O školama u Crnoj Gori (sa osvrtom na Bubanje) Reviewed by Momizat on . PIŠE: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja Među srpskim zemljama Zeta se već u X vijeku ističe na polju državnosti i prosvjećenosti. To se ispoljava u svim oblici PIŠE: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja Među srpskim zemljama Zeta se već u X vijeku ističe na polju državnosti i prosvjećenosti. To se ispoljava u svim oblici Rating: 0
You Are Here: Home » Preporučeni tekstovi » O školama u Crnoj Gori (sa osvrtom na Bubanje)

O školama u Crnoj Gori (sa osvrtom na Bubanje)

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

Cetinjski manastir

Među srpskim zemljama Zeta se već u X vijeku ističe na polju državnosti i prosvjećenosti. To se ispoljava u svim oblicima života, posebno u njenim državnim i društvenim institucijama, kulturnim navikama i običajima. Upravo se ovdje, do procvata narodne poezije, i javlja prva književnost na šta ukazuje i Ljetopis popa Dukljanina. Zeta nije samo u susjedstvu sa Italijom, već je i tijesno povezana sa tada najkulturnijom evropskom državom. Padom Zete pod tursku vlast, razumije se, zamire društveni život zemlje i prekidaju se sve veze sa Italijom.[1]

Kasnije, dok Crnom Gorom vladaju njeni duhovni poglavari, vladike, blizina Italije nema nikakav kulturni uticaj, nije bacila ni zrak svjetlosti na nju. U čitavom tom dvjestagodišnjem periodu jedina škola za Crnogorce bili su manastir i hajdučka četa. Početkom XVIII vijeka, Crna Gora uspostavlja veze sa Rusijom i tako se oslobađa isključivo venecijanskog uticaja.[2]

Položaj i okolnosti Crne Gore nijesu dopuštili da sveštenik samo čita liturđiju. Kome je iole poznata povjesnica Srba u Crnoj Gori, taj se neće nimalo čuditi kad pred junačkom i ubojitom četom ljutih osvetnika opazi božijeg pastira sa krstašem barjakom u lijevoj, a sa jataganom u desnoj ruci, gdje klikće sokolskim glasom: “Za krst časni i zlatnu slobodu“!

***

       Najstarija srpska škola  su srpske zadužbine. Ko je htio da nauči dijete knjizi, da ga prigotovi za čin sveštenički, taj ga je slao ili u manastir, starom duhovniku, ili svešteniku. Djeca su učila knjigu, a učila su i nešto služiti u crkvi. Roditelji su katkad plaćali za njih; obično u rani, ili u smoku.[3]

Srpsko sveštenstvo je vazda poštovano kod srpskog naroda, pa tako i u Crnoj Gori. Za sveštenike su naši stari određivali svoje najvaljanije sinove. Znamo da su i do najnovijeg doba najodlučnija mesta zauzimali crnogorski popovi, i da je najboljih junaka bilo crnogorskih popova. Još veći značaj dobija sveštenstvo u Crnoj Gori, kako su u njoj postali gospodarima.[4]

***

       Vasilije Petrović 1752. sam odlazi u Peterburg i dijeli nekoliko bilježaka o položaju Crne Gore, a po povratku otuda 22. oktobra 1753. piše imperatorki Jelisaveti Petrovnoj kako se crnogorski narod, iako hrabar, “nalazi u velikoj bijedi zbog nedostatka škola nemajući gdje da nauči ni čitati“, pa zato moli za pomoć da se osnuju za prvu priliku male slovenske škole, iz kojih bi se poslije slali učenici u Rusiju radi usavršavanja, kako u duhovnim, tako i u vojnim naukama.[5] Na zahtjev da objasni kako i na kojim mjestima bi mogle biti otvorene te škole on odgovara novom bilješkom u kojoj ukazuje na Cetinje, za Crnu Goru, na Medun u Kučima, za takozvana Brda, i na manastir Maine, za Primorje.[6]

Kada drugi put, 1758. kreće za Rusiju, on sa sobom vodi 15 mladih Crnogo- raca i piše knezu Golicinu: “Savjetovao sam Crnogorcima da pošalju svoju djecu u velikoslavnu rusku imperiju, kako bi naučili da čitaju i pišu, i odra- sle da služe u vojsci i tamo uče. Zbog toga sam najviše i putovao u Rusiju po drugi put“.P[7]

Sav njegov trud za osnivanje škola u Crnoj Gori ostao je bez rezultata; jedino mu je uspjelo da smjesti mladiće koje je doveo sa sobom–primljeni su u pješadijski šljahtički korpus. Bez prethodne pripreme, oni nijesu mogli ići naporedo sa drugim učenicima i zato su bili prinuđeni da napuste školu i vrate se kući.

U Crnoj Gori nastupa mutno vrijeme za vlade samozvanca Šćepana Malog, a onda rat sa Francuzima koji je Crnu Goru doveo do potpunog rasula.[8]

Vladika Petar I, u to doba, nije imao ni vremena ni materijalnih sredstava da nešto učini za narodno obrazovanje, mada mu je ono bilo na srcu. Sam nije znao kako da se prihvati osnivanja škola. Kasnije se povodom toga obratio, u to vrijeme čuvenom srpskom piscu, pedagogu i filozofu Dositeju Obradoviću, predlažući mu da osnuje i štampariju. Obradović je taj predlog odbio, smatrajući da je njegovo ostvarenje u situaciji u kakvoj se tada nalazila Crna Gora, i sa malim novčanim sredstvima, nemoguće. Tek pred kraj života vladici je pošlo za rukom da u Crnu Goru privuče isto tako čuvenog srpskog pjesnika, filozofa i učitelja Simu Milutinovića Sarajliju, koji je zauzeo položaj narodnog sekretara i bio učitelj i vaspitač vladičinog sinovca Rada Petrovića, a tek ponekad se kod njega okupljaju i drugi dječaci.[9]

***

       Temelj školstva u Crnoj Gori postavlja vladika Petar II. I sam načitan, cijeni nauku. Cetinje bješe glavno mjesto u Crnoj Gori. Zato je on rad bio da zavede prvu školu na Cetinju, da tu udari temelj budućim školama crnogorskim. Tako on prvu osnovnu školu osnuje na Cetinju 1833.[10]

Za učitelja pozove iz Kotora Petra Ćirkovića i ovaj započne predavanja u cetinjskom manastiru, gdje su i do danas osnovne škole. Na Cetinju bješe tada vrlo malo kuća. No nablizu bjehu sela Donji Kraj i Bajci.

Da se mogu školovati djeca iz cijele Crne Gore, i da u novoj školi bude što više učenika, osnuje Petar II pored škole i “blagodjejanije“. Blagodjejanci većinom i žive u manastiru i rane se otuda, po “crnogorski“. Prvi ovi đaci bili su većinom odrasli momci.[11]

Na Cetinju 1834. počinje da radi štamparija, u kojoj su štampana djela samoga vladike, a od 1835. izlazi kalendar–almanah, u kome su, sem uobičajene sadržine, bile pjesme i članci iz književnosti, originalni i prevedeni. Upravo tu su štampani “Dika crnogorska“, Sime Milutinovića, i “Srpske poslovice“, Vuka St. Karadžića. Sve je to čitano sa zanosom. Najzad je 1836. izdat “Srpski bukvar“, a 1839. štampani su “Srpska gramatika“ i prevod ruskog udžbenika “Opšta istorija“ od Šlecera.

