Poreklo prezimena Bubanja Reviewed by Momizat on . [toggle title="TESTIRANI BUBANJE NA SRPSKOM DNK PROJEKTU"] Bubanja Haplogrupa: I2a Poreklo: Bubanje, Berane, Crna Gora Krsna slava: Alimpijevdan Bubanje - analiza D [toggle title="TESTIRANI BUBANJE NA SRPSKOM DNK PROJEKTU"] Bubanja Haplogrupa: I2a Poreklo: Bubanje, Berane, Crna Gora Krsna slava: Alimpijevdan Bubanje - analiza D Rating: 0
You Are Here: Home » Prezimena » Poreklo prezimena Bubanja

Poreklo prezimena Bubanja

TESTIRANI BUBANJE NA SRPSKOM DNK PROJEKTU

Bubanja

Haplogrupa: I2a

Poreklo: Bubanje, Berane, Crna Gora

Krsna slava: Alimpijevdan

Bubanje – analiza DNK rezultata
_________________________

KOMPLETNE REZULTATE POGLEDAJTE OVDE

Prezime Bubanja pristuno je u Crnoj Gori, među Vasojevićima. Prilog o poreklu ovog prezimena poslao je naš saradnik Ranko Bubanja.

Godine 1927. Milisav Lutovac kao mlad naučnik i istraživač, dolazio je kod kmeta Joka Bubanje i njegovog sina Milutina, kapetana crnogorske vojske, i prikupljao građu o Bubanjama. On piše da su različita mišljenja o imenu i porijeklu bratstva Bubanja. Jedni govore da su ime dobili po bubnju (jer je njihov predak imao i kovačnicu u Zalažđu gdje se najprije naselio). Drugi kažu da su porijeklom iz Bubića u Bjelopavlićima. Otuda su pošla tri brata i u putu se na Sitnoj Luci kod Andrijevice podijele. Od jednog su Bubanje, od drugog Ralevići u Kaludri (Lutovac je zapisao: Radevići u Velikoj[1]), a od trećeg Šabotići.[2] Šabotići muslimani u Tucanjama, ističu da su od Bubanja, što i Bubanje potvrđuju.[3] Na kraju je Lutovac neodređeno zaključio: Vjerovatno će biti da su Bubanje starosjedioci ili davni doseljenici koji su prezime dobili po bubnju. Kao dokaz starine može se sa sigurnošću uzeti i svojina zemlje koju im je turski car beratom potvrdio.[4]

***

Danas smo u prednosti – predanje koje je zapisao Lutovac možemo provjeriti DNK testiranjem pripadnika pomenutih bratstava. Ralevićeva haplogrupa je E-M35. Testirao se i Šabotić – on je G2a. Bubanje su I2a, Dinarik jug. Haplotip Ralevića je neuobičajen za naše prostore, pa ne stoji predanje u Bubanjama da su im Ralevići i Šabotići braća. Iz deftera iz 1701. vidi se da u Gornjoj i Donjoj Kruševici žive tri pravoslavne porodice: Šurkova, Đurinova i Jovanova. Za Jovana i Đurinu u defter nije upisano prezime Bubanja, pa se ne može pretpostavljati da su oni Bubanje, test Šabotića i Ralevića to bi demantovao.

***

Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine[5]

Nahija Ljubinje

Čitava je ostala u Osmanskoj Državi.

Odžačluk nefera tvrđave i palanke, pripada kapetaniji Trebinje, od obaveze za 1113. godinu

Selo Gornja i Donja Kruševica

Stara kula ………………….1. U ruševnom je stanju

Pripada Abdi-baši Sarajliji (Serayi). On je prisutan.

Stara kula ………………….1. Dovedena je u ispravno stanje.

Pripada Ibrahim-agi iz Dračeva (Dragevah)

Stara kula …………………. 1. U ruševnom je stanju.

Pripada osobi po imenu Bajram.

Sada su padišahovi podanici u spomenutome selu:

Šurko[6] Bubanja, kuća   1

Đurina, kuća  1

Jovan, kuća    1

   Kuća 3. Oni su čifčije (Çiftçidirler).

Eškindžijskom[7] timaru /pripada/ dio …………. 1

Pripada Ibrahim-begu Budžaklu.

Carskom hasu/pripada/ dio ………………………….. 1

Sada pripada kancelariji Trebinje.

Njihovi dijelovi su poznati u svojim starim granicama.

Postoje /tu su/ posjednici zemlje spomenutog sela. Nema zemlje bez posjednika.

(Kruševica je danas jedinstveno selo jugoistično od Ljubinja.)

***

Defter iz kojeg smo preuzeli citat nosi naziv: “Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine“. To je teritorija koju je držala Mletačka Republika, ali je prema ugovoru o razgraničenju nakon Morejskog rata, (vođen od 1684. do 1699.) pripala Osmanskoj Državi i te godine joj je vraćena. U defteru se konstatuje stvarno stanje: upisan je onaj dio zemljišta koji je bio zauzet od strane Mlečana. U istočnoj Hercegovini su popisane nahije koje nijesu držali Mlečani, ali su one tokom Morejskog rata ratno poprište; djelovi nahija su prelazili iz ruke u ruku, tako da popis stavlja tačku na tada konačno stanje.

Popisano je sve, pa makar se radilo o samo jednoj njivi sela, čiji je veći dio pripao Mlečanima; čak i kada je osvojena sasvim mala teritorija Hercegovačkog sandžaka, organizovana je nova nahija, bilo da je to privremeno ili trajno rješenje. To je odraz kvalitetne administracije, jer država koja je na vrhuncu svoje ekspanzije imala površinu od skoro 15 miliona kvadratnih kilometara i prostirala se na tri kontinenta, od Atlantskog do Indijskog okeana, svakako je morala imati dobro uređen i efikasan sistem upravne vlasti.

