Porijeklo srpske kraljevske dinastije Obrenović

17. mart 2015.

komentara: 21

PIŠE: Siniša Jerković

Knjaz Miloš Obrenović

Manje jasna priča o porijeklu knjaza Miloša Obrenovića, rodonačelnika dinastije Obrenović, donekle je posljedica dva braka njegove majke Višnje, kao i kasnijeg Miloševog uzimanja prezimena Obrenović po očuhu Obrenu Martinoviću iz takovskog sela Brusnica. Udovica Višnja se nakon smrti svog prvog supruga Obrena, sa kojim je imala djecu Milana, Jovana i Stanu, udala za Teodora Mihailovića, zemljoradnika iz sela Dobrinja u užičkoj Crnoj Gori. U tom braku su se rodili sinovi Miloš, Jovan i Jevrem. Milan Obrenović, Milošev polubrat po majci i Obrenov sin, bio je jedan od Karađorđevih vojvoda u Prvom Srpskom ustanku i veoma ugledna ličnost i pretpostavka je da je Miloš iz tog razloga uzeo prezime Obrenović kao svoje. Porijeklo Obrenovića po muškoj liniji treba tražiti u požeškom selu Gornja Dobrinja među precima Teodora Mihailovića.

Poznato je da se djeda Teodora Mihailovića zvao Miloš i da je Teodor prije stupanja u brak sa Višnjom, imao djecu iz prvog braka. U antropogeografskom radu Ljubomira Pavlovića „Užička Crna Gora“  iz 1925. godine, pronalazimo podatke o porodici knjaza Miloša:

Miloševići, u ovom selu poznatiji kao Đukići su druga velika porodica doseljena istodobno kao i prethodni (misli se na Uzunoviće prim.aut.). Pop Miloš je poreklom iz Bratonožića (odakle su po svoj prilici i Uzunovići), prvi put je pred kraj 17. veka došao u Rošce po pozivu nekog svog srodnika kaluđera u kablarskim manastirima. Kako je došao sa mnogo srodnika, neke je ostavio, a sam se uputi u ovo selo radi popovanja. Prvu kuću zasnovao je na brdu, gde su sada Dostanića kuće, pa se ista premeštala, tako da je čas pripadala ovom selu, čas Srednjoj Dobrinji. Pop Miloš je ostavio iza sebe sinove: Mihaila, Gavrila i Đuku. Mihailo je popovao i imao sinove: Petra i Teodora, gde je Petar opet bio pop, Gavrilo je bio trgovac i ostavio iza sebe sinove: Teofana, Arsenija i Tanaska. Teofan je trgovao, nemirne prirode, odmetnuo se u hajduke u zbog gonjenja prebegao u Turski Bečej u Banatu, tamo ostao i imao potomstva. Đuka je ostavio iza sebe sinove: Filipa, Radovana i Jovana popa i naslednika popa Petra. Pop Petar je ostavio iza sebe kćer, udatu u Čačak, umro je 1804. godine i sahranjen kod dobrinjske crkve. Teodor je bio zemljodelac i deobom od Petra otišao u Srednju Dobrinju i ostavio iza sebe sinove: Radomira, Radisava, Radonju, Miloša, Jevrema i Jovana.Miloš Milošević je Miloš T. Obrenović, knez obnovljene Srbije, koga je pop Petar izveo i napravio velikim čovekom uz njegovog brata po majci vojvodu Milana Obrenovića. Od Radisava u Srednjoj Dobrinji ima potomstva; od Radonje su zamrli, Od Radomira odvedeni u Loret; Arsenijevi su potomci u Uzunovićima kao: Arsići; Od Tanaska su Tanasijevići u Mađeru. Od Đukinih sinova najviše je Miloševića i zovu se: Jevđenijevići, Grujići, Radovanovići, Popovići i Dostanići, kojih ukupno u selu ima 27 kuća, slave Nikoljdan. Ova porodica i danas popuje u ovom selu.“

 

Porodično stablo Miloševića iz Gornje Dobrinje

Obrenovići

Ono što možemo zaključiti iz Pavlovićevih zapisa  jeste da je rodonačelnik razgranatog bratstva Milošević u Dobrinji kod Požege, bio pop Miloš, koji se krajem 17. ili početkom 18. vijeka doselio u požeški kraj iz Bratonožića u Crnoj Gori.

Bratonožići su jedno od starih plemena crnogorskih Brda. Njihova plemenska oblast nalazi se sjeveroistočno od današnje Podgorice, a susjedna plemena su im Kuči i Piperi. Osnovu bratonoškog plemena čini ujedno i najbrojnije bratstvo, koje svoje porijeklo izvodi od rodonačelnika Brata. Po predanju samih Bratonožića, Brato je potomak despota Đurđa Brankovića, odnosno njegovog sina Grgura Slijepog. Jovan Erdeljanović, koji je antropogeografski obrađivao ovo pleme, pokušao je i da istorijski provjeri ovo predanje, pa je na osnovu pasova ondašnjih bratstava računao vrijeme kada je rodonačelnik Brato živio i zaključio je da je to moglo biti na prelazu 15. u 16. vijek. Što se tiče navodne veze sa despotskom porodicom Brankovića, Erdeljanović je tu mogućnost ostavio otvorenom.  Erdeljski grof Georgije Branković je takođe izvodio svoje porijeklo od Grgura Slijepog Brankovića, a potpisivao se, što je takođe interesantno, kao Podgoričanin.