Istovremeno, među knjigama koje su poslate vladici iz Rusije 1833. bilo je mnogo školskih: azbuke, bukvari, obrasci za krasnopis, časlovci, školski psaltiri.[12]

Pošto je otvorio osnovnu školu, vladika se radi daljeg obrazovanja Crnogoraca obratio ruskoj vladi s molbom da prime petoricu mladića iz boljih kuća u peterburški kadetski korpus. Odbijen je uz motivaciju da ti mladi Crnogorci, kad se u Rusiji naviknu na drugi način života, neće biti u stanju da podnose surovi život u svojoj otadžbini.

***

       Početkom druge polovine XIX vijeka kulturno–prosvjetne prilike na gornjem slivu Lima, u Vasojevićima i susjednim krajevima, u mnogo čemu su znatno teže nego poslije pada središnjih djelova Srbije pod tursku vlast. Relativno bogat kulturno prosvjetni život, počeo se tokom prva tri vijeka turske vladavine naglo gasiti. Oblast Vasojevića XIX vijek je zatekao u prosvjetnoj i kulturnoj zaostalosti. Srpsko stanovništvo pritisnuto dugotrajnim ropstvom, mnogim dažbinama, progonima, zulumima i fizičkim uništavanjima, jedva održava goli život. Nekadašnje manastirske i slikarske škole na “svetim vodama Lima“ – Đurđevi Stupovi, Uroševica, Šudikova i drugi nizvodno do Mileševe, Turci stalno razaraju, dok ih, do kraja XVII i prvih decenija XVIII vijeka, nijesu potpuno uništili.

U Vasojevićima i okolnim krajevima, do prve polovine XIX vijeka, jedini pismeni ljudi su sveštenici, kaluđeri, poneki nahijski i seoski knez, pleme- nski glavar ili rijetki trgovac. Seljaci–najbrojni društveni sloj–odreda su nepismeni. Do druge polovine XIX vijeka u ovim krajevima nije bilo škola, turska vlast se bori protiv obrazovanja srpskog stanovništva. Ona zna da se oko crkava, škola i ono malo pismenih ljudi, stvaraju žarišta za buđenje nacionalne svijesti i organizovanje otpora ropskom sistemu.

Samo se tako može objasniti činjenica da na čitavom prostoru današnje sjeverne i sjeveroistočne Crne Gore, uključujući i pitomu dolinu Lima, gdje je u srednjovjekovnoj srpskoj državi Nemanjića relativno razvijen kulturni život, nema ni jedne škole do druge polovine XIX vijeka.

Turci su sredinom XVII vijeka izvršili pogrom nad stanovništvom nahije Budimlje, razjurili su monaško bratstvo Đurđevih Stupova, a 1738. spalili manastir Šudikovo. Poslije te godine, Đurđevi Stupovi više od trideset godina “nijesu pojali“. Tek je 1836. duhovnik Mojsije Zečević, iguman Đurđevih Stupova i istaknuti nacionalni radnik, otvorio monašku školu, u ono vrijeme jedinu na prostoru od Gusinja pa do Mileševa. U tako teškim društveno – ekonomskim, političkim i vjerskim prilikama nije ni moglo biti nekog organizovanog prosvjećivanja naroda.

***

       Milisav Lutovac tvrdi da “živo narodno predanje govori o tome kako je Mojsije 1842. osnovao školu pri manastiru. Kao đaka Mojsije je uzeo Mihaila, sina popa Vukašina koga je Đulbeg strijeljao. Nesrećnim slučajem Mihailo je pao sa zvonika i poginuo, a na mesto njegovo Mojsije je uzeo drugog sina popa Vukašina–Josifa, docnije poznatog kapetana kneza Danila“.[13]

Marko Cemović ne pominje godinu osnivanja škole, ali navodi imena učenika: “Mi još onamo imamo u životu čoveka sa tom školom, manastirske pobožnosti i rodoljublja, uvaženu starinu protojereja Josifa Bojovića. Ja se živo sećam naših starih popova koji su polazili manastirsku školu negde u početku XIX veka: popa Dimitrija Popovića, popa Janićija Vojvodića, popa Jakova Popovića, igumana Janićija Zečevića… Oni su dogme i moral hrišćanstva spajali sa srpskim rodoljubljem“.[14]

Iz godine u godinu, manastirska škola sve je organizovanija, a kadrovski i finansijski sve snažnija. Školovanje je prilagođeno potrebama skromnog obrazovanja sveštenika. Škola,  koju je utemeljio iguman Mojsije u Đurđevim Stupovima, i koja ima nešto širi i sadržajniji obrazovni program u odnosu na druge monaške, nema svetovni karakter.[15] Učenike iz Vasojevića iguman upućuje na dodatno školovanje u Srbiju, a među njima će izrasti i takve ličnosti koje će nesebično nastaviti rad na uzdizanju i prosvjećivanju naroda u školama, bez obzira što su otvarane u seljačkim inokosnim kućama.[16]

Škola u manastiru radi do 1862. kada će je Turci treći put spaliti.[17]

U Vasojevićima su postojale još neke privatne osnovne škole, ali su se brzo gasile. Značajnije rezultate imale su one u Kraljima i Konjusima. Školu u Kraljima otvorio je 1857. Petar Vulić; najvjerovatnije je u kući Velimirovića i Aletića radila do 1861. Bilo je pokušaja da se škola otvori i u Zabrđu, ali o njenom radu nije ostalo bližih podataka.[18]

Nakon završetka Crnogorsko–turskog rata 1862. vasojevićki glavari od knjaza Nikole i njegovog oca, vojvode Mirka, traže odobrenje da školu otvore na Savardaku u Konjusima. Školu će, kada po odobrenju Cetinja počne da radi u jesen, 1862. pohađati đaci koji nijesu dovršili onu u Kraljima. Upisivani su i novi učenici. Za učitelja je postavljen pop Miloš Vuković–Guberinić. Sa prilično predmeta, škola daje solidno obrazovanje, pa je u narodu zapamćena pod imenom vasojevićka “univerza“.[19]

Škola u Konjusima kratko radi. Vjerovatno je, čim su 1863. stvoreni uslovi, preseljena u novopodignutu andrijevičku brvnaru. Andrijevica, od 1862. postaje političko, administrativno, vjersko i kulturno sjedište Gornjih Vasojevića. O početku rada u školi, njen prvi učitelj Miloš Milošević, 22. maja 1863. pismom obavještava Jovana Vaclika, crnogorskog konzula u Skadru, napominjući da su uslovi za rad teški, gotovo nikakvi, da nema ni najosnovnijih sredstava, “a narod i đak nagrnuo radi prosvjete, a niko ni soldina“ ne daje. On stoga moli da mu se nešto novca i “kakva polezna knjiga na ruskom i slavjanskom jeziku pošalje“. Te godine u školi uči 28 đaka, a neki će bogoslovsko školovanje nastaviti u Srbiji ili Crnoj Gori. Znatan broj učenika, Bogosloviju će upisati u Sremskim Karlovcima, a od 1872. i u Prizrenu.[20]

Šezdesetih i sedamdesetih godina XIX vijeka, Srbija vrši snažan politički i prosvjetni uticaj na Donje Vasojeviće i susjedne srpske oblasti. Garašanin je u Načertaniju postavio nove smjernice srpske spoljne politike i okvire nacionalnog programa. Srpska vlada naglašava da je jedan od uslova dugoročnog ostvarenja tog programa organizacija, širenje i usavršavanje škola u srpskim oblastima pod turskom vlašću.

