Poreklo prezimena Trebješanin

Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’

TREBJEŠANI (USKOCI)

Trebješani čine grupu rodova koja je uskočila iz nikšićkog sela Trebjese na drobnjačku teritoriju i naselila sela Srug, Malinsko i Sirovac. Ovaj se predio po stanovništvu koji ga je naselio nazvao USKOCI.

Trebješani su dio plemena Nikšića, koje po predanju dobi ime po Nikši, sinu vojvode Iliona i Jevrosime, kćeri Stevana Vukanova Nemanjića.

Negdje oko 1711. godine Trebješani, u zajednici s ostalim rodovima iz okoline Nikšića, i pomoću Crnogoraca i Brđana, po nagovoru pukovnika Mihajila Miloradovića, izaslanika ruskog cara Petra I, napadnu Turke u gradu Nikšiću. Pošto se ovaj napad završi neuspjehom, Trebješani, bojeći se turske osvete, napuste svoje selo Trebjesu i pređu na Čevo, gdje su živjeli trideset godina. Nikšićki Turci tada razore selo Trebjesu, a imanja prigrabe.

Trebješani su četovali i napadali Turke i turska sela u okolini Nikšića, tako da su Turcima dodijali, pa ih ovi. pozovu na pomiru i obećaju im povratak na njihova imanja u Trebjesi, gdje mogu mirno živjeti; ovi to i prihvate.

Trebješani obnove razoreno selo i tu su živjeli u miru do 1787. godine, kada dođe do rata između Rusije i Turske, a naredne godine zarati i Austrija protiv Turske. Godine 1789, na poziv ruskog grofa Marka Iveljića, ruskog izaslanika, protiv Turaka se digoše Crnogorci i hercegovačka plemena i iste godine napadoše grad Nikšić. Ovaj napad nije uspio, pa se Crnogorci i Brđani povuku i odustanu od napada. S njima su se morali povlačiti i Trebješani, jer im nije bilo opstanka ni života u Trebjesi, što se i pokazalo opravdanim – Turci su Trebjesu razorili i potpuno uništili.

Trebješka bratsta su se tada sastojala od Balića, Batrićevića, Bućića, Dragićevića, Dipića, Jokanovića (Lopušina), Kljajića, Simonovića, Vojvodića, Vujačića i Raspopa.

Trebješani nakon ove razure ostanu dvije godine u Pješivcima i Bjelopavlićima, odakle pređu u Donju Moraču i nastane se u konacima napuštenog manastira. Iz Donje Morače naredne 1792. godine pređu u selo Ljevišta u Gornjoj Morači, gdje se prozovu Uskoci.

Trebješanima su se pridruživali i ostali uskoci koji su uskakali u slobodnu Gornju Moraču, bježeći od turske osvete i tražeći slobodnu i sigurnu teritoriju, gdje će moći na miru i u slobodi da žive. U Uskoke su uskakali ljudi najčešće iz okoline Nikšića, Kolašina, Drobnjaka, Zatarja i drugih hercegovačkih krajeva. Među njima, u Ljevištima su bili Gavrilo Šibalija i Ilija Tomić iz Previša, a kasnