Poreklo sadašnjih pivskih porodica Reviewed by Momizat on . Poreklo pivskih porodica prema studiji "Piva" Obrena Blagojevića iz 1971. godine (istraživanje sprovedeno 1967-68). Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav An Poreklo pivskih porodica prema studiji "Piva" Obrena Blagojevića iz 1971. godine (istraživanje sprovedeno 1967-68). Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav An Rating: 0
You Are Here: Home » Autori » Vojislav Ananić » Poreklo sadašnjih pivskih porodica

Poreklo sadašnjih pivskih porodica

Poreklo pivskih porodica prema studiji „Piva“ Obrena Blagojevića iz 1971. godine (istraživanje sprovedeno 1967-68). Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.      

Manastir Piva (Plužine) iz 1573. godine

Manastir Piva (Plužine) iz 1573. godine

 

U ovom radu mi ćemo pokušati da navedemo, azbučnim redom, sve sadašnje pivske porodice, sa barem jednim minimumom osnovnih podataka. Sam pregled porodica, broj njihovih kuća i raspored po selima rezultat je ankete koju sam, tokom 1967. i 1968. godine, sam organizovao, a kojom je bilo obuhvaćeno i pitanje iseljavanja iz Pive nakon Drugog svjetskog rata.  Iako sam tako dobijene podatke provjeravao i preko osnovnih rezultata posljednjeg popisa stanovništva, kao i podataka dobijenih u skupštini opštine Plužine, nije isključeno da su se ipak potkrale kakve greške ili propusti. Što se, pak, tiče drugih podataka o porodicama, oni su, kao što sam rekao u uvodu, u prvom redu rezultat mojih ranijih zabilježaka, prikupljenih na osnovu mnogih razgovora sa starijim bolje upoznatim ljudima u pojedinim selima, i u toku rata, kad sam se u Pivi duže bavio, ali takoće i prije i u nekoliko navrata poslije rata. Te podatke sam takođe sada unekoliko dopunio, sravnjivao sa podacima iz Tomićevog rada o Pivi i nekim zaostalim zabilješkama Andrije Luburića, koji su takođe iz istog izvora, i ponovo ih provjeravao na terenu. Ovi podaci su, dakle, skoro isključivo rezultat kazivanja starijih, ljudi koji su ponajviše znali o svojim i drugim porodicama, dakle rezultat predanja, u kome, kao i u svakom drugom predanju, svakako postoje ne samo praznine, već i protivrječnosti. U mnogo slučajeva ni sami ti stariji ljudi nijesu se slagali među sobom o ovom ili onom pitanju (red predaka, srodstvo i slično). Zato sam u rad unio samo ona od tih kazivanja, koja su se u pojedinim selima smatrala tako reći opšte poznatim i neospornim, a izostavio sam mnogo toga što su govorili pojedinci, a nije se moglo i kod drugih potvrditi ili provjeriti. Pri svem tome, jasno je, naravno, da se prema ovim kazivanjima, kao uostalom i prema svakom predanju, moraju imati izvjesne rezerve. Evo tih podataka.

Avdići. Muslimani, žive u dolini Tare, u Božurevu dolu, Porijeklom su zatarci, iz Zlatnog bora. Sada ih ima samo jedna kuća.

Avrami. Žive u selu Crna Gora, gdje ih je sad tri kuće. Tamo se doselio Petar, koji je služio kod Nikovića, pa se oženio Dokom, ćerkom Pulja Šipčića, i doselio se na miraz. Inače su porijeklom od Zlatnog bora iznad Uzlupa.

Aleksići Jedna okuća u Bojatima. Kćer Šćepana Ploske, Danica, udala se za Mirka Aleksića, iz Uskoka, koji se bio doselio na miraz. Od Mirka je Vučeta, a od njega današnja porodica.

Aprcovići. Poveća porodica od petnaestak kuća. Žive u Osojnom Orahu, koji se po njima zove i Orah Aprcovića. Porijeklom su s Čeva, iz Ubala i rod su sa Gardaševićima. Po predanju, otuda su došli stric i sinovac i okućili se na zemlji Gagovića. Božovići, koji su tada takođe živjeli u Orahu, htjeli su da ih otjeraju, pa je bilo i uzajamnih paljevina kuća. U porodici su imali knezove, među njima Stanka, pa Joka i, najzad, Šćepana. Knez Joko bio je 1853. godine u taocima, pa je tamo i umro. Posljednji knez, Šćepan, bio je roćen oko 1830. godine. Prvo su slavili Aranđelovdan, pa tu slavu, zbog nekog nesrećnog slučaja, promijenili i poslije su slavili Ilindan. Prije posljednjeg rata nekolike kuće Aprcovića bile su i u Miljkovcu, gdje se, oko 1815. godine, iz Oraha bio doselio Toma i imao sinove Trivka i Obrena. Sad ih u Miljkovcu nema.

Adžići. To je veliko i staro bratstvo, čija je osnovna baza u Pivi selo Lisina, ali su se odatle mnogo raseljavali, pa ih sada i u samoj Pivi ima u nizu drugih sela: Plužinama, Miloševićima, Brljevu, Stabnima, Sedlarima, Goransku i Vojinovićima, u svemu oko 50 kuća. Slavili su Jovanjdan.

Po predanju, preci Adžića su porijeklom iz Zete, iz okoline Žabljaka, pa su se odatle odselili u Katunsku nahiju, a zatim preko Banjana došli u Pivu. Branilovi potomci, braća Krivača i Boro (Borilo) naselili su se na svoj prvobitni katun u selu Nedajnom. Boro se odmetnuo u hajduke, ali je bio uhvaćen i kamenovan, a Krivača se sa Borovom udovicom Marom preselio u Župu, i to Mara, koja je, po predanju prva naložila vatru, u Stabna („Marin krš“), a Krivača u Lisinu („Krivačina plan”). Tu su se namnožili i mnogo raseljavali. Sadašnje prezime dobili su po nekom pretku, adžiji.

U vrijeme napada bosanskog vezira Selim-paše na Mahmut-pašu Bušatliju i hercegovačka plemena koja su ga podržavala poginuo je knez Sava Adžić sa još šestoricom drugih Adžića. S njima je bio i zet im Simo Tijanić-Bradara, koji je sa mladim Jovanom (kasnije Jovan Demir) uspio da umakne iz zapaljene kule, dok je mali Dragić ostao kod ovaca i kasnije je imao 7 sinova. Jedan od njih Zeko, sa sinovima: Jakovom, Ninkom, Jezdom i Mijatom, preselio se u Sedlare, na zemlju Lješevića, a uzmu na obradu i zemlju Alaj-bega Čengića. U Plužine se šezdesetih godina naselio Vule i još dvije kuće, a u Brljevo na kupljenu zemlju doselio se Jezdo, koji je imao sina Trivka, a on 7 sinova. U Vojinoviće se, takođe šezdesetih godina, naselio Mićo Adžić, na zemlju ovoga tasta Šćepana Đakovića.

Adžići na Goransku došli su 1889. godine iz Kokorine, gdje su se oko 1840. godine iz Lisine bili odselili sinovi Mijajlovi Ostoja, Stojan, Gligor i Aćim. Na Goransko su se naselili Trivko, na zemlju Jola Lješevića, i Luka, na zemlju manastirsku. U Srbiju su se, oko 1866. godine, odselili iz Lisine Risto i Tanasije, a od Adžića su i Moćevići, kod Sarajeva, gdje su se jedne gladne godine odselili takođe iz Lisine.

Iz ovog velikog bratstva je čuveni pivski junak i jedan od vođa ustanka iz 1875. godine, Vule Adžić i njegov sin Joko, brigadir Durmitorske brigade. Jokov sin Mihailo bio je poslanik u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, 1938—1941. godine, kao što je i ranije Blagoje Nikolin Adžić bio poslanik u crnogorskoj Narodnoj skupštini, 1907—1915. godine.

Babići. Ni ranije nijesu bili brojna porodica, a sad ih je samo jedna kuća u Crkvičkom Polju. Po predanju, porijeklom su iz Banjana. Navodno, neki mladić se oženio starijom djevojkom, rodom od Grubača, pa po tome potomci dobili prezime. Od njega je Panto Babić, koji je bio vrlo bogat. On je, kažu, od Šuvalija kupio Babića omar za zobnicu talijera. U zadruzi je imao blizu 60 članova i držao po 6 pari volova. Njegov sin Vuk bio je jedan od najljepših ljudi u Pivi. Mitar Babić je oko 1910. godine kupio zemlju u Žeičnu od Jovana Kočovića i tamo se naselio. Jedna im je linija: Mitar-Obrad-Mitar-Petar-Vuk. Slavili ou Šćepanjdan.

Bajagići. To je bilo veliko i poznato pivsko bratstvo, koje je prije rata imalo oko 25 domova. Sad ih ima samo 5 kuća u Zukvi i jedna u Jerinićima. U Pivi su starosjedioci, od stabla Branilovića, pa su slavili Jovanjdan, ali se nije sačuvalo predanje o tome koja su im druga bratstva najbliža. Od davnina su bili u Stubici. Kao najstarijeg pretka pominju Ivana, koji je imao Marka, a ovaj Đerosima, Boža i Nikolu. Đerosim je četovao po Bosni i po povratku otuda načinio kulu u Stubici. Đerosim je imao sina Marka, a on Savu; Nikola je imao Šunda (kršteno ime takođe Marko), Ivana i Todora, a Božo Jovana, Vukadina i Šćepana. Ovaj posljednji ubije Nikolu Simunovića, pa sa braćom pobjegne u Bodežišta u Gacku, gdje su ostali oko 25 godina, pa se vrate u Stubicu, odakle su oko 1850. godine prešli u Zukvu, na Dedaginu zemlju, koju su kasnije otkupili. Tamo su zatekli braću Laka i Stevana Govedarice, koji ubrzo odsele u Goliju. Jovanovi, pak, sinovi: Simo, Gligor, Miro i Stevan, odselili su se iz Stubice, po povratku iz Bodežišta, na Glasinac. Odseljavali su se i u Srbiju, oko Žitnog potoka. Jedna njihova linija je ova: Ivan — Marko—Božo— Vu- kadin—Živko—Ilija (Šundo mlađi)—Milosav.

Iz ovog bratstva je stari pivski uskok Šundo Bajagić, kao i crnogorski komandiri bataljona Župe pivske: Miloš i Šundo. Šundo stariji (rođen oko 1812) naselio se u Crkvičkom Polju šezdesetih godina, a odatle mu se sin Nikola, kapetan i narodni poslanik kapetanije Planine pivske u Crnogorskoj narodnoj skupštini, preselio u Jeriniće oko 1907. godine.

Bajovići, Starosjedilačka porodica od desetak kuća na Bezuju, ali im je starina u Rudinicama, gdje sada ima samo jedna kuća. U Pivi postoji više verzija predanja o porijeklu ove porodice. Po jednoj je ona od braće Baja Pivljanina, po drugoj od nekog seljaka Čepura, koji je poslije odmetanja Baja i njegove braće ostao na njihovom imanju, dok su po trećoj verziji Bajovići, koji su se do 1887. godine zaista i zvali Čepurima, grana istog stabla od koga su i Vračari i Taušani, dakle bliski Gagovićima, čemu bi išla u prilog i zajednička slava, Nikoljdan. U svakom slučaju, na osnovu dovođenja u vezu ove porodice sa Bajom Pivljaninom kralj Nikola je na prijedlog vojvode Lazara primio u oficirsku školu Đorđija Bajovića, koji je kasnije postao komandir bataljona Župe pivske. Jedna kuća Bajovića odselila se u okolinu Novog Pazara, a dvije njihove kuće su i u Dubrovsku, u Drobnjaku.

Bakrači. To je staro pivsko bratstvo, koje sada ima oko 25 kuća. Žive na Goransku i u njegovom zaseoku Sinjcu, a od skora ih ima i na Breznima. Pripadaju stablu Branilovića, pa su slavili Jovanjdan. Najbliži su im Mićanovići, a zatim Topalovići, Sočice i Gojkovići. Majan Bakrač (roćen oko 1880) kazivao je da su se tako prozvali po Trivku, koga je u nekoj prilici ogrebao kotao (bakrač). Inače, on je znao za ove pretke: Mićan — Trivko —Đorđije — Đuro — Karo (umro u 105. godini, 1907) — Sava. Iz ovog bratstva je bio čuveni majstor drvene galije iz vremena osvajanja Bezuja, Bjelan Bakrač.

Balandžići. Takođe stara pivska porodica. Žive u Plužinama i na Ercegovoj strani. Sad ih ima svega 7—8 kuća. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su starinom iz Oraha, gdje su živjela braća Slijepčevići: Filip, Golub i Kuljo, od kojih su Filipovići (kasnije Balandžići), Golubovići i Kulići. Knez Milija Filipović u prvom braku nije imao djece, pa se ponovo oženi Jelića odnosno Pejovića udovicom Krunom, koja je iz prvog braka dovela jednog sina a i u tom novom braku imao jednog. Pošto je imao katun u Ercegovoj strani, podijeli im to imanje na ravne dijelove i od njih su Balandžići i Krunići. Knez Milija Filipović (stariji) organizuje četu i napadne Turke u Livadama, na Donjem Unču, gdje su bili počeli da se naseljavaju, pa bojeći se osvete svi Filipovići pobjegnu u Stari Vlah, odakle su se poslije izvjesnog vremena vratili braća Jovan i Milija (mlađi) i naselili u Plužinama. Tu su kupili zemlju u jednog Đukanovića, koji nije imao poroda i napravili kuću na istočnoj strani Graca. Druga verzija predanja kaže da su tu zemlju izmamili na taj način što je Balandžić tražio od Đukanovića malo zemlje, koliko bi obuhvatila volujska koža, pa pokrojio kožu i opasao veliki dio Gradca i coslije na turskom sudu dobio parnicu Oko 1890. godine tri kuće Balandžića, sinovi Jokoovi: Maksim, Pero i Luka, odsele na Ercegovu stranu. Kao pretke pominju: Milija — Stanoje — Jovan — Vid — Jovan — Stanoje (rođen oko 1790) — Jovan (rođen oko 1835). Jedna grana Balandžića su Bjelakovići.

Baturani. Ranije je to bila veća porodica, a sada ih je samo nekoliko kuća. Žive u Crnoj Gori i u Jerinićima. Slavili su Tripunjdan. Po predanju, oni su porijeklom iz Preraca i pripadali su bratstvu Radanovića, pa se 4 brata dosele u Bešiće, odakle zbog zavađe sa Kneževićima pobjegnu najprije na Brljevo. Tu se jedan Baturan oženi sestrom Ostoje Kužića, pa se sa braćom i sinovima Stevanom i Mijatom preseli u Barni do. Stevanov sin Risto oko 1830. godine pređe na miraz u Babiće, a ostala tri brata u Crnu Goru. Od njih je jedan, Staniša, imao sina Tošu, a ovaj Boža, koji se preselio na Nedajno i imao sinove Goluba, Jakova i Iliju. Golub se iselio u Bosnu, negdje oko Rogatice. Prezime su dobili po nekom pretku, koji je mnogo išao u lov, pa mu se „nabaturavao” snijeg na noge.

Baucali. Žive u istoimenom zaseoku u Gornjim Crkvicama, gdje ih je svega nekoliko kuća, ali gdje su prvi naseljenici, vjerovatno iz Župe pivske. Ima ih i u okolini Foče, gdje su muslimani, a pored Bijeljine ima selo pod istim imenom, pa nije isključeno da su i oni porijeklom od Baucala iz Pive. Ima predanje da su upravo pomuslimanjeni Baucali, polovinom XVIII vijeka razorili staru crkvu u Kneževićima, koju je oko 1855. godine obnovio knez Bućko Knežević.

Bjelakovići. Ranije ih je bilo nekoliko kuća na Unču (Ercegova strana), a sad je samo jedna kuća. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su grana Slijepčevića, odnosno Filipovića (Balandžića). Rodonačelnik im Bjelak odlazio je u Bosnu, pa se oko 1810. godine opet vratio na Ercegovu stranu. Bjelak je imao sinove Marka i Vuka, pa od Marka nije ostao niko, a od Vuka 6 sinova. Sa Balandžićima se nijesu međusobno uzimali.

Blagojevići. Jedno od najbrojnijih pivskih bratstava. Prije rata bilo ih je oko 70 domova, pa su u ratu teško nastradali, ali ih i sada ima oko 40 kuća. Žive u selima Bukovcu i Duboj, skoro isključivo oni, a ima ih i u Donjim Rudinicama, Potprisojima i u Miloševićima. Slavili su Đurđevdan.

