Poreklo prezimena, selo Vilusi (Nikšić) Reviewed by Momizat on . Poreklo stanovništva sela Vilusi, opština Nikšić. Prema knjizi "Vilusi" Čedomira Sp. Bulajića iz 1994. godine. Pored Vilusa obrađena i sledeća sela: Balosave, Br Poreklo stanovništva sela Vilusi, opština Nikšić. Prema knjizi "Vilusi" Čedomira Sp. Bulajića iz 1994. godine. Pored Vilusa obrađena i sledeća sela: Balosave, Br Rating:
You Are Here: Home » Zavičaj - sela i gradovi » Poreklo prezimena, selo Vilusi (Nikšić)

Poreklo prezimena, selo Vilusi (Nikšić)

Poreklo stanovništva sela Vilusi, opština Nikšić. Prema knjizi „Vilusi“ Čedomira Sp. Bulajića iz 1994. godine. Pored Vilusa obrađena i sledeća sela: Balosave, Broćanac, Dolovi, Okolišta, Podbožur, Riječani i Spila.

Vilusi se pominju od 1440. godine. Nema tačnih podataka o porijeklu imena. Postoje dvije, skoro identične, pretpostavke – prva, po latinskom nazivu ”villa” (lijepo selo) i druga, po priči o prolasku jednog Turčina, koji je posmatrajući ovaj kraj, rekao: ”Ovo je pravo vila selo”, i da su tako dobile ime. U uvali koja se pruža pravcem istok-zapad Vilusi su razmješteni u središnjem dijelu područja i predstavljaju centralni dio Mjesne zajednice. Nalaze se na raskršću puteva Nikšić, Risan, Trebinje, Bileća. U centralnom dijelu sela razvila se mala varošica zbijenog tipa krajem XIX vijeka, zvana ”pjaca” sa više od 15 međusobno povezanih kuća, koja predstavljaju trgovačko-administrativni dio u kome se odvija cjelokupni život sela i šireg područja.

U sastavu Vilusa imaju dva odvojena zaseoka: Kešeljeva Gradina i Osječenica, koji su kroz razne statističke pokazatelje jedinstveno prikazani i od ”pjace” su udaljeni 3,5 – 4 km. Vilusi, kao selo, koje se prstenasto razvijalo oko ”pjace” ima više zaselaka: Bare, Vučetići, Vučin Do, Gornje Selo, Đapov Do, Kruščica, Pašajlići, Pod Bukovik, Selište, Stanići, Carine i oko četrdeset podzaselaka: Bećirov Do, Brijest, Boriselj Do, Veliki Do, Vučurev Do, Gradac, Dubrava, Dugi Do, Đerov Do, Zaušje, Katalina, Krstača, Kupinovac, Ograda, Pavića Njiva, Petrov Brijeg, Prisoje, Potkosa, Pobrnjača, Podgradina, Podi, Polješčica, Rbatov Do, Savino brdo, Slivni Do, Stajakuša, Radmilov Do, Škalj, Šumata Glavica, koje čine manje grupe ili pojedinačna domaćinstva bratstvenika i međusobno bližih porodica nastalih podjelom i usitnjavanjem imanja.

KEŠELJEV GRADINA zauzima sjeverni dio Vilusa i graniči se sa selima Broćanac i Balosave. Proteže se pravcem istok-zapad na zemljištu nadmorske visine od 800-900 metara sa najvećim uzvišenjima Kešeljeva Gradina (1006) i Kitica (918). Zemljište je krševito sa manjim uvalicama za obradu. Ima površinu 425 ha, od čega je pašnjaka 225, pod šumom 124, neplod- nog 63, livade 9 i njive 5 ha. Kešeljev Gradina ima podzaseoke: Na Gradinu, Podkotlić, Sladojev Do i Latkovina, gdje ima 15 kuća, od kojih je do 1945. godine podignuto 10, a ostale kasnije. Takođe, ima 8 gustijerni od kojih je 6 izgrađeno do 1945. godine. Do 1945. godine u zaseoku je živjelo 10 domaćinstava sa oko 40 članova, dok 1994. godine ima 6 domaćinstava sa 20 članova. Sva domaćinstva su elektrificirana 1986. godine. Seoskim putevima (3 km) starom trasom željezničke pruge (2 km), koji se djelimično ili u cjelosti mogu koristiti za motorna vozila, Kešeljeva Gradina je povezana sa Balosa. vama, Broćancem i Vilusima i izlazi na magistralni put Nikšić-Trebi^! i regionalni Risan-Bileća. Željeznička pruga je tunelom prolazila krcZ uzvišenje ”Bovan” (849) na kome se nalazi pokrivena voda i ubao, gdje ima oko 300 m3 vode. Još u zaseoku imaju tri ubla ”Smrduša”, „Latkova kamenica” c ”Kotlić”.

Kešeljeva Gradina se pominje od XVII vijeka, kada je dobila ime po bratstvu Kešelji, koje se tu naselilo početkom ovog vijeka. Ranije se zvalo ”Patroševa gradina” po nekom kapetanu Rajiću Patroševiću, ocu poznatog junaka Relje Bošnjanina.

OSJEČENICA se nalazi južno od Vilusa u zahvatu regionalnog put Nikšić-Vilusi-Risan. Dio sela Osječenica, koje u osnovi pripada MZ Grz hovo, kao zaseok je u sastavu Vilusa i proteže se između Pitomog brda (1 i Babljaka (1180) na prosečnoj nadmorskoj visini oko 1000 m. .

Udaljeno od Vilusa 4 km selo Osječenica ima površinu 649 ha, od čega najviše pašnjaka 260, pod šumom 191, neplodnog 170, pod njivom ima livade 11 ha, od čega jedna trećina pripada zaseoku. U zaseoku su 1941. godine. živjela 3 domaćinstva sa 18 članova, a 1994. godine ima isti broj domaćinstava sa samo 7 članova.

BALOSAVE

Zauzimaju sjeverni dio teritorije Mjesne zajednice. Graniče se sa selima Riječani, Vilusi – Kešeljeva Gradina, Broćanac i Tupan (MZ Velimlje). Nalaze se na nadmorskoj visini od 780-900 metara sa najvišim uzvišenjem Biokov vrh (969). Selo je rastresitog tipa sa 12 manjih podzaseoka: Bećirovo polje, Golubinica, Domazetov Do, Duboki Do, Krnji Do, Gradina, Markov Do, Podosoje, Podgradina, Smrduša, Tuvaljev Do i Šuma. Nema se podataka o vRemenskom nastanku i porijeklu imena sela. Sjevernim dijelom sela prola- Je staRI rimski put Riječani, Tupan, Drpe. Istočnim dijelom pravcem jug-sjever prolazi regionalni asfaltni put Podbožur-Riječani-Velimlje, a južnom ivicom sela prolazila Željeznička pruga uzanog kolosijeka (0,75) Nikšić-Bileća. Zemljište je pretežno krečnjačko i većinom pokriveno niskom šumom i šikarom sa manjim ud0ljama i dolinama za obradu. Vrlo je pogodno za stočarstvo, pošto ima dosta šipražja zvano „zanovet“, koje je vrlo korisno za ishranu sitne stoke.

U selu ima 23 kuća, od kojih je 13 podignuto do 1945. godine. sa istim brojem domaćinstava. Starog su tipa i građene od osamdesetih godina prošlog i početkom 20. vijeka. Od 1945. godine podignuto je 10 novih kuća. Sva domaćinstva nijesu bila obezbijeđena sa gustijernama. Do 1945. godine bilo ih je samo tri ili jedna na četiri domaćinstva, a kasnije izgrađeno još 17, tako da sada svako domaćinstvo ima svoju vodu. U selu imaju 3 ubla za pojenje stoke ”Riđica”, ”Bijela kamenica” i ”Smrduša” koja sakupljaju oko 1300 m3 vode.

Selo je ispresijecano još nedovoljno uređenim, seoskim putevima uz djelimično korišćenje ranije trase željezničke pruge, tako da do svake kuće može doći motorno vozilo. Pravcem jug-sjever teritoriju sela presijeca stari karavanski put Vilusi-Lastva-Balosave-Velimlje-Gacko. Seoskih puteva ima u dužini oko 4 km koliko i ranije trase željezničke pruge.

U snabdijevanju i pohađanju učenika Osmogodišnje škole stanovnici Balosava su orijentisani na Viluse, koje su udaljene od središnjeg dijla sela oko 3,5 km. Selo je elektrificirano 1986. godine.

BROĆANAC

Zauzima sjeverozapadno područje Vilusa u zahvatu regionalnog puta Risan-Vilusi-Bileća, na prosječnoj nadmorskoj visini oko 850 metara. Graniči se sa Vilusima-Kešeljeva Gradina, Petrovićima, odnosno uzvišenjima Kešeljeva Gradina (1006), Vjetreno brdo (1011) i SkorčaGora (1078). Dijeli se na Gornji i Donji Broćanac. Gornji Broćanac pripada MZ Petrovići, a međusobno su odvojeni 1859. godine. To je brdsko zemljište pretežno krševito sa manjim uvalama za obradu. Ima površinu 1505 ha (15 km2), najviše pod šumom (758 ha), pašnjakom (375 ha) i neplodnom zemljištu (292 ha), a malo pod njivama (38 ha) i livadom (33 ha).

Nepoznato je od kada se pominje, a govori se da je ime dobilo po biljci ”broć” (Rubica peregrina) koje raste na visinama do 800 m u krajevima dokle dopire mediteranski klimatski uticaj. Biljka se koristi za farbanje vune, pa i farbanje jaja za Vaskrs. Selo se ranije zvalo ”Zeba”.

Teritoriju sela presjecala je željeznička pruga. Na regionalni put, dužine 2,5 km, povezani su seoski putevi dužine oko 6 km, a lokalnih – porodičnih puteva do svake kuće, ima znatno više.

U selu imaviše podzaselaka: Biogradin Do, Grepca, Kovačev Do, Kućetine, Matijaševina, Ošlji Do, Pavlovina, Plitki Do, Pribojina, Priječki brijeg, Skorča gora u kojima im 61 kuća, od kojih je do 1945. godine podignuto 39 sa istim brojem domaćinstava. Sada (1994) ima 39 domaćinstava sa 108 članova. Ima 44 gustijerne, izgrađenih (do 1945. godine 19) i 5 ublova: „Suva lokva”, ”Blizurudina”, ”Ogrijana”, ”Bovan” i ”Revina” sa ukupno oko 1400 m vode.

Selo je elektrificirano 1966. godine.

Ima prodavnicu mješovite robe u sastavu 33 Grahovo. Osnovna škola je radila od 1945-1990. godine u novopodignutoj zgradi 1953. godine.

DOLOVI

Selo Dolovi se pominje od prije trista godina (polovina XVII vijeka), kad ih je naselilo bratstvo Vujičić. Zauzimaju jugozapadni dio područja Vilusa, na donjoj lijevoj strani magistralnog puta Nikšić-Vilusi-Trebinje. Proteže se pravcem sjeverozapad-jugoistok uz Mirotinjske grede. Nalazi se na nadmorskoj visini iznad 900 metara, gdje se periferno uzdižu uzvišenja: sa istoka Škuljevac (1083), Dumojevica (1167) i Sniježnica (1164), sa sjevera Ilino brdo (1127), sa zapada Kosmaš (1049) i sa juga Mirotinjske grede sa vrhovima Stog (974), Saruk (1058) i Velica (1075). Između njih se nalazi više dolova, koji predstavljaju zaravan površine 507 ha, po kojima su, izgleda, i dobili ime Dolovi. Najveća uzvišenja unutar sela su G radac (983) i Visoka glava (1054). Dolovi se graniče sa Vilusima, Grahovcem i Zaslapom (MZ Grahovo) i sa dijelom teritorije Hercegovine (Gornji Klobuk i Aranđelovo, MZ Lastva). Od cjelokupne površine najviše je pašnjaka (200 Ha), šume (191 ha) i neplodnog zemljišta (87 ha), dok je pod njivom malo, iako se 30vu Dolovi, (19 ha) i livadom (10 ha). Prije nekoliko decenija jedan ća zemljišta bio je pod vinogradom, koji je raskrčen. Zaseoci i podzaseoci Dolova su Zebljak, Kućište, Obori, Razvale, Zagomilje, Sniježnica, ^tružnica, Mokri Do, Poslavičje, Zagradac i Podgradac. U njima ima 19 kuća, od kojih je stalno nastanjeno 6, a ostale povremeno. Napuštenih i porušenih ima 13 kuća. Od njih su podignute 23 do 1945. godine, a ostalih 9 kasnije. Ima 21 gustijerna (do 1945. godine izgrađenih 12, a poslije 9). Takođe, imaju 4 ubla za pojenje stoke ”Ivovik”, ”Ubo”, ”Bovan” i ”Bogatnica”.

Granični dio Crne G ore i Hercegovine, koji predstavlja selo Dolovi, čine tektonske raseline većih razmjera zvane Mirotinske grede, koje se protežu u izlomljenom luku od Kosmaša do iznad sela Zaslap u dužini oko 7 km. Različite su visine i geološkog sastava. Na krajnjim krilima grede su dolomitskog sastava. Tu se pojavljuju i žive vode: Zmijnjak, Blaženica, Korita, Tmuša, Račevina, Vučkovo Vrelo i Kumska. One nijesu višeg protoka, ali ne presušuju. Ispod greda protiče rečica Račevina. Izvori su ranije više korišćeni, naročito u vrijeme velikih suša, od Dolovljana, ali i stanovnika Vilusa, Balosava, Broćanca i dijela Banjana. Središnji dio greda je silikatnog sastava, bezvodan i visočiji. Mirotinjske grede su povezane iz više stijena – Vražji vrti, Oro, Mirotinjske grede, Cerovica, Toljevac, Bovan, Mokra ploča, Stog, Saruk, Orlovac, Velica i različite su veličine i visine od 150-250 metara. Prohodne su samo na šest mjesta-prolaza (Đurašica, Lastva, Bovansko ždrijelo, Ovmije ždrijelo, Duboko ždrijelo i Grabovo ždrijelo) za pješake i sitnu stoku, dok se samo tri mogu koristiti za prolaz konja. U stijenama se nalazi više pećina koje su dosta pristupačne. Najviše su Đurašica (30 m2), Štitarica (20 m2), Duboka pećina (40 m2), Brštanovica (10 m ) i Prdašica (30 m2). One nemaju posebne vrijednosti. U njima žive pojedine vrste ptica, koje tu imaju stalna staništa gdje se razmnožavaju. U Bišnici, ispod Malog Zebljaka, živi bijeli orao, zvani ”bjelaš”. Koliko je poznato u ovim krajevima jedino živi tu. Malog je rasta, slab letač, ima ravno zasječena krila a na vrhovima ima crna pera letača. Živi u parovima i spada u red lešinara. U Golubnici, ispod Velikog Zebljaka, koji su i najvisočiji dio Greda, žive sivi sokolovi koji su kao dobri letači u stalnom pokretu. Žive u parovima. Imaju dobar vid i sa najvećih visina strelovito se obrušavaju i na sitni plijen. Napadaju sve, pa i golovrate orlove-supove ako se približe njihovom staništu, čiji su apsolutni gospodari. U Police, desno od Vilica, tzv. Vranova Pećina, žive crni gavranovi u parovima. U Mirotinjskim gredama, gdje nemaju stalno stanište, žive i suri orlovi ”krstaši”, koji su apsolutni gospodari ptičijeg svijeta. Izuzetni su letači i opasne grabljivice. Sem ptica, koje su u izumiranju, u tom rejonu se nalaze i druge divlje životinje: vukovi, lisice, kune zlatice, vidre, jazavci, a u poslednje vrijeme i divlje svinje. Mnoge male pećine ”špilje” su nastanjene ”ušikanim pčelama”, do kojih ne može stići ništa što ne leti.

Dio Mirotinskih greda zove se „Borovina”. Tu je do prije 150 godina bila velika borova šuma, koju su Dolovljani koristili za građu kuća i dasku. Iznosili su je na ramenima uz visinski napon do 60 °. Polovinom XIX vijeka, poslije velike oluje i nevremena, sva je šuma stradala. Borovi se nijesu obnovili dok listopadna šuma (dub, grab, jasen) jeste i ima je u izobilju. Ispod Greda snijeg rijetko pada pa su Dolovljani te djelove koristili za ispašu stoke u nedostatku sijena, a u vrijeme jakih zima tamo su stoku zatvarali u kolibe, gdje imaju i dio zemlje za obradu koju mogu navodnjavati.

Prilikom bitke na Grahovcu (1858) vodila se velika borba i na Dolovima, gdje je samo u Mokrom Dolu poginulo više od 40 Turaka. Znatno veći broj ih je stradao kada su skakali niz Mirotinske grede prilikom bježanja i pokušaja da se spasu. Priča se da je samo na jednom drvetu, izraslom iz stijena, nađeno 17 turskih leševa, a da je ispod njih poginuo i turski paša.

Nasuprot Mirotinskih greda uzdiže se uzvišenje Klobuk (956), takođe, vrlo strmih i nepristupačnih strana, sem sa sjeverne strane od sela Gornji Klobuk.

Selo Dolovi su jednim krakom seoskog puta povezani sa magistralnim putem Nikšić-Vilusi-Trebinje.

Prilikom izgradnje seoskog puta i prekopavanja pijeska u selu Dolovi pronađeni su ostaci starih grobova, neispitanih nekropola. Pronađene su kosti sahranjenih znatno većih dimenzija od današnjih generacija ljudi.

Selo je elektrificirano 1972. godine.

Za snabdijevanje i pohađanja Osnovne škole selo Dolovi je orijentisano na Viluse (udaljenost oko 4 km).

OKOLIŠTA

Do 22. maja 1966. godine Okolišta su se kao dio Gornje Spile nalazila u sastavu sela Spila, a od tada su Odlukom Mjesne zajednice ”Vilusi” u Vilusima evidentirana kao selo.

Okolišta zauzimaju jugoistočni dio teritorije Mjesne zajednice. Imaju površinu 452 ha, najviše pašnjaka (177 ha), šume (163 ha) i neplodnog (96 Ha)> a znatno manje njiva (11 ha) i livada (5 ha).