Grgur Branković,
Grgur Slijepi Branković, crtež sa Esfigmenske povelje iz 1429. godine

Ova veza Bratonožića sa Brankovićima je interesantna i zbog činjenice da se za prvi istorijski pomen Bratonožića u istorijskim izvorima smatra zapis iz Zetsko-mletačkog ugovora od  1455. godine u kojem se, pored Kuča, Pipera, Bjelopavlića i drugih plemena, navode i Bratonožići, ali pod imenom Branovichi. Erdeljanović smatra da se nesumnjivo radi o Bratonožićima, pri čemu i sam konstatuje da Branovichi može biti iskvareno i od Brankovići i od Bratonožići.

Iz istorijskih izvora poznato je da je Grgur Slijepi Branković svoj život završio kao monah na Hilandaru 1459. godine, i da je pred kraj života bio pristalica „turske partije“ među Srbima. Jedini njegov potomak, doduše iz vanbračne veze, za kojeg se zna, je despot Vuk Grgurević Branković tj. Zmaj Ognjeni Vuk. U svim varijantama Bratonožićkog predanja, Brato se označava kao unuk slijepog Grgura. Predanja se jedino razlikuju u imenu Bratovog oca, a Grgurovog sina.

Iako je priča o porijeklu od despota Đurđa prilično neuvjerljiva, nije isključeno da je u području Bratonožića živjela neka bočna grana srednjovjekovne dinastije Brankovića, koja se i spominje u ugovoru iz 1455. godine, i da je u toj porodici krajem 15. vijeka rođen i rodonačelnik Bratonožića, Brato. Vjerovatno nikad nećemo moći potvrditi istinitost ovog predanja.

Međutim za temu o kojoj ovdje pišemo, mnogo je značajnija napomena koju je Erdeljanović dao, opisujući Bratovo bratstvo, a tiče se porijekla dinastije Obrenovića u Srbiji.

„U Bratonožićima ima opšte poznato predanje,po kome bi ovaj Tomaš Jankov bio predak vladalačke porodice Obrenovića u Srbiji. Pričaju, da se Tomašev sin Radoje bio najpre preselio u Brskut i pošto tamo u zavadi ubije jednog Brskućanina (neki vele: brata), pobegne u Bijelo Polje ili u Berane. Tamo opet ubije Turčina, što mu je ubio kozu. Neki vele, da je zbog toga poginuo, a drugi kažu da je umro na putu za Srbiju. Glavno je, da mu žena sa tri maloletna sina — za koje kažu, da su se zvali: Miloš, Jovan i Jevrem — dođe u Srbiju, gde je najpre služila, a zatim se preuda za Obrena, kome dovede i svoje sinove. I ti su sinovi, vele Bratonožići, docniji Obrenovići. — Prema dosadašnjim ispitivanjima ovo se predanje ničim ne potvrđuje, jer se tačno zna, da je otac Miloša, Jovana i Jevrema, docnijih Obrenovića, bio Todor Mihailović iz Srednje Dobrinje u okrugu užičkom (vidi Milićevića «Spomenik», str. 471). Kojim je povodom ovo predanje postalo, niko sad ne zna. Ali ono svakako nije sasvim izmišljeno. Do toga Radoja Tomaševa, za čiju ženu vele, da se sa sinovima preselila u Srbiju, ima bar sedam pasova (kao što nam pokazuje i napred navedeni pregled za pasove Grujića – Progonovića), a to čini najmanje 170 do 180 godina. Predanje se dakle odnosi na preseljenje, koje je bilo još u prvoj četvrtini 18. veka i prema tome se ne može nikako ticati Miloša i njegove braće, koji su se rodili tek posle 1780. godine. Ali se ono može odnositi na njihove pretke, pa je možda docnije preneto na njih kao poznate istoriske ličnosti.“

Kao što i sam Erdeljanović primjećuje, ovdje je moglo doći do spajanja istorijskih činjenica i predanja. Priča o udovici sa tri sina, jasno pokazuje činjenični dio predanja. Ta informacija, donekle izmjenjena, je mogla biti poznata u Bratonožićima u periodu kad je predanje i formirano. Drugi dio predanja, koji ovu udovicu veže se konkretnim iseljenikom iz Bratonožića, predstavlja vjerovatno pokušaj pripovjedača da nekako premosti onaj dio priče za koji nema podataka, a to je period od iseljenja Radoja Tomaševa iz Bratonožića do majke Miloša Obrenovića, Višnje. Zanimljivo je da se u Bratonožićima tačno zna od kog bratstva pa i od kog pojedinca su Obrenovići.

