, koji su, verovatno po preseljenju u novu sredinu, uzeli slaviti Aranđelovdan[90].

Od babinskih Pleskonja su bila dvojica ratnika i junaka istog imena – Vuk. Stariji Vuk Pleskonja bio je Karađorđev vojvoda tokom ustaničkog pohoda na Sjenicu 1809. godine[91], a njegov mlađi imenjak je bio jedan od vođa Babinske bune 1875. godine[92]. Napad četa Vuka Pleskonje i Đerasima Lojanice na osmansku kasarnu na Jabuci, 12. avgusta 1875. godine, označio je početak Babinske bune[93].

Genetički rezultati dvojice testiranih, međusobno dalekih ogranaka roda Pleskonja, potvrđuju njihovo isto poreklo. Testirani su Tošić iz Seljašnice i Vučićević iz Dobrača i kod obojice je utvrđena haplogrupa R1a, podgrana M458 L1029[94].

Pripadnost istoj grani haplogrupe R1a utvrđena je[95] kod još nekoliko rodova iz Donjeg Polimlja i okolnih krajeva, pa bi se moglo zaključiti da su ovi rodovi bliže genetski povezani i čine stari slovenski sloj stanovništva koje je tu živelo još od vremena srednjevekovne Srbije. To su, pre svih, Kuveljići iz Mileševe, sa kojima Pleskonje dele i istu krsnu slavu (Đurđevdan), zatim Opančine iz Aljinovića i Đurovići iz prijepoljske Slatine (oba roda slave Nikoljdan), kao i još nekoliko rodova iz zapadnih delova Srbije. Razmatrajući i druge mogućnosti porekla Pleskonja, treba istaći i podatak da sva ova tri Pleskonjama genetski bliska roda (Opančine, Đurovići i Kuveljići) imaju predanje o daljem poreklu iz oblasti Kuča.

KUZELJEVIĆ

Kuzeljević je novija verzija starijeg prezimena Kuzelj. Matica Kuzelja je Bistrica između Zlatara i Lima[96]. Andrija Jovićević je u svom radu o Gornjem Polimlju[97] zabeležio da Kuzelji u Božetićima, verovatno potiču iz Šekulara[98]. U prilog ovome išla bi i krsna slava Kuzelja – Jovanjdan, koji je slava većine šekularskih bratstava. Međutim, moguće je da je Jovićević ovaj zaključak izveo zbog neobičnog prezimena Rmuš (veliko šekularsko bratstvo) i poistovetio ga sa prezimenom Ršum – rod koji je nastao u Negbini, a koji se povezuje i sa Kuzeljima (o čemu će biti reči kasnije). Daleko je izvesnije da su Kuzelji starosedeoci Donjeg Polimlja.

Kuzelja osim u Bistrici ima u Božetićima i Negbini. Deo Kuzelja u Negbini nosi prezime Marković. Iz zlatarskog kraja iseljavali su se i u Murtenicu, na Zlatibor i u Užičku Crnu Goru (Dobroselica, Jablanica ispod Tornika, Semegnjevo, Stublo, Kriva Reka, Tvrdići kod Požege). Krajem 19. i početkom 20. veka, svi Kuzelji su dodali -ić, tako da je danas svim ograncima zvanično prezime Kuzeljević.

U selu Jasenovo na Zlataru, jedna iseljena grana Kuzelja dobila je prezime Tosun[99], kasnije – Tosunović. Tosun (tosun) na turskom znači june, junac, a označava i snažnog mladića. Tosunčuk (tosuncuk) znači zdravo krupno novorođenče[100]. Ime Tosun i prezime Tosunović postoje i kod bosanskih muslimana.

Prema nekim mišljenjima, Ršumovići iz Negbine su od Kuzelja[101]. Raniji oblik prezimena bio je kraći – Ršum. Od njih su Ršumi / Ršumovići u zlatiborskom Ljubišu, Sevojnu i Rasnoj kod Požege. Kao i Kuzelji, Ršumi slave Jovanjdan. Međutim, prema navodima našeg čuvenog pesnika Ljubivoja Ršumovića[102], predanje ove familije govori da su oni od gatačkih Okiljevića. Zbog neke zavade sa gatačkim muslimanima, u kojoj neki od njih poginu, nekoliko Okiljevići pobegnu u okolinu Pljevalja, a odatle pređu u Negbinu, gde su ih primili Kuzelji i dali im jednu kolibu u Murtenici. Kako su se oni muslimani čak do ovde raspitivali za odbegle Okiljeviće, pitali ih Kuzelji šta su to Okiljevići počinili, pa ih toliko traže. Na to im muslimani odgovoriše da su „(h)ršum napravili“, te zbog toga počnu one murteničke Okiljeviće nazivati Ršumima. Ovo se dogodilo krajem 18. veka. Ršumi promene i slavu, uzmu Jovanjdan, verovatno kao domazeti ili su uzeli slaviti kuzeljsku slavu.