Graniče se sa Zagorom i Jabukama (MZ Grahovo), Podbožurom i Spilom. Nalaze se na prosječnoj nadmorskoj visini oko 900 metara sa najvećim uzvišenjima: Crvena Kita (1109), Visoka Glavica (1063), Gradac (945), Radanova Ljutina (1083).

Imaju podzaseoke: Dugi Do, Đelov Do, Jalovča Do, Kašljavac, Ograda i Počivala, gdje je, navodno, Nikac od Rovina posjekao Turčina Ota Bega i rekao mu ”počivaj mirno” po čemu su i dobila ime ”Počivala”. U njima je do 1945 godine živjelo 14 domaćinstava sa 83 člana, a 1994. godine ima 10 domaćinstava sa 25 članova. Ovdje žive bratstva – Bulajići (2), Krivokapić (1) i Kovačević (7) – kao najbrojnije.

Osnovno zanimanje stanovništva bilo je poljoprivreda (stočarstvo). D0 1945. godine najviše su stoke držali Stanko Nikolin i Luka Savin Kovačević, a sada Vasilj Trivkov nešto više od 100 brava i 10 govedi, dok svi ostali imaju znatno manje.

Ranije u selu nije bilo gustijerni. Korišćena je živa voda ”Đerda” u Jalovča Dolu i pišteti. Sada (1994) sva domaćinstva, koja žive u selu, imaju gustijerne. Ublova za pojenje stoke nema.

Kroz selo prolazi makadamski put koji je 1960-1961. godine napravljen od regionalnog puta Podbožur-Osječenica do Crvene Kite u dužini 4,5 km radi eksploatacije boksita iz rudnika ”Crvena Kita”, koji je korišćen od 1961. do 1978. godine. Sa putem su povezani ostali seoski putevi, kojima motorno vozilo može da dođe pred svaku kuću.

U Bogićevom Dolu, Gornja spila današnjoj kući Vlada Bogdanova Kovačevića dvije godine (1920-1921) radilajeOsnovnaškola saučiteljemLazom Vidakovim Kovačević. Od 1935-1941. godine škola je radila u kući Mijajla Radova Kovačevića sa učiteljicom Marijom koja je došla iz Petrovića i zadržala se nekoliko godina. Zamijenio je Bajo Perović iz Trepača. Poslije oslobođenja 1944. godine škola je radila u kući Pera Mijajlova Kovačević, zatim Marka Ilijina i Veljka Savina Kovačević do 1958. godine kada je prešla u završeni objekat škole koji je počeo da se gradi 1941. godine, gdje je radila do ukidanja 1989. godine.

U Okolištima je radila i prodavnica PTK Nikšić od 1980-1990. godine.

Selo je oslonjeno na crkvu sv. Vasilije Ostroški u Spili, gdje se sahranjuju i svi umrli bratstvenici koji žive u Okolištima.

Elektrifikacija sela je izvršena 1979. godine.

PODBOŽUR

Zauzima sjeveroistočni dio područja u zahvatu magistralnog i regionalnog puta Nikšić-Vilusi-Trebinje i Nikšić-Osječenica-Risan, površine oko 660 ha. Graniči se sa dijelom teritorije MZ Trubjela, Jabukama (MZ Grahovo), Riječanima i Spilom, gdje je ograničeno Cerovim brijegom (915), Vodnim dolom, trasom željezničke pruge Nikšić-Bileća do Raškova Dola, Meterizom i Počivalom. Od ukupne površine najviše je zemljišta pod šumom (241 ha), zatim neplodne (224 ha), pašnjaka (179 ha) dok je znatno manje pod njivom (11 ha) i livadom (5 ha).

Sadašnje ime nosi od 1938. godine, poslije prolaska željezničke pruge Bileća-Nikšić, i otvaranjem željezničke stanice, do kada se, nezvanično, zvalo Podbrdo, odnosno Klenak za vrijeme Crne Gore i ranije. Dobilo je ime po Božurovom Brdu, a ovo po poznatom cvijeću ”božur” koga je tuda bilo u izobilju .

d0 1945. godine Podbožur je kao zaselak pripadao Gornjoj Spili, a tada je ušao u sastav Rudinsko-Trepačke opštine kao selo. U sastav opštine Grahovo Podbožur je, kao selo, vraćen 1952. godine. Ima tri zaseoka: Božurovo Brdo, koje zahvata južni dio sela do puta Počivala-Crvena Kita; Jasen, koji je p0 brojnom drveću jasena dobio ime, (u zahvatu puta Podbožur-Osječenica) i Podbožur u zahvatu puta od Rudina prema Riječanima.

Oni obuhvataju podzaseoke: Brnjašev Do, Vodni Do, Vučja ljutina, Jelovača, Klenak, Krstača, Mijajlov Do, Njurkova Dolina, Plješivac, Podprisoje, Prodo, Prijeka Ljut, Razbojine, Rakijače, Raškov Do, Ruštica, Selište, Torine, Crna Kamenica i Široki Do. Većina ovih mjesta, druga uzvišenja i uvale dobijali su imena po svome izgledu, imenim nekih lica i bilja.

Selo se razvijalo na brdsko-planinskom zemljištu nadmorske visine između 800-900 metara. Najveća uzvišenja su: Orlosjedina (1029), koje je dobilo ime po orlovima koji su se u tome kršu najviše zadržavali; Nakovanj (896); Čupice sa kojeg se pruža vidik prema Banjanima i Nikšićkim Rudinama; Zanovetni krš (984); Pandurica (976) na kojoj se nalazilo tursko utvrđenje za kontrolu i obezbjeđenje karavanskih puteva i svojih katuna u Nikšićkim Rudinama; Božurovo brdo (970). Još se pominje Gradina i Pletena Pandurica ispod koje se nalazi poznata Miletina voda opjevana u pjesmi o Nikcu od Rovina.

Teritoriju sela Podbožur presijecaju magistralni put Nikšić-Vilusi-Trebinje u dužini 3 km i dio starog makadamskog puta u dužini 3,5 km koj i se od njega odvaja prama Osječenici i Risnu, na koje su povezani seoski putevi: Podbožur-Smrduša, Podbožur-Raškov Do, Jasen-Velimlje iznad Mijajlova Dola za Maočiće. Tuda je ranije, dijelom, bila trasa starog Rimskog puta Nikšić (Anderba), Riječani (Salthua), Mostine (Vizijum) na rijeci Trebišnjici.

S obzirom na položaj u Podbožuru je 1919. godine otvorena stočna pijaca koja je radila sve do 1982. godine kada je ukinuta zbog neispunjavanja propisanih uslova: ograde oko pijace, vode i stočne vage. Iste godine (1919) podignuta je zgrada (Perko Savin Kovačević) u kojoj se nalazila trgovina sa prostorijama za odmor karavandžija koja se još koristi za potrebe prodavnice 33 Grahovo”. Krajem prošlog i početkom ovoga vijeka u Podbožuru je bilo nekoliko poznatih majstora (zidari Tomo Radov, Mirko-Pule Lazarev Kovačević i vlasnik kovačnice-vignje Boro Radov Radulović ”Krivošijanin”), Četiri-pet trgovina i nekoliko hanova.

Do 1909. godine u Podbožuru je radila Osnovna škola u privatnoj kući Luke N. Bulajića, Cerovo brdo. Zatim je korišćena škola u Rudinama, koja je svečano otvorena 1910. godine, navodno, u prisustvu kralja Nikole. Ponovo je škola otvorena 1945. godine u privatnoj zgradi Andrije Novičina Kovačevića do 1958. godine kada je napravljen manji objekat škole oko 100 m2 korisne površine.

RIJEČANI

Riječani su uvala koja se proteže granicom Banjana, Nikšićkih Rudina i područja Vilusa smjerom sjeverozapad-jugoistok. Najniži je dio na nadmorskoj visini 700-720 metara. Plavljena je svake godine – jesen i zima, a ponekad i u proljeće, poslije iole obilnijih kiša. Uvala Riječani je preko Balosava povezana na zapadu sa Tupanjskom zaravni, a na istoku, preko Podbožura, sa Nikšićkim Rudinama.

Selo Riječani sa zaseokom Maočići, sasvim rastresitog tipa, razmješteni su u toj uvali gdje su kuće u manjem broju ili pojedinačno grupisane u podzaseoke Bećirovo Polje, Kućište, Loparići, Mekić Do, Nugo, Radanovo ždrijelo, Raškovo brdo i Suntulija. Naselje Riječani i zaseok Maočići uokviruju uzvišenja Ćurevac (945), Sjednik (861), Raškovo brdo (971), Cerovo brdo (929), Prijeka ljut (854), Miletina kita (1004), Pješivac (882) i Brajanova gomila (965). Riječani se dijele na Gornje (Sunutlija) i Donje Riječane. U Gornjim Riječanima žive bratstvenici Andrijaševići i vezani su za Balosave.

Nazivi Bećirovo polje, Mekića Do i Baukovina su dobijeni po turskim glavarima – nikšićkim agama i kapetanima, kojima su pripadale Riječane, dok su Maočići bili pod upravom Klobučkih kapetana.

Nema tačnih podataka o vremenu nastanka i dobijanja imena Riječani. Predanje govori da je tom uvalom proticala manja rečina, koje je izvirala ispod Smrduše (Đurđev Do). I sada se ona ustaje pojavom više izvora i njen tok je vrlo kratak, oko 1 km, do Riječanskih poljica (Radanov nugo), gdje plavi Zmijnac do Bećirova polja (Riječanski ubo). U rejonu sela rečina je nestala i po njoj je, navodno, selo dobilo ime Riječani. Da je tuda  ona proticala potvrđuju  i kameni obluci kojih tuda ima dosta. Pošto voda tu nestaje (ponire), da bi se otkrilo novo izvrošite 1961. godine stavljala se boja u vodu, koja se samo pojavila u rejonu Risna (Sopot).

Uvala Riječani je posebno interesantna po mnogim starinama, a naročito, iz doba Rimljana. Tu se nalazio stari grad naselje Castellum Saltuha, utvrđenje Budetina gradina (865), nekropoli i brojni nadgrobni spomenici.

Do 1945. godine u Riječanima i Maočićima podignuta je 31 kuća, a kasnije 4. Ima 19 gustijerni, od kojih je do 1945. godine izgrađeno 14. Imaju tri ubla – ”Lokvanj”, ”Vodni ubao” i „Riječanski”, koji potiče iz doba Rimljana. To je suvoomeđina širine 8 i dubine 5 metara na sredini, gdje se nalazi izvor kapaciteta 500 litara u 24 časa.

Objekata Osnovne škole izgrađen je 1927. godine i od tada je stalno u radu sa prekidom 1941-1945. godine u toku II svjetskog rata.

Do 1945. godine živjelo je 41 domaćinstvo i 250 članova iz 11 bratstava (Andrijašević, Vasiljević, Vujačić, Bulajić, Daković, Delibašić, Jakšić Jovović, Miljanić, Roganović i Spasojević), gdje su najbrojniji bili Vujačići i Dakovići, a 1994. godine živi 22 domaćinstva sa 79 članova iz 6 bratstava (Andrijaševići, Vujačići, Dakovići, Jakšići, Kovačevići i Miljanići).

Selo je elektrificirano 1982. godine.

SPILA

Selo zauzima istočni dio područja Vilusi u dijelu raskršća, rejona Crkvena glava (874), starih karavanskih i rimskih puteva, koji su povezivali Nikšić i Trebinje sa Bokom, odnosno u trouglu puteva Podbožur-Osječenica-Grahovo i Podbožur-Vilusi-Osječenica. Ima površinu 1112 ha, od koga je najviše zemljišta pod šumom (424 ha), pašnjacima (363 ha) i neplodnog (299 ha), a malo pod njivama (21 ha) i livadom (5 ha). To je brdsko zemljište krečnjačkog sastava prosječne nadmorske visine oko 900 metara, sa najvećim uzvišenjima Vučije brdo (1111), Kokotov gradac (1028), Gomila (1099), Voluji gradac (952), Rutešića prisoje (966). Spila ima zaseoke Gornja i Donja Spila i podzaseoke: Poljana, Selište, Rutešića prisoje, Duboki Do, Savino brdo (Osječenica), Ramadića Do. Ranije su Spili kao zaseoci pripadali Podbožur do 1945. i Okolišta do 1966. godine. U Spili ima 65 kuća, od kojih je do 1945. godine podignuto 51, a ostale kasnije. Svaka kuća ima svoju vodu-gustijernu, a do 1945. godine imalo ih je samo 4. Ima 7 ubala: ”Đurov ubo”, ”Semetov ubo”, ”Ubo Dokića-Kljetine”, ”Vodni Do”, ”Bogdanski Do”, ”Šćepanov ubo” i ”Ublina” i više vodopoja.

Ime Spila se pominje iz turskog vremena, za vrijeme vladavine korjenićkih aga. Ranije je nosilo ime ”Špilja”, latinski naziv za pećinu, koja se neposredno nalazi u blizini crkve sveti Vasilije Ostroški na Crkvenoj glavici (874). Pod turskom vladavinom selo se zvalo i ”Spila Rutešića”, za koje se govori da su, oni, kao stariji naseljenici bili tu ”turske čivčije . Tu se nalazi i pećina ”Muškovija” u brdu Šćepan gradina.

Krajem prošlog vijeka (XIX), za vrijeme vladavine Crne Gore, u Spili je podignuta „Barutana”, koja je kasnije propala i pripala vlasniku zemljišta na kome se nalazila (Jošo Remov Kovačević). U isto vrijeme u Spili je bio i ”Han Filipovića“ od koga su ostale samo zidine. Poslije 1945. godine objekat je popravljen i korišćen kao omladinski dom.

u Spili uglavnom žive pripadnici bratstva Kovačević, a nešto kasnije i pojedinačne porodice: Bulajić, Krivokapić, Marković i Milović- Prije njih živjeli su bratstvenici Rutešić, kao nasljednici porodice Armodić o čijem se porijeklu i nestanku skoro ništa ne zna.

Krajem 1990. godine u Spili je inženjer metalurgije Mališa Blažov Kovačević otvorio pogon za preradu aluminijskih otpadaka, koji radi po potrebi, a zapošljava dva-tri radnika specifičnih kvalifikacija.

U opsluživanju i pohađanju školske djece stanovnici Spile su orjentisani prema Vilusima, koji su od ”pjace” udaljeni tri do pet kolometara. Interesantno jeda školske 1994/1995. godine nema nijedno dijete koje pohađa niže razrede Osmogodišnje škole ”Braća Bulajić”.

Elektrifikacija domaćinstava izvršena je 1979. godine.

 

STANOVNIŠTVO

OPŠTA OBILJEŽJA

Mali broj današnjih stanovnika – pripadnika bratstava područja Vilusi potiče od XIV vijeka i ranije dok je tu živjelo pleme Mataruge o kojima ima malo podataka.

Najveći broj današnjih bratstava su iz novijeg vremena i porijeklom su iz Crne Gore i Hercegovine. Na ovo područje su se njihovi preci doselili u vrijeme postojanja Riđanskog plemena (HIV-XVIII vijeka), uglavnom iz perioda kandijskog (1645-1669) i morejskog rata (1684-1699), kada se nastojalo naseliti, dosta pusto Grahovsko polje pripadnicima drugih plemena.

Na ovome području živjela su mnoga bratstva. To su velike genetske zajednice u kojim su sve porodice srodne po krvi, sa istim pretkom, istim prezimenom, istom slavom i istim tradicijama. Ona su se različito brojno razvijala. Ima ih koja postoje već više stotina godina. Međusobne bračne veze u bratstvu su ograničene. Za mala bratstva i ona koja su se sporo razvijala govorilo se da su ukleta: ”Ne istražila se, a ne umnožila se”. Starešina bratstva najčešće je bio i starešina sela. Jako bratstvo često je smatrano kao zaštita i odbrana svih bratstvenika, pai cijele okoline. Više bratstava su činila pleme.

Od početka XX vijeka na području Vilusi stalno je živjelo preko dvadeset bratstava, a 1994. godine ima ih 28:

Andrijašević, Babić, Bulajić, Vasiljević, Vujačić, Vujičić, Vukalović, Vučetić, Daković, Draganić, Jakšić, Janičić, Kandić, Kapori, Kešeljević, Kovači, Kovačevići, Krivokapići, Kujačić, Marković, Milović, Miljanić, Mišković, Perović, Rutešić, Spasojević, Subotić i Šabanović.

Još su živjeli: Vulanovići, Delibašići, Jovovići, Lalići, Odalovići, koji su većinom odselili. Neka od njih – Draganići, Miškovići, Rutešići i Šabanovići smatraju se starosjedeocima, mada i o tome ima različitih mišljenja. Pominju se i prezimena: Armudići u Spili kao preci Rutešića; Ostojići i Tosojevići u rejonu Vilusa o kojima se ništa bliže ne zna; Uljarevići u Broćancu po kojima se neki objekti i sada zovu, a navodno, su odselili prema Krivošijama. Elezovići, sada žive U Banjanima i Nenadovići koji su preci Šabanovića koji se pomnju iz borbe sa Turcima na Vilusima za vrijeme kneza Draganića; Gazapi, kojih a U Herpegovini, a živjeli su u Kruščici, Skorča Gora. Početkom XX  vijeka (1905) u Vilusima se po nekim kupoprodajnim ugovorima pominje Jovo Zubac koji žive u Hercegovini, advadesetih godinasu porodice Musović i Lalić ”Ubljani” živjeli na Vilusima i odselili u druga mjesta, Kosovo.

Na ovo područje i širu regiju plemena Grahova najviše je doselilo predaka sadašnjih bratstava iz: Kuča u XVII, Drobnjaka u XVI, Bosne u XIV, Hercegovine u XVII i XVIII i Boke u XIX i XX vijeku.