Po rodoslovima Bratonožića, ovaj Radoje koji je otišao u Srbiju bio je sin Tomaša, sina Jankova, sina Jovanova, sina Raslavova, sina Progonova, sina Vučetina, sina Lazova, sina Nikova, sina Bratova. Dakle, između Radoja i Brata ima 9 pasova ili oko 200 godina. Ako prihvatimo Erdeljanovićevu računicu, po kojoj je Brato živio na prelazu 15. u 16. vijek, dolazimo do toga da je Radoje mogao živjeti na prelazu 17. u 18. vijek, što se sasvim podudara sa vremenom dolaska popa Miloša, pretka Obrenovića u požešku Dobrinju. U svom predanju, Bratonožići trasiraju i put te seobe, preko „Berana ili Bijelog Polja“ i mogućnost da je Radoje tamo i nastradao, tj. da nije ni došao do Srbije. Posmatrajući oba predanja, iz Dobrinje i iz Bratonožića, mogli bismo pretpostaviti da je pop Miloš bio sin Radoja Tomaševog. Iako je ova veza i dalje u oblasti predanja, vremenska računica ostavlja takvu mogućnost.

U prilog vezi Bratonožića i Obrenovića ide i identična, doduše ne tako rijetka, krsna slava Nikoljdan, koju i jedni i drugi slave.

Ako je dinastija Obrenović izumrla u muškoj liniji, sasvim sigurno nisu izumrle linije njihovih srodnika po bočnim linijama. Vidimo da potomci rođaka Miloša Obrenovića i danas žive u požeškom kraju. Tu prije svega mislimo na potomke Miloševe polubraće po ocu: Blagojeviće u Loretu i Radosavljeviće u Srednjoj Dobrinji, ali i ostale potomke popa Miloša i njegovih sinova: Tanasijeviće u Mađeru, Arsiće, Jevđenijeviće, Grujiće, Radovanoviće, Popoviće i Dostaniće u Gornjoj Dobrinji.  Isto se može reći za pripadnike plemena Bratonožića u Crnoj Gori. Predanja, koja su ovdje zapisana, mogla bi se dakle provjeriti, direktnim genetskim testiranjem ovih porodica na Y-DNK hromozomu.

Testiranjem bi bar jedan dio veze Obrenovići-Bratonožići-Brankovići, mogao biti odgonetnut.

 

Literatura

Erdeljanović Jovan – Bratonožići, NASELJA SRPSKIH ZEMALJA  (knjiga 6) – SRPSKI ETNOGRAFSKI ZBORNIK (knjiga XII), Beograd 1909.

Pavlović Ljubomir – Užička Crna Gora, NASELJA I POREKLO STANOVNIŠTVA (knjiga 19) – SRPSKI ETNOGRAFSKI ZBORNIK (knjiga XXXIV), Zemun 1925.

Fotografije preuzete sa:

http://www.novosti.rs/upload/images/2013//04/09n/feljton-knez.jpg

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1f/Grgur_Brankovi%C4%87,_Esphigmenou_charter_(1429).jpg/260px-Grgur_Brankovi%C4%87,_Esphigmenou_charter_(1429).jpg

 

Komentari (21)

Odgovorite

21 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Siniša, sve pohvale za obradu porekla vladarske loze Obrenovića, čije se prezime jedno vreme krilo u Srbiji, maltene, zatrlo. Naravno, zna se i zašto, zbog straha druge vladajuće porodice da ne izgube presto.

    Pozdravljam te.
    Vojislav

  2. Nebojša Babić

    Siniša,
    svaka čast za tekst.
    Dodao bih jedan detalj vezan za pleme Bratonožića.
    Postoji jedan moguć raniji pomen ovog plemena, njegovih pripadnika ili možda čak i predaka, i to iz mletačkog Skadarskog zemljišnika iz 1416. godine. Tu se u selu Kupelniku (današnji Koplik u severnoj Albaniji) pominju dvojica ljudi istog imena Marko čije prezime (zapisano od talijanskog beležnika) bi moglo da se poveže sa Bratonožićima: jedan je upisan kao Bratonese, a drugi kao Bratonesso.
    Inače, za pretpostavku da su Bratonožići u Vranjinskom ugovoru upisani kao Branovići, nema nekih ozbiljnih dokaza. S druge strane, u vreme zaključenja ugovora, Brankovići su bili isuviše poznata kuća da bi ih pogrešno upisali, a naročito da bi s njima zaključivali ugovor na ovaj način – kao samo jednom od mnogo zetskih opština ili klanova..

    • Siniša Jerković

      Ovu tvrdnju o Branovićima sam preuzeo od Erdeljanovića. Što se tiče ovih pomena Bratonese iz 1416. djeluju kao realna opcija.

  3. Milan Kostic

    Pozdrav svima.
    Istrazivao sam svoj rodoslov iz Stepojevca ( kod Lazarevca ) prezime Kostic ( Jovanovic ) i sve me vodi na jednu stranu a to je da sam po zenskoj lozi rod vladarskoj kuci Obrenovica .
    Pa me zanima da li neko zna nesto vise od toga i da mi objasni hvala.