U Srbiju se na školovanje upućuju đaci iz srpskih krajeva pod turskom upravom, dok se crkveno–školskim opštinama pruža pomoć u otvaranju škola, šalje novac, školske knjige i angažuju učitelji, čime se doprinosi širenju ne samo prosvjete nego i organizovane nacionalne propagande. U Vasojevićima, osim u Veliki (1863.), povremeno rade i druge privatne škole, a poznata je ona na Kruševu u Polimlju.[21]

***

       Na području Brzavske nahije, Crna Gora nema pravo da otvara škole, a Turci zabranjuju i kažnjavaju svaki pokušaj razvoja prosvjete.[22] Pa ipak, uprkos ograničenjima, povremeno se organizuju ilegalne škole. Učilo se čitanje, pisanje i crkveno pojanje. Gradivo obrađuju sveštenici ili svršeni đaci manastirske škole.

Od onih koji su u ovom kraju nastavili misiju igumana Mojsija Zečevića, radili na prosvjećivanju naroda, nadarene upućivali na školovanje u Srbiju, Prizren, Solun, Skoplje i druga mjesta, poznati su pop Ilija Bubanja, pop Radivoje Božović, Milovan Božović, Jovan Samčov Femić, pop Miljan Femić, Panto Veković i dr.

Prva tajna škola na području Štitara i Bubanja osnovana je 1859. istovremeno sa konstituisanjem Femića kapetanije. U Bubanjama, na Kosi, pop Ilija u crkvi organizuje školu za mladiće iz Štitara, Bubanja, Prijeloga, Femića Krša, Zagrada, Rujišta, Brzave i Crvljevina.

       Prosvjetiteljski rad popa Ilije nije ostao nezapažen. Turci su u proleće 1860. spalili crkvu, a njega su nakon dvije godine, početkom zime 1862. ubili. Pogibijom popa Ilije “ovo područje je bez škole ostalo sve do 1914“.[23] 

***

       U beranskom kraju, za ravoj prosvjete i kulture, veliki značaj ima otvaranje svjetovne škole 1869.  kod manastira Đurđevi Stupovi. Turske vlasti, sve do te godine, nijesu dozvoljavale da se u Donjim Vasojevićima otvaraju srpske osnovne škole.[24] Dragiša Živkov i Radojko Milošev, iz Bubanja su prvi pohađali ovu školu.

Pred kraj XIX vijeka, zahvaljujući pomoći Srbije, osnivaju se škole u dolini Lima, pa i Femića kapetaniji.[25] Poslove oko otvaranja škola vodi Raško–prizrenska  mitropolija. Mitropolit na višem nivou pregovara sa Turcima, a narodni glavari koriste svaku mogućnost da preko lokalnih vlasti u Beranama utiču da se rješenje donese što brže. Mnogo zavisi od toga kakav je čovjek be- ranski kajmekan; uoči balkanskih ratova, on je i vojni komandant.

Mitropolija, preko Glavnog prosvjetnog odbora i školskih nadzornika, brine o programima, udžbenicima i metodici rada i sprovodi propise koji regulišu život i rad škola. Programi su opširniji nego u Srbiji. Đaci su odrasli, često momci od 17 i 18 godina. Mnogima je to jedina škola pa se teži da učenici nauče nešto više od djece od 7 do 11 godina. Obavezno se organizuje proslava školske slave Sv. Save; na svečanost su pozivali ne samo đake i roditelje, već i narodne glavare i predstavnike turskih vlasti – bila su to velika slavlja sa gozbom i veseljem.[26]

Mladi ljudi iz Polimlja, kraja odvojenog od Crne Gore i Srbije, dijelom stalno pod Turcima i gotovo opkoljenog muslimanskim i albanskim življem, vječito pod oružjem – u ratu s Turcima na svaki mig Crne Gore, pismenost su mogli steći samo kod kaluđera u manastiru Đurđevi Stupovi, Nikoljcu, Pećkoj patrijašiji, Dečanima, Morači. Rijetko bi prošlo desetak godina da oganj zapaljen rukom Anadolaca ili bašibozluka, ne zahvati ubogu seljačku brvnaru. Zbjegovi premučenih žena i gladne djece, jer starci su radije umirali na boji- štima, dopiru sve do Bara, Budve i Lovćena.

Mnogo puta su kopriva, zelje i cerova kora, bili jedva dočekani spas da se ostane živo. Kiridžije iz Vasojevića sa konjima dolaze do Kotora, odakle pre- nose so, žito i druge namirnice čak do Beograda. U takvim prilikama školovati djecu, još u tolikom broju, zaista je fenomen.

Male kolone svake jeseni uskim puteljcima zaranjaju u guste šume put Rožaja, Bijelog Polja i Čakora. Utvrđenim pravcima, granica se prelazila legalno i ilegalno; bilo je i ubistva đaka.

Na Javoru ispred zore,

S granicom se đaci bore,

Neka znade, brale, svako

Pretrčat je nije lako…

Putuje se preko Police, Bihora, Rožaja, Vuče, Dobrinja kod Tutina, Ribarića, Radić Polja, onda desno od Banjske–do Kosovske Mitrovice.

Odlazi se do Bijelog Polja, pa preko Sjenice do Javora, zatim preko Novog Pazara i Rogozne do Mitrovice. Ovaj put je bio sigurniji; njime su išle veće grupe, obavezno u pratnji turskih žandarma.

Starci, preživjeli đaci iz tih vremena, sjećali su se usputnih hanova, spavanja na asurama, i iznenadnih pojava “kumbaca“, pljačkaša i razbojnika, koje su kad god su mogli izbjegavali i Turci.

Iz Berana i Andrijevice put vodi uz Polimlje, preko Velike i Rugove do Peći i Prizrena.

Iz Berana se preko Police, Azana, Korita, Crvska i Giljeva, pored Sjenice–može stići do Javora, a onda dalje prema Ivanjici i Čačku.

Putovalo se i pored Lima do sela Bubanja, pa preko Ivanja, Zmijinica, Kostenice, Đalovića, Crvska, Giljeve, pored Sjenice–do Javora.[27]

***

       Na Brzavi je škola organizovana 1890; učitelj je bio Jovan Samčov Femić, svršeni maturant gimnazije u Solunu–zbog straha od turskog nasilja, škola se često selila u Prijeloge i Femića Krš. Pismenost su učili đaci iz Brzave, Femića Krša, Bubanja, Prijeloga, Zagrada.

U školu je u prvi razred 1890/91. upisano 57 učenika, isključivo dječaka. Školske 1891/92. prvi razred ima 50, a drugi 15 učenika; u školi sa Jovanom Samčovim Femićem, radi Radivoje Božović, a nakon rukopoloženja za sveštenika i Miljan Femić.[28] Školske 1892/93. škola u tri razreda ima 57 đaka, od toga 53 učenika i 4 učenice.

