Poreklo prezimena, Svrljig

19. mart 2015.

komentara: 0

Prema studiji dr Petra Golubovića. Priredio saradnik portala Poreklo Nebojša Novaković

Crkva Sv. cara Konstantina i carice Jelene
Crkva Sv. cara Konstantina i carice Jelene

Starinačko stanovništvo

Na teritoriji opštine Svrljig živi oko 99% stanovništva srpske nacionalnosti, i oko 1% ostalog stanovništva. Njegov se broj tokom istorije menjao, varirajući od popisa do popisa, a moglo bi se reći da je najviše ljudi ovde živelo u vreme popisa iz 1953. godine. Naime, tada je popisano 33.820 žitelja. Od toga vremena broj stanovnika opada, dosad skoro za trećinu.

Znatan deo stanovništva Svrljiške kotline smatra se i izdaje sa starince. To je uočio i Jovan Cvijić. On je naglasio da starinci znatno učestvuju u kompoziciji stanovništva južno od Rtnja, što će reći u Svrljiškoj kotlini.

Naša proučavanja u ovoj oblasti potvrdila su Cvijićevo gledište, jer su starinci zaista zastupljeni u kompoziciji svrljiškog stanovništva. Ova, novija istraživanja, omogućila su potpunije sagledavanje problematike apsolutne starine, tj. genezu i evoluciju sveg stanovništva koje se izdaje za starinačko. Ranijim emigracijama i ova oblast ostala je sa proređenim stanovništvom. Ono sačinjava osnovu sganovnišgva koje se danas smatra starinačkim.

Najstariji sloj stanovništva potiče od starobalkanskog i srpskog stanovništva. Stanovništvo u ovoj oblasti održalo je neke etno-folklorne tragove praistorijskog balkanskog stanovništva. U ovoj oblasti postoji običaj ovčarske slave (premlaz, premuz), čiji pojedini stočarsko-pevački elementi podsećaju na veoma daleka vremena, kada je igra i pesma imala magijsko-obrednu funkciju, što ukazuje na to da su oni relikti sgarobalkanske tradicije. U tom običaju naziru se tragovi starog orgijastičkog kulta kojim se na magijski način obezbeđivala stoka i proizvodnja za vreme kolektivnog bačijanja. Na davnašnje poreklo starinačkog stanovništva ukazuje i drugi veoma poznat običaj iz ovog kraja tzv. ,,prokletije“.

Sa Romanovlasima u ovoj oblasti cvetala je kultura stočarenja čitav milenijum. Između njih i predeonog stanovništva postojao je odnos pretakanja leksike i obogaćivanja romanovlaške stočarske leksike našim jezikom.
Najstariji popis Vidinskog sandžaka iz 1455. godine obuhvatio je, pored drugih, i oblasti: Banju (nahija Banja) i Svrljig (nahija Svrljig). Ove dve teritorije imale su veliki broj selišta, koja je turska vlast davala timarnicima da ih nasele rajom. Ovi su to i činili
naseljavajući i zgušnjavajući stanovništvo bez pominjanja sela. Ponajviše su zaseljeni naseljenici na prostoru između Svrljiga i Pirota pored ostalog i s dužnošću da privuku ljude za derbendžisku službu.

Po popisu 1488/89. godine, područje Svrljiga bilo je naseljeno sa 1729 domaćinstava, koja su plaćala dažbine u iznosu od 61860 akči. Međutim, sudeći po tome da imena više sela potiču od Romanovlaha, proizilazi i to da je, pored slovenskog udela, i udeo kolonizovanog vlaškog sganovništva bio znatan. Ne samo naziv Svrljig i Vlahovo, već i imena sela Burdimo, Merdželat, Niševac, Prekonoga, Gulijan, Guševac, Kopajkošara, Bučum i još neka potiču od romanovlaškog stanovništva.