Po predanju, porijeklom su iz okoline Nevesinja, ali su se njihovi preci u Pivu doselili negdje krajem XVI vijeka. U Bukovcu su živjeli tri brata: Blagoje, Marko i Damjan, pa se nakon ubistva nekog Turčina morali raseliti. Damjan i Marko odu u Gacko, gdje ovaj posljednji i ostane u Izgorima, i od njega su Markovići, a Damjanov potomak Aleksa preće u Uskoke i od njega su Aleksići (Damjanovići). Blagojevi sinovi se razdvoje, pa jedni odu u Goliju, na Krstac, a drugi na Čelikovo Polje. Njihovu zemlju u Bukovcu kupe Gagovići i Pejovići. Kasnije se svi Blagojevići vrate, otkupe starinu i ponovo nasele u Bukovcu. Oko 1840. godine bilo ih je samo 8 kuća, ali su se kasnije namnožili i razgranali tako da su se mećuoobno uzimali. Znaju za sve pretke od Blagoja (rođen oko 1650). Tako, na primjer, jedno stablo ide ovako: Blagoje — Stanoje — Jovan — Risto (rođen oko 1760) — Mileta — Milivoje, a drugo: Blagoje — Arsenije — Đuro — Arsenije (Zec) — Obren (Bećo) — Todor (rođen 1886). Risto (Kusan) je oko 1810. godine ubio četovoću Bracoku, kad je ovaj sa Piperima bio plijenio ovce iz Bukovca, Miljkovca i Rudinica. Bracoku je posjekao Luka Šućur. U Duboj su isprva bile samo zimske staje, pa su se oko 1860. tamo nastanili najprije Stanoje i Bele, a zatim i drugi. U Rudinice se na miraz kod Damjanovića, oko 1880, odselio knez Đurko Blagojević, a u Potprisoja braća Kostadin, Obrad i Sekul, tek poslije prvog svjetskog rata. Blagojevića ima i u Šipačnu, gdje se odselio Pejo, u okolini Prokuplja, gdje su se odselili: Gale, sa 8 sinova („Osmaci“), Peko, Antonije i Radoman i u Metohiji, gdje su se odselili sinovi Špirovi: Rako, Simeun i Đurko. Jedna kuća Blagojevića (Radojica) bila je odseljena u Nikšić a u Foči ih ima odseljeiih još iz ranijih vremena.

Blečići. To je jedna od najstarijih grana Branilovića u Pivi. Iz Plužina su se davno doselili u Seljane, gdje i dana,s žive i gdje ih ima oko 30 domova. Slavili su Jovanjdan. Rod su im Sekulovići i Vukosavljevići u istom selu.

Po predanju, oni i Tadići su od dva brata, pa kad su se dijelili njima pripadnu Seljani (Kruševo), a Tadićima Bukovi do (Smriječno). Kao najstarijeg pretka znaju Grujicu, koji je imao sinove Jovana, Minju i Antonija, od kojih su svi Blečići. Jedna njihova grana išla je, na primjer, ovako: Grujica-Jovan-Alekoa-Aitoiije-Andrija-Milovan-Trivko-Nikola-Damjan (rođen oko 1898). Poseban ogranak Blečića su Vukovići, prozvani po Vuku Blečiću, koji je kao uskok poginuo u oktobru 1857. godine.

Bogdanovići. To je stara pivska porodica, koja pripada stablu Branilovića, iz Plužina. Odavno su u selu Pišču, odakle se spustio na Krstac, kraj rijeke Pive, Šćepan, sa sinovima Simeunom i Vušom, pa ih sad tu ima niše, a jedna kuća je i u Plužoinama, u svemu oko desetak kuća.

Po predanju, Bogdanovići, Jojići i Čavići, koji takođe odavno žive na Pišču, od istog su stabla. Predak im je bio Stanko Maničević, koji je imao tri sina: Bogdana (Kara-Bogdan), Joju i Trivka, pa pošto je ovaj posljednji rano umro, njegov sin Stanko prozove se, kao što u sličnim slučajevima i biva, po majci Čavi.

Bojati. To je porodica od dvanaestak kuća, koja živi u istoimenom selu na Planini pivskoj. Odatle su se jedni odselili u Donje Crkvice, pa je Bojo Bojat u Brijegu kupio zemlju od Odžića i tamo se odselio. Porijeklom su od Jaukovića, iz Drobnjaka. Po predanju, Bojo Jauković služio je kod kneza Miuna Kneževića i ovaj mu povjeri da rastjera neke Cigane, čije su se čerge nalazile u velikom broju na terenu današnjih Bojata. Ovaj ubije ceribašu, a ostali pobjegnu pod Šarića goru, gdje ih takoće napadnu i veliki broj pobiju (Cigansko groblje), a ostali se nekud maknu. Bojo se u Bojatima i nastani i od njega su svi ostali. Imao je sinove Vukolu i Stanišu, a Staniša Iliju (rođen oko 1790) i Mijata. Ima ih i u Bosni, gdje se oko 1850. odselio Nikola Bojat. Slavili su Đurđevdan.

Bošnjaci. To je porodica koja sada ima oko 12 kuća, nastanjenih na Bezuju. Po predanju, porijeklom su iz Župe nikšićke od Lužnica-Čvorovića. Njihov predak, Petronije, bio se odselio u Bosnu, pa se oko 1740. godine vratio i pri povratku mu tadašnji knez Gagović proda malo zemlje na istočnom kraju sela, gdje se nastani i ostane. Petronije je imao sina Savu, a on Jovana, Miletu i još jednog. Mileta je imao Vasilija, a ovaj Lazara (rođen oko 1810). Godine 1889. dvije kuće Bošnjaka odselile su se u Srbiju, a dvije u okolinu Zvornika. Bošnjaci su se prozvali tako što su došli iz Bosne. Slavili su Lučindan.

Bubalo. Jedna kuća u Gornjim Breznima, gdje se poslije drugog svjetskog rata doselio Vlado, na miraznu zemlju. Porijeklom su iz sela Volujca, kod Trebinja.

Varezići. Žive u selu Smriječnu, gdje su ih sada samo tri kuće. Po predanju, oni su porijeklom iz Jezera, odakle je njihov predak Vareza pobjegao od krvi. Mitar Varezić imao je veliku zadrugu i bio vrlo bogat. Jedan njegov sin, zvani Đapara, poginuo je oko 1780. godine, kad je knez Nikola Tadić organizovao napad na Rudinjane – Bobane, koji su dotle izdizali na Jezerca i Međeđu. U pjesmi se za njega kaže:

„Odbijaju po dva za jednoga,

A Đaparu za Bogoševića”.

Drugi Mitrov sin, Nikola, imao je tri sina: Mijajla, Zeja i Milutina (rođen oko 1790). Slavili su Nikoljdan.

Vasovići. To je porodica koja sada broji oko 10 kuća, od kojih je većina na Budnju, dok se jedna kuća nedavno nastanila u Donjim Breznima. Po predanju, Vasovići su porijeklom iz Petrovića u Banjanima. U Pivu su se doselili negdje polovinom XVII vijeka, i to u blizini Plužina, a zatim na Budanj i Brljevo, gdje se odselio Sava. Na Brljevu su zatekli Borovce, a u Miloševićima Kordiće i Kolješiće. Bila su braća Vaso i Đuro, pa Đuro prešao na islam i od njega su Zvizdići u Gacku. Ima ih i u Bosni, gdje su se davno odselili Mijo i Gavrilo, braća Ostojina. Od predaka pominju ovaj red: Vaso-Božo-Sava-Ostoja-Spasoje-Trivko-Simo-Milutin-Vaso (rođen oko 1900). Oduvijek su slavili Aranđelovdan.

Veljevići. U najmu kod vojvode Lazara služio je neki bosanac Veljević, koji je imao vanbračnog sina Mitra. Mitrova majka, Milica, imala je i drugog vanbračnog sina, Jovana, koji se takođe prozvao Veljević, Mitar je bio u Americi i po povratku kupio nešto zemlje od vojvode i podijelio sa bratom. Mitar nije imao muške djece, a od Jovana su ostala dva sina. Slavili su Mitrovdan.

Vojvodići. Porodica od oko 10 kuća u istoimenom naselju na Planini pivskoj, pod Milogorom i Odragom. Slavili su Lučindan. Porijeklom su Trebješani i rod su sa Nikovićima. Doselio se Andrija Vojvodić, koji je imao sinove: Milovana, Pera i Neška.

Vojinovići. Stara porodica od oko 15 domova u istoimenom selu, na Planini pivskoj. Slavili su Jovanjdan i porijeklom su iz Plužina, pa se tu, u Vojinovićima, nastanili na prvobitnom katunu.

Po predanju, Vojinovići ou od Branilovića, a zovu se po Vojinu, koji je bio barjaktar u turskoj vojsci, pod Ozijom (Odžakov) i tamo bio 12 godina. U čitulji koja se u njihovoj porodici vodila od 1718. godine, prvi je bio upisan Vuk, pa Vojin, Tvrtko i dalje: Luka-Joko-Rade (umro 1872. u 85-toj godini života). Tvrtko je prvi izdigao iz Plužina u Drpe (sadašnji Vojinovići), u Koprivnu dolinu (sada Ljetište). Od njih su bile i manje grane: Šašovići, Đakovići i Boškovići, koji su se odselili u Bosnu. Tamo su se odseljavali i Vojinovići, i to oko 1810. godine 3 kuće na Glasinac, a kasnije još 4. Poslije prvog svjetskog rata 6 kuća Vojinovića odselilo se u Vranješ.

Iz ovog bratstva je veliki junak i potkomandir bataliona Planine pivske Luka Vojinović Gološija, čiji je sin Mijo kasnije takođe bio oficir crnogorske vojske.

Vranići. Ranije je to bila porodica od oko 10 kuća, a sad ih je samo po jedna kuća u Crkvičkom Polju i Žeičnu. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, porijeklom su iz drobnjačkog sela Komarnice, od: Savovića, pa se njih 7 brata, nakon ubistva nekog Turčina, moralo raseliti i jedan od njih, oko 1790. godine doseli na Crnu Goru, a odatle na zemlju Šainovića, u Crkvičkom Polju. U Žeično se odselio Šujo, a kasnije i Ilija. Preci su im: Ilija-Komnen-Ilija.

Vračari. To je porodica od oko 10 kuća. Matica im je selo Bezuje, gdje ih i sada ima nekoliko kuća, ali ih ima i u Šarićima i Cikovićima — na Planini, i u Gornjim Breznima — u Župi pivskoj, gdje su se raseljavali docnije. Slavili su Nikoljdan i svakako su u nekoj orodničkoj vezi sa Gagovićima, Taušanima i Bajovićima, mada o prirodi te veze ima nekoliko verzija. Vračarima su se prozvali po nekom pretku, koji je vračao (gatao). Po predanju, bila su braća Marko, Jezdo i Joko i od njih su svi Vračari. Marko je imao Lazara, a Ovaj Ostoju (rođen oko 1787). Jedna kuća Vračara odselila se u Srbiju 1889. godine. U Breznima su braća Mitar i Maksim kupili zemlju i tu se naselili oko 1900. godine. Iz ove porodice je iguman Pivskog manastira Prokopije, koga smo pominjali u vezi sa ustankom iz 1875. godine i građenjem mosta na Komarnici.

Vujičići. Samo jedna kuća u Brijegu (Zagrabe). Došli su poslije drugog svjetskog rata iz okoline Foče, na miraz. Slavili su Petkovdan.

Vukovići. Veliko bratstvo od oko 45 domova. Najviše ih je u Mratinju, gdje im je i prvobitna baza u Pivi, a ima ih i na Pišču, u Vojinovićima, Brijegu i na Lukama, u kanjonu Pive, kamo su se doseljavali iz Mratinja. Slavili su Aranćelovdan.

Po predanju, oni su porijeklom s Čeva, ali su se u Pivu doselili davno, negdje polovinom XVI vijeka i u Mratinju zatekli stare Kokanoviće. Neko vrijeme bili su od krvne osvete pobjegli u Bosnu, pa su se ponovo vratili u Mratinje. Najprije su živjeli u donjem dijelu sela, ali su se davno premakli u gornji. Predak im Vuk, po kome se prezivaju, imao je tri sina: Trivka, Rista i Iliju. Ilija je imao sinove: Jovana, Joksima, Trivka, Toma i Panta. Od ovog posljednjeg su Pantovići, koji žive u Mratinju, Crkvicama i Brijegu. Od Vukovića su i Neimarevići u Hercegovini, i to od Nikole, koji je nakon ubistva nekih Lješevića, oko 1790. godine, utekao u Mostar i tamo izučio zidarski zanat. Vjerovatno je od njih i mala porodica Šimuni, u Mratinju. Odseljavali su se i u Bosnu, gdje je oko 1780. godine otišao Marko, čiji su potomci sada u okolini Sarajeva pod imenom Miletići. Ima ih i u Pljevljima, gdje se zovu Pivljani, a taošće i u Jezerima, kamo se oko 1890. godine odselio Boško.

Jedna njihova linija je, po kazivanju starijih ljudi, ova: Vuk-Trivko-Ilija-Vaso-Joksim-Radovan-Lazar-Jovan. U manastirskim zapisima pominje se knez Duka Vuković, svakako iz ovog bratstva.

Vukovići na Pišču su od Vasa Ilijina, koji se tu oko 1812. godine doselio iz Mratinja. Vukovići u Brijegu su od Milovana, koji je oko 1870. godine bio uzeo od Ahmet-bega Tavra pod arendu zemlju u Zagrađu, i od njegovog brata Luke. Poslije osloboćenja Pive, Mićan Vuković dobio je zemlju na Šćepnpolju, Ilija na Babinom brdu, a Todor u Papratištu. Vukovići na Lukama držali su zemlju vojvode Lazara, pa je kasnije otkupili.

Okica Mitrov Vuković bio je jedan od najstarijih pivskih uskoka, a s njim je bilo još 7 Vukovića: Tomo, Luka, Vidak, Ilija, Milovan, Simeun i Bogdan. Vukovići se pominju i u „Pivskom kolu” („K’o vukovi Vukovići“).

Vukosavljevići. Žive u Seljanima, gdje ih je samo nekoliko kuća. Slavili su Jovanjdan. Oni su Branilovići, i to jedna grana Blečića iz istog sela. Zovu se po Vukosavu Filipovu Blečiću, koji je imao sinove Savu i Jovana, pa Sava: Rista, Joka, Draga, Đurka i Jakova, a Jovan Dragića. Ristov je sin bio Mitar (rođen oko 1853. godine). 1889. godine odselile su se u Srbiju dvije kuće Vukosavljevića, a dvije 1923.

Vulete. Samo jedna kuća na Nedajnom. Doselili su se iz okoline Tuzle poslije prvog svjetskog rata.

Gagovići. Gagovići su jedno od najstarijih i najuglednijih pivskih bratstava, koje, pored Lješevića, kralj Nikola u „Pivskom kolu“ naziva „pivskom vlastelom”. Prije rata ih je u Pivi bilo oko 30 kuća, a sad ih tamo nema ni polovina toga broja. Žive na Bezuju, koje su oni kao naselje i osnovali. Slavili su Nikoljdan.

Po predanju, a i po zapisu arhimandrita Arsenija Gagovića, oni su grana starog bratstva Ruđića. Iz Rudinica su se najprije raselili u Orahu, odakle ou se raselile i razne njihove grane („Gagovića omeđina”). Sve do sada bilo je pomalo čudnovato otkuda to i zašto da se iz Rudinica sele čak u Orah, pa je zbog toga i u pogledu ovog predanja bilo prilično sumnje i nedoumice. Međutim, po navedenom defteru od 1476/78. godine jasno se vidi da je tada jedan džemat vlaha-stočara zaista imao svoja zimska staništa u Rudinicama a ljetnja upravo u Orahu, pa je onda postalo sasvim razumljivo da su se, kao što je i inače po pravilu bivalo, neki preci Gagovića kasnije u Orahu i za stalno naselili. Gagovići su iz Oraha došli najprije u Kruševo, u Seljanima, a odatle su za vrijeme jedne gladne godine prešli na Bezuje (Crnjin do), koje je tada bilo pokriveno šumom, i tu se naselili. Imali su zemlje i u Jasenu, Bukovcu, Breznima, Plužinama.