Da je Jovan Femić umro, čitalo se i u Carigradskom glasniku. Nakon njegove smrti, nastavu izvodi Panto Veković. O tome u martu 1892. srpski carinik na Javoru, Đorđe Radulović piše predsjedniku Vlade Srbije, Pašiću: “U selu Prijelozima otvorena je sada nova škola i u njoj ima 56 učenika, a učitelj je Panto Veković, koji je završio školu u Đurđevim stupovima“.

Otprilike onda, kada je osnovana škola u Brzavi–Prijelozima, otvorene su škole u Budimlji, Lubnicama i Rženici. Vlast Crne Gore nije bila oduševljena naporima Srbije da se u ovom kraju osnivaju škole. U julu 1892. Radulović piše Pašiću: “Izviješten sam da se u Andrijevici, crnogorska granica, nalazi neki Jevrem Bakić, koji tamo vrši dužnost okružnog načelnika, na mesto Tomaša Vukotića…  priziva kod sebe sveštenike i viđenije ljude iz sreza Beranskog i protestira ih: Kako smedu iz Srbije da primaju pomoći za škole i za crkve, i kako smedu da otvaraju škole po uputstvima iz Srbije …..Ovaj (J. Bakić) nema pojma o srpstvu i njegovoj velikoj ideji“.

Bulatović navodi da je školske 1893/94. u prvi razred upisano 34 učenika, u drugi 28, u treći 15, dok četvrti ne pominje. Brzava se kao mjesto gdje je otvorena škola, prvi put pojavljuje u izvještaju Javorske carinarnice u avgustu 1894. Sljedeće 1895/96. škola ima 29 učenika.

Škola od osnivanja pa sve do 1903. radi u privatnim kućama. Sredinom 1898. stanovnici Brzave i Femića Krša su odlučili da izgrade školsku zgradu. Dogovoreno je da u njenoj izgradnji učestvuju mještani Prijeloga i Bubanja. Bubanje su trebali da obezbijede vrata, prozore, podove.[29] Slične obaveze imaju i ostala sela. Gradnja traje pet godina, a zgrada je završena 1903.

U školi se nastava izvodi prema srpskom planu i programu. Iz Srbije se obezbjeđuju udžbenici i druga nastavna sredstva. Carinik Radulovića izvještava Vladu: “Vašim aktom… poslato mi je na ime plate za drugo polugođe tamošnjim učiteljima i to: popu Jovanu Popoviću, Ivanu Vukićeviću, Milo- vanu Božoviću, Milošu Đukiću, Panti Vekoviću“.[30]

Školsku zgradu na Brzavi, Turci su 1908. zapalili. Učitelj Ilija Janić sa učenicima je nastavio da radi u jednoj privatnoj kući. Radomir Vešović iz Andrijevice, 26 februara 1908. piše Tomoviću, predsjedniku Vlade na Cetinju: “Nadzornik Cemović i Marjan Vuković danas su došli ovdje i dostavljaju da su Turci na Brzavi izagnali iz škole učitelja i đake, školu zatvorili; namjeravaju u školi namjestiti nizam“.

Bez obzira na probleme u sprovođenju nastave, zabrani djelatnosti i prekidu rada, škola ima ogroman značaj u obrazovnom i političkom pogledu. Ona opismenjava, vaspitava, jača moral, razvija patriotska osjećanja i budi svijest srpskog naroda ovog kraja o potrebi konačnog obračuna sa petovjekovnim porobljivačem.

I pored teških uslova, u ovom periodu je iz školskih klupa na Brzavi izašlo preko dvije stotine učenika. Od njih su neki 1913. đaci novoformirane gimnazije u Beranama. Iz škole će kasnije stasati i prvi obrazovani ljudi iz ovog kraja, Bubanje: Jagoš Milutinov, Radun Savin, Mašan Radunov, zatim Milija Nedović i drugi.[31]

Školu, u periodu od 1895. pa sve do 1915. prosječno godišnje završava 18 učenika. Ipak, teško je odrediti vrijeme kada ona radi na Brzavi, u Prijelozima ili Femića Kršu. Zna se da nastavu od 1901. izvodi učitelj Periša Pajković, poslije 1908. Ilija Janić, a od 1913. do 1915. Nikola Nišavić.

Radivoje Božović, đak Prizrenske bogoslovije, i Vaso Krenov Šćekić, barjaktar Brzavskog bataljona, podstakli su mještane Zagrada da 1903. na Rastoci podignu školu.[32] Na takav poduhvat motivišu ih one na Brzavi i Lubnicama. Zagrađani su sami, od bukovine napravili brvnaru i klupe, gdje su iste godine već učili prvi đaci.[33] Radivoje okuplja mladiće različitog uzrasta, da ih pored osnova iz vjeronauke podučava čitanju i pisanju. Radilo se tajno, a prve dvije godine, skoro da i nije bilo neke naročite nastave.

U školi se, primjereno tadašnjim uslovima, tek 1905. organizuje nastava. Prvi učitelj je bio Vojin Milačić iz Brskuta, što nije slučajno, jer su se Zagrađani–Janković i Vujoševići otuda i doselili. Školu su pohađali đaci iz Vuče, Rujišta, Debelog Brda, Zakoma. Prema nepotpunim podacima, prve godine se upisalo 20 učenika.[34]

U školi je 1907. umjesto Vojina Milačića, počeo da radi Andrija Božović iz Glavaca, a od 1908. do 1911. učitelj je bio Dragiša Dobrašinović iz Zaostra. Zbog ratnih dejstava u Prvom balkanskom ratu 1912. škola nije radila, a školske 1913/14. nastavu izvodi Vukašin Vučeljić iz Konjuha. Školske 1914/15. u školi radi Vidak Vlahović iz Morače.

Od osnivanja pa do početka Prvog svjetskog rata, iz škole je izašlo šest generacija osnovaca, po dvadesetak godišnje. I iz ove škole, iz tog vremena, neki će sjesti u klupe beranske gimnazije. Škola u Zagradu, kao i ona na Brzavi, prima đake sa prostora brzavske nahije, odnosno štitarske opštine.

       Kasnije će se preselili na Lazine a zatim na Petkovaču.

Na Brzavi i Zagradu, radi se po Nastavnom planu i programu za srpske škole u Turskoj carevini. Program je 1902. donijelo Ministarstvo inostranih dela Kraljevine Srbije, a usvojio ga je Savet  raško–prizrenske mitropolije.

Izučavala se nauka o hrišćanstvu, srpski jezik, slovenski jezik, hrišćanske svetinje, zemlja sa hrišćanskim svetinjama, osnovi prirodnih nauka i jestestvenica sa poljoprivrednim naukama za seoske škole, zemljopis, račun, crtanje, lijepo pisanje, pjevanje, gimnastika i dječje igre.