Etimologija prezimena Kuzelj je najverovatnije od nečijeg nadimka. Kuzelj ili kuzeljina je stabljika žita, kukuruza i sl. Možda je Kuzelj mogao biti nadimak za nekoga ko je mršav, suv, kao kuzeljina. Sa druge strane, za gladnih godina nije bilo retko da se od suve kuzeljine melje brašno i mesi hleb, pa je i ovako Kuzelj moglo postati nečiji nadimak ili prezime.

Poreklo reči je najverovatnije slovensko. Prezime Kuzelja nalazimo na ostrvu Lastovo u Jadranskom moru[103], a isto prezime (Kuzelя) i kod Rusa.

KURĆUBIĆ

Kurćubići (slava Aranđelovdan) su, prema predanju, poreklom iz Crne Gore, odakle se dosele u Bukovik na Uvcu[104]. Tu su bili još u 16. veku[105]. Zbog ubistva turskog poreznika, jedan od njih, imenom Obrad, morao je da se sklanja iz Bukovika, pa pređe u Brezovu pod Mučnjem, gde su se umnožili. Odatle se njegovi potomci nasele i u Presjeku, Katiće i Krivu Reku na Zlatiboru[106]. Pored toga, od drugih Kurćubića iz Bukovika ima iseljenih u Božetićima na Uvcu, Rutošima na Zlataru, Presjeci i Močiocima kod Ivanjice, a u prvoj polivini 19. veka i čačanskim selima Kukići, Baluga[107], Preljina, Konjevići, Trnava. Neki iseljeni Kurćubići su kasnije dobili druga prezimena, kao Simovići u Preljini, Petrovići u Kulinovcima kod Čačka, Jovanovići u Prokuplju i Nišu[108]. Neki Kurćubići u Krivoj Reci dobili su zvanična prezimena: Milošević, Petrović, Radivojević[109]. Jedan ogranak Kurćubića iz Brezove u Beogradu danas nosi prezime Jovanović, po pretku Jovanu[110].

Osnova prezimena je verovatno nadimak pretka – Kurćuba, što je i stariji oblik prezimena ovog roda. Ima mišljenja da se radi o turcizmu – da na turskom „kurćub“ znači ćubasti petao[111]. Ovo je samo delimično tačno, jer se ne radi o turcizmu. Kovanica je zaista nastala od reči „kur“ (kurъ) – petao, koja dolazi još iz protoslovenskog jezika, i ćuba, što je srpski arhaizam koji označava krestu ili podignuto perje na ptičjoj glavi, ali i pramen kose[112], čuperak[113] podignut u obliku ptičje ćube. Po svoj prilici je rodonačelnik imao nakostrešenu kosu u obliku ćube nekih vrsta ptica ili možda petlove kreste, čim je tako prozvan, a po njemu i njegovo potomstvo.

Kao i kod mnogih drugih prezimena iz ovih područja, nastavak -ić je dodat u novije vreme, dok je stariji oblik bio – Kurćuba. Najraniji pouzdan pomen prezimena u obliku Kurćubić je iz 1840. godine, kada je zabeleženo da su se braća Kurćubići iz Božetića doselili u okolinu Požege (Milićevo Selo)[114]. Tokom 1870-ih srećemo prezime u oba oblika, pa i slučajeve da je ista osoba ranije beležena sa prezimenom Kurćuba, a kasnije kao Kurćubić (Nikola iz Krive Reke[115]), ili da otac nosi prezime Kurćuba a sinovi Kurćubić (Spasoje Kurćuba iz Krive Reke pomenut 1871. godine, a njegovi sinovi kasnije kao Kurćubići[116]), kao i da u istom mestu žive srodnici koji nose različite oblike ovog prezimena (Božetići, Kriva Reka[117]). U mileševskom pomeniku nalazimo 1873. godine kao priložnike četvoricu pripadnika ovog roda, iz Bukovika i Božetića, i svi su upisani sa prezimenom Kurćuba[118]. Po svoj prilici, oblik Kurćubić preovladava krajem 19. veka i sasvim istiskuje stari oblik prezimena.