Arhimandrit Arsenije kaže da je rodonačelnik Gagovića knez Vukašin Ruđić, po čijem su se sinu Gavrilu (Gagi) i prozvali Gagovići, a čiji je drugi sin bio kasniji patrijarh pećki Savatije, osnivač Pivskog manastira. U Pivi je postojalo i široko rasprostranjeno predanje da su od ovog bratstva bili i veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i brat mu Makarije, prvi patrijarh obnovljene pećke patrijaršije. No, nezavisno od toga, sigurno je da je bratstvo Gagovića u Pivi veoma staro. Osim arhimandrita Arsenija, oni su kroz sva vremena imali uglednih ljudi i pivskih prvaka, od kojih je, u novije vrijeme, Miro bio prvi komandir bataliona Planine pivske i prvi, a vjerovatno i jedini, Pivljanin sa titulom serdara. Iz bratstva Gagovića obično su bivali igumani i arhimandriti Pivskog manastira, a po predanju imali su više od trideset sveštenih lica, pa i nekoliko kaluđerica. Za čitavo vrijeme turske vladavine imali su svog kneza. U Pivi su Gagovićima najbliži Suknovići, a zatim i svi drugi Ruđići. Ima ih naseljenih u okolini Užica i oko Majevice, a 1889. godine Ilija se odselio u Prokuplje. Od Gagovića su i Cicvarići, i to od Nikole Gagovića, koji se 1810. godine odselio najprije u Belu reku, pa u Gostilje i selo Nikojeviće. Od njega je išla linija: Nikola-Jevto-Jovan-Zarije-Krsto (novinar).

Inače jedna linija Gagovića na Bezuju išla je ovako: Sava-Atanasije-Sava-Marko-Miro-Lazar-Vlado-Rajko (sada sekretar Saveznog izvršnog vijeća).

Gašići. Svega tri kuće u Crkvičkom Polju. Slavili su Đurđevdan. Porijeklom su iz Rudina.

Gašovići. Ranije je to bila velika porodica od oko 25 domova. Sada ih ima oko 10 kuća u Crkvičkom Polju (Gornje polje) i jedna na Nedajnom. Slavili su Đurđevdan. Oko 1852. godine Stevan Gašović uskočio je u Tušinju, naselio se u Uskocima i od njega su tamošnji Gašovići. Iz ovog bratstva je i Bogdan (Bojo) Gašović, komandir Crkvičke čete u batalionu Planine pivske.

Gvozdeni. To je mala porodica od nekoliko kuća u dolini Tare. Slavili su Đurđevdan. Porijeklom su iz Tepaca, odakle se oko 1850. godine u Zagraće, na tursku zemlju, doselio Jovan Gvozden. On je imao sinove Petra i Šabana.

Glomazići. To je porodica od oko desetak kuća. Žive u Donjim Rudinicama, kao starosjedioci od stabla Ruđića. Slavili su Nikoljdan. Od njih je bio pop Toma i još 8 popova i tri kaluđera, od kojih je u sjećanju najviše ostao Polikarpa. Odseljavali su se i u Bosnu, kamo je oko 1840. godine otišao Krsto Glomazić. Ima ih i na Dubrovsku i u Novakovićima, gdje se krajem prošlog vijeka odselila po jedna kuća Glomazića iz Rudinica.

Govedarice. Jedna kuća u Smriječnu. Porijeklom su iz Jugovića u Gacku. Od austrijske vojske pobjegao je Špiro i najprije se naselio na zemlju vojvode Lazara na Goransku. Slavili su Nikoljdan.

Gogići. Žive u Gornjim Rudinicama, gdje ih ima desetak kuća. Po predanju, porijeklom su iz Brodskog Polja, odakle je došao neki zidar, koji je radio u Miljkovcu kod Teša Bataka (Ristića) i oženio se od susjednih Blagojevića, pa primio i njihovu slavu. Živio je prvo na miraznom imanju u Bukovcu, pa mu je sin Mitar kupio imanje od Đačića i naselio se u Rudinicama. Od njega su svi Gogići. Sad ih je jedna kuća i u Donjim Breznima.

Gojkovići To je mala ali stara porodica od nekoliko kuća u Plužinama. Slavili su Jovanjdan i, po predanju, pripadaju stablu Branilovića, čije se prvobitno stanište u Magudama sad nalazi upravo na imanju Spasoja Gojkovića. Najbliži su im Sočice i Topalovići, sa kojima su nekad činili isto bratstvo Đukanovića.

Golubovići. Poveće i staro bratstvo u Prisojnom Orahu; koje se po njima zove i Orah Golubovića, a ima ih jedna kuća i u Lisini, u svemu 22 domaćinstva. Slavili su Jovanjdan i po predanju su od Branilovića. Najbliži su im Balandžići i Kulići. Njihov rodonačelnik Golub, po predanju je bio brat Filipa i Kulja, od kojih su navedena bratstva. Kao za najstarije pretke znaju za braću Spasoja i Stevana. Spasoje je imao Aleksu, Joka, Goluba i Nikolu, a Stevan Vasa, Đura, Marka i Toša. Oni su imali i drugih rođaka, jer su se davno razrodili. Imali su zemlje i na Pišču, na Brvnu, pa su je zamijenili sa Čavićima, koji su im dali svoj dio u Orahu. Dosta su se raseljavali. U okolinu Nevesinja odselili su oko 1865. godine Milutin i Novak, a u okolinu Loznice Jakov. Ima ih i na Dubrovsku, gdje se odselio Piljo, od koga su tamošnji Golubovići.

Goranovići. Jedna kuća na Donjem Unču. Došli su poslije prvog svjetskog rata, na miraz. Porijeklom su od Goranovića iz Golije.

Grguri. To je porodica od svega nekoliko kuća na Ravnom (pod Mramorom) gdje su se doselili iz susjednog Gacka (Berušica). Najprije su živjeli u Muljima, pa ih otuda protjerao neki turski silnik, koji se sam tamo naselio. Slavili su Šćepanjdan, kao i Pješčići a po predanju su od istog pretka, porijeklom iz Trebinja. Obren Grgur bio je jedan od najboljih guslara u čitavoj Hercegovini.

Gredići. Samo jedna kuća u Kulićima. Porijeklom su iz Mostara, pa se Trivko Greda bio tu naselio poslije oslobođenja Pive, pošto je kao ustaš pobjegao iz Hercegovine. Bio je vrlo bogat trgovac. Linija im je: Trivko-Milan-Spasoje.

Grubači. To je porodica od oko deset kuća, od kojih su pola u Crkvičkom Polju, a pola u Lijećevini, kraj Tare. Po predanju, porijeklom su od Nevesinja, odakle su došli vrlo davno. Doselio se Petko i nastanio u Crkvičkom Polju. Jedna linija je, po njihovom kazivanju, dalje išla ovako: Petko-Stevan-Petar (rođen oko 1770) — Petko-Todor. Petar i Sava Grubači bili su oko 1800. godine u hajducima. Oko 1870. godine Jevto Grubač otišao je u Lijećevinu, na tursku zemlju. Simo i Nikola odselili su oko 1830. godine na Glasinac, a dvije kuće otišle su oko 1922. godine i u Peć. Slavili su Đurđevdan.

Gutovići. Manja porodica od oko 10 kuća u Gornjim Rudinicama. Slavili su Nikoljdan i porijeklom su Ruđići. Od njih su Karabasili na Planini pivskoj, a srodni su im Nikolići, Đikanovići i Đačići u istom selu.

Davidovići. Svega dvije kuće na Nedajnom, a ranije ih je bilo i na Bendovoj luci, kraj Tare. Predak im, Jovan, došao je iz Velenića na miraz kod Sima Žarkovića. Imao je tri sina. Slavili su Srđevdan.

Dakići. Veliko bratstvo od oko 25 kuća, a prije rata bilo ih je mnogo više. Žive u selu Crna Gora, i to u donjem selu, a jedna kuća ima i u Bojatima. Slavili su Jovanjdan i pripadaju stablu Branilovića. Najbliži su im Adžići, Tijanići, Tončići i srodne grane. Dakićima su se prozvali po Adžića udovici Daki, koja je imala dva sina: Mića i Sima, i od njih su svi Dakići. Simov unuk Luka umro je tek nedavno u Vojvodini od oko 110 ili čak više godina, a Blagoje Dakić imao je 11 odraslih, zdravih sinova, ali mu popotomstvo nije imalo mnogo sreće. Jednom prilikom je kavazbaša Ibra-him na prevaru uhvatio kodžobašu Rista Dakića i sa još 16 seljaka iz Crne Gore odveo i pobio na Glasovitoj. Dakići su bili poznati i kao komiti za vrijeme austrougarske okupacije, pa i kasnije. Jedna njihova linija ide ovako: Daka-Mićo-Ilija-Stojan-Mile-Simo-Radovan. Iz ovog bratstva je i jedan od malobrojnih predratnih članova Komunističke partije iz Pive, Radoje Dakić Brko, koji je kao metalski radnik živio u Beogradu, a u toku rata 1941—1945. godine bio jedan od rukovodilaca ustanka u Crnoj Gori.

Damjanovići. Mala porodica od nekoliko kuća u Donjim Rudinicama. Slavili su Nikoljdan. Po predanju, oni su od Damjana, koga je kao dečka, nemajući muške djece, usvojio neki predak Glomazića. Prema tome, oni su u srodstvu po usvojenju sa Glomazićima iz istog sela.

Dacići. Jedna kuća u Plužinama gdje se Mile Dacić iz Jezera 1941. godine naselio na miraz kod Topalovića.

Dvožaci. Žive u Osojnom Orahu, gdje ih ima dvije kuće. Porijeklom su Česi. Franjo Dvožak pobjegao je iz austrijske vojske i 1884. godine prešao u pravoslavnu vjeru, dobivši ime Milivoje. Oženio se od Golubovića i uzeo njihovu slavu Jovanjdan.

Delibašići. Jedna kuća u Plužinama. Porijeklom su iz Golije. Gojko Delibašić oženio se ćerkom Mitra Veljevića i ostao na mirazu. Prije rata bila je jedna kuća u Miljkovcu, gdje se bio doselio Lazar sa sinovima: Milovanom, Vasom i Matom. Matov sin Vuko odselio je poslije rata u Vojvodinu, kao kolonista. Slavili su Nikoljdan.

Delići. To je staro bratstvo, koje sada u Pivi broji oko 15 kuća. Žive u Borkovićima, a sad su ih dvije kuće i u Donjim Breznima. Slavili su Jovanjdan i porijeklom su od starih Branilovića. Po predanju, oni su se ranije zvali Lalovići i živjeli su u Plužinama, na Gradcu, odakle su se preselili oko Kruševa i Gusića, a odatle na svoj prvobitni katun u Borkovićima. Delići su se prozvali po bratu nekog od svojih predaka koji je bio u delijama, pa se tu vratio i umro, a nije imao djece. Rod su im Radovići, Londrovići i Talovići, iz istog sela. Delići su se mnogo raseljavali, naročito u Bosnu, oko Banje Luke, Jajca i Glasinca. U jednom zapisu u Pivskom manastiru pominje se kao darodavac Vuk Delić. Od njega, po predanju, linija ide ovako: Vuk—Simo—Rako—Šćepan (rođen oko 1860). Ovom bratstvu pripadao je Nikola Delić, posljednji komandir bataliona Planine pivske u staroj crnogorskoj vojsci.

Dobrilovići. Porodica od oko 10 kuća na Pišču. I oni su se tu doselili iz Plužina. Jedna kuća bila je prije rata i na Goransku, gdje su braća Stevo i Petar držali poveći dućan. Slavili su Jovanjdan. Po jednima oni su od Branilovića, a drugi kažu da je neki Branilović našao muško dijete, usvojio ga i podigao, pa da su Dobrilovići od njega. Jedna njihova linija je ova: Sava—Mitar—Vučić (rođen oko 1820) — Radovan—Petar (trgovac). Od njih je i čuveni junak iz prvog srpskog ustanka Stojan Čupić. Ima ih odseljenih i u Bosni, i to u okolini Bijeljine i na Glasincu.

Doderovići. To je poveća porodica od oko 20 kuća. Žive na Ravnom, u zaseoku po njima i nazvanom Doderska poljana. Porijeklom su iz Popova polja u Hercegovini, odakle su se početkom prošlog vijeka doselili u pograničio gatačko selo Žanjevicu. Na Dodersku poljanu naselili su se oko 1860. godine, proganjani od gatačkih Turaka. Slavili su Đurđevdan. Jedna njihova linija išla je ovako:    Bak—Borđije-Tešo—Krsto—Jevrem—Mileta (rođen oko 1930).

Dondići. Porodica od desetak kuća u Vojinovićima (istoimeni zaselak). Slavili su Jovanjdan. Po jednoj verziji predanja, porijeklom su od samih Vojinovića, a po drugoj iz Popova, odakle se oko 1760. godine doselila udova Mitra sa tri sina. Prilikom velike seobe iz 1889. godine, odselile su u Srbiju i dvije kuće Dondića.

Drinčići. Žive u Potprisojima, gdje ih sada ima 4 kuće. Doseljenici su iz Rudog Polja u Drobnjaku, odakle su došli oko 1910. godine na kupljenu zemlju. Slavili su Aranđelovdan.

Dubljevići. Poveće bratstvo od oko 30 kuća. Žive u istoimenom selu, a po jedna kuća se otuda u novije vrijeme naselila i u Seljanima i Donjim Brezanima. Slavili ou Đurđic. Po predanju, porijeklom su iz stare Crne Gore, iz sela Duba u Katunskoj nahiji, po čemu su se i prozvali. Odatle su se najprije bili naselili u okolini Nevesinja, pa su otuda oko 1750. godine došli u tada nenaseljene današnje Dubljeviće, ondašnji Otar. Tu su se i nastanili i odatle se kasnije dosta raseljavali, pa ih ima i u Gacku, u Izgorima i Borču, gdje se oko 1868. godine odselio Petar Dubljević sa tri sina. Popovići u Jezerima (Tepca i Ninkovići) su od popa Milutina Dubljevića, koji se tamo odselio oko 1780. godine. Dvije kuće su bile i u Nikšiću, a dvije 1889. godine otišle su u Srbiju.

Durutovići. Porodica od oko 15 kuća u Donjim Breznima. Slavili ou Aranđelovdan. Porijeklom su sa Čeva od Đukanovića, pa su se prvih decenija XVIII vijeka pop Durut i brat mu Vaso preselili u Šipačno, s nikšićke strane planine Vojnika, odakle su se neke kuće (Vukosav, Andrija, Kariman) oko 1863. godine doselile na svoje prvobitne katune u Breznima. Jedna njihova linija je, po kazivanju, ova: pop Durut-pop Risto-Stanoje-Vukosav-Risto-Todo-Tomaš Branislav, a druga jedna ova: Joksim—Mihailo (Kariman) — Vilotije—Obrad—Gojko.

Đajići. Sad ih ima samo jedna kuća u Stabnima. Porijeklom su ustaše iz Hercegovine. Jakov Đajić doselio se iz Oraka, u okolini Trebinja.

Đapići. Ranije je to bila porodica od desetak kuća u Miloševićima, a sad je samo jedna kuća. Slavili su Jovanjdan. Porijeklom su iz okoline Nikšića, odakle su se doselili polovinom prošlog vijeka.

Đačići. Sad je to takođe mala porodica od samo dvije kuće u Gornjim Rudinicama. Slavili su Nikoljdan. Rod su sa Nikolićima, Đikanovićima i Gutovićima, a možda i sa Šućurima, iz istog sela. Tako su se prozvali po svom pretku Đorđiju, koji je učio nešto škole, pa ga prozvali đakom. Đorđije je imao sinove Mira i Đura. Mira su ubili crnogorski uskoci na Breznima, a sin mu Mitar odselio se na Glasinac. Đuro je živio preko 100 godina i imao Vasilija, prvog potkomandira, a kasnije plemenskog kapetana u Župi pivskoj, Serafima, igumana Pivskog manastira, i Iliju.

Đikanovići. Žive takođe u Gornjim Rudinicama, gdje im je staro prebivalište, a izmeću dva svjetska rata neki su se naselili i u Potprisojima. Sad ih je svega 6 kuća. Slavili su Nikoljdan i, zajedno sa gore navedenim porodicama iz istog sela, čine jednu granu starih Ruđića. Prozvali su se po pretku Đikanu, koji je imao sinove Luku i Mališu, od kojih su svi današnji Đikanovići. Jedna linija je, po njihovom kazivanju, išlla ovako: Đikan—Luka—Šundo—Gavrilo—Ivan (rođen oko 1850). U Potprisoja se na kupljeau zemlju doselio Đurko.

Đođići. To je stara pivska porodica od oko 15 kuća. Žive u Miloševićima i na Budnju. Slavili su Jovanjdan i po predanju su, kao i Osmajići, od starog bratstva Kordića, koji su bili grana Branilovića. Na Budanj se oko 1800. godine iz Miloševića prvi odselio Petar Ivanov Đođić. On je imao sinove: Đoka, Jola, Krsta, Ivana i Luku, pa se Đoko i Ivan vrate u Miloševiće, na svoju zemlju.

