Carska povelja Đorđu Brankoviću o plemstvu

5. april 2014.

komentara: 1

Djordje BrankovicBrankovićeva Povelja počinje svečanom intitulacijom sa carevim imenom „Leopoldus“ i devocionom formulom „Divina favente Clementia“ iza kojih sledi nabrajanje njegovih carskih i kraljevskih zemalja i adresa, u ličnom obraćanju auktora destinataru: „Tibi fdeli nostro Nobis dilecto nobili et generoso Georgio Brankovich“, na koju se nastavljaju ponešto proširena salutacija („Salutem et gratiae clementiaque Nostrae Caesareae ac Regiae continuum erga Te incrementum“) i opširnija arenga u kojoj vladar iznosi razloge koji ga pokreću da nagrađuje vrline zaslužnih i vernih kako bi ih podstakao na još veću vernost za primer drugima.

Polazeći od načela iznetih u arengi, auktor prelazi na ekspoziciju u kojoj navodi da mu je Branković preporučen od strane erdeljskog magnata, grofa Vladislava Čakija (s kojim je Branković već pune dve decenije bio u vezi) ne samo zbog izuzetne duhovne nadarenosti, marljivosti, radinosti, vrednoće, vernosti, razumnosti i zrelog rasuđivanja nego i zbog toga što je saznao da on vodi poreklo od porodice čiji su neki članovi bili kraljevi u Bosni i Bugarskoj a neki u Hrvatskoj i svim kraljevinama u Iliriku, kao da su neki od njih, svojim izuzetnim vrlinama i svojim delima, od Karla Velikog dobili titulu kneza Svete Rimske imperije, kao Vuk Branković Podgoričanin, nasledni gospodar Hercegovine, Srema i Jenopolja.

U daljem izlaganju u dispoziciji car Leopold saopštava svoju odluku da Đorđa Brankovića i njegovog brata Savu, kao i Đorđeve naslednike muškog i ženskog roda, ubuduće i zauvek, uvrstiti u red i broj pravih i nesumljivih barona Kraljevine Ugarske kao i da ih potvrđuje u nasledstvu Hercegovine, Srema i Jenopolja, koje je posedovao njihov predak Vuk Branković Podgoričanin. Baronat koji se daje Brankoviću treba, po želji autora Povelje, da posluži kao podsticaj njihovim potomcima i drugim vernim podanicima da idu njegovim putem u sticanju zasluga a kao nosioci baronata Đorđe i potomci biće od strane vladara i njegovih naslednika, kao i od svih dostojanstvenika bilo kog staleža, položaja i časti, smatrani za „liberos Barones“,moći će da koriste titulu „Spectabilis ac magnifici“ i i da koriste i uživaju sve prerogative barona kao da večito zadrže nasledstvo u ranije pomenutim provincijama.

U sankciji, koja potom sledi, autor se obraća „svima i svakome“ naređenjem da Đorđa Brankovića , kao i njegove potomke oba pola, priznaju i poštuju kao stvarne barone i njihova prava, koja iz baronata proističu, i preti carskom nemilošću svima koji bi Brankoviće, na bilo koji način, sprečavali ili ometali u korišćenju datih im carsko-kraljevskih povlastica. Posle sankcija autor se vraća na dispoziciju navodeći razloge zbog kojih dotadašnji grb porodice Brankovića ne samo potvrđuje (non modo clementer approbavimus, roboravimus, ratificavimus et confirmavinus) nego dozvoljava i da se on uveća, proširi i ilustruje. Grb se potom u okviru formule pertinencije detaljno prikazuje u svim njegovim delovima i elementima a autor posebno naglašava kako kako i u kojim prilikama ga destinator i njegovi potomci mogu isticati (u bitklama, dvobojima, vojnim vežbama, na zastavama, šatorima, kućama, grobnicama i na drugim mestima). Pored toga u vezi s grbom kao simbolom baronata, Brankovićima se garantuje uživanje i korišćenje svih feudalnih prava, sloboda, imuniteta od dažbina i tereta svake vrste, ličnih i mešovitih, a zatim i posebno naglašava da oni, kao i drugi baroni Kraljevine Ugarske i priključenih joj zemalja, mogu da koriste i uživaju, po običaju ili po pravu, sve što baronima pripada i da im to niko i nikada ne može zabraniti bez obzira na bilo koje običaje, statute i privilegije auktorovih kraljevina, provincija i oblasti ni sada a ni ubuduće.

