Poreklo prezimena, selo Komogovina (Banija) Reviewed by Momizat on . Poreklo stanovništva sela Komogovina, danas opština Donji Kukuruzari, a nekada Kostajnica. Prema istraživanju Miloša Kordića u njegovoj knjizi „Azbučnik sela Komogo Poreklo stanovništva sela Komogovina, danas opština Donji Kukuruzari, a nekada Kostajnica. Prema istraživanju Miloša Kordića u njegovoj knjizi „Azbučnik sela Komogo Rating: 0
You Are Here: Home » Autori » Vojislav Ananić » Poreklo prezimena, selo Komogovina (Banija)

Poreklo prezimena, selo Komogovina (Banija)

Poreklo stanovništva sela Komogovina, danas opština Donji Kukuruzari, a nekada Kostajnica. Prema istraživanju Miloša Kordića u njegovoj knjizi „Azbučnik sela Komogovine“. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Komogovina

Nastanak sela i poreklo prezimena 

Nekada su brda oko sela bila bogata vinogradima. A seljani vinom. Kako nisu mogli to svoje vino da potroše sami, a nisu imali kome ni da ga prodaju, oni u centru sela postaviše  velike bačve i burad i na njima napisaše: Ko mnogo vina… ili Ko može vina…I ko god je prolazio kroz selo, mogao je do mile volje… I, po predanju, tako i nasta ime selu: Ko mogo vina, Komogovina.

Komogovina je posljednje selo na zapadnoj strani općina Mečenčani, Kostajnica i Donji Kukuruzari. Komagovina se smjestila ispod sjevernih obronaka gore Šamarice (najviši vrh Prisjeka 615 metara). Zauzima središnji dio i Zrinjske gore i Banije. U tom prostoru, u sredini, u pravcu istok-zapad, u dolini rijeke Sunje, koja je jedina rijeka koja izvire i uvire na Baniji, smjestila se Komagovina. Jedno od najljepših sela Banije. Selo se deli na Kordiće i Karanovce, do glavnog mosta preko Sunje, te na Žabare, Žolince i Džigere. Selo se nalazi na oko 220 metara nadmorske visine. Klima je izuzetno povoljna: selo je zaštićeno brdima od od sjevernih vjetrova.

Prvi gospodar Komagovine bio je Vuk Branković (Zmaj Ognjeni) koji je do 1465. godine živeo u Srbiji i bio turski vazal. Te godine je prešao na ugarsku stranu i borio se protiv Turaka. Na tron srpskog despota doveo ga je ugarski kralj Matija Korvin 1471. Kralj mu je darovao velika imanja na obe obale Save, kod Siska. A 1482. godine i gradove Komogovinu i Gradusu. Na ta područja, pretpostavlja se, naseljavao je srpske porodice koje su bježale sa turskih prostora. S narodom je dolazilo i sveštenstvo. Tako Jovan Rajić u Istoriji srbav, objavljenoj u Beču, 1794, govori o tome kako je kralj Matija dozvolio da 1480. Vuk naseli na posjede u Komagovini i Kostajnici oko 800 porodica srpskih ratnika. Često je boravio na Baniji. Bio je hrabar ratnik – i u narodnoj poeziji opjevan.

Po službenoj istoriji, prvi Srbi pravoslavci, došli su u Komogovinu oko 1690. godine, iz Bosne, sa mitropolitom Atanasijem Ljubojevićem i monasima iz manastira moštanice, kod Bosanske Dubice. On je bio osnivač pravoslavne Komagovine, a ne samo manastira. I postavio temelje srpskom doseljavanju i naseljavanju Komogovine i čitavog područja Banije. Kasnije su Srbi najčešće dolazili u grupama. Najviše ih je kojima bi korijeni trebali biti u Staroj Hercegovini (negde: Staroj Crnoj Gori), pa u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, Bosni. A ima ih kojima je, prema njihovoj priči, korijen na Kosovu i Metohiji. Neki su u Komagovinu dolazili sa stečenim prezimenima, a neki će ih dobiti na Baniji.

Brojni su istoričari, umetnici, hroničari, memoaristi, književnici, publicisti, novinari i drugi pisali o Komagovini ili je u svojim radovima pominjali. Koliko god ih je pisalo o Komagovini, njene istorije nema. Nema sveobuhvatne istorijske knjige ni o Baniji, ni o Banskoj Krajini, o Vojnoj Krajini, o Vojnoj granici. Kao što je nema ni o sudbini Srba u seobama do Bele Krajine, Sentandreje, Ukrajine.

Odavno je krajiška porodična zadruga otišla u zaborav. Otišlo je u zaborav i ognjište oko koga se okupljala, dogovarala, hranila i voljela čitava porodica. Ostalo je sdamo sjećanje. U selu je porodica bila temelj vaspitanja i formiranja djeteta u nešto, u nekoga, u poštenu i vrijednu ličnost. I porodici komogovljanskoj treba zahvaliti što je počela da šalje svoju djecu u škole, što ih je vaspitavala… Većina porodica u selu bile su temelj, stub, izvorište dobra u svakom svom žitelju.

Među nekadašnjim istaknutim još živim žiteljima Komogovine, svakoko treba istaći autora navedene knjige Miloša Kordića i urednika „Večernjih novosti“ Ratka Dmitrovića.

Prezimena u Komogovini:

Begović,

Borojević,

Vimpolšek,

Vučinić,

Gojsavić,

Grubješić,

Dabić,

Dmitrović,

Žižak,

Zebić,

Ilibašić,

Jasić,

Jurković,

Knežević,

Kordić,

Krivokuća,

Kutlić,

Maljković,

Marković,

Mahić,

Mirosavljević,

Pavlica,

Plavljanić,

Radešić,

Tadić,

Trninić,

Čizmić,

Šestić.

Po sjećanju pisca, ovdje se upisuju i prezimena stanovnika sela koja su pripadala Mjesnom uredu Mečenčani. Neka se nađu. S tim da su ovdje i ona komogovljanska prezimena kojih je bilo i u drugim selima. A ona su:

Agić,

Babić,

Baljak,

Banadinović,

Banjeglava,

Begović,

Birač,

Bjelajac,

Bjelanović,

Bogdanović,

Bogičević,

Bojanić,

Borojević,

Branković,

Budić,

Buinac,

Bunčić,

Vasić,

Velebit,

Verisavljević,

Vilus,

Vuga,

Vujaklija,

Vujanović,

Vukas,

Vukić,

Vukmir,

Vučinić,

Gačić,

Glumac,

Gnjatović,

Gojsavić,

Graovac,

Grnović,

Grubor,

Dabić,

Davidović,

Dejanović,

Dmitrović,

Doronjga,

Đaković,

Đermanović,

Đuklić,

Đurić,

Živanović,

Žilić,

Zebić,

Zec,

Zečević,

Zrnić,

Ilibašić,

Ilić,

Inđić,

Ićinović,

Jandrić,

Japranin,

Jasnić,

Jurić,

Jurković,

Kajgana,

Kalinić,

Karavidić,

Kerajica,

Kesić,

Kladarin,

Kljaić,

Knežević,

Kovačević,

Korasić,

Kordić,

Kremenović,

Kresojević,

Krnjaić,

Krošnjar,

Kuruzar,

Lazarević,

Lazić,

Lovrenović,

Lončarević,

Lotina,

Ljubušić,

Maljković,

Marjanović,

Martić,

Maslovara,

Matijašević,

Milešević,

Miličević,

Milovanović,

Milojević,

Miljević,

Miočinović,

Novaković,

Nožinić,

Nukić,

Obradović,

Obrenović,

Ovrlinić,

Ognjenović,

Odribožić,

Ostojić,

Očigrija,

Pajagić,

Pauković,

Plavljanić,

Poznanović,

Polimac,

Preradović,

Pribičević,

Radić,

Radmanović,

Radošević,

Rajković,

Rajšić,

Ranić,

Ratković,

Rebić,

Reljić,

Rogulja,

Roksandić,

Runjaić,

Rustinac,

Sanković,

Svilokos,

Sekulić,

Silić,

Slavuj,

Sladić,

Srbljanin,

Stojić,

Strižak,

Studen,

Sušić,

Tarbuk,

Tomašević,

Trninić,

Ćorić,

Cvetković,

Colić,

Crnobrnja,

Crnojević,

Čavić,

Čekić,

Čizmić,

Šerbedžija,

Šolić,

Šolak,

Štrbac.

U nekadašnjem manastiru Komogovina, u periodu 1723-1730. godine, delovala je jedina ikonopisačka škola čiji se radovi odlikuju čvrstim vezivanjem za tradicionalni ikonopis Balkana. Tačna godina podizanja manastira u Komagovini ne zna se (negde se pominje 1683. godina). Po Manojlu Grbiću, to je 1693. godina. Za vrijeme boravka u Rusiji, 1715. iguman manastira Komagovine, Teodor Tintorović, i jeromonah Rafailo dobili su od Danila Petrovića Njegoša, koga su zatekli u Rusiji, 12 mineja i drugih knjiga kao dar za manastir. To je bilo najranije razdoblje školstva.

Među učiteljima i profesorima u Kostajnici, Mečenčanima  i u Komogovini pominju se:

Marjan Vimpolšek, prof.

Momčilo Momo Kremenović,

Milan Kuzmanović, direktor,

Petar Ananić, direktor.

Nastavnici i učitelji:

Slavka Tomašević,

Nikola Šarengaća,

Rade Pribićević,

Marija Ananić,

Vojo Borojević,

Momčilo Momo Vukić,

Đuro Grnović,

Danica Dragić,

Ankica Kuzmanović,

Dušanka Obradović,

Dragan Srbljanin,

Jasna Srbljanin…

SRPSKI DOBROVOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU:

Dabić Tanasije Mihajlo

Dabić Stevana Mirko,

Dabić Adama Nikola,

Dabić Đure Vasilije,

Dabić Miloša Vojislav,

Kordić Mije Savo,

Mirosavljević S. Đuro,

(D)Mitrović Ješe Miloš,

Trninić Damjana Petar

(iz knjige Dobrovoljci sa Banije u ratovima 1912-1918. Stane Nidžović Džakule). Vjerovatno je iz Komogovine bilo još dobrovoljaca. Sa područja Banije prijavilo se i učestvovalo u Prvom svjetskom ratu u srpskim jedinicama 1.825 dobrovoljaca. Među njima je bilo i dobrovoljaca iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Rusije, koji su bili rodom i sa Banije. Mnogi su zauvijek ostavili živote po ratištima Srbije, po planinama Albanije, u morskim dubinama, na Solunskom frontu…

Interesantno je da u Komogovini, kao i na Kosovu, još cvetaju crveni božuri.

Nosioci Partizanske spomenice 1941. godine su:

Danica Gojsavić,

Petar Dabić,

Petra Dabić,

Ilija Dmitrović,

Milorad Kordić,

Mirjana Kordić,

Branko Trninić i

Milan Trninić, jedini general iz sela.

Koliko li su žrtava  Srbi (i Komogovljani, naravno) dali za odbranu Evrope i katoličanstva, za jugoslovenstvo Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije? Ne, nema istorije Komagovine. Nema ni mnogo važnijih srpskih istorija. Jer Srbi još uvijek imaju takozvanu službenu istoriju. I još uvijek se spore oko toga kada su došli na prostore Balkana, da li su došli kao što službeno piše kada su i otkud došli… Istina je potrebna Srbima. I ne samo njima. Istina koju bi učeni istoričari istražili i napisali. Mi veoma slabo poznajemo svoju istoriju. Do ovih ratova nismo ni znali gdje nas je sve bilo na prostorima Jugoslavije. Ali sad bar znamo gdje nas nema.

Komagovina još uvek živi raseljena od Islanda do Australije. I ona ćuti i osluškuje šum daljine, šum sjećanja na svoje pretke, šum svoga groblja u Žiškovcu, šum Oluje i, možda, šum nekih novih seoba. Ćuti i osluškuje, bez nostalgije, bez tuge, bez mržnje. Zagledana u nebo: u plavu tačku Usuda, u sredini, u krugu, kakvog je sanjao i Miloš Crnjanski u svojim Seobama. U krugu kome nikad nije bilo ni kraja ni početka.

IZVOR: „Azbučnik sela Komogovina“ – Miloš Kordić, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2014, strana 360.

Odabrao i priredio: Vojislav Ananić


Komentari (17)

  • vojislav ananić

    Imena i prezimena banijskih Srba (1)

    Izvor: M. Kordić; Banija Online

    Kultura
    sreda, 25 januar 2017 20:12

    Nešto kao uvodno slovo

    Imena banijskih Srba, a od njih počinjem, i onih prognanih, etnički očišćenih, i onih koji su ostali i onih koji su se vratili, mijenjala su se kroz istoriju – nekad brže i brojnije, a nekad sporije i rjeđe. I ponekad pod uticajima drugih, posebno okupatora, a ponekad, bogme i češće, i u skladu, modernim rječnikom (engleskim) rečeno, s trendovima. Odnosno u skladu s „modernim vremenima“, čaplinovski rečeno. Uostalom, kao i kod drugih naroda. Nisu Srbi u tome bilo kakva iznimka. Ali su kroz sva ta vremena, kroz sve te protekle seobne i u gotovo neprestano ratne, graničarske vjekove, čuvali i svoja tradicionalna imena. Od kojih mnoga na Baniji nisu samo srpska: ima i Hrvata sa imenima Dragan, Marko, Milan, Nikola, Petar, kao i Aleksandar, Branislav, Vladimir, Zoran…

    Godinama pretražujući po knjigama, spisima, raznim dokumentima (čuvajući i zauvijek gubeći mnogo toga sakupljenog), ali krstareći i Banijom i kojekude po nekim drugim krajevima i zemljama, bilježio sam, pa i pamtio ponešto, između ostalog banijskog, i imena i prezimena srpskog naroda Banije. S jedinim nakanom da se ne zaborave, da ostane nešto od toga zapisano, upamćeno. Pa sam nailazio, recimo, pored imena Luka, Milan, Nikola, Petar… i na stara imena, posebno u knjigama, spisima i raznim publikacijama, i crkvenim, takođe, iz 19, 18. i ranijih vjekova. I to uglavnom na muška imena (ženska su u većini kao i ova, u ovom popisu, u nastavku teksta), od kojih neka i navodim:

    Avakum, Aleksije, Anastas, Anatolije, Aron, Atanasije… Bogosav, Bogoslav… Vidak, Vikentije, Vićentije (neko će reći da je to jedno te isto ime – nije: našao sam i jedno i drugo baš tako napisano; i nije ovdje jedino), Vujica, Vukola… Gavril, Genadije, Georg, Gerasim, Gervasije, Gliša… Dako, Dijonisije, Dionizije, Dojčin… Isaija, Isaije, Isak… Janićije, Jefrem, Jeftimije, Joakim, Joanićije… Kiril, Kirilo, Kozma, Krsta… Meletije, Mihat (pretpostavljam: Mijat)… Nikodim… Petronije, Pilip, Prerad… Radak, Radič, Radojica, Radonja, Radoš, Rafailo, Rafajilo… Sofronije… Teodosije, Teofan, Teofilo… Hraniša…

    I banijska srpska imena, kao i imena Srba u Srbiji i Srba u rasijanju, potiču s mnogo izvora, mnogog su porijekla, kao, na primjer:

    hrišćanskog (svetopisamskog – i staro i novozavjetnog): Adam, Ana, Dimitrije, Eva, Jovan, Luka, Marija, Nikola, Petar…

    slovenskog, muška: Bogdan, Veljko, Dušan, Đorđe, Milan, Miloš, Nemanja (kod Milana Radeke Nemanja je i sirijskog), Strahinja… i ženska: Milica, Nevena, Tijana…

    imena srpskih vladara, junaka i uopšte pojedinih istorijskih ličnosti: Vuk, Vukašin, Đorđe, Ivan, Jelena, Lazar, Marko, Milica, Miloš, Mihajlo, Nemanja, Sava, Stefan…

    pa dragog: Draga, Dragan, Dragana, Dragomir, Dragoslav, Dragutin…

    milog: Mila, Milan, Mile, Milica, Milka, Milovan, Milosav…

    mirnog: Milomir, Milomirka, Mira, Mirjana, Mirko, Miro, Miroslav, Miroslava…

    radnog (vrijednog, marljivog): Rada, Rade, Radmila, Radovan, Radojica, Radojka, Radomir, Radoslav…

    pa tu su imena kojima su korijeni grči: Aleksandar, Arsenije, Vasilije, Gnjatija, Damjan, Jelena, Lela, Kosta Sofija…

    pa latinski: Ignjatije, Natalija… itd.