Novi nastavni plan i program za osnovne škole Stare Srbije usvojen je 1906. Po njemu se radilo i na području Štitarske opštine. Izučavala se nauka o hrišćanstvu, srpski jezik, slovenski jezik, zemljopis sa istorijom, račun, poznavanje prirode i poljoprivredne pouke, crtanje, pisanje, pjevanje, gimna- stika i dječje igre, ručni rad i pouke za domaćice. [35]

Početkom XX vijeka, na pragu slobode, u Bubanjama je nakon pedeset godina, mladi pop Radivoje Božović, otvorio školu u kući Šćepana Bubanje.[36] Nastavu prekida oslobodilački zamah balkanskih ratova. U Bubanjama se 1914. po treći put otvara škola, ovog puta u kući Jovana Bubanje iz Sela. Školu sa po- dručja Krša Femića, Brzave, Prijeloga, Bubanja i Štitara pohađe oko 50 đaka. Imala je četiri razreda, a učitelj je bio Spaso Butrić.[37]

Sljedeće 1915. organizuje se škola na Brzavi, u kući Draga Šćekića, a u Štitarima, u kući Vukosava Ćorovića. Školu u Bihorićima pohađaju đaci iz Bubanja i Štitara–između ostalih, tamo su učili Bubanje: Jović, Milivoje, Aleksa i drugi. Učitelj je bio Draško Čubrović sa Police. Prema izjavama sagovornika, Švabe su 1916. zauzele ovaj kraj, pa su škole zatvorene.

Pred osloboćenje 1917. četvororazredna škola se sa oko 60 učenika, nalazila u kući Raduna Drobnjaka. Prvaci su imali i po 15  godina! Nastavu izvode učitelji Đukan Korać, borac brzavskog bataljona iz 1914. i Maša Popović, kći popa Jovana iz Zaostra.[38] Škole rade povremeno i o njima nema pisanih dokumenata.

***

       Nakon završetka Prvog svetskog rata, u Štitarima je u kući Milije Ćorovića 25. oktobra 1918. otvorena četvororazredna osnovna škola, u kući pokrivenoj slamom i dijelom sa ognjištem iznad koga su visile verige za kotao i “ljesa“ za sušenje voća–učionica se nalazila iznad izbe, u prostoriji od brvana. Prvi učitelj, mladi Vuksan Bogavac, školske, 1918/19. u prvom razredu podučava 15, a u drugom 8 đaka–dječaka iz Krlja, Štitara i Bubanja. Škola je 1919/20. sa oko 60 učenika, premještena u kuću Veliše Mirovog Ćorovića. Tada se, u štitarskom ataru nalazilo 79 domova i 109 poreskih obveznika.

Nedostatak uslova nametnuo je 1923. ideju o izgradnji škola u Štitarima i Zagradu. Ubrzo je Ministarstvo za prosvjetu Kraljevine SHS–Odjeljenje za osnovnu nastavu, 5. maja 1924. obavijestilo opštinu Štitari da se za izgradnju školske zgrade odobrava 10.000 dinara. Dobijena je pomoć i za školu u Zagradu. Uslovi su poboljšani i u drugim školama koje su pripadale štitarskoj opštini.

Okružno školsko nadzorništvo 2. septembra 1924. izvještava Ministarstvo za prosvjetu Kraljevine SHS o održavanju sjednice i određivanju Komi- sije za izbor mjesta za izgradnju školske zgrade u Štitarima.[39] Komisija obilazi teren i daje mišljenje na osnovu koga je 2. aprila 1925. Veliki župan zetske oblasti Kraljevine SHS odlučio da se školska zgrada podigne na Rašću, prevoju između Bihorića i Lukavice. [40]

Odluka je rezignirala mještane Bubanja, jer su smatrali da je škola suviše udaljena od njihovog sela. Jedni zagovaraju ideju da se škola gradi na Pobrnjici, a drugi na Rašću. Jedne predvodi Ljubomir Bubanja, a druge Krsto Korać.[41]

Isticali su prednosti jednog i drugog predloga, a za glavni argument uziman je broj domaćinstava koji gravitira sjedištu škole. Na odluku župana, Opština je uložila prigovor i zahtjev da se u Komisiju uključe predsjednik opštine Štitari Ljubomir Bubanja i odbornik Dile Bubanja.

Bez obzira na pomenuti spor i višegodišnji zastoj, pristalice izgradnje škole u Štitarima na čelu sa Radojkom Bubanjom, nakon dogovora sa Jovetom Šćekićem–Josovićem, vlasnikom parcele na Pobrnjici, ipak su bez plana i odobrenja 1930/31. počeli zidanje zgrade.[42] Izgradnja je nastavljena iduće godine, a završena je 1933. U tom periodu škola je sazidana u Gornjem Zaostru; tamo radi jedno odjeljenje od četiri razreda, a na Brzavi, u obnovljenoj zgradi, organizovana je nastava dva kombinovana odjeljenja.[43]

U Štitarima od 1931. rade učitelji Vidak Dobrašinović i Vukajlo Babović,[44], a od 1940. Vladislav Bubanja–Šćepanović.[45] Ponikli iz ove škole, prvu fakultetsku diplomu stekli su Jović Radunov Bubanja advokat, i Savo Milanov Bubanja, pilot.[46]

* * *

       Početkom 1945. organi vlasti su morali, i pored toga što je teško obezbijedi prostor, da organizuju škole u opštini. Otvoreno ih je nekoliko u privatnim kućama u Štitarima, Bubanjama, Zagradu, Prijelozima i Femića Kršu; za đake iz Bubanja nastava se organizuje u kući Milića Jakovljevog Bubanje, a kasnije u Selu, u kući Bogdana Bubanje.

Inventar su predstavljale samo klupe i drvene table. Nije bilo lako obezbijediti učitelje, pa ih sreski narodnooslobodilački odbor angažuje iz drugih krajeva.

U nastavu su uključeni i oni sa nepotpunom učiteljskom školom i gimnazijom. Težilio se da se sva djeca, pa i ona koja su usled ratnih okolnosti prerasla, obuhvate školovanjem. Ubijediti roditelje da dozvole djeci, a naročito ženskoj, da idu u školu nije bilo jednostavno. Omladinske organizacije su pomagale u tom poslu. U saradnji sa sreskim, opštinski odbori su nosioci razvoja školstva.

Već 1947. omladina i Narodni front Štitara i Bubanja, obezbijedili su materijal i građu za renoviranje škole na Pobrnjici. Te godine je, za potrebe Mjesnog narodnog odbora, za dva mjeseca, sazidana zgrada veličine 20h10 m. Mještani su na tovarnim grlima i leđima dopremali materijal, a majstori: Milivoje i Vuleta Bubanja, Simo Neškov Šćekić, Jović Radivojev Petrić i drugi, rade bez naknade. Tek 1959. završena je zgrada škole; uz određenu dogradnju i adaptaciju, i danas se koristi za nastavu osmogodišnje škole “Vladislav–Rajko Korać“.[47]

Kasnije su školske zgrade izgrađene u Rujištima i Crvljevinama.