  4. Vojislav Ananić

    MILOŠ OBRENOVIĆ, knez Srbije 1815—1839. i 1858—1860 (7/3. 1780, Srednja Dobrna, nahija užička — 14/9. 1860, Topčider, kod Beograda). Sin je jednog siromašnog seljaka, Teodora Mihailovića iz Dobrne. Obrenović je nazvan po svome očuhu Obrenu Martinoviću iz Brusnice. U mladosti je služio kao momak kod marvenih trgovaca, i gonio je njihove volove čak na Jadransko more. U prvom ustanku vojevao je M. uz svoga polubrata Milana Obrenovića, koji je bio vojvoda nahije rudničke, a zatim i požeške (čačanske) i rudničke. 1807, u uapadaju na Užice, M. je teško ranjen. Kada je 1811. Karađorđe razdijelio velika. vojvodstva, bilo je razdijeljeno i vojvodstvo Milana Obrenovića (koji je umro 1810). M. je onda pristao uz Milenka Stojkovića i Petra Dobrnjca, koji su, nasuprot Karađorđu, branili prava velikih vojvoda. Zbog toga je M. bio zatvoren, kao, protivnik Karađorđa i savjeta, ali mu je Karađorđe oprostio krivicu. 1813. M. se hrabro borio na Drini i na Savi, naročito se odlikovao u borbi na Ravnju, između Save i Zasavice. Kada je Karađorđe napustio Srbiju i vojvode nagnule za njim preko granice, M. je ostao u zemlji, ne hoteći da ostavlja porodicu i da se odvaja od ostalog naroda. Turcima se predao na poljani kod takovske crkve i pomagao im u umirivanju i razoružavanju naroda. Beogradski vezir Sulejman- paša Skopljak, iako rarnije ranjen u borbi sa Milošem na Ravnju, postavio ga je za obor-kneza. nad tri nahije: nad rudničkom, nad kragujevačkom i nad požeškom.
    1814, kada je izbila Hadži-Prodanova buna i, M., ne samo da nije pristao u bunu, nego je išao zajedno s Turcima da je uguši. Veliki turski zulumi, koji su potom nastali, barbarsko istraživanje i kupljenje oružja po narodu, sječa glavnih ljudi, sve je to učinilo da se M. odvoji od Turaka, naročito kada je vidio, da nema više povjerenje Sulejman-paše i da ga ovaj drži u Beogradu kao zarobljenika. Čim je ugrabio priliku da izmakne iz Beognada, M. je stao spremati nov ustanak, i, kako se priča na Cvijeti 1815, pred takovskom crkvom, objavio je početak ustanka riječima: »Evo mene, a eto vam rata s Turcima«.
    Turska vojska uputila se odmah prema Čačku. M. se utvrdio na brdu Ljubiću, na lijevoj strani obale, prema, Čačku. Prije nego je na toj točki došlo do odsudnoga rezultata, M. je potukao Turke kod Paleža (današnjega Obrenovca) i očistio put uz Savu od Beograda do Šapca. Radi toga ustanak je zahvatio nahije valjevsku i beogradsku. Bojevi kod Ljubića svršili su se potpunim porazom Turaka, poglavito stoga, što su Turci, obezglavljeni pogibijom svoga vojskovođe, počeli sami da dižu logor, a Srbi otuda navalili na njih iznenada. Poslije toga M. je krenuo na Požarevac; poslije kratke borbe očistio je i taj kraj od Turaka. Posljednje njegove veće borbe bile su na Drini. On, je potukao Turke na Dublju, u sredini Mačve, i jednoga pašu zarobio.
    Ali, tek poslije svih uspjeha, nastale su za njega prave teškoće, jer su se na Srbiju digle dvije velike vojske, jedna sa zapadne strane, pod Kuršid-pašom, a druga sa istočne strane, pod Marašli Ali-pašom. Oba paše željeli su da, ako je moguće, umire Srbiju lijepim načinom i pozvali su M. na razgovor. M. je otišao prvo Kuršid-paši, na Drinu, iako je Kuršid bio poznat kao vjeroloman čovjek, koji ga može posjeći, kad mu bude došao na vjeru. Priča se, da je M.. doista, jedva živ izišao iz Kuršidova logora. Poslije toga, počeo je M. pregovore sa Marašlijom, koji je bio stigao u Ćupriju. Želeći da on dobije kod sultana tu čast da je Srbiju pokorio i umirio, Marašlija je nudio M. bolje uslove nego Kuršid. Dokle je Kuršid tražio, da narod odustane od borbe i da preda oružje, Marašli nije tražio od naroda oružje. »Budite vi samo caru pokorni, pa, ako hoćete, i topove za pojasom nosite«.
    M. Se pogodio sa Marašlijom na ovoj osnovi: 1. Srbi propuštaju Marašlijinoga ćaju sa sedam-osam hiljada vojnika u Beograd; 2. Marašli vodi sa svojim pratiocima srpske izaslanike u Carigrad, da mole od sultana ferman, kojim se Srbima oprašta, sve što su činili; 3. između Srba i Turaka nastaje primirje, kako na istočnoj tako i na zapadnoj strani. Kako je u to vrijeme Rusija bila već svršila sa Napoleonom, i stala nanovo raspitivati na Porti, jesu li izvršene odredbe bukureškog ugovora o Srbiji, Porta je željela da se što prije umiri srpska buna. Ona je dala Srbima oproštaj. Marašli-paša krenuo je sa svom svojom vojskom u Beograd, a. M. je sa svojim ljudlma ostao i dalje pod oružjem.
    1815—1830. stanje stvari u Srbiji bilo je uređeno usmenom pogodbom između M. i Marašlije. Ta je pogodba vrijedila za beogradski pašaluk, koji se prostirao od Drine do Miroča-Planine, i od Save i Dunava pa do Ćuprije, Paraćina, Kraljeva i Užica. Po toj pogodbi, u beogradskom pašaluku postojale su turske vlasti, ali danak nisu kupile one nego srpski knezovi, i kada je trebalo Srbima suditi, onda je uz muselima sjedio i jedan srpski knez. Iz ovih vrlo skromnih ustupaka, M. je uspio postepeno izvući više ili manje potpunu unutrašnju samostalnost Srbije.