Pomenuta bratstva 1994. godine žive u selima – zaseocima:

Balosavima – Andrijaševići, Miljanići; Broćancu – Dakovići, Draganići, Janičići, Kandići, Kujačići;

Vilusima – Babići, Bulajići, Vujačići, Vučetići, Dakovići, Kandići, Kovači, Kovačevići, Krivokapići, Miškovići, Subotići i Šabanovići; Dolovima – Vujičići, Vukalovići i Kapori;

Kešeljevoj Gradini – Kešeljevići, Okolištima – Bulajići, Krivokapići i Kovačevići;

Osječenici – Kovačevići; Podbožuru – Bulajići, Kovačevići i Perovići;

Riječanima i Maočićima – Andrijaševići, Vasiljevići, Vujačići, Dakovići, Kovačevići i Spasojevići;

Spili – Kovačevići, Markovići, Milovići i Rutešići.

Do 1945. godine na ovom području kraće ili duže vrijeme živjelo je i radilo mnogo više pripadnika od 20 bratstava, ali, zbog nedostatka podataka, nijesu obuhvaćena lica koja su radila u žandarmerijskoj stanici:

Banićević, Bojičić, Boljevac, Vuković, Vušović, Drakić, Đapić, Eraković, Jovanović, Koprivica, Lazović, Lipovac, Lojpura, Maltez, Mašulović, Milić, Papović, Radulović, Radonjić, Raonić, Racković, Raičević, Stjepović, Uskoković, Čavlović, Šijaković. Taj broj poslije 1945. godine znatno je veći naročito prosvetnih radnika, što se vidi iz njihovog spiska.

Podaci o stanovništvu područja do pedesetih godina XX vijeka nedostaju sem iz 1921. godine. I kasniji podaci zbog neujednačenih pokazatelja su dosta nepogodni za šira analitička posmatranja, mada osnovni postoje po selima i godinama.

Prema popisima u poslednjih 70 godina (1921-1991), zapažaju se značajne pr0mjene odnosa stanovnika. Broj stanovnika 1953. godine, kao najbrojnije, prema 1921. godini je u porastu za25%, dok je broj iz 1991. godine prema 1953. g0dini u opadanju za 62,5%, a prema 1921. godini za 46,2%. Taj odnos se i po selima prema istoj tabeli izrazito osjeća, s tim što je najmanji u Vilusima 32,5%, a najveći u Dolovima -83%. Slično je i sa podacima po polovima i starosnoj strukturi za selo Vilusi, koji su skoro identični i za sva druga  sela – područja.

MIGRACIJE

Podaci iz popisa 1971. godine ukazuju na jedan duži vremenski period pomjeranja prema području Vilusi, koje je imalo uticaja i na promjenu strukture stanovništva, pošto je bio veliki broj žena koje su tu udate.

PREGLED I MIGRACIJE PREMA PODRUČJU VILUSI

Migraiije sa ovoga područja, bile su stalne – pojedinačne, najčešće porodične. Vršene su pod uticajem pomjeranja sa šire teritorije Grahovskog plemena i Crne Gore. Inače, područje Vilusi je dosta krševita i neplodna oblast, gdje se može do znatne mjere razvijati stočarstvo, ali ne i zemljoradnja. Kao takvo i ne može biti previše naseljeno. XIX i XX vijek su obilježeni po iseljavanjima u razne krajeve zemlje i inostranstvo, prvenstveno u Ameriku (Kalifornija). Osnovni razlozi iseljavanja su ekonomskog karaktera, mada su jako uticali i okrutni zulumćarski postupci turskih osvajača sve do 1858. godine. Svima je teško padalo napuštanje zavičaja. Sumnjali su da će se ponovo vratiti ili uopšte sresti i vidjeti sa svojim najbližima. Danas ima njihovih potomaka, koji žive u pojedinim krajevima naše zemlje, a da još nijesu došli u kraj odakle potiču njihovi preci.

Najčešća i najbrojnija iseljavanja bila su u Srbiju, zvanu ”zlatna zemlja”. Poslije srpsko-truskog rata (1876-1878) i protjerivanja Turaka trebalo je naseliti Toplicu nacionalnim stanovništvom. U tome cilju je srpska vlada, 3. januara 1880. godine, donijela Zakon o naseljavanju. Akademik dr Đoko Pejović dao je širu analizu ”0 iseljavanju Crnogoraca”. Međutim, i prije toga vremena, sa područja Grahovskog plemena, zbog turskog zuluma, od 1836- 1840. godine odselilo je 364 lica. Ne postoje tačni podaci koliko ih je bilo sa područja Vilusa i kojem su bratstvu pripadali. Prema evidenciji izdatih pasoša (knjiga I, II i III, Cetinjski arhiv) navodi se da je samo iz bratstva Bulajić sa teritorije Grahova odselilo u Srbiju od 1836-1905. godine 211 lica. Tih pomjeranja početkom XX vijeka bilo je dosta sa područja Vilusa u Srbiju i Kosovo. Prema nepotpunim podacima odselilo je oko 150 lica, među kojima najviše: Bulajića 56, Vučetića 16, Janičića 15, Kovačevića 40, a ostalih bratstvenika znatno manje.

Sem stalnog pomjeranja bilo je u prošlom vijeku i dosta odlazaka na privremeni rad. Išlo se na rad u susjedne krajeve Austro-Ugarske, Boku, Bosnu i Hercegovinu.

Slično je bilo preseljavanje i u granicama teriotrije plemena. Tako je polovinom XVIII vijeka, za vrijeme kneza Daka Sladojevića (Vujačića) i vladvine u Crnoj Gori vladike Save i Vasilija Petrovića, u Grahovsko polje preselilo više porodica iz bratstava: Andrijašević i Kešeljević od Derviša do Čeline; Bulajića u Baru i Podkurjaj; Vujačića ispod Derviša i Kovačevića ispod Brankovice. Nakon izvjesnog vremena jedan broj njihovih potomaka se, ponovo, vraća u kraj svojih predaka, koji su zadržali kao katuništa.

Odlasci u Ameriku najčešće su bili grupni, gdje su značajnu ulogu imali pojedinačni uticaji. Prilikom odlučivanja za odlazak nije se mnogo razmišljalo o posljedicama koje su ih tamo očekivale. Išlo se u neizvjesnost i većinu su činili, relativno, mladi ljudi. Mnogi su tek tamo osjetili svu gorčinu onoga vremena i teške uslove zarade iseljeničkog hljeba. Bilo ih je koji su se vratili bez ikakve zarade, pa i onih kojima se morao prikupljati novac da bi platili prevoz. Uvećano iseljavanje iz Crne Gore pobudilo je na reagovanje njenu vladu. U listu ”Glas Crnogorca” broj 17/1904. godine, piše: ”Iseljavanje pobuđuje mnoge vlade da dobro razmisle kako ovo sprečiti ili ograničiti. Iz raznih uzroka, a često bez potrebe, i naš seljak seli u Ameriku. Tu biva upotrebljen kao radnik na ”gvozdenim putevima”, u rudnicima, fabrikama, gdje ostaje nekoliko godina, i ponovo se vraća”. A 1908. godine ”Glas Crnogorca” u broju 19 prenosi članak iz lista ”Srbin”, koji je izlazio u Americi, u kome piše: ”Stoga Srbine brate, čuvaj i poštuj tu koricu hljeba koju zarađuješ i slatko pojedeš u svojoj domovini, u svojoj kući, svojoj slobodici, i ne navozi se na put iskušenja, put bijede i nevolje, a ako si baš željan vidjeti Ameriku i njene duboke rudnike, vruće livnice i velike fabrike, gdje je mnogo naših glava ostavljeno, sprženo ili ubijeno, a ti onda pričekaj do boljih vremena da ti bar muka i nevolja ne budu uzaludni, a sada, sada ti se, brate Srbine. ne može ništa reći, nego samo to: ne idi u Ameriku”.

Nezavisno od ovakvog apela i stanja, znatan broj je onih koji su otišli i tamo ostali da stalno žive i osnovali porodice u toj zemlji. U prvo vrijeme su odlazili mlađi i bez porodica. Toga je i knjaz Nikola bio pristalica, jer je vjerovao da će se takvi uvijek u datom momentu odazvati na poziv domovine. Razvijeno rodoljublje, koje ih nikada nije napuštalo, bio je osnovni razlog da se uvijek vrate kada je to otadžbina od njih tražila. Dolazili su da se za nju bore i ginu. U balkanske i I svjetski rat od otišlih u Ameriku 166, kao dobrovoljci se vratilo 76, i to: Andrijaševića pošlo 14 vratilo se 10; Babića 1/1; Bulajića 30/9; Vujačića 7/4; Vujičića 4/1; Vukalovića 2; Vučetića 12/3; Dakovića 8/6; Jakšića 1/1; Janičića 19/13; Kandića 1/1; Kešeljevića 11/4; Kovačevića 47/20; Rutešića 2; Subotića 2/1; Šabanovića 5/2, i u njima poginulo 14 dobrovoljaca. (str. 252)

Brojno pomjeranje je bilo i u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu – Vrbas 1945/1946. godine (str. 279), a među kojima je bilo: Andrijaševića – 6 porodida sa 32 člana; Babića – 1/9; Bulajića – 12/67; Vujačića – 6/35; Vujičića – 10/66; Vulanovića -1/5; Vučetića – 5/37; Dakovića – 3/25; Janičića – 5/26; Jovovića – 1/6; Kešeljevića -1/4; Kovača -1/7; Kovačevića -14/74; Markovića -1/4; ukupno 67 porodica sa 397 članova.

 

BRATSTVA

– Andrijaševići i Kešeljevići

– Babići

– Bulajići, Vujačići, Vučetići i Dakovići

– Vujičići, Vukalovići

– Draganići

– Jakšići

– Janičići

– Kandići

– Kovačevići

– Miškovići

– Rutešići

– Subotići

– Šabanovići

 

ANDRIJAŠEVIĆI I KEŠELJEVIĆI

Bratstva Andrijašević i Kešeljević (Kešelji) potiču iz Drobnjaka kao potomci kneza Drakule Mandića. Knez, radi ubistva pljevaljskog paše i grupe Turaka, početkom XVII vijeka, bježi, preko Nikšića i Garča, u Ledenice iznad Risna. Poslije njegove smrti pet sinova, koji su dobježali sa njim, dijele se i raseljavaju, a šesti sin Joksim ostao je u Drobnjacima i od njega se razvilo bratstvo Jauković. Od njih se razvijaju nova bratstva: od Bojka Bojkovići, od Gojka Gojkovići, od Lazara Lazarevići, od Ilije Ilići. Njihov peti brat Andrijaš preko Mokrina, Herceg Novog i Zubaca, nakon desetak godina (krajem prve polovine XVII vijeka), stiže u Korjeniće, zatim Viluse, odnosno Patroševinu današnju Kešelj Gradinu, gdje ga, uz odobrenje turskog gospodara Klobučkog kapetana, naseljava knez Draganić. Knez Draganić je tada imao vlast nad cijelom teritorijom koja se graničila Korjenićima, Zagorom, Riječanima i Broćancem. Ti krajevi su tada bili prilično pusti, posebno u vrijeme mletačko-turskih ratova, pa knez Draganić dozvoli Andrijašu da se sa sinovima naseli u Patroševinu (Borčin Do) i da mu na korišćenje Broćanac, pola Vilusa, dio Riječana i Patroševinu.

Prema podacima Andrije Luburićau knjizi izdatoj 1930. godine, str. 101, Andrijaš je imao sina Đura i još jednoga od koga su se u Zubcima formirala bratstva Kurajice i Leri. Đuro je imao sinove Vujadina, Vukašina i Kristivoja. Prema, nepotvrđenim podacima Kešeljevića, Kristivoje je sin Andrijašev, gdje se gubi Đuro kao sin i otac, a time i jedan pas. Detaljnije sagledavanje, sem za bratstva, u ovom slučaju nema posebnog značaja.

Kristivoje je imao dva sina – Andriju, od koga se narodilo bratstvo Andrijašević i Trivka, od koga se narodilo bratstvo Kešeljević. Prema ovome, osnovni zajednički rodonačelnik je Andrijaš. Priča se da je 1651. godine kod Kristivoja i njegove braće zanoćio mitropolit Vasilije Jovanović – Sveti Vasilije Ostroški (umro 1671) na putu iz Hercegovine, manastir Tvrdoš, za Pećku patrijaršiju, koga je Kristivoje otpratio do Loze, Nikšićke Rudine, čime bi ova godina bila značajna u praćenju nastanka i razvoja ovih bratstava.

Raspolažući sa dosta velikom teritorijom dobijenom na korišćenje o kneza Draganića, govori se da su živjeli bogato. Prema jednom snu Kristivojevi sinovi – Andrija i Trivko odluče da u G rahovskom polju podignu crkvu. Po dobijenoj saglasnosti Klobučkog kapetana, otkupe jedan brežuljak i na njemu podignu crkvu kojoj dadnu ime ”Đurđevka”. Oba bratstva slave krsnu slavu Đurđev dan sa prisluženjem Aranđelov dan.

ANDRIJAŠEVIĆI

Potiču od Andrije Kristivojeva. Nastali su drugom polovinom XVII vijeka. Najprije su se naselili u Balosavama, gdje su i najbrojniji. Od Andrije se, vjerovatno, upoređujući ih sa bratstvom Kešeljević, razvilo 11 pasova. Drugom polovinom XVIII vijeka, poslije VI pasa, bratstvo se dijeli po ograncima: Đurovići, Kandići, Perišići, Simovići, Stojanovići, Todorovići i Filipovići.

Uglavnom iz ekonomskih razloga, pripadnici bratstva Andrijašević napuštaju zavičaj i odlaze u druge krajeve. Među prvima je pošao Lako Mijatov oko 1780. godine u Hercegovinu (Nevesinje), gdje se od njega narodilo novo bratstvo Graovac. Nešto ranije, radi krvi, 1748. godine zajedno sa Stankom Kešeljevićem, bježi u Bosnu (Visoko) Gligo Andrijašević, a njegovi potomci, ponovo, zbog ubistva bježe u Srbiju (Valjevo), gdje i sada žive Andriješevići. Slično njima oko 1885. godine sin Vujadina Vasova, poslije povratka iz Grahova, odlazi da živi u Hercegovini. Takođe, u Srbiju 1887. godine odlazi Rade Petrov, a 1908. godine Mirko Lakov. Nasuprot, iz Gacka se u Balosave vraća, krajem XIX vijeka, Perko Matov sa porodicom.

Bratstvo se najviše razvilo u Balosavima. Do II svjetskog rata (1941) živjelo je 27 domaćinstava sa 185 članoa, a 1994. godine ima 21 domaćinstvo sa 81 članom. U Grahovsko polje je polovinom XVIII vijeka preselilo nekoliko porodica u rejonu od Derviša do Čeline, gdje je 1941. godine bilo 5 domaćinstava sa 30 članova, a 1994. godine 3 domaćinstva sa 3 člana. Početkom XX vijeka, najviše 1908. godine, na rad u Ameriku pošlo je 14 bratstvenika. Tamo je ostalo da stalno živi 4, a 1912. godine, kao dobrovljci, vratilo se 10 lica od kojih je poginulo 4. Kao pripadnici viluške čete učestvuju u svim ratovima. U balkanskim i I svjetskom ratu poginulo ih je 15, a u II svjetskom ratu 6. Knez Lazar Todorov Andrijašević, koji se preselio u Grahvsko polje, ubijen je iznad Grahova po kome je nazvano ”Lazarovo ždrijelo” prema Trešnjevu, Cuce.

Do 1941. godine radilo je 5 Andrijaševića od kojih u državnoj službi 3 (2 oficira i 1 žandar). Poslije 1945. godine ima 3 sa visokom i 3 sa višom spremom uz veći broj sa srednjom stručnom spremom i drugim kvalifikacijama.

KEŠELJEVIĆI

Potomci Trivka Kristivojeva oženjenog od Mijovića iz Petrovića žive Patroševini. Jednom prilikom Trivko je pao u nemilost Klobučkog kapetana zbog optužbe da su njegovi preci ubili Pljevaljskog pašu i mijenjali prezime. Intervencijom Grahovljana kapetan ga pusti kao dobra i bogata čovjeka. Od tada se, navodno, i pod uticajem Klobučkog kapetana, prezivaju Kešelji, a od tridesetih godina XX vijeka Kešeljevići. Od Trivka se do sada razvilo 11 pasova: Trivko, Đuriša, Petar, Piljo, Šuko, Risto, Simo, Kosto, Gojko, Slobodan, Arsen.

Sudeći po ovome Trivko i njegovi potomci živjeli su bogato. Sem poljoivredom uveliko su se bavili trgovinom. Od njih se posebno pominje Šuko Piljov kojije, kod Šaban jame, našao ćup dukata. Govori se da je imao veliko bogatstvo u stoci (oko 1.500 brava i do 200 govedi), i da je znao po 200 volova potjerati na pazar u Dubrovnik. Trgovao je i sa Mlečanima sa kojima je imao u zajednicu dva broda. Priča se i o drugim njegovim bogatstvima, odjeći i raznim predmetima u kući velike vrijednosti. Takođe, se pominje Simo Ristov koji je trgovao sa Mlečanima, po Crnoj Gori, Hercegovini i Turskoj, čiji je pasoš sačuvan iz 1874. godine koji se nalazi kod Slobodana Gojkova. Prvi koji je donio kafu u Grahovo bio je Mato Šukov, dok je drugi sin Sava Šukova ubijen od Turaka u Bijeloj Gori gdje se dio prostora za ispašu planine Jastrebice i sada zove ”Kešeljevi katuni” kojom prilikom je otjerano oko 1.000 brava. Takvo bogatstvo su, po predanju, zadržali sve do balkanskih ratova i I svjetskog kada im je sve potpuno uništeno.