Granice utvrđene nakon ovog razgraničenja nijesu ostale dugo na snazi. Novi sukobi, drugi Morejski rat između Osmanlija i Mletaka 1714–1718., te Tursko–austrijski rat 1716–1718., završeni su mirom u Požarevcu 21. jula 1718. kada je izvršeno novo razgraničenje. Tada povučena granična linija između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike najvećim dijelom predstavlja i današnju granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. (Vjerovatno su ovi sukobi i pokrenuli Šurka Bubanju iz Kruševice na seobu prema Crnoj Gori.)

Narod se raseljavao i djelovanjem mletačkih misionara, koji su uporno radili na tome da oslabe demografsku bazu Osmanske Države. Mnogo stanovnika, posebno katolika, pa čak i oni koji nijesu bili zahvaćeni sukobima uz granicu, otišlo je na teritoriju Mletačke Republike. Za takve je u defteru naznačeno da su “daru’l-harb’da“, na neprijateljskoj teritoriji; zemlja koju su koristili ustupana je drugim licima.

Upisivani su i oni koji su napustili svoju baštinu i otišli dublje u okviru Osmanske Države. Za njih je naglašeno da su oni “dar-i Islam’da“, na islamskoj teritoriji, kako je označavan prostor Osmanskog Carstva. Njihova zemlja pripada njihovim nasljednicima. Važno je naglasiti da je Osmanska Država išla na ruku onima koji nijesu htjeli da se odsele. U jednom dokumentu, zabilježenom u Sarajevskom sidžilu, navodi se da je raja, koja je ostala u granicama Visoke Porte, oslobođena plaćanja džizije u trajanju od dvije godine, počevši od 1114/1702.

Narod je bio u nepovoljnom ekonomskom položaju, pa je nakon početne naplate poreza ukinuta srednja platežna tarifa; za sve je uvedena najniža, da se ne bi krnjili državni prihodi. Prihodi od džizije vilajeta Bosna bili su tada namijenjeni za plate posada u tvrđavama.[8]

***

Ono što je karakteristično za XVII vijek i ratove vođene u njemu jeste svestrana podrška i učešće hrišćanskog stanovništva na strani članica Svete lige. Pored hajduka i uskoka kao i pripadnika vlaškog korpusa,[9] koje su Mlečani angažovali na frontu u Dalmaciji, posebnu surovost prema zemljoradničkom stanovništvu, isključivo muslimanskom, pokazali su hajduci iz (stare) Crne Gore, ili, kako ih defter zove Karadag eskiyasi. Na tom području naročito su se istakle čete pod vođstvom Baja Pivljanina, koje su djelovale u drugoj polovini XVII vijeka. Te su aktivnosti bile olakšane potpunim rasulom na ovom području, nastale djelovanjem saveznika: Austrije i Mletačke Republike; oni su da privuku svako na svoju stranu narod i glavare plemena, davali obećanja koja nijesu mogli da ispune. To je ponajbolje osjetila Dubrovačka Republika, koja je, iako se stavila pod zaštitu A-ustrije da bi se spasila od Mlečana, postala “poprište hajdučkog orgijanja“. Najveće gubitke doživjela je Hercegovina, postavši tako oblast interesa, s jedne strane Osmanske Države, a s druge strane: Beča, Venecije i Dubrovnika.

***

(Župa Popovo, kolijevka predaka današnjih Bubanja.)

***

Šurko Bubanja se iz Kruševice u Ljubinju, iz Hercegovine, zbog ubistva age sklonio u selo Kačmor, mada o tome u predanju nema detalja. Naselio se na Zalažđu. Zemlja se prvobitno mogla zauzeti tako što seljak prisvoji veliki posjed i usred takvog zemljišta ili na jednom njegovom kraju podigne kuću.

Iseljenici su, kao puž kućicu, nosili ime sela, potoka, planine, i po njima nazivali nove predjele. Tako je, u blizini Trijebina kod Sjenice, nastao i zaselak Bubanje. Ako su novi krajevi pusti ili slabo naseljeni, onda je lako. Teže su se prenosili na daleko znana imena planina, rijeka i krajeva, jer su mjesta u zemlji doseljenja, već imala nazive, mada je bilo i takvih slučajeva.

U oblastima plemenskog života kad neko bratstvo vrlo jako priraste, onda ono, šireći se, nametne ime sela ili svoje vlastito ime cijelom predjelu.[10] Bubanje prezime nijesu dobili po nazivu sela, već je selo dobilo naziv po bratstvu. Bubanje prezime nijesu dobili po bubnju, već po pretku iz XIII vijeka, koji je nosio ime BUBANJA. Ime Bubanja danas nije uobičajeno, ali se u XIII vijeku javlja na nekoliko staništa. Doseljenici koji su se prezivali kao i mjesto stanovanja uvijek su izazivali podozrenje drugih vasojevićkih bratstava.[11]

Prvi put se katun Bubanja: Dragatinus Stanisclavich de Catono Bubane, po- minje u izvršnoj ispravi za naplatu novčanih potraživanja od dužnika iz 1312. i 1313. – takozvana aptagi. U ispravi se pominje i Milatko, unuk Bubanjin.[12]

Na sjevernom obodu Popovog polja, u selu Dubljani, postoji toponim Bubanje. Tu su danas vinogradi. Dubrovčani su u zaleđu zakupljivali zemljište, i za to su Humskoj i Trebinjskoj vlasteli, do XV vijeka, plaćali mogoriš.[13]

***

U Bubanjama se pripovijeda: “da su se tri brata iz Bjelopavlića, u putu, na Sitnoj Luci kod Andrijevice podijelili i razišli“ – mi već znamo da nijesu braća.

U defteru o razgraničenju iz 1701., u Krušavici nalazimo popisane tri kuće: Šurkovu, Đurinovu i Jovanovu. Šurko je jedino Bubanja. Ne vjerujemo da je pisar deftera sebi skraćivao posao i prezime, ako je isto, nije upisivao za sve one koji su ga nosili, već samo za prvonavedenog.[14] Te tri porodice iz Kruševice su se po- krenule na seobu nakon Morejskog rata. Šta je bio razlog, možemo samo da nagađamo. Predanje kaže: ubili su agu – da aga nije onaj Ibrahim–beg Budžaklu?