Đurkovići. Ranije poveća porodica od oko 20 kuća u Gornjim Breznima. Sad ih je tamo oko 10 kuća. Slavili su Nikoljdan. Po predanju, Đurkovići su porijeklom iz Kuča, pa se odselili prvo na Grahovo, a potom u Riđane, u okolini Nikšića. Poslije neuspjelih borbi oko Nikšića, početkom prošlog vijeka, pop Stojan se odselio u Župu, a poslije 5—6 godina otišao je u Drobnjak, a odatle na Brezna. Imao je tri sina: Okicu, Pera i Jakšu, od kojih je Pero ostao na Dubrovsku. Sam pop Stojan umro je na Breznima oko 1850. godine. Govore da su rod sa Kovačevićima i Dakovićima, na Grahovu, Radovićima u Nevesinju i Delibašićima u Rudinama.

Žarkovići. Poveća porodica od oko 15 kuća na Nedajnom, gdje žive od davnina. Slavili su Jovanjdan. O njihovom porijeklu postoje dvije verzije predanja. Po jednoj su oni od Branilovića, iz Plužina, pa su se na Nedajno naselili kao na svoj prvobitni katun. Po drugoj verziji, Žarkovići su sa Čelikova Polja, gdje su živjela braća Čelik i Žarko, pa se prvi poturčio i održao imanje, a drugi odselio pod tada pusti Ivovac, raskrčio šumu i nastanio se. Ima i verzija da je za Pivski manastir prvobitno bilo odabrano Nedajno, pa oni nijesu dali zemlju i ostala je pjesma:

„Ne da Čelik Polja Čelikova,

Ne da Žarko sela Nedajnoga”

U svakom slučaju, Žarkovići su najstarija porodica na Nedajnom. I od njih se, prilikom velike seobe iz Pive, gladne 1889. godine, pet kuća odselilo u Srbiju. Jedna linija Žarkovića je ova: Tripko—Žarko—Miloš—Pero.

Živkovići. Takoće poveća porodica od preko 15 kuća. Žive u Jerinićima, Žeičnu i Šarićima, a po jedna kuća ima i u Brijegu i u Seljancma. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, Živkovići su potomci Živka Cerovića, iz Tušine. Njega je zarobio paša Miljevina, pa ga je pri povratku iz Drobnjaka otkupio knez Vukajlo Knežević i oženio Jerinom. S njom je Živko imao 6 sinova, od kojih je Mitar preselio iz Jerinićana majčinu zemlju u Crkvičkom Polju. Mitar je imao Panta, la dalje: Pajo—Luka—Todo. Živkovići u Žeičnu su od Radovana i Sekula, koji ou iz Jerinića doselili na kupljenu zemlju. U Brijeg je došao iz Crkvičkog Polja Ivo, na darovanu zemlju, poslije oslobođenja Pive. Od Živkovih sinova su i Likići, Gašovići i kasnije u Bosnu odseljeni Ćetkovići, Milutinovići i Milanovići. Ima ih i u Srbiji, kud se oko 1810. godine odselio Stevan Đorđijev.

Žulovići. Ranije je to bila porodica od oko desetak kuća u Stubici, a sad su ih samo dvije-tri kuće. Slavili su Jovanjdan. Po jednoj verziji predanja, oni pripadaju stablu Branilovića. Po drugoj je jedan od tri brata Simunovića uzeo udovicu iz Oputne rudine, koja je donijela dijete iz prvog braka. Bilo je slabačko, pa ga prozvali Žule. Pošto nije imao djece, Simunović svom pastorku ostavi cijelo imanje i od njega su Žulovići. Ima ih i u Bosni, kamo se oko 1870. godine odselio Luka Žulović.

Zukanovići. Pet muslimanskih kuća u Brijegu (Božurev do), gdje su doseljeni od preko Tare.

Ivanovići. Sad ih je samo jedna kuća u Brijegu (Likića do), a ranije ih je bilo više. Slavili su Mijoljdan. Porijeklom su iz Ograćenice, pa se oko 1850. godine doselili kod ujaka Jovana Popovića u Crkvičko Polje. Dvije njihove kuće odselile su krajem prvog svjetskog rata u Slavoniju.

Jankovići. Sad samo četiri kuće u selu Crna Gora (gornje selo) u kome su inače najstariji stanovnici, ali su se slabo množili. Slavili su Nikoljdan. Doseljenici su iz Tepaca u Jezerima, gdje su došli od preko Tare.

Jovićevići. Samo jedna kuća u Bajovu Polju; a ni ranije ih nije bilo više. Porijeklom su od Pejovića i živjeli su u Miljkovcu, gdje se doselio predak im Jović. Tu Mirko Jovićević ubije jednog rođaka Pejovića, pa uteče u Goliju, odakle ga je vratio serdar Joko Savov, oko 1860. godine, dao mu malo zemlje u Bajovu Polju i nešto zemlje Pejovića u Orahu, u zamjenu za zemlju Jovićevića u Miljkovcu. Slavili su Nikoljdan.

Jovovići. Jedno od najbrojnijih pivskih bratstava. Ima ih preko 50 kuća, od kojih sada najviše u Bajovu Polju, zatim na Zabrđu, ali ih ima po jedna ili dvije kuće u nizu drugih sela: Potprisoja, Donja Brezna, Plužine, Brijeg. Slavili su Jovanjdan i pripadaju stablu Branilovića. Najbliži rod su im Tadići.

Po jednoj verziji predanja, oni su od starih Vujinovića, kojima su pripadala Jezerca, pa ih u XVII vijeku prodali manastiru. Kuga koja je zavladala godine 1732. pomorila ih je tako da je ostalo samo jedno dijete, Jovo, koje je tetka odnijela u Gacko i spasla. Kad je Jovo porastao, vratio se i nastanio u Zabrđu, pa su Jovovići od njega.

Jovovići su najprije živjeli u Donjem selu, kraj Bukovice, pa su se odatle postepeno naseljavali u svojim ragacim katunima: Dubravama, Ambarini, Kalambari i Krstu, a zatim, takođe postepeno, u negdašnje Guje, današnje selo Zabrđe. Tu je već bilo više rođaka Jovovića, od kojih znaju za Jova i Rista, pa su od prvog današnje njihove grane Stanojevići i Stevanovići po Jovovim sinovima Stanoju i Stevanu, a od drugog je grana Topuzi. Stanoje je imao sinove: Boža, Jovicu, Goluba i Boška. Po Božovim sinovima, Mrkoju i Šuru, danas se jedna grana Jovovića zove Mrkojevići, a druga Šurovići. Stevan je imao sinove: Gligora, Đura, Milana, Kara, Luku i Đorđija. Od Jovovića su i Gutalji, koji su se odselili na Glasinac i tamo se takođe zvali Jovovićima. U Bajovo Polje Jovivići su se naselili tek poslije ustanka od 1862. godine a, naročito u toku ustanka od 1875. godine, a ranije su im tamo bile samo zimske staje za stoku. U Bajovo Polje nastanili su se Boško, Šundo, Šuro i Ivan. Sada, izuzev jedne kuće Jovićevića u Bajovu Polju, u oba sela žive samo oni, a odatle su se naseljavali i po drugim navedenim selima. Jovovića ima i u Kruševu, gdje su se na darovanu zemlju poslije oslobođenja Pive doselili Komnen, Jakša i Spasoje, sa Zabrđa.

Jovovići su bili veoma razvijeni i hrabri ljudi, pa se pominju i u „Pivskom kolu”, pored drugih viđenijih bratstava iz Pive. Jedna njihova linija išla je ovako: Jovo—Stanoje—Božo—Mrkoje—Jovan—Lazar—Jovan (rođen oko 1910. godine). Sa rođacima Tadićima nijesu se uzimali sve do polovine prošlog vijeka, iako su to vrlo stare porodice. Prvi se Ninko Jovović oženio Stanom, ćerkom VasaTadića.

Jojići. Manja porodica od oko 10 kuća. Odavno žive na Pišču, odakle su se raseljavali, pa ih sada ima i u Vojinovićima i u Brijegu. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, pripadaju stablu Branilovića, i to grani Maničevića, kao i Bogdanovići i Čavići u istom selu. Oni su od sina Stanka Maničevića, Joje. Kao takvi imali su starine u Plužinama. Od Jojića je bilo više popova. U jedno vrijeme imali su u Obrenovu dolu, na Pišču, veliku zadrugu, pa se jedan njen dio odselio negdje u okolinu Novog Sada. Od starijih predaka pominju Zeka i sina mu Đura, rođenog oko 1800. godine. Jojići u Brijegu su od Vidaka, koji su oko 1885. godine odselio na darovanu mu zemlju.

Jokanovići. Staro, poveće bratstvo od oko 30 domova. Žive u Trsi, a jedna kuća ih ima i u Crkvičkom Polju. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, oni su porijeklom iz Banjana i prezivali su se Vujadinovići. Božo Vujadinović, sa sinovima: Vujadinom, Kojom, Bobom i Kraljačom doseli se na Duži, ali ih otuda otjeraju, pa se presele na Trsu. Od Kraljače su Kraljačići u istom selu, a Bobo je umro bez poroda. Kojo je imao Boža, a ovaj Jokana, po kome su se i prozvali. On je predizao u Vranovinu, pa se ponovo vratio, poslije desetak godina. Služio je Đaka Branilovića u Drpama (sadašnji Vojinovići) i vremenom stekao dobro imanje. Imao je sinove: Mitra, Petra, Đorđija i Marka. Mitar je bio pop i ubio ga je kod manastira neki Mićanović, pa se zapopio Đorđije. Jokanovići se dugo nijesu dijelili, već su živjeli u brojnoj zadruzi. Imali su livade u Milogori, pa su se prvi Jokanovići tamo naselili nedavno, oko 1900. godine. Dijele se na 4 grane: Mićoviće, Terziće, Šećoviće i Mitroviće. Ovo bratstvo je u Pivi poznato po tome što su uvijek imali bar po jednog popa, blagodareći čemu su, vjerovatno, sačuvali i daleka predanja o svojim precima, koja su unosili u čitulje i koja su mnogo šira i detaljnija nego što se ovdje mogu iznijeti, kao uostalom i kod miogih drugih porodica. Oni, na primjer, navode ove popove iz svog bratstva, i to redom: Mitar, Đorđije, Joko, Teodor, Filotije, Mićo, Mitar, Pavle, Filotije, Jovan, Sava, Joko, Božidar, Todo, Mirko.

Jokanovići u Crkvičkom Polju su od popa Sava, koji je tu došao na parohiju, a poslije kupio zemlju i ostao. Od ovog bratstva u Srbiju se 1889. godine otselilo 6, a 1903. još 5 kuća, i to oko Gajtana i Ivanjice. Ima predanje da je od ovog bratstva i starac Vujadin iz narodnih pjesama.

Jokovići. Mala ali stara porodica, rasuta po kuću ili dvije u Gornjim Breznima, Boričju, Vojinovićima, Plužinama i Brijegu. Slavili su Jovanjdan.

Predanje kaže da su u Brezna, u kojima su oni bili prvi stanovnici, došli iz Banjana. Nekad je to bila jaka porodica, ali su ih nikšićki Turci često napadali i razurali. Poznata je narodna pjesma o tome kako je Bajo Pivljanin od Amzekapetana spasio kćer kneza Jokovića. S obzirom na to da je sačuvano i predanje gdje je tom prilikom poginuo Bajov drug Limo i gdje je bačena Amzina glava (Amzina bukva, u Živskom prisoju), vjerovatno je da u toj pjesmi ima srž istine. Po predanju su naročito nastradali poslije ubistva nekog turskog trgovca iz Sarajeva, kad su ih Turci napali i mnoge isjekli, pa ih je poslije rata uvijek bilo malo. Kad su Lješevići boravili u Rovinama, pivski vojvoda bio je Vojin Joković, čija je jedna kćer, Mara bila udata za Todora Mićanovića, a druga, Rova, za popa Timotija Lješevića. Vojvoda Vojin se iz Brezana tada i preselio na Goransko. Imao je sina, popa Nikolu, koji je zajedno sa vojvodom Lukom Lješevićem išao kod Rusa i Crnogoraca, kad su bili oko Nikšića, pa su ga Turci smakli, a Vojin se, iako vrlo star, ponovo oženi Cvijetom, od Beštića, iz Gacka. S njom je imao sina Simeuna, s kojim se majka preseli u Pirni do. On je imao sinove Nikolu i Đorđija, a umro je 1888. godine. Đorđije nije imao muškog potomstva, a Nikola se odselio u Srbiju, pa su Jokovići u Breznima i Boričju, kao i ostali, od braće vojvode Vojina. Jokovići u Vojinovićima su od Antonija, koji se tu doselio oko 1800. godine i imao sina Joka, a on Janka (umro oko 1915. godine). Poslije prvog svjetskog rata jedna kuća Jokovića odselila se u Sandžak (Vranješ). Inače, Jakovići su se, po nekom pretku koji je bio vrlo visok, do skoro zvali Čardacima.

Juriševići. Dvije kuće u Seljanima. Doseljeni su odnekud 1913. godine. Zemlje nijesu imali, već su uvijek živjeli od zanata. Slavili su Đurđevdan.

Kandići. Porodica od oko 10 kuća u Stabnima, a jedna kuća je u Kovačima. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su jedna grana Tufegdžića iz Stabana i zovu se po Kandi, udovici Staniše Tufegdžića. On je imao sina Joka, roćenog oko 1790. godine, a Joko je imao sinove: Stanoja, Boja, Neška, Luku i Jaša, od kojih su svi Kandići.

Karabasili. Takoće Pivljani starinom. Ima ih oko 10 kuća u Crkvičkom Polju, Jerinićima i Žeičnu. Slavili su Nikoljdan. Po predanju, oni su ogranak Gutovića, iz Gornjih Rudinica. Krsto Gutović bio se odselio u Vranovinu, pa se odatle oko 1810. godine vratio u Pivu i naselio u Crkvičkom Polju, na zemlju Šainovića. Imao je sinove Gligora i Sima, od kojih su svi Karabasili. Prezime Karabasil dali su im crkvički Turci zbog velikog siromaštva u ranije doba (karabasil turski znači crni kukavac).

Kecojevići. Staro bratstvo od oko 20 kuća. Žive na Boričju i slave Jovanjdan. Po predanju, Kecojevići su porijeklom sa Kosova, pa se za vrijeme turske najezde, kao i mnogi, povukli na zapad i došli u Banjane, odakle su jedni otišli u Primorje, drugi u Hercegovinu, oko Nevesinja, a treći došli u Pivu. I zaista Tomo Popović u svom radu o Herceg-Novom navodi da se na jednoj molbi mljetačkom duždu Alvizu Moćenigu II, iz 1701. godine, kojom ustaši iz Herceg-Novog traže da im se tamo dodijeli zemlja, pored pet drugih potpisa, nalazi i potpis Nikole Kecovića, a 1726. godine u opštini Tokla pominje se Ivo Kecoević. Po predanju, sačuvanom u ovom bratstvu u samoj Pivi, Kecojevići su iz Banjana, kao i drugi, izdizali na Planinu pivsku, pa jedanput neka udovica Kanda sa tri sina bude odsječena Komarnicom i moradne da prezimi u Pirnom dolu. Tu je napravila kolibu i jedva se, pomoću turskog suda, izborila da se održi među starosjediocima, jer su Piščani pokušavali da je otjeraju i orali joj već zasijanu zemlju. Kanda je imala sinove: Ostoju, Gavrila i Pavića. Ostoja je imao Jovana, Luku i Tomu, a Gavrilo Trivka, dok od Pavića nije ostao niko. Toma Ostojin, imao je Jakova koji je roćen oko 1772. godine. On je sa braćom prvi načinio trajniju kuću u Pirnom dolu.

Iz ovog bratstva, je, počev od ustanka 1875. uvijek bilo oficira i plemenskih kapetana, pa je i prvi plemenski kapetan Planine pivske bio Ivan Šćepanov Kecojević (1821—1918), jedan od organizatora ustanka i čovjek za koga se smatralo da je rastom bio najviši u čitavoj Crnoj Gori.

Kneževići. To je bratstvo od oko 20 kuća, uglavnom u istoimenom selu, a po jedna kuća ih ima i u Nikovićima i Nedajnom. Slavili su Đurđevdan. Kneževići su vrlo staro bratstvo, a došli su odnekud iz Bosne, nastanivši se prvo u Crkvičkom Polju, a poslije kupovine Kapavice, zajedno sa Krunićima, dvije kuće se presele pod Odrag. Od njih su u tursko vrijeme uvijek bili knezovi, i to u prvo vrijeme obojih Crkvica, koje su tek kasnije podijeljene na dvije knežine. Od tih knezova zna se za Vukelju, Vukajla, Miuna, Milana i Bućka, koji je umro 1873. godine. Jedna njihova linija je ova: Mitar—Joko—Simo—Komnen (roćen oko 1853). Oko 1860. godine Zelen se preselio u Srebrnicu, a 1889. godine odselile su se u Srbiju (Gajtan) tri kuće Kneževića.