***

       Dolina Lima i Bijelo Polje sa okolinom imaju značajnu kulturno–prosvjetnu funkciju u vrijeme vladavine Nemanjića, jer je taj prostor bio središte države, a neki istoričari ga pominju i kao “korjeniti dio zemlje srpske“. U ovom kraju, skoro da i nema naselja bez nekog spomenika materijalne kulture. Božidar Kažić zaključuje da je Bijelo Polje sa okolinom u vrijeme “formiranja srpske države kolijevka kulturnog života Srba“.[48]

Računa se da je najstarija vjerska građevina u bjelopoljskom kraju, do epohe Nemanjića, crkva sv. Jovana u Zatonu. Na osnovu stilskih odlika, procjenjuje se da je nastala između IX i XI vijeka.[49] Crkve sv. Petra i sv. Nikole–Nikoljac su i škole u kojima su pisane i prepisivane knjige i njegovan interes za kulturna i književna pitanja. U crkvi sv. Petra pisano je Miroslavljevo Jevanđelje; poznat je i manastir sv. Trojice u Majstorovini.[50]

Pored ovih, na bjelopoljskom prostoru važnu kulturno–prosvjetnu i religijsku ulogu imaju manastiri Vranštica kod Šahovića i Bliškovo u Bliškovu. Oba su posvećena Vavedenju presvete Bogorodice i vjerovatno su podignuti u XIII i XIV vijeku. U Vranštici je dijak Vuk “od Nikolj–Pazara“ napisao knjigu Prolog (1570).[51]

Prva srpska osnovna škola u Bijelom Polju otvorena je 1845. Na zahtjev crkvene opštine, Porta je odobrila otvaranje škole; radila je “u manastirskoj zgradi koja se nalazila u srpskom dijelu varoši“, “po programu koji je važio za Bosnu i Hercegovinu, jer su do 1875. i učitelji iz tih krajeva“. Smatra se da je prvi učitelj bio Ilija Spasojević. I predstavnici lokalnih turskih vlasti teže da se osigura normalan rad škole. U njenom radu ima prekida, ali se nije mogla zatvoriti jer je osnovana “carskim fermanom“.[52]

Četvororazrednu osnovnu školu u Bijelom Polju 1890. pohađalo je 60 đaka (17 učenica). U školi radi učitelj Milan Kandžić, učenik Karlovačke bogo- slovije.[53] Osim one na Brzavi, i u ostalim seoskim naseljima otvorene su osnovne škole: Obod (zaseok sela Potrk, 1896), Stožer (1896),  Pećarska (1898)  i  Lozna (1907).

***

       U Goricama i Stožeru školu je otvorio Nešo Joksimović. Platu i udžbenike dobijao je iz Srbije. Za vrijeme raspusta 1898. odlazi na Cetinje, i tamo nabavlja oružje, knjige i novac. Turci su 1904. zabranili rad školi, ali će Joksimović na osnovu preporuke knjaza Nikole, od vraneškog kajmekana u Šahovićima–Tomaševu dobiti odobrenje za organizovanje škole u Stožeru, gdje prema nekim podacima ona radi i 1910.[54] Udžbenici su se nabavljali iz Srbije i Crne Gore, a o radu škola starali su se crkveno–školski odbori. Biti predsjednik ili član odbora smatralo se izuzetnom čašću.[55]

Odmah po oslobođenju, već 1913. počele su da rade četvororazredne osnovne škole u Grančarevu, Šahovićima, Orahovici, Rasovu, Koritima, Zatonu, Ivanju, Savinom Polju, Nedakusima, Ravnoj Rijeci i Pavinom Polju.[56] Otvaranje novih i rad postojećih škola omeo je Balkanski i Prvi svjetski rat. Poslije ujedinjenja, škole su otvorene u Jabučnu (1919), Gubavču (1921), Baricama (1922), Lješnici (1926), Slijepač Mostu (1928),  Potrku (1930), Čokrlijama i Sokolcu (1932.), Papama (1934), Lijesci (1935) i Cerovu (1936). Učitelje plaća država, a veliki uticaj u vaspitanju djece ima i crkva.[57]

***

       Nakon Drugog svjetskog rata u Tomaševu i Pavinom Polju su organizovane osmogodišnje škole sa odjeljenjima u Baricama i Stožeru.[58]

***

       Pismenost u Boki traje vjekovima. Još je sv. Sava, prvi srpski prosvjetitelj i naučitelj, 1219. na Prevlaci, u manastiru Sv. Mihailo postavio episkopsku stolicu. Iza sv. Save, koji je svojim prosvjetno–kulturnim radom stvorio i udario temelj cjelokupnoj narodnoj obrazovanosti, ređaju se sve sami kaluđeri za narodnu prosvjetu. Manastiri predstavljaju današnje osnovne škole i akademije. Takav je bio manastir sv. arh. Mihaila na Prevlaci, koji grozno svrši oko 1441. Njegovu misiju vrše više ili manje svi bokeški manastiri.[59]

Kotor je u XIII i XIV vijeku bio sretan, da ima svoju osnovnu školu. Prvi njen učitelj bio je magister Toma, čiji se sin Nikola spominje u kotorskom zakoniku, a živ je i 1333.  Kotorani su za učene Talijance plaćali 100 cekina godišnje. [60]

Bokelji se školuju, istina u maloj mjeri. Sveštenici se brižno i marljivo staraju, da priprave mladež bar za sveštenički čin. Franjevci obučavaju djecu u Kotoru, Perastu, Prčnju, Hercegnovomu i Budvi.

U Perastu osnovaše školu 1638. za koju Mazarović 1680. darova kuću. Franjevci su učili do 1817. a tad se moradoše zatvoriti sve privatne škole, a da se otvore redovne–državne.

Za austrijske prve vladavine 1814–1848. naselja bokeška otvaraju škole: Morinj (1803),  ženska u Kotoru (1836),  Stoliv (1815),  Hercegnovi (muška 1830. a ženska 1848),  Budva (1831),  Donja Lastva (1832),  Kastel Lastva (1837),  Risan i Lastva Gornja (1844),  Dobrota i Muo (1845).[61]

Od 1848–1869. u ovim naseljima otvorile su se i ženska u Prčnju (1856), i u Lepetanima (1856), uz 18 pomoćnih škola, koje su se držale ili u kućama svešteničkim, ili u ćelijama, i crkvama; narod je prema stanju i pogodbi pomoćne učitelje izdržavao u naravi i novcu.

Klupe je u školama zamjenjivao poveći sto, za kojim sjedijahu djeca i školske radnje obavljahu. Učevna pomagala bila su ploča, bukvar, časoslovac i psaltir. Tu bi se naučio napamet časoslovac, čitati i pisati i računati i pjevanje crkveno, i tim bijaše završetak čitavoj toj obuci. Što je najglavnije, obuka biva na našem divnom srpskom jeziku.

U Vranovićima je škola otvorena 1899.[62]

***

       Simo Bubanja iz Vranovića, kada 1848. u Grbaljskoj buni predvodi seljane, teško da je za takav poduhvat  bio nepismen.

***

       Prije više od dva stoljeća, naši preci pišu, čitaju, služe Bogu, bratstvu i narodu, pa se čini da se od vojvode Vojina, pismenost u bratstvu nije ni prekidala.[63]

U selu je još živo predanje da su se neki od jereja iz Bubanja školovali u Rusiji. Moguće da se to zapravo odnosi na Jeftimija, koji je rođen na Liješnju u Rovcima (monah u manastiru Morača), i koji je bio valjevsko–užički mitropolit.

Danas kada je znanje potrebnije nego ikad, u bratstvu Bubanja ima doktora, magistara, inženjera, ekonomista, pravnika, filozofa, slikara, muzičara, informatičara, duhovnika, oficira, profesora, ljekara….. električara, bravara, frizera, policajaca, ratara… i….nema nepismenih.

 

 


[1] Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, državni život, Obod, Cetinje, 2004. str. 186.

