Savinski jeromonah Venijamin Vujnović Savinac i Dalmatinac Reviewed by Momizat on . PIŠE: Saradnik portala Poreklo Goran Ž. Komar [caption id="attachment_57163" align="alignright" width="300"] manastir Savina[/caption] U Knjizi od sarandara mana PIŠE: Saradnik portala Poreklo Goran Ž. Komar [caption id="attachment_57163" align="alignright" width="300"] manastir Savina[/caption] U Knjizi od sarandara mana Rating: 0
You Are Here: Home » Autori » Goran Komar » Savinski jeromonah Venijamin Vujnović Savinac i Dalmatinac

Savinski jeromonah Venijamin Vujnović Savinac i Dalmatinac

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Goran Ž. Komar

manastir Savina

manastir Savina

U Knjizi od sarandara manastira Savina, ustrojenoj tokom 18. i prve polovine 19. vijeka, leže zapisi o upokojenju niza savinskih igumana i kaluđera. Pored Novljana i Paštrovića, najveći dio ovoga niza časnih narodnih pregalaca pripada Dalmaciji. Odmah se vidi da je prisustvo dalmatinskih Srba u Savini nešto što nije vezano za vladikovanje preosvećenog episkopa Gerasima Petranovića u Boki i Dubrovniku, jer su oni ovdje prisutni i prije njegova dolaska. Svakako, njihov broj povećaće se s njegovim dolaskom u Kotor i  Savinu gdje je rado i dugo boravio. Može se reći da su upravo oni svojim pregalaštvom, uzornim životima i prosvjetnim djelovanjem obilježili život manastira u drugoj polovini toga vijeka. Pored episkopa Gerasima Petranovića, na čelu bokokotorsko – dubrovačke i spičanske episkopije nalazio se i episkop Dositej Jović koji je rođen u Drnišu 1856. godine.

Otac Venijamin Vujnović, rođen 1823. godine u okolini Benkovca kao Venedikt. Godine 1851. zakaluđerio se u Savini. Bio je parohom peraškim i učiteljem u Baošićima i manastiru Praskvica. Učio Mitrofana Bana potonjeg mitropolita crnogorskog. Od 1887. postao savinskim igumanom, a upokojio se 1888. godine. Dugo godina administrirao savinskom parohijom. Imao je brata Gliša, sveštenika, koji se upokojio sredinom 19. vijeka.