Kovači. Samo jedna kuća u Brijegu (Zagrađe). Došli su poslije drugog svjetskog rata iz okoline Foče, na miraz. Slavili su Petkovdan.

Kovačevići. Žive u Bojatima, gdje ih je samo tri kuće. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, oni su jedna grupa starih Miunovića, a prezime su dobili po nekom pretku Todoru, koji je oko 1800. godine bio kovač. I od njih su se 1889. godine tri kuće odselile u Srbiju.

Koprivice. Manja porodica od oko desetak kuća u Nedajnom. Slavili su Nikoljdan. Porijeklom su iz Banjana od istoimenog velikog bratstva. Na Nedajno su došli kao na prvobitne katune, pa se tu, oko 1800. godine, i nastanio Joko sa sinovima Pajom, Spasojem, Didom i Mitrom, od kojih su, po predanju, svi tamošnji Koprivice.

Kostići. Samo jedna kuća u Žeičnu. Slavili su Tripunjdan. Tu su naseljenici odavno. Kostići koji su bgali u Smriječnu nijesu rod sa ovom porodicom, a takođe ni Kostići koji su do polovine prošlog vijeka živjeli na Pišču.

Kraljačići. Sada svega tri kuće u Trsi. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, oni su porijeklom iz Banjana. Rod su sa Jokanovićima iz istog sela i imali zajedničkog pretka Boža Vujadinovića, po čijem su se jednom sinu, Kraljači, i prozvali. To je ranije bila brojnija i bogata porodica, pa su se, nakon ubistva nekog Mirkovića, oko 1800. godine, morali seliti u Bosnu, u koju je od 12 otišlo 11 kuća. Jedna njihova linija je, prema njihovom kazivanju, ova: Komnen—Stojan—Mićo—Jovan—Ilija—Mićko.

Krunići. Bratstvo od oko 20 kuća. Žive većinom na Donjem Unču, ali ih ima i na Gornjem Unču. Slavili su Nikoljdan. Po predanju, Krunići su od stabla Ruđića i ranije su živjeli u Orahu, zajedno sa Gagovićima, Suknovićima i Jelićima. Prozvali su se po udovici Kruni, koja se, imajući sina i iz prvog braka, preudala za kneza Balandžu, tada na Gracu u Plužinama. Balandža, koji je sa Krunom takođe imao jednog sina, ostavi im po pola imanja u Ercegovoj strani i oni se tu nastaniše. Jedna linija njenih potomaka je ova: Kruna-Petar-Tomaš-Marko-Milutin-Stevan Aleksa-Miroslav (rođen oko 1858). Druga linija bila je ova: Kruna-Petar-Spasoje-Nikola – (rođen oko 1730)- Simo-Marko-Keka (rođen oko 1830). Keka je bio u turskom meldžizu na Goransku, kad je ovaj osnovan. Na Donji Unač se iz Ercegove strane naselio Nikola, pošto je Milosav Krunić bio ubio Nira Kulića. Na Gornji Unač prvi se preselio Marko Simov. U jednom zapisu u Pivskom manastiru pominje se knez Milija Krunić, kao svjedok prilikom zavještanja zemlje u Barama, na Jezercima, 1732. godine.

Kužići. Sad ih je samo jedna kuća na Brljevu. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, prozvali su se tako što je jedan njihov predak oko 1812. godine prenio kugu. Inače, ranije su se zvali Pejovići i ogranak su Branilovića. Sa roćacima Kordićima i Kolješićima najprije su živjeli u Miloševićima, pa na Budnju, gdje i sada ima naziva po njihovom imenu (Kužića potkutnjica, Kužića omeđina). Tek kasnije su braća Lazar i Mićo Kužići kupili zemlju od nekog Borovca i naselili se na Brljevu. Mićo je imao Ostoju (rođen oko 1800).

Kulići. To je stara pivska porodica, koja sada broji oko 15 kuća. Žive u skoro podjednakom broju u istoimenom selu, u Prisojnom Orahu i u Crkvičkom Polju. Slavili su Jovanjdan. Starina im je u Orahu, gdje su živjeli sa rođacima Golubovićima i Filipovićima (Balandžićima). Tu su živjeli u velikoj i bogatoj zadruzi, iz koje je, po predanju, izlazilo i po 14 kosaca. Kao i ostali Branilovići, imali su katune na Planini, pa su se kasnije tu neki naselili. Pošto, kao ni Golubovići, nijesu imali dijela u Bobanu, poslije oslobođenja Pive dobili su dio u Suvom polju. Mnogo su se raseljavali. U Crkvice se odselio prvo Mališa, oko 1847. godine, sa sinovima Jezdom, Ristom i Vidakom, a zatim, nakon oslobođenja Pive, tamo se odselio i Lazar. U navedenom starom zapisu iz 1732. godine, kao svjedoci se takoće pominju Vučić i Jezdimir Kulići. Iz ovog bratstva je u crnogorsko vrijeme bilo više oficira, a pominje ih i kralj Nikola u „Pivskom kolu”.

Lalići. Samo jedna kuća u Breznima. Porijeklom su iz Kutnje njive u Drobnjaku. Otuda je došao Sekul, na miraz. Slavili su Petrov dan.

Likići. Svega tri kuće u Brijegu (Likića do), koji se prvo zvao Odžin do, pa pošto taj hodža nije dozvoljavao Crkvičanima da melju u mlinima, ubiju ga Živkovići, a njihova grana, Likići, nasele se tu. Kao i Živkovići i Gašovići, Likići su slavili Đurđevdan. Jedna njihova linija je, kažu, ovakva: Luka (Živković) — Sava—Jovo—Simo—Todor.

Lojovići. Jedna kuća na Goransku, u Sinjcu. Doselili su se poslije prvog svjetskog rata iz Gacka.

Londrovići. Mala porodica, sada od samo dvije kuće u Borkovićima. Slavili su Jovanjdan i pripadaju starom pivskom stanovništvu, stabla Branilovića. Rod su sa Delićima, Radovićima i Talovićima iz istog sela. Tako su se, po predanju, prozvali po nekom pretku koji je od ovčijeh buraga pravio londre, kojima su se ranije, umjesto stakla zastirali prozori. Londrovići se pominju u dva zapisa u Pivskom manastiru, oba iz 1814. godine. Uvijek ih je bilo malo, a i selili su se u Bosnu.

Luburići. Žive u Plužinama i na Goransku, gdje ih je po tri kuće. Slavili su Nikoljdan, ali ne pripadaju starim Pivljanima, već su doseljenici iz Golije. Po predanju, porijeklom su od bratstva Vujačića sa Grahova. Doselili su se u Sinjac braća Stanoje i Ivan. Jedan od njih, Vuk, umro je tu u 120. godini života.

Lučići. Poveća starosjedilačka porodica od preko 20 kuća. Žive uglavnom na Goransku, a sad ih ima i u Seljanima  i  Donjim Breznama. Slavili su Jovanjdan.  Po  tome  i  po  činjenici  da  žive sa Bakračima, Mićanovićima i drugim jovanjštacima, sa  kojima su imali udio u udutu Goranska, izgleda da su i oni od stabla Branilovića. Šire je, međutim, rasprostranjena verzija po kojoj je iz Sutorine došao neki momak Lučić, nastanio se kod Lješevića i načinio kolibu pod Grabežom, pa se tokom vremena okućili i razmnožili. Kazuju da su oko 1800. godine živjela braća Mato, Simeun i Arsenije i rođaci im, braća Zeko, Luka i Mijajlo, pa se Luka i Zeko odselili na Glasinac zbog svađe sa Lješevićima oko zemlje. Kasnije su dolazili i prodali zemlju. Simeun je bio kalućer i on je načinio veliku kulu na Goransku. Zajedno sa ostalim Goraždanima, predigli su poslije dolaska Omer-paše u Pivu, u zaselak Šume, odakle su se nakon oslobođenja Pive raseljavali po drugim zaseocima. U Šumama su ostali Joko, Mićo i Jovan. Simo je otišao u Okrajke, a Pavle, Petar, Lazar, Luka i Toma presele u Sinjac.

Lješevići. Jedno od najstarijih i najuglednijih pivskih bratstava, iz koga su, kao što smo vidjeli, tokom najvećeg dijela turske vladavine bile pivske vojvode. Sada ih ima samo 9 kuća, po nekoliko na Goransku, Budnju i Brljevu. Slavili su Jovanjdan. Najranije porijeklo Lješevića nije sasvim tačno utvrćeno. Svetozar Tomić piše da su oni došli iz Metohije i naselili se u Lješko polje u Zeti i odatle otišli jedni u Boku Kotorsku a drugi u Pivu. Međutim, kao što smo vidjeli, ima izvjesnog osnova i za pretpostavku da su Lješevići, pa možda i sve osnovno pivsko stanovništvo, porijeklom od stare zetske vlasteoske porodice Đuraševića-Crnojevića, pa da su se tokom posljednjih decenija Zetske države raselili i jedni došli u Pivu. Zahvaljujući izvjesnim podacima u mljetačkim i dubrovačkim arhivama i dokumentima sačuvanim dijelom u samoj ovoj porodici, a dijelom i u arhivi pokojnog Joce Vujića iz Novog Sada, (IZ  SENTE – moja primedba) a i na drugim mjestima, dokumentima o kojima smo govorili u istorijskom dijelu ovog rada, vjerovatno bi se mogao rekonstruisati čitav razvoj ove značajne porodice od davnih vremena, čime se posebno i bavi profesor Miloš Slijepčević. Već sada se na osnovu tih dokumenata jasno vidi da jedna linija porodice Lješevića ide ovako: Todor—Tomo—Todor—Tomo—Trivko—Timotije—Tešo—Žarko—Krsto—Milosav—Andrija.

Po predanju, pivski Lješevići nastanili su se prvo u Gusićima, pa kad je na tom mjestu podignut manastir, podigli su se na Goransko i u Sinjac, a kad je u jesen 1852. godine na Goransku poginuo Adžo Barjović, onda su se pop Žarko, Luka i Jole prebacili na Budanj, a vojavoda Šćepan utekao u Moršu. Na Pišču su, kao i ovi Branilovići, od ranije imali svoje zemlje, a kasnije su tu od Trivkovića kupili i čuvenu Lješevića kulu, koja je spaljena prvih dana ustanka iz 1875. godine. Lješevići su se iseljavali i u Bosnu, oko Glasinca, a njihove su grane, po predanju, i raniji stanovnici Pive Kordići i Kolješići.

Svi su današnji Lješevići od gore navedenog popa Timotija Lješevića, zvanog Keser, po tome što je nosio potkresanu bradu. On je bio oženjen Rovom, ćerkom pivskog vojvode Vojina Jokovića, koja je bila izvanredno lijepa i pametna žena. Pop Keser imao je dvije kćeri, od kojih je jedna bila udata za čuvenog turskog junaka Abdi Ljucu, za koga se u pjesmi kaže:

„Vuk na vuka ni po noći neće,

Ali hoće hajduk na hajduka:

Abdi Ljuca na bijesna Vuka”.

Njeni su se potomci kasnije ponosili svojom ujčevinom i svojtali se sa svim Lješevićima. Pop Keser imao je sinove: vojvodu Luku, Teša, Sima, Trivka i Toma. Vojvodi Luki kuga je, oko 1812. godine, sve pomorila, pa se u 60. godini ponovo oženio Ružom, ćerkom Stevana Jakića, sa kojom je imao ćerku Maricu, koja je iza oca ostala od svega nekoliko dana i kasnije se udala za Šunda Bajagića. Pošto Luka nije imao muške djece, vojvodstvo je prešlo na brata mu Teša, odnosno njegove sinove, prvo Šćepana, a poslije Žarka. Jedan od Žarkovih sinova, Krsto, umro je u Pivi, a njegov sin Milosav bio je dvadesetih godina ovog vijeka predsjednik opštine na Goransku. U Pivskom manastiru ima takođe više zapisa u kojima se pominju Lješevići. Jedan od njih iz 1745. godine pisao je sam pop Tomo Lješević, koji bilježi kako poklanja manastiru dvije bare u Sinjcu, „za svoju dušu”.

Mazići. Žive na Nedajnom, gdje ih ima samo nekoliko kuća. Kao ogranak starih Branilovića, slavili su Jovanjdan. Mazićima su se, kažu, prozvali zato što je neki njihov predak vadio maziju. Najbliži su im Šarci u istom mjestu, a zatim Tufešiđi iz Stabana, čije su grane i jedni i drugi. Na Nedajno se najprije doselio predak im Aćim.

Malovići. Žive u Plužinama, gdje ih je sada 4 kuće. Slavili su Jovanjdan. Oni su starosjedioci i po jednom predanju potomci su nekog djeteta koje su podigli i usvojili Ninoševići.

Mandići. Mala porodica od dvije-tri kuće u Mratinju, a sad jedna ima i u Donjim Breznima. Slavili su Đurđevdan. Po predanju se Manda od Ćalasana udala u Zupce za jednog Ćurića, imala u braku sina Trivka, ostala udovica i dijete dovela u rod. Zatim se preudala za Đorđija Pantovića, koji, pošto nije imao djece, sve ostavi pastorku. On je imao 6 sinova, koji se po majci prozovu Mandići. Sam Trivko je umro u 80. godini krajem prošlog vijeka.

Madžari. Žive u Plužinama i ima ih samo nekoliko kuća, a jedna je sad i u Donjim Breznima. Oni su od Simunovića, dakle Pivljani i starinom. Tako su se prozvali po pretku Simunoviću, koji je iz Stubice išao u Mađarsku, pa se vratio u za ono vrijeme neuobičajenom civilnom odijelu i nastanio na starinu u Plužinama. Slavili su Jovanjdan.

Miletići. Porodica od 10 kuća u zaseoku Miletića potok na Ravnom. Tu su doselili, zbog turskih zuluma, oko 1860. godine, iz obližnjeg gatačkog sela Žanjevice, ali ni tu nijesu bili starosjedioci. Slavili su Đurđevdan.

Milići. Žive u Brijegu, gdje su ih 4 kuće. Slavili su Đurđevdan. Porijeklom su iz Biokova, odakle se nakon hercegovačke bune iz 1882. godine, doselio predak im Rade. Jedna kuća Milića ranije je bila i u Plužinama.

Miličići. Žive na Gornjem Unču, gdje ih ima 7 kuća, a jedna kuća je i u Nikovićima. Oni su grana bratstva Krunića, a novo prezime dobili su po Milici, udovici Toma Petrova Krunića. Sa Krunićima im je zajednički i katun i nijesu se međusobno uzimali. Kao i oni, slavili su Nikoljdan.

Mirići. Samo jedna kuća u Gornjim Rudinicama. Oni su od Jaredića iz istog mjesta, kojih više nema. Prozvali su se Po Miri, udovici Mijata Jaredića. On je imao sinove Boka i Iliju, oficira stare crnogorske vojske, koji je ostao bez muškog potomstva, a na njegovo imanje se doselili Vujinovići iz Župe nikšićke, po mirazu. Slavili su Nikoljdan.

Mirkovići. Tri kuće na Gornjem Unču, gdje su, po kazivanju starijih, oko 1760. godine došli iz Donjeg Unča. Slavili su Jovanjdan, i po tome, a u vezi sa mjestom stanovanja, izgleda da su rod sa Kulićima, mada se sa njima naročito ne svojataju. Odseljavali su se i na Glasinac.

Mitrići. Žive rasuti u Donjim Crkvicama, Mratinju, Jerinićima, Goransku, Breznima, i u Barnom dolu. U Pivi ih je sada oko 15 kuća, a prije rata bilo ih je i više. Prvobitno izvorište im je Mratinje, odakle su se raseljavali u ostala sela, pa ih je ranije bilo i u Brijegu. Oni su jedna grana Ognjenovića iz Mratinja i, kao i oni, slavili su Đurđevdan. Prezime su dobili po Mitri, rodom od negdašnjih Kokanovića, a udovici Stevana Lazova Ognjenovića, koji je imao sinove: Marka, Laza, Jakova i Petra. Na Planinu pivsku naselili su se, oko 1870. godine, najprije braća Šćepan i Todor iz Mratinja, kupivši zemlju u Panta Babića. Godine 1889, zajedno sa više kuća Ognjenovića, odselila se u Srbiju i jedna kuća Mitrića.

Mićanovići. Staro bratstvo od oko 25 kuća. Starina im je na Goransku, gdje ih je i sada nešto više od polovine, ali ih ima i na Boričju, gdje su se odselili kasnije, kad je Tomo Mićanović kupio zemlju od Rista Jokovića. Jedna kuća je sada i u Plužinama. Mićanovići su od Branilovića, pa su slavili Jovanjdan. Najbliži su im rod Bakrači sa Goranska. U crnogorsko vrijeme imali su više oficira.