Šurko je imao tri sina: Radovana, Todora i Petra – Bubanje pamte Radovana, ali su Šurko, Todor i Petar zaboravljeni. I Jovanov sin se zvao Radovan–Rale, a Đurov Marko. Kako znamo da je Đuro imao sina Marka? U Rujištima postoji topo- nim Đurov krš, a u Bubanjama Markovo kućište. Da su toponimi važni vidimo u Kruševici, gdje imamo zaselak Šurkovići. U Bubanjama se Šurko Radovanov pam- ti, njegovi potomci Šurkovići su velika grana bratsva Bubanja.

Dva Šurkova sina su se iselila iz Bubanja nekako ubrzo po dolasku. Zato u tradiciji, vremenom i nastaje konfuzija – tri brata postaju: Šurko Bubanja i seljani još iz Kruševice – Jovan i Đurina, a njihovi potomci – Ralevići i Šabotići – u Bubanjama se tretiraju kao rođaci. DNK analiza je opovrgla ovo predanje.

***

U matici, u selu Bubanje, sačuvano je sjećanje da su dva brata ubili turskog pašu, pa su morali da bježe čak u Mletke. Jedan se zvao Todor a drugi Petar. Ta priča kazuje da se Petar doselio u Baošiće a Todor u Trebesinj – sela pod mletačkom upravom. Todorov sin Petar je nakon izvjesnog vremena, produžio dalje, jer mu je u Trebesinju bilo tijesno, pa je oko 1770. preko Bosne stigao do Golubića kod Knina. Bubonje su mi rekli da su na starim austrougarskim kartama gledali, da za naziv zaselka gdje žive Bubonje, piše Bubanje. (Česta se prezime Bubanja zamjenjuje sa Bubonja; za porodicu Milisava Bubanje iz Međana, matičar je greškom upisano prezime Bubonja.) Nije zanemarljiva ni činjenica da Bubanje u Vranovićima i Bubonje u Golubiću slave istu slavu, Svetog Nikolu.[15] Bubonje i Bubanje su i genetski bliski, pripadaju istoj haplogrupi, I2a (Dinarik jug).[16]

***

Nakon naseljenja u današnje Bubanje, Turci su na neku svoju svadbu pozvali Ra- dovana i Marka. Zašto su ih zvali, ne zna se. Dok su se svatovi okupljali, Turci su se veselili, svirali su u zurle i udarali u bubnjeve. Radovana i Marka Turci su odmah počeli da nagovaraju da se poturče. Radovan je to odbio, ugrabio je bubanj i počeo da bježi. Turci su pripucali, ali je on držeći se za bubanj uspio da prepliva Lim. Kada je vidio šta se desilo, Marko je prihvatio islam i poturčio se; od njega su nastali Šabotići.[17] Ovaj događaj s bubnjem uglavnom se pogrešno vezuje za nastanak prezimena bratstva Bubanja. (Možda je ovo izmišljeno?)

Bojeći se osvete, prekora, ili zbog nekog drugog razloga, Marko i njegova porodica su oko 1740. napustili Bubanje.[18] Mjesto gdje se nalazila Markova kuća u Bubanjama, i danas se naziva Markovo kućište. U Bubanjama, u prvih nekoliko pasova, niko sinu nije dao ime Marko.[19] Da potomke učvrste u i vjeri, i osiguraju da se tako nešto ne ponovi kasnije, u bratstvu Bubanja je uvijek postojao jedan ili dva sveštenika.[20] (Bubanje su generacijama davali sveštenike.)

***

U Bubanjama pamte da su Turci prilikom jednog pohoda, logor postavili u Podima, pored Lima; izgleda da su tamo duže boravili, čim su potrošili zalihe soli.[21] Od bega iz Lozne, paša je čuo da neki mještanin ima dva tovara soli pa mu je poručio da je preda vojsci.[22] Nemajući kud, Radovan je donio so.[23]

Turci su htjeli da mu plate ovu važnu namirnicu, ali je on to odbio i zatražio je imanje u vlasništvo.[24] Paša se saglasio, održao je riječ, i Radovanu je dodijelio obećanu zemlju. „Stari ljudi su pričali da je svojinu nad zemljom turski car potvrdio beratom – u manastiru Nikoljac čuvao se sve do 1862.“[25]

***

Fokusirajući se samo na jedno mjesto na dugom putu seljakanja naših predaka, mogli bi reći da su Bubanje iz Bjelopavlića, ili čak iz Vasojevića – sa Sitne Luke. Izvjesna tradicija da su u Bubanje došli iz Bjelopavlića ne znači da su Bjelopavlići! Šurku Bubanji Bjelopavlići su samo usputna stanica.

U Bjelopavlićima, u plemenu Bubić, o Bubi njegovi potomci prilično znaju. To što naše prezime i njegovo ime imaju sličan korijen, ne znači da su Bubanje (i Bubonje[26]) Bubići.

I konačno, Bubanje i Bjelopavlići pripadaju različitim haplogrupama.

Da Lutovac nije ubijeđen da su Bubanje Bjelopavlići, vidi se iz sljedećeg:[27]

“U starosjedeoce ili vrlo davne doseljenike, mogu se ubrojati rodovi za koje se ne može sigurno utvrditi ni porijeklo ni vrijeme doseljavanja. Činjenica što su imali svoju zemlju, a neki docnije počifčijeni, ukazuje na starinu. Među ovima ima i pravoslanih i muslimana (Vukajlovići u Azanama, Popovići i Prebiračevići u Pećarskoj, Bubanje u Bubanjama i njihovi rođaci Šabotići u Tucanjama).“

Vjerujemo da se ova dilema i tada mogla riješiti. U Bubanjama je bilo pamtiša koji su Lutovcu mogli pomoći u njegovom istraživanju. Nepovoljno je što je ta nedorečenost ostala u literaturi i što se mnogi, kada govore o porijeklu bratstva Bubanja pozivaju na Lutovca. Danas je dostupna brojna etnografska građa, savremena sredstva komunikacija i nove metode u genetici. Zato je naša obaveza time i veća, da ostavimo pisani trag o precima i porodičnim korijenima; ono što nije zapisano, ni Bog nije zapamtio. Da nije bilo deftera o razgraničenju iz 1701. i dalje bi tumarali od sela do sela.