Jeromonah Venijamin je za igumana manastira Savina postavljen od strane bokokotorskog i dubrovačkog episkopa, njegovog zemljaka, Gerasima Petranovića. Venijamin je pomenut u jednom pismu bokokotorskog provikara Atanasija Čurlića upućenom iz Kotora 22. oktobra 1870. godine jeromonahu savinskom Jovanu Avramoviću iz poznate svešteničke familije potekle iz Trebinja a nastanjene za Morejskog rata u novskome selu Trebesin. Povod za ovo pismo bila je najavljena ostavka na položaj igumana oca Gedeona Jurišića. Jeromonahu Jovanu je naloženo da u dogovoru sa Venijaminom predloži osobu koja bi mogla preuzeti tu dužnost. Do početka novembra to je pitanje riješeno, pa je ocu Jovanu povjereno da upravlja manastirom. O tome svjedoči pismo vladike Stefana Kneževića od 12. novembra iste godine kojim se otac Venijamin obavještava da je određen za administratora savinske parohije, te da primi dužnost od oca Jovana poslije učinjenog inventara. Savinska parohija okupljala je tri mala sela koja su gravitirala manastiru: Savinu, Novo Selo i Meljine, gdje su živjele vrlo značajne hercegnovske porodice poput Živkovića, Vojnovića, Balarića, Ivankovića. Crkva parohijalna bijaše Sv. Sava na brijegu savinskom, odmah izviše manastira, a koja stajaše u sklopu manastirskoga kompleksa. Bilo je to vrijeme velikih ekonomskih teškoća u koje je zapao manastir Savina. Bilo je to vrijeme kada su u Boku stigli glasovi o episkopskom imenovanju arhimandrita Gerasima Petranovića koji su, svjedoči to Tomo K. Popović, proizveli veoma prijatan utisak u Boki. Aprila 1871. pošao je Gerasim u Beč da položi zakletvu. Međutim različite administrativne smetnje učiniće da novi vladika bude posvećen tek na Spasov dan 1874. godine u Beču, u grčkoj crkvi, od strane mitropolita bukovinskog Bendele i episkopa dalmatinskog Stefana. Tokom 1871. godine, pravoslavna crkva u Dalmaciji i Boki, posjedovala je devet protopresviterijata, dvadeset i devet parohija, jedanaest manastira i stočetrdeset i četiri sveštenika i kaluđera. Samo u Boki bijaše tada osam manastira. U ljeto te godine sveto bratstvo manastira Savina uputilo je jedno pismo upravitelju Dalmacije baronu Rodiću kojim je molilo za sredstva za neophodne opravke manastirskih zdanja. Otac Atanasije Čurlić poslao je 22. novembra 1871. u manastir Joanikiju Avramoviću dopis kojim je pitao da li bi manastir mogao preuzeti obaveze školovanja jednoga mladića iz Bosne za dvije godine kako bi ga pripremio za sveštenički čin. Za nastavnike su određeni nastojatelj Joanikije i otac Venijamin Vujnović. Manastir nije mogao preuzeti ovu obavezu usljed svoga teškoga stanja i jeromonah Joanikije je o tome obavjestio provikara Atanasija. Ipak se teška kriza bokeškog pomorstva odrazila na stanje manastira. Boka, koje je ranije imala na stotine brodova, u to vrijeme nije brojala ni pedesetak sopstvenih trgovačkih brodova. Pisalo se tada kako je “rijedak Bokez koji zapovjeda svoj brod.“ U to doba manastirska akta potpisivali su zajedno nastojatelj Joanikije i jeromonaj Venijamin. Tako su 26. januara 1873. odgovorili administratoru bokokotorske eparhije Gerasimu da manastir pristaje na prodaju zemljišta za potrebe bolnice koja će se graditi u Meljinama. Sabrat savinski bio je i otac Danilo Nakićenović koji se u to vrijeme upokojio u manastiru Gradiše u Paštrovićima. Kada je topaljski paroh Hristifor Lombardić pošao na liječenje, savinski oci su preuzeli parohiju saborne crkve Sv. Spasa na Toploj. Otac Venijamin je doživio i posjetu Franja Josifa I Boki Kotorskoj 1875. godine. Početkom aprila te godine otac Venijamin je već nastupao kao administrator savinske parohije. On je početkom aprila pisao novskome protoprezviteru Lombardiću da mu spremi novac za primjerke bokokotorskog Šematizma. Sredinom aprila 1875. godine opštinski načelnik Đorđe Vojnović javio je nastojatelju ocu Joanikiju o potrebi krečenja opštinske kuće. U tome času manastir su čekale velike obaveze održanja kuća u gradu koje mu je 1834. zavještao kapetan Nikola Musić. Prota Rucović je savjetovao da se ta akcija sprovede preko Stefana Mitrova Ljubiše koji bi se zauzeo preko Sabora u Beču.

Jeromonah Venijamin preuzeo je malu parohiju crkve Sv. Save koja je u to vrijeme stajala u dosta zapuštenom stanju. Obraćao sa za pomoć žiteljima Novoga kako bi, najprije, opravio stari ikonostas u ovoj crkvi. Kao sabrat savinski preuzeo je u jesen 1875. obavezu da zajedno sa ocem Mironom Petranovićem poučava Jovana Boškovića iz Grblja, koji je, kako javlja vladika Gerasim, izrazio želju da primi monaški čin.

Molba savinskih žitelja i njihova paroha Venijamina za pomoć u opravci staroga ikonostasa crkve Sv. Save, donijela je rezultat. Dana 3. januara 1876. otac Venijamin je načinio spisak darovatelja. Priloge je po Boki sakupio sam savinski paroh, a u u Trstu gospodin Stefan Ivanković.

Jeromonah Venijamin sastavljač je više urednih “Pregleda statističkih parohije savinske“ koje je upućivao Eparhiji. Upravo iz toga pregleda bilo je moguće vidjeti da je on tom malom parohijom upravljao od 30. novembra 1871. godine, da je crkva građevinski obnovljena 1849. godine, da su njeni tutori 1873. bili Vaso Vidaković, Gligo Gojković i Joko Radanović.

Dana 14. februara 1879. stiglo je u manastir pismo vladike Gerasima kojim nalaže bratstvu da iskušenika Jovana Đordana (iz Dalmacije) pod imenom Jeroteja “po dotičnome propisu male shimne primiti u čislo bratstva te svete obitelji“ ima. Na taj način Đordan, iz Metkovića, pridružio se svijetlome nizu savinskih kaluđera Dalmatinaca.