Živjeli su u Patroševini, koja je preuzimanjem prezimena Kešelji, dobila sadašnje ime Kešeljeva Gradina. Prvo njihovo napuštanje rodnog kraja bilo je u drugom pasu od Mitra Trivkova, koji seli u Hercegovinu (Nevesinje) i Stanka Đurišina iz trećeg pasa, koji zbog krvi (1748) bježi u Visoko (Bosna), gdje i sada žive njigovi potomci, kao i u Glasinac (Bosna). Od njih su bila tri svještenika: Miloš, Jovan i Petar. Miloš sa sinom Đurom, zbog krvne osvete, bježi u rejon Valjeva gdje je poginuo na Dobre Vode, Valjevo pa mu je zbog isticanja u borbi po naređenju kneza Miloša podignut spomenik. Jevto Dedijer u knjizi „Hercegovina” na 28 strani, piše: ”Od Današnjih porodica u Ranikuće su najstariji Kešelji. Starinom su iz Drobnjaka, od Cerovića (Mandića, pr.Č.B.), živjeli su u Grahovu (to je širi pojam), na Tušini i u Lukavcu, gdje ih i danas ima. Slave Đurđev-dan, prislužuju Aranđelov-dan).

Isticali su se kao ratnici i četovođe. Lazar Šukov iz VI pasa odlazi u Nevesinje čiji je jedan sin Miloš, bio u organizaciji Nevesinjskog ustanka, Drugi Rade barjaktar. I Petar Vukov, iz VIII pasa, javlja se kao uskok u Hercegovini, pa ga je knjaz Nikola odlikovao ”Obilića medaljom”. U VII pasu braća Luka i Blagoje bili su četovođe, dok je treći brat poginuo vrlo mlad. Luka je umro 1875. godine, njegov sin Aleksa bio je u Srbiji pitomac kraljice Natalije i postao oficir. Nalazio se u Rusiji kao komandant konjičke žandarmerije i imao čin pukovnika 1884. godine. Vratio se u Srbiju 1904. godine i umro (poginuo) u Nišu.

U bratstvu se pominju dva kneza – Đuriša Trivkov poslije kneza Draganića Petar Đurišin poslije Miline Bulajić, a poslije njega bio je knez Lako Andrijašević. Drugom polovinom XVIII vijeka, zajedno sa drugim bratstvenicima, jedan broj Kešeljevića seli u Grahovsko polje u rejon od Derviša do Čeline. U Kešeljevoj Gradini do 1941. godine živjelo je 10 porodica sa 60 članova, a 1994. godine ima 6 porodica sa 19 članova.

Prvi svještenik u bratstvu je iz VIII pasa Krsto Simov, koji jezavršio bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju. Bio je pisar Senata na Cetinju, a 1878/1879. godine postavljen je za svještenika u Grahovu, gdje je kasnije kao prota ostao do 1924. godine, kada odlazi da živi u Beograd. Bio je bataljonski svještenik u balkanskim i I svjetskom ratu. U bratstvu je cijenjen i smatran najistaknutijom ličnošću svog vremena.

u Americi je na rad početkom XX vijeka pošlo 6 lica, od kojih se jedan vratio kao dobrovoljac I balkanskog rata 1912. godine. U I balkanskom i I svjetskom ratu poginuo po jedan bratstvenik, a za vrijeme Austro-Ugarske okupacije (1916-1918) od teških uslova života umrlo 3 lica, u logorima Bosne 2 i drugim zatvorima 3.

Do 1941. godine u radnom odnosu bila su 2 bratstvenika.

BABIĆI

Babići, po predanju, potiču od Grubača iz Trnovice kod Bileće, a starinom iz Cuca. Kada su doselili na Gornji Klobuk, Lastva nije poznato, mada se govori da su njihovi preci na Viluse – Skorča gora (Rbatov Do) prešli da žive prije više od 200 godina. Za sada je poznato osam pasova, od kojih se kao rodonačelnik javlja Marko poslije koga su Simo, Marko, Luka, Obren, Stevan, Novak i Vidak.

Luka Markov iz četvrtog pasa imao je šest sinova. Njih pet – Rade, Obren, Đuro, Ilija i Mitar se naselilo u Skorča gori, a šesti brat Jovan se vratio na Gornji Klobuk, gdje je nastavio da živi.

Četiri brata nijesu imali muškog poroda, dok se od Obrena izrodilo još tri pasa – Stevan, Novak, Vidak.

Dva Lukina sina – Jovan i Ilija su 1872. godine poginuli u borbi protiv Turaka u Goliji, a 1943. godine Vidak Stevanov kao pripadnik NOB.

Na rad u Ameriku išao je 1907. godine Stevan Obrenov, koji se 1912. godine kao dobrovoljac vratio u I balkanski rat.

Ranijih raseljavanja nije bilo. U Vilusima je 1941. godine bila jedna porodica sa 9 članova, a 1993. godine sa 2 člana. Ista porodica je 1945/1946. goine kolonizirala u Vrbas, Vojvodina, odakle su se vratila 3 člana.

Slave svetog Jovana sa prisluženjem Nikoljice.

BULAJIĆI, VUJAČIĆI, VUČETIĆI I DAKOVIĆI

Prema narodnoj tradnciji, memoarima vojvode Anta Dakovića i podacima „Rodoslov bratstva Bulajić” na području Vilusi (Broćanac, Vilusi Maočići i Riječani) žive pripadnici bratstava Bulajić, Vujačić, Vučetić i Daković, koji potiču iz Kuča od kraja XV vijeka, što dokazuju i ispitivanja dr Erdeljanovića, A. Luburića, Ivaniševića i drugih. Njihov prvi predak Dragoje, zbog ubistva Turčina, zbog uvrede na krsnoj slavi sv. Nikola, bježi na Čevo, a odatle sa porodicom (žena i 4 sina) prema Grahovskom polju. O porijeklu Dragoja postoji nekoliko verzija. Jedni ga povezuju sa bratstvom Mrnjavčevića, kao najstarijem, drugi sa bratstvom Drekalović što je i po rodoslovu bratstva Bulajić, dok ga treći ne povezuju ni sa jednim bratstvom a takvog je mišljenja i vojvoda Daković.

O Dragojevom polasku prema Grahovskom polju postoje dva objašnjenja. Prvo, vojvode Dakovića, da se on sa Čeva seli po nagovoru u nenaseljeno Grahovsko polje i, drugo, da ”zbog krvi” mora ponovo bježati. Dragoje, preko Cuca, sa porodicom dolazi ispod Dvrsnika (Krivošije) gdje je zanoćio i u svađi sa hajducima poginuo, pa je mjesto njegove pogibije nazvano Dragašev Do (prodo), odnosno Dragalj. Žena sa djecom odlazi u Grahovsko polje, ali joj pripadnici plemena Mataruge ne dozvoljavaju da se naseli. Privremeno se smješta u pećinu iznad polja u Cerovom ždrijelu, gdje je naleze Turci, iz posade sa Klobuka, koji su se vraćali iz lova sa planine Jastrebica, Bijela Gora Kasnije je sa sinovima odvode kod paše na Klobuk. Jednoga dana on ih je uputio na četiri razne strane s tim da se vrate do zalaska sunca i zabilježe dokle su stigli, pošto će to zemljište pripasti njima. Po predanju od njih su se izrodila pomenuta bratstva. Tu ima manjih, ali nebitnih, razmimoilaženja u imenima prvih rodonačelnika. Vojvoda Daković je zabilježio da su od Šoroja Bulajići, a od Boroja Vujačići, dok druga dva brata ne imenuje. Po predanju Bulajića je suprotno, tako da su od Šoroja Vujačići, a od Boroja Bulajići, dok su od Luke Vučetići i Maja Vujovići i Radovići u Hercegovini. Nikola Vujačić u knjizi „Bratstvo Vujačić” daje novu pretpostavku o porijeklu Vujačića od Vujače, a da su Bulajići potomci Stevana Vujačića, koji se oženio otetom Srpkinjom iz Hercegovine, koju su odveli Turci i ”zabulili” (stavili joj feredžu). Sa Stevanom, koji je brzo poginuo, rodila je tri sina. Nju su zvali ”bula” po čemu je dobijeno prezime Bulajić. Slična je i teza iz tradicije bratstva Bulajić, gdje se govori o otimanju jedne lijepe muslimanke kod Ljubinja, njenom dovođenju u Grahovo i prevođenju u hrišćanstvo. Muž joj je rano poginuo, a njenu djecu su počeli po njoj zvati ”bulina djeca”, ”bulići” i na kraju Bulajići, pa se to ustalilo kao prezime.

Bratstva Bulajić i Vujačić se smatraju najbližim. Međutim počeše se javljati međusobni brakovi, pa se stari skupe u selo Zagoru i svi u jednu kamenicu puste krv. Kasnije tu vodu popiju i zareknu se da se više neće međusobno uzimati. Taj zavjet prvi prekrši Pero Daković, brat od strica vojvode Jakova, koji se prezivao Vujačić, i oženi Nastu Bulajić. Rodili su nekoliko sinova koji su rano umrli, a oni ostadoše samohrani, o čemu su se poslije pojavila razna tumačenja. Koliko se na to pazi, govori činjenica da se i danas kod nekih pojedinaca pripadnika bratstva Bulajić, Vujačić i Daković poštuju stara zavještanja.

BULAJIĆI

Boroje, rodonačelnik Bulajića, pošao je sa Klobuka na sjever preko Vilusa i stigao do Roštačkog Dola kod Nikšića. Njegovi potomci se najprije naseljavaju u rejonu Vilusa, brdsko-planinsko zemljište koje nije pružalo povoljne uslove života. Iz ovoga, više stočarskog kraja, polovinom XVII vijeka bratstvenici se sve češće pomjeraju prema Grahovskom polju i naseljavaju u predjelu Bare i Gornje polje (Podkurljaj), kasnije Pištet (Prisoje), Zagulj i Zakurljaj, koje se vremenom razvijaju u sela i zaseoke. Nakon 200 i više godine, tokom XIX vijeka, većina Mihailovih potomaka (šesti pas) naslednici popa Đuriše i Toma vraćaju se i stalno naseljavaju u Vilusima. Slično je i sa potomcima Radojice i Ćetka Pejova (peti i šesti pas), koji se dijelom vraćaju u sela Jabuke i Zagora, koja su koristili kao katuništa.

Prema razrađenom bratstveničkom stablu kod Bulajića se narodilo 18 pasova. Stalnim rađanjem i raseljavanjem na teritoriji ranije Jugoslavije, Bulajići žive u više od 130 mjesta i oko 20 mjesta 9 zemalja Amerike i Evrope. Na području Vilusi 1994. godine živi 25 domaćinstava sa 72 člana. Od potomaka bratstva Bulajić razvila su se nova bratstva, čija su prezimena uzimana po imenima jednog od predaka. Tako su se u Hercegovini razvila bratstva: Vukajlovići kod Nevesinja po Vukajlu; Milinići kod Bileće po Milini; Pašajlići kod Nevesinja po Novaku i Andriji, čiji najbliži na ovom području nose priziv „Pašajlići”; Radani kod Nevesinja po Radanu; Samardžići kod Bileće; Todorovići kod Gacka po Todoru. U Srbiji su Golubovići od Goluba, Filipovići od Filipa i Spasojevići od Spasoja u Petrovom Selu, Kladovo; Andrići po Andriji, Božovići po Božu i Ilići po Iliji u rejonu Ljubovije, Bajina Bašta.

Od šestoga pasa unutar bratstva se javljaju ogranci (grupacije), koji Dobijaju prizive: „Pašajlići”, ”Popovići”, ”Prndići”, ”Stanići” i ”Džoradžići-Džoradže” i grupe ”Kastrati” i ”Škamprdi” koje se nijesu mogle svesti u neki od ogranaka, a drugi neutvrđeni bratstvenici su evidentirani po 16 mjesta življenja, što je sve detaljno razrađeno u knjizi ”Rodoslov bratstva Bulajić”.

Svi Bulajići slave krsnu slavu sv. Nikola, kao i njihov zajednički predak Dragoje, i druga bratstva koja su se pod drugim prezimenom razvila od njega. Jedino bratstvenici u Medincima i Dalju umjesto ranije krsne slave uzeli su sv. Jovana, s tim što većina slavi i sv. Nikolu. U zavičaju i drugim mjestima prislužuju sv. Savu, a neki u Hercegovini i Cvijeti.

Svisubratstvenici pravoslavne vjeroispovijesti izuzev grupe  u Žepču kod Zenice, koji su rimokatoličke vjeroispovijesti.

U bratstvu je bilo više popova kroz VII-XI pas po čemu je jedan ogranak i dobio priziv ”Popovići”. Poslednji svještenik i četni oficir bio je pop Stevan Savin, koji se za svještenički čin spremao u manastiru Savina i na Cetinju. Isticao se u svim bojevima, više puta ranjavan i ostao bez desne ruke. Odlikovan „Obilića medaljom”. Bio borac protiv nepravde i često dolazio u sukob sa plemenskim i drugim glavarima pa i knjazom kod koga je bio oklevetan zbog čega je i raspopljen. O njemu Novak Kilibarda piše: ‘Trahovljani su imali popa Stevana koji je i na Grahovcu i Vučijem Dolu nosio u lijevoj ruci časni krst, a u desnoj goli hancar! Koji mu je Turčin stijo krst poljubiti nije ga posjekao, a koji nije tome je odlećela glava kao glavica kupusa!”

Na ovom području nije bilo slučajeva sklapanja brakova između pripadnika bratstava, za razliku od drugih krajeva gdje je bilo pojedinačnih slučajeva. Ti brakovi su sklapani samo između pripadnika različitih ogranaka unutar bratstva ili onih čija se veza sa ogrankom ne zna. Ove pojave su češće kod bratstvenika u krajevima gdje su se raseljavali. Živjeći u različitim krajevima zemlje i svijeta bratstvenici Bulajić su sklapali brakove sa ženama pripadnicama raznih vjeroispovijesti, narodnosti i nacionalnosti, poprimali su nove navike i običaje, ali su dosta i svojih zadržali.

Sa ovoga područja u Srbiju je od polovine HIH vijeka pošlo 9 pojedinaca i 1 porodipa sa 4 člana i 4 sina Milutina Dragova, od kojih je Krsto bio kapetan u srpskoj vojsci i komandant dobrovoljačkog bataljona u Topličkom ustanku i Mitar žandarmerijski poručnik u Beogradu. U prvoj polovini XX U . pošlo je 8 porodica sa 56 članova u Srbiju među kojima su se isticali ppukovnik Ćetko Dragov i Ivan Simov. Na Kosovo su poslije 1922. godine odselile 2 porodice sa 13 članova i 1 pojedinac, a na Cetinje 1 porodica sa 8 članova.

Na rad u Ameriku početkom XX vijeka pošlo je 25 bratstvenika, od kojih su se 8 vratili 1912. godine kao dobrovoljci.

U ratovima XX vijeka poginulo je i stradalo 58 lica: u balkanskim i I svjetskom ratu 36 (6 kao vojnici srpske vojske) i II svjetskom ratu 22.

U Vrbas, Vojvodina 1945/1946. godine koloniziralo je 12 porodica sa 67 članova, odakle se vratila jedna porodica sa 7 članova.

Interesantno je zabilježiti jedan, svakako, jedinstven događaj iz reportaže M. Bojovića u „Politici Ekspres” od 19. decembra 1963. godine sa naslovom: ”Tri brata – tri pukovnika”.

”Braća su krenula sa ocem u rat i revoluciju. U jednom istom danu 22.12.1963. godine istim ukazom unapređeni u čin pukovnika. Četrdeset odlikovanja u porodičnoj riznici.

Ustaničke puške 1941. godine planule su u Vilusima, crnogorskom mestašcetu nedaleko od Nikšića. Crnogorski gorštak, major njene vojske sedamdesetogodišnjak tada, Spasoje Bulajić je među prvima uzeo pušku u ruke. Otac blage naravi, ali lavljeg srca, obratio se sinovima:

– Valja nam, djeco, u boj poći! I starinu su slijedili njegova četiri sina – Vido, Krsto, Miodrag i Čedomir.

Da će jednoga dana, ako rat prežive postati i viši oficiri braća Bulajić tada nijesu ni pomišljali. Vihor revolucije ih je poneo. Borili su se časno u svim krajevima zemlje. Kad su rat završili, tek tada su znali da su svi dočekali slobodu”.

Do 1941. godine u državnoj službi bilo je 14 lica – sa fakultetom 6, višom spremom 1, učitelja 4 i službenika 3. Bilo je trgovaca i trgovačkih pomoćnika 5 i radnika 3. Studiralo je 1 lice, a podoficirsku školu i gimnaziju pohađalo je 14 učenika Poslije, 1945-1994, samo rođenih na ovom području ima: 29 lica sa visokom stručnom spremom od kojih su 3 doktora nauka i 1 magistar, 12 sa višom spremom, 2 studenta i veliki broj sa srednjom stručnom spremom i drugim kvalifikacijama

VUJAČIĆI

Po memoarima vojvode Anta Dakovića Šoroje je sa Klobuka pošao na istok i došao do Tospuda u Cucama. Nikola Simov Vujačić u rodoslovu „Bratstvo Vujačić” iznosi slične podatke, s tim što navodi da su prezime dobili po ženi Vujači, o kojoj legenda priča na svoj način.

Naseljavaju brdsko-planinsko zemljište od Vilusa prema Cucama, gdje je u selu Trešnjevo živio knez Sladoje, po kome je i prozvan Sladojev Do. Tu je živio i knez Dako do 1748. godine kada seli u Grahovo i naseljava se ispod brda Derviš. Inače, veće seobe bratstva Vujačić i drugih bratstava Riđanskog plemena bilo je polovinom XVII vijeka, u vrijeme vladavine Vladike Save i Vasilija Petrovića u Crnoj Gori. Bratstvo Vujačić se razvilo kroz 18 pasova.

U vrijeme postojanja Riđanskog plemena, kasnije Grahovskog, iz bratstva Vujačić bilo je više kneževa. Prvi se, kao Riđanski knez, pominje Mirko koji se potpisao na ugovoru sa graditeljima Svetonikoljske crkve u Grahovu 16. II 1499. godine, koju su podigla bratstva: Antunović, Bulajić, Vujačić, Vučetić, Delibašić i Milićević. Zatim se pominju Sladoje, Vujadin, Todor čije je ime vezano za pogibiju djevojke u Maočićima i podignuti ”kameni krst” i odlazak za Rusiju gdje njegovi potomci i sada žive; knez Sladoje koji živi u Trešnjevu; knez Jakov; knez Pero; knez i vojvoda Jakov, od kada nastaje bratstvo Daković i poslednji grahovski vojvoda Anto Daković.