Mumini. Ranije je to bila poveća porodica, a sad ih je ostalo samo nekoliko kuća u selu Crna Gora u kojoj su najmlađi doseljenici. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, porijeklom su iz Tušine, u Uskocima. Ima ih podosta i u Donjem Kruševu, gdje su se oko 1880. godine odselila braća Novica, Mirko i Milan Mumin.

Mušovići. Samo jedna kuća u Nikovićima. Slavili su Nikoljdan. Porijeklom su iz sela Srđevića u Gacku, od bratstva Ogrizovića.

Nedići. Veliko bratstvo od oko 30 kuća. Žive odavno na Borkovićima, ali ih ima i u Gornjim i Donjim Breznima, gdje su se naknadno doselili iz Borkovića. Slavili su Jovanjdan i pripadaju starijim pivskim bratstvima. Najbliži su im Delići i ostale porodice iz Borkovića. Po Predanju, Nedići su se ranije zvali Vučkovićima, a u novije vrijeme nazivali su ih Kekerima. Prezime Nedić dobili su po Nedi, rodom iz preko Tare, udovici Ilije Jovanova Vučkovića. Jedna njihova linija je, prema kazivanjima, ova: Jovan—Ilija—Milija—Živko—Lazar—Stevan (roćen oko 1860). U ovom bratstvu je bilo 7 popova, i to: Netko, Lazo, Bećo, dva Nikole i dva Toma. U čitulji, koju su popovi Nedići revnosno vodili, prvi je bio zapisan Ilija. Raseljavali su se u velikom broju u Srbiju i Bosnu.

Nikovići. Poznata porodica u Planini pivskoj od oko 10 kuća u istoimenom selu. Po predanju, Nikovići su porijeklom iz Trebjese, kod Nišpića, pa su se odatle, oko 1790. godiie, neki odselili prvo u Moraču, pa u Uskoke, koji su, na osnovu ovog predanja, po njima i dobili to ime. Iz Uskoka su se u Pivu, početkom prošlog vijeka, bila naselila tri Nikovića, ali su se dvojica, Drago i Joko, opet vratili u Uskoke, a od trećeg, Nika, su svi današnji Nikovići. Jedna njihova linija je ova: Niko—Jole—Risto—Petar—Miloš. Dosta su se raseljavali, pa ih ima i u Srbiji. Slavili su Lučindan. Iz ove porodice je jedan od plemenskih kapetana na Planini pivskoj iz doba Crne Gore, Obren Niković.

Nikolići. Žive u Gornjim Rudinicama, gdje ih je sada samo tri kuće. Slavili su Nikoljdan i po predanju su porijeklom Ruđići. Rod su im Đačići, Đikanovići i Gutovići u istom selu. Po jednoj verziji, od njih je i Bajo Pivljanin. Nikolići se pominju u jednom zapisu u Pivskom manastiru iz 1752. godine, po kome Petar Nikolić manastiru potpisuje svu svoju baštinu, koju je, kao što se iz zapisa vidi, posjedovao na Goransku, u Sinjcu, na Zakamenu i u Crtovu dolu.

Nikčevići. Samo nekolike kuće pod Mramorom, na Ravnom. Porijvklm su od velikog istoimenog bratstva iz Pješivaca. Na Ravno se doselio Savo, na miraznu zemlju, prije prvog svjetskog rata. Slavili su Jovanjdan „Pješivački”.

Ninoševići. Od ovog starog pivskog bratstva ostala je samo jedna kuća u Plužinama. Porijeklom su Branilovići i slavili su Jovanjdan. Ranije je od njih bilo više knezova, od kojih se zna za kneza Radojicu, a izgleda da je i knez Ninoš bio od istog stabla. Kao i drugi Branilovići, i oni su imali svoje zemlje na Pišču. Najbliži su im Vojinovići.

O jednom od knezova koje narodno predanje vezuje za ovo bratstvo, knezu Lalošu Ninoševiću, u Pivi se zadržalo dosta usmenih kazivanja. Imao je kuću na Gradcu, u Plužinama, i bio vrlo bogat. Jedinca sina izgubio je rano, a ostale su mu samo kćeri, od kojih mu jednu, Seku, ugrabe Banjani, Milovići. Ona je tamo imala i dijete, ali Laloš pošlje neke Madžare u Simunoviće i oni je preotmu i dovedu u Plužine. Zbog toga što joj više nije dao da se vrati, prokune ga vladika, koji je dolazio u Pivu da miri Stabna i Sedlare, zavađene povodom ubistva jednog čobana. Knezu Lalošu pripadalo je veliko imanje u kasnijim Priljepima. Zbog toga što mu je sluga ubio neko dijete Vasovića, knez je to imanje morao dati kao krvninu, po čemu je mjesto to ime i dobilo. Ostalo imanje u Plužinama prodao je dvojici braće Đukanovića, od kojih jedan nije imao nikoga, pa je svoj dio preprodao knezu Miliji Kruniću. Knez Laloš bio je veoma poznat, pa se priča da je čak dobivao pisma od ruske carice Katarine II, da podiže narod na ustanak, pri čemu se, vjerovatno, radi o njenim poznatim proglasima, koje je zaista slala u Hercegovinu.

Nišići. Mala porodica od samo tri kuće u Crkvičkom Polju. Slavili su Đurđevdan. Oni su jedna grana Đurčića, ali odvojena dosta davno.

Ognjenovići. To je porodica od oko 15 kuća. Žive u Mratinju, gdje im je postojbina, a ima ih i u Barnom dolu i Bojatima, kuda su se odselili kasnije. U Mratinju su od davnih vremena, ali su se po predanju, jednom bili razurili i odselili u Banjane, tamo ostali oko 40 godina, pa se vratili. Od njih au Ognjenoviđi u Banjanima. Zovu se po Ognjenu, koji je imao sinove Stojana, Blagoja i Rista, od kojih su svi pivski Ognjenovići. Polovinom XVIII vijeka sporili su se sa Šuvalijama oko planine Vučeva, a kasnije zajedno sa Rudšvanima kupe Ulobić i podijele ga. Od njih su Mitrići. Slavili su Đurđevdan. Godine 1889. odselilo se u Srbiju 7 kuća Ognjenovića i jedna Mitrića.

Osmajići. Stara pivska porodica, sada od preko 15 kuća. Žive u Miloševićima. Slavili su Jovanjdan i pripadaju stablu Branilovića. U Miloševićima su živjeli od davnina, zajedno sa starim Kordićima, sa kojima su bili rođaci.

Pantovići (Mratinjci). Žive u Mratinju i u Crkvicama i ima ih samo nekoliko kuća. Oni su porijeklom od Panta Ilijina Vukovića, po kome su dobili i prezime. Kao i Vukovići, slavili su Aranđelovdan. Na Crkvice se oko 1868. godine iz Mratinja odselio Filip, tu se oženio ćerkom Laza Grubača, dobio malo zemlje od tasta, a malo prikupio od Turaka Kunduklija. Imao je sinove: Boža, Vidaka, Panta i Trivka. U Mratinju ih je sada samo jedna kuća.

Pantovići (Bezujani). Žive na Bezuju, gdje ih je sada samo dvije kuće. Oni su slavili Nikoljdan i po predanju grana su Vračara iz istog mjesta. Prozvali su se po Pantu Vračaru, koji je živio krajem XVIII vijeka.

Papovići. Jedna kuća u Miljkovcu. Došli su 1952. godine iz Gornjih Kazanaca, u tazbinu. Zemlje nemaju. Slavili su Aranđelovdan. Po jedna kuća Papovića ima i u Potprisojima i Plužinama.

Pejovići. Staro pivsko bratstvo, sada od oko 20 kuća u Miljkovcu. Slavili su Nikoljdan i pripadaju stablu Ruđića. Po predanju, oni su od starih Jelića, koji su živjeli u Orahu. Radul Jelić bio je oženjen Jagitom, ćerkom popa Duruta. Njegov sin Pejo sa bratom Jovićem odseli se u Miljkovac, gdje su tada živjeli Đućili i Milovići. Pejo je imao 6 sinova: Gligora, Savu, Aćima, Zelena, Ivana i Sekula i oni su se po ocu prozvali Pejovićima. Imali su popove: Jovana, Tomu (roćen oko 1775), Bogdana, Antonija, Simeuna i Luku. Jedna linija Pejovića išla je ovako: Pejo—Gligor—Jovan—Simeun—Tomo—Dekica—Bogdan—Simeun—Bogdan (rođen oko 1895) Jedna kuća Pejovića bila je i do skoro u Orahu, gdje se oko 1880. godine naselio pop Antonije.

Pervani. Samo jedna kuća u Mratinju, kao davnašnji ogranak bratstva Ćalasana, ali ih je oduvijek bilo malo. Zovu se tako po Pervanu Ćalasanu. Slavili su Đurđevdan.

Pješčići. To je poveća porodica, od preko 15 kuća. Žive u Krivodolu, na Ravnome. Porijeklom su od Trebinja, odakle su došli u Berušicu, u obližnjem gatačkom kraju, gdje ih je sada samo jedna kuća. Ima ih više grana: Begovići, Rosići, Božovići, Nastići. Slavili su Šćepanjdan. Sporili su se sa Adžićima oko uduta, pa je vojvoda Šako Petrović, koji je izlazio na lice mjesta, bio presudio u njihovu korist. Meću njima je oko toga dugo bila zavađenost a sad imaju mnogo prijateljskih veza. Jedna njihova linija je ova: Joko—Šćepan—Mićan—Stevan—Olica—Milan.

Poleksići. —Žive u Dubljevićima, gdje ih je sada 7 kuća, ali nijesu rod sa Dubljevićima u tom selu, već su oni od Jokovića. U Dubljeviće se doselio Aleksa Joković, po čijoj se udovici Poleksiji prozovu njegovi sinovi Mitar i Tomo. Tomo se odselio u Bosnu, a Mitar je imao sinove Rista i Mira. Od prvog nije ostalo muških potomaka, a od Mira su svi Poleksići u Dubljevićima. Kao i Jokovići, slavili su Jovanjdan.

Popovići (u Crkvičkom Polju). Staro pivsko bratstvo od oko 25 kuća u Crkvičkom Polju (Donje polje), gdje žive od vrlo davnih vremena. Po predanju, oni su tu još od prije dolaska u Pivu Ruđa i Branila. Iz okoline Skadra doselio se, bježeći od krvne osvete, neki pop po kome su se tako i prozvali. Iz ovog bratstva je od davnina bilo sveštenika, i to, kažu, 19 popova i jedan kaluđer. Znaju za ove popove: tri Laza, Toma (rođen 1823), Luku i Vučka. Jedna njihova linija je ova: pop Lazo (iz Bajovog vremena) — Milutin—Spasoje (brat popa Laza II) — Jovan — pop Toma (rođen 1823). Drugi po redu pop Lazo nosio je harač Mahmut-paši Bušatliji u Skadar. Pop Luka posječen je u Foči. Svi današnji Popovići su od braće: giopa Laza II, Spasoja, Milutina i Boke. Oko 1850. godine Mijajlo i Nikola Popovići odselili su se u Bosnu. Slavili su Đurđevdan.

Popovići (u Nikovićima). Ima ih samo nekoliko kuća. Slavili su Nikoljdan. Oni su doseljenici, porijeklom iz okoline Pljevalja i po predanju su se ranije zvali Karimani.

Prodani. Mala porodica od samo nekoliko kuća u Stabnima i Kovačima. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su od nekog momka iz Drobnjaka, koga su Turci zarobili, pa ga otkupili Tijanići i dali mu malo zemlje u Stabnima. Na to bi ukazivala i činjenica da nijesu imali udjela u komunu ni reda u mlinima, već su tek kasnije dobili dio u Kručici, kad je ona kupljena.

Rabreni. Samo jedna kuća na Goransku. Porijeklom su iz okoline Pljevalja, pa se neki doselili u Malinsko, a odatle je Lazar Rabren došao na Goransko, na zemlju vojvode Lazara. Slavili su Nikoljdan.

Radići. Dvije kuće u Mratinju. Tu se, iz okoline Livna, poslije Prvog svjetskog rata, doselio stolar Kosta, oženio se od Vukovića, pa tu i ostao.

Radovići (u Borkovićima). To je staro pivsko bratstvo od stabla Branilovića. Sad ih ima oko 20 kuća. Po predanju, živjeli su u Plužinama pa u Gusiću i Kruševu, odakle su se preselili u Borkoviće, kao na prvobitne katune. Rod su im Delići, Londrovići i Talovići u istom selu, pa su imali i zajedničku slavu, Jovanjdan. Kod njih se zadržalo predanje da je prilikom zidanja Pivskog manastira „uhvaćena sjenka” Ivanca Radovića. Od njih je Radul Radović, jedan od prvih ustanika u Pivi još iz ratova šezdesetih godina i jedna od prvih žrtava ustanka iz 1875. godine. On je bio sin Golubov a ovaj Stojanov. Jovan Radović se oko 1830. godine odselio na imanje žene Anće u Jeriniće, i sad ih je tamo nekoliko kuća. Godina 1889. odselile su u Srbiju 4 kuće Radovića, a malo kasnije još dvije. Šćepan je još ranije, oko 1870. godine odselio u Bosnu.

Radovići (Mratinjci). Žive u Mratinju i Crkvičkom Polju, skoro u podjednakom broju, u svemu oko 15 kuća. I oni su Pivljani starinom, i to takoće od stabla Branilovića, pa su takođe slavili Jovanjdan. Ipak oni nijesu isto bratstvo sa Radovićima u Borkovićima. Ovi su potomci Rada Čavića, koji je, po predanju, bio u najmu kod Petra Budimlije (Ćalasana) u Mratinju i oženio se njegovom ćerkom, nastanivši se u donjem selu. Rade je imao 4 sina i ovi Radovići su svi od njih. Jedna njihova linija išla je ovako: Rade—Jovan—Staniša (umro sa blizu 100 godina 1848. godine). Bili su vrlo bogati i imali su zemlje i na Pišču. Zajedno sa Ćalasanima, kupili su od Bajagića oko 1800. godine Bešiće, a sa Mitrićima, oko 1820. godine, Kutiješ od Šainovića. Od ovih Radovića bio je ugledni sveštenik i član Izvršnog odbora ZAVNO Crne Gore i Boke u toku drugog svjetskog rata, proto Jovo Radović, koji je umro bez potomstva.

Radovići (u Brijegu). Samo jedna kuća, doseljena 1961. godine iz Velenića, preko Tare. Slavili su Jovanjdan.

Radojevići. Žive u Gornjim Breznima, gdje ih je sada oko 10 kuća. Slavili su Aranđelovdan. Po predanju su starinom sa Čeva, kao i Durutovići i vjerovatno od istog stabla sa njima i Todorovićima. S Čeva su se davno doselili u Šipačno. Tako je Radoje, za kojim je bila odiva Jokovića, imao 4 sina, od kojih je jedan, Vuk, umro 1855. godine, u 110. godini života. Vuk je imao sinove Mujicu i Petra. Mujica je imao pet sinova, a Petar Gligora, koji se odselio u Bosnu. Oko 1810. godine, u vezi sa neuspjelim napadima na Nikšić, pobjegli su iz Šipačna u Moraču, gdje su ostali 12 godina, pa se vratili u Šipačno. Odatle se prvi Mileta, oko 1860. godine, doselio na Brezna, gdje su se Radojevići razmnožili, pa ih je prije rata tu bilo oko 20 kuća.

Radojičići. Starosjedilačka pivska porodica od oko 15 kuća u Stabnima i Kovačima. U ovo posljednje selo došli su naknadno, kao na prvobitne katune, ali ih je sada tu koliko i u Stabnima. Slavili su Jovanjdan i od stabla su Branilovića. Rod su im Tufegdžići u istom selu i Šarci u Nedajnom. Po predanju, prezime su dobili od Rada, čiji je potomak Simo imao sinove: Jovana (rođen oko 1800), Vaska i Gligora. Mnogo su se raseljavali van Pive, pa ih ima i u Srbiji, Bosni (na Glasincu) i Hercegovini (oko Nevesinja). Iz ove porodice je prvi komandir bataliona Župe pivske u ustanku od 1875. godine i kasnije, Viko Jovanov Radojičić, čiji je jedan sin Radoje (Rako) bio poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini, 1914. godine, a drugi, Danilo, poslanik u Narodnoj skupštini Jugoslavije 1935—1938. godine.

Radonjići. Samo jedna kuća u Smriječnu, gdje se prije dvadesetak godina doselio Đoko Radonjić iz Komana, koji inače još odranije u Latičnom imaju svoje katune. Slavili su Aranđelovdan.