Iz Bjelopavlića svoju starinu dovode brojna jaka bratstva u Gornjim Selima i Zaostru: Pešići, zatim Nišavići, Pešići, Simonovići, Radnići, Senići, Lončari, Bagaši i Kljajići; posljednjih je više u Zagorju.P

Bratstva ove grupe slave Sv. Petku, a ima ih oko 200 kuća.[28]

U studiji Bihor i Korita, Lutovac napominje da su se iz Bjelopavlića doselili: Bubanje (Sv. Alimpije), Bjelopavlići (Sv. Petka), Pavićevići (Sv. Petka), Lakići (Sv. Petka), Veličkovići (Sv. Petka), i muslimani Šabotići, Cikoti- ći i Marijići. Bjelopavlića po njemu, ima 8 rodova i 180 kuća.[29]

Bubanje porijeklo ne dovode u vezu sa pomenutim bratstvima; rođakanje postoji samo sa Ralevićima i Šabotićima, pa konstatacija da su Bubanje iz Bjelopavlića pada u vodu navodima iz deftera i rezultatom DNK testa.

***

I Bubanje iz Bubanja su se selili.

Simo Božov se naselio u Grblju, u selu Vranovići.[30] Slave Sv. Nikolu.

Nikola Petrov (Bubonje) se doselio u Golubić kod Knina. Slave Sv. Nikolu.

Antonije Petrov je izbjegao u Bjelice, zaselak u Pećarskoj kod Bijelog Polja. Njegovi sinovi: Milić i Simo su se odselili u Bistricu i Kanje. Milićevi potomci su se doselili u Guču, (Dragačevo). Petar Simov se zaustavio u Stupu kod Sjenice i od njega potiču Kanjevci. Sinovi Luke Antonijevog su ostali u Bjelicama (Gutići); poslije Prvog svjetskog rata u Rodijelje, u Pićurice, iz Bjelice se doseljavaju dvije kuće Gutića. Slave Sv. Alimpija Stolpnika.[31]

Mijailo Milovanov se doselio u Stožer; tamo se nalazi Bubanjsko groblje, Bubanjska ravan, Bubanjska voda – Bubanjuša. Njegovi potomci su se naselili u Bliškovu, Kovrenu, Međanima, Trijebinama – zaselak Bubanje. Slave Cvijeti. U Šušurama Aleksići slave Sv. Alimpija Stolpnika.

Sinovi Kosta Lukinog, Jakov i Jevto odselili su se u Suvi Do kod Tutina. Tamo su uzeli đedovo prezime Veljović; slave Sv. Alimpija Stolpnika.

Nikola i Toma Radev su 1956. promijenili prezime u Radović. Nikola se 1958. odselio u Vrdnik kod Iriga u Srbiji; slave Sv. Alimpija Stolpnika.

Danas Bubanje žive širom Evrope, u Americi, Novom Zelandu, Australiji.

***

S pogibijom sveštenika u Bubanjama, tamne brižljivo njegovana porodična predanja. Bubanja je jedno od najstarijih živih prezimena na našim prostorima, a to obavezuje. Defterom iz 1701. dokumentovali smo da bratsvo Bubanja potiče iz Kruševice, iz župe Popovo, u Hercegovini.

[1] Branko Jokić, Velika i Veličani, istorijsko-etnološka hronika, Podgorica, 2015. str. 37.

“O nastanku bratstva Radevića, prema kazivanju Veselina Vučetića, postoje različita predanja. Po jednome, njihov predak Rade bio je Stoletin pastorak. Prema drugom, Radeva majka bila je udata za Petra Vučetića, pa ju je preoteo neki Gojković. Povela je i Rada (Vučetića), kome je, kada je odrastao, kazala istinu. Vučetići su krenuli da osvete Petra, ali su Gojkovići zatražili kumstvo i (za oproštaj krvi) donijeli pred njihove kuće desetak kolijevki (prevrnutih na lučac). Poslije dužeg dogovaranja, Vučetići su to prihvatili i od tada traje njihovo kumstvo s Gojkovićima. Rada je očuh (Gojković) naselio pod Prijedolom, gdje se začelo bratstvo Radevića. U Velici je uoči balkanskih ratova živjelo 16 familija Radevića, a 4 u Čokotini, (Jablanički srez) u Srbiji, gdje su se odselili krajem XIX vijeka.“

[2] Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, Vasojevići u turskoj granici, SKA, Beograd, 1905. str. 86.

Prvi doseljenici u Veliku, pre 250 – 300 godina, zatekli su 5 kuća. Tada se doselilo nekoliko porodica iz Crne Gore – Riječke nahije. Pre ovih tu su živeli neki Dragovići, koji su po predanju zabeleženom u Dečanskom Prvijencu, bili Mađupi. Selo je tada bilo pod šumom. Danas su u selu Crnogorci – Boškovići, Tomovići, Steševići – od trojice Stoletinih sinova; Vučetići, Radevići, Paunovići, Ognjanovići, Popadići. U Veliki ih ima 108 kuća. Slave Sv. Alimpija. Po pričanju nekih, Radevići su dovodci.

[3] Ubijeđeni smo da je Lutovac zbog previda napisao Radević a da su mu u Bubanjama govorili o Ralevićima. Priča bi postala jasnija, ako bi Radevići uradili DNK test.

[4] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[5] Fazileta Hafizović, Popis sela i zemalja sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine, SKDP, FFSZ, OIS, Zagreb – Sarajevo, 2016. str. 342.