Od bratstva Vujačić razvila su se nova bratstva:

Popovići u Boki (Risan, Herceg Novi), Stevanovići i Cvijetići u Hercegovini (Nevesinje), Pešići u Goliji, Dakovići i Jakšići u Grahovu.

Iz Grahova se pripadnici bratstva Vujačić vremenom sele u mnoge krajeve zemlje i počinju se ponovo vraćati u ranije krajeve življenja, pa i na područje Vilusa. Prvi koji se doselio na Viluse bio je Gavrilo Markov sredinom prve polovine XIX vijeka (oko 1830), gdje se od njega razvilo šest pasova: Gavrilo, Sava, Gale, Ilija, Radovan i Nebojša. Od tada su se u Vilusima razvila 2 domaćinstva sa 25 članova do 1941. godine, a 1994. godine ima 3 domaćinstva sa 8 članova do 1945. godine nije bilo iseljavanja, ali je poslije otišlo 4 lica (Nikšić 2, Boku i Obrenovac 1) gdje su formirali svoje porodice. U isto vrijeme se, takođe, pripadnici bratstva naseljavaju u Maočiće i Riječane, od kojih je do 1941. godine bilo 17 porodica sa 98 članova, a 1994. godine imaju 9 domaćinstava sa 36 članova. Razvojem bratstva oni se dijele po ograncima. Vujačići u Vilusima pripadaju ogranku „Lučići”, a u Maočićima i Riječanima ograncima ”Aćimović” i ”Kutlače”.

Na rad u Ameriku pošlo je 7 lica, od kojih se vratilo 4 kao dobrovoljci 1912. godine. U I svjetskom ratu poginulo 1 lice.

Do 1941. godine u radnom odnosu bilo 2 lica, a poslije 1945. godinr ima ih sa visokom stručnom spremom 3, višom 1 i veći broj sa srednjom stručnom spremom.

VUČETIĆI

Rodoslov bratstva Vučetić nije obrađen i, koliko je poznato, nema pisanih podataka o njemu. Svi podaci se zasnivaju na predanju. Bratstvo Vučetić u Vilusima, i ostalim mjestima ranije Grahovske opštine, po predanju i „Rodoslovu bratstva Bulajić” potiču od Luke, čija je postojbina Kuči, a koji se naselio u Nudolu, MZ G rahovo. Kasnije su se raseljavali u Viluse, Grahovac, Zaslap i Osječenicu.

Prvi doseljenik Vučetića na Viluse bio je Draško, koji je u odnosu na Luku, vjerovatno, iz VII pasa i rođen oko 1730. godine. Zna se da je imao dva sina – Lazara i Petra, od kojih su Vučetići u Vilusima.

U listu ”Pobjeda” od 20. septembra 1964. godine izašao je članak: ”Najveći živi sovjetski vajar – potomak starih Nikšićana”, sledeće sadržine: U jednoj svojoj gramoti upućenoj Nikšićanima 1798. godine po serdaru Mini Lazareviću, tadašnji ruski car Pavle I izrazio je spremnost da primi nekoliko porodica iz ovog kraja i naseli ih u Rusiju, međutim, prilika se za t0 ukazala tek 1804. godine, kada su se 22 porodice iz okoline Nikšića preselile u Rusiju. Među tim iseljenicima bilo je i nekoliko Vučetića sa Vilusa.

Zanimljivo je da je jedan od potomaka tih Vučetića danas najpoznatiji sovjetski vajar Jevgenije Vučetić, koga smo prije izvjesnog vremena imali priliku da vidimo na televizijskoj emisiji ”Studio 13”. Tada je veliki umjetnik izrazio želju da posjeti zavičaj svojih predaka i da će to uraditi čim mu poslovi dozvole.

Jevgenije Vučetić trenutno radi na velikom mauzoleju u Volgogradu koji će biti najimpozantniji spomenik sovjetskim borcima palim u najvećoj bici Drugog svjetskog rata”.

Na osnovu navedenog moglo bi se zaključiti da je Draško imao još sinova, koji su najvjerovatnije sa svojom djecom odselili u Rusiju. Takođe se pričalo da su članovi porodice iz jedne omeđine (porušena kuća), koja još postoji u Radešinom koritu u blizini vode ”Građevina” Vilusi, davno odselili u neku drugu zemlju.

Od Draška, za koga se pretpostavljada je iz VII pasa, u Vilusima se razvilo još nekoliko pasova. Razvojem bratstva Vučetić, od Lazara i Petra, iz VIII pasa razvilo se četiri ogranka: Ilići (Mrdovići), Mirovići, Radovići i Ćirakovići.

Do prvih napuštanja rodnog kraja i raseljavanja došlo je u prvoj polovini XIX vijeka, kada su Aćim i Stojan Gligorovi odselili u Srbiju i njihovi potomci danas žive u više mjesta. Krajem istoga vijeka (1885) u Hercegovinu je odselio Šćepan Radov, pa njegovi potomci žive u raznim mjestima Bosne i Hercegovine. Druga iseljavanja su bila tek u XX vijeku. Miloš Mališin iz ogranka Ilića (Mrdović) 1903. godine seli u Balčak, Prokuplje i od njega je ostalo brojno potomstvo. On je 1918. godine poginuo u borbi sa Bugarima, a Đorđije-Đoko Milošev u Topličkom ustanku 1917. i Stanko Milošev, na Solunskom frontu, 1918. godine čije je ime upisano u knjizi ”Vitezovi Karađorđeve zvijezde” (str. 241). Sa Vilusa je 1938. godine odselilo još 6 porodica Vučetić – na Kosovo 2, u Nikšić 2 i Srbiju 2. Kao i drugi i Vučetići su odlazili na rad u Ameriku, pošlo je 12 (1900-1913), s tim što su neki išli i po dva puta. U vrijeme balkanskih i I svjetskog rata kao dobrovoljci su se vratila 3, a 6 poslije 1920. godine. U Americi su ostala i umrla 3 lica. Nijedan od njih nije imao porodice, tako da da-nas u Americi, sa Vilusa, nema nijedno domaćinstvo. Najviše je Vučetića napustilo rodni kraj 1945/1946. godine u vrijeme kolonizacije u Vrbas (Vojvodina) kada je pošlo 5 porodica.

Bratstvo Vučetić u Vilusima, relativno, je malo. Uoči II svjetskog rata (1938) bilo je 13 domaćinstava sa preko 90 članova, a sada (1993) ima 6 domaćinstava sa svega 20 članova, osim porodice Paja Savina (4) koja je sa Osječenice otselila poslije 1945. godine. Najviše domaćinstava Vučetić 1994. godine živi u Beogradu, zatim Nikšiću, Vrbasu, Vilusima, Herceg Novom, Prištini, Trebinju itd. Kontakti sa odseljenima u XIX vijeku se ne održavaju, bilo je malo slučajnih susreta. Susreti i veze se redovno održavaju sa iseljenim bratstvenicima u XX vijeku.

Iz bratstva Vučetić u Zaslapsko-Nudolsko-Dolovskoj četi bila su dva komandira čete – Novak Radov i Gavrilo Novakov, a komandir voda Milovan Radov je poginuo na Klobuku. Mnogi Vučetići sa dosta ponosa govore o Spasoju Mićovu Vučetiću, koji se istakao u borbi na Grahovcu (1858) za koga se priča da je pogubio Kadri-pašu u Grahovačkoj bici o čemu ima i članak u ”Slobodnoj misli” broj 372 od 20.10.1929. godine pod naslovom ”Ko je pogubio Kadri-pašu”. O tome događaju piše Jagoš Jovanović u „Istoriji stvaranja crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti”, a detaljnije Gojko Gobović u svojoj knjizi „Zapisi o zavičaju”. Knjaz Nikola mu je dodijelio novčanu nadoknadu u vidu penzije i poslao počasnu četu prilikom sahrane 1909. godine u Vilusima. Od Vučetića je u balkanskim i I svjetskom ratu poginulo 9, u II svjetskom ratu 7, dok je u logorima i zatvorima (1916-1918) umrlo 4, a od gladi i bolesti 14 lica.

Do 1941. godine u državnoj službi i radnom odnosu bilo je 6 lica i dva đaka gimnazije. Od 1945. godine je sa visokom i višom stručnom spremom 11 lica, i mnogo veći broj sa srednjom stručnom spremom i drugim kvalifikacijama.

Slave svetog Nikolu uz prisluženje Velike Gospojine.

DAKOVIĆI

Potiču od bratstva Vujačić koji su porijeklom iz Kuča. Krajem prve polovine XIX vijeka (1830) vojvoda Jakov Perov Vujačić donosi odluku da promijeni dotadašnje prezime i, po pradjedu Daku, uzme prezime Daković. S obzirom na ugled i ulogu Vojvode, kada se u to vrijeme riječ vojvodska morala poštovati i nije smjela poricati, većina potomaka kneza Daka prihvata rešenje vojvode Jakova i uzima novo prezime. Bilo je malobrojnih suprostavljanja, ali bez uticaja, kao što ni, kasnije, poziv plemenskog kapetana Akima Dakovića, da sve porodice koje su se odvojile od Vujačića ponovo vrate staro prezime, nije prihvaćen.

Vojvoda Jakov to rješenje je ozvaničio za vrijeme svojeg vojvodstva (1830), što znači u XIV pasu bratstva Vujačića. Po tome se Dakovići razvijaju u narednih pet pasova od vojvode Jakova.

Bratstvo Daković nastaje u Grahovu, odakle se njihovi bratstvenici počinju seliti i na ovo područje – Vilusi i Riječani. Doseljavaju drugom lovinom XIX vijeka, znači pripadnici prvog pasa bratstva. U Viluse i Broćanac doseljavaju Sava Jovanov sa sinovima Jolom i Nikolom. Jole Savin se prvo naseljava u Vilusima, iza crkve sv. Matija, pa je po njemu livada je živio dobila ime ” Jolov Do”. Kasnije oni sele u Broćanac, da bi se, njegov sin Đurica 1918. godine vratio u Viluse. Inače se svi Dakovići u evidenciji Broćanca. Pripadaju ogranku ”Jovanići”. Do 1941. godine u Broćancu je živjelo 7 porodica sa 48 članova, a 1994. godine ima ih 5 sa 9 članova.

Istovremeno se Dakovići naseljavaju u Riječane, gdje je u Bećirovo polje i šire imao svoje imanje i vojvoda Anto Daković, a kasnije kapetan Akim. Tu su se naselili sinovi Laka Perova i sinovi Blagoja, Đura, Lazara i Rada Aćimova iz prvog pasa Dakovića. Prvi pripadaju ogranku „Lakovići”, a drugi ogranku „Aćimović”, od njih su se neki kasnije naselili u zaselak Maočići. Porodica Mija Đurova vraća se u Grahovo, da bi kasnije Gojko Mijov došao u Viluse na tazbinsko imanje. Njihovi očevi Blagoje i Đuro ginu u borbi protiv Turaka u Čelini (Grahovo) 1853. godine. Prije balkanskih ratova bilo je 20 porodica Dakovića, a početkom 1941. godine u Riječanima i Maočićima živi 11 porodica sa 72 člana, dok ih je 1994. godine 7 sa 17 članova.

Početkom XX vijeka na rad u Ameriku pošlo je 8 Dakovića, od kojih su se kao dobrovoljci 1912. godine u prvi balkanski rat vratilo 6, jedan se utopio pod Medovom. U prvom svjetskom ratu poginulo je 6 Dakovića, a u II svjetskom ratu 4.

Kolonizirano u Vrbas, Vojvodina iz Riječana i Maočića 3 porodice sa 25 članova.

Slave svetog Nikolu sa prisluženjem Petrov-dana.

VUJIČIĆI I VUKALOVIĆI

Selo Dolovi naseljavaju tri bratstva – Vujičići, Vukalovići i Kapori, koji su se vremenski različito doseljavali. Najstariji stanovnici su Vujičići, koji su se doselili od približno, prije, 300 godina iz sela Zaslap, MZ Grahovo.

Vujičići i Vukalovići imaju isti korijen i potiču od jednog rodonačelnika čije ime nije poznato. Po predanju su porijeklom iz Šobajića, Crna Gora, gdje je živelo sedam brata, koji su u XII vijeku pobjegli od Turaka i najprije se naselili u Zagaraču, zatim prešli u Dobru Goru (Cuce) gdje je poginuo jedan od braće – Živko čija porodica tu ostaje da živi. Od njih se razvilo novo bratstvo Zviceri, koji su svoje prezime uzeli po brdu Zvizda, a ne po ženi Živkovoj, kojoj nije ni bilo takvo ime, kako se u našem kraju priča. Ostala braća prelaze u Hercegovinu i naseljavaju se u Grančarevu (Lastva kod Trebinja), gdje su se poslije izdijelili i pošli da žive u raznim mjestima, po kojima su se razvila nova bratstva: od Vujice Vujičići na području Grahova, selo Zaslap i Dolovi; od Vukala Vukalovići na području Zupci, Trebinje i kasnije Dolovi; od Vučura Vučurevići na području Zubaca od Ilije Ilići na području Krivošija; od Miloša Miloševići u Dobroti i Riocu, rejon Kotora i od nepoznatog brata Vodovari na području Krivošija.

Priča se da su im u rodu i Čupići, koji žive u Zagaraču.

Svi slave krsnu slavu sv. Petka, što znači da su u neposrednom srodstvu, dok Zviceri u Cucama prihvatili krsnu slavu sv. Jovan, koja se tamo najmasovnije slavi.

VUJIČIĆI

Razvili su se od Vujice i najprije naselili u selu Zaslapu, MZ Grahovo, kojih su se neki njihovi potomci preselili na Dolove. U bratstvu se od Vujice narodilo 11 pasova: Vujica, Tomo, Mato, Mijat, Jakov, Krsto, Vaso, Mile, Marko, Dragan i Mile, a na Dolove su doselili pripadnici četvrtog ili petog pasa. Tokom prošlog i ovog vijeka sa Dolova je bilo više pojedinačnih odlazaka u druge krajeve ili bliže gradove uglavnom iz ekonomskih razloga. Na rad u Ameriku, početkom XX vijeka, pošla su 4 lica od kojih se jedan vratio kao dobrovoljac u balkanske i I svjetski rat. U1945. i 1946.godini U Vrbas (Vojvodina) je koloniziralo 10 porodica sa 66 članova, od kojih se odmah vratilo 13 članova. Teški uslovi života, kao što je navedeno, i ove bratstvenike je prisiljavalo na napuštanje rodnog kraja u potrazi za boljim uslovima života. Tako je do 1941. godine u državnoj službi bilo 11 bratstvenika (oficira JV 2, podoficira JV 4, žandara 1, službenika 2, zanatlija 2). Od 1945-1994. godine bratstvenika, rođenih u Dolovima, sa fakultetom ima 4, sa višom spremom 9 i veći broj sa srednjom spremom i drugim kvalifikaci- jama. Ima i jedan doktor nauka.

Bratstvo se dijeli po ograncima: „Bajovići”, ”Lazovići”, ”Mijatovići” i ”Obrenovići”. Do 1941. godine u Dolovima je živjelo 26 domaćinstava bratstva Vujičić sa 139 članova, a 1994. godine imaju 4 domaćinstva sa 17 članova.

U balkanskim i I svjetskom ratu iz bratstva je poginulo i stradalo 22 lica (str. 259), a u II svjetskom ratu je poginulo i stradalo 18 lica (str. 262), od kojih samo iz porodice Rista Trivkova šestero: Risto, strijeljan od Italijana u Zabjeli, Podgorica; Krsto, Vaso i Dušan, poginuli juna 1943. godine na Sutjesci, a odmah zatim i Zorka kod Sarajeva i Ljubica Vasova umrla od maltretiranja u italijanskom zatvoru.

Među bratstvenicima Vujičić potrebno je zabilježiti imena Stevana Danilova, sa sinom Danilom, i Zdravka Danilova kao istaknute sportske aktiviste i članove PSD „Javorak” Nikšić.

Stevan, Zdravko i Danilo pripadaju svim sekcijama (planinarska, gorska služba i sportska orjentacija) PSD’”Javorak”, osnovano 1950. godine, u kojima su se posebno isticali. Stevo i Zdravko od 1960. godine, a Danilo kasnije, učestvuju u osvajanju mnogih vrhova poznatih planinskih vijenaca Azije i Evrope, između kojih: Mont-Blan, Grz-Glokner, Moste-Roze na Alpima u Austriji, Olimp u Grčkoj; Rilu i Pind u Bugarskoj; Triglav, Durmitor i sve značaJnije vrhove u Jugoslaviji, a Zdravko i Danilo Ararat, a Danilo Akonkagvu, Pamir i Druge. Zajednički ili odvojeno učestvuju u mnogim teškim i po život opasnim poduhvatima gorske službe, posebno, na teritoriji Crne Gore spašavajući ljudske živote i drugo iz dubokih jama i do 120 m u Goliji, obroncima planine Orjen, Moračkim planinama; dubokom kanjonu Komarnice visokih i do 350 m, rijeke Morače 1976,1986 i 1988. godine i rijeke Tare. Učesnici su akcija spašavanja 1968. prilikom udesa helikoptera u planini Zla Gora i na Ostroškim Gredama i teškoj avionskoj nesreći na Maganiku 1978. godine, kao i prilikom pronalaženja slovenačkih alpinista 1973. godine lavinom zatrpanih na Prokletijama. Puno doprinose razvoju društva. Učestvovali su gotovo u svim republičkim i državnim takmičenjima. Stevo je bio dugogodišnji prvak Crne Gore i visoko kotirao na državnom takmičenju. Zdravko je sa svojom ekipom 1978. osvojio prvenstvo države, a Danilo čije je ime upisano u knjizi ”Ko je ko u Crnoj Gori”, izdata 1993. je 10 puta prvak Crne Gore, 1989. godine prvak države i član državne reprezentacije na takmičenju kod Zagreba i dobitnik je Srebrne značke planinarskog saveza Jugoslavije.