Vekovna evolucija domorodnog, slovenskog i vlaškog starinačkog stanovništva kao i kolonista iz druge polovine 15. veka i kasnije, objašnjava se podobnošću ove visinske oblasti sa dobrom pašom, šumom, vodenim tokovima sa pećinama i okapinama, ia život i stanovanje. u njoj se održavala stočarska ekonomija vekovima. Na to ukazuju brojni toponimi i nazivi. To znači da u ovoj oblasti današnje stanovništvo dobrim delom vodi poreklo od starinaca

Doseljeničko stanovništvo

Doseljeničko stanovništvo u Svrljiškoj kotlini naseljavalo se u velikim i malim migracijama. Doseljenici velikih migracija, po pravilu, naseljavali su se zbog teškog ekonomskog stanja i imovinske i lične nesšurnosti, i to doseljavali su se kosovskom, vardarsko-moravskom i istočnom selidbenom strujom. Uzroci za male migracije, kojima je naseljena glavnina doseleljenika ove oblasti – pojedinačno ili u manjim grupama raznovrsni su.

Najvažniji su ekonomski uzroci. Svrljiška kotlina je privlačila doseljenike dobrom plodnošću nizinskog dela i povremenom nenaseljenošću. U gornjem Timoku, na primer u Lukovu, Vlahovu, Perišu i dr. znaju i danas da su se njihovi preci doselili iz pirotskog i trnskog okruga.

Tradicija pojedinih porodica u Svrljšu vrlo je živa i mnogobrojna. Tako D. K. Jovanović pored osgalog pominje i porodice za koje kaže da su se u 18. veku doselile iz Golaka u Svrljig.

„Njihovi preci trpeli su zulume od Arnauta. Subaša, koji je bio nad Golakom, mučio je i globio siromašne Golačane, da su se zbog njega mnogi raselili. Jedne zime, kako pričaju, naređeno je bilo Golačanima da iziđu na drum i razgrću sneg. Zima je bila nezapamćena. Narod je bio ogorčen pggo ga globe, kinje i muče kojekakvim dacijama i kulucima, a sem toga subaša okupi na drum pojedine pa ih zlosgavla. Porodica Arnauta, njih osmorica iz zadruge, ozlojeđeni na subašu ubiju ga. Plašeći se represalija oni se presele u Svrljišku kotlinu“.
Slična tradicija živi i u porodici Đusića, Tataraca i drugih. O Đusićima se zna da su se u prošlom veku doselili u selo Merdželat iz stare Srbije, da je to bila jaka zadruš i da su se jedni odselili dublje u unutrašnjost Srbije, u selo Gledić (u Gruži), gde i sada
žive, a drugi u Merdželat. Otgali doseljenici potiču najviše iz područja jugoistočne
Srbije, a naseljeni su u vremenu narodnih pokreta protiv Turaka.

Prema jednom dokumentu, od 19. februara 1836. godine, takvih ,došljaka“ došlo je na teritoriju sreza svrljiškog 28, a u naseljima Svrljiške kotline. Od ovih u selima Svrljiške kotline naseljeno je u: Prekonozi 5, Crnoljevici 1, Perišu 3, Gulijanu 1, Lukovu 1, Okolššu 1, Manojlici 1, Kopajkošari 2, Plužini 1, Niševcu 1, Dra-
jincu 2, Đurincu 1 i Okruglici l.

Iz Turske, u zbegovima, od 12. do 21. aprila 1841. godine, doselilo se 19 familija sa 108 duša s brojnom stokom preko Pandirala. Kod Prekonoge prešlo je 513 familija sa 3 694 duša oba pola i sa mnogobrojnom stokom (ovo su prebeglice koje su bile u karantinu). Ovi
migranti dolazili su iz pirotskog, leskovačkog i niškog kraja.

Ovi doseljenici predstavljaju prebeglice (migrante) ustaničkog pokreta jugoisgočne Srbije prve polovine 19. veka.