Defter nema uvodnu stranicu, tako da se ne vidi sultanova tugra, ali se u samom tekstu deftera navodi 1111. godina, koja je trajala od 29. juna 1699. do 17. juna 1700., te godina 1113. u uvodnoj bilješci, što se može smatrati vremenom pisanja deftera. Godina 1113. trajala je od 8. juna 1701. do 27. maja 1702., a to je bilo vrijeme vladavine sultana Mustafe II (1695 – 1703.)

[6] Prevodeći defter, Fazileta Hafizović je ovdje upisala: Jurko /Božko/ Bubanja, a treba – Šurko Bubanja.

[7] Eškindžija, najniži rang spahija koji su dobijali u posjed manji timar (vojnički posjed) uz obavezu učešća u vojnim pohodima na konju i bez posebne opreme. Eškindžija je i sinonim za spahiju.

[8] Ibid, str. 10.

Napomenućemo da se prilikom upisa domaćina, odnosno posjednika zemlje u jednom selu, nakon imena i prezimena, uvijek donosi primjedba da li je dotični živ ili ne. Ako je živ, pisar uvijek koristi termin mevcud (mevđžuđ), što je particip arapskog glagola vecede, nalaziti se. I lokacija gdje se nalaze u vrijeme popisa.

[9] Poštovani gospodine Bubanja,

Vlasi. Najkraće rečeno: riječ je o preostacima Romana koji su se dolaskom Slavena zadržali u brdima uzduž čitavog dinarskog pojasa. Kasnije su se Vlasi slavizirali tj. dio se srbizirao, a dio kroatizirao ovisno o području gdje su živjeli i pravoslavnoj ili katoličkoj vjeri koju su prihvatili.

Vlasi koji su se pokatoličili stopili su se s ostalim hrvatskim stanovništvom (jer im je „matica“ bila blizu), pa je taj identitet nestao, dok su Vlasi koji su prihvatii pravoslavnu vjeru dulje održali taj identitet.

No još početkom 18. stoljeća nalazio sam u dubrovačkim izvorima i izraz Vlahe za katolike s područja Ravnoga u Hercegovini.

Termin Vlasi primao je različita značenja – Dubrovačni su njime označavali pravoslavno stanovništvo u zaleđu (Trebinje i okolica) – s druge strane Trebinjci su Dubrovčane zvali Latini.

Srdačno,

Nenad Vekarić

[10] J. Cvijić, Sabrana djela, knj. 4, tom I i II, Antropogeografski spisi, SANU, Beograd, 1987. str. 52. i 167.

[11] Prota Miloš Velimirović, Paćenik, Stupovi, 1996. str. 84.

Jedne godine reći će jedan Vasojević u jednom velikom društvu na skupu: Ovaj sin Velimirov što je izučio knjigu u Biogradu, šta li će biti, a drugi mu na to odgovori: “Ništa kod nas, on nije Vasojević“.

[12] Ignacij Voje, Delež Hercegovskih vlahov srednjev.., Zgodovinski časopis, XXXI, štefilka 4. Ljubljana, 1977. str. 466.

[13] Mogoriš (lat. magarisium < arap. maẖrağ: trošak), porez koji su Dubrovčani plaćali humskim i trebinjskim knezovima te bosanskim vladarima za svoje vinograde na njihovom zemljištu.

[14] Poštovani gospodine Bubanja,

Jako mi je drago da Vam je knjiga koristila, na kraju, s tim ciljem je i pripremljena.

Što se tiče stanovnika za koje pitate, vrlo je vjerovatno da su istog prezimena kao i prvonavedeni. Pisar je najčešće sebi kratio posao da ne ponavlja prezime ako je isto, jedino ako je drugačije, onda ga je obavezno navodio.

Puno pozdrava,

Fazileta Hafizović

[15] Vojislav Bubanja, Bubanje u matici i na novim ognjištima, druga knjiga, Beograd, 2001. str. 160.

[16] Aleksandar Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Srpski despot, Beograd, 2008. str. 74.

Zabilježena su tvrđenja u pojedinoj literaturi, da je ova porodica navodno starinom iz srednjovjekovne srpske oblasti Zahumlje. (Kruševica je zaista pripadala Zahumlju.)

[17] Vojislav Bubanja, Bubanje, selo i rodoslov, Almareks, Beograd, 1996. str. 21.

Kod bega su došla dva brata. Pošto su prilikom jedne svadbe, pod prisilom htjeli da ih poturče, jedan od  braće ugrabi bubanj – goč, skoči s njim u Lim i prepliva na lijevu obalu. Drugog brata prevedu u islam i daju mu ime Šabota. Od njega su nastali Šabotići.

[18] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 41.

Neki rodovi (porodice – primjedba R.B) su se iseljavali čim bi neko njihov primio islam. Kad je jedan deo stanovništva Kalice “promenio veru“, drugi su se preselili u Bijelu Crkvu kod Rožaja.

[19] Dr Smajo Šabotić, razgovor sa autorom, Berane, jul, 2004.

Od doktora Šabotića saznao sam njegov rodoslov: Šabota – Kudro – Zekan – Smajo – Zejnel – Smail – Šemso –dr Smajo i sinovi: Mirza, Damir i Zlatko.

Zejnelaga, kadija, držao je carski pečat i upravljao od Tifrana do Rasova, i Bjelasice do Peštera. Jedan je od vođa u Rasovskoj buni 1901. u kojoj su zajedno učestvovali pravoslavci i muslimani.

[20] Prelistavajući telefonski imenik Srbije, primijetio sam da u Novom Pazaru živi izvjesni Edin Bubanja. Slučajno sam saznao da je to vanbračni sin jedne Bubanjke i nekog Bojovića. Bojović je bio oženjen i nije htio da prizna sina. Majka je sa djetetom otišla da živi kod nekog muslimana u Novom Pazaru. Da li se mladiću islam dopao ili iz zahvalnosti prema očuhu, tek u zadnjoj deceniji XX vijeka Zoran je postao Edin.

[21] Milika J. Bubanja, Zaječar, rukopis, 1985.