Jedan od najčuvenojih pripadnika ovog roda je Gavrilo Kurćuba iz Krive Reke, učesnik oba srpska ustanka početkom 19. veka[119].

Dešavalo se ponekad da pripadnici ovog roda budu upisani u neke spiskove ili javne knjige i kao Kurčubići. Svakako je najpoznatiji Kurčubić Stevan-Stevica, lik iz televizijske serije „Bolji život“, koga glumi Ivan Bekjarev.

DRČELIĆ

Prezime Drčelić je nastalo u Donjem Polimlju, u prijepoljskom kraju. Slave Nikoljdan.

Prema podacima u raspoloživoj građi, moglo bi se zaključiti da je matica ovog roda u selu Ivanje na jug od Prijepolja, za koje mesto ih vezuje najstariji moderni zapis[120]. Odatle su se, prema Pejatoviću[121], doselili u Mažiće i dalje raseljavali u raznim pravcima. Međutim, zapis iz osmanskog deftera za hercegovački sandžak iz 1477. godine ukazuje da su Drčelići postojali još krajem srednjeg veka i to u podnožju Zlatara, današnjeg sela Gornja Bistrica. Naime, za džemat Godiča, sina Pribisava, upisano je da zimuju u mestu zvanom „Dorćelići“ i Bistrica, a da letuju u mestu zvanom Jelendo. Prema mišljenju Ferka Šantića, radi se o današnjem lokalitetu Drčelići, a slovo O koje se pojavljuje u osmanskom ispisu, verovatno je ili greška u prevođenju turske ortografije, ili je izvorni toponim bio sa slovom O, koje se kasnije izgubilo[122]. Ukoliko ovo tumačenje prihvatimo kao ispravno, ispada da rod po kojem je nastao toponim Drčelići ili Dorćelići nije dalako odselio iz kraja u kojem je živeo krajem srednjeg veka, s obzirom da je njihova moderna matica (kraj 19. i početak 20. veka), selo Mažići, odmah preko Lima (Bistrica danas pripada području opštine Nova Varoš, a Mažići području opštine Priboj).

Stariji oblik prezimena Drčelić je Drčela, po kojem se naziva i zaselak Mažića. Postoji i drugačije mišljenje, da je rod prezime dobio po zaseoku u kojem je živeo[123]. Prezime je izvedeno iz osnove drč- i prideva – drčan, u značenju pohlepan, lakom na jelo[124]. Osim ovog značenja, pridev drčan označava i uobraženost, nadmenost, oholost[125].

U pomeniku priložnika Manastira Mileševa u razdoblju između 1864. i 1894. godine, prezime nalazimo samo u starijem obliku – Drčela. Najraniji upisani (1864) je Savko Drčela iz Mažića, a kasniji upisani su i iz Koševina i Dučeva[126]. Ovi zapisi o Drčelama su zanimljivi i zbog toponima Mažići, gde vidimo evoluciju od arhaičnijeg oblika Mažiće[127] (1864) do savremenog Mažići (1894). Oblik Drčelić se javlja od treće četvrti 19. veka i kasnije sasvim preovladava.

U prvoj polovini 19. veka, Drčela ima u Rutošima, odakle neki 1835. godine prelaze u Negbinu[128] zbog turskog nasilja, odatle i u druga zlatarska sela – Burađu, Draževiće, a jedan na miraz u B(ij)elu R(ij)eku[129]. Ima ih i u Pribojskim Čelicama.

Jedna grana (Gavrilo Drčelić iz Drčela – Mažići) se u isto vreme iselila u užički kraj, selo Tatinac[130], odakle se kasnije potomci naseljavaju i u susedna sela Duboko i Gostinicu[131], kao i u samu varoš Užice.

Drčele iz Burađa ostali su upamćeni kao hajdučka kuća. Hajdučijom su se tokom treće četvrti 19. veka bavili Joksim Drčela i njegovi sinovi Boško i Velisav[132].

Iako je prezime Drčelić jedinstveno, jedno slično prezime iste osnove – Drčelević, nalazimo na samom kraju 14. veka (dokument iz 1399. godine), na udaljenom mestu – ostrvu Pagu u Jadranskom moru[133].