    M. je politika bila isprva upućena na to, da se načini vrhovnim gospodarom Srbije. Odmah poslije sporazuma sa Marašlijom, počeo se M. potpisivati »verhovni knez i upravitelj naroda Serbskago«, i od skupštine od 1815. uspio je dobiti priznanje ove titule. Ipak zato, M. je imao moćne suparnike među narodnim starješinama, i tek pošto, ih je u vremenu 1815—1817. uklonio sa svijeta (1817, bio je i Karađorđe ubijen po njegovoj naredbi), M. se utvrdio u položaju »Verhovnoga kneza«. Poslije toga M. je gledao, da što više proširi nadležnost srpskih vlasti na štetu turskih. On je prisvojio za srpske vlasti pravo, da sude same po krivicama i sporovima Srba (samo u mješovitim srpsko-turskim djelima sudile su turske vlasti, ali i onda uz saradnju srpskih vlasti). Zatim je sakupio carske prihode, skele, ćumruke, razne takse itd. Postepeno su, i u sudsikim i u financijskim poslovima, došle srpske vlasti na mjesto turskih. Domaća uprava, uređena M., bila je vrlo energična, što se najbolje vidi po istrebljenju hajdučije. Ali ona nije bila odveć laka narodu, poglavito zbog zloupotreba koje su se činile sa starješinskim kulukom i zbog Miloševog monopoliziranja stočne trgovine. Prema Turcima M. se isprva pravio »vjerna raja«; nije pomišljao na bukureški ugovor, i kao maksimum ustupaka tražio je ono što su sami Turci nudili Srbima 1806, prilikom Ičkovoga mira. Kada je 1816. nanovo pokrenuto u Carigradu srpsko pitanje. Rusija je imala teškoća sa Milošem. Dokle je ona, u svojim zahtjevima, na prvo mjesto stavljala autonomiju Srbije, M. je želio, da se na prvo mjesto stavi nasljednost kneževskoga dostojanstva, koje bi sultan imao njemu da daruje. Ali, postepeno, između M. i Rusa došlo je do potpune saglasnosti.
    Miloš je obratio Rusima pažnju, da bukureški ugovor nije imao u vidu samo beogradski pašaluk, nego sve ono što je držala Karađorđeva vojska, a to će reći još šest nahija preko beogradskoga pašaluka. Na osnovu toga, M. je tražio, da se tih šest nahija ponovno sjedini sa Srbijom. Da bi izigrala rusku diplomaciju, Porta je pokušala 1820. da dobije Milošev pristanak na manje ustupke nego što su bili predviđeni u bukureškom ugovoru, ali M. je te ustupke odbio, i tražio je potpuno izvršenje bukureškoga ugovora. Zahvaljujući njegovom čvrstom držanju i neprestanom navaljivanju ruske diplomacije, Porta je 1826, u akermanskoj konvenciji, izjavila svoju pripravnost, da izvrši odredbe bukureškoga ugovora koje se tiču Srbije. Akenmanska konvencija nije bila izvršena, jer je došao rusko-turski rat, koji se svršio drinopoljskim mirom 1829. U tome miru Porta se obvezala na izvršenje akermanske konvencije, i radi toga je Porta izdala hatišerif od 1830, kojim se Srbiji priznavala unutrašnja samouprava, a M. nasljednost kneževskoga dostojanstva. Što se tiče onih šest nahija koje je prema bukureškom ugovoru trebalo sjediniti sa Srbijom, Porta je gledala na sve moguće načine da ovu obvezu ne ispuni, i izdala je hatišerif o sjedinjenju tih nahija sa Srbijom tek 1833, pošto ih je knez Miloš bez njenoga pitanja zauzeo.
    1835 M. je išao u Carigrad da zahvali sultanu na privilegijima koje je darovao Srbiji. Poslije hatišerifa od 1830. postavilo se odmah ustavno pitanje. Pošto je Srbija dobila unutrašnju samoupravu, pitanje se prirodno postavilo, da li će i dalje ostati dotadašnji sistem uprave. M., koji je svoju vlast stvarao po obrascu turskih vlasti, bio je zaveo u zemlji istočnjački despotizam, kojim nitko nije bio zadovoljan. Ruska diplomacija bila je unijela u hatišerif jednu odredbu po kojoj je srpski knez imao da vlada u dogovoru sa jednim savjetom, i svi oni koji su željeli da ograniče M., tražili su od njega ustanovljenje toga savjeta. Početkom 1835. nekoliko narodnih starješina, među kojima je bio najznatniji Mileta Radojković, došli su sa više hiljada ljudi u Kragujevac, da bi ubrzali izdavanje ustava (tzv. Miletina buna). Ustav, izdan na Sretenje te iste godine, bio je suviše slobodouman, i radi protesta Porte, Rusije i Austrije, M., kome do toga ustava nije bilo ni stalo, ubrzo ga je opozvao. Od 1835—1838. M. je odugovlačio rješenje ustavnog pitanja, ali je riješio agrarno pitanje. Poslije hatišerifa od 1830, turski spahije imali su da se sele iz Srbije. Pitanje je bilo, šta će se raditi sa njihovim spahilucima. Bilo je ljudi koji su predlagali, da se turski spahiluci podijele između nekoliko uglednijih porodica, koje bi osnovale zemljoradničku aristokraciju, kakva je postojala u Vlaškoj. M. na to nije pristao. On je izrekao načelo, da zemlja pripada onome tko je radi. Time je udaren temelj slobodnom seoskom posjedu, koji je poslije omogućio stvaranje zemljoradničke demokracije u Srbiji. 