Krstareći dolinom Lima, Turci odluče da na Šćepanici podignu tabor – mora da su tamo duže boravili čim su uspjeli da potroše zalihe soli. Tragajući gdje da je nađu, uhode obavijeste pašu da preci Bubanja posjeduju čak dva tovara; paša ih odmah pozove i kaže im da hoće da je kupi. Izbjegavajući odgovor, Bubanje mu saopšte da je njima zemlja potrebnija od novca. Paša shvati šta oni hoće i dodijeli im atar od Ploče pored Lima, gore u brdo do Lisikrša, i pored rijeke Brzave u pravcu sela Zagrad do blizu Rujišta.

Bubanje kasnije malo zabogate; tada se beg iz Lozne prisjeti da im traži polovinu prihoda od imanja i stoke. Mislio je da nakon toliko godina ona pašina odluka ne važi. Predosjećajući šta sve može da ih snađe, Bubanje su napismeno imali da je zemlja njihova i nijesu pristali da Ćoroviću plaćaju dažbine već su poveli spor i žalili se sultanu. Na dvoru su vidjeli da Bubanje o vlasništvu imaju pismeno od paše, pa odmah presude u njihovu korist. Za zemlju dobiju tapiju ispisanu na bivoljoj koži, koja se u manastiru Nikoljac u Bijelom Polju čuvala do 1912. kad joj se izgubio svaki trag.

[22] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 18.

Kada je Hajdar–paša pokoravao Bihor, stanovništvo se iz ovih sela razbjeglo, sem Baja, pretka današnjih Bajovića. Paša je, kaže predanje, i njega zatvorio, ali se on otkupio tako što je vojsci dao “stranu soli“ koju je zakopao u pećini; za tu uslugu dobio je Jagnjilo – zemljište oko kuće. Paša je poklon propratio riječima: “Proklet bio ko vam ikad zulum učinio “.

[23] Petar Pejović, Ozrinići – pleme Stare Crne Gore, Beograd, 2004. str. 35.

So se uglavnom nabavljala na trgovima. Značaj obezbjeđivanja nabavke soli vidimo iz ugovora, iz 1693. koji su Mlečani sklopili sa crnogorskim plemenima, među kojima i sa Ozrinićima. Po tom ugovoru, Crnogorci su, sa izvjesnim popustom, mogli kupovati so u Kotoru, ali uz obavezu da svoje proizvode ne iznose na druge trgove (među njima i turske). Na kotorskim trgovima so se nabavljala sve do početka XX vijeka; prenosili su je na tovarnim konjima, a u nuždi i žene u bremenima.

[24] Vojislav Bubanja, Bubanje u matici i na novim ognjištima, druga knjiga, Beograd, 2001. str. 22.

Povlašćeni položaj, pa čak po kazivanju i tapiju, dobili su Bubanje, navodno zbog pozajmice soli nekom čuvenom paši, ali bi se po analogiji sa porodicom Joksimović iz Vraneša moglo prije prihvatiti da je u pitanju bila islamizacija jednog brata od koga potiču Šabotići, te Bubanje nijesu imali age, niti plaćali bilo koju vrstu dažbina, pa ih nema ni u defterima iz bilo kojeg vremena. Nema ih u Pomeniku manastira Šudikova, niti manastira Dobrilovina“.

[25] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[26]Tanasije Pejatović, Srednje Polimlje i Potarje, antropogeografska ispitivanja, Beograd, 1902. str. 104. “Bubonje, mjesto stanovanja Gorice, doselili su se iz Vraneša, slave Cvijeti.“

Očigledno je da je Pejatović greškom upisao Bubonja. Prema Nakićenoviću, Bubonje se u Dalmaciji javljaju u XVII vijeku, što je očigledno pogrešno jer treba u XVIII vijeku. U starim matičnim knjigama u Golubiću, upisivano je prezime Bubanja, a do zamjene slova A sa slovom O došlo je nepažnjom sveštenika koji je zapisivao podatke. U Golubiću Bubonje žive u tri zaseoka: Niće, Simice i Kuljani. Prva dva naselja su dobila nazive po imenima prvih doseljenika: Nićiforu–Nići i Simu a treći po kamenim kućama – kulama koje je Filip zidao, pa otuda i Kuljani. Bubonje i Bubanje su genetski bliski, pripadaju istoj haplogrupi – Dinarik jug.

[27] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 31.

[28] R. Vešović, Pleme Vasojevići, reprint, Stupovi, Andrijevica – Podgorica, 1998. str. 249.

[29] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 32.

[30] Na nadmorskoj visini od oko 800 metara, u Štitarima se nalazi Pokućernica – župno i zavjetarno mjesto s pogledom na Lim i Bioču –  u Bioči se nekad nalazila turska karaula. Turke su s praga mogli da prate – čim u Bioči primijete pokret, porodica je s Pokućernice imala dovoljno vremena da se skloni u šumovito zaleđe; taj predio je bio nenaseljen. U blizini Pokućernice se nalaze Male Nemanjine gdje su danas nastanjeni potomci popa Đorđija i njegovog brata Luke. Naziv zaseoka je izveden iz imena župana Nemanje, koji je po predanju ovdje s vojskom logorovao.

Iznad Pokućernice izvire Ljeskovac; otiče niz okomitu Krčevinu, u čijem se podnožju nalazila Petrova i Todorova kuća. U blizini su imali ustavu – za vrt, a neki kažu i za pokretanje mlina.

Šajići tvrde da su jedne godine izorali vodenički kamen koji su godinama stavljali na drljaču. Na pitanje:

– “Gdje je taj kamen“? odgovaraju:

– “Do skoro je bio prislonjen uz onu lijesku na kraju vrta“.

Njiva je zalivađena, pa je kamen negdje “urastao“ ili su ga djeca otkotrljala niz stranu. Zanimljivo bi bilo da je sačuvan; možda je i ručno okretan. Ko zna!