DUMBELOVIĆ

Ovo neobično prezime sreće se u novovaroškom kraju i radi se o jednom rodu. Po svoj prilici, oni su starinci u ovom kraju. Matica roda su Komarani, a odatle su se Dumbelovići iseljavali širom Starog Vlaha, pa ih ima u Novoj Varoši, Kokinom Brodu, Vilovima, Vraneši, Negbini, Kućanima, a u novije vreme, uglavnom poslom, naselili su se i u Priboj, Arilje, Kraljevo, Beograd. Dumbelovići slave Svetog Luku.

Prezime je, najverovatnije, izvedeno od turcizma dumbelek, što označava vrstu malog doboša, ali se koristi i kao uvredljiv naziv za nekoga – „zvekan, tikvan“[134].

Iako neobično i retko, ovo polimsko prezime ipak nije jedinstveno, s obzirom da ga ima među Hrvatima u Splitu[135].

– NASTAVIĆE SE –

Flag Counter


[1] Milovan Jevrić, Stanovništvo opštine Mojkovac, Srpsko geografsko društvo, Beograd, 1984, str. 42

[2] Stojan Karadžić, Vuk Šibalić, Drobnjak – porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, Stručna knjiga, Beograd,:1997, str. 543.

[3] Karadžić, Šibalić, isto.

[4] Isto.

[5] Mileta Vojinović, Pljevaljski kraj – prošlost i poreklo stanovništva, Pljevlja 1997, str. 108.

[6] Zoran Malešić, Pisanija Manastira Mileševe 1863-1897, Prijepolje, 2016.

[7] Milenko Ćirović Ljutički, Kamenogorski bataljon Pljevaljske brigade 1914-1915 (dokumenta), NIP „Pljevaljske novine ” doo, Pljevlj,: 2004, str. 71, 156.

[8] Velimir Mihajlović, Srpski prezimenik, Aurora, Novi Sad, 2002, str. 435.

[9] Srpski DNK projekat.

[10] Tanasije Pejatović, Srednje Polimlje i Potarje, Pljevlja, izdanje iz 1986, str. 236; Akim i Vukota Miljanići, Prezimena u Crnoj Gori, Beogradska knjiga, Beograd, 2007, str. 229, 353.

[11] Vojinović, 137.

[12] Isto.

[13] Milorad Joknić, Stanovništvo u pljevaljskom kraju, “Proleter” AD Bečej, Pljevlja, 2006, str. 117.

[14] Miljanići, 229.

[15] Vojinović, isto.

[16] Vojinović, 105, 106.

[17] Vidoje Despotović, Vrulja i Vruljani, Biblioteka Hronike sela, Odbor SANU za proučavanje sela, Kulturno prosvetna zajednica Republike Srbije, Beograd,  1997, str. 230.

[18] Vojinović, isto.

[19] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[20] Ljutički, Kamenogorski bataljon.

[21] Nenad Stevović, Slobodan Medojević, Crnogorci u Vojvodini: kolonizacija 1945 – 1948. knjiga 1, Matica crnogorska, Biblioteka Iseljenici, Podgorica, 2010, str. 506.

[22] U dokumentu iz 1530. godine pominje se Ivan Burđević iz Koćele kod Trebinja (Marko Vego, Izvori o Tpebinju i okolini u srednjem vijeku, Tribunia 6, Zavičajni muzej Trebinje, 1982).

[23] Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika 6, Matica srpska, Novi Sad,:1976, str. 836.

[24] Vojinović, 162.

[25] Isto.

[26] Vojinović, 130.

[27] Pejatović, 112.

[28] Svakako je u pitanju nadimak od nekog dužeg imena, npr. Jestratija.

[29] Vojinović, 243.

[30] Vojinović, 269, 274.

[31] Pejatović, 71, 72.

[32] Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika knjiga treća, Matica srpska – Matica hrvatska, Novi Sad – Zagreb, 1969, str. 426.

[33] Pejatović, isto.

[34] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[35] Slobodan Mišović, Stanovništvo pljevaljskog kraja, Zavičajni muzej u Pljevljima, Pljevlja, 2013, str. 286, 302.

[36] Ljubomir Mićić, Zlatibor – antropogeografska ispitivanja, cenapat, Srpski etnografski zbornik knjiga XXXIV, Biblioteka Naselja i poreklo stanovništva knjiga HIH, Srpska kraljevska akademija, Zemun, 1925, str. 446, 468.

