Član Društva srpskih rodoslovaca “Poreklo” Borislav B. Budisavljević krunisao je svoje višegodišnje istraživanje jednog od najznamenitijih ličkih rodova nedavno objavljenom knjigom “Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića”.
U veoma bogato opremljenoj publikaciji, koju je Borislav, uz pomoć svoje ćerke Jelene, objavio u izdanju novosadskog “Prometeja”, sabrani su brojni podaci od kojih neki po prvi put izlaze pred čitaoce. U toku svog istraživanja Borislav Budisavljević je tragao za građom u bečkom, zagrebačkom i ostalim arhivima, a gotovo da nema zapisa od značaja za sklapanje celovite slike o ovom rodu do kojeg nije došao.
Budisavljevići su kroz vekove dali brojne značajne ličnosti, nosioce najviših činova i odlikovanja, sveštenike, književnike, narodne tribune, a nije neodmet pomenuti i da je Nikola Tesla potomak Budisavljevića (unuk Sofije Budisavljević, žene Nikole Mandića).
Knjigu “Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića” možete poručiti kod autora na adresu elektronske pošte: [email protected] ili na broj telefona: +381 63 330 316.
Cena knjige u knjižarama je 4.400 dinara, a kod autora 3.300 dinara.
29. decembar 2018. u 13:52
Vojislav Ananić
Budisavljevići
U već pominjanoj knjizi o geneologiji Budisavljevića u Lici, njen autor Aleksandar – Leso Budisavljević piše o tome kako su lički Budisavljevići, Budaci, Jurišići i Pilipovići iz istog korijena, pravoslavnog i srpskog. Služeći se porodičnim predanjem, ali i istorijskim radovima Lopašića i Frasa, Budisavljević u poslednjoj deceniji prošloga vijeka dosta uvjerljivo ptkrepljuje svoju tezu. On polazi od svjedočenja svoga oca Bude, koje je ovaj ostavio u deseteračkim stihovima. Budo je prikupio ta saznanja iz pripovijedanja svoga djeda Jovana i, iz zapisa protopopa Tome Budisavljevića. Jovan je prema tome, rođen još u 17. vijeku, pošto je imao 96 godina kad je umro. U prilično nevještim stihovima stari Budisavljević kaže:
Stari naši i stari Budaci Vavijek su se među sobom srađali; (…) Ovo kažem samo što sam sluša’ Od mog djeda staroga Jovana, Devedeset još i šest godina Koj’ je živio, tako kazivao; I od starog protopopa Tome, Koji je mnogog bio zapisao.
Hroničar navodi i razlog zašto nije moguće kazati nešto pobliže o tom srodstvu, navodeći pri tom vjeru, koja ih je razdvojila, pošto su Budaci prešli u katoličanstvo. Valjda bi se još od tog i više znalo kazat’ i propoviđeti, da nas nije zakon rastavio i ondake zlobu uselio. Aleksandar Budisavljević objašnjava psihološke efekte podjele istovjernih i srodnih na različite vjere. On je sigurno, kao austrijski oficir, imao mnogo prilika da neposredno promatra tu situaciju, pošto su brojni srpski oficiri, zbog ženidbe ili karijere, prelazili iz pravoslavlja u rimokatolicizam i od Srba postajali Hrvati. Ne zaboravi da je, prema Franji Vaničeku (Specijalna istorija vojne granice) godine 1770. izdana carska naredba iz Beča da se bračni parovi mješovitih vjera moraju vjenčati samo u rimokatoličkoj crkvi, a njihova djeca moraju biti katolici (alle Kinder in der katolischen Religion erzogen warden mussten) Đe bi god ‘zakon’srodnike rastavio, piše on, tu bi se odma i vjerska mržnja ukorijenila, jedna strana bi na drugu krivo pogledala, prestao bi rodbinski saobraćaj. Otpadnici su od koljena na koljeno tendenziozno preparirovani, ne bi li im ase utla svaka uspomena njihove prošlosti. Prvi otpadnici čim da bi se pred svojom savjesti pravdali, tuđili bi se zbog prekora, od stida, savjest iapk grize, oči se obaraju, jaz između bivšijeh srodnika postaje sve dublji. To je jedan uzrok što su nam se toliki tragovi u našu prošlost zabatalili, a u mnogom krivi smo i sami. Uz Lopašića i Frasa, kad istražuje iste korijene Budisavljevića i Budaka, Aleksandar Budisavljević navodi i austrijskog istoričara Majnerta (Istorija Austrije), a polemiše sa Vjekoslavom Klaićem koji je i inače bio sklon istorijskim falsifikatima, ako su ti falsifikati koristili njegovoj hrvatskoj nacionalnoj ideji. On izriče i prekorno slovo srpskoj inteligenciji koja se sa krajnjim nemarom odnosi prema svojoj prošlosti :Naš narod i dan današnji još mnogo pamti. Kad bi se to pažljivo pobiljžilo, otkrila bi nam se mnoga pritrpana, već zaboravljena istorična činjenica, istorična istina, opovrglo bi se mnogo bezočno izvrtanje. Ali naša domaća srpska inteligencija nema vremena za taki posao. Ona je opterećena teškom politikom. Glavna joj je težnja i čežnja da bi dospjela što prije u ‘srpski klub’ u Zagreb, đe se poznati prvaci savjetuju o narodnom napretku augurskijem osmjehom, a ostali Martini – u Zagrebu, iz Zagreba. Taka nehatosto potpomaže drugo staro zlo, koje ide šnjome upored. Mi se na svakome koraku naše mučne prošlosti možemo uvjeriti: da je intencija mjerodavnih činilaca koji su nam sudbinu krojili, kao i intencija onijeh elemenata, koji su po nagonu svoje niske mržnje priliku upotrebljavali, da utiču štetno na našu sudbinu – uvijek išla i sada ide na to da se naša prošlost zabašuri i zbriše, da naše muke i zasluge ne uđu pod našijem imenom i knjigu domaće povijesti, kako bi na vremenom načinili nezaslužnima bezpravnima. Tako na jednom vidimo se istisnute, zapostavljene a često bogme još i nagrđene, a nekadanje naše vrle predstavnike gledamo sad vješto prerušene i eskamotovane u tuđem kolu.