U PSD su se rano uključili – Stevo (1939) i Zdravko (1940) 1960. godine, oba zanatlije, rođeni U “Ilusima, a žive u Nikšiću i Danilo (1960), privatni preduzetnik, Nikšić (Podaci korišćeni iz dokumentacije PSD „Javorak”, Nikšić).

VUKALOVIĆI

Vukalovići, nastali od Vukala, i Vučurevići, od Vučura, zajednički su se naselili u selu Zupce iznad Trebinja. Ovoj grupi Vukalovića pripadao je vojvoda Luka Vukalović, koji se isticao u više borbi i ustancima 1852/1853, i 1857/58 i 1861. godine protiv Turaka. Zbog sukoba sa crnogorskim dvorom 1862 godine vojvoda Luka odlazi u Srbiju, zatim 1865. godine u Rusiju i sa dva sinovca se naseljava u rejonu Odese gdje je i umro, kao i vojvoda Anto Daković iz Grahova. Kada je prije desetak godina u Jadransko more uplovila ruska flota dva njena oficira Vukalovići, potomci vojvode Luka, dolazili u Jazinu MZ Lastva i tražili da se njihovim drugim dolaskom svi sakupe radi viđenja.

Pošto je Luka pošao u Rusiju mostarski paša želi da se osveti njegovim bratstvenicima i nastoji da uhvati popa Vukala Vukalovića. Poručuje mu da dođe kod njega u Mostar gdje će mu dati dobro imanje na korišćenje. Pop Vukale zna da je to prevara i daje mu do znanja da će doći, s tim da mu bez pratnje paša pošalje nekoliko konja radi pregonjenja stvari. Kada je dobio konje pop Vukale sa porodicom i stvarima umjesto za Mostar odlazi u Grahovo, Crna Gora kod kapetana Akima Dakovića. Od njega traži da se naseli u Grahovu. Kapetan mu daje predlog da se umjesto na Grahovo naseli u selo Dolove gdje mu žive i braća Vujičići, što to rado prihvata. Tu se pop Vukale povezuje sa Krstom Jakovovim Vujičićem, kupuje jednu dolinu i podiže kuću 1877. godine. U Dolovima se od popa Vukale narodilo još pet pasova: pop Vukale, Ćuro, Jovan, Novica, Petar iMiloš, ali je uvijek, kao i sada bilo samo jedno domaćinstvo, koje se nikada nije dijelilo. Do 1945. godine u tome domaćinstvu je bilo 10 članova, a 1994. godine 2. Iz toga domaćinstva, prije 1920. godine, odselila je jedna porodica (Petar Popov) u Viluse, a zatim oko 1930. godine u Trebinje da bi kasnije 6 njenih članova otišlo na rad u druga mjesta, većinom Beograd.

U balkanskim i I svjetskom ratu poginula su 2 bratstvenika, koliko i u II svjetskom ratu.

U državnoj službi i drugim poslovima do 1941. godine bilo je 8 lica (oficira 2, žandara 1, službenika 3 i trgovaca 2), a poslije 1945. godine ima veći broj sa srednjom stručnom spremom.

Slave svetu Petku sa prisluženjem Nikolice.

DRAGANIĆI

Obrađenih materijala o nastanku i razvitku bratstva Draganić nema. Neki pojedinačni podaci evidentirani u naučnim radovima nisu međusobno povezani i ne ukazuju na njihovu vezu sa sadašnjim bratstvom. U knjizi ”Stara Crna Gora”, dr Jovan Erdeljanović, na strani 741, piše: „Na Izvorima, Cuce očuvana je uspomena na negdašnje bratstvo Draganić”. Drugih objašnjenja nema, sem što je kroz svoja ispitivanja Nikola Draganić iz Nikšića, došao do saznanja da su neki ili većina njih prešli na islam.

Takođe, u proglasu F.1220, Kotor, 18. februara 1769. godine u spisku okrivljenih protiv države, između 24, pominje se i Stanco Vusov Draganich iz opštine Pobori, u kome se navodi: ”Svi uhapšeni biće, po nalogu komo za naoružanje, poslati na robiju u trajnosti od 10 godina na galije na galije naše Sinjorine kao veslači sa okovima na nogama, a u slučaju nesposobnosti (nemoći) provešće 20 godina u zatvoru”.

Ili u knjizi „Hajduci u Boki Kotorskoj od 1648-1718”, CANU, 1988, dr Miloš Milošević, u spisku hajduka koji jamče jedan za drugoga pred vlastima (S.L.-S.D. 1686-1687) pominje i priježa Milutina Draganića, a na str. 550-551 iste knjige harambaše i hajduci Grahova i Dvrsna pišu vanrednom providuru Pijetru Dondu (Grahovo, maja 1691) o napadu Pivljana: ”Najprije nam Pivljani posjekoše, iz Risna našeg vrlog viteza i poštenog arambašu Ostoju Delibašić, pak posjekoše harambašu Milutina Draganića i s njime posjekoše još tri hajduka”. Daljih istraženih opštih ili pojedinačnih podataka nema.

Prema predanju i podacima Nikole Draganića – Draganići su živjeli u Sutorini iznad Herceg Novog. Koliko ih je bilo i u kakvim vezama sa današnjim Draganićima nije poznato. Oni su, navodno, ranije pripadali Dubrovačkoj republici, koja je taj dio zemljišta otkupila od Nemanjića. Ostali su tu da žive i zadržali svoje prezime, s tim što su primili katoličanstvo.

Jedna porodica ili grupa Draganića zvani „Tozluke” nijesu htjeli primiti katoličanstvo i preko hercegovačkih brda tokom XIII vijeka odlaze da žive u Aranđelovu (Nudo). Tamo su, po priči, podigli crkvu svetog Aranđela Mihaila o čemu je pričao i pokojni Gojo Draganić, po kazivanju popa Stevana Savina Bulajića. Draganići su kasnije pod pritiskom Turaka došli u Viluse polovinom XV vijeka i govori se da su im u to vrijeme Turci oduzimali malu djecu oba pola. Tradicija govori da je u Vilusima živio knez Draganić, nepoznatog imena, čija se kula nalazila u ”Zanogi”, zapadno od crkve sv. Matija, i da je bio gospodar cijele teritorije između Korjenića, Zagore, Riječana i Petrovića. Na to se ukazuje i u zapisima predaka Andrijaševića i Kešeljevića, koji su se krajem XVI i početkom XVII vijeka, po njegovom odobrenju, i davanju dijela zemlje (pola Vilusa, Riječana, Balosavai Patroševine) naselili u Patroševinu – Borčin Do. Navodi se da je knez bio vrlo bogat i da je od stoke imao više od 1.000 brava, radi čega je bio u stalnom trgovačkom odnosu sa Dubrovčanima.

Još je u sjećanju dio guslarske pjesme o knezu Draganiću, koji se odnos na njegovu kćer, što potvrđuje te dokaze:

”Jel istina Draganiću kneže
Jel istina što pričaju ljudi
Da ti imaš prelijepu kulu
Više kule bogomolju crkvu
A pod kulom zelenu livadu
Na livadi 1.000 ovaca
A u kuli lijepu djevojku
Da je ljepše u krajini nema…”

Govori se da je bila zaprošena od Baja Pivljanina za njegovoga rođaka, ali da ju je tražio i jedan Turčin. Pošto se nijesu mogli dogovoriti postave dva nakita, pa čiji odabere da toga bude. Slučajno je djevojka odabrala nakit Turčina. Čim je to čuo Bajo Pivljanin došao je kod kneza i pitao djevojku kako je nakit birala. Ona mu je to rukom pokazala, a on joj mačem odsjekao ruku.

Jedna grupa Draganića, Elezovića i Nenadovića, ranijih stanovnika ovoga kraja u to vrijeme, zanoćila je u Draganića vrtini (zgrada sjeverno od kneževe kule za oko 200 metara) gdje su ih Turci iznenadili, napali i skoro sve posjekli. Pojedini koji su se spasili, navodno, su pobjegli u Liku, Slavoniju, oko Konjica u Hercegovinu i Bijelu Crkvu i od njih su se razvile nove porodice. Pretpostavlja se da se od ovih Draganića u Lici razvilo novo bratstvo od kojih je njihov potomak poznati svjetski naučnik Nikola Tesla.

Ubistvom ovih Draganića njihove četiri žene sa djecom, kasnije udovice, uspjele su da pobjegnu u planinu Bijela Gora (MZ Grahovo) gdje su imali svoju zemlju, i tamo su živjeli oko godinu dana. Poslije su se ponovo vratile u Viluse, prodale zemlju Bulajićima, a one odselile na Draganića torine u selo Petroviće. To bi najvjerovatnije moglo biti krajem prve polovine XIX vijeka kada su se Bulajići-”Popovići” vratili iz Grahova, kupili zemlju o kojoj se govori, i ponovo naselili u Vilusima.

Podataka, kako je navedeno, o porijeklu i razvoju bratstva i nasledstvu kneza Draganića po pasovima i koliko ih ima do sada nema. Poznato je samo poslednjih osam pasova, mada se i kod njih neznaju potpune i tačne veze.

Pominje se Todor sa dva rođaka iz iste generacije – Ilija i sin Todorov Rade, čije su bile četiri pomenute žene-udovice. Od njih su se razvila četiri ogranka: od Todora – ”Todorovići”, od Ilije – ”Ilići”, od Koja – „Kojovići” i od Rada- „Radovići”. Svi su se naselili u Petrovićima. Dvije porodice – Gojo i Anto Jevtov preselili su se prije 100 godina u Viluški Broćanac. Tu su kasnije stalno živjeli i 1941. godine su imali 16 članova, a 1994. godine ima 1 porodica sa 5 čla- n°va. Ostali su se raselili u druga mjesta.

U knjizi ”Banjani”, Svetozar Tomić, Beograd, 1949, str. 366 o Draganićima piše:

„Draganići (12 kuća) su, po priči Rada Ilina Draganića iz Petrovića, odselili u Nudo, Korjeniće, i tu podigli crkvu sv. Arhanđel Mihailo, zatim preselili u Viluse, odakle su prebjegli u Petroviće. Nastanili su se na Drijenu, gdje i danas žive. Draganića ima u Rusiji, Srbiji, gdje su poslednji odigli 1904. godine, kao i u Hrvatskoj”.

U srezu Karlovac, Zagrebačka oblast, ima selo Draganić čiji se stanovnici prezivaju Draganići i pripadaju obadvjema hrišćanskim vjerama. Dr Konstantin Draganić, direktor gimnazije u penziji iz Zagreba je porijeklom iz toga mjesta. On je pravoslavac i govori da su se njihovi stari doselili sa juga iz Crne Gore ili Hercegovine kao uskoci. Kretali su se na sjever ispred Turaka. Tu su se zadržali i čitav kraj zauzeli. Sada ima sedam naselja oko Draganića sa istim imenom: Draganićka Dubrava, Goljak, Guci, Lug, Mizljak, Vrh i Gradište sa blizu oko 400 domova u Hrvatskoj koji su bili pravoslavci, pa su kasnije jedni primili rimokatoličku vjeru, jedni prešli u unijate, a jedan dio ostao i dalje u pravoslavlju.

Postoji i drugo predanje, koje nije dokazano, da Draganići pripadaju istom rodu sa Elezovićima iz Podljuti kod Velimlja, koji su došli iz Stare Srbije u Grahovo, pa na Viluse, a odatle u Petroviće.

Za vrijeme boravka u Vilusima Draganići su, davno ranije, podigli crkvu svetog Matije, koju su slavu slavili, a prisluživali Aranđelovdan.

JAKŠIĆI

Između 1825-1835. godine u Grahovo je dobježao iz Korita (Gacko) Todor Jakšić sa pet sinova zbog krvi i naselio se u rejon prema Dragalju, koji nije bio pod kontrolom Turaka. Kada je za njega saznao vojvoda Jakov Daković pozove ga da dođe u Grahovo i naseli ga u blizini Dakovića pećine. Da bi krio svoj trag i izbjegao odgovornost zbog ubistva Turčina Todor Jakšić promijeni prezime. Pošto je bio običaj da pojedine porodice i mala bratstva uzimaju prezime većega on odluči da uzme prezime Vujačića i zadržava ga sve do 1860. godine. Tada Jakšići ponovo vraćaju svoje staro prezime, što potvrđuje i predanje Vujačića da su u to vrijeme Jakšići nastali od njih.

Živjeli su u Grahovu. Od tri Todorova sina (Gligora, Grujice i Goluba) narodio se veliki broj muških potomaka, dok je četvrti (Boško) poginuo mlad, a peti (Pejo) nije imao muškog poroda.

Računajući od Todora iz treće generacije Jevto Gligorov sa tri sina (Gligor, Božo i Mićun); Rade Grujičin sa dva sina (Đuro i Nikola) i Ramo Grujičin sa sinom Đokom oko 1880. godine preseljavaju u Riječane i Maočiće, gdje ostaju da žive. Poslije se narodilo još 4 pasa, što je sa Todorom skupa 8: Todor, Gligor, Jevto, Gligor, Špiro, Gašo, Žarko, Ivan. Od njih je jedan odselio u Ameriku (Tomo Jevtov) gdje je i umro.

Do 1941. godine bilo je u Riječanima i Maočićima 5 porodipa sa članova, a 1994. godine ima 1 porodica sa 5 članova. Ostali su se raselili u druga mjesta, ali su svoja imanja zadržali. U Grahovu je 1941. godine bilo porodice sa 14 članova, a 1994. godine ima 1 porodica sa 3 člana.

Slave svetog Nikolu sa prisluženjem Petrov dan.

JANIČIĆI

Janičići potiču od Bakoča, koji su u Broćanac doselili iz župe nćelovo (Vrm), Hercegovina, oko 1695. godine. Prezime su dobili po Janici, porijeklom od Vodovara, iz Krivošija, udatoj za Miloša Bakoča, koga su Turci, kao hajdučkog harambašu, uhvatili i pogubili na Omotiću (Nikšićke Rudine) početkom XVIII vijeka.

U Broćancu je živio i Milošev brat Panto, koji je, po zahtjevu, skovao sablju Klobučkom dizdaru. Dizdar je probajući sablju želio da posiječe drvo. Nije uspio, pa se obratio Pantu: ”Rajo, kuj novu sablju ova ne valja!” Na to mu je Panto odgovorio: ”Pošto tebe ne valja meni valja” i uzme sablju i posiječe glavu dizdaru. Poslije ovoga događaja odmah je pobjegao kod Mlečana u Herceg Novi. Tamo se pojavi neki Arapin koji je tražio da mu izađe na megdan dužd mletački. Umjesto njega prijavi se Panto i posiječe Arapina, radi čega dobije za nagradu dio zemljišta kod Morina, gdje se kasnije razvilo selo Bakoča.

Janica 1717. godine dobije tapiju od paše Rizvanbegovića za agaluk Broćanca kao protivuslugu za zamjenu zarobljenika između Turaka i njenog sestrića Nikca Đukanova Tomanovića, zvanog Nikac od Rovina koji ih j e bio zarobio u bici kod Trnjina 1717. godine. Imala je četiri sina: Radula i Paja od kojih se razvilo bratstvo Janičić, Sekula koga su Turci kao čobanina ubili u jedanestoj godini i Đukana koji se nije ženio. Od Radula se razvilo sedam pasova: Radule-Joko-Stanko-Šćepan-Ilija-Savo i Rade, kao i od Peja: Pejo-Pajo-Risto-Đuro-Miloš-Pavle-Vasilj.

U 6. generaciji, po muškoj liniji, od Janice je bilo 104 potomka pod vojnom obavezom.

Razvojem bratstva izvršena je podjela po ograncima sa prizivima, pa su od Radula (Radulovića): ”Stankovići”, ”Bajovići”, ”Vukadinovići”, a od Peja (Pejovića): ”Lakovići”, „Ristovići”, ”Lučići”. Od njih je do 1941. godine bilo 38 porodica sa 183 člana, a 1994. godine 24 porodice sa 97 članova.

Tokom XIX i XX vijeka iz Broćanca se iselilo više porodica Janičić, najviše iz ekonomskih razloga. Tako su braća Todor i Anto Tešanović iz III pasa i Vasko Antov iz IV pasa 1879. godine odselili u Hercegovinu (Ljubomir) kao i Blagoje Božov, a 1885. godine Blagoje Bajov sa 6 članova porodice u Krtok, (Prokuplje, Srbija). U XX vijeku to iseljavanje je nastavljeno. Iz IV pasa porodice Đoka Jokova preselila se u Petroviće, a u Srbiju poslije 1908. godine porodice Sima Lazareva i Blagoja Krstova u Krtok, Prokuplje, dok je 22. godine na Kosovo odselilo 7 porodica (Đorđije Šćepanov, Obren Šćepanov, Gojk0 Nikolin, Vaso Boškov, Kosta Pajov, Luka Stankov sa 7 sinova – Gajo, Petko, Mijajlo, Nikola, Mića, Blagoje i Stevan i Boško Đokov koji se poslije 3 godine vratio) sa oko 30 članova i naselile se u Komorane, Obilićevo. Kolonizacijom u Vrbas, Vojvodina 1945/1946. godine pošlo je 5 porodica sa 26 članova.

Prije Janičića u Broćancu su živjela bratstva Draganić i Uljarević. Još se pominje ”Uljarević gradina” ispod koje se nalazi gustijerna, zvana ”Gušćerina”, 90 m3 vode. Prilikom njenog čišćenja 1910. godine nađeni ga, drveni predmeti – kabao, korito i diple. Priča se da su Uljarevići, iz ovog kraja, odselili u Crkvice krajem XVII vijeka.

Među bratstvenicima se pamti ime Rista Pajova Janičića, hajdučkog harambaše ”ajoša”, po uspješnom lagumanju mušira Ahmeta Puzića 1752. godine, koji je sa četom Turaka pokušao da sruši i opljačka manastir Kosijerevo, zadužbinu Nemanjića, obnovljeni grčki motiv koji je počeo graditi car Konstatin u vrijeme odvajanja istočne i zapadne crkve. Risto je zakopao lagum i mušir je smrtno ranjen. Od tada Turci više nijesu napadali manastir, a narod ovu akciju opjevao;

”Sa Broćanca Rista Janičića,
što laguma careva mušira
kod slavnoga srpskog manastira,
sa pomoći Mitra brata svoga
te smakoše zlumćara toga”.