[37] Ljubomir Pavlović, Kolubara i Podgorina, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik knjiga osma, Naselja srpskih zemalja knjiga IV, Beograd, 1907, str. 677.

[38] Ljubomir Marković, Svetislav Marković, Stanovništvo Moravičkog Starog Vlaha, SANU, Geografski institut “Jovan Cvijić”, Posebna izdanja knjiga 57, Beograd, 2002, str. 318.

[39] Pejatović, isto.

[40] Zoran Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, rukopis, str. 41.

[41] Mićić, isto.

[42] Pavlović, isto.

[43] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 10.

[44] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[45] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 10.

[46] Zoran Malešić, Velika Župa, internet izdanje (Prijepolje) do 1912. godine, Poreklo, 2015.

[47] Poređenja radi, prostrane njive u Budimlji kod Berana koje su držali tamošnji Čantrići (Bukumire), zovu se – Čantruše.

[48] Pravoslavnaя эnciklopediя, http://www.pravenc.ru/text/154383.html

[49] Slobodan Bosiljčić, Srbi iz Sarajevskog polja, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2008, str. 56.

[50] Milomir Glišić, Brđani, Biblioteka Hronike sela, Odbor za proučavanje sela SANU, Beograd, Skupština opšine Gornji Milanovac, Gornji Milanovac, 1999, str. 634.

[51] Rasno je susedno naselje Prijepolju, na sever od Mileševe.

[52] Svetozar Tomić, Piva i Pivljani, SANU, Odeljenje društvenih nauka, iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX, Naselja i poreklo stanovništva knj. 31, Beograd, 1949, str. 98.

[53] Pejatović, 105.

[54] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 10.

[55] Isto, 46.

[56] Milosav Obućina, Štitkovo, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije – Dositej Gornji Milanovac – Fondacija Milivoje Mića Mandić Beograd – Skupština opštine Nova Varoš, Gornji Milanovac, 2006, 152.

[57] Mratindan se često, pogrešno, smatra za krsnu slavu posvećenu Svetom kralju Stefanu Dečanskom. I pored činjenice da su neki rodovi u skorijoj prošlosti uzeli slaviti Svetog Kralja, ipak je kult njegovog proslavljanja isuviše mlad u poređenju sa kultom proslavljanja Svetog Martina episkopa turskog (grad Tur u današnjoj Francuskoj) iz 4. veka, koga proslavljaju i pravoslavna i rimokatolička crkva. I dok se u pravoslavnim crkvama ovaj svetitelj proslavlja 25 / 12. oktobra, rimokatolička crkva njegov praznik obeležava 11. novembra. Mratindan po julijanskom kalendaru pada upravo na dan 11. novembra, odnosno 24. novembra po gregorijanskom kalendaru, kada se obeležava i dan upokojenja Svetog kralja Stefana Dečanskog. Postoje mišljenja da je došlo samo do poistovećivanja ova dva praznika, a upravo zbog istog datuma po dva različita kalendara. Slavljenje Svetog Martina je svakako starije, što potvrđuje i sam naziv ovog praznika – Mratindan, nastao likvidnom metatezom imena, iz Martin u Mrata, a koja je u srpskom jeziku karakteristična za rani srednji vek, pre crkvenog raskola (1054. godine). Postoje i mišljenja da je slava Mratindan na srpskom etničkom području povezana sa nekada rimokatoličkim rodovima, koji su tokom srednjeg veka prešli na pravoslavnu veroispovest.

[58] Ljubomir Marković, Svetislav Marković, Stanovništvo Moravičkog Starog Vlaha, SANU, Geografski institut Jovan Cvijić, Posebna izdanja knjiga 57, Beograd, 2002, str. 16, 17.

[59] Obućina, isto.

[60] Dragan Radivojević, Moravičani u prvom potpunom popisu posle oslobođenja od Turaka, Litopapir Čačak, Ivanjica, 1993.

[61] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[62] Aleksandar Popović, Svečarica, Beograd, 1908, str. 148, 149.

[63] Pero Pećinar, Seobe kroz Užički okrug u 19. veku (od Babinske bune zaključno sa 1900. godinom) knjiga 2, Užice, 2012, str. 129.

[64] Branko Peruničić, Čačak i Gornji Milanovac knjiga 2, Istorijski arhiv Čačak, 1969, str. 384.