1838. Rusija je ponovno pokrenula ustavno pitanje. M., koji se protivu nje bio vezao sa Engleskom, stupio je sa Portom u pregovore o ustavu, u nadi da će Porta, pod utjecajem Engleske, pristati na onakav ustav kakav je on želio, a ne kakav je željela. Rusija. Spor između njega i Rusije vodio se uglavnom oko toga, da li će članovi savjeta. koji je hatišerif od 1830. predviđao pored kneza, biti nepokretni ili pokretni. Rusija, koja je namjeravala da M. ograniči savjetom, tražila je nepokretni savjet. M., koji je želio da od savjeta načini svoje oruđe, primao je samo takav savjet čije bi članove mogao po svojoj volji mijenjati. U Carigradu je ruski utjecaj u srpskim stvarima bio jači od engleskoga. 1838. Porta je oktroirala. u obliku hatišerifa, jedan ustav za Srbiju, koji je ustaanovljavao, pored kneza, jedan nepokretan savjet, čiji članovi »neće moći biti zbačeni bez uzroka, dokle ne bi bilo dokazano kod Porte, da su se oni učinili novini zbog kakvog prestuplenija ili žbog narušenija zakona i uredba zemaljski«. M. nikako nije mogao pristati na ovaj ustav, i pošto je učinio jedan uzaludan pokušaj da s pomoću vojske obori ustav, on se je 1/6. 1839. uklonio na prijestolju u korist svoga najstarijeg sina Milana.
    M. je pao, ne toliko zbog Rusije i Porte, koliko zbog jake unutrašnje opozicije, koju je izazvao njegov despotizam. Materijalno blagostanje, koje je pod njegovom vladom stvoreno, pojačalo je kod ljudi potrebu pravne sigurnosti, a pod Milošem, koji se bio načinio neograničeni gospodar svačijega života i imanja, te bezbjednosti nije bilo. Za vrijeme svoje vlade M. je postao jedan od najbogatijih ljudi na cijelom Balkanu, i imao je svoja dobra ne samo u Srbiji, nego i u Vlaškoj.
    1838—1858. M. je živio mahom na svojim dobrima u Vlaškoj i u Beču. On je stalno radio na svome povratku u Srbiju. Kada je, poslije smrti njegovoga starijega sina Milana, došao na prijesto njegov mlađi sin Mihailo M. je, preko svoje vrlo odvažne žene Ljubice, koja je ostala u Srbiji, pokušavao da izazove pokret u svoju korist. 1844. prebacio je preko Drine naoružane katane, koji su zauzeli Šabac i mislili da uzbune cijelu zapadnu Srbiju. 1848. spremao je također bunu u Srbiji. Radi toga došao je bio do Zagreba, ali je srpska vlada udesila, da ga hrvatske vlasti zatvore, i M. je stalo novaca dok se oslobodio zatvora. 1857. dao je M. pet hiljada dukata Tenki za njegovu zavjeru protiv kneza Aleksandra Karađorđevića. 1858, za vrijeme Sv. Andrejske skupštine, imao je M. agente u Beogradu, koji su mu vrbovali na sve strane privrženike i bacali nemilice novac.
    11/12. 1858. Sv. Andrejska skupština zbacila je kneza Aleksandra i pozvala M. natrag na prijesto. M. je svečano ušao u Beograd 25/1. 1859. Njegova druga vlada nije trajala ni pune dvije godine i nije ništa dodala njegovoj historijskoj slavi. Njegova pojava bila je izazvala veliko oduševljenje u narodu, koji je u njemu gledao obnovioca Srbije, ali M. je već jednom nogom bio u grobu, i kao što je 1838. bio već nesavremen u stvarima unutrašnjeg uređenja zemlje, tako ni sada nije umio da pogodi potrebe novoga doba.
    Nijedna ličnost 19. vijeka nije u tome stepenu uzbudila maštu srpskoga naroda kao M. On je postao legendarna prilika kao Kraljević Marko; oko njega stvorio se čitav ciklus narodnih priča, koje ga predstavljaju kao velikog mudraca, dosjetljivca. Po skoro jednodušnoj ocjeni historičara, M. je najveći politički um koji je Srbija dala u cijelom 19. vijeku Potpuno neobrazovan, neznajući ni da čita ni da piše, M. je imao instinktivno osjećanje realnosti i nesvladivu primitivnu energiju. Iz gotovo ničega, on je stvorio srpsku državu. 1815. kada se rješavala sudbina zemlje, M. je sa svojim pobunjenim seljacima, predstavljao malu silu prema dvjema carskim vojskama, koje su jednovremeno išle na Srbiju, i sve što je dobio, duguje svojoj vještini pregovaranja sa Turcima. Kada je, poslije toga, trebalo stvoriti jednu domaću vlast koja će moći da zamijeni tursku vlast, M. se pokazao upravo onakav organizator, kakav se tražio: on je imao i dovoljno čvrstoće da svoj narod drži u stezi, i dovoljno gipkosti da prema Turcima neprestano vrda. Važnost prosvjete, sudova i pisanih zakona M. nije razumijevao, i zato je pao, kada su te stvari postale neophodno potrebne. Ali i s tim nedostacima, M. ostaje najveći vladalac Srbije 19. vijeka. onaj koji je udario osnovu i njenoj spoljašnoj nezavisnosti i njenom unutrašnjem uređenju.
    Literatura: Vuk Karadžić, Miloš Obrenović (skupljeni i etnografski spisi, knj. I, 1898); M. Milićević, Pomenik IV, 471: M. Milićević, Knez Miloš priča o sebi (Spomenik Srpske Kraljevske Akademije); M. Gavrilović, Miloš Obrenović (tri sveska).