    Kroz istoriju je bio čest običaj da se imena djeci daju po imenima djedova i baka. Toga i danas ima. A ima slučajeva da roditelji djeci, uglavnom muškoj, daju svoje, to jest očevo ime. Takođe je često, i u srpskoj je pravoslavnoj tradiciji (i kod katolika, takođe) da djeci imena daju kumovi…

    Ima toga oko imena i u vezi s njima još mnogo štošta. Čitave su to nauke, od kojih je i mnogo toga objavljeno u knjigama, stručnim časopisima i u drugim publikacijama, spisima… Ali ovaj tekst, kome je izvorište i u nekima od njih (trebalo bi dosta prostora da se to sve pobroji i spomene, ja više i ne znam otkud sam nešto od toga i „vadio“, a ovo i nije bilo kakav naučni rad), pisan je isključivo da podsjeti, sjeti i da se sačuva nešto od toga što je bilo i što jeste i srpsko na Baniji i sa Banije. S tim da je sve ovo što je napisano – nepotpuno, nešto vjerovatno i netačno. Pa može da se dopunjuje, objašnjava, ispravlja…

    Najčešća i česta muška imena u 20. vijeku

    Adam, Aleksa, Andrija… Bogdan, Božo, Borjan, Boško, Branko… Vasilije, Vasilj, Vaso, Veljko, Vojislav, Vojo, Vujo… Gajo, Gojko… Damjan, Dmitar, Dragan, Dušan… Đorđe, Đuro… Živko… Ilija… Jandrija, Janko, Jovan, Jovica, Jovo, Josif, Joco… Kuzman… Lazar, Lazo, Luka… Ljuban, Ljubiša… Marko, Matija, Milan, Mile, Milovan, Milorad, Miloš, Milutin, Miodrag, Mirko, Mitar, Mićo, Mihailo, Mihajlo, Mišo… Nebojša, Nenad, Niko, Nikola… Obrad, Ostoja… Pavao, Pavle, Pajo, Pero, Petar… Rade, Radomir, Ranko… Sava, Savan, Savo, Svetozar, Simo, Slavko, Stanko, Stevan, Stevo, Stojan… Tanasije… Uroš… Filip…

    Rjeđa, rijetka i veoma rijetka muška imena u 20. vijeku

    Avram, Aleksandar, Ananije, Anđelko, Antonije, Aranđel, Arsenije, Aćim, Aćo…
    Blagoje, Blažo, Božidar, Borivoje, Borislav, Boro, Brane, Branislav, Bude, Budiša…
    Valerijan, Velizar, Velimir, Vid, Vido, Vidojko, Vladimir, Vlado, Vojin, Vujadin, Vukadin, Vukman… Gavrilo, Gavro, Gašo, Georgije, Gerasim, Gligo, Gligor, Gligorije, Glišo, Gnjatija, Golub, Grujo… David, Dane, Danilo, Despot, Dimitrije, Dragić, Dragiša, Dragoljub, Drago, Dragomir, Dragoslav, Dragutin, Draško, Drenislav, Drenko, Dujo, Duško… Đuka, Đukan, Đurađ, Đuran, Đurica… Žarko, Živojin, Života… Zoran… Ivan, Ivota, Ignjat, Ignjatije, Iso… Jadran, Jakov, Jandro, Jevrem, Jeremija, Jevto, Jefto, Ješo, Josip, Josif, Jocan… Kojo, Konstantin, Kosta, Kristivoj, Krstivoje, Krsto… Lovro… Ljubo, Ljubomir, Ljubinko… Majo, Maksim, Mane, Manojlo, Marijan, Matija, Maćan, Medo, Mijajlo, Mijat, Mijo, Mikan, Miladin, Milenko, Milivoj, Milić, Milo, Milosav, Miljenko, Miljkan, Miroljub, Miroslav, Mito, Mićan, Mjajlo, Mojan, Mojica, Mojkan, Mojo, Mojsija, Mojsije, Momir, Momo, Momčilo… Nedeljko, Nedjeljko, Neđeljko, Nina, Novak… Ognjen, Ozren… Pavo, Pane, Pantelija, Paša, Perica, Petko, Predrag, Proko, Prokopije… Radenko, Radovan, Radojica, Radoman, Radoslav, Rajko, Ratko, Risto, Rodoljub, Rođo… Samojlo, Samuilo, Samujlo, Svetislav, Sveto, Simeun, Simica, Siniša, Slobodan, Spaso, Spasoje, Srđan, Sreten, Stepan, Stojša, Straho, Strahonja… Tadija, Tanasija, Teodor, Tešin, Tešo, Timo, Todor, Toma, Tomaš, Tomo, Tošo, Trivun, Trifko, Trifun…Ćiro… Uglješa, Uroš… Cvetko, Cveto, Cvijan, Cvijeto, Cvijo… Čedo, Čedomir… Štefan…

    Češća i poneka „modernija“ muška imena, od početaka sedamdesetih godina prošlog vijeka

    Od početaka sedamdesetih godina prošlog vijeka pa nadalje, roditelji na Baniji, kao i oni koji su devedesetih godina prognani tokom građanskog rata i etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, a rodom su sa Banije, davali su i još uvijek daju djeci i ova imena:

    Bojan, Vanja, Vuk, Goran, Davor, Damir, Danko, Darko, Dražen, Dubravko, Željko, Zlatko, Igor, Jadranko, Jakša, Nemanja, Robert, Saša, Slaven, Stefan, Tihomir…

    A kakvih će imena još biti tokom procesa dalje asimilacije onih koji su ostali ili se vraćaju, to može samo da se pretpostavi. Primjeri u Zagrebu, Osijeku i drugim gradovima u Hrvatskoj potvrđuju da proces asimilacije već prilično dugo traje. Naravno, svako ima pravo da odlučuje o sebi, za sebe… Ime ne čini čovjeka čovjekom, ali čini narod narodom.

    Povratak starijih, tradicionalnih srpskih imena

    Krajem osamdesetih godina tog 20. vijeka pa naovamo neka imena se vraćaju, odnosno sve češće se, posebno kod prognanih, odnosno kod etnički protjeranih Srba, bilježe starija, tradicionalna srpska imena (ta je pojava sve prisutnija i kod Srba u Srbiji):
    Dušan, Jelena, Lazar, Marko, Milan, Milica, Miloš, Nikola, Petar, Ranko, Sara, Sofija, Uroš…

    Ženska imena – iz starih vremena i iz 20. vijeka

    Ana, Anđa, Anđelija, Anđelka, Anenija, Anica, Anka, Ankica, Anoša… Bogdanka, Božana, Boja, Bojana, Bojka, Borjanka, Borislava, Borka, Bosa, Bosiljka, Branislava, Branka, Brankica… Vasilija, Vera, Verica, Vuka, Vukica, Vukosava… Grozda, Grozdana… Davina, Dana, Danica, Danka, Dara, Darinka, Desa, Desanka, Draga, Draginja, Dragica, Drena, Duša, Dušanka… Đuka, Đurđa, Đurđica… Eva, Evica… Živana, Živka, Živkica… Zdravka, Zora, Zorica, Zorka… Ilinka… Javorka, Jagoda, Janja, Jasenka, Jevrosima, Jeka, Jela, Jelena, Jelisaveta, Jelica, Jelka, Jovanka, Joka, Jula, Julika, Julka… Kata, Katarina, Koviljka, Kosa, Kosara… Lela, Lepa, Leposava… Ljepa, Ljeposava, Ljuba, Ljubinka, Ljubica… Manda, Mara, Marija, Marica, Maca, Mika, Mila, Mileva, Milena, Milica, Milka, Milkica, Milomirka, Milosava, Milja, Miljka, Mira, Mirjana, Mica… Nataša, Nevenka, Nena… Olga, Olgica… Pava, Petra… Rada, Radmila, Radojka, Rana, Ranka, Ruža, Ružica… Sava, Saveta, Savka, Sara, Seka, Slavica, Slavka, Smilja, Smiljana, Smiljka, Soka, Sofija, Staka, Stana, Stanica, Stanka, Stevanija, Stevka, Stefanija, Stoja… Cveta, Cvetanka, Cvijeta…

    Sve češća ženska imena, od početaka sedamdesetih godina 20. vijeka

    Kao i spomenuta muška, od početaka sedamdesetih godina prošlog vijeka bilježe se i sve češće se javljaju i ova, novija, „modernija“, ali i neka gotovo zaboravljena ženska imena:

    Adrijana, Aleksandra, Anđela, Anita, Anja… Biljana, Biserka… Valerija, Vedrana, Vesna, Vikica, Višnja… Gala, Galja, Goranka, Gordana… Davorka, Daliborka, Dalija, Danijela, Daša, Dejana, Dina, Dorotea, Dragana, Dubravka, Dunja, Duška… Ela, Elena, Ema, Emilija, Ena… Žaklina, Žana, Željka… Zlata, Zlatica, Zorana… Iva, Ivana, Ivona, Isidora, Irena, Irina, Irma… Jadranka, Jana, Jasmina, Jasminka, Jasna, Jovana… Kalina, Kaća, Koraljka, Korana, Kristina… Lada, Lara, Lea, Lena, Lenka, Lidija, Lorena… Ljerka, Ljilja, Ljiljana… Maja, Maša, Mia, Milana, Mina, Minja, Mirela, Morana… Natalija, Nevena, Nedeljka, Nedjeljka, Neđa, Nela, Nia, Nikoleta, Nikolina, Nina… Olivera, Olja… Rea… Sabina, Sanda, Sandra, Sanela, Sanja, Sara, Svetlana, Svjetlana, Selena, Simona, Simonida, Slađa, Slađana, Sloboda, Slobodanka, Sonja, Spomenka, Srna, Stanislava, Stanka, Staša, Suzana, Sunčica… Tajana, Tamara, Tanja, Tara, Tatjana, Tea, Tijana, Tina, Tihana… Una… Hristina… Cvetana…

    Izvor: Internet

    Odgovori
  • vojislav ananić

    Imena i prezimena banijskih Srba (2)

    Izvor: M. Kordić; Banija Online

    Kultura
    nedelja, 29 januar 2017 16:28

    O prezimenima, ukratko

    Srpska prezimena na Baniji stara su koliko je staro i postojanje Srba na/u njoj. A to postojanje ne mjeri se samo s tri ili četiri posljednja vijeka – ono je i mnogo starije.

    Neka prezimena Srbi su donijeli u banijske krajeve tokom seoba, neka su prihvatana po dolasku, neka su upisivana „na svoju ruku“ od strane okupatora, u čemu su Austrougari bili nenadmašni.

    Bezbrojni su izvori nastanku i prezimena: u hrišćanstvu, u imenima, u biljnom i životinjskom svijetu, u običajima, psihološkim stanjima, stvarima, toponimima…

    Neki su Srbi prihvatali i katoličku vjeru, a onda postepeno prelazili i u hrvatski etnikum i tako postajali Hrvati. Ali su im prezimena najčešće ostajala ista. O čemu, između ostalog, pored mnogobrojnih činjenica u istorijskoj literaturi, naučno potvrđenih činjenica, svjedoče i brojna zajednička a srpskih korijena prezimena na Baniji. Kao, na primjer, prezimena: Abramović, Babić, Bašić, Vidović, Vuković, Grčić, Damjanović, Jovanović, Kovačević, Malbašić, Marković, Medić, Orlić, Pešut, Radić, Stanić, Stojanović, Filipović i druga.

    Danas mnogih srpskih prezimena na Baniji više nema: uništili ih ratovi 20. vijeka. Posebno genocid nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, pa građanski rat i etničko čišćenje Srba iz Hrvatske od 1991. do 1995. godine…

    O istoriji prezimena banijskih Srba, o njihovom porijeklu, čiji su izvori mnogostruki i mnogoznačni, pisano je dosta, a vjerujem da će se i pisati.

    A prezimena u ovom tekstu pronalazio sam, kao i imena, na raznim stranama: u knjigama, zbornicima, stručnim radovima, crkvenim knjigama, pojedinim novinskim i publicističkim tekstovima (bez mnogo čega od toga zauvijek sam i ostao), a nešto sam „vadio“ i iz ličnog poznavanja i pamćenja te materije. Stoga literaturu i ne navodim, jer ovo, kao i kod imena, nije bilo kakav naučni rad, a svima od kojih sam godinama „kraduckao“, od srca zahvaljujem. Pa neka to drugi čine i od mene.

    I uvjeren sam da ima prezimena pogrešno napisanih, da ima i onih kojih ovdje nema, da ih ima koja će izazivati zbunjenost, kao neka koja sam pronalazio u različitim oblicima, na primjer: Đermanović, Džermanović, Karaica, Karajica, Keraica, Kerajica, Kebdžija, Kevdžija, Kepdžija, Mađarac, Madžarac, Kovijanić, Kovjanić, Čuča, Ćuća, Šaša, Šašo, itd.

    Nauci ostaje da se bavi ovom temom. A meni je bio isključivi cilj, godinama se baveći Banijom, da sakupim na jednom mjestu što više prezimena banijskih Srba. Pa sam ih sakupljao. Bez bilo kakve druge namjere. Osim namjere, kao i sa imenima, ponavljam, da se sačuvaju, da se ne zaborave. I sad oni koji ih znaju još – neka dopunjavaju, ispravljaju, tumače. Redakcija ovog Sajta i autor biće zahvalni svakome ko svojim prilogom doprinese ovoj temi.