Manastirski troškovi su 1879. godine iznosili 703. 69 forinti, koji su pridoši od prodaje zemljišta “Ježevac“ u Sutorini i zemlje blizu vodovoda kao i zajma od vladike Gerasima i zemlje Đura Rapovca. Ukupni prihodi iznosili su 706. 70 forinti. U manastirskoj kasi ostalo je 63. 1 forinti. No, to je vrijeme u kojem je manastir bio prisiljen i prodavati određeni dio nepokretnih baština.

Poput brojnih savinskih kaluđera iz 18. vijeka otac Venijamin je pominjan kao “Venijamin Savinac“, a takođei po nadimku “Veno“.

Dana 3. marta 1886. vladika Gerasim je tražio od oca Venijamina da preuzme upravu manastira Savina nakon molbe jeromonaha Joanikija da dobije otpust. Vladika je napisao da mu je poznato da otac Venijamin usljed zdravstvenih razloga ne želi preuzeti takvu dužnost, ali on obećava da će sabrat Jerotej Đordan u svemu pomagati. Otac Venijamin odgovorio je 8. marta iste godine: “Usljed ovaj čas primljene mi odluke i naredbe visokoprečastne Vlasti te od 3. tekućeg br. 236. kojom se pozivam da se primim administracije manastira Savine i ovijem upravljam, čast mi je odgovoriti da ja radi raznih bolesti koje podnosim ne mogu se nikakve dalje službe primiti, nego se i ove što je imam moram odreći i udaljiti…“

Kada je jeromonah Venijamin odbio ponudu, dužnost je obavljao mlađi, otac Jerotej Đordan, pored jeromonaha Venijamina. Jeromonah Jerotej Đordan rođen je u Metkoviću 7. juna 1860. godine. Osnovnu školu i gimnaziju učio u Dubrovniku. Zakaluđerio se u Savini 1879. a za sveštenika je rukopoložen 3. marta iste godine od vladike Gerasima. Godine 1888. postao je nastojateljem savinskim, a od 1897. i igumanom. Upokojio se u Trstu, gdje se liječio, 1904. godine.

U to vrijeme, kada je Venijamin još uvijek obnašao dužnost savinskog paroha, vladika je jako mnogo boravio u Savini. Dakle, trojica Dalmatinaca. Tada je uređena okolina manastira. Dana 3. januara 1887. godine jeromonah Venijamin javio je o potrebi da se nađe novi tutor crkvi Sv. Save. Nakon dopunskog ubjeđivanja, on se u zimu 1887. prihvatio dužnosti nastojatelja manastira Savina, u svojoj 64. godini života. Tu je dužnost obavljao kratko, do zime 1888. godine. Poslije njega, postade nastojateljem otac Jerotej Đordan. Može se reći da je kao sabrat savinski, doživotno ostao vezan za savinsku parohiju i njezinu crkvu Sv. Save.

Kada se imenima savinskih nastojatelja doda i otac Jerotej Kovačević rođen je u selu Podosoje u vrličkoj parohiji, tada je jasno koliki je značaj dalmatinskih kaluđera u životu Savine u 19. vijeku. Postrižen je u Krupi 1835. godine, a zatim, rukopoložen za đakona u Šibeniku. Paroh vrlički i iguman manastira Dragović. Kada je 1854. skupa sa vladikom Stefanom došao u Boku, Bokelji su molili vladiku da ga opredjeli za savinskog nastojatelja. Uložio je dosta truda oko opravki manastira i uveo Spomenar posjetilaca. Bio je jedan od utemeljitelja “Srpskog Glasa“, član Matice dalmatinske, utemeljitelj Srpske djevojačke škole u Zadru, počasni član Episkopske konzistorije u ovome gradu. Upokojio se 1891. u Krki.

LITERATURA:

Mladen Crnogorčević, Manastir Savina u Boci Kotorskoj, Vesnik Srpske crkve, Beograd, 1901.

Savo Nakićenović, Boka, Srpski etnografski zbornik knj. 20, Beograd, 1913.

Dejan Medaković, Manastir Savina. Velika crkva, riznica, rukopisi, Beograd, 1978.

Mitropolit Đorđe Nikolajević, O Dubrovniku i o Dubrovčanima. Izabrane stranice, Niš/ Beograd, 2004 – priređivač Irena Arsić.

Goran Ž. Komar, Svetouspenski manastir Savina. Od kraja Mletačke republike do Kraljevine Jugoslavije, Herceg – Novi, 2009.

Goran Ž. Komar, Srpska pravoslavna crkva u Herceg – Novome, Herceg – Novi, 2007.

Goran Ž. Komar, Mitropoliti Savatije i Stefan Ljubibratići i njihovo doba. Primorska episkopija i mitropolija (1653 – 1762), Herceg – Novi, 2009.

 


Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top