    S. Jovanović.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, II KNJIGA , I—M, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

  5. milan

    Kako demagogija zaludi ljude. Kara – Đorđevi, Garašanin, radikali… su se potrudili da sve potru. Skoro Vam ništa nije tačno,i logici je neshvatljivo da ne može da se ,,sete,, od pre trista godina generalogije kraljeva… Ne pišite više budalaštine, vrlo brzo će se saznati istina. I ne vređajte Miloš nije bio kao oni koji jesu, nepismen već iz najpriznatije porodice…I1 a 1 rod…

  6. svetlana stepanović ranković

    šta je bilo sa sinom kneza Mihaila VELIMIROM koga je dobio iz veze sa Marijom ?

  7. Vojislav Ananić

    https://www.ljudigovore.com/2016/04/vojislav-ananic-misterija-novog-groblja-ova-grobnica-cuva-najvecu-tajnu-ali-i-sramotu-obrenovica/

    „Ljudi govore“, br. 29/30, časopis za književnost i kulturu, Kanada 27. april 2016.
    Nekategorizovano
    Redakcija

    Vojislav Ananić

    MISTERIJA NOVOG GROBLJA: Ova grobnica čuva najveću tajnu ali i sramotu Obrenovića

    Ako bi neko neupućen video masivnu grobnicu Velimira Mihaila Teodorovića na Novom groblju u Beogradu na kojoj jednostavno piše “Narodni dobrotvor”, stekao bi samo delimično tačnu informaciju o ovom čoveku, njegovom životu i značaju koji ima za naš narod i istoriju. Jer, Velimir Mihailo Teodorović jeste bio veliki srpski dobrotvor i ktitor mnogobrojnih udruženja koji je sav svoj imetak zaveštao otadžbini, ali i mnogo više od toga!
    Novo groblje u Beogradu večno je počivalište mnogih znamenitih Srba i predstavlja pravi prestonički “muzej na otvorenom” sa mnogo velikih i bogato ukrašenih grobnica. Ipak, nijedna nije tako impozantna, ali ni misteriozna kao grobnica jednog čoveka – Velimira Mihaila Teodorovića.
    Na grobnici jednostavno piše: “Narodni dobrotvor, Velimir Mihailo Teodorović” i to jeste istina – reč je o velikom pomagaču srpskog naroda i čoveku koji je sav svoj imetak zaveštao Srbiji. Ali, on je bio i mnogo više od toga!
    Velimir Mihailo Teodorović bio je vanbračni i jedini sin kneza Mihaila Obrenovića! Velimir Teodorović rođen je kao Vilhelm Berghaus, jedino dete kneza Mihaila Obrenovića iz njegove veze sa Nemicom Marijom Berghaus dok se nalazio u izgnanstvu iz Srbije u Rogaškoj Slatini u današnjoj Sloveniji.
    Marija je bila kći tamošnjeg veterinara i iz te veze paru se 1849. godine rodio sin, kršten u rimokatoličkoj veri, i nazvan Vilhelm. Iako nije imao nameru da se ženi sa Marijom, Mihailo je od početka priznao dete i oboje ih materijalno obezbedio. Ona se potom udala, ali Marijin muž nije poštovao obavezu da pare koje je knez slao ostavlja za Vilhelmove potrebe. Kada je Marija umrla, nekoliko godina kasnije, Mihailo je odlučio da 1857. godine sina dovede u Beograd – počinje priču o ovom neobičnom čoveku za Dnevno.rs Neda Kovačević, dobar poznavalac istorije i prestoničkih događanja. Vilhelm u prvo vreme nije znao srpski, ali ga je vremenom naučio. Priča kaže da je bio dobro dete i vredan đak – tih, skroman, dobre duše, omiljen i prihvaćen od drugova. Kada je napunio 17 godina, knez Mihailo je naložio da Vilhelm pređe u pravoslavnu veru. Dobio je ime Velimir Mihailo i staro prezime kneza Miloša – Teodorović. Kako je vreme prolazilo, Velimir je postajao slika i prilika oca. – Knez Mihailo se svesrdno starao da obezbedi Velimira, ali je sina retko viđao. Primao ga je obično uveče u bilijarskoj sali u suterenu starog dvora. Voleo je sina ali se, usled datih okolnosti, ustručavao da to otvorenije pokaže. Velimir je ostao željan očeve ljubavi, što vidimo iz jedne njegovog ispovesti: „On mi da ruku koju ja poljubim, zatim poljubi mene u čelo, pita me o učenju, da mi savet o odevanju, pokloni mi dukat i neku knjigu, a zatim je audijencija gotova! Meni dođe da ga zagrlim i izljubim, ali ne smem!” – priča Neda Kovačević.