Po piscu rodoslova Budisavljevića, koji se oslanja na Frasa, sinovi obrstara Nikole Budaka, ili Dudačkoj, Aleksa, Baltazar i Janko spominje se oko 1686. Izgleda da je njihov otac prešao na rimokatoličku vjeru 1678. kad je i pravoslavni vladika Zorčić prihvatio uniju u tom kraju. On je učestvovao u 30-godišnjem ratu, pa kako ga pravda njegov daleki rođak Budisavljević, u tuđini sa tuđim dugo drugujući i sam se je morao otuđiti. Budisavljević piše:
« Ovoga Janka spominju iste godine kao fedriha u gradu Žumberku, Baltazara spominje Fras, bez označene godine, kao obervojvodu u Turnju kod Karlovca. Pomenuta tri brata bijahu dakle takođe savremnici našeg Toše i Maleša, ako i Mate Budak iz Senjske Krajine, pak što ne bi naš pametar, starac Jovan, unuk Tošin, znao kazivati kako su se ‘stari naši i stari Budaci vavijek među se srađali’, kad je on to mogao slušati baš iz usta svoga djeda Toše. A to srađanje prestalo je još prije Jovana od onoga časa, kad nas je ‘zakon rastavio, pa ondak – zlobu uselio’. Po Aleksandru – Lesi Budisavljeviću drugijeh Budaka, osim potomaka Budišinijeh niti ima danas u našem zavičaju, niti ih je kad god bilo, jer i naši pretci za takve druge Budake ne znadoše, inače bi oni govorili: Ti i ti Budaci nijesu od Budiše, a Budake kao bliže plemeštake naši su stari najbolje poznavali. »
Lički Budaci iznjedrili su Milu Budaka koji će u Drugom svjetskom ratu biti Pavelićev ministar prosvjete i bogoštovlja i jedan od najkrvavijih gonitelja Srba. On je tvorac one ustaške teorije kako se riješiti Srba, po kojoj jednu trećinu pobiti, jednu pokrstiti, jednu protjerati. Godine 1933. u jednom emigrantskom listu u Kanadi on je napisao, govoreći o potrebi granice na Drini, između Srba i Hrvata:
« Hrvatski je narod dokazao uz teške i krvave žrtve, da je dorastao za stražara na toj europskoj predstraži, jer je uprkos najužasnijim nasrtajima ne samo spriječio poplavu Evrope, nego ujedno sačuvao i rasne i krvne odlike svojih praotaca i prigrljenu vjeru svojih djedova ».
U Katoličkom listu iz 1941, brj. 25. Budak kaže: « Pravoslavci su došli u ove krajeve kao gosti, i oni bi trebali već jednom da napuste te krajeve. Istina, mnogi neće moći otići, ali će zato htjeti preći na našu vjeru. To možda neće biti iz najčišćeg uvjerenja i zato ćete vi djlovati da svojom molitvom i radom to djelo potpomognete. »
I drugo rodbinsko krilo, Budisavljevići dali su u vrijeme Mile Budaka, i kasnije, ličnost koja će na bizaran način biti povezana sa svojim ustaškim rođakom. To je Jovanka Budisavljević-Broz. Milu Budaka će, na kraju rata, dati izvesti pred streljački stroj Jovankin budući muž, mršal Jugoslovaije, Josip Broz Tito. Isto tako, Budakov zet Josip Broz, znatno je doprinjeo da neke navedene Budakove proročanske riječi godine 1995. pa dalje, budu potvrđene krvavom i kriminalnom praksom.
Izvor: Budisavljevići – [email protected] “Zapadni Srbi”, 19. mart 2017 (sa foruma Krstarica)
29. decembar 2018. u 19:02
Vojislav Ananić
Leko Budisavljević – Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini (knjiga iz 1890)
29. decembar 2018. u 19:05
Vojislav Ananić
https://drive.google.com/file/d/0B3ma9plMXxAERmdkT0pneWRTY2M/view