Raičevići. Žive u Jerinićima (zaselak Babići), gdje ih je samo nekoliko kuća, a jedna ima i u Crkvičkom Polju. Slavili su Malu Gospoću. Starinom su od istoimenog velikog bratstva u Ozrinićima. Petar se bio oženio ćerkom Filipa Babića i došao na miraz, oko 1900. godine.

Rebići. Nekolike kuće u Miloševićima, gdje im se predak doselio iz Jasenika, u Gacku, oko 1840. godine. Jedna kuća im je i u Krivodolu, gdje se početkom ovog vijeka naselio Lale na komunsku zemlju. Slavili su Đurđevdan.

Ristići. Samo dvije kuće u Miljkovcu. Starinom su od Batakovića, iz okoline Nikšića. Tešo Bataković bio se oženio Ristom, ćerkom Sekula Pejovića, i došao na miraz, oko 1770. godine. On je imao sina Boška, koji se prozvao po majci, udovici. Slavili su Aranđelovdan.

Rovići. Samo jedna kuća u Crkvičkom Polju (Rudina). Oni su jedna grana Kneževića, pa su, kao i oni, slavili Đurđevdan.

Ružići. Žive u Miloševićima. Sad ih ima sedam kuća. Starinom su iz Jasenika u Gacku, odakle su došli oko 1820. godine. Slavili su Đurđevdan.

Sekulovići. Prije rata to je bila poveća porodica od oko 15 kuća. Žive u Seljanima, gdje ih je sada samo 6 kuća. Pivljani su i starinom i pripadaju stablu Branilovića, pa su i oni slavili Jovanjdan. U srodstvu su sa Blečićima i Vukosavljevićima iz istog sela. Prezime nose po pretku Sekulu. I oni su se raseljavali van Pive. Tako je Krsto Sekulović oko 1850. godine odselio u Bosnu, negdje oko Majevice.

Simunovići. To je takođe bilo poveće bratstvo od oko 25 kuća, a sada ih ima samo oko 10 kuća. Žive u Stubici. Simunovići su jedno od najstarijih pivskih bratstava i potiču od stabla Braniloovića. Po predanju, njihovi su se preci iz Plužina nastanili prvo na Izjetnjaku, na Goransku, gdje je jedan Simunović ubio Turčina Muja Nubeljevića, pa su se zbog toga preselili na Zabrđe. Sa manastirom su zamijenili Izjetnjak za Bostane u Orahu. Kasnije su im to kaluđeri nekako osporili, pa se povede parnica, koju su izgubili i preselili se u Stubicu, kao svoj raniji katun. Oko 1800. godine jedan Simunović se sa tri sina odselio u Bosnu. Od starijih predaka znaju za Živka, koji je imao Sima, a ovaj Pavla. Od Simunovića su Madžari u Plužinama.

Vršeći istraživanja u turskoj arhivi u Sarajevu, Hamdija Kreševljaković pronašao je i jedan predmet koji se, očevidno, odnosi na Simunoviće, iako on pogrešno notira (ili je u samim spisima pogrešno zabilježeno) da se radi o Simonovićima. Naime, godine 1768, braća Nikola i Marko, sinovi Todora Simunovića, sa još 7 seljaka, ubili su u svojoj kući u Stubici (vjerovatno zbog pokušaja kakvog nasilja) Alibega Hasanbegovića i barjaktara Mustafu, iz Fazlagića Kule. Zatim su pobjegli čak u Imotski, a poslije se nastanili u Vrh-Prači, u Rogatičkom kadiluku. Međutim, rodbina ubijenog Ali-bega saznala je gdje se oni nalaze, pa je njegov brat Murat-beg, u ime svoje, majke Sultane i braće Osman-bega, Derviš Mehmed-bega i Sulejman-bega, predstavkom bosanskom veziru iz 1780. godine tražio da se Simunovići izvedu pred sud. Izviđaji su povjereni cerničkim vlastima: kadiji Jahja-begu i ključkom Ali-kapetanu, koji je bio ujak ubijenog Ali-bega. Sarajevski sud osudio je Nikolu Simunovića na smrt, dok se za Marka samo kaže da se ta kazna nije mogla na njega primijeniti, ali se ne vidi zbog čega.

Suknovići. Porodica od oko 10 kuća na Jasenu. Jedna kuća njihova ima i u Krivodolu i 2 u Gornjim Breznima. Tako su se, po predanju, prozvali po pretku knezu Šćepanu, koji je imao svoje stupe na Vrbnici, u kojima je valjao sukno. Suknovići su takođe starosjedioci, od stabla Ruđića. Rod su sa Gagovićima, a takođe sa Božovićima, koji su se iz Oraha preselili u Bosnu. Najprije su živjeli u Orahu, pa se odatle kasnije preselili na Jasen. Od starijih predaka pominju braću Petra, Vukomana i Šćepana (kneza). Godine 1889. u Srbiju su se odselile i dvije kuće Suknovića. Slavili su Đurđevdan.

Tadići. Jedno od najvećih, a i najstarijih pivskih bratstava. Sad ih ima oko 45 kuća. Žive odavno u Smriječnu, gdje su se uglavnom koncentrisali i sada, ali ih po jedna ili dvije kuće ima i u Potprisojima, Donjim Breznima i Stabnima, gdje su se raseljavali kasnije. Slavili su Jovanjdan i od stabla su Branilovića. U ranije pomenutom zapisu iz Pivskog manastira o zavještanju Bara na Jezercima manastiru pominje se, izmeću ostalih svjedoka, i knez Jovan Tadić.

Po predanju, koje je kod njih vrlo živo, iz Plužina je zajednički predak Tadića i Blečića odselio prvo u Seljane, pa Blečići ostali tu, a Tadići se preselili na Postolače u Smriječnu. U zapisu navedeni knez Jovan imao je brata Jakšu. Jovan je umro rano, pa kneževstvo pređe na brata mu Jakšu, a zatim na sina Jakšina Nikolu. Piro Golubović iz Oraha, uz pomoć zbora na Presjeci, htio je da uzme kneževstvo, pa ga Dragić, unuk kneza Jovana, a sin Ostojin, ubije kod Bukovičkog mosta. Osim Jovana i Jakše, Tadići su imali i niz drugih knezova, meću kojima: Nikolu, Arsenija (starijeg), Aćima, Arsenija (mlaćeg), Novicu i druge. Jedna njihova linija, počev od kneza Jovana, ide ovako: Jovan—Ostoja—Mijat—Stojan—Tadija—Miro—Gašo—Šurko—Tadija, a jedna linija počev od kneza Jakše ide ovako: Jakša—Aćim—Arseiije—Aćim—Aroeiije-Amza—Petar—Antonije. Smail-aga Čengić je prilikom svog posljednjeg putovanja u Dubrovnik, prenoćio na Omriječnu, kod kneza Tadića, koji ga je zatim pratio i na daljem putu u Drobnjak. U crnogorsko vrijeme Tadići su imali više oficira, a pominje ih i kralj Nikola u „Pivskom kolu“. Od ostalih porodica u Pivi najbliži su im Jovovići, a zatim Blečići, Sekulovići i Vukosavljevići u Seljanima. Od Tadića u Pivi su i Tadići u Gornjem Polju, kod Nikšića. Oni su potomci Milete, sina kneza Jovana, (koji se bio odselio u Trebinje, pa se neki otuda vratili i naselili u Gornjem Polju.

Talovići. Dvije kuće u Borkovićima i jedna u Plužinama. I oni su starosjedioci, jedna grana Radovića iz istog sela. Ima ih i na Glasincu, i to više, gdje su se odselili odavno. Slavili su Jovanjdan.

Taušani. Samo jedna kuća na Bezuju. Grana su porodice Vračara iz istog sela. Poslije ubistva dva Turčina, dvojica Taušana odskočili su u Moraču, pa se jedan od njih kasnije nastanio u Jezerima, gdje ih ima i sada. Odseljavali su se i u Kokorinu.

Tijanići. Staro pivsko bratstvo od blizu 20 kuća. Starina im je u Stabnima, ali ih je sada više u Kovačima, gdje su ranije izdizali na katune, pa se tu prvo naselio Mijajlo, oko 1900. godine. Slavili su Jovanjdan. Po jednoj verziji predanja, Tijanići su od Krivačina brata Bora i Mare, koja se, poslije pogibije muža, iz Nedajnog preselila u Stabna. Prozvali su se po Adžića udovici Tijani. Po tome bi Tijanići bili rod sa Adžićima. Predanje dodaje da je Marin sin Gavrilo našao neki silan novac i napravio dobru kuću, ali se kasnije odselio sa nekim sinovima, a u Pivi su mu ostali sinovi Mitar, Mijo i Jovan, od kojih su svi Tijannći. Po toj verziji, jedna njihova linija je ova: Boro—Gavrilo—Mitar—Luka—Gajo (rođen oko 1780). Po drugoj verziji, Tijanići su rod sa Tufegdžićima i Radojičićima, što, uostalom, ne mora biti u protivrječnosti. Rođaci su im Dakići i Tončići, u Crnoj Gori. Od Tijanića je bilo više uskoka. Joko i Mitar bili su uskoci u Morači i učestvovali su u napadu na Smail-agu, pa se tri godine poslije toga odselili u Srbiju. U uskocima je bio i harambaša Vidak Jovanov, koji je četovao i po Bosni i oženio se zarobljenom bulom Šoševića, s kojom je imao sinove Jovana i Milana. Vidak je umro u Morači, a sin mu Milan poginuo je na Zabrđu 1861. godine. Mnogo su se raseljavali, pa ih ima i u Bosni, pod Korjenom, a od njih su i Tunguzi u Nevesinju. Iz ovog bratstva je i poznati pivski junak iz ustanka od 1875. godine, barjaktar Burko Tijanić.

Todorovići. Žive u Potprisojima i Donjim Breznima, gdje ih je sada u svemu oko 10 kuća. Tu se, oko 1863. godine, prvo doselio Milutin sa pet sinova: Vukotom, Dragom, Kekom, Pavlom i Jolom. Došli su iz Šipačna, to jest odakle i Durutovići i u isto vrijeme. I oni su slavili Aranđelovdan i vjerovatno su neki rod sa Durutovićima, s kojima su se istovremeno doseljavali i to u isto mjesto. Porijeklom su Čevljani. Od Milutina jedna njihova linija ide ovako: Milutin—Pavle—Sava—Miloš (rođen oko 1920).

Tončići. Žive u selu Crna Grra (gornje selo), gdje ih ima blizu 20 kuća. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su kao i Dakići i Tijanići, jedna grana bratstva Adžića i prozvali su se po Adžića udovici Tonki. Rod su im i Ušćumlići.

Topalovići. Manja ali stara i poznatija porodica, od koje sada ima samo jedna kuća u Plužinama, a ni ranije ih nije bivalo mnogo. Bivši crnogorski kapetan Maksim Topalović nije ostavio potomstva, a dva sina brata mu, bivšeg crnogorskog barjaktara Jeremija (Vukosav i Todor) poginuli su u posljednjem ratu. Sadašnju porodicu sačinjavaju četiri sina popa Miloša (Jeremijeva). Topalovići su od stabla Branilovića i pripadali su bratstvu Đukanovića, a sadašnje prezime dobili su po svom pretku Miju Đukanoviću, koji je bio sakat, pa ga prozvali Topal. Rod su im Sočice, Gojkovići i Ninoševići i, kao i on, slavili su Jovanjdan. Maksim Topalović kazivao je ovu liniju predaka: Mijo (Topal)—Marko—Jeremije—Šćepan—Maksim.

Tripkovići. Žive na Pišču, gdje ih je sada 7 kuća. Pivljani su i starinom, porijeklom iz Plužina, od stabla Branilovića. Rod su sa Bogdanovićima, Jojićima i Čavićima, ali ne tako blizak kao ove tri porodice međusobno. Ranije su se zvali Birisilovićima. Najstariji predak za koga znaju i koji im je bio prvi u čitulji jeste Đuro Trivković, koji je jedan od prvih na Planini pivskoj podigao kamenu kulu, na Pišču. Slavili su Jovanjdan.

Tufegdžići. Takođe starosjedilačka porodica, koja živi u Stabnima i Kovačima, u svemu blizu 15 kuća. Slavili su Jovanjdan. I za njih, kao i za Tijaniće, postoji jedna verzija da su od Krivačina brata Bora, i po tome rod sa Adžićima, dok su sa Radojičićima i Šarcima takoće u bližem srodstvu. Po predanju, današnji Tufegdžići su od dva brata, Mića i Mojaša. Pajo Tufegdžić bio je uskok još u periodu 1852/53. godine, pa je kasnije poginuo u Ercegovoj strani od turske patrole. Po predanju kod ove porodice, od nje je i čuveni junak iz Karađorđevog ustanka, Lazar Mutap.

Ćalasani. To je veliko bratstvo od preko 30 kuća. Žive odavno u Mratinju, gdje ih je i sada najviše, ali ih ima i u Barnom dolu, na Brljevu i u Crkvičkom Polju, kao i jedna kuća u Gornjim Rudinicama. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, oni su porijeklom iz Budima, u donjoj Hercegovini, pa su se se zato ranije i prezivali Budimlije. Kneza Mitra Budimliju objesili su Turci kod rijeke Pive oko 1780. godine. Mitar je imao brata Petra, koji nije imao muškog poroda, pa mu imanje po mirazu pripalo Radu Čaviću. Imao je i rođake Stevana i Đura i sinove Jakova i Sima. Jedan od njih je odselio u Bosnu, i od njega su Rupari, meću kojima je bio i jedan od poznatijih voća hercegovačkog ustanka, Prodan Rupar. Simov sin je Šćepan, koji je u uskocima bio 12 godina, sa Vasiljem i Mitrom, takođe Ćalasanima, i koji je i poginuo pedesetih godina. Ćalasani u Crkvičkom Polju su od Simeuna, koji se naselio na Grubačku zemlju i doveo sinove: Iliju, Stevana i Blagoja. Ćalasani na Brljevu su od Jovana Ćalasana, koji je tu preselio oko 1775. godine, oženivši se od Vasovića. On je imao sinove: Đuricu, Draga, Trivka, Gligora i Šurka. Od ovog bratstva jedan ogranak su Pervani, a drugi Cijuci, takoće u Mratinju.

Ćeranići. Jedna kuća u Donjim Rudinicama. Udovica od Damjanovića, koja živi u rodu. Ćeranovići su inače poznato bratstvo u Dubrovsku (Drobnjak). Slavili su Savindan.

Ćorovići. Žive na Ravnom, gdje ih je samo nekoliko kuća. Tu su doselili iz obližnjeg gatačkog sela Šljivovice, u kojoj ih i sad ima dvije kuće. Jedna od njih je zadruga Vula Ćorovića sa blizu 20 članova, u kojoj i sad žive svi potomci Filipa Ćorovića (4 pasa, tj. do osmog stepena srodstva). Inače, Ćorovići su porijeklom od bratstva Milojevića iz Grbeša kod Trebinja, gdje i sad ima mjesto „Ćorovića omeđina”. Odatle se u Šljivovicu doselio Simo. Njegovi potomci u jednoj liniji su: Joko—Aleksa—Toša—Jovan (sada starac od blizu 100 godina) — Đorđije (rođen oko 1905). Slavili su Aranđelovdan.

Ćukovi. Žive u Osojnom Orahu, gdje ih ima 7 kuća, a u najnovije vrijeme dvije kuće doselile su se u Donja Brezna, gdje su došli u vezi sa zaposlenjem. Ćukovići su rod sa Aprcovićima i imali istu slavu.

Ćurčići. Sada samo dvije kuće u Žeičnu. Slavili su Đurđevdan. Po predanju, porijeklom su od Abazovića, iz Drobnjaka. Ranije su živjeli u Crkvičkom Polju, pa kasnije kupili zemlju u Žeičnu i tamo se odselio Jakov. Jedna linija im je: Joko (rođen oko 1795) — Spasoje—Janko (rođen oko 1860). Ima ih odseljenih u Bosnu.

Ušćumlići. Žive u Gornjem Unču, zatim u Brijegu, Nedajnom i na Pišču, u svemu blizu 15 kuća. Po predanju, rod su sa Adžićima, a tako su se prozvali zato što je neki njihov predak išao na turski sud (ućumat). Najprije su živjeli u Lisini, pa se odatle odselili na zemlju Krivačinu u Nedajnom. Iz Nedajnog u Gornji Unač najprije su došli Ivo i Aleksa, pa Ivo imao sinove: Vasilija, Nikolu i Teša, a Aleksa Joka. Kasnije se doselio i Stanoje, koji je imao sinove: Savu, zvanog Bilješko, koji je ubijen po nalogu Novice Cerovića 1858. godine, zatim Trivka, Luku, Rista i Aćima. Risto je oko 1850. godine otišao na miraz kod Teša Šarca u Nedajno. U Brijegu se naselio Nešo, oko 1865. godine. Slavili su Jovanjdan.