Luku Stankova (1851-1920), koji se istakao u mnogim borbama protiv Turaka, posebno u Dugi, na Vučjem Dolu i kao ”ajoš”, Knjaz Nikola je odlikovao „Obilića medaljom” i poklonio mu pištolj, što je figurativno uklesano na njegovom spomeniku u broćanačkom groblju. Kao kmet Vilusa godišnje je išao na Cetinje po platu oficira i drugog administrativnog osoblja kapetanije Grahovo.

Iz bratstva Janičić u balkanskim i I svjetskom ratu poginulo je 6 bratstvenika (str. 259), u II svjetskom ratu 12 (str. 262). Na rad u Ameriku početkom XX vijeka pošlo je 19 lica (str. 252), od kojih su se kao dobrovoljci vratili 1912-1915. godine 13.

Do 1941. godine iz bratstva je bilo u državnoj službi i drugim radovima 6 lica, koliko ih je bilo sa penzijom i invalidom. Poslije 1945. godine ima 38 lica sa visokom i višom spremom od kojih i jedan doktor nauka i veći broj sa srednjom spremom i drugim kvalifikacijama.

Slave Aranđelov-dan sa prislavom sveti Luka.

KANDIĆI

Vode porijeklo od Draganića, odnosno od Kande, udovice kneza Srđana Draganića, rodom iz bratstva Bulajić (ogranak „Pašajlići”), polovinom XVIII vijeka.

Po predanju su njihovi potomci – sinovi ili unuci po Kandinom imenu uzeli prezime Kandići. To je vjerovatno moglo biti početkom prve polovine XIX vijeka. Dajica je prvi rodonačelnik Kandića i od njega se narodilo j0 6 pet pasova, ili ukupno šest: Dajica, Stojan, Janko, Damjan, Zarije i Danilo.

Kandići još žive u Hercegovini (Nevesinje), a ima ih i u Drobnjacima, Pivi (Stabna) i Srbiji (Crna Trava), a koliko su međusobno povezani nije ispitivano. Smatra se da su Kandići u Broćancu najbliži sa Kandićima iz Drobnjaka.

Na rad u Ameriku poslije 1900. godine išao je jedan bratsvenik, koji se vratio kao dobrovoljac u I balkanski rat 1912. godine. U I svjetskom ratu poginuo je jedan bratstvenik.

Do 1941. godine u Broćancu su živjele dvije porodice sa 16 članova, a 1994. godine imaju tri porodice sa 15 članova. Svoje selo je 1930. godine napustila jedna porodica (Simo Damjanov) i pošla na Kosovo (Dečani), aod 1945. godine je preselila u Pančevo.

Prije 1941. godine u radnom odnosu bilo je jedno lice, a od 1945. godine je sa fakultetskom spremom 4 lica i više sa srednjom stručnom spremom i drugim kvalifikacijama.

Slave svetog Aranđela sa prisluženjem svetog Matije, što još više pokazuje njihovu povezanost sa bratstvom Draganića.

KOVAČEVIĆI

Obrađenog rodoslova bratstva Kovačevići nema, mada je poznato da se radilo na njegovom izučavanju. Radi toga će se pri obradi osnovnih podataka o porijeklu i razvoju bratstva Kovačević koristiti predanja i zapažanja bratstvenika, koja ne mogu da budu potpuno vjerodostojna.

Predanje govori da Kovačevići starinom potiču iz Bosne. Njihov dolazak na ovu teritoriju je različito opisan. Po nekima je preko Srbije, po drugima preko Kosova ili Hercegovine.

Jevto Dedijer u knjizi ”Hercegovina”, 1910, str. 209, piše: ”Kovačevići su starinom iz Jajca, a kako pričaju seljaci, potomci su Vuka Brankovića. Odatle su preselili na Grahovo, gdje su devet brata načinili crkvu sv. Đorđa i Arhangela Mihaila. Danas ima u Crnoj Gori oko 200 kuća. Ima ih u Nevesinju, Gacku, Stocu, Mostaru, Županjcu i Lijevnu. Oni su doselili iz Grahova prije oko 200 godina u Ranikuće, zatim Rogače i Ključane”. On pominje Romoviće, koji su najstariji od postojećih prodica, a da su starinom Zaslapa (Grahovo) od bratstva Kovačevića.

Ima mišljenja da oni potiču od Loznice pa da su preko Bosne i Hercegovine (Srđevice, Nevesinje) doselili u ove krajeve i, navodno, ponovo selili prema Hercegovini. Kovačevići su vrlo razgranata porodica i ima ih svuda. Prema Jovanu Cvijiću, žive u Valjevskoj eparhiji, G. Lajkovac i Berkovac, čiji su preci doselili iz Drobnjaka. Slave Đurđev-dan, a u Bobojićima iz Bosne koji slave Đurđev-dan i sv. Panteliju.

Po neutvrđenim podacima se govori da su tri brata doselila u Vignjište, Vilusi, gdje se i sada uočavaju kućne omeđine. Kasnije je jedan od njih poša0 u Krivošije i dalje u Liku, a drugi u Cerovice, Nikšić od kojih su, navodno Cerovići. Smatra se da su prezime Kovačević prihvatili po kovačkom zanimanju nekoga od njih.

Neki kao prvog rodonačelnika Kovačevića smatraju RADA, koji je imao sina Savu. Međutim, po stablu izrađenom od profesora Mitra popova Kovačevića, koji je radio na izučavanju bratstva, kao rodonačelnik se pominje SAVA, koji je imao dva sina – Jovana i Jovicu.

Od Jovana se razvio ogranak sa prizivom ”Mizare”, kojih ima osam pasova. Jovica je imao sina Petra, a on tri sina: Ivana, Janka i kneza Milutina u IV pasu.

Od Ivana su Ivanovići, od Janka se razvija ogranak „Janković”, a Milutin ima četiri sina: Jovana, Marka, Sima i Todora po kojima se u daljem potomstvu bratstvo Kovačević u cjelosti prati i po njihovim sinovima dijeli po ograncima: Peja Jovanova „Pejovići”, Ćira Jovanova ”Jezdovići”, Šajina Markova „Šajinovići”, Vuka Markova ”Vukovići”, Miloša Simova „Miloševići”, Dejana Simova ”Dejanovići”, Goluba Simova ”Golubovići”, Ilije Todorova ”Ilići”, Bogdan i Đukan Todorov nijesu imali muški porod.

Ima mišljenja da je prvi rodonačelnik Kovačevića Jovan Kovačević, koji je u XVIII vijeku sa Riđanskim knezom Dakom Vujačićem prisustvovao Zboru glavara Crne Gore (1748) kada je Riđansko pleme primljeno u sastav Crne Gore, što je vremenski malo vjerovatno. Da li je on prvi rodonačelnik Kovačevića ili je rodonačelnik grupe ogranaka ”Pejovići” i ”Jezdovići”, nije utvrđeno, ali se kod bratstvenika prihvata druga pretpostavka.

Svi pripadnici navedenih ogranaka sem ”Golubovići”, žive u mjestima Vilusi, Okolišta, Podbožur, Spila i zaselak Maočići. Kao bratstvo je u većini navedenih mjesta najbrojnije. Na ovu teritoriju su se doselili ispod Brankovice, Grahovo početkom XIX vijeka. Najprije su se naselili u Vilusima i Spili (Brajkovići, Krezubovac), a katuništa su imali u Rušticama, ožurovo Brdo i Podbrdo do Klenka. Tada se među njima naseljavaju i poznati Ratnici bratstva Kovačević – barjaktar Miro Markov na Božurovo Brdo; Sava Matov u Crne Kamenice; Drago Obrenov na Široki Do;Đoko Šajinov na Malo Brdo i drugi. U Spili su, kao starije stanovnike, zatekli pripadnike bratstva Rutešić. U selima Nudo i Zaslap i pojedinačno na Grahovac, MZ Grahovo žive pripadnici ogranka ”Romovići”, koje Jevto Dedijer pominje u knjizi Hercegovina”.

Prema podacima bratstvenika od Milutina se po ograncima razvilo 8-10 pasova, što odgovara ograncima ”Janković” i ”Mizare”. Inače, ako se uzima u Vezasa, navodno, prvim rodonačelnikom Savom (Radom) onda bi ukupno imali 12-14 pasova. Ogranak ”Jankovići”, u odnosu na ostale, je najbrojniji ponovo se dijeli na manje podgrupe, što je interesantno za tu grupu bratstvenika.

Na ovom području do 1941. godine živjela su 92 domaćinstva sa 555 članova bratstva Kovačević, a 1994. godine ima ih 50 sa 140 članova.

Slave Đurđev-dan sa prisluženjem sv. Matija. Bratstvenici Kovačević i Andrijašević slave istu krsnu slavu i međusobno se ne uzimaju (žene). U Hercegovini, izgleda, postoji tradicionalni dogovor da se slavljenici Đurđev-dana međusobno ne uzimaju. Da li je to razlog i u ovom slučaju nije poznato.

Među brojnim bratstvenicima Kovačević bilo je ranije, a ima i s više znamenitih ličnosti koja su uticala na ugled bratstva u cjelini. Pisac članka „Zaslužni za otadžbinu” (Slobodna misao) između ostalog navodi: ”Među porodicama koje naseliše krvavo Grahovsko polje i brda, poznata je i čuvena porodica Kovačević. U istoriji borbe Crne Gore i Hercegovine porodica Kovačević je dala veliki broj boraca, koji su davali svoje živote za narodnu slobodu i našu ujedinjenu državu – Porodica Kovačević mogla bi nabrojiti stotine svojih ratnika kojima bi se mogli ponositi”. Iz ranijeg vremena su u sjećanju Rade Đokov i Drago Obrenov, koji je četovao punih 30 godina i proslavio se kao hajduk i harambaša. Istican je i komandir Nikola Andrijin, koji je 40 godina komandovao Grahovsko-Rudinskim bataljonom u kome se nalazila i četa Kovačevića.

Pomjeranje bratstvenika Kovačević sa ovoga područja, kao i ostalih, bilo je neprekidno. Tako je u Srbiju krajem XIX i početkom XX vijeka odselilo više desetina porodica, a na Kosovo, poslije 1922. godine, 8 porodica. Početkom XX vijeka na rad u Ameriku pošao je 47 bratstvenik, od kojih su se, kao dobrovoljci, u balkanskim i prvom svjetskom ratu vratila 29. Između četrdeset otišlih u Ameriku bio je i Krsto Trivkov iz Vilusa, koji je kao dobrovoljac američke vojske pošao 1916. godine u Francusku i poginuo na Verdenu, gdje je njegovo ime upisano na spomeniku palih ratnika Verdena.

Jedan od iseljenika je i Petar Blagojev koji je pošao 1910. godine u Galveston. Kasnije mu se pridružila i žena Rista rođena Vujačić i oni su izrodili 12 djece među kojima je deveto dijete Velimir, koji je česti gost svoje zemlje i sela Spile, rodnog kraja svojih predaka.

O episkopu Hristiforu i njegovoj izjavi ”Srbi u Americi su jedinstveni u tome da Kosovo i Metohija moraju da ostanu u sastavu srpske države” je pisano u listu ”Politika” od maja 1990. godine.

Poslije oslobođenja Nikšića 1877. godine pojedini, već istaknuti, ratnici i bratstvenici, dobili su za zaslugu zemlju u Nikšićkom polju. Pored Rada Đokova, Draga Obrenova i drugih zemlju je dobio i Jovan Andrijin ispod rebjese koju su mogli koristiti samo Knjaz i on.

U balkanskim i I svjetskom ratu poginulo je i stradalo 82 lica, a u II svjetskom ratu 37.

Pri kolonizaciji u Vrbasu, Vojvodina 1945/1946. godine pošlo je 13 porodica Kovačević sa 74 člana (iz Vilusa i OsječeniceZ/14; PodbožuraZ/14; Okolišta 6/40 i Spile 1/6).

Do 1941. godine u državnoj službi bilo je 13 lica (ljekara 1, dipl. pravnika 1, učitelja 1, sa srednjom stručnom spremom 7, u policiji 3 i putara p oadnika 3, a trgovinom i ugostiteljstvom se bavilo 4 lica. Poslije 1945. godine sa fakultetom ima 48 lica, višom spremom 15 i veliki broj sa srednjom stručnom spremom i drugim kvalifikacijama.

MIŠKOVIĆI

Miškovići su jedno od najstarijih bratstva koja danas žive na ovom području. Narodno predanje kaže da je ovaj narod nekada naseljavao prostor na području sjevernog dijela CrneGore, a kasnije jedan dio seli za Hercegovinu gdje naseljavaju tada bogati kraj između Nudola, Lastve i Pareža. Taj kraj je bio izuzetno pogodan za uzgoj vinove loze, pa se govori da su Miškovići bili vrlo moćni i ekonomski jaki.

Taj dosta bogati kraj 1381. godine napada Ivo Senjanin i potpuno ga uništava Ostatak toga naroda raseli se po raznim krajevima. Dvije porodice ostanu u Banjanima, od kojih su jedni današnji Miškovići, a drugi Kokotovići. Nema tačnih podataka kako su dobili prezime, mada postoje neke pretpostavke.

Miškovići se nalaze na imanju manastira Kosijerevo gdje neki i danas žive. Ovo bratstvo je dalo manastiru Kosijerevo dva sveštenika – igumana Teodosija i kaluđera Jeftimija. Trojica braće ovih sveštenika sele u Srbiju i njihovi su potomci danas dosta brojni širom Srbije. Šesti brat Mato takođe, napušta Kosijerevo i početko XIX vijeka (oko 1820) naseljava se u selo Broćanac. Od njega se razvilo 6 pasova: Mato, Stanko, Vuk, Marko, Tomaš i Zoran. Bilo je samo jedno domaćinstvo, koje je do 1945. godine imalo 7 članova, a 1994. godine 6.

Teodosije Mišković je bio istaknutiji sveštenik – iguman manastira Kosijerevo. Po svešteničkom zvanju bio je iguman, a po narodnom ”ban”. Ovaj veliki pobornik vjere i srpskog naroda radio je na obnovi manastira Kosijerevo.

Miškovići slave Tomin dan, a prislava im je Petrov dan.

RUTEŠIĆI

Smatra se da je bratstvo Rutešić među starijim naseljenicima ovoga područja. Oni u Spili potiču od Đurice, koga je tetka usvojila i donijela, kao malog, sa Gornjeg Klobuka (MZ Lastva) jer nije imala muške djece. Bila je udata u bratstvo Armudić, koji su tu ranije živjeli. Nema podataka od kada su tu živjeli i kuda su odselili.

Đurica je živo oko 115 godina, a prema sjećanjima umro je oko 1880. godine, što znači da se Rutešići u Spilu evidentiraju poslije 1770. godine. Od njega se narodilo pet pasova: Đurica, Blagoje, Jovan, Đoko, Ljubo i Ratko i živjeli su u Gornjem Dolu ispod Brajanove gomile (955) i u Prodoli – Rutešića prisoje (966). Za Đuricu se priča da je bio vidovnjak – na šta ukazuje i sledeće: Jednom prilikom njegov sin Blagoje prikupljao je četu za odlazak u Hercegovinu gdje se javio i Ilija Mrgudov Kovačević. On usput nađe potkovicu (očepak) i pokaže je Đurici, koji pozove Blagoja i kaže mu ”da ne ide ovaj put sa četom”. Blagoje mu obeća da neće ići i reče mu ”đavo odnio tebe i tvoje gatanje”. Đurica mu ponovo reče „Blagoje vrati se!  Žao mi je Mrgudovo momče jer se neće više vratiti, a nikakvog plijena nećete imati.” Blagoje ne posluša i ode, a Đuričine se riječi ostvariše. U drugom slučaju se navodi da su imali dosta jagnjadi i jedne godine Đurica reče: ”Đavo ih imao neće ni jedno prezimiti sem jedno malo crno”, što se, kažu, takođe obistinilo.

Simo Blagojev iz III pasa, unuk Đuričin, usvoji Petka Lazareva koji je imao šest sinova i dvije kćeri.

Do 1941. godine u Spili je bilo 3 domaćinstva Rutešić sa 26 članova, a 1994. godine ima jedno domaćinstvao sa 2 člana. Do brojnog iseljavanja iz Spile (Nikšić 4 i Podgorica 2) došlo je poslije 1945. godine. Od njih su sa visokom stručnom spremom 2, višom stručnom spremom 1.

U balkanskom ratu 1912. godine na Skadru je poginuo Panto Đuričin iz II pasa.

Slave Aranđelov-dan bez prisluženja.

SUBOTIĆI

Subotići su se poslije Kosova, krajem XIV vijeka, doselili na Čevo i u Crmnicu. Oko 1650. godine bježe na Ledenice iznad Risna. Popisom stanovništva 1705. godine, za vrijeme Mletačke republike, evidentirano je 10 domaćinstava Subotić. Kasnije se odatle jedni sele u Herceg Novi, a drugi prema Kotoru, Gacku i Bosni.

Vuko Subotić (1850-1926) veoma mlad odlazi na izgradnju Sueckog kanala (radovi počeli 1861), odakle se vratio kao dobrovoljac Krivošijskog ustanka (1869). Knjaz Nikola mu 1880. godine dodjeljuje imanje u Rastokama (Nikšić) u znak zahvalnosti, pošto je svu zaradu sa Sueca dao u fond Krivošijskog ustanka. Kasnije (1893) Vuko prodaje tu zemlju i iz ekonomskih i zdravstvenih razloga prelazi da živi u Spili gdje je kupio novo imanje.

Poznato je šest pasova toga bratstva, koje se razvilo u ovom kraju: Mijajlo, Pero, Vuko, Petar, Radomir (Ibro), Milutin i Petar.

Petar Vukov je tri puta odlazio na rad u Ameriku. Prvo 1905. godine odakle se vratio kao dobrovoljac I balkanskog rata 1912. godine. Naredne godine ponovo odlazi i učestvuje kao američki vojnik u ratu na Verdenu (1917), Francuska. Vraća se u zemlju 1920. godine da bi ponovo pošao 1923. godine odakle se definitivno vraća 1934. godine, a 1936. godine sa porodicom preseljava u Viluse, gdje su kupili zemlju.