Sve rečeno, auktor u okviru koroboracije naglašava da će potvrditi i overiti svojeručnim potpisom i svojim tajnim pečatom. U okviru datumske formule navedeno je da Povelja „data rukom“ kancelara Ugarske, njitranskog biskupa i večitog velikog župana Njitre, carskog dvorskog savetnika, vernog, odanog i časnog Jovana Gubašococija u carskom dvorcu Luksemburgu sedmog dana meseca juna godine Gospodnje hiljadu šesto osamdeset treće odnosno u dvadesetpetoj godini Leopoldovog carskog vladanja, ugarskog i drugih dvadesetosmog, češkog dvadesetsedmog. Pošto je reč o prepisu sa originala Povelje, koja je sadržana u okviru Konfirmacione diplome, carev potpis i pečat su izostavljeni a stavljeni su samo na Konfirmaciju, koja je poseban dokument usledila u Beču 1. Septembra 1692.

U Konfirmacionoj diplomi, datoj rukom ugarskog kancelara, njitranskog biskupa Petra Korompaja, navedena su i imena ugarskih i hrvatskih crkvenih i svetovnih velikodostojnika, kao svedoka verodostojnosti Povelje odnosno Konfirmacione diplome. Posle toga uneta je klauzula o tačnosti prepisa Povelje a potom sledi datum, pa carev potpis Leopoldus i premapotpis biskupa B. Jaklina i registratora Jovana Maholanja.

IZVOR: Dr Vladan Gavrilović – Srpsko plemstvo u Habzburškoj monarhiji od XVI do prve dekade XVII veka

Odabrao: Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. vojislav ananić

    Despot Đurađ Branković (1375-1456)

