Na današnji dan: Rođen Momo Kapor

8. april 2014.

komentara: 5

8. aprila 1937. – Rođen srpski slikar, književnik i novinar Momčilo Momo Kapor.

Momo Kapor

Rođen je u Sarajevu od majke Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i oca Gojka Kapora. Njegov otac radio je kao finansijski stručnjak u Sarajevu, gde je sreo svoju buduću suprugu. Zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljeve vojske, odveden je u Nirnberg, gde je proveo pune četiri godine. 13. aprila 1941. za vreme bombardovanja Sarajeva pala je bomba na staru tursku kuću u kojoj su se sklonili Momina majka Bojana, Kaporova baka i mali Momo. Svi su poginili osim Mome, koga je majka zaštitila legavši preko njega. O majci je Kapor znao vrlo malo, zato što se o njoj retko govorilo u porodici, verovatno zbog želje najbližih da dete zaštite, ne obnavljajući mu sećanje na preživljeni užas i ne produbljujući dodatnu traumu koju je nosio u sebi. Ratne godine Momo provodi u Sarajevu kod bakine sestre Janje Baroš, a otac ga godinu dana po završetku rata dovodi u Beograd.

Po maturiranju Kapor se odlučuje za studije slikarstva. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. U vreme diplomiranja na Akademiji upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Momo i Ana venčali su se 1964. i iz ovog braka rodile su se kćerke Ana Kapor (1964) i Jelena Kapor (1968). O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: „Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri“.

Veliku popularnost kod publike Momo Kapor stiče kroz tekstove Beleške jedne Ane, koje izlaze u časopisu „Bazar“. 1972. Beleške jedne Ane izlaze i kao knjiga, u izdanju „Oekonomika Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod“. Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ (biblioteka Hit) izašli bestseleri: I druge priče (1973), Foliranti (1974), Beleške jedne Ane (1975), Provincijalac (1976), Ada (1977), Zoe (1978), Od sedam do tri (1980), Una (1981). Kapor postaje jedan od zaštitnih znakova ove edicije. Pored velikog broja naslova, romana i zbirki priča, autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživeli su ekranizaciju. 1982. izlazi knjiga Onda, a zatim slede Sentimentalno vaspitanje (1983), Knjiga žalbi (1984), 011 (1988). 1988. Momo Kapor se razvodi od Ane Pjerotić i iste godine se venčava sa Ljiljanom Todorović. 1989. izlazi Istok-Zapad, a 1991. Halo Beograd. 1992. godine izlazi Zelena čoja Montenegra, a 1995. Lero kralj leptira. Stvaralaštvo Mome Kapora može da se prati kroz nove naslove, među kojima se izdvajaju A Guide to the Serbian Mentality (2006), Dragi naši (2007), Ispovesti (2008), The Magic of Belgrade (2008). Poslednja knjiga Kako postati pisac objavljena je 2010. godine u izdanju Srpske književne zadruge.

Prevođen je na francuski, ruski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Prijatelji, na stranicama 276. i 277. ovako opisuje detinjstvo i mladost Mome Kapora, na osnovu razgovora koji je sa njim vodio novembra 2002. godine: „Trinaestog aprila 1941. Nemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka sa četvorogodišnjim sinčićem. U srušenoj kući svi su bili mrtvi. Momina majka je svojim telom spasla sina. Dečak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanemeo nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, lekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao dece. Negovao ga je, voleo, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u belom mercedecu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac. Posle godinu dana života kod dobrog čoveka, Momčilo Hercegovac se razboleo od šarlaha, pa ga je spasitelj odneo u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koga ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obaveštena od nekog da je „jedno dete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovek poveo sa sobom“. Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima — saradnicima Nemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva, kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savesti i odgovornosti tek godinu dana posle rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijahalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvesnosti“.