Iseljavanje

Iseljavanje iz Svrljiške kotline bilo je uslovljeno poglavito istorijskim događajima i ekonomskim razlozima. Ono se pod turskom okupacijom ne može detaljnije pratiti, jer u raspoloživim izvorima nema dovoljno preciznih podataka, a i današnje stanovništvo o starijem iseljavanju zna veoma malo. Osnovni pojam o vremenu i uzrocima iseljavanja pruža istorijska periodizacija, razvrsšvanje svih poznatih iseljavanja u emigracione etape. U tom pogledu najstarija značajnija emigraciona etapa iz ove kotline, koja je poznata iz pisanog materijala, a objavljena u starim turskim hronikama, govori kako je Sultan Mehmed, posle osvajanja srpskih zemalja oplenio i svrljiški kraj.

Iz ovog područja odvedeno je mnogo roblja koje je većinom naseljeno „oko Carigrada“. Ova prisilna migracija obavljena je 1454. godine. Ovo je jedna od najstarijih velikih emigracija srpskog stanovništva iz svrljiškog kraja.

Novija detaljna i stručna analiza istorijsko-geografskih podataka koji sadrže fragmenti zbirnog popisa iz 1466. godine omogućuju sagledavanje starih migracija. Pouzdani podaci u ovom izvoru ukazuju na to da su tradicionalne migracije postojale već od 15. veka, i da su kao i potonje imale isti pravac. Poznato je da su se Timočani iseljavali u Šumadiju posle Kočine krajine, i docnije. Jedan broj preseljenih Svrljižana iz naselja Šumadije preselio se docnije i naselio u neka vojvođanska sela. Na to ukazuje i činjenica što savremeni istraživači smatraju da se 1690. godine doselilo oko 36000 Srba.

Iako nema preciznih podataka, sa razlogom se može zaključiti da ukupan broj doseljenika Srba iz Srbije u Ugarsku i Slavoniju, od početka do kraja austro-turskog rata (1683-1699. šdine), nije bio manji od 70000 ljudi.

Prema tome, može se reći da su u vreme velikog rata raseljavanjem stanovništva iz Svrljiške kotline brojna sela koja se pominju u turskim izvorima 15. i 16. veka, tada zapustela. To se može tvrditi pouzdano, jer je poznato da su izbeglice iz Srbije bile poreklom najviše iz Aleksinca, Zaječara i Niša. O velikom obimu ove seobe može se suditi i po tome što je Srbija, koja je za vreme austrijske vladavine obuhvatala približno teritoriju kasnije Miloševe Srbije, brojala oko 70000 srpskih duša, a iselilo se, kao što je rečeno oko 60000 do 70000 duša.

Ratovi Ausgrijanaca protiv Turaka u 17. i 18. veku (1690-1737).godine) najviše su doprineli da se iz Srbije, pa i iz ovog kraja, silan svet iseli i da knjaževački okrug, koji je dotle pamtio samo bedu i nevolju, skoro opusti i raseli se. Iseljavanje iz ove oblasti nasgavilo se i za vreme Pazvan-oglua, a kasnije i u vreme prvog srpskog ustanka. U selima pojedinih krajeva beogradskog pašaluka naselili su se i doseljenici iz Svrljiga, mahom posle srpskog povlačenja 1809. godine, i između 1812. i 1813. godine.

U migracionim procesima rasel>ena je i Svrljig-Banja kao jedno od važnijih naselja, koje je postojalo sve do kraja 18. veka, kada ga je rušio Pazvandžija. Raseljena je konačno 1801. godine.

Iseljavanja iz Svrljiške kotline bila su usmerena prema plodnijim i ekonomski jačim oblasgima, kakva je bila oblast srednje i donje Morave (Smederevo, Plana i Smederevska Palanka). Ova iseljavanja zahvatila su sem svrljiškog i druge krajeve isgočne Srbije: Crnu reku, Negotinsku krajinu, pirotski i niški kraj. Drugi pravac iseljavanja bio je upravljen u plodnije oblasti istočne Srbije – iz Svrljiga u oblasti Morave.

Izvor: Kulturna istorija Svrljiga, knjiga II

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.