    A sada prezimena, po azbučnom redu:

    Abramović, Avramović, Agić, Adamović, Ajduković, Akik, Alagić, Aluga, Ananić, Andasura, Andrijević, Anđelić, Antešević, Anić, Antonić, Arambašić, Arbutina, Aćimović, Adžić…

    Babac, Babić, Babočajić, Badnjak, Badovinac, Badrić, Baždar, Baić, Bajić, Bajlović, Bajčetić, Bakić, Bakrač, Bakšić, Balaban, Balać, Balač, Balobabić, Balorda, Baltić, Baljak, Bamburać, Bandur, Banić, Banović, Banjanac, Banjanin, Banjanin-Dodoš, Banjac, Banjeglav, Banjeglava, Barać, Barjaktarević, Basara, Basrak, Basta, Batalo, Batina, Batinić, Batnoga, Batnožić, Bačić, Bašić, Bevandić, Begović, Beić, Bejić, Bekić, Beko, Benak, Benjeglav, Bera, Beraja, Berberović, Berisavljević, Berić, Beronja, Beč, Bižić, Bijelić, Bila, Bilanić, Birač, Biskupović, Biuković, Biškupović, Bjelajac, Bjelan, Bjelanović, Bjelac, Bjelić, Blagojević, Blanuša, Bobera, Boberić, Boganović, Bogdanović, Bogičević, Bogović, Bogojević, Bogunović, Bodilović, Bodlović, Bodulović, Božić, Bojanić, Bojić, Bojčetić, Bojčina, Bokan, Boloban, Boltužić, Boljanić, Bomeštar, Borić, Borković, Borovac, Borojević, Boromisa, Borota, Borčić, Bosanac, Bosnić, Bošnjak, Boščanin, Bradara, Bradarić, Brajević, Brajenović, Bralić, Bramić, Branković, Brdar, Brđanin, Breka, Brkić, Brkljačić, Brković, Bronzić, Budimir, Budimirović, Budimlija, Budić, Buzažić, Buzadžić, Buinac, Bujinac, Bukarica, Bukva, Bukvić, Bukudur, Bulat, Bunić, Bunčić, Bunjac, Bunjevac, Bursać, Bućan…

    Vagić, Vajagić, Vanić, Vanlema, Vanura, Vasiljević, Vasić, Vejnović, Vekić, Velebit, Velebić, Velisavljević, Verisavljević, Veljača, Veselinović, Vesić, Večerko, Vidaković, Vidnić, Vidović, Vidojević, Vidra, Vijuk, Vila, Vilenica, Vilić, Vilus, Viničević, Vinčić, Vitković, Vitorac, Vicković, Višnjić, Vladetić, Vladić, Vladušić, Vlaisavljević, Vlajković, Vlajnić, Vlatković, Vojnović, Vorkapić, Vrabčević, Vraneš, Vranešević, Vranešić, Vranjanin, Vračar, Vračarević, Vrga, Vrlinić, Vrhovac, Vrhovec, Vuga, Vuišak, Vujaklija, Vujaklija-Juzbašić, Vujaković, Vujanić, Vujanović, Vujasin, Vujasinović, Vujatović, Vujašković, Vujinić, Vujić, Vuičić, Vujičić, Vujčić, Vukadinović, Vukas, Vukelić, Vukić, Vukičević, Vukman, Vukmanović, Vukmir, Vukmirović, Vuković, Vukojević, Vukosavljević, Vukotić, Vuksan, Vuksanović, Vukšić, Vule, Vuletić, Vulić, Vurdelja, Vuručević, Vučenović, Vučetić, Vučinić, Vučinović, Vučković, Vušak…

    Gavrilović, Gagić, Gazibara, Gajić, Galijaš, Galić, Galjen, Gaćeša, Gačić, Gvozdenić, Gvozdenović, Gvoić, Gvojić, Glavaš, Glavaš-Kolarević, Glavčaničić, Glamočlija, Gledić, Glodić, Glumac, Glušac, Glušić, Gnjatić, Gnjatović, Gojsavić, Gojsević, Gojsović, Goleš, Grabić, Grabundžija, Gravorić, Graić, Grbić, Grabljanović, Grebeljanović, Graić, Graovac, Graorac, Grebljanović, Griva, Grković, Grmuša, Grnović, Grubić, Grubišić, Grubješić, Grublješić, Grubor, Gruborović, Gruić, Grujić, Grčić, Gugleta, Gučić, Guteša…

    Dabić, Davidović, Davorija, Dazgić, Daić, Dakić, Daković, Damjanić, Damjanović, Danić, Devetak, Dević, Dedić, Dejanović, Delić, Demić, Demonja, Despot, Divjak, Divjakinja, Divljakinja, Didulica, Dijaković, Diklić, Dimović, Dmitrović, Dobrečević, Dobrijević, Dobrić, Dobruša, Dodoš, Dokman, Dokmanović, Doktorko, Domazet, Doronjga, Dotlić, Došen, Dragaš, Drageljević, Dragić, Dragić-Kijuk, Dragičević, Dragišić, Dragović, Dragojević, Dragojlović, Dragosavljević, Dražić, Drakulić, Drača, Drašković, Drezga, Drezgić, Drekić, Drljan, Drljača, Drobnjak, Dugandžija, Dudunić, Dukić, Dulikrava, Dunavić, Dunavčić, Dupalo, Dupor, Duran, Durlama, Durman…

    Đajić, Đaković, Đedović, Đekić, Đerić, Đermanović, Đokić, Đordaš, Đukić, Đuman, Đunišić, Đurđević, Đurasinović, Đurašinović, Đurisimović, Đurić, Đuričić, Đurlena, Đurletić, Đustebek…

    Egić, Eić, Erak, Eraković, Eremija, Erečković, Erkalović, Erceg, Ercegovac,
    Eškenić, Ećim, Ećimović…

    Žakula, Žarković, Žegarac, Želić, Živanović, Živković, Žigić, Žižak, Žikić, Žilić, Žica, Žrakić, Žunić, Žutić…

    Zagorac, Zaklanac, Zatezalo, Zaučan, Zvonić, Zvrkan, Zgonjanin, Zdjelar, Zebić, Zeković, Zelenković, Zec, Zečević, Zinaja, Zinoja, Ziron, Zlakas, Zlatanović, Zlatović, Zlokapa, Zlokas, Zlonoga, Zloča, Zmijanac, Zolić, Zorić, Zorkan, Zorko, Zorović, Zorojević, Zrakić, Zrinjanin, Zrnić, Zubanović, Zuber…

    Ivanić, Ivanišević, Ivanković, Ivanović, Ivatović, Ivičić, Ivković, Ivošević, Ivčić, Igić, Ignjatić, Ilibašić, Ilijević, Ilić, Inđić, Ićitović…

    Jaglić, Jazavac, Jaić, Jajić, Jakovljević, Jakovović, Jakšić, Jalijaš, Jandrić, Janić, Janković, Janošević, Januzović, Janus, Jančić, Janjanin, Janjatović, Janjić, Japić, Japranin, Jaranović, Jaredić, Jarić, Jasenovčanin, Jasić, Jasnić, Jednak, Jekić, Jelača, Jelisavac, Jelić, Jelić Grnović, Jeličić, Jelkić, Jelovac, Jelovina, Jeremić, Jerenić, Jerković, Jovanić, Jovanović, Jovašević, Jović, Jovičić, Joka, Jokić, Joković, Josić, Jugović, Juzbašić, Juić, Jungić, Jurišić-Paprika, Jurčić…

    Kajgana, Kajganić, Kakrlja, Kalaba, Kalambura, Kalanja, Kalinić, Kantar, Karavidić, Karaica, Karajica, Karapandža, Karić, Karlović, Kasap, Kasapa, Katalina, Katić, Kačar, Kebdžija, Kevdžija, Keić, Kekec, Kekuš, Kelebuda, Keleuva, Kemfilija, Kepčija, Keraica, Kerajica, Kesić, Kesonja, Kecman, Kiuk, Kijuk, Kladar, Kladarin, Klarić, Klašnja, Klipić, Klisurić, Klobučar, Kljaić, Kljajić, Knežević, Kovarbašić, Kovarbošić, Kovač, Kovačević, Kovijanić, Kovjanić, Kovljanić, Kozić, Kojić, Kokanović, Kokić, Kokotović, Kolak, Kolar, Kolarević, Kolarić, Koleda, Kolundžija, Kolundžić, Koljaja, Komljenović, Komljenović-Kostić, Kondić, Končar, Konjević, Kopun, Korasić, Korać, Kordić, Korica, Kosanović, Kosijer, Kosić, Kosovac, Kosović, Kosojević, Kostreš, Kotaran, Kotaranin, Kotur, Kodžić, Košpenda, Košutić, Kraguljac, Krajčinović, Kralj, Krasulja, Krbavac, Kremenović, Kresić, Kresojević, Kreća, Krešić, Krivaić, Krivokuća, Krivošija, Krković, Krneta, Krnjaić, Krnjaja, Krnjajić, Krošnjar, Krstinić, Krstić, Kruljević, Krunić, Krupljan, Krupljanin, Kruška, Kuzmanović, Kuka, Kukavica, Kukić, Kukoleča, Kukolj, Kukulja, Kulović, Kulundžija, Kuljan, Kuprešanin, Kurepa, Kurljaja, Kuruzar, Kutara, Kutlić, Kučuk, Kušić…

    Izvor: Internet

    Odgovori
  • vojislav ananić

    Imena i prezimena banijskih Srba (3)

    Izvor: M. Kordić; Banija Online

    Kultura
    četvrtak, 02 februar 2017 18:48
    Nastavak

    Lađević, Lazan, Lazarević, Lazić, Lalić, Landup, Lapčević, Lacković, Latin, Latrija, Lelić, Lemić, Letić, Letica, Livun, Likar, Lipar, Lisica, Litra, Ličanin, Ličina, Lovrenović, Lovrić, Lončar, Lončarević, Lotina, Lukač, Lukačević, Lukić, Lumija…

    Ljiljak, Ljubinković, Ljubičić, Ljubišić, Ljubović, Ljubojević, Ljubojević-Pavlović…

    Mađar, Mađarac, Mazalica, Majkić, Majstorović, Malača, Malbaša, Malbašić, Malević, Malenčić, Malešević, Malivuk, Malinić, Maljković, Mamić, Mamuzić, Mandić, Manić, Manojlović, Marin, Marinković, Marić, Maričić, Marjanović, Markiš, Marković, Martinović, Martić, Marušić, Marčetić, Maslovara, Matijašević, Matijević, Matić, Matković, Macakanja, Macanović, Macut, Mačak, Madžarac, Mašala, Mašić, Meandžija, Medaković, Medaković-Bojić, Medvednjak, Medić, Menićanin, Mesar, Metikoš, Mećava, Mijanović, Mijatović, Mijuk, Mikašinović, Mikelić, Mikić, Mikičić, Mikulić, Milakara, Milaković, Milanković, Milačević, Milašinović, Milenković, Miletić, Milešević, Milinković, Milić, Milićević, Miličević, Miličić, Milković, Milobratović, Milovadić, Milovanović, Milovča, Milojević, Milošević, Milunić, Miljević, Miljenović, Miljković, Miljuš, Mimić, Minić, Miodrag, Miočinović, Mirilović, Mirić, Mirković, Mirlović, Mirović, Mirosavljević, Misirača, Mitić, Mitrović, Mihajlović, Mihaljčić, Micić, Mičić, Mišljenović, Miščević, Mladenović, Mlađenović, Momić, Momčilović, Monić, Moravac, Mrazovac, Mraković, Mraković-Vujić, Mraović, Mrvoš, Mrđenović, Mrkalj, Mrkanović, Mrkobrada, Mrkonja, Mrkonjić, Mrkšić, Muždeka, Muidža, Munić, Murić, Musić, Musolin, Musulin…

    Navala, Narančić, Nevajda, Nenadić, Nesvanulica, Nestorović, Nijemčević, Nikolić, Nikšić, Nišević, Novaković, Novalić, Novković, Nožinić, Nužda, Nukić…

    Njemčević…

    Oblaković, Obradović, Obrenović, Ovrlinić, Ovuka, Ognjenović, Ogrizović, Odribožić, Oljača, Omazić, Opajić, Opalić, Opačić, Opačić-Pašić, Oreščanin, Orlić, Orlović, Ostojić, Očigrija…

    Pavić, Pavković, Pavlić, Pavlica, Pavlović, Pađen, Paić, Pajagić, Pajić, Palamar, Palančanin, Panić, Pantelić, Panjković, Papić, Paprika, Paprica, Paripović, Paspalj, Pauković, Paunić, Paunović, Pašić, Peić, Pejić, Pejaković, Perenčević, Perić, Perošević, Petković, Petrinjac, Petrović, Pećanac, Peškir, Pešut, Pjevalica, Pjevac, Plavljanić, Plavljenić, Plavšić, Podrić, Podunavac, Poznanović, Pojić, Pokrajac, Polimac, Polić, Polovina, Poljak, Popara, Popović, Poropatić, Počuča, Poštić, Pošutić, Pralica, Prerad, Preradović, Prečanica, Pribićević, Pribičević, Prigmiz, Prijić, Priljeva, Prisić, Prica, Prodanić, Prodanović, Prošić, Prusac, Puača, Puzić, Pulić, Puljić, Pundrić, Pupić, Pustinja, Putnik, Putniković, Puhača, Pucar, Puškar, Puškarević…

    Rabljenović, Ravaja, Radaković, Radanović, Radasović, Radelić, Radetić, Radešić, Radić, Radičanin, Radišević, Radišić, Radmanović, Radović, Radovanović, Radojičić, Radojčević, Radojčić, Radomirović, Radosović, Radošević, Radujković, Radulović, Radunović, Rađenović, Raić, Raišić, Rajković, Rajlić, Rajčević, Rajšić, Rak, Rakas, Rakasović, Raketić, Rakić, Ranitović, Ranić, Rankov, Ranjak, Ratković, Rebić, Rebrača, Rebuš, Regić, Relić, Relić-Runjaić, Reljić, Renda, Repak, Repac, Resanović, Rešković, Rkalović, Rovaja, Rogić, Rogulja, Rodić, Rožina, Roknić, Roksandić, Rudan, Rudež, Rudić, Rula, Runjaić, Runjajić, Rusić, Rustinac, Rustinjac, Ručnov, Rušnov…

    Sablić, Sabljić, Savić, Samarđija, Samardžija, Samac, Sanader, Sanković, Santrač, Sarap, Sarapa, Sartijan, Svilokos, Svrabić, Svrzikapa, Sekulić, Selak, Selaković, Senković, Sibinčić, Sibić, Silić, Simić, Sireta, Sisan, Skadarka, Slavić, Slavnić, Slavuj, Slavulj, Sladić, Sladović, Slijepčević, Slović, Smiljanić, Smijulj, Smoljenović, Srbljanin, Srdić, Srnić, Stambolija, Stamenić, Stanar, Stanić, Stanković, Stanojević, Stapar, Stjepanović, Stoisavljević, Stojisavljević, Stojaković, Stojanović-Peleš, Stojić, Stojčević, Stolić, Strajić, Strižak, Strineka, Studen, Subotić, Sužnjević, Suzić, Sumenić, Suminja, Sundać, Sutara…

    Tabak, Tadić, Tarabić, Tarbuk, Tatalović, Tatić, Tatišić, Tepšić, Tesla, Tešinić, Timarac, Tintor, Tišma, Tovarlaža, Tovarloža, Todorović, Tojagić, Tomašević, Tomić, Torbica, Toro, Travorić, Tramošljan, Tramošljanin, Trbulin, Tremošljanin, Trbojević, Trivalić, Trivanović, Trivić, Trivunčić, Trkulja, Trninić, Trumić, Tubić, Turajlija, Turajlić, Turopoljac, Tučar…

    Ćalić, Ćapa, Ćelap, Ćeran, Ćolić, Ćirić, Ćora, Ćorda, Ćordaš, Ćorić, Ćorković, Ćosić, Ćule, Ćulibrk, Ćupović, Ćurčija, Ćustebeg, Ćuća…

    Ugarković, Uglješa, Uglješić, Uzelac, Umiljenović, Umljenović, Utješenović, Utješinović…

    Filipović, Fićur…

    Hajduković, Haler, Hrvaćanin (nekadašnje: Ervaćanin)…

    Carević, Carić, Cvetanović, Cvetičanin, Cvetković, Cvetojević, Cvečan, Cvijakić, Cvijanović, Cvijetanović, Cvijić, Cvikić, Cvrkalj, Cico, Coklin, Colić, Crevar, Crljenica, Crnobrnja, Crnogorac, Crnojević…

    Čavić, Čakalo, Čakara, Čakširan, Čalić, Čekić, Čelar, Čizmić, Čiča, Čović, Čorak, Čubra, Čubrić, Čugalj, Čudić, Čurčija, Čurčić, Čuča, Čučilović, Čučković…