    Mada istorija smederevskog područja doseže duboko u prošlost, oreol slave staviće mu poslednji značajni vladar na srpskom srednjovekovnom prestolu, despot Đurađ Branković.
    Đurađ Branković potiče iz ugledne velmožke srpske porodice Brankovića, čiji su preci uživali visoka dostojanstva na dvoru srpskih vladara loze Nemanjića, kraljeva Milutina i Stefana Dečanskog i careva Dušana i Uroša, upravljajući klasičnim južnim teritorijama srpske države i to oblastima Skoplja, Ohrida, Kosova, zaleđa dubrovačkog i polimlja. Kao savladar despota Stefana, svog ujaka, Đurađ je upravljao Kosovom i Zetom.
    Despot Đurađ kao čovek i kao državnik, duhovno je bio privržen pravoslavlju i ukupnoj vizantijskoj tradiciji. Bio je oženjen Grkinjom Jerinom, iz ugledne carske porodice Kantakuzina, ćerkom Teodora, gospodara Peloponeza. Zahvaljujući Esfigmenskoj povelji, danas možemo videti kako je prema živopisu izgledao despot i njegova porodica.
    Kako ga izvori opisuju, despot je bio „stasit i pun dostojanstvenog izgleda” i „dostojan poštovanja”. On je konačno ujedinio zemlje Brankovića i Lazarevića koje su bile ugrožene sa više strana. Ovaj mudri vladar poslednje srpske prestonice, na vatrometini Istoka i Zapada, kao poslednju odbranu, sazidao je na ušću Jezave u Dunav, tvrđavu, koja će svojom monumentalnošću označiti sjaj i propast jedne blistave epohe srpske, nemanjićke državnosti. Kako je na Krstastoj kuli zapisao vredni neimar, Mali grad je podignut od 1428-1430. godine. U tom trouglu je smešten dvor, velika sala za prijeme, prostorije za Despota, njegovu porodicu, pratnji i stražu, pisarnica, kovnica novca i čuvena dvorska biblioteka.
    Uvidevši da je Mali grad sa pet kula i zidovima, pretesan da zaštiti dvor, za desetak godina uspeo je da sazida i Veliki grad, na površini od oko 10,5 hektara zadržavši oblik nepravilnog trougla.
    Na dvoru bogatog i obrazovanog despota Đurđa, živelo se raskošno, sjaj dvora privlačio je Dubrovčane, Grke, Mađare, Turke. Neki od njih, kao Toma i Đorđe Kantakuzin, Jerinina braća, mitropolit Atanasije, Dubrovčanin Paskoje Sorkočević, grk Stefan Ratković, logotet, zauzimaju visoka mesta kao „gospoda od Smedereva”, i uživaju Đurđevo poverenje. Konstantin filozof, je u Smederevu napisao Žitije Stefana Lazarevića, a kir Stefan Domestik prve note-neume po kojima se izvodila crkvena muzika. Smederevo je postalo centar u koji su se sjatili mnogi naši i od Turaka izbegli bugarski i grčki književnici, prepisivači i sastavljači originalnih dela srpske srednjovekovne književnosti. U Smederevu je postojala i kolonija dubrovačkih trgovaca.
    Oštroumni diplomata despot Đurađ pokušao je da i rodbinskim vezama sačuva granice svoje države. Uz raskošne svadbe i bogat miraz, poslao je svoje kćeri Katarinu (Kantakuzinu) na dvor grofa Ulriha Celjskog, a Maru u Muratov harem u Jedrene. U znak još većeg prijateljstva sa Vizantijom, svog sina, naslednika Lazara, oženio je vizantijskom princezom Jelenom. Međutim, ni udajom svojih kćeri, ni veštom diplomatijom, ni novcem, ni potpisivanjem pograničnog ugovora sa Venecijom, nije uspeo da stabilizuje Srbiju. Njegov zet sultan Murat II sa svojom vojskom je prodro u Srbiju i posle tromesečne opsade, više glađu nego borbom, prinudio očajnički branjeni grad na predaju 18. avgusta 1439. godine. Nesrećni vladar pet godina je lutao Evropom tražeći pomoć, ali je dobio samo prazna obećanja. Posle više pobeda hrišćanske vojske, Segedinskim mirom, despotu su vraćena 24 grada, među kojima i Smederevo. Država je obnovljena, vraćeni su mu oslepljeni sinovi i ćerka, udovica Mara. Ali ovakvo stanje nije dugo potrajalo. Daroviti naslednik na turskom prestolu, Mehmed II Osvajač odmah je počeo obračun sa hrišćanskim državama. Posle dvomesečne opsade 1453. godine osvojio je bastion pravoslavnog hrišćanstva, Carigrad. Srbija je ponovo bila na udaru.
    Dva puta je Smederevo odolevalo turskim napadima, ali stari despot je bio na izmaku snaga. Umro je 1456. godine u prilikama, koje su malo dobroga obećavale. Ostavio je Srbiju uklještenu između ugarskih i turskih interesa, a njegovi potomci i naslednici otkrivaju svu tragiku u kojoj se našla porodica Branković i srpski narod. Ni kratkotrajna vladavina najmlađeg sina, despota Lazara, ni namesništvo na čelu sa Mihajlom Anđelovićem, ni slepi Stefan, a ponajmanje mladi bosanski kraljević Stefan Tomašević, čija je vladavina na srpskom prestolu trajala nepuna tri meseca, nisu bile kadre da sačuvaju srpsku državu. Borba za vlast u srpskoj prestonici davala je priliku ne samo Osmanlijama nego i ostalim susedima Despotovine da se bore za njene ostatke. U poslednjem ratnom pohodu kroz opustošenu Srbiju, bez ikakvih prepreka, sultan je sa velikom vojskom stigao pred zidine Smedereva. Bez otpora, po drugi put konačno Turci su ušli u prestonicu despota Đurđa, tako da je 1459. godine padom Smedereva prestala da postoji ranije najmoćnija sila na Balkanu. Za Srbe je počelo viševekovno ropstvo.

    Despotovo zaveštanje

    Ostavio je despot Đurađ otečestvu još nešto, po čemu se može zaključiti da je bio mudar vladalac koji nije mislio samo na materijalna blaga. On je na svom dvoru negovao umetnost koju je takođe ostavio naslednicima kao tradiciju. Kir Stefan Srbin, domestik (dirigent), upravo je na despotovom dvoru napisao muziku beleženu neumama, koja se lepotom ne može meriti ni sa čim. To su psaltike na srpskom i grčkom jeziku “Ninja sili” i “Vkusite”, horske kompozicije komponovane u najlepšem maniru srednjovekovne vizantijske i crkvene muzike. Originalni zapisi su uništeni prilikom bombardovanja Narodne biblioteke Srbije, 6. aprila 1941. godine, kada su Hitlerovi generali isplanirali i kulturni genocid.
    U vreme despotovine, od 1428. do 1459. godine, u Smederevu su napisane čak dvadeset četiri knjige, koje su takođe nestale u tragediji Narodne biblioteke.

    Izvor: Internet