U Nemanjinama čuvaju predanje da su na Pokućernici, kasno u jesen, u toku ručka, primijetili da su im ovce bez čobana, krenule put drobnjačkog Štita. To su shvatili kao znak za selidbu. Ono što su imali na konje su potovarili; prevrnuli su košnice i krenuli. Došli su u neko “vrbljak“ (možda Trebesinj), gdje su djeca počela da “prave kuću“. Pričaju da je domaćin tada uzviknuo:

– “E, ođe ćemo da se naselimo“!

[31] Vukoman Šalipurović, Popis stanovništva Sjeničke kaze 1912. godine, Beograd, 1971.

U selu Stup, Sjenica, prema popisu iz 1912. živjele su sljedeći rodovi sa brojem članova u domaćinstvu: Stevan Suvodolac 9, Vasa Čoplica 7, Raduš Marković 7, Jerotije Jerić 5, Risto Rakonjac 25, Milivoje Bukumirović 6. Vukota Krasić 16, Vukman Krasić 16, Milivoje Kanjevac 22 (15 muških i 10 ženskih), Ni- kodin Kanjevac 41 (22 muških i 19 ženskih), Arso Nišavić 18, Mato Nišavić 11, Milan Nišavić 12, Milutin Nišavić 8, Radoš Pešić 19, Simeun Pešić 9, Staniša Pešić 6, Ivan Pešić 9, Milivoje Pešić 19, Miro Lojanica 10, Simo Lojanica 19, Milenko Lojanica 11.

U sjeničkom selu Lijeva Rijeka upisan je Obrad Kanjevac 33 (15 muških i 18 ženskih).

Meštani smatraju da su njihovi preci doseljeni iz Crne Gore u XVIII vijeku. Slave Sv. Petku, Sv. Đorđa, Sv. Nikolu, a Kanjevci Sv. Alimpija.

Što se alimpijevštaka u Dragačevu tiče, barem iz onoga što su zapisali Jovan Erdeljanović i Kosta Jovanović, saznajemo da su to svega dva roda. Prvi su Milići u Dubcu, doseljeni u drugoj polovini XVIII vijeka iz Koritnika u Starom Vlahu (Ivanjica). Drugi su Šolajići u Milatovićima, doseljeni iz Šolaća u studeničkom srezu. Radovan Marinković beleži predanje da su se doselili oko 1770. zajedno sa kumovima Plazinićima, sa Kosova, iz okoline Dečana, i to braća Krsman, Ilija i Arsenije.

 

___________

Obavezno pogledajte i sledeće:

RODOSLOV BUBANJA


Komentari (17)

  • Ana Bubanja

    Svaka cast, strice! 🙂 Svi smo odusevljeni tekstom! Samo tako nastavi! 🙂

    Odgovori
  • Nemanja

    Izuzetan tekst a pošto lično poznajem autora znam koliko je rada i truda uloženo u izučavanju porijekla i istorije prezimena! Ovo je samo djelić onoga do čega se došlo. Ovo je izuzetan doprinos za bratstvo Bubanja! Sve pohvale!

    Odgovori
  • Tihomir Batancev

    Postovani,

    da li znate nesto o prezimenu Batancev. Deda je iz Banatskog Arandjelova, govorio je i madjarski a krsna slava je Sv. Vasilije Veliki. Hvala unapred!

    Tihomir

    Odgovori
    • Aleksandar I1

      Tihomire,
      Kao prvo, nemojte postavljati pitanja gde vam padne na pamet. Rubrika je posvećena prezimenu Bubanja, a ne Batančev koje ima svoju posebnu rubriku.
      Drugo, Erdeljanović ne navodi prezime Batančev u Banatskom Aranđelovu posle Prvog sv. rata, a nema ga ni na popisu iz 1828. godine.
      Sve to navodi na činjenicu da su vaši preci poreklom iz mesta BATANJA u današnjoj Mađarskoj (županija Bekeš) gde je uoči Velikog rata živelo oko 2.500 Srba. Nakon 1919. godine, najveći broj njih se doselio u Banat. Gotovo sigurno su među njima bili i vaši preci.

      Odgovori
  • Vojislav Ananić

    Za Tihomira Batanjceva

    Preporučujem knjigu dr Milana Micića „Odiseja batanjskih Srba“.

    Pozdrav,
    Vojislav

    Odgovori
  • Defendor

    Možda je zanimljivo ovde pomenuti i prezime Bubanjić, koje srećemo sredinom 14. veka u Donjim Krajima, gde se spominje knez Mastan Bubanjić, iz Drežnice u Humskoj zemlji.

    Odgovori
  • Ranko

    U ugovoru potonje zetske knjeginje Desislave sa Dubrovnikom, o ustupanju dva broda od 20. avgusta 1189. pominje se Petar Bubanja (A. Vučetić, “Srđ“, Dubrovnik, 15. VI 1906, I, 54-55. Šekularac, 26-28.), ali se on ne može dovoditi u vezu sa bratstvom Bubanja, jer je ra ta porodica izumerla u XIV vijeku.
    Ima mnogo bratstava koja u svom prezimenu imaju korijen riječi “bubanj“.

    Odgovori
  • Ranko Bubanja

    Poštovani Defendor,

    Hoćete li biti ljubazni da me uputite na izvor u kojem se pominje knez Mastan Bubanjić?

    Odgovori
  • Defendor

    Poštovani Ranko,

    Ne mogu tačno da se setim odakle sam preuzeo ovaj podatak, ali jedan od izvora gde se pominje knez Mastan Bubanjić, jeste knjiga Naselja Drežnice i njihovo stanovništvo, od autora Miroslava Niškanovića.

    Pored Niškanovića, ovo ime su obrađivali i Đoko Mazalić, Kraći članci i rasprave, GZM NS 4-5 (1949-1950), 215-219, Šefik Bešlagić, Mastan Bubanjić, Godišnjak ID BiH 7 (1955), 67-80, i Pavo Anđelić, Mesanovići, Masnovići, Bubanjići humska i bosanska vlastela, Hercegovina 2 (1982), 79-89.