    Džaić, Džajić, Džakula, Džambić, Džebro, Džermanović…

    Šajnović, Šakić, Šaponja, Šarac, Šarengaća, Šaša, Šašo, Švraka, Šegulja, Šejković, Šeović, Šerbedžija, Šerbula, Šestić, Šesto, Šijak, Šikanja, Šikić, Šimraković, Šimulija, Škiljo, Šolić, Šorak, Španić, Španović, Špica, Špoljić, Šteković, Štrbac, Štrkalj, Štula, Štulić, Šukunda, Šumonja, Šundeka, Šupljinar, Šurbat, Šućura, Šušnjar…

    Izvor: Internet

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    KOMOGOVINA, selo u Hrvatskoj, oblast primorsko-krajiška, srez Kostajnica, općina Mečenčani. Na obali Sunje, na drumu Kostajnica—Glina. Ima 294 stanovnika, pravoslavnu parohiju i manastir, osnovnu školu. Od staroga grada K., koji je nekada pripadao Vuku Brankoviću i njegovoj ženi Barbari (1495), pa Berislavićima, Banfyma i Zrinskima, još se vide neznatni tragovi. J. M-n.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, II KNJIGA , I—M, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    Doseljavanje na Baniju

    PRVI TALAS (1683-1703.) – iz Pounja i sa Kozare
    „Za vrijeme velikog rata 1683-1699. očišćena je i Banija od Turaka. Udružena vojska cara i kralja Leopolda prodre pobjedonosno i u ove krajeve.. Glavni zapovjednik carske vojske, vojvoda Badenski, svojim proglasima pozove hrišćane, što bijahu pod Turcima po Bosni i po Bosanskoj Krajini, da ustanu na svoje stare krvnike i da pristanu uz hrišćansku vojsku. Tako je radio i tadašnji hrvatski ban, Nikola Erdedi. I bosanska Raja jedva dočeka ovu priliku, da se digne na Turke i da im se osveti za učinjena krvopilstva…
    Ovako pojačana carska vojska srpskijem dobrovoljcima, osvoji od Turaka 16.8.1688. glavni grad turske Krajine – Kostajnicu, pa tijem osvoji ne samo donju Baniju, između Une i između Kupe, nego prodre duboko preko Une u Bosnu i osvoji na pet sati od Une sve zemlje s desne strane Une. U isto doba osvojeni su od Turaka i gradovi u gornjoj Baniji: Mala Kladuša, Vrnograč. Brekovica, Bužim itd. Karlovačkijem Mirom 1699. potpadne sva današnja Banija pod našu carevinu; međa je bila Una, a dalje gore Glina i Korana do na Karlovački Đeneralat. Sve, što je osvojeno s desne unske obale, povraćeno je nazad Turcima.
    Sva turska Raja, i Srbi i nešto Hrvati, što su bili pod Turcima s ove strane Une, ostanu na ovoj strani, a oni, što su bili s one strane Une, po Kozari i po njenoj okolici, prijeđu također na ovu stranu i nasele se po Baniji pored i između svoje braće, koja su od prije tuda se naselila… Kad je Novi otpao pod Turke, onda su i tamošnji Hrišćani svi prešlli na ovu stranu. Srblji se tada nasele Majskijem Poljanama, po Klasniću i po Žirovcu. Sve zemlje s desne unske obale, za pet sati u širinu, sa svijem ostanu puste, i morali su ih Turci na novo naseljavati, dovlačeći srpski narod iz daljijeh oblasti. Tako je naseljena donja Banija ili zemlje između Une i između Kupe pa već gore do Gline; i po zvaničnom izvještaju bečkog Ratnog Vijeća od 1701. naseljeno je tu srpsko-pravoslavnog naroda da 11.000 duša.“

    DRUGI TALAS (1737-1739.) – iz Pounja i sa Kozare
    „Kao saveznica mletačka zarati se naša carevina sa Turcima opet 1716. godine. Rat ovaj dovršen je mirom u Požarevcu 21.6.1718. god. Tada je dobila Banija sav onaj kraj na desnoj obali unskoj od Glinice pa do ušća unskog u dužinu, a u širinu sve do iza Kozare.
    A poimence pripala su tada Baniji ova mjesta: Stari Jasenovac sa planinom Kozarom i sa pustijem selima: Demirovcem i Gunjevcem; Stara Dubica sa 16 opustošenijeh sela; Kostajnica s 3 kule: Slabinjska, Drenovačka i Karabašićeva kula; Novi sa cijelom svojom okolinom, u kojoj bijaše 10 opustjelijeh sela. Od kotara starodubičkog i novskog budu zaokružena dva krajiška kotara (kompanije), i to: jedan u Kozarcu, a drugi u Dobliniću.

    U ova vojvodstva povrve Srblji iz unutrašnje Bosne, ispod Turaka, i smjeste se po pustijem selima, koja im vlasti rado ustupiše, samod a brane među od Turaka, kao i ostala im braća na ovoj strani… Godine 1736. bukne na novo rat sa Turcima, koji se dovrši mirom u Biogradu 1739., gdje je zaključeno, da se oba bosanska kotara i opet ustupe Turcima, jer rijeka Una, po svojoj srijedi, postade na novo međa između obje carevine. Tad sav srpski narod, što je bio u tijem kotarima, preseli skupa sa svojim vlastima na ovu stranu i razmjesti se po Baniji, pored i između svoje braće, što se od prije tuda naseliše. Tada se umnože srpske naseobine po sumeđi, onda osobito u prvo-banskoj regimenti oko Gline i više Gline, a neki rojevi prostrli su se po Utinji i po Vojniću, u Karlovačkom Đeneralatu.“

    TREĆI TALAS (1788-1791.) – iz Pounja i sa Kozare
    „Za cara Josifa II. godine 1788. zarati se opet naša carevina sa Turcima. Rat je trajao tri godine i svršen je mirom, ugovorenijem u Svištovu 4.8.1791. tada je opet premicata međa na našoj sumeđi u ovome vladičanstvu. Naša krajina dobila je tada drežnički i cetinski kotar, a međa na otočko-ličkoj sumeđi premaknuta je na Unu i već na liniju, koja se do danas održala…
    Još prije nego je rat bunkuo, srpsko-pravoslavni bački vladika, Jovan Jovanović, a prije je bio (1784-1786.) ovdašnji vladika – zađe po srpskom narodu i stane ga nagovarati, da ustane na Turke, dok im naša carevina rat oglasi…
    Kad je vladika u Srbiji digao Srblje na oružje, dođe i ovamo u Baniju, pa sa protom kostajničkim Jovanom Popovićem, pobuni tursku Raju u Pounju, da se digne na oružje i da sa ženama i sa nejači bježi na ovu stranu. Srblji poslušaju vladiku i protu; dignu se na oružje i odmah još iste 1788. godine, prije nego je rat i otpočeo, prijeđe na ovu stranu u Baniju 428 srpskijeh porodica. Ono ljudi što bi za oružje i za boj, stupi na mah kao dobrovljci u redovnu vojsku graničarsku, u nadi da će ognjišta osloboditi od Turaka…

    U banske regimente preselilo je još prije rata, kako već navedosmo, 428 porodica; a čim je primirje ugovoreno, prijeđe na Baniju još 818 porodica. Svega naroda moglo je biti bliže 15.000 duša. Jedan dio ovoga naroda popuni sela i zaseoke, što se od prije naseliše po Baniji; drugi dio naseli na svijem nova sela, osobito na sumeđi, a što se ne moglo smjestiti po Baniji, ono smjeste vlasti po Karlovačkom Đeneralatu, a nešto i u Provincijalu.“

    KOMOGOVINA

    Selo se u istorijskim knjigama prvi put beleži 1334. godine, kao katolička župa. Godine 1482. pominje se u darovnici mađarskog kralja Matije Korvina srpskom despotu Đurđu Brankoviću, čiji je posed bila neko vreme. Naseljavanjem Srba, krajem 17. veka (po “službenoj istoriji”, a po nekim dokumentima Srbi su Komogovinu i pojedine krajeve Banije naseljavali i u ranijim vremenima), tu je podignuta pravoslavna crkva. U selu je do 1777. godine postojao manastir, sa čuvenom ikonopisnom školom, koji je te godine zapaljen naredbom carice Marije Terezije, a kaluđeri raseljeni po manastirima na području Austrougarske monarhije. Manastir i sva manastirska stanja zapaljeni su zbog toga što su on i selo Komogovina bili centar buna protiv austrougarske i hrvatske tiranije. A najčuvenija je bila Kijukova buna, 1751. godine
    .
    PREZIMENA U KOMOGOVINI: među ostalim i Jasić

    ZLOČIN U KOMOGOVINI 1942.

    Dvadeset i šestog januara godišnjica je strašnog hrvatskog ustaškog zločina, 1942. godine, u srpskom selu Komogovini, na Baniji, u Hrvatskoj. Tog su dana ustaški zlikovci iz Petrinje, po visokom snegu, ljutoj zimi, upali u selo, sa severa, iz pravca sela Jošavice (u petrinjskoj opštini, takođe nastanjenoj Srbima), i pobili 118 žitelja Komogovine i okolnih sela.
    Krvavi ustaški pir trajao je tog dana veoma dugo – ubijeno je 118 stanovnika: 64 iz Komogovine, a ostali su iz okolnih sela; najviše ih je bilo iz Jošavice. Među žrtvama je 21 dete mlađe od 15 godina: Slavka Jasić nije imala ni dvije godine. Danica Jasić je ubijene sa troje dece.
    Selo je tog dana do temelja spaljeno. Izgorela je 121 kuća, koliko ih je tada bilo u selu, sa svim štalama i ostalim gospodarskim zgradama i zgradicama.
    Ubijeni Komogovljani, a među njima i: Danica Jasić (1922), Milan Jasić (1939), Slavka Jasić (1940), Stevo Jasić (1938).
    U njemačke logore i u zarobljeništvo u Njemačku odvedeno je 19 muškaraca iz sela a među njima i Petar Jasić (1909).

    (Iz knjige Azbučnik sela Komogovine Miloša Kordića, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2014. Izvori: monografija Komogovina 1334 – 1976, Kostajnica, 1977.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    JASIĆI

    Ime Prezime,
    Drugo ime mesto Knjižica, strana Skenirana stranica

    Jasić Branko Hrvatska – Zagreb – Petrinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Damjan Pozovite pretplatnike

    Jasić Damjan Pozovite pretplatnike

    Jasić Damjan Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Ibro Bosna – Srebrenica – Pobudje Pozovite pretplatnike

    Jasic Ivan Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Janko Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Jovan Pozovite pretplatnike

    Jasić Meho Bosna – Cazin – Vidovska Pozovite pretplatnike

    Jasic Michael Dalmatien – Imotski Pozovite pretplatnike

    Jasić Miloš Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Miloš Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasic Nikola Pozovite pretplatnike

    Jasic Nikola Pozovite pretplatnike

    Jasic Nikola Hrvatska – Zagreb – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Osman Bosna – Cazin Pozovite pretplatnike

    Jasić Osman, des Fazlija Bosna – Cazin – Peci-Lucka Pozovite pretplatnike

    Jasić Pavao Hrvatska – Petrinja – Blinja Pozovite pretplatnike

    Jasić Petr Galisia – Przevorsk – Gnievczina Pozovite pretplatnike

    Jasić Šaban Bosna – Zvornik – Snagovo Pozovite pretplatnike

    Jasić Šaban Bosna – Zvornik – Snagovo Pozovite pretplatnike

    Jasić Salih Pozovite pretplatnike

    Jasić Slija Pozovite pretplatnike

    Jasić Stanislaus Galizia – Lancut – Grodzisko Pozovite pretplatnike

    Jasić Stefan Hrvatska – Slavonski Brod – Trnjani Pozovite pretplatnike

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    BANIJA U SRCU

    Poslije propasti srpske države u srednjem vijeku mnogi Srbi su bili prisiljeni da, bježeći ispred Turaka, napuste stanište svojih predaka i da postanu izbjeglice, nomadi i beskućnici. Mnoge seobe je izazvalo, prije svega, tursko nasilje, a podsticala ih je hrvatska i austrijska vlast, radi naseljavanja napuštenih područja i angažovanja Srba u borbe protiv Turaka. S obzirom da su Srbi, na matičnim staništima, ostali bez kuća, zemlje, vlasti i crkve, bili su prisiljeni da se sele (bježe) i da traže drugu otadžbinu. Poslije vjekovnog seljakanja po Bosni i Hercegovini mnogi su je našli na Baniji. Većina Srba, koji su naseljavali Baniju, porijeklom su iz matičnih oblasti srpskog naroda: zapadne Srbije, dijelova Šumadije, Kosova, sjevernih dijelova Crne Gore i Hercegovine. U nekim istorijskim izvorima spominje se i Makedonija. Dokazi za to su: istorijski dokumenti, ista imena, prezimena, vjerski i drugi običaji porodica koje su naselile Baniju i onih koje i danas žive u matičnim oblastima.
    Prva veća grupa Srba stigla je na Baniju 1480. godine. Prešli su rijeku Unu kod Kostajnice, a nešto kasnije i kod Novog Grada. Kralj Matijaš Korvin naselio je u Kostajnicu u selo Komogovinu oko 800 porodica srpskih ratnika. Kao dobre vojnike angažovao ih je za odbranu austro-hrvatske granice. Srbi su, najčešće, naseljavali puste prostore i na njima zasni-vali domaćinstvo. O tome posto- je brojni istorijski dokumenti i dokazi. Postepenim doseljavanjem u XVI, XVII i XVIII vijeku, srpski narod je postao dominantan na prostorima cijele Banije. Brojčanu dominaciju (bez opštine Sisak) zadržali su Srbi sve do devedesetih godina 20 vijeka.
    Nisu Srbi, doseljavajući se na teritoriju današnje Banije proterali Hrvate i njihove kmetove, kako su nekada tvrdili, pa i danas dokazuju neki hrvatski političari i povjesničari-istoričari, već su se mnogi Srbi doseljavali na molbe i pozive Hrvata i zajedno sa njima vjekovima branili Hrvatsku i Austriju od provala i napada Turaka. U seobama Srba na Baniju, njihovoj istoriji, načinu življenja, učešću u ratovima, običajima, stradanjima i odnosu prema drugim narodima, malo je istraživača, prije svih, istoričara, tome posvetilo veću pažnju. Ipak i ovom prilikom treba istaći da su na istraživanju i obradi istorije Banske Krajine, i svega što je za nju vezano, najviše istraživali i dali vidan doprinos Manojlo Grbić, Milan Radeka, dr Dragutin Pavićević, dr Dušan Korać i dr Vojin S. Debić.
    Kad više nije bilo realne opasnosti od ponovne turske najezde u Hrvatsku i Austriju, tj. kad više nisu bili potrebni Srbi da brane Hrvatsku i Austriju od Turaka, jedan ugledni Srbin toga vremena je zapisao: „Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kada nam onako gordo u nerasuđeno prebace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijematobože kruh otimljemo! Da su Hrvati, starosjedeoci bili kadri ove zemlje braniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bi zemlja opustjela. A da ne bude ovuda pustijeh zemalja, ne bi se niti Srblji imali kuda naljavali odavde od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srca ovuda naseljavali, i stoga sudim: da za to, ni jedni ni drugi, ne zaslužuju prijekore.
    Naši su djedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci sa oružjem u ruci i sa svojom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomagali odbraniti ovu zemlju od Turaka. Po carevom obećanju tu zemlju su stekli,braneći je svojom krvlju. Banija je sredinom XV vijeka postala sastavni dio Vojne krajine, tj. dio organizovanog pograničnog područja Hrvatske i Slavonije čija je osnovna namjena bila odbrana od napada Turaka. „Dva činioca su odlučujuće uticala na krajišku odbranu (u XVI v.) Prebezi (uskoci) iz Turske, koji vremenom postaju veoma cijenjeni vojnici, zbog čega se njemački komandanti i hrvatski velikaši zalažu za njihovo preseljavanje”.
    Postepenim doseljavanjem Srba u Hrvatsku, Vojna krajina je naročito vojnički ojačala. Doseljeni Srbi su bili obavezni da služe vojsku i da brane Hrvatsku i Austriju. Svi sposobni muškarci od 18. do 60. godine života morali su služiti vojsku i braniti Vojnu krajinu od neprijatelja. Morali su, kao vojnici Austrije, učestvovati u ratnim pohodima širom Evrope. Zahvaljujući učešću Srba u austrijskoj, a time i hrvatskoj vojsci, ona je bila jedna od najboljih vojski tadašnje Evrope. Upravo zbog vojničkih vrlina: hrabrosti, izdržljivosti i spremnosti na žrtve Srba–ratnika, Austrija se vjekovima uporno zalagala za očuvanje Vojne krajine.