[65] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 54.

[66] Ljutomir Rvović, Aljinovići, Kulturno–prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronika sela, Beograd, 2004, str. 212, 213.

[67] Pejatović, 121;

[68] Tomić, 78.

[69] Rvović, isto.

[70] Isto.

[71] Milica Grković, Rečnik ličnih imena kod Srba, Vuk Karadžić Beograd, Biblioteka rečnika, Beograd, 1977, str. 204

[72] Uporedi: Hranislav – Ranisav, Hrabren – Rabren, Hrsović – Rsović, i sl.

[73] Miljanići, 462.

[74] Srpski DNK projekat.

[75] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 49.

[76] Pejatović, 121.

[77] Pejatović, 65.

[78] Derbend na turskom znači – klanac. Derbendžije su imali obavezu da čuvaju i održavaju puteve koji prolaze kroz klance i slične geografske oblike, kako bi se sprečilo pravljenje zaseda. Za uzvrat, plaćali su samo osnovni porez – filuriju, i bili oslobođeni drugih dažbina.

[79] Svetislav Petrović, Dobrače – istorija sela i rodoslovi, Biblioteka „Hronike sela“, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Društvo srpskih domaćina, Beograd, 2014, str.453.

[80] Pejatović, str. 121.

[81] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[82] Pećinar, Seobe kroz Užički okrug 2, 207.

[83] Pećinar, isto, 207.

[84] Bele strane – Telefonski imenik Beograda 2005, str. 1151.

[85] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 62.

[86] Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, 27.

[87] Ljubomir Pavlović, Užička Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, knjiga XXXIV, Biblioteka Naselja i poreklo stanovništva, knjiga HIH, Srpska kraljevska akademija, Zemun, 1925, str. 131.

[88] Petrović, 453.

[89] Miodrag Jaćimović, Kačer – predeli i ljudi, IP Kolubara, Valjevo, 1997, str. 23.

[90] Pavlović, Užička Crna Gora, 131.

[91] Milojica Sparić, Hronika roda Sparića, Biblioteka „Hronike sela“, Kulturno prosvetna zajednica Republike Srbije, Čačak, 2001, str. 34.

[92] Vukoman Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije 1875-1878, T. Užice 1968, str. 47.

[93] Žarko Šćepanović, Društveno–ekonomske prilike: u Zatarju uoči i za vrijeme Istočne kpize 1875-1878, Istorijski institut, Društvo istoričara Crne Gore, Titograd, 1974, str. 76.

[94] Srpski DNK projekat.

[95] Srpski DNK projekat.

[96] Grupa autora, Novovaroški kraj kroz istoriju (od neolita do 1941), Nova Varoš, 1991, str. 100.

[97] Plavsko-Gusinjska oblast, Polimlje, Velika, Šekular.

[98] Danilo Stanojević, Stanovništvo Zlatibora u XVIII i prvoj polovini XIX veka,  Narodni Muzej Užice,: 2013, str. 48

[99] Stanojević, 49, 51.

[100] Grupa autora, Tursko-srpski rečnik, Ataturk kultur, Dil ve Tarih Yuksek Kurumu, Turk Dil Kurumu: Ankara 1997, str. 983.

[101] Stanojević, 51; Mićić, Zlatibor 459; Jovićević navedeni rad.

[102] Ognjen Okiljević, Pleme Okiljević i narodni običaji, Biblioteka Hronika sela Posebna izdanja, Kulturno-prosveta zajednica Srbije, Beograd, 2004, str. 279.

[103] Leksik prezimena SR Hrvatske, Institut za jezik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1976, str. 352.

[104] Delimir Stišović, Brezova pod Mučnjem, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, Beograd, 2003, str. 316, 317.

[105] Novovaroški kraj, 98.

[106] Stišović, isto.

[107] Markovići, Stanovništvo Moravičkog Starog Vlaha, 212.

[108] Isto.

[109] Stanojević, 252, 342.

[110] Delimir Stišović, Milan Milošević, Šarenik, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronike sela, Beograd, 2003, str. 511.

[111] Danilo Stanojević, Stojanovići iz Krive Reke na Zlatiboru, Biblioteka „Ljubiša Đenić“, Užice, 2010, str. 30.

[112] Rečnik srpskog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 2011, str. 1331.