    Srđan Rudić u svojoj Vlasteli Ilirskog grbovnika piše da je Pavao Anđelić ukazao na mogućnost da je predak ove porodice bio knez Bubanja Voihnić iz roda Hlivljana, poziva se na prethodno navedeni rad.

    Odgovori
  • Ranko

    Poštovani Defendor,

    Zaista je tačna ona poslovica: Čovjek je uči dok je živ. Izgleda, bar tako mi se čini da je Bubanja zapravo značilo vlatitu imenicu. Ime. I to kao da nije bilo rijetko u srednjem vijeku. Ali kao da se to ime zadnjih nekoliko vjekova izgubilo iz opticaja i da je zaboravljeno. U pokušaju da objasne njegovo značenje ljudi su ispredali razne priče koje su poprimile obeležja predanja.

    Odgovori
  • Ranko

    Antonije Bubanja je bio stariji Petrov sin.. Živio je na Brzavi. Imao je tri sina: Luku i još dvojicu. Luka je poginuo u ratu – ostala mu je mlada žena i troje djece. Turci su imali karaulu na Brzavi i dolazili su kod udovice i noćivali. Antonije to poniženje nije mogao da trpi pa nagovori bega da pošalje stražu u Bioču, gdje se nalazila druga karaula, a on da bude njegov gost na večeri; u toku noći Antonije ubiju bega.
    Antonijeva svastika je živjela na Bjelicama – odmah, iz istih stopa, pošli su tamo da se sklone. Kada su Turci sjutradan došli u Bubanje i zatekli mrtvog bega, zapalili su selo. Bilo je to zlo vrijeme, i u Bjelicama nijesu smjeli da kažu da su Bubanje. Antonijeva žena je jednog sina poslala u Tutin, a drugog u Rašku. Imala je gutu (grbu) na leđima; kada bi u Bjelicama Lukinu djecu pitali čiji su, odgovarali su – baba Gute.
    U Bjelicama su prilikom popisa ovu porodicu upisali kao Gutić. Onaj što je otišao u Rašku uzeo je prezime Grbić, a ovaj u Tutinu Grbović; nastavili su da slave sv. Alimpija. Kasnije su se razvile generacije pod ovim prezimenima. Matica Gutića su Bjelice. Najviše ih ima u Bijelom Polju.

    Odgovori
  • Ranko

    U Suvi Do se doselila udovica Kosta Bubanje, kod oca Todora Veljovića. Kostovi sinovi su uzeli đedovo prezime Veljović, ali su zadržali slavu, svetog Alimpija. Jakov i Jefto su kasnije kupili imanje u selu Ivanča, na oko 4,5 km udaljeno od Novog Pazara.

    Odgovori
  • Ranko

    Petar Savov Bubanja je, u Bliškovu, imao ženu o čijoj se ljepoti pričalo. U braku su dobili sina, kome su, po stricu koji je mlad poginuo, dali ime Aleksa. Sviđala se i Turcima, pa su vrebali zgodnu priliku da je ugrabe. Petar i supruga jednom pođu u šumu da donesu drva. Turci su ih pratili pa im postave zasjedu; u puškaranju Petar pogine, a ženu uhvate. Čim su Petrova braća i sinovci čuli pucnjavu i žensko zapomaganje, dotrče, ubiju dva Turčina i spasu snahu. Plašeći se odmazde, ona se sa sinom Aleksom odselila u Šušure blizu Sjenice. Njihovi potomci su po pretku Aleksi uzeli prezime Aleksić. Slave sv. Alimpija Stolpnika.

    Odgovori
  • Ranko

    U matici, u selu Bubanje, sačuvano je sjećanje da su dva brata ubili turskog pašu i da su morali da bježe u Mletke. Jedan se zvao Radivoje a drugi Simo. Ta priča kazuje da su se oni naselili u Grblju, selo Vranovići, koje je bilo pod mletačkom upravom. Radivoje je, nakon izvjesnog vremena, produžio dalje, jer mu je u selu bilo tijesno, pa je pored morske obale stigao do Knina. Bubonje su mi rekli da su na starim austrougarskim kartama gledali, da za naziv zaseoka gdje žive Bubonje, piše Bubanje. (Česta se prezime Bubanja zamjenjuje sa Bubonja; i sam sam bio u prilici da objašnjavam da se prezivam Bubanja a ne Bubonja). Nije zanemarljiva ni činjenica da Bubanje u Vranovićima i Bubonje u Golubiću slave istu slavu, svetog Nikolu.

    Odgovori
  • Branislav Jalic

    Pozdrav,

    Vidim trazili ste prezime “ Jalic “ kao sto i ja trenutno trazim poreklo tog imena?

    Branislav Jalic,

    Odgovori
  • AG

    Pozdrav,da li medju navedenim Veljovicima spadaju Veljovici iz sela Borova,naselje Lešak,opština Leposavić,slava Nikoljdan

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    BUBANJIĆ, srednjovjekovna plemićka porodica u Drežnici (Mostar), Istorijski izvori druge polovine 14. vijeka pominju drežničkog kneza i „vojvodu“ Mastana Bubanjića. koji je pripadao najuglednijim feudalcima svoga doba. Bio je „porijeklom Vlah, a po vjeri pravoslavac“. Mastan i njegovi sinovi Radoslav i Miroslav pominju se u jednom natpisu uklesanom na stijeni u Zaušju, gdje su imali i dvorac. Zanimljivo je da se portret „Mastana iz Drežnice“ nalazi na fresci u staroj pravoslavnoj crkvi u Dobrunu kod Višegrada. Smatra se da Bubanjići potiču od stare dubrovačke porodice Bubanja, „a nije isključena i mogućnost da je Mastan baš sin Lovre Bubanje“, dubrovačkog plemića prve polovine 14. vijeka. Tako je od prezimena Bubanja nastalo novo prezime Bubanjić.

    Izvor: RISTO MILIĆEVIĆ – HERCEGOVAČKA PREZIMENA, Beograd, 2005.

    Odgovori

Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top