    CRVENI SNJEGOVI BANIJE

    Na Baniji je vjekovima trajala borba za život i u ratu i u miru. Ratovi su bili česti, a mirnodopsko vrijeme kratko trajalo. U njoj su zimi u ratu, snjegovi bili crveni od krvi. Banijci su to shvatili kao sudbinu koja je trajala skoro pet vjekova. Bili su živi bedem Austrije za odbranu od Turaka. Svaka majka je pri prvom porođaju sina namijenila za vojnika, kćerku vaspitavala da se snađe kao udovica i podiže svoju nejač bez oca. Sigurno su ti surovi uslovi opstanka uticali na karakterne osobine naroda Banije kao što su iskrenost, neposrednost, solidarnost, pravdoljubivost, marljivost, duhovitost. Jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini. Možda su zbog takvih karakternih osobina brzo zaboravljali i lako praštali nanijete nedaće, materijalne i ljudske žrtve. A možda su zbog toga i bili tako hrabri i uvjereni u bolju budućnost, kada su se na početku Drugog svjetskog rata masovno i dobrovoljno svrstavali u svoje čete, odrede, brigade i svoju čuvenu Sedmu Banijsku diviziju. Mnogi se nisu nikad vratili. Njih 6.886, koje po imenu i prezimenu, mjestu porijekla i godinama života pominje Stana Džakula Nidžović u drugom dijelu knjige. Većina je imala samo dvadesetak godina. I srca ispunjena ljubavlju i nadom da će istjerati nadmoćnog neprijatelja sa svoje zemlje i vratiti mir i spokoj svojim zelenim dolinama i žitnim poljima. Nažalost, nade su se pretvarale u surovu stvarnost i nisu imali priliku da ostvare svoje snove i bolju budućnost. Ostali su vječno mladi i nepromijenljivi sastav svoje slavne Sedme Banijske.

    DIO BANIJSKE DIVIZIJE U DOLINI RIJEKE RAME

    Njihove majke, sestre, supruge i djeca nikad nisu prestali da čežnjivim pogledom upiru oči u daljinu, iščekujući da će se u ranim proljećnim jutrima odnekud pojaviti njihov nasmijani lik. I nisu sa glave skidale crni rubac, uzdišu i misle na njih. Njihovi likovi su ostali, u blještavom sunčevom sjaju, bistroj jutarnjoj rosi, zlatnom klasju i tajnovitim šumskim hladovima Kozare, Zelengore, Petrove gore, Čemernice i drugih predjela Banije, Bosanske krajine i Crne Gore.
    Njihove godine se ne broje po trajanju života, već trajanju legende o njihovoj hrabrosti i herojstvu. Oni su oličavani na spomenicima palim borcima, oko kojih su se okupljale mlade generacije da im odaju počast i uče na njihovom primjeru kako se čuva domovina. Preživjeli drugovi u znak sjećanja na njih, imenovali su njihovim imenima novoizgrađene škole, bolnice, fabrike, ulice. Njihova imena su dobijala i djeca braće i sestara. Nema djeteta rođenog na Baniji ko nije znao gdje je sve prošla sedma Banijska i koje nije ponosno zapjevalo: „Kordun, Bosna, Banija i Lika – to je braćo čvršće od čelika”.
    Početkom devedesetih opet se nad Banijom nadvio crni oblak slutnje i straha. Sa nevjericom su slušali šta sa radija i televizije govore rukovodioci raznih partija preteći kamom pozivajući se na svoj „tisućljetni san” o samostalnoj državi Hrvatskog naroda. Pominjali su plan Ante Pavelića, po kome jedna trećina Srba treba da bude raseljena, druga pobijena, treća pokrštena. Iz tog mračnog arsenala ustaške prošlosti iskrsle su šahovnice, ustaške uniforme i pozdrav.

    IZBJEGLIČKA KOLONA 1995. GODINE

    Al’ se Srbi klati ne dadoše. Pet godina su branili svoja ognjišta očekujući pravdu od Međunarodne zajednice. Pred najzedom nadmoćne Tuđmanove soldateske 5. avgusta 1995. godine, krenuli su u nepreglednim kolonama prema Bosni i Srbiji da bi spasli goli život.
    1995. godine kao da se zatvorio krug postojanja Banije, Like i Korduna, kada je povampireno ustaštvo u Hrvatskoj odlučilo da Hrvatsku treba očistiti od Srba tako što bi ih pokrstili, pobili ili protjerali.
    Bez najave 5. avgusta 1995. godine počela je najezda na civilno stanovništvo koje je krenulo da se spase u Srbiji. U nepreglednoj koloni koju je bez stida pratio skoro cijeli svijet Srbi iz Banije, Like i Korduna su jedinstvenom maršutom preko Bosanske Krajine krenuli u Srbiju da potraže utočište. U godinama od 1990–1995. Srbiji su bile zavedene sankcije, prema kojima djeca u Srbiji nisu mogla da vide ni Paju Patka, što je za posljedicu imalo ogromnu inflaciju i nemogućnost stanovništva da kupi ni lijekove ni hranu. I tako sama osiromašena Srbija je dočekivala svoju prognanu braću sa druge strane Drine i Une. Danas je Banija većinom pusta. Zarasle su njene odnjegovane livade, njive su prekrivene gustim šipražjem i drvećem. Sela su skoro sasvim pusta sa propalim kućama, groblja oskrnavljena, spomenici srušeni. U prirodi nema ni vrapca ni goluba, a laste se ne vraćaju iz toplih krajeva u njene sunčane doline. I sva prava iz radnog odnosa su uskraćena, a naročito pravo na penzije koje ni do današnjih dana nije ostvareno, iako im to po međunarodnim propisima pripada.
    Iako su proteklih deceniju i po Banijci u Srbiji i uz pomoć Srbije obezbijedili svoja nova staništa i uslove za život, Banija im uvijek leži u srcu. Oni još uvijek čekaju da će se i međunarodna zajednica umilostiviti da proteranim Srbima iz Hrvatske obezbijedi uslove da ova prava ostvare po međunarodnim propisima. Ali, kako reče pjesnik Đura Jakšić „A Srbin ćuti, ćuti i trpi, al’ ne da đavo il ne da Bog”.
    Danas njihove kuće zjape prazninom i tuguju ćutanjem, napuštene i od neba i zemlje. Nebo im kišom i olujama pozleđuje rane, a zemlja travom i korovom zameće tragove.

    Dušanka Lukić

    AUTORKA OVOG TEKSTA RODOM JE IZ DONJEG JAVORNJA, DVOR, ISTORIČAR I MAGISTAR POLITIČKIH NAUKA, BILA JE POMOĆNIK MINISTRA ZA RAD I SOCIJALNU POLITIKU OD 1983. DO 2001. GODINE.

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 39/2019.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    JAKŠIćI NA PROSTORU GORSKOG KOTARA, BANIJE I LIKE

    Vdadika Danilo Jakšić

    Najznačajnija dičnost na navedenim prostorima u HVIII veku bio je vdadika Danilo Jakšić o kome piše prota Manojlo Grbić u svojoj knjizi „Karlovačko vdadičanstvo“, izdanje Karlovac, 1891. U navedenoj knjizi Grbić prikazuje, na pouzdanim izvorima, pojedine periode doseljavanja Srba u Hrvatsku, Slavoniju, Baniju, Liku, Krbavu, Kordun, Primorsku Krajinu, Gorski Kotar i dalje sve do Trsta.
    Danido Jakšić rođen je na sami Božić 1715. u Srpskim Moravicama kod Gomirja i to od težačkijeh roditelja: od oca Milete i matere Stojne. On je kao dijete došao u manastir Gomirje i tu sve izučio što je naučio. Osim svoga manastira nije nigde više bio u školi, piše Manojlo Grbić.
    Još kao jerej i arhimandrit Danilo Jakšić se istakao kao čovjek svijetlog lika i visokog morala, dobrotvor, borac protiv unijaćenja Srba, što ga je dovelo do podožaja karlovačkog mitropolita. Jula meseca 1750. Sveti sinod izabrao ga je za vkadiku Karlovačkog vladičanstva. Na ovoj dužnosti ostao je do svoje smrti 1771. godine.
    Za čitavo vreme njegovog vladikovanja borio se sa državnim vlastima i hrvatskim plemstvom zbog njihovog upornog nastojanja da se unijaćenje sprovede do kraja, što je ugrožavalo i sam opstanak pravoslavlja i pravoslavne crkve u vdadičanstvu. Obraćao se za pomoć najvišim organima vlasti u Beču, pa u jednoj predstavci koju je 1751. godine uputio u Beč Danido tvrdi da je Žumberak naseljen Srbima i da tamo imaju pravoslavne parohije. Kao dokaz svoje tvrdnje navodi neka imena u srpskim porodicama. Tako na primer u porodici Praščević nalaze se imena Petar, Jovan, Tadija, Marko, Todor, Jakša…
    Ne samo unijaćenje nego nasilje vdastele Zrinjski i Frankopana koji su zahtevali da im Srbi služe kao da su im kmetovi. Grofovi su zahtevali da Srbi napuste njihovu zemlju ako ih ne priznaju za gospodare. Srbi su se žalili da ne mogu služiti dva gospodara i tražili od kranjske vlastele da ih zaštiti od knezova Zrinjskih i Frankopana. Zemlje u Vrbovskom i Moravici držao je knez Zrinjski, a u Kamenskom knez Frankopan Tržački.
    Ova borba između Srba i grofa Frankopana trajala je dugo sve dok nije došlo do zaključenja ugovora između grofa Frankopana i Srba 1657. o predaji zemlje na kojoj su živjeli. Ugovor je potpisan u Ogulinu 13. jula 1657. a potvrđen je od cara Leopodda 8.
    marta 1659. Isti ugovor potvrdio je i car Karlo 27. avgusta 1727. i carica Marija Terezija 17. marta 1759. godine. Sa srpskim narodom, koji je u 15. i 16. veku bežao iz Hercegovine i srednje Bosne ispred Turaka, bežali su i pravoslavni sveštenici. Među 45 sveštenika Manojlo Grbić spominje i kaluđera Đorđa Jakšića, koji je došao iz Crne Gore i sa 60 porodica prešao Savu kod Jasenovca i naselili se u Baniju.
    Breme na plećima vladike Danila Jakšića, duhovnog vođe srpskog naroda, nije bila samo borba protiv unijaćenja od strane katoličke crkve i obespravljivanja od strane grofova-knezova Frankopana i Zrinjskih, nego i borba protiv prevaranata grčke pravoslavne crkve na čelu sa sveštenikom Grkom Omero Damaskinom. Pod izgovorom da se radi o jednom pravoslavnom narodu Grci nisu dozvolili u pravoslavnom dijelu Trsta, u kome su bili naseljeni Srbi i Grci, da Srbi imaju svoje sveštenike, nego da bogosluženja u crkvi i druge vjerske obrede vrše samo grčki sveštenici. Vdadika Danilo Jakšić putovao je u Trst da izmiri Srbe i Grke, što mu je uspelo, adi na kratko. Ponovo je išao u Trst sa namjerom da tamo postavi i srpskog sveštenika, ali se tome Grci suprostave.
    Morao se obratiti carskom dvoru za intervenciju i pomoć. Beč je 9. maja 1769. godine doneo odduku kojom je dozvoljeno da se „kako za sada tako i za buduće ima birati srpski sveštenik i to iz Karlovačkog vladičanstva i sa vladičinijem odobrenjem“. Ipak, tek od 1782. Srbi i Grci imali su, u Trstu, svoje zasebne crkvene opštine.
    Kao vrijedan i human čovjek, vladika Danilo Jakšić često je slao kaluđere iz Gomirja da posjete „Srbe u Karlovcu, a osobito da posete bolesne vojnike u bolnici i sužnje po tamnicama“. Bio je čovek visokog morala, i svetlog lika, dobrotvor i borac protiv unijaćenja i raznih nepravdi činjenih srpskom narodu, do kraja svoga života.
    Umro je 1771. godine.

    Izvor: Jovo Jakšić – Jakšići kroz vekove, Beograd, 1999.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    BANIJA U SRCU

    Poslije propasti srpske države u srednjem vijeku mnogi Srbi su bili prisiljeni da, bježeći ispred Turaka, napuste stanište svojih predaka i da postanu izbjeglice, nomadi i beskućnici. Mnoge seobe je izazvalo, prije svega, tursko nasilje, a podsticala ih je hrvatska i austrijska vlast, radi naseljavanja napuštenih područja i angažovanja Srba u borbe protiv Turaka. S obzirom da su Srbi, na matičnim staništima, ostali bez kuća, zemlje, vlasti i crkve, bili su prisiljeni da se sele (bježe) i da traže drugu otadžbinu. Poslije vjekovnog seljakanja po Bosni i Hercegovini mnogi su je našli na Baniji. Većina Srba, koji su naseljavali Baniju, porijeklom su iz matičnih oblasti srpskog naroda: zapadne Srbije, dijelova Šumadije, Kosova, sjevernih dijelova Crne Gore i Hercegovine. U nekim istorijskim izvorima spominje se i Makedonija. Dokazi za to su: istorijski dokumenti, ista imena, prezimena, vjerski i drugi običaji porodica koje su naselile Baniju i onih koje i danas žive u matičnim oblastima. Prva veća grupa Srba stigla je na Baniju 1480. godine. Prešli su rijeku Unu kod Kostajnice, a nešto kasnije i kod Novog Grada. Kralj Matijaš Korvin naselio je u Kostajnicu u selo Komogovinu oko 800 porodica srpskih ratnika. Kao dobre vojnike angažovao ih je za odbranu austro-hrvatske granice. Srbi su, najčešće, naseljavali puste prostore i na njima zasnivali domaćinstvo. O tome postoje brojni istorijski dokumenti i dokazi. Postepenim doseljavanjem u XVI, XVII i XVIII vijeku, srpski narod je postao dominantan na prostorima cijele Banije. Brojčanu dominaciju (bez opštine Sisak) zadržali su Srbi sve do devedesetih godina 20. vijeka. Nisu Srbi, doseljavajući se na teritoriju današnje Banije proterali Hrvate i njihove kmetove, kako su nekada tvrdili, pa i danas dokazuju neki hrvatski političari i povjesničari-istoričari, već su se mnogi Srbi doseljavali na molbe i pozive Hrvata i zajedno sa njima vjekovima branili Hrvatsku i Austriju od provala i napada Turaka. U seobama Srba na Baniju, njihovoj istoriji, načinu življenja, učešću u ratovima, običajima, stradanjima i odnosu prema drugim narodima, malo je istraživača, prije svih, istoričara, tome posvetilo veću pažnju. Ipak i ovom prilikom treba istaći da su na istraživanju i obradi istorije Banske Krajine, i svega što je za nju vezano, najviše istraživali i dali vidan doprinos Manojlo Grbić, Milan Radeka, dr Dragutin Pavićević, dr Dušan Korać i dr Vojin S. Debić. Kad više nije bilo realne opasnosti od ponovne turske najezde u Hrvatsku i Austriju, tj. kad više nisu bili potrebni Srbi da brane Hrvatsku i Austriju od Turaka, jedan ugledni Srbin toga vremena je zapisao: „Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kada nam onako gordo u nerasuđeno prebace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo! Da su Hrvati, starosjedeoci bili kadri ove zemlje braniti od Turaka, ne bi se bili ni raseljavali s njih, niti bi zemlja opustjela. A da ne bude ovuda pustijeh zemalja, ne bi se niti Srblji imali kuda naseljavati. Niti su se Hrvati raseljavali odavde od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srca ovuda naseljavali, i stoga sudim: da za to, ni jedni ni drugi, ne zaslužuju prijekore. Naši su djedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci sa oružjem u ruci i sa svojom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomagali odbraniti ovu zemlju od Turaka. Po carevom obećanju tu zemlju su stekli, braneći je svojom krvlju. Banija je sredinom XV vijeka postala sastavni dio Vojne krajine, tj. dio organizovanog pograničnog područja Hrvatske i Slavonije čija je osnovna namjena bila odbrana od napada Turaka. „Dva činioca su odlučujuće uticala na krajišku odbranu (u XVI v.) Prebezi (uskoci) iz Turske, koji vremenom postaju veoma cijenjeni vojnici, zbog čega se njemački komandanti i hrvatski velikaši zalažu za njihovo preseljavanje”. Postepenim doseljavanjem Srba u Hrvatsku, Vojna krajina je naročito vojnički ojačala. Doseljeni Srbi su bili obavezni da služe vojsku i da brane Hrvatsku i Austriju. Svi sposobni muškarci od 18. do 60. godine života morali su služiti vojsku i braniti Vojnu krajinu od neprijatelja. Morali su, kao vojnici Austrije, učestvovati u ratnim pohodima širom Evrope. Zahvaljujući učešću Srba u austrijskoj, a time i hrvatskoj vojsci, ona je bila jedna od najboljih vojski tadašnje Evrope. Upravo zbog vojničkih vrlina: hrabrosti, izdržljivosti i spremnosti na žrtve Srba–ratnika, Austrija se vjekovima uporno zalagala za očuvanje Vojne krajine.