[113] Upravo reč čuperak, izveden od reči čupa – pramen kose, potvrđuje slovensko poreklo reči ćuba, jer su ove dve reči istog porekla (čupa, ćuba, a uz njih i šuba, od koje je izvedena reč šubara). One dolaze od indoevropskog korena *(s)qӗub/-p (Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika knjiga prva, JAZU; Zagreb, 1971, str. 362.

[114] Pero Pećinar, Seobe kroz Užički okrug u 19. veku (od 1800. do Babinske bune) prva knjiga, Užice, 2012.

[115] Isto.

[116] Pećinar, Seobe kroz Užički okrug 2.

[117] Isto.

[118] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[119] Milisav Đenić, Zlatibor, Titovo Užice, 1970, str. 46.

[120] Pejatović, 110.

[121] Isto.

[122] Ferko Šantić, Prijepoljski kraj u XV veku, Glas Polimlja, Prijepolje, 1989, str. 47, 48.

[123] Pećinar, Seobe kroz Užički okrug 2, 357.

[124] Mihajlović, Srpski prezimenik, 355.

[125] Pavle Ćosić i saradnici, Rečnik sinonima i tezaurus srpskog jezika:, Kornet, Edicija Večnici, Beograd, 2008.

[126] Malešić, Pisanija Manastira Mileševe.

[127] Uobičajen toponimski nastavak -E od bratstvenih toponima, za sever Crne Gore.

[128] Između ovih sela nalazila se granica između Kneževine Srbije i Osmanskog carstva.

[129] Pećinar, Seobe kroz Užički okrug 1, 44.

[130] Pavlović, Užička Crna Gora, 158.

[131] Rade Poznanović, Gostinica – prošlost i stanovništvo, Biblioteka Hronika sela, Zavod za proučavanje kulturnog razvoje Srbije, Odbor za proučavanje sela SANU, Institut za enonomiku poljoprivrede Beograd, Titovo Užice 1991, str. 584.

[132] Pećinar, Seobe kroz Užički okrug 1; Stevan Ignjić, Užice i okolina 1842 – 1914, Narodni muzej, Užice, Službeni glasnik, Užice – Beograd, 2011, str. 331, 343.

[133] Lucijan Marčić, Antropogeografska ispitivanja po severnodalmatinskim ostrvima (Rab, Pag, Vir), Srpski etnografski zbornik knjiga XXXVIII, Biblioteka Naselja i poreklo stanovništv knjiga XXIII, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1926, str. 318.

[134] Tursko-srpski rečnik, 314.

[135] https://actacroatica.com/hr/surname/Dumbelovi%C4%87/

Avatar photo

Autor članka:
Nebojša Babić

Komentari (9)

Odgovorite

9 komentara

  1. Nebojša Babić

    Hvala, Gorane.
    Biće u nastavku verovatno i nekih od ovih prezimena.

  2. Nebojša Babić

    Još neka mišljenja o osnovi hrv- kod naših imena i prezimena, a u vezi sa prezimenom Rvović:

    https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=5478.msg141924#new

    • Goran

      Moj stric iz Nove Varoši poznaje neke Rvoviće koje skraćeno zovu Rve u Varoškim selima.Pitao sam ga šta znači njihovo prezime i zašto Rvo.Kazao nije da su oni došli u Stari Vla,kao Rovovići iz Rovaca,Brda,al Turčin beg načijoj su bili zemlji čifčije,izgovarao umesto Rovo,Rvo,bio krezav,i od njegovog Rvo ostalo kao nadimak.U Komaranima su i Džokovići,koji su bili Đokovići takođe Turčin izgovarao DŽ oko i ostalo Džoković.Dumbel StaroVlaška reč,isto što i dembel,koji voli da leži i uživa da nerado ništa.Isto Turski nadimak čifčiji.

  3. Nebojša Babić

    Prezime Dumbelović nalazimo i kao Dunbela (Nova Varoš, 1837) i Dunbelović (Vilovi, 1875).

  4. Biljana Pleskonjic

    Pripadam Pleskonjicima iz D.Babina I moj cukun- deda Vuk je vodja Babinske bune iz 1875.g. Napisali ste da “pola Babina pripadalo Pleskonjicima”…na zalost , sad nas u Babinama ima manje od 15 kuca.
    U tekstu porekla prezimena Pleskonjic, vidim vezu sa Tosicima i prvi put cujem za nju…mozda…

  5. Nebojša Babić

    Genetički rezultat Ršumovića:

    I2a PH908

    https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=391.8660