Ipak, na osnovu izvora Valerije Janićijević, koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Mome Kapora, objavljenu u okviru zbornika Pripovedač urbane melanholije, ovo sećanje Dobrice Ćosića nije sasvim tačno. Momu su posle bombardovanja, po sećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio sa njim. U tom trenutku Momu je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki – Janji Baroš. Istinitost ove verzije potvrđena je i sa nekoliko Kaporovih intervjua, kao i sa njegovom knjigom Ispovesti.

Njegov stric je bio Čedo Kapor.

Momo Kapor je bio član Senata Republike Srpske od 1996. godine.

Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno-medicinskoj akademiji. Sahranjen je u Aleji velikana u Beogradu.

 

IZVOR: Vikipedija

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

    • Voja

      U ovo vreme opšte otuđenosti, a i korone, ova Momina priča je baš aktuelna.

      PITANJE KOJE JE IZGUBILO SMISAO

      “KAKO SI?”

      Dragi naši u tuđini, napisao bih vam da smo, hvala Bogu, dobro i zdravo, kao što i vama od sveg srca želimo, ali kod nas su takva vremena da je nepristojno kazati da ste dobro, kad nikome nije.

      Kako si?

      – Dobro.

      – Hajde, neka je bar nekom danas dobro! – kažu vam uterujući vas u krivicu. Ako kažete da niste dobro, proneće u varoši glas da ste na samrti.

      Znajući to, Beograđani su izmislili najmanje stotinu varijanti odgovora na to pitanje: Kako si? “Gura se…”, “Ide, ide, pa stane!”, “Kako drugi hoće!”, “Živi se…”, “Životinjari se”, “Provlačim se nekako!”, “Langzam, langzam, aber ziher!” (nikada nisam saznao šta to znači), da ne nabrajam dalje…

      Ali najlepši odgovor svakako je “Pomalo…” U njemu ima neke stare lukavosti i mudrosti: on je kao bajalica, magična reč koja čuva od nesreće. “Pomalo” kao da govori neprilikama da zaobiđu njegovog vlasnika, jer je beznačajan i nikome ne zauzima mesto.

      “Pomalo” je filozofija skromnosti i neprimetljivosti u životu. Ta reč je proizvod vekovne mudrosti i opreza: slična je onoj tabli koju je na grudima nosio neki ludak, a na kojoj je pisalo: MOLIM DA ME SE NE PRIMEĆUJE.

      Ali, najbrojniji su oni Beograđani koji vas pitaju kako ste, a uopšte i ne sačekaju odgovor. Viče vam tako čovek s druge strane ulice: “Kako si?”, a vi mu odviknete da vam je umrla majka i da se baš vraćate sa sahrane, ili da morate na operaciju u bolnicu, a on maše i dovikuje: “Onda, da ne kvarimo!” ili diže palac uvis: “Bravo! Samo napred!” Kod nas, naime, “kako si?” ne znači baš ništa.

      Da bih prekinuo tu laž, odlučim jednog dana da stvarno, ali stvarno, ispričam kako sam onome ko me bude pitao. I evo ga, vidim ide mi u susret brzim korakom, očigledno se nekuda žuri. Dovikuje mi: “Zdravo, kako si?” i hoće da prođe, ali ja ga hvatam za rever jakne i počinjem da pričam.

      Obaveštavam ga da mi je donji pritisak sto dvadeset a gornji dvesta, da me je uhvatio išijas, i to u desnu nogu… (otima se, ali ga ne ispuštam), što se tiče materijalnog stanja prezadužen sam, a niko ništa ne plaća; noćas me uhvatila gorušica, a i pas mi nije dao oka da sklopim jer je u blizini neka kučka u teranju, pa se uznemirio, prokišnjava mi krov i hoće da mi popišu stvari zbog neplaćenog poreza…

      Najzad, on se otme i otrči kao bez glave. Kladim se da skoro neće nikoga pitati kako je.