    CRVENI SNJEGOVI BANIJE

    Na Baniji je vjekovima trajala borba za život i u ratu i u miru. Ratovi su bili česti, a mirnodopsko vrijeme kratko trajalo. U njoj su zimi u ratu, snjegovi bili crveni od krvi. Banijci su to shvatili kao sudbinu koja je trajala skoro pet vjekova. Bili su živi bedem Austrije za odbranu od Turaka. Svaka majka je pri prvom porođaju sina namijenila za vojnika, kćerku vaspitavala da se snađe kao udovica i podiže svoju nejač bez oca. Sigurno su ti surovi uslovi opstanka uticali na karakterne osobine naroda Banije kao što su iskrenost, neposrednost, solidarnost, pravdoljubivost, marljivost, duhovitost. Jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini. Možda su zbog takvih karakternih osobina brzo zaboravljali i lako praštali nanijete nedaće, materijalne i ljudske žrtve. A možda su zbog toga i bili tako hrabri i uvjereni u bolju budućnost, kada su se na početku Drugog svjetskog rata masovno i dobrovoljno svrstavali u svoje čete, odrede, brigade i svoju čuvenu Sedmu Banijsku diviziju. Mnogi se nisu nikad vratili. Njih 6.886, koje po imenu i prezimenu, mjestu porijekla i godinama života pominje Stana Džakula Nidžović u drugom dijelu knjige. Većina je imala samo dvadesetak godina. I srca ispunjena ljubavlju i nadom da će istjerati nadmoćnog neprijatelja sa svoje zemlje i vratiti mir i spokoj svojim zelenim dolinama i žitnim poljima. Nažalost, nade su se pretvarale u surovu stvarnost i nisu imali priliku da ostvare svoje snove i bolju budućnost. Ostali su vječno mladi i nepromijenljivi sastav svoje slavne Sedme Banijske.

    DIO BANIJSKE DIVIZIJE U DOLINI RIJEKE RAME

    Njihove majke, sestre, supruge i djeca nikad nisu prestali da čežnjivim pogledom upiru oči u daljinu, iščekujući da će se u ranim proljećnim jutrima odnekud pojaviti njihov nasmijani lik. I nisu sa glave skidale crni rubac, uzdišu i misle na njih. Njihovi likovi su ostali, u blještavom sunčevom sjaju, bistroj jutarnjoj rosi, zlatnom klasju i tajnovitim šumskim hladovima Kozare, Zelengore, Petrove gore, Čemernice i drugih predjela Banije, Bosanske krajine i Crne Gore. Njihove godine se ne broje po trajanju života, već trajanju legende o njihovoj hrabrosti i herojstvu. Oni su oličavani na spomenicima palim borcima, oko kojih su se okupljale mlade generacije da im odaju počast i uče na njihovom primjeru kako se čuva domovina. Preživjeli drugovi u znak sjećanja na njih, imenovali su njihovim imenima novoizgrađene škole, bolnice, fabrike, ulice. Njihova imena su dobijala i djeca braće i sestara. Nema djeteta rođenog na Baniji ko nije znao gdje je sve prošla sedma Banijska i koje nije ponosno zapjevalo: „Kordun, Bosna, Banija i Lika – to je braćo čvršće od čelika”. Početkom devedesetih opet se nad Banijom nadvio crni oblak slutnje i straha. Sa nevjericom su slušali šta sa radija i televizije govore rukovodioci raznih partija preteći kamom pozivajući se na svoj „tisućljetni san” o samostalnoj državi Hrvatskog naroda. Pominjali su plan Ante Pavelića, po kome jedna trećina Srba treba da bude raseljena, druga pobijena, treća pokrštena. Iz tog mračnog arsenala ustaške prošlosti iskrsle su šahovnice, ustaške uniforme i pozdrav.

    IZBJEGLIČKA KOLONA 1995. GODINE

    Al’ se Srbi klati ne dadoše. Pet godina su branili svoja ognjišta očekujući pravdu od Međunarodne zajednice. Pred najzedom nadmoćne Tuđmanove soldateske 5. avgusta 1995. godine, krenuli su u nepreglednim kolonama prema Bosni i Srbiji da bi spasli goli život. 1995. godine kao da se zatvorio krug postojanja Banije, Like i Korduna, kada je povampireno ustaštvo u Hrvatskoj odlučilo da Hrvatsku treba očistiti od Srba tako što bi ih pokrstili, pobili ili protjerali. Bez najave 5. avgusta 1995. godine počela je najezda na civilno stanovništvo koje je krenulo da se spase u Srbiji. U nepreglednoj koloni koju je bez stida pratio skoro cijeli svijet Srbi iz Banije, Like i Korduna su jedinstvenom maršutom preko Bosanske Krajine krenuli u Srbiju da potraže utočište. U godinama od 1990–1995. Srbiji su bile zavedene sankcije, prema kojima djeca u Srbiji nisu mogla da vide ni Paju Patka, što je za posljedicu imalo ogromnu inflaciju i nemogućnost stanovništva da kupi ni lijekove ni hranu. I tako sama osiromašena Srbija je dočekivala svoju prognanu braću sa druge strane Drine i Une. Danas je Banija većinom pusta. Zarasle su njene odnjegovane livade, njive su prekrivene gustim šipražjem i drvećem. Sela su skoro sasvim pusta sa propalim kućama, groblja oskrnavljena, spomenici srušeni. U prirodi nema ni vrapca ni goluba, a laste se ne vraćaju iz toplih krajeva u njene sunčane doline. I sva prava iz radnog odnosa su uskraćena, a naročito pravo na penzije koje ni do današnjih dana nije ostvareno, iako im to po međunarodnim propisima pripada. Iako su proteklih deceniju i po Banijci u Srbiji i uz pomoć Srbije obezbijedili svoja nova staništa i uslove za život, Banija im uvijek leži u srcu. Oni još uvijek čekaju da će se i međunarodna zajednica umilostiviti da proteranim Srbima iz Hrvatske obezbijedi uslove da ova prava ostvare po međunarodnim propisima. Ali, kako reče pjesnik Đura Jakšić „A Srbin ćuti, ćuti i trpi, al’ ne da đavo il ne da Bog”. Danas njihove kuće zjape prazninom i tuguju ćutanjem, napuštene i od neba i zemlje. Nebo im kišom i olujama pozleđuje rane, a zemlja travom i korovom zameće tragove.

    AUTORKA OVOG TEKSTA Dušanka Lukić, RODOM JE IZ DONJEG JAVORNJA, DVOR, ISTORIČAR I MAGISTAR POLITIČKIH NAUKA, BILA JE POMOĆNIK MINISTRA ZA RAD I SOCIJALNU POLITIKU OD 1983. DO 2001. GODINE.

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 39

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    Legendarna braća Seljan

    SRPSKI ISTRAŽIVAČI SA BANIJE

    Braća Seljan su rodom iz Karlovca, na Baniji, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Mirko je rođen 5. aprila 1871. i bio je geometar, istraživač i atletičar. Godine 1898. u Petrogradu pobedio je u trci na 12 vrsta (12.810,6 metara) u vremenu od 60 minuta. Proglašen je svetskim prvakom u brzom i istrajnom hodanju, posle završetka sportskog putovanja pešice od Petrograda do Pariza u dužini od 2760 kilometara koji je prešao za 110 dana, u periodu između 13. jula i 10. decembra 1898. Stevo je rođen 19. avgusta 1876. takođe u Karlovcu. On je takođe krenuo stopama starijeg brata. Mirko je po završetku gimnazije vojni rok služio u Transilvaniji, a Stevo u Puli. Mirko se potom zapošljava kao inženjer i odlazi u Budimpeštu gde radi na regulaciji Dunava. Stevo se pak vraća u Karlovac i u obližnjem mestu Metlica radi kao apotekarski pomoćnik. Mirko svoj rad nastavlja u Petrogradu gde radi na regulaciji Neve. Mirko i Stevo krenuli su 12. januara 1899. na put oko sveta. Za Mirka taj put je trajao 15 i po godina. Iste godine putujući preko Egipta, Sudana, Jemena, Džibutija i Somalije, stigli su u Abesiniju, današnju Etiopiju. Odlazak u Afriku nije bio slučajan. Naime, prilikom Mirkovog boravka u Rusiji, stariji Seljan je imao priliku da se upozna sa ruskim težnjama da svoj uticaj prošire u pravoslavnom svetu. Abesinija je od apostolskih vremena bila hrišćanska carevina. U etiopskoj prestonici Adis Abebi, na dvoru cara Menelika II, u Gibi na brdu Entoto u eukaliptusovoj šumi, braća Seljan su lepo dočekana. Zahvaljujući podršci dvojice uticajnih ruskih oficira, Aleksandra Bulatoviča i Nikolaja Leontijeva koji su služili etiopskog vladara, isprva su bili vojni instruktori dvorske garde. Nedugo potom sa Rusom Leontijevim odlaze u južnu pokrajinu, između reke Omo i jezera Turkana. Ovde je Mirko postavljen za guvernera, a brat mu postaje zamenik. Odmah su krenuli da grade puteve i mostove, a takođe i železnicu od Harere do Đibutija. U tom području ratobornih crnačkih plemena Bako, Kure, Olamci, Turkana nastaju njegovi prvi etnografski spisi. Njih dvojica su prvi put uradili mapu južne pokrajine Turkana. Tom prilikom sakupili su i 133 etnografska predmeta: odeće, oružja, nakita i konjaničke opreme. Svoju prvu afričku misiju okončali su 1902. godine. Od etiopskog cara su kao priznanje za uložen trud i uspešno obavljen posao dobili najveća odlikovanja. Vrativši se kući, sakupljenu i napisanu bogatu etnografsku, geografsku, hidrografsku, antropogeografsku i etnologijsku građu poklonili su Narodnom muzeju u Zagrebu. Braća nisu dugo mogla da miruju. Već sledeće 1903. godine Mirko i Stevo Seljan putuju za Južnu Ameriku i stižu u Rio de Žaneiro. U Brazilu su u službi tamošnje vlade istraživali tokove reka, tragali za putem istok-zapad, a usput su stupili u vezu sa indijanskim plemenom Gvarani. Svoje pronalaske i etnografsku građu o domorocima su objavili u Argentini. Potom su obišli zamalo sve zemlje Južne i Severne Amerike. Obavljali su etnološka, geološka i arheološka istraživanja. Godine 1912. Stevo ostaje u Sjedinjenim Državama radi prikupljanja novca, a Mirko je krenuo u središnje neotkrivene predele Perua. Mirko Seljan je tragao za putevima koji povezuju pacifičke obale istočnog Perua i Amazonije. Po drugim izvorima on je krenuo da pronađe Gran Pajaten koja je važila više za mit nego za stvarnost. Stariji Seljan je 10. aprila 1913. sa svega osmoro osoba krenuo u ekspediciju. Među njima je kao vodič bila i Indijanka Hulijana Rodrigez Kartahena. Kasnije se broj članova pratnje povećao na sedamnaest. Na njihovu nesreću odabrali su teži put prema kanjonu Huansanače, pored nabujale reke Helače koju u tom kišnom periodu, ekspedicija nikako nije mogla da pređe. Ulogorili su se na lokalitetu Krisneha u prašumi San Martina. Vreme je prolazilo bez ikakve šanse da se krene dalje. Kiša je neprestano lila. Polako su i zalihe hrane nestajale. Poneki su oboleli od malarije. Očaj je sve više rastao među članovima pratnje. Počelo je govorkanje kako će Mirko Seljan pobiti sve koji ne budu nastavili put. Indijanka Hualina sa kojom Mirko od samog početka nije gajio dobre odnose, uspela je da pobegne iz kampa. Začuli su se pucnji i tu prestaju sve informacije o daljoj sudbini Mirka Seljana. Desilo se to oko 12. maja 1913. godine. Stevo Seljan je učestvovao u neuspeloj ekspediciji u potrazi za bratom. Kasnije je putovao po raznim američkim državama i radio kao nadzornik šuma istražujući i rudnike raznih ruda. Na kraju se nastanio u Brazilu gde se bavio eksploatacijom mangana. Stevo se kasnije i venčao sa jednom lepom Brazilkom, Marijom Arasi. Stevo Seljan je preminuo 7. juna 1936. godine u mestu Ouro Preto. Braća Seljan objavljivali su na raznim jezicima mnoge putopisne crtice i nekoliko većih spisa, a među njima i „Slapovi Guarja” (1905), „Istraživačka putovanja dvojice Jugo-Slovena po Brazilu i susednim republikama (1919). Zbirke predmeta materijalne kulture domorodaca u Etiopiji i Južnoj Americi poklonili su Etnografskom muzeju u Zagrebu.