[2] Ibid, str. 186.

[3] M. Kostić, Škole u Crnoj Gori od najstarijih vremena…, fototipsko izdanje, Podgorica, 1997. str. 8.

[4] Ibid, str. 8.

[5] M.Dragović, Jedan prilog za knjiž…. istoriju Crne Gore iz XVIII v. KL, Cetinje, 1902. knj. IV, str. 101.

[6] Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, državni život, Obod, Cetinje, 2004. str. 187.

[7] M.Dragović, Jedan prilog za knjiž…. istoriju Crne Gore iz XVIII v. KL, Cetinje, 1902. knj. IV, str. 103.

[8]  Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, državni život, Obod, Cetinje, 2004. str. 188.

[9] Ibid, str. 188.

[10] M. Kostić, Škole u Crnoj Gori od najstarijih vremena…, fototipsko izdanje, Podgorica, 1997. str. 13.

[11] Ibid, str. 13.

[12] Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, državni život, Obod, Cetinje, 2004. str. 189.

[13] Prema nekim podacima iguman Mojsije je kod Đurđevih stupova 1824. osnovao manastirsku školu za sveštenike, a 1836. i prvu školu za “obične đake“.

[14] dr Miomir Dašić, Vasojevići u ustancima 1860 – 1878.  Pobjeda, Podgorica, 1992. str. 304.

Na osnovu preporuka igumana Mojsija, ustavobraniteljska vlada u Beogradu, primila je u beogradsku Bogosloviju: Nikodima i Janićija Zečevića, Iliju Jovanovića – Lutovca i Zariju Protića. Oni su prvi đaci iz Vasojevića koji su se školovali o trošku Srbije. Kao pitomci srpske vlade, na predlog vasojevićkih glavara, Bogosloviju su 1855. upisali: Milan Spasojević, Savo Lazarević i Simo Kastratović. Kastratović je nakon završetka Bogoslovije, školovanje nastavio u Rusiji.

[15] Ibid, str. 297 – 298.

[16] Ibid, str. 299.

Tokom šezdesetih godina XIX vijeka, zahvaljujući pregalaštvu mudrih i odvažnih ljudi uz političku i materijalnu pomoć vlada Crne Gore i Srbije, otvaraju se prve srpske osnovne škole u Gornjem Polimlju: Velika, Gusinje, Berane.

[17] Radomir P. Guberinić, Đurđevi Stupovi, Stupovi – Andrijevica, 1996. str. 54.

[18] dr Miomir Dašić, Vasojevići u ustancima 1860 – 1878. Pobjeda, Podgorica, 1992. str. 311.

[19] Ibid, str. 312.

[20] Ibid, str. 309.

[21] Ibid, str. 304.

[22] Ibid, str. 298.

Poslije razgraničenja Crne Gore i Turske (1859), u crnogorskom dijelu Vasojevića nastali su povoljniji uslovi za prosvjećivanje naroda. Porta, reformskim zakonima, daje mogućnost da se organizuju crkveno – školske opštine i otvaraju srpske škole, ali lokalni organi vlasti nijesu lako dozvoljavali otvaranje škola, naročito po selima.

[23] Slavko Korać, Glas Štitaraca, Posebni dodatak, Štitari – Ivangrad, br. 3, 1981. str. 4.

“Prva tajna škola na području Štitara – Bubanja, osnovana je 1870. u kući Šćepana Bubanje, u Kačmoru; radila je samo četiri godine, a imala je 30 učenika. Njen prvi učitelj bio je pop Radivoje Božović (ove podatke su nam dali Bubanje: Mito, Milivoje i Tomo, inače, sada najstariji mještani u ovom kraju, uglavnom stogodišnjaci). Prema njihovom sjećanju učenici ove škole bili su, Bubanja: Ilija, Đorđe, Miro, Dragiša i drugi. Ova škola prestaje sa radom 1875. te ovo područje bez škole ostaje sve do 1914.“

Pop Radivoje Božović 1870. zaista nije mogao da organizuje nastavu u Kačmoru. U to je siguran i Milun Petrić, pa zato u monografiji „ Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola kod Berana“, taj podatak ne navodi jer zna da se Novaku i Stani Božović iz Glavaca, “tek što prođe Tomindan 1870.“ rodio sin Radivoje.

[24] dr Miomir Dašić, Vasojevići u ustancima 1860 – 1878. Pobjeda, Podgorica, 1992. str. 313.

[25] Ibid, str. 309.

Između 1860. i 1870. prilično se povećao broj pismenih ljudi u Vasojevićima. Mnogo mladića odlazi na razne strane da traži mogućnost da se obrazuju. Akso Bojović uči osnovnu školu na Cetinju, Milovan Radević je završio monašku školu u Pećkoj patrijašiji, Šćepan Popović u Dečanima, Jeremija – Mina Popović (sin popa Josifa), osnovnu školu pohađa u Cetinju, Miloš Kastratović i Rade Pešić učili su Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, Miljan Radunović, Milić Miketić i Mirko Mićović uče u Bogosloviji u Beogradu. U Cetinju su Bogosloviju učili Jevrem i Mitar Bakić itd.

[26] Ako su prisutni Turci morala se otpjevati turska himna – hamidija:

Daj, o Bože, da nam živi

sveti sultan Hamid Han,

Daruj ruci dobra cara

Tvoje krepke ruke moć,

Da nad nama kao otac

mjesto tebe vlada on.

[27] Vidi: Dušan Vulević, Polimske svjetiljke.

[28] M. Petrić, Pomenik, Sveviđe, br. 25. str. 35.

Po završetku školovanja u Prizrenu, Radivoje se vratio u svoj rodni kraj gdje vlada opšta nemaština, i siromaštvo. Sebi je postavio zadatak da narodu pomogne u opismenjavanju i prosvjećivanju, pa je i prije rukopoloženja za popa, školske 1891/92. prihvatio da radi u Osnovnoj školi u Brzavi, jer se dotadašnji učitelj Jovan Samčov Femić teško razbolio.

[29] M. Petrić, Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola.., Pegaz – Bijelo Polje, Berane, 2003. str. 52.

Prilikom izgradnje škole, na jednom skupu u Brzavi došlo je do svađe između Milije (Đeloševića) Bubanje i nekog Nedovića iz Prijeloga. Milija – Mile je kako je pričao Jovan Jovićev, zakasnio na skup. Prilikom ulaska u prostoriju gdje se održavao sastanak, jedan Kujović uzvikne: “A vrata, Milija“! –  misleći na dogovor da Bubanje obezbijede stolariju. On je shvatio da mu je rekao da sjedne za vrata, pa mu uzvrati: “Nije meni mjesto za vratima!“ i ljut se uputi u pravcu onoga što ga je opomenuo. Nastala je tuča. Turske vlasti su iskoristile sukob da uhapse Miliju i sprovedu ga u sjenički zatvor. Nakon dužeg tamnovanja, Milija uhvati zgodnu priliku, testijom udari u glavu prispalog stražara i pobjegne. Turci su na vrijeme otkrili bjekstvo, organizovali su potjeru i uhvatili ga. Odveli su ga u Kosovsku Mitrovicu. Tamo su ga vezali za konja i vukli po gradu, a na kraju su ga i ubili. Pri izdisaju, prisutnim je dao amanet: “Sahranite me pod onom usamljenom kruškom, doći će moj brat Tomo i žena Sara“. Grob mu se nalazi na srpskom groblju u Kosovskoj Mitrovici. Kasnije su se Bubanje i Nedovići okumili.