    O tome da li je knez Mihailo Velimira spremao za svog naslednika i danas se raspravlja. Mladić je 1867. poslat u Švajcarsku na dalje školovanje i tada se poslednji put video sa ocem jer je sledeće godine knez Mihailo ubijen u atentatu u Topčideru. Nije ostavio testament, a ni eksplicitnu odredbu o nasledniku.
    Odlučeno je da kneza Mihaila na prestolu zameni sinovac Milan Obrenović, unuk Miloševog brata Jevrema, a Velimir je dobio imanje “Negoja” u Rumuniji i 35.000 dukata. Po nalogu namesnika, poslat je u Minhen na dalje studije.
    – Velimir je bio u rđavim odnosima sa kraljem Milanom koji ga nije trpeo, verovatno ga uvek doživljavajući kao pretendenta na srpski presto iako Velimir uopšte nije pokazivao takve ambicije. Ta netrpeljivost išla je dotle da Velimiru nije bilo dopušteno da dođe u Srbiju čak ni kad se prijavio kao dobrovoljac u srpsko-turskom ratu 1876. godine – objašnjava Neda Kovačević i dodaje da je, bez obzira na sve, Velimir našao načina da pomogne Srbiji šaljući novčane priloge. U Minhenu, Velimir je okupljao i svesrdno pomagao tamošnje srpske studente. Slao je novac i Narodnom pozorištu koje je u Beogradu osnovao njegov otac. Velimir Mihailo Teodorović iznenada je umro 1898. u 48. godini života. Sahranili su ga dugogodišnji sobar Petković i srpski studenti u Minhenu. Od Obrenovića sahrani nije prisustvovao niko. „Moje celo imanje dobio sam poklonom, kao neograničenu svojinu, i mogu njime neograničeno da raspolažem. Ako bih ja, ne ostavivši potomka iz zakonitog braka, umro, to će sve moje pokretno i nepokretno imanje, ma gde se ono nalazilo, pripasti mojoj Otadžbini, to jest Kraljevini Srbiji kao mojem jedinom i isključivom nasledniku. Ovo će moje imanje biti odvojeno od državnog imanja kao zadužbina, i ova će zadužbina nositi ime Velimirijanum…”
    Prema testamentu Velimir Mihailo Teodorović je svu svoju imovinu zaveštao Srbiji i osnivanju zadužbine ”Velimirijanum” koja bi pomogla razvoju obrazovnih institucija u zemlji i školovanju nadarenih pojedinaca. Zvanična istorija Velimira Teodorović ne pominje mnogo, pa većina Srba danas ne zna da knez Mihailo Obrenović zapravo nije umro bez naslednika. Obrenovići su nastojali da Velimira na svaki način drže podalje od Srbije, a nakon njegove smrti nastojali su da zatru svako pominjanje ovog čoveka. ”Velimirijanum” je osnovan tek u vreme Karađorđevića, a tokom vladavine ove dinastije Velimiru je podignuta i grobnica na Novom groblju. Ironično, ispalo je da mu se “suparnička” dinastija odužila mnogo više nego vlastita – ističe naša sagovornica. Sa druge strane, Velimir Mihailo Teodorović je uspeo da pomogne Srbiji i nakon smrti. Njegova zadužbina neometano je radila sve do 1945. godine kada je nacionalizovana. Međutim, čak i posle toga sredstva iz nje korišćena su za pomaganje kulture i umetnosti u Srbiji i tako je bilo sve do ’70-ih godina prošlog veka. Zbog svega što je učinio, kao i zbog nas samih i istorije, Neda Kovačević naglašava da još uvek nije kasno da se odužimo Velimiru Mihailu Teodoroviću.
    – Velimir Mihailo Teodorović danas počiva upravo tamo gde zaslužuje – u Aleji velikana na Novom groblju. Unutar grobnice se nalazi bista ovog srpskog zadužbinara, koju je još za njegova života, 1885. uradio nemački vajar J. H. Kran. Možda bi jedino tu još trebalo učiniti nešto – postaviti bistu na neko javnije mesto, na primer u prostorije Rektorata Beogradskog univerziteta, ili neke druge od ustanova koje je “Velimirijanum” pomagao decenijama pomagao – zaključuje Neda Kovačević. Zadužbina ”Velimirijanum” počela je sa radom 1905. godine i jedna od prvih njenih odluka je bila da se zemni ostaci Velimira Teodorovića iz Minhena prenesu na Novo groblje u Beogradu. Kapela-grobnica završena je 1926. po projektu arhitekte Vasilija Mihailoviča Androsova, i u nju su naredne godine preneti ostaci Velimira Teodorovića gde i danas počivaju.