    Izvor: SRPSKE NEDELJNE NOVINE, Budimpešta, br. 26/2016.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    Legendarna braća Seljan

    SRPSKI ISTRAŽIVAČI SA BANIJE

    Braća Seljan su rodom iz Karlovca, na Baniji, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji. Mirko je rođen 5. aprila 1871. i bio je geometar, istraživač i atletičar. Godine 1898. u Petrogradu pobedio je u trci na 12 vrsta (12.810,6 metara) u vremenu od 60 minuta. Proglašen je svetskim prvakom u brzom i istrajnom hodanju, posle završetka sportskog putovanja pešice od Petrograda do Pariza u dužini od 2760 kilometara koji je prešao za 110 dana, u periodu između 13. jula i 10. decembra 1898. Stevo je rođen 19. avgusta 1876. takođe u Karlovcu. On je takođe krenuo stopama starijeg brata. Mirko je po završetku gimnazije vojni rok služio u Transilvaniji, a Stevo u Puli. Mirko se potom zapošljava kao inženjer i odlazi u Budimpeštu gde radi na regulaciji Dunava. Stevo se pak vraća u Karlovac i u obližnjem mestu Metlica radi kao apotekarski pomoćnik. Mirko svoj rad nastavlja u Petrogradu gde radi na regulaciji Neve. Mirko i Stevo krenuli su 12. januara 1899. na put oko sveta. Za Mirka taj put je trajao 15 i po godina. Iste godine putujući preko Egipta, Sudana, Jemena, Džibutija i Somalije, stigli su u Abesiniju, današnju Etiopiju. Odlazak u Afriku nije bio slučajan. Naime, prilikom Mirkovog boravka u Rusiji, stariji Seljan je imao priliku da se upozna sa ruskim težnjama da svoj uticaj prošire u pravoslavnom svetu. Abesinija je od apostolskih vremena bila hrišćanska carevina. U etiopskoj prestonici Adis Abebi, na dvoru cara Menelika II, u Gibi na brdu Entoto u eukaliptusovoj šumi, braća Seljan su lepo dočekana. Zahvaljujući podršci dvojice uticajnih ruskih oficira, Aleksandra Bulatoviča i Nikolaja Leontijeva koji su služili etiopskog vladara, isprva su bili vojni instruktori dvorske garde. Nedugo potom sa Rusom Leontijevim odlaze u južnu pokrajinu, između reke Omo i jezera Turkana. Ovde je Mirko postavljen za guvernera, a brat mu postaje zamenik. Odmah su krenuli da grade puteve i mostove, a takođe i železnicu od Harere do Đibutija. U tom području ratobornih crnačkih plemena Bako, Kure, Olamci, Turkana nastaju njegovi prvi etnografski spisi. Njih dvojica su prvi put uradili mapu južne pokrajine Turkana. Tom prilikom sakupili su i 133 etnografska predmeta: odeće, oružja, nakita i konjaničke opreme. Svoju prvu afričku misiju okončali su 1902. godine. Od etiopskog cara su kao priznanje za uložen trud i uspešno obavljen posao dobili najveća odlikovanja. Vrativši se kući, sakupljenu i napisanu bogatu etnografsku, geografsku, hidrografsku, antropogeografsku i etnologijsku građu poklonili su Narodnom muzeju u Zagrebu. Braća nisu dugo mogla da miruju. Već sledeće 1903. godine Mirko i Stevo Seljan putuju za Južnu Ameriku i stižu u Rio de Žaneiro. U Brazilu su u službi tamošnje vlade istraživali tokove reka, tragali za putem istok-zapad, a usput su stupili u vezu sa indijanskim plemenom Gvarani. Svoje pronalaske i etnografsku građu o domorocima su objavili u Argentini. Potom su obišli zamalo sve zemlje Južne i Severne Amerike. Obavljali su etnološka, geološka i arheološka istraživanja. Godine 1912. Stevo ostaje u Sjedinjenim Državama radi prikupljanja novca, a Mirko je krenuo u središnje neotkrivene predele Perua. Mirko Seljan je tragao za putevima koji povezuju pacifičke obale istočnog Perua i Amazonije. Po drugim izvorima on je krenuo da pronađe Gran Pajaten koja je važila više za mit nego za stvarnost. Stariji Seljan je 10. aprila 1913. sa svega osmoro osoba krenuo u ekspediciju. Među njima je kao vodič bila i Indijanka Hulijana Rodrigez Kartahena. Kasnije se broj članova pratnje povećao na sedamnaest. Na njihovu nesreću odabrali su teži put prema kanjonu Huansanače, pored nabujale reke Helače koju u tom kišnom periodu, ekspedicija nikako nije mogla da pređe. Ulogorili su se na lokalitetu Krisneha u prašumi San Martina. Vreme je prolazilo bez ikakve šanse da se krene dalje. Kiša je neprestano lila. Polako su i zalihe hrane nestajale. Poneki su oboleli od malarije. Očaj je sve više rastao među članovima pratnje. Počelo je govorkanje kako će Mirko Seljan pobiti sve koji ne budu nastavili put. Indijanka Hualina sa kojom Mirko od samog početka nije gajio dobre odnose, uspela je da pobegne iz kampa. Začuli su se pucnji i tu prestaju sve informacije o daljoj sudbini Mirka Seljana. Desilo se to oko 12. maja 1913. godine. Stevo Seljan je učestvovao u neuspeloj ekspediciji u potrazi za bratom. Kasnije je putovao po raznim američkim državama i radio kao nadzornik šuma istražujući i rudnike raznih ruda. Na kraju se nastanio u Brazilu gde se bavio eksploatacijom mangana. Stevo se kasnije i venčao sa jednom lepom Brazilkom, Marijom Arasi. Stevo Seljan je preminuo 7. juna 1936. godine u mestu Ouro Preto. Braća Seljan objavljivali su na raznim jezicima mnoge putopisne crtice i nekoliko većih spisa, a među njima i „Slapovi Guarja” (1905), „Istraživačka putovanja dvojice Jugo-Slovena po Brazilu i susednim republikama (1919). Zbirke predmeta materijalne kulture domorodaca u Etiopiji i Južnoj Americi poklonili su Etnografskom muzeju u Zagrebu.

    Izvor: SRPSKE NEDELJNE NOVINE, Budimpešta, br. 26/2016.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    PISAC MILOŠ KORDIĆ OŽIVLJAVA USPOMENE NA SEDMU BANIJSKU UDARNU DIVIZIJU KOJA JE OSNOVANA PRIJE 75 GODINA

    O PUTEVIMA BORBE JEDNE MLADOSTI, OD KLASNIĆA DO ILIRSKE BISTRICE

    Autor: Miloš Kordić

    U srijedu, 22. novembra, navršilo se 75 godina od osnivanja Sedme banijske udarne divizije. Većina nas koji smo danas živi, ne sjećamo se tog novembarskog dana 1942. godine. Dana u lijepom banijskom selu Klasniću, gdje je formirana divizija. U Narodnooslobodilačkoj borbi bila je sedma od njih 53 koliko ih je imala partizanska vojska. Na njenom čelu bili su njeni, prvi: Pavle Jakšić, komandant, Đuro Kladarin, komesar, Milan Pavlović, zamjenik komandanta, i Vojislav Đokić, načelnik štaba. Da spomenem samo njih. Jer popis onih koji su se kasnije smjenjivali u rukovođenju divizijom, osim Kladarina, onih koji su rukovodili njenim brigadama, bataljonima, bio bi veoma dugačak.

    BORILI SE I NESTAJALI PO SVIM SRPSKIM ZEMLJAMA

    Velim, ne sjećamo se. Jer i sjećanja često umiru brže od onih koji bi trebalo ili koji bi mogli da se sjećaju. Pa da svoja sjećanja prenose dalje. Da ih prenose nama koji bi trebalo da ih pronosimo takođe dalje: ili usmeno ili pričom u zapisu. I da ukažemo na ono što smo mi čuli i pročitali. Što se sačuvalo, što smo sačuvali. Da se bar nešto zna od te, neko kaže ovakve, neko onakve prošlosti. Ja kažem: i slavne prošlosti. I da nam se ona nikad baš skroz-naskroz ne zaboravi. A da se ponovila – to jeste. Neka je bilo i ovako i onako, neka je bilo s greškama, sa zabludama, a ne može se reći da ih nije bilo – bilo ih je (iako nije uvijek pošteno istorijskim događajima suditi iz ugla ovog vremena, s naknadnom pameću), neka je bilo i sa ideologijom koja je vodila i stranputicama kojima nije ni trebalo ići, ali mora se odati priznanje i iskazivati vječno poštovanje jednoj mladosti koja se za neku svoju vjeru u borbu protiv hrvatskog i njemačkog fašizma, za vjeru u bolje, pravednije sutra i, napokon, za vjeru u slobodu, koja se, ta mladost, postrojila 22. novembra 1942. u Klasniću. Sa sviješću ili ne o tome koliko će je zauvijek ostati po vrletima, ravnicama, u rijekama i močvarama kojima će divizija hoditi i bespoštedno se boriti. I nestajati. Oni su se, ti mladi ljudi, njih oko 3.400 boraca (brojevi se u pojedinim knjigama i dokumentima razlikuju) postrojili i krenuli. I nedugo zatim otišli sa Banije (negdje piše: njih 3.200 boraca.) Da bi se ni punu godinu kasnije, prošavši žestoke i krvave borbe po Bosni, Hercegovini, prošavši ofanzive, te poslije Pete, na Sutjesci, Zelengori, uz stihove narodnog pjesnika: Crna Goro, ne treba ti kiše, Banovci te krvlju natopiše… Njih oko 600 (u nekim dokumentima piše: nešto više od 500), ranjenih i teško ranjenih, bolesnih, tifusnih… vratilo. Pa se izginula Sedma divizija ponovo rađala i popunjavala: na Baniji su, za vrijeme kad divizije nije bilo tu, stvorene dvije nove brigade: Prva, kasnije Treća, 1. maja 1943. godine, u Komogovini, pod komandom Đure Bakrača, a Druga, odnosno Četvrta, 30. juna iste godine, u Obljaju, pod komandom Petra Maljkovića. A da li je trebalo da idu? E, to je duga i druga priča. To je priča za koju sam mnogo puta i mnoge pitao. Ali je vrijeme za odgovore prošlo. I otišlo u svoju istoriju kao nauku koja pripada istoričarima – da oni tragajući kroz nju i po njoj dolaze i dođu do istine. Otišlo je vrijeme u svoju tišinu. A nju moramo, jer smo dužni, prekidati mi koji bi trebalo da se sjećamo njihovih sjećanja. Mi, koji bi trebalo bar na ovaj dan ili povodom njega da ih oživljavamo, da kažemo koju o putevima borbe jedne mladosti, o putevima od Klasnića do Ilirske Bistrice. Kod koje je Sedma divizija završila svoj borbeni put.

    ZAPISI U KURIRU

    Ovo su riječi nekoga ko je rođen nepune dvije godine poslije tog 22. novembra. Riječi nekoga koga je zanimalo, između ostalog, i mnogo toga što se dešavalo na prostorima Banije u Drugom svjetskom ratu. Pa je sakupljao knjige, brošure, čitao, pitao, slušao i, koliko je znao i umio, skromno i pisao i govorio o tome i tako to prenosio drugima. Ali nije sjećanje, s poštovanjem prema tom periodu, prema toj mladosti, prema tom stradalničkom uglavnom srpskom narodu Banije, baš sasvim propadalo i propalo. Koliko je samo dječji list Kurir, koji je izlazio u Sisku, u čijem sam uređivanju učestvovao gotovo od samog osnivanja… Koliko je u njemu tekstova o Sedmoj diviziji, o njenim brigadama, o Neretvi, Sutjesci, o narodnim herojima Banije, borcima i mnogima koji su radili u pozadini, tekstova o prvim partizanskim gimnazijama u Rujevcu i Glini, o prvom partizanskom sletu u Trnovcu, prvom na čitavom ratom zahvaćenom prostoru bivše Jugoslavije… Koliko je samo u njemu tekstova objavljeno… I tako dalje. Imao sam priliku da upoznam mnoge banijske (i ne samo njih) narodne heroje, generale, admirale, oficire i mnoge banijske borce i, naravno, borce 7. banijske udarne divizije. Često sam išao do mjesta na kojima su izvršeni brojni ustaški pokolji, zločini: Bajić jame (kod Kostajnice), Glina, Banski Grabovac, Gornje Taborište i druga. Nema na Baniji čisto srpskog sela ili sela s miješanim stanovništvom u kome Srbi nisu najzvjerskije stradali, a sela uništavana, pljačkana, paljena. I u Jasenovcu sam bio prije nego što je podignut spomenik, i na njegovom otkrivanju i kasnije mnogo puta bio, kao i na drugoj obali Une – u Gradini. Bio na mjestima gdje su bili izbjeglički logori naroda, gdje su osnivani odredi: Čavić brdo, Kaline, Čerkezovac… I bio na jednom davnom obilježavanju, mislim 20. godišnjice od osnivanja divizije, kad smo mi, đaci Učiteljske škole putovali „ćirom” i nekim kamionima od Petrinje do Maje, a onda do Klasnića i kasnije – nazad do stanice u Maji. Možda se tada otkrivao i spomenik Sedmoj diviziji… Govorio je Milan Mićun Pavlović. Kasnije sam više puta, i sa porodicom, ali i poslom obilazio to mjesto, taj spomenik u Klasniću. I neka se ove riječi ne shvate kao bilo kakvo hvalisanje – nema potrebe za tim, jer nisam ja baš uvijek išao sam. Bilo je u mojoj generaciji nas koji smo slušali, čitali, obilazili… Neki od njih, izbjeglice, prognanici, danas su ovdje, po Beogradu, po Srbiji. Bogu hvala, živi.

    SVJEDOČANSTVA U DJELIMA BANIJSKIH KNJIŽEVNIKA

    Putujući istorijom divizije, boravio sam u Ripačkom klancu, na otvaranju česme koju je podigla Opština Kostajnica blizu sela gdje je poginuo Živko Bronzić. Kasnije proglašen narodnim herojem. Zastajao sam više puta na Prenju, u dolini Rame… Sa porodicom sam obišao i Sutjesku, Tjentište… I pričao im koliko sam znao. A to što sam znao, naučio sam iz knjiga i brojnih objavljenih sjećanja onih su se tu borili, ginuli, umirali… Posebno iz knjiga Đure Kladarina, Slavka Borojevića, Jove Borojevića i iz knjiga i zapisa mnogih drugih. One koji su pisali o borbama i stradanjima na Baniji, kao i o borbenom putu Sedme divizije, teško bi bilo i nabrojati. A tu su i književnici Banije koji su to vrijeme i umjetnički opisali u svojim djelima: Milan Nožinić, rođen 1921. godine u Jošavici (Petrinja), Petar Vukmirović, rođen 1924. u Vrpolju (Dvor na Uni), Đorđe Đurić, rođen 1929. u Kinjačkoj (Sisak), Dragan Božić, rođen 1931. u Obljaju (Glina)… Samo njih, koji su preminuli, da pomenem. Nožinić je autor romana Demonja. Za koji je još davno, kad se pojavio, jedan kritičar, a danas se ne sjećam koji, napisao da je, po književnim vrijednostima i po širini epike kojom obuhvata Narodnooslobodilačku borbu na Baniji i u Slavoniji, odmah do romana Prolom Branka Ćopića i Pesma Oskara Daviča. O Demonji, kad se 1956. pojavio u svojoj konačnoj verziji, pisao je, 1957. godine, između ostalih, i Meša Selimović. Petar Vukmirović je pjesnik, kako kaže književni istoričar Stanko Korać, koji je predano pratio i pisao o književnosti koja se rađala i postojala i na Baniji. Korać kaže da je Vukmirović „vezan za Baniju, za njene brežuljke i lugove. Najpotresnija tema koju varira na više načina je Glina i pokolj Srba 1941. I u poeziji ovog pjesnika čuje se ton ojađenosti sa traumom koju nosi iz rata.” Đorđe Đurić je i pjesnik i prozni pisac: i za odrasle i za djecu. U prozi je opisao strahote kroz koje je prošao kao dijete logoraš. U poeziji su mu najupečatljivija stradanja njegovog naroda. Tako u poemi Zvijezde ne čitaju poruke, posvećenoj herojskoj epopeji naroda Banije, a ona se u stvari odnosi na borce Sedme divizije, piše: (..) Ratnici su umirali za sutrašnji osmijeh svijeta, a vjetrovi će primiti vijesti i darovati prostranstvima planina gdje su Banijci rasuli kosti i srca u kojima je ugasla vatra nade… Dragan Božić počeo je poezijom. Već poslije prve zbirke ušao je u prozu (ili proza u njega) i ostao joj vjeran do kraja života. Njegove pripovijetke opisuju, između ostalog, stradanja njegovog naroda iz srpskih sela sa Suve međe. Odnosno ljudi odvođenih na glinska stratišta. O čemu najbolje svjedoči i zbirka pripovjedaka Ustanici iz žita. Božić je kao dvanaestogodišnji dječak prošao onaj poznati stradalnički put u zbjegu naroda Banije – od Banije preko Bosne pa do Hercegovine i nazad – i veoma upečatljivo lirski ispisuje ga u romanu za djecu (i ne samo za djecu) Kad se pojavi crveni konj. Ovaj izuzetno plodan i nagrađivan pisac, u knjizi pripovjedaka Uz Kupu svjedoči i o tragičnim događanjima koja su zadesila srpske građane Siska u posljednjem građanskom ratu u Hrvatskoj.