      Čovek se ipak pokatkad zaželi da ga neko pita kako je i da ga to zaista zanima, ali to je u Beogradu danas nemoguće. Još jedino u najzabitijim selima ljude zanima kako su drugi. Susretneš seljaka na putu, nazove ti Boga i zastane, pa pita: Kako si? Kako familija, imaš li đece, jesu li ti živi roditelji, možeš li da živiš od svog posla i kuda si se uputio? I sve ga to zaista zanima!

      U Beogradu se godinama susrećemo sa komšijama, a ne znamo ni ko su, niti kako se zovu! Zujimo u liftovima licem u lice, a ne progovaramo ni reči. Na ulici se ne pozdravljamo. U kakvom to svetu živimo?

      U moje susedstvo došla je baba iz nekog dalekog sela, da prezimi kod sina, majstora. Kako izađe iz kuće, pozdravlja sve koji naiđu:

      – Dobar dan, kako ste?

      Svi misle da je luda i zagledaju je sa čuđenjem. A ona je trenutno jedina lepo vaspitana žena u Beogradu. “Šta je ovo, sine, niko ne otpozdravlja?”, pita me i ne može da dođe sebi od čuda.

      “Kakav je ovo narod?” Ne umem da joj odgovorim…

      – Zdravo, baba! Kako si?

      – A, eto, pomalo…

      Mislim da bi svet, kojim smo nezadovoljni, trebalo početi popravljati najpre od tog naizgled tako nevažnog pitanja “Kako si?”, koje je sasvim izgubilo smisao. Počnimo, dakle, da se zaista zanimamo kako su naši bližnji, saslušajmo ih pažljivo i potrudimo se da ih shvatimo. Možda je u tome izlaz.

      Momo Kapor

      • Voja

        Kuće izgore, imanja propadnu, a samo jedna stvar vam uvek ostaje: Genijalni Momo Kapor objasnio od čega čovek nikad ne može pobeći

        Od Sofija -February 6, 202202867

        Čuveni slikar i pisac Momo Kapor jedan je od najcitiranijih ličnosti na našem “internet nebu”. Samo jedna rečenica često mu je dovoljna da predstavi suštinu određenog karaktera ili društvene pojave.
        Tako je i ovog puta Momo na sebi svojstven način potkačio one koji se stide svog porekla.
        “Kuće izgore, imanja propadnu, novac se zameni, biblioteke rasture, ali mesto rođenja uvek ti je upisano u pasoš ma gde putovao”, piše Momo i poručuje svima da se od porekla ne može pobeći. Niti treba.

        Pročitajte i Savet monaha sa Hilandar

      • Voja

        Na slavi punoj hrane Momo Kapor OSTAO PRAZNOG STOMAKA

        Predivna anegdota iz života slavnog pisca izmamiće vam osmeh na lice

        Od
        Sofija
        November 7, 2021
        5838
        Odem ja tako na slavu kod jednog domaćina u Malom Mokrom Lugu, a pokraj mene sedne njegov osmogodišnji sin, zalepilo se dete uz mene, ne miče se.
        Ručak, razumete, kao što je red, počne gibanicom, ja taman da uzmem, kad onaj mali veli:
        “Čiko, da vidite šta imamo u rerni!”
        Tako stoji stvar, mislim se u sebi, bolje da se ne prejedem na početku, nego posle, te preskocim i pileću čorbu, hladne batačiće i belo meso, a kad dođe sarma na red, taman pružih ruku, a mali me povuče za rukav i šapuce:
        “Čiko, da samo vidite šta imamo u rerni!”
        Odustanem opet. Sačekaću to iz rerne. Zahvalim se i na prasetini, a svi me pitaju što ne jedem ništa. Ni pečene krompire nisam takao, ni turšiju ni proju, ni kajmak, ništa.
        Vidim iznesoše se i kolači, a tu nam je i oproštajna kafa.
        “Čiko, vuče me onaj mali za rukav, da vidite sta ima u rerni!”
        “Šta ima u toj rerni?”, pitam besno, a mali kaže:
        “Omacila se naša maca.”