Do 1941. godine na ovom području živjela je 1 porodica Subotića sa 6 članova, a 1994. godine ima 7 članova.

Slave Ilindan sa prisluženjem Nikoljdana.

ŠABANOVIĆI

Potiču iz sela Dulići, između Gacka i Nevesinja, gdje su živjeli do XV vijeka i imali prezime Nenadovići. Sadašnje prezime, prema kazivanju, dobili su poslije dolaska u Grahovo, Crna Gora. Dok su živjeli u Hercegovini, u Nevesinju je bio zloglasni aga (nepoznatog imena) koji je imao nadimak „Šabo“. Po nepisanim pravilima bio je najjači, najpametniji, najljepši i najsilniji, niko nije mogao biti ispred njega. Tako zornog put ga je nanio na „panađur”, gdje su se odigravale ”viteške igre” (trka konja, bacanje kamena sa ramena, skok preko motke, rvanje-jakanje itd). Pošto je bio u svemu ”naj” niko mu nije smio da izađe na megdan, a ako se neko usudi bio je poražen. Pun mržnje prema agi u borbi ”jakanja” javi se daleki predak Jovan-Jošo i u prvom klinču” baci agu ”Šaba” pod noge. Aga bude strašno ponižen i odmah napusti „panađur”, a sjutradan i Nevesinje. Ovaj Jovanov uspjeh se brzo pročuo, pa plašeći se osvete on sa porodicom pobjegne u Grahovo, gdje je živio sa četiri sina u nekoj omeđini.

Ubrzo Jovan Nenadović pogine, ali mu ostanu sinovi. Pošto se zadržala priča 0 njegovom „protjerivanju” od zloglasnog age ”Šaba” iz Nevesinja, plašeći se osvete Crnogorci, da bi zavarali trag, Jovanovim sinovima, dadnu im prezime Šabanovići po agi ”Šabu”.

Koliko je sa Jovanom došlo Nenadovića u Grahovo nije poznato. Sigurno je da su dva brata, sinovi Jovanovi, došli na Viluse, koji su tada bili katuni. Treći – Obren ostao je u Grahovu, a četvrti – Luka, nešto kasnije, pošao je Boku (Bijela). O precima Šabanovića, po dolasku Jovana Nenadovića u Grahovo do Mata (1746) i Toma, od XV do prve polovine XVIII vijeka nema pouzdanih podataka. Međutim, sigurno je da je u tom periodu bilo više pasova. Na to ukazuje i činjenica da u Vilusima danas žive naslednici Matovi i Tomovi u Grahovu Obrena Lazareva, a u Bijelu Luke Šabanović (za koje se ne zna da li pripadaju istoj generaciji). Kao sigurno se smatra da svi oni pripadaju istom rodonačelniku iz perioda 1500-1746. godine.

U Vilusima su živjeli i žive nasljednici Mata i Toma, odnosno sinovi Milutina i Živka Matova i Jovana Tomova za koje se tačno ne zna u kojoj su porodičnoj vezi. Drugi su ginuli, umirali ili se selili u druge krajeve. Od rodonačelnika Mata i Toma razvilo se po 6 pasova. Zbog teških uslova života u vrmenu 1908-1914. godine pet Matovih potomaka iz III pasa (Blagoje i Vidak Milutinovi, Jovan Novakov i Ilija i Gajo Živkov) odlaze na radu Ameriku. Blagoje i Vidak se kao dobrovoljci vraćaju u balkanski i I svjetski rat. U borbama na Klobucima 1915. godine Vidak bude ranjen i ostane težak invalid koji se kući vratio, nakon dvogodišnjeg zarobljeništva, 1917. godine. Ostali bratstvenici ostaju da stalno žive u Americi, gdje su osnovali svoje porodice.

U I svjetskom ratu poginula su tri Matova potomka iz III pasa (Tomo Novakov, Spasoje i Petar Milutinovi). Dva sina Tomova iz IV pasa (Đoko i Vojo) dobijaju dobrovoljačku zemlju i naseljavaju se na Kosovu (Magure). Sinovi Milutina i Živka formiraju porodice u dosta poznim godinama, pa su do 1941. godine od Matovih potomaka bile 3 porodice sa 17 članova, od kojih je jedan bio RVI i jedan u državnoj službi, a od Toma 1 porodica sa 13 članova. U Vilusima 1994. godine živi 6 porodica Šabanović sa 18 članova.

Od 1945. godine sa visokom stručnom spremom ima 5 lica, sa višom 1, a više njih sa srednom stručnom spremom.

Slave Đurđev-dan.

*   *   *

Sem navedenih bratstava koja su brojnija i duže živjela na ovom području ima pojedinih porodica iz drugih bratstava, koje su kasnije tu doselile i ostale da stalno ili privremeno žive u ovom kraju: Vasiljević, Vulanović, Delibašić, Jovović, Kapor, Krivokapić, Kujačić, Marković, Milović, Miljanić, Odalović, Perović, Spasojević. 

U Vilusima je do 1925. godine živjela i jedna porodica Lalić zvani „Ubljani”, koja je doselila sa Ubala. Poslije toga vremena je odselila na Kosovo.

VASILJEVIĆ

Potiču iz Petrovića, gdje živi bratstvo Vasiljević od 1600. godine. Bratstvo potiče od Ivaniševića sa Velestova, Katunska Nahija. U Riječane je došao Blažo Đurov 1928. godine na ujčevinu kod babe Vidne Rama Jakšića. Tu se oženio Vasiljkom Š. Kilibardom iz Banjana (Dukat) i osnovali su porodicu – 3 sina i 5 kćeri. Blažo je, kao mali, ostao siroče i prije dolaska u Riječane ovladao je kovačkim zanatom, koji je uzgredno obavljao uz poljopriredne poslove. Po bratstvu Vasiljević Blažo je, navodno, pripadao IV pasu, a u Riječanima se razvilo još tri. Blažo, koji ima sinove: Slobodana sa dva sina; Savu sa jednim sinom i Mlađena sa jednim sinom. Porodica Vasiljević je 1941. godine imala 5 članova, a 1994. godine u Riječanima ne živi niko, pošto su odselili u Nikšić i Beograd, ali su zadržali imanje.

Slave sv. Jovana sa prisluženjem Male Gospojine.

VULANOVIĆ

Nikola Vulanović je doselio u Viluse iz Trepača, Nikšićke Rudine tridesetih godina XX vijeka. Tu je osnovao porodicu pošto se oženio Marijom S. Bulajić. Sa pet članova porodica Vulanović je kolonizirala u Vrbas, Vojvodina.

Slave sv. Đurđa.

DELIBAŠIĆ

U Riječane je 1919. godine doselio Sava Spasojev iz Voljina Dola, Nikšićke Rudine sa ženom Milicom i kćerkom, na kupljeno imanje od Vujačića. Bavio se zemljoradnjom. Inače porijeklom su iz Kuča. Po saznanju njegovoga sina Dušana, oficira JNA u penziji, kod Delibašića se razvilo devet pasova: Vilotije, Borko, Drago, Krsto, Spasoje, Sava, Dušan, Vojin i Sava. Njegov otac Sava pripadao je VI pasu. U Riječanima je živjela samo jedna porodica i 1941. godine imala je 8 članova, dok 1994. godine niko ne živi, pošto su odselili u druga mjesta.

Slave sv. Nikolu uz prisluženje Tomin-dana.

JOVOVIĆ

Drago Nikolin je sa porodicom doselio 1921. godine iz Brestovca, Cuce kao domazet na imanje Blagoja Vasova Bulajića u Riječane. Bratstvo Jovović se Razvilo kroz 13 pasova. Njihova porodica je 1941. godine brojala 7 članova na se 1945/1946. godine iselila u Vrbas (Vojvodina). Iz porodice je Branko oficir JNA u penziji, Slavka udata Koprivica profesor i Ratko sa višom stručnom spremom.

Slave sv. Jovana uz prisluženje Nikolice (22. maja).

KAPOR

Žive u Dolovima, zaseok Zebljak, gdje su doselili iz Mirilovića, Bileća,  prije 200 godina. Do 1941. godine bilo je jedno domaćinstvo sa 5 članova, a 1994. godine ima samo 2 člana. U I svjetskom ratu poginuo je jedan bratstvenik.

Slave Petkov-dan.

KOVAČI

U zaseok Kruščica, Vilusi doselili su iz Zvečeva, Krivošije 1915. godine za vrijeme austrougarske okupacije, jedna porodica. Godine 1941. bile su tri porodice sa 20 članova, a 1994. godine ima jedna porodica sa 4 člana.

Jedna porodica sa 5 članova je 1945/1946. godine odselila u Vrbas (Vojvodina) dok su ostali pošli na rad i žive u drugim mjestima.

Slave sv. Jovana.

KRIVOKAPIĆI

Potiču iz Cuca. Na teritoriji grahovskog plemena prvi su doselili prije 150 godina, a 1910. godine je evidentirano 5 porodica. U Šumati Do (Podbožur) Jošo Krivokapić je kupio imanje od Goluba Ristova Kovačevića 1880. godine i od tada se Krivokapići sahranjuju kod crkve sv. Vasilija Ostroškog u Spili. U selu Okolište 1941. godine bila je jedna porodica Krivokapića sa 6 članova, a 1994. godine ima 2 člana. U Vilusima živi jedna porodica od 1980. godine sa 5 članova.

Slave sv. Jovana uz prisluženje Nikoljice.

KUJAČIĆI

Naselili su se iz Hercegovine u Skorča Gori (Broćanac) i Vilusima prije blizu 300 godina. U vrijeme balkanskih ratova evidentirane su 4 porodice, koliko ih je bilo i 1941. godine sa 26 članova. Većina je poslije 1945. godine odselila u druga mjesta, tako da 1994. godine ima jedna porodica sa 1 članom.

Slave sv. Arhanđela uz prisluženje Cvijeti.

MARKOVIĆI

Potiču iz Izgora, Gacko. Doselili su se oko 1856. godine u Jabuke, MZ Grahovo. U vrijeme balkanskih ratova bilo je 4 porodice – dvije doseljene iz Hercegovine i dvije iz Cuca. Porodica Milorada Markovića, koja pripada III pasu (Aleksa, Mirko, Milorad, Dragan, Mirko), 1974. godine se sa 11 članova naselila, na kupljenom imanju, u Spili i 1994. godine ih ima 9.

Slave Đurđev-dan.

MILOVIĆI

Starinom su sa Čeva odakle su doselili u Grahovo. U vrijeme balkanskih ratova bilo je 65 porodica na području plemena Grahovo. Porodica Janka Jovanova doselila je iz Grahova na ujčevinu u Spili 1931. godine. Pripadaju ogranku ”Jošovići” i od njihovog rodonačelnika razvilo se 8 pasova – Jošo, Obren, Risto, J ovan, J anko, Miljan, Novak i Janko, tako da od petog pasa (Janka) žive u Spili. U Spili je 1941. godine bila jedna porodica sa 5 članova, 1994. godine imaju dvije porodice sa 5 članova.

Slave Aranđelov-dan uz prisluženje Ilin-dana.

MILJANIĆI

Jovan Miljanić se iz Miljanića (Banjani) 1922. godine doselio u Balosave na ujčevinu. Godine 1941. bila je jedna porodica sa 7 članova, a 1994. godine ima 2 člana.

Slave svetog Jovana.

ODALOVIĆI

Potiču iz Boke odakle su doselili u Grahovo. U vrijeme balkanskih tova bile su 4 porodice. Na Viluse je Nikola sa 7 članova porodice doselio 1945. godine i živio do 1970. godine kada su odselili u Vrbas, Vojvodina uključeni su kao udioničari groblja u Vilusima.

PEROVIĆI

U Podbožuru žive dvije porodice Perović koje su starinom iz Cuca. Porodica Gorana Stevanova doselila je preko Spile u Raškov Do 1929. godine gdje su kupili imanje zajedno sa bratom Mitrom, koji je bio na radu u Americi. Pripadaju ogranku „Knežević”.

Iz Ponikvica, Trubjela doselila je druga porodica Marka Jokova, čiji su potomci Đuro i Slobodan. Doselili se iz Slavonije na tazbinsko imanje na Božurovo Brdo 1929. godine. G ovori se da je Marko bio trubač u crnogorskoj vojsci na Vučijem Dolu i Skadru.

Od Goranovih potomaka imaju još dva pasa – Jovan i Zoran. U Podbožuru su 1941. godine živjele dvije porodice Perović sa 6 članova, a 1994. godine imaju 8 članova.

Slave sv. Jovana.

SPASOJEVIĆI

U Riječane je doselila 1907. godine porodica Sava Spasojevića sa 5 članova na imanje koje je kupio od kapetana Akima Dakovića. Doselio je sa Tupana (Banjani) gdje su mu otac i đed pobjegli iz Markovine, zbog krvne osvete. Godine 1941. porodica Jovana Spasojevića imala je 5 članova, koliko ima i 1994. godine, koje se vode u evidenciji Mjesne zajednice Velimlje.

 

IZVOR: Čedomir Sp. Bulajić, „Vilusi“, zajednica sela: Balosave, Broćanac, Dolovi, Okolišta, Podbožur, Riječani, Spila. Biblioteka „Hronike sela“, Beograd 1994. godine.


Komentari (9)

  • Dušan Mandušić

    U Nikšiću ima Mandušića, ili ih je bilo, dali se nešto bliže može reći o njima. Ko su i odakle su tu.

    Odgovori
    • Nebojša

      Po legendi, Mandušići bi mogli biti iz Like poreklom. Za čuvenog junaka Vuka Mandušića se misli da je iz Like došao u Crnu Goru.

      Njegovo ime se pominje u pesmi „Udar Turaka na Trnjine“. Tamo se kaže da je on iz mesta/tvrđave Klobuka, koja se nalazi između Trebinja i Nikšića.

      Trnjine su u Cucama, Stara Crna Gora.

      Interesantno da ni Miljanići (Crnogorska prezimena) ne znaju dalje poreklo Mandušića, pa navode samo da su iz Stare Crne Gore.

      Odgovori
  • Milorad Bogdanović

    Knjiga KARLOVAČKO VLADIČANSTVO-1891 god. autor Manojlo Grbić, na strani 17 piše:
    „Banjaluku i okolinu njenu, krajem 15 i počtkom 16 vijeka (a Turci su je zauzeli 1528 m.op.)naseljavaju Srbi iz Stare Raške, Hercegovine, Zete i ist. Bosne… zatim Liku i Krbavu posle 1526 godine“.

    Tako u njenoj okolini nalaze se i sada dva sela sa istim imenom,Vilusi, zapadno i sjeverno od Banjaluke, kao i u Žumberku,gdje su se i tamo Srbi naseljavali u periodu 1463-1528, ali i kasnije.
    Od prezimena u Vilusima i njenoj blizini, zapadno od Banjaluke, južna strana Zmijanja, spominju se 1882, kao i danas, ova prezimena:
    Antonići, Drinići, Luburići, Rađen, Stanić, Dronjić,Rosić,Čalakić, Čavić, Bajić, Repić, Pantelić, Batar, Jelisavac, Majstorović, Stojanović,Marjanović, Zarić, Stojakovć, Milaković, Milošević, Nkolić, Oljače, Vuletić, Jovići, Grujičići,, Đurići, Vukići, Bunići, Lakći, Jovići, Kočići, Ritani, Škrbić.

    Odgovori
  • Okir

    Prezime Vilus je postojalo na Baniji, u selima Luščani i Petkovac (opština Petrinja). Bilo ih je preko 20 kuća, slavili su Đurđevdan. Pretpostavljam da imaju veze sa Vilusima oko Banja Luke.

    Petar Demić

    Odgovori
  • Nenad

    Mene interesuje prezime Filipović i poreklo pošto sam našao da su se mji preci Filipovići doselili u Bosnu tačnije u Janju a kasnije u jedno selo pored Loznice,kasnije je prezime promenjeno u Milošević
    Pozzdrav Nenad Milošević

    Odgovori
  • Milan Bulajić

    Zaboraviste mi Bulajiće uvrstiti u glavna prezimena na Vilusima 😉

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    GRAHOVO – Pleme u Crnoj Gori, između Korjenića, Krivošija, Cuca, Nikšićskih Rudina i Banjana. Ima oko 700 domova. Zemljište je kraška visoravan i siromašno; u južnom dijelu je Grahovsko polje, u kome je varošica Grahovo. Veća su sela Viluse, Grahovac, Broćanac, Bolosave, Spila, Jabuke i Zaslap. Planina plemenska je u Bijeloj gori i bogata je šumom. Staro stanovništvo bili su Mataruge. Njih su istisli doseljenici po Kosovu. Od ovih su poznatija i veća bratstva Dakovići, Bulajići i Kovačevići. G. je pripalo Crnoj Gori poslije bitke na Grahovcu (1858). P. Š.

    Izvor: UBSM-II-55026-1-751-922, BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (godina štampanja nepoznata)

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    GRAHOVAC, mjesto i selo u plemenu Grahovu, u Crnoj Gori, gdje su 29/4—1/5. 1858. Crnogorci, predvođeni vojvodom Mirkom Petrovićem, održali veliku pobjedu nad Turcima, i zadobili znatan plijen. Posljedica je te pobjede bila, da se Crna Gora proširila; pripali su joj Grahovo, pola Banjana, župa nikšićska, dobar dio Drobnjaka. Uskoci, jedan dio Vasojevića i Kuča. P. Š.

    Izvor: UBSM-II-55026-1-751-922, BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (godina štampanja nepoznata)

    Odgovori
  • Vojislav Ananić

    GOLIJA, pleme u crnogorskoj Hercegovini. Leži između Banjana, Pive i Duge. Oko G. su planine Somina i Golije. Zemljište je otvoreno na sjeveru prema Gatačkom polju. P. S.

    Izvor: UBSM-II-55026-1-751-922, BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (godina štampanja nepoznata)

    Odgovori

Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top