    DIVIZIJU IZNJEDRIO NAROD

    O paklu hrvatskog ustaškog logora u Jasenovcu, najkrvoločnijeg logora smrti na tlu Evrope u Drugom svjetskom ratu, napisano je more literature: od publicistike, istorijskih knjiga do romana. I nikad te literature dosta. O tome kako se u vrijeme socijalističke Jugoslavije o paklu u tom logoru (Jasenovac je na krajnjem istočnom uglu Banije, na ušću Une u Savu) nije smjelo ni pisati ni govoriti, pričaju oni koji do građanskih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nikad ništa o tome nisu čitali. A da li je taj logor mogao da bude ranije oslobođen, odavno je to pitanje bez odgovora. Samo, do kada? Ovaj tekst, u stvari podsjećanje, skromna je unutrašnja obaveza autora prema svima onima iz Sedme banijske udarne divizije koji su vojevali i junački ginuli po nebeskim kamenim brdima iznad Neretve, Sutjeske, od vrhova Zelengore pa do, da ponovim, Ilirske Bistrice. I dug prema njegovim seljanima koji su, zajedno sa onima već pomenutim stradalnicima, ostavljali svoje kosti po tom krvavom putu. A njih nije malo. Jer Sedmu diviziju iznjedrio je narod. I to uglavnom srpski narod Banije. Uz dužno poštovanje prema onim Hrvatima koji su zajedno sa Srbima krenuli i junački vojevali, ginuli… Pa Jevrejima, kasnije i Italijanima i drugima koji su im se pridružili. E, nakon rata svako je otišao u svoju budućnost. Banija je bila skrajnuta, zaboravljena. Pa samo da spomenem da su njene glavne saobraćajnice asfaltirane tek 1967. godine. Da Titu nisu planirali obilazak Banije, pitaj Boga… A on je govorio sve najljepše o Sedmoj banijskoj. I to je zapisano. Kao što je zapisano svjedočenje njemačkog vojnika Vika o zarobljavanju, za vrijeme operacije Švarc, odnosno borbi na Sutjesci, i jednog dijela pozadine banijskih boraca – uglavnom ranjenika i bolesnika, tifusara. Neki od njih su po naredbi njemačkog potpukovnika Grenlera strijeljani. U strijeljanju je učestvovao i pomenuti vojnik Vik, koji je pričao kako zarobljenici nisu pred strijeljanje izrazili bilo kakvu želju, bili su mirni, iako su mogli zaključiti da će biti strijeljani… Ovo navodim kao svjedočanstvo o junaštvu te mladosti, njenom ponosu.

    DUG STRADALNICIMA

    Ovaj tekst je i poziv nama koji smo još živi i onima koji će nastaviti da čuvaju sjećanja na svoju diviziju. Iako su nas oni protiv čijeg se fašizma borila Sedma divizija protjerali sa vjekovnih ognjišta, ne dopustimo da zaboravimo bar ono što su nam generacije naših predaka, i pored svega, za svjetlost sjećanja ostavile. Ali, nisu nam te generacije ostavile u amanet sjećanje da se ne sjetimo. Kao ove godine, na primjer. Postoji li neko ko je trebao, morao, pa bar iz poštovanja prema 75. godišnjici… (Izvinjavam se ukoliko nisam dobro informisan, ukoliko ne znam. Ukoliko ne znam da se neko sjetio…) A na sjećanje, bar na njega, imamo pravo. Na sjećanje koje ću završiti stihovima iz pjesme Zemljo Jovanke Borojević, učenice osmog razreda i člana nekad poznate Literarne sekcije Zrno sunca Osnovne škole 7. Banijska brigada Mečenčani, a iz njihove zbirke pjesama Neko je dopustio da odrastem, objavljene 1980. godine: (…) O, zemljo… Ja umivam tvoje lice i brišem ga slobodom. O, zemljo… Jer ja te volim, jer ja sam tvoja kći.

    Izvor: SRPSKO KOLO, broj 25, decembar, 2017.

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    Nestajanje Srba na Baniji

    Izvor: P-portal.net
    Banija
    subota, 19. oktobar 2019. | 18:09

    Demografski trendovi kretanja ukupnog stanovništva Hrvatske, posebno srpskog stanovništva, poražavajući su kada se analiziraju na nivou regija koje su tradicionalno u značajnom broju naseljavali Srbi – pokazalo je istraživanje u sklopu projekta „Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj (1880 – 2011)”.

    Regije koje su uzete u razmatranje u sklopu istraživanja su geografsko-historijske cjeline koje obuhvaćaju općine prema teritorijalnoj podjeli koja je vrijedila na dan popisa stanovništva 31. 3. 1991. godine. Tada je u Hrvatskoj bilo 6.694 naselja i 102 općine. Dakle, za demografsku analizu kretanja stanovništva pojedine regije uzete su općine s naseljima koje su tradicionalno pripadale pojedinoj regiji. Također, kretanje ukupnog stanovništva, kretanje Hrvata i Srba pojedine regije analizirano je kroz sljedeće popisne godine: 1880, 1890, 1900, 1910, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2001. i 2011. godinu. Za 1921. i 1931. godinu nema dostupnih podataka na razini naselja. Premda su posredni podaci o vjeri i jeziku dostupni na razini općine ili kotara, oni nisu obrađeni i kao takvi nisu mogli biti korišteni u ovu svrhu. Međutim, ova činjenica suštinski ne remeti postavljene ciljeve istraživanja.

    U okviru analize, kada je u pitanju regija Banije, uvrštene su sljedeće općine s pripadajućim naseljima prema teritorijalnoj podjeli iz 1991. godine koje tradicionalno pripadaju ovoj regiji: Glina, Kostajnica, Sisak, Petrinja i Dvor. Kretanje ukupnog stanovništva, Hrvata i Srba na Baniji (1880 – 2011)
    Podaci u navedenoj tablici pokazuju prilično uravnoteženi nacionalni sastav stanovništva ove regije, u kojoj su dvije narodnosne skupine – hrvatska i srpska – postotno gotovo podjednako zastupljene sve do 1991. godine. Postotak udjela hrvatskog stanovništva kreće se od najnižeg 48,11% 1900. godine do najvišeg 52,59% 1961. godine, a kod srpskog stanovništva od najnižeg 36,66% 1981. godine, do najvišeg 50,01% 1910. godine.

    Isti ili sličan trend prisutan je i u kretanju ukupnog stanovništva, koje se usporeno povećava od popisa do popisa sve do 1991. godine s relativno naglim padom za oko 17% u popisu 1948. godine, vjerojatno kao posljedica ljudskih gubitaka tokom Drugog svjetskog rata.

    PROČITAJTE JOŠ: Nestajanje Srba na Kordunu

    Ukupno hrvatsko stanovništvo se postupno, kontinuirano i usporeno povećavalo sve do posljednjeg popisa 2011. godine s odstupanjima u popisu 1948. godine kada stopa rasta pada za 4% (vjerojatno kao posljedica ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu) i u popisu 1981. godine kada stopa rasta pada za 16%.

    Kod ukupnog srpskog stanovništva trend porasta je isto prisutan, s tim da je taj rast znatno veći od rasta hrvatskog stanovništva u prva četiri cenzusa (za ukupno 16%). Također, kao i kod Hrvata 1948. godine rast srpskog stanovništva opada, ali za više od sedam puta, nego kod hrvatskog stanovništva, što je vjerojatno posljedica većih ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu. Događa se i nešto jače opadanje rasta 1981. godine i to za 19% (za 3% više nego kod hrvatskog stanovništva).

    Kretanje stanovništva po narodnosnoj pripadnosti i popisima na Baniji (1880 – 2011)
    Verižni indeksi, koji iskazuju broj stanovništva u svakom popisu prema prethodnom popisnom cenzusu, uglavnom potvrđuju prethodno iznijete trendove u kretanju stanovništva, kao i godine kada dolazi do odstupanja od navedenih trendova (1948. i 1981. godina).

    Najduže popisno razdoblje u okviru jednog državno-pravnog poretka je ono nakon Drugog svjetskog rata u okviru socijalističke Jugoslavije, koje je trajalo preko 40 godina. Za razliku od prethodnog dugoročnog pogleda na razvoj stanovništva, ovaj bi se mogao svrstati u srednjoročne, koji počinje 1948., a završava 1991. godine.

    Kretanje broj Hrvata i Srba na Baniji (1948 – 1991)U odnosu na baznu 1948. godinu hrvatsko se stanovništvo veoma usporeno povećavalo u rasponu od 13,78% (1971) do 0,37% (1981) ili za cijelo ovo razdoblje u prosjeku za 6,95%. I kod srpskog stanovništva je prisutan isti trend, ali samo do 1971. godine, kada se ono povećalo u prosjeku za 6,57%, dok nakon toga sve do 1991. godine ono se kontinuirano smanjuje za 10,74% (1981) odnosno 1,24% (1991).

    Udio Hrvata, Srba i „ostalih“ na Baniji (1880 – 2011)Posljednja dva cenzusa (2001. i 2011. godine) pokazuju populacijske fluktuacije kakve nisu zabilježene tokom analiziranog 131-godišnjeg perioda i općenito, šire gledano, na ovim našim prostorima, a rekli bismo i veoma rijetko i u evropskim i svjetskim razmjerima.

    Prema pokazateljima u prethodnoj tablici, tokom cijelog analiziranog perioda od 131 godinu, u regiji Banije nastale su sljedeće populacijske fluktuacije odnosno promjene. U odnosu na startno stanje u prvom cenzusu 1880. godine hrvatsko se stanovništvo 2011. godine povećalo za nešto manje od 1/3 odnosno za egzaktnih 28,29%. Prosjek rasta za cijelo to razdoblje iznosio je 22,25%. Dok se srpsko stanovništvo smanjilo za oko 3/4 odnosno za egzaktnih 74,71%. Ove su se promjene odrazile i na broj ukupnog stanovništva koje se smanjilo za oko 1/6 odnosno za egzaktnih 16,33%.

    Populacijske fluktuacije drastično su promijenile odnos, odnosno udio, dva etnikuma u ukupnom stanovništvu. Taj odnos je 1991. godine bio 48,82% naspram 41,24% u korist hrvatskog etnikuma, da bi 2011. godine taj odnos iznosio 80,18% naspram 14,28% opet u korist hrvatskog etnikuma

    PROČITAJTE JOŠ: Nestajanje Srba u Lici

    Izraženo u apsolutnim brojevima, hrvatsko stanovništvo 1880. godine je brojilo 68.885, a 2011. godine 88.374 stanovnika, ili više za 19.489 stanovnika, dok je srpsko stanovništvo 1880. brojilo 62.239, a 2011. godine 15.740 stanovnika, ili manje za 46.499 stanovnika. Ove fluktuacije su promijenile do 1991. godine relativno uravnoteženi udio hrvatskog i srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu ove regije. Tako je na primjer 1880. godine taj odnos bio na razini 52% naspram 47%, u korist hrvatskog naroda, da bi se 2011. godine taj odnos drastično izmijenio na 80,18% naspram 14,28% opet u korist hrvatskog etnikuma. Tek usporedbe sa 1991. godinom kao baznom, pokazuju mnogo realniju sliku ovih populacijskih fluktuacija, zapravo njihovih pravih razmjera i njihove povijesne značajnosti. U odnosu na stanje neposredno prije izbijanja rata u Hrvatskoj 1991. godine, hrvatsko se stanovništvo 2011. godine povećalo za nešto više od 1/20, odnosno za egzaktnih 5,03%, dok se srpsko stanovništvo drastično smanjilo za nešto manje od 4/5, odnosno za egzaktnih 77,85%. Ove su se promjene odrazile i na broj ukupnog stanovništva, koje se smanjlo za nešto više od 1/3, odnosno za 36,05%. Izraženo u apsolutnim brojevima, hrvatsko stanovništvo 1991. godine brojilo je 84.142, a 2011. godine 88.374 stanovnika ili više za 4.242 stanovnika, dok je srpsko stanovništvo 1991. godine brojilo 71.087, a 2011. godine 15.740 ili manje za 55.347 stanovnika. Iz svih navedenih podataka mogu se iščitavati i neke druge populacijske fluktuacije i njihove razmjere, prije svega doseljavanje hrvatskog stanovništva i odlazak, zapravo egzodus srpskog stanovništva. Ove fluktuacije drastično su promijenile odnos, odnosno udio, dva etnikuma u ukupnom stanovništvu. Taj odnos je 1991. godine bio 48,82% naspram 41,24% u korist hrvatskog etnikuma, da bi 2011. godine taj odnos iznosio 80,18% naspram 14,28% opet u korist hrvatskog etnikuma. Ovakve populacijske fluktuacije nisu normalne i uobičajene.

    U istraživačkom projektu Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba „Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj (1880–2011)” sudjelovali su: dr. sc. Svetozar Livada (voditelj), Vladimir Cvjetićanin, prof. i Nikola Lunić, prof. sa suradnicima

    Izvor: P-portal

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    BANIJA: GDJE SU NESTALI NAŠI LJUDI

    SISAK Prema rezultatima popisa iz 2011. u Sisku živi 47.500 stanovnika. U užem gradskom području živi 33.000, a ukupan broj Srba po popisu iz 2013. pao je na 3.071 ili 6,43%.
    PETRINJA Prema rezultatima popisa iz 2011. u Petrinji živi 20.925 stanovnika, od čega je 2.710. ili 12,95% Srba.
    GLINA Prema rezultatima popisa iz 2011. u Glini živi 9.283 stanovnika, od čega je 2.549 ili 27,46% Srba.
    H. DUBICA Prema rezultatima popisa iz 2011. u Hrvatskoj Dubici živi 2.079 stanovnika, od čega je 22,45% Srba.
    SUNJA Prema rezultatima popisa iz 2011. u Sunji živi 5.745 stanovnika, od čega je 22,27% Srba.
    MAJUR Prema rezultatima popisa iz 2011. u Majuru živi 1.100 stanovnika, od čega je 27,3% Srba.
    H. KOSTAJNICA Prema rezultatima popisa iz 2011. u Hrvatskoj Kostajnici živi 2.756 stanovnika, od čega je 25,4% Srba.
    D. KUKURUZARI Prema rezultatima popisa iz 2011. u opštini Donji Kukuruzari živi 1.645 stanovnika, od čega je 34,4% Srba.
    DVOR NA UNI Prema rezultatima popisa iz 2011. u opštini Dvor na Uni živi 5.570 stanovnika, od čega je 71% Srba.

    Izvor: SRPSKO KOLO, broj 5, april, 2016.

    Odgovori

Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top