[30] Ibid, str. 51.

[31] Ibid, str. 53.

[32] Učeni, bogati i plemeniti Sima Andrejević Igumanov, (1804 – 1881.) osnovao je 1871. u svojoj kući u Prizrenu, Bogosloviju “Sv. Kiril i Metodije“. Ovu bogoslovsko – učiteljsku školu će do 1912. završiti oko 480 učenika. To je glavni kadar za srpske eparhije u evropskoj Turskoj. Preko Bogoslovije se uspostavlja stalna veza sa vladom u Beogradu i nadzire sistem školstva za Srbe u Turskoj. Njegov otac, imućni trgovac, propao je pomažući Karađorđev ustanak. Sima će, kao siroče, odrasti sa prizrenskim monasima, pa otuda i njegov nadimak. On je trgovac koji se obogatio u Rusiji. Pomaže srpske đake, studente, bogoslove i ljude u nevolji. Ostao je bez porodice, pa crkvi ostavlja veliki imetak. Kasnije se u Beogradu osniva fond Igumanov, preko koga su isplaćivani srpski učitelji, finansirane škole, udžbeninici, časopisi i listovi. Srpska pravoslana crkva će 1936. na Terazijama, na placu i novcem ovog bogatog Prizrenca, izgraditi petospratnicu koja i danas predstavlja jedan od simbola Beograda. Na vrhu zgrade, postavljena je skulptura “Sima Igumanov sa sinovima“. Prikazivala je dobrotvora sa prerano umrlim sinom Manojlom, dvojicom đaka i siročetom. Revolucionarna vlast je naredila da se noću između 10. i 11. avgusta 1950. skulptura ukloni. “Čika Sima“ kako su ga zvali, ostaće upamćen u srpskoj istoriji kao jedan od najvećih dobrotvora.

[33] Zagrad je tada bio jedno od najgušće naseljenih mjesta ovog kraja, udaljeno od glavnih komunikacija i sigurno za život. Prostire se južno od Gradine, ispod planinskih vijenaca istočnog dijela Bjelasice, na nadmorskoj visini od oko 1000 metara.

[34] M. Petrić, Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola.., Pegaz – Bijelo Polje, Berane, 2003. str. 55.

[35] U završnom četvrtom razredu đaci su izučavali: srpski jezik, crkvenoslovensko čitanje, račun i geometriju, zemljopis, srpsku istoriju, poznavanje prirode, poljsku i domaću privredu, osnovi higijene, ručni rad sa domaćinstvom i gazdinstvom, crtanje i lijepo pisanje, pjevanje, gimnastiku i dečije igre.

[36] M. Petrić, Pomenik, Sveviđe, br. 25. str. 35.

Radivoje se nije zadovoljio otvaranjem škole samo u Zagradu (1903.) već radi i na formiranju tajnih škola u Štitarima i Bubanjama. U Bubanjama se škola organizuje u kući Šćepana Bubanje, a u Štitarima, u kuću Vukosava Đorovića, a kasnije Raduna Drobnjaka. Nije bilo stalnog nastavnog procesa, već Radivoje povremeno dolazi i sa okupljenim mladićima radi na njihovom opismenjavanju. U takvim aktivnostima zatekli su ga Balkanski i Prvi svjetski rat. Zbog otpora okupatoru, zarobljen je 1915. i deportovan u Mađarsku gdje robija tri godine.

[37] Slavko Korać, Glas Štitaraca, Posebni dodatak, Štitari – Ivangrad, br. 3, 1981. str. 4.

Intendant u Brzavskom bataljonu 1914. bio je Stanoje Butrić; možda je to ovaj učitelj.

[38] Ibid, str. 4.

[39] M. Petrić, Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola.., Pegaz – Bijelo Polje, Berane, 2003. str. 69.

[40] Ibid, str. 70.

Komisiju su sačinjavali: Milan Cemović predsjednik, Milić Popović upravitelj škole, Gavro Šćekić kmet, Marko Radunović pisar, dr Vaso Popović sanitarni referent i ing. Godenović, šef građevinske sekcije.

[41] Kasnije je Krsto Korać izabran za predsjednika opštine Štitari. Član je delegacije koja je išla kod kralja Aleksandra Karađorđevića u vezi izgradnje gimnazije u Beranama.

[42] Bubanje su prigovarale Joveti, unuku Vidoja Bubanje, da će ga se odreći, da im nije sestrić ako nije uz njih i slično; drugi su mu govorili da će se kajati, i da je pametnije da ne prodaje zemlju. Kažu da je Joveta tada malo poćutao, a onda je uzviknuo: U pravu su Bubanje što tvrde da je najbolje da škola bude na Pobrnjici! Prodaću im zemlju! A vama da kažem, ne bih sada pogazio riječ da mi poklonite pola Štitara!

[43] M. Petrić, Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola.., Pegaz – Bijelo Polje, Berane, 2003. str. 71.

[44] Slavko Korać, Glas Štitaraca, Posebni dodatak, Štitari – Ivangrad, br. 3, 1981. str. 4.

[45] M. Petrić, Vijek života i rada štitarskih osnovnih škola.., Pegaz – Bijelo Polje, Berane, 2003. str. 80.

Vladislav – Vlado Bubanja je prvi učitelj iz ovog kraja koji se zaposlio u školi u Štitarima.

[46] Ibid, str. 84.

[47] Iz Bubanja su direktori škole u Štitarima bili: Tadiša Savićev od 1958. do 1969. i Jovan – Mišo Jovićev od 1973. do 1986. i 1996. do 2003.

[48] dr Vujadin Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 60.

[49] Ibid, str. 61.

[50] M. Korać, Srpske škole u Bijelom Polju do početka ovog vijeka, Ogledi, Titograd, str. 120.

[51] dr Vujadin Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 60.

[52] M. Korać, Srpske škole u Bijelom Polju do početka ovog vijeka, Ogledi, Titograd, str. 120.

[53] dr Vujadin Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 64.

[54] M. Korać, Srpske škole u Bijelom Polju do početka ovog vijeka, Ogledi, Titograd, str. 126.

[55] Ž. Šćepanović, Društveno – politi.. prilike u Bijelom Polju.. početkom XX vijeka, Odzivi 6/73, str. 99.

[56] dr Vujadin Rudić, Etnodemografski procesi u bjelopoljskom kraju, CANU, Podgorica, 2003. str. 65.

Pored četvororazrednih osnovnih škola otvorene su srednje i zanatske škole. Prva niža srednja škola u Loznoj je otvorena 1907. To je do 1912. bila vrsta gimnazije, a zatim osmogodišnja škola.

[57] Vukola Madžgalj, Stanovništvo i naselja Vraneške doline, diplomski rad, Priština, 1979. str. 31.

[58] Ibid, 31.

[59] Sava Nakićenović, Boka, fototipsko izdanje, CID, Podgorica, 1999. str. 92.

[60] Ibid, str. 92.

[61] Ibid, str. 93.

[62] Ibid, str. 94.

[63] Prema nekim istraživanjima, sa visokom i višom školom Bubanja ima blizu 200.


Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top