Cijuk. Sada samo jedna kuća u Mratinju. Ogranak su bratstva Ćalasana, pa su, kao i oni, slavili Đurđevdan. Nekad su imali veliku zadrugu, iz koje je izlazilo i po 10 vojnika, ali ih je oduvijek bilo samo po jedna kuća.

Cicmili. Jedno od najbrojnijih, a i najrasturenijih bratstava u Pivi. Najviše ih je na Stocu, koji je ujedno i njihovo najranije naselje, a ima ih i u Plužinama, na Pišču, u Brijegu, Bojatima, Šarićima i Crkvičkom Polju, ukupno oko 35 kuća. Slavili su Đurđevdan.

Po predanju, porijeklom su iz Grblja u Boki Kotorskoj. Otuda su došla dva brata, pa im knez Jovan Tadić dao njivu Brusenjaču i okolni pašnjak, s tim da čuvaju most na Bukovici i osiguravaju put za Goransko. Poslije nekog vremena, kupili su od kneza Laloša Stolac i pomakli se na brdo. Sa Ogoca su se vremenom raseljavali i po drugim selima u Pivi. U Plužinama su neki od njih radili na Čengića zemlji. Odatle su, oko 1855. godine, sinovi Marka Cicmila, koji je učestvovao u borbi prilikom napada Turaka na Adžiće, i to: Drago, Vasilj, Đurica i Milutin, kupili zemlju Osmajića na Pišču i tamo se preselili. U Pirni do bio se najprije, oko 1860. godine, naselio Vule Cicmil, i to na mirazno imanje Mitra Škiljevića, ali se kasnije vratio na Stolac, a poslije prvog svjetskog rata u Pirni do su došli braća Dimitrije i Boka Cicmili, koje je dovela majka, preudata za Lazara Kecajenića. U Plužine, na zemlju vojvode Lazara, došao je oko 1900. godine Vule, sa sinovima Lalom, Milom i Ilijom, a u Brijegu se naselio Radovan, na kupljenoj zemlji. Dosta su se odseljavali i van Pive, pa su oko 1920. godine dvije kuće otišle u Srbiju, a dvije u Vranješ. Jedna njihova linija išla je ovako: Jovan—Marko—Đurica—Petar—Miko— Obrad.

Čavići. Starosjedilačka porodica na Pišču, gdje ih sada ima oko deset kuća. Po predanju, oni su Branilovići, i to, kao što smo rekli, zajedno sa Bogdanovićima i Jojićima od starog bratstva Maničevića, koji su živjeli u Magudama, a imali su starine i u Orahu, pa je zamijenili, a oni otišli na Pišče. Prezime su dobili po Trivkovoj udovici Čavi. Njen sin Stanko Čavić liječio se u Dubrovniku, pa otuda izveo majstore i, oko 1730. godine, sazidao kulu na Pišču. Kažu da je to bila kula na dva boja, duga 14, a široka 8 karabina i imala dvoja vrata: jvdna sa sjevera, na sredini, a druga sa juga, toliko široka da je kroz njih mogao proći konj sa tovarom. Na gornjem bodou su sa juga bili 4 mala prozora. Na svakoj strani imala je puškarnice. Kao i svi Branilovići, Čavići su slavili Jovanjdan. Kako smo rekli, od njih su Radovići u Mratinju.

Šaini. Samo dvije kuće u Crkvičkom Polju. Porijeklom su od Božovića i slave Lučindan. Najprije su živjeli u Brijegu (Bukova ravan), gdje su došli oko 1862. godine, pa se poslije nekoliko godina preselili u Crkvičko Polje.

Šakotići. Jedna kuća u Gornjim Breznima. Doseljeni su oko 1910. godine iz okoline Nikšića, na kupljenu zemlju. Slavili su Aranđelovdan.

Šarovići. Samo jedna kuća u Osojnom Orahu. Doselio se Miloš Šarović iz Pržina, 1882. godine, na kupljenu zemlju. Slavili su Nikoljdan.

Šarci. Žive na Nedajnom, gdje ih je sada samo nekoliko kuća. Starinom su od Tufegdžića iz Stabana, pa se Stanoje, oko 1780. godine, doselio na Nedajno i, pošto je imao pjege po licu, prozvali ga Šarcem. Imao je sinove Mića i Teša, pa od Teša nije ostalo potomaka a Mićo je imao: Stevana, Jovana, Rista i Nikolu. Od njih je uskok Radojica Šarac, kasnije barjaktar i jedan od učesnika u napadu na Turke u Seljkovcu, u početku ustanka od 1875. godine, a takođe i u napadu na karaulu Nedajno. Pominje ga i Maksim Šobapić u pjesmi „Bune i ustanak u Pivi”. Barjak je kasnije prešao u ruke Vukomana, sina Marka Šarca, koji je poginuo 1862. kod Rijeke Crnojevića, u borbi protiv Omer-paše. Godine 1889. četiri kuće iz ove porodice odselile su se u Srbiju. Šarci su, kao i ostali Pivljani od stabla Branilovića, slavili Jovanjdan. Jedna njihova linija je ova: Marko—Vukoman—Krsto—Vučeta.

Šašovići. Žive u Vojinovićima i ima ih samo tri kuće. Porijeklom su takođe od Vojinovića, pa su slavili i istu slavu, Jovanjdan. Po predanju, to prezime dobili su po pretku Trivku, koji je kao ugledan čovjek, naizmjenično sa Vukom (Bakom) Vojinovnćem, išao na plemensku skupštinu, na Čamnici, pa pošto je bio rastom mali, dali mu nadimak Šašoljak, Šašo. I od njih su se tri kuće 1889. godine odselile u Srbiju.

Šimuni. Žive u Mratinju i ima ih samo nekoliko kuća. Ranije ih je bilo i na Brljevu. Slavili su Aranđelovdan, i po tome je vjerovatno da su od Vukovića iz istog sela, ali se takvo predanje nije održalo. U Bosnu se oko 1850. godine odselila udovica Ruža sa sinovima.

Šipčići. To je velika porodica od blizu 20 kuća u selu Crna Gora, a dvije su i na Boričju. Slavili su Ignjatovdan. Po predanju, porijeklom su iz Oputne rudine, pa se od krvne osvete sklonili na Ravno, a zatim prešli u Crnu Goru, na zemlju Šuvalija, gdje su se i namnožili. Oko 1780. godine Milovan Šipčić došao je na Boričje, na miraz kod Kecojevića, i imao sinove Laza i Aleksu. Prezime su dobili po pretku, koji je bio visok i tanak kao šipka.

Škiljevići. Sada samo jedna kuća u Boričju. Po predanju su porijeklom iz Petrovića u Banjanima, odakle se davno doselio Drago Pejović, koji je imao sinove Petra, Đoka i Vojina, pa od Vojina nije ostao niko, a od Petra i Boka su svi ostali Škiljevići, kojih je do posljednjeg rata bilo više. Prezime su dobili po nekom pretku koji je bio malo škiljav. Slavili su Jovanjdan.

Škuletići. Jedna kuća u Bukšcu (Zaborje) i jedna u Duboj, koje su se u toku drugog svjetskog rata doselile iz Drobnjaka (Kugnja Njiva), i to Milovan u Dubu, i Đuro na Zaborje. Ovi Škuletići su dio velikog istoimenog bratstva koje živi u Bogetićima, u Pješivcima, odakle je jedan njihov predak sa tri sina pobjegao od krvne osvete, još u tursko vrijeme, i nastanio se u selu Previšu, u Drobnjaku. Odatle se jedan od njih preselio u Kutnju Njivu, takođe u Drobnjaku. Tamo ih je sad samo jedna kuća. Slavili su Jovanjdan „Pješiščki“ (6. oktobra, po novom kalendaru).

Šumići. Mala porodica od nekoliko kuća na Jasenu. Po predanju su ogranak Suknovića, a po jednoj verziji potomci jednog usvojenika kneza Šćepana Suknovića, koji nije imao djece. Kao i Suknovići, slavili su Nikoljdan.

*

Kao što se vidi iz ovog pregleda sadašnjih pivskih porodica, velika većina njih su u Pivi od davnina. Osnovno prvobitno ishodište mnogih pivskih porodica bile su Plužine, a zatim Orah, Stabna, Mratinje, Kruševo u Seljanima, Donje Rudinice i neka druga, odakle su se u razna vremena Pivljani širili po Planini pivskoj, selima oko gornjeg toka Vrbnice, Brljevu, Budnju itd. Pojedine kuće iz raznih porodica vremenom su se odseljavale i u druga sela, obično kupovinom zemlje ili na miraz i slično. U granične, pak krajeve, a djelimično i u njenu unutrašnjost, vremenom su se doseljavale obično pojedine kuće iz drugih, susjednih krajeva i tu se množile. Takav je slučaj naročito sa selima oko Ravnog, gdje su se najviše doseljavali susjedni Gačani, zatim sa selima u Brezanskom polju, koja su naselili stanovnici porijeklom iz susjednog Šipačna, odnosno stare Crne Gore, i sa selima u Crkvicama u koje su se doseljavale najviše pojedine kuće iz Drobnjaka (na površi) odnosno iz krajeva preko Tare (u Brijegu).

Stanje u ovom pogledu naročito se znatno i brzo mijenjalo u posljednjim decenijama, a posebno u vezi sa krupnim promjenama uopšte nakon drugog svjetskog rata. Samo u toku posljednjih tri decenije iz Pive je iščezao niz porodica, koje su tu ranije živjele, od kojih neke i vrlo znatne (Sočice, Ploščići). U tom istom vremenu, opet u vezi sa posljedicama drugog svjetskog rata, u Pivu se doselio niz novih porodica, ali obično samo po jedna ili dvije kuće.

Većina pivskih porodica u međusobnom su krvnom srodstvu, što je za neke već sasvim sigurno i određeno, ali bi dublja etnološka istraživanja vjerovatno mogla utvrditi i dalje krvne veze između njih i odrediti njihov razvoj sve do zajedničkih predaka. Drugi svjetski rat je, na žalost, oobom odnmo mnoge stare ljude, koji su o svemu tome mnogo više znali i čija bi kazivanja za takva sistematska istraživanja sada bila dragocjena, tim prije što je od toga zabilježeno vrlo malo, uglavnom na knjigama Pivskog manastira, koje su i same velikim dijelom upropašćene.

Ovaj pregled pokazao je takođe da u Pivi zbilja ima mnogo manjih porodica, odnosno posebnih prezimena. Pa ipak se nikako ne mogu složiti sa objašnjenjem koje za to daje Svetozar Tomić. On, naime, tvrdi da je to „zato što su Pivom Turci dugo upravljali i što je u njoj kroza sva vremena bilo dosta čifčija, te je turski način pravljenja prezimena, da se deca prezivaju po ocu, preovladao i potisnuo stara prezimena”. Iz izlaganja u ovom dijelu rada vidi se, međutim, vrlo jasno da su se nova prezimena stvarala bez ikakve veze sa turskom upravom, a još manje sa čifčijskim sistemom, koji je u Pivi stvarno imao veoma ograničenu primjenu, i po obimu i po trajanju. Nova prezimena su se stvarala prosto razgranjavanjem starih bratstava, po čijim su se pojedinim, po nečem karakterističnim ljudima, njegovi sinovi a zatim i dalji potomci u narodu počinjali zvati, pa je tako i ostajalo, a ranije se prezime postepeno zaboravljalo. Primjeri koje smo navodili to ubjedljivo pokazuju: Čavići, Šarci, Suknovići, Bačići, Miličići, Ušćumlići itd. Nova prezimena najčešće potiču od imeva nekog viđenijeg pretka, zatim po imenu rano ostale udovice, kao što i danas biva, ili po nekom zanatliji ili pretku sa određenom karakteristikom, čak po evropskom odijelu, i slično tome, ali nikako pod uticajem turskog načina pravljenja prezimena. U tom pogledu i u Pivi se zbivalo isto ono što i u svim ostalim susjednim crnogorskim i hercegovačkim plemenima. Uostalom, i danas smo svjedoci kako se pojedina bratstva odnosno veće porodice počinju zvati po njihovim užim granama. Primjera radi, takve su grane kod Tadića: Bjelešići, Šarovići, Švabići, Migali, Kikalji, Čolovići, Dželati, Poprijeci; kod Jovovića: Mrkojevići, Šurovići, Topuzi i drugi; kod Blagojevića: Đurovići, Jakšići, Vučetići, Srdanovići, Kusanovići i drugi, koji se unutar sela odnosno bratstva upotrebljavaju bar isto toliko često kao i njihovo opšte prezime, a tako je i kod ostalih brojnijih pivskih bratstava odnosno porodica. Veliki broj prezimena, najzad, potiče i otuda što se u Pivu, naročito u posljednje vrijeme, doseljavalo mnogo pojedinih kuća, koje su sobom unosile srazmjerno mnogo više prezimena nego što se povećavao broj stanovnika, o čemu smo se takoće iz datog pregleda mogli uvjeriti.

Treba, najzad, podvući činjenicu da u Pivi, i pored osjećanja pripadnosti plemenu, koje je vrlo jako, u narodu nema nikakvog značaja to da li je neka porodica još starinom iz Pive ili je odnekud kasnije doseljena. Nema u Pivi ničeg sličnog, na primjer, sa podjelom u Vasojevićima na storosjedioce i tzv. Ašane, podjelom koja je imala i raznih realnih reperkusija. U Pivi se svi prosto smatraju Pivljanima, s tim što ima izvjesnog ponosa kad se pripada nekom većem i uglednijem bratstvu, ali se ni to posebno ne ističe. Kao što smo rekli, tokom dugog zajedničkog života, udajama i ženidbama, zajedničkim borbama i nevoljama, Pivljani su se bili postepeno stopili u jednu čvrstu i jasno odrećenu plemensko – bratstveničku i teritorijalnu cjelinu, koja pri tom nije bila isključiva, već se skladno povezivala sa svim okolnim plemenima, a naročito sa Drobnjakom, s kojim su Pivu povezivale i zajednička isstorijska sudbina, i zajedničke borbe, i mnogostruke srodničke veze.

IZVOR: OBREN BLAGOJEVIĆ: PIVA, SANU, posebna izdanja, odeljenje društvenih nauka, knjiga 69, Beograd, 1971. Odabrao i priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić


Komentari (3)

  • Milovan Cicvaric

    Za Gagovice i njihove bratstvenike : Zapis moga imenjaka Milovana Cicvarica 10 avgusta 1836 g. :
    pisano na staroslovenskom :
    Gagovici nosi prezime od predaka svojih . Imali jednog knjaza u zemlji Hercega Stjepana . Gubernavjara Hercegova i knjaza koji se zvao Gago – Gavrilo i po ovom imenu svi se njegova familija naziva tamo zvana Gagovici pa i danas 3-4 kuca od familije u Hercegovini .

    Odgovori
  • Ješo

    Dobro veče. Moja porodica vodi poreklo od kulića iz Pive. Kulići se zovu po svom pretku Kuli, skraćeno od Kulin ili slično. Kuljo Slijepčević, od loze Branilove ( imao je braću Filipa ( otac Balandžin i deda Milijin ) i Goluba), imao je potomka, sina ili unuka, kome ne znam ime, ali znam da je nosio prezime Kulić, bio je oženjen izvesnom Jelenom ili Jelicom koju su zvali Ješa. Po njoj se prezivaju i dan danas svi Ješići iz Srbije, Crne Gore, Bih, RS i sa cijelog svijeta. Zanima me kako se zvao njen suprug i njena tri sina. Njen je suprug ubio turčina u Stabnu i njega su kasnije ubili negde 1680 i neke godine (između 1683. i 1689. najverovatnije ). Njeni sinovi su bojeći se krvne osvete, po majčinoj smrti uzeli prezime Ješić ~1699. godine i prodali su svu svoju zemlju Alaj begu Čengiću i odselili su se iz Pive. Ima li u tim manastirskim čituljama, knjigama rođenih, u pisanim izvorima, ime Ješinog muža i njenih tri sina. Hvala svima u napred. Srdačan pozdrav.

    Odgovori
  • Ješo

    Šta mi sve možete reći o Kulju Slijepčeviću, o njegovim potomcima i Jeleni Ješi Kulić, supruzi njegovog sina ili unuka? Želim saznati ime muža i trojice sinova Ješe Kulić. Godine života se podrazumevaju. Kako su se zvali tri-četiri generacije potomaka Kule Slijepčevića? I više ako znate. Hvala u napred. Pozdrav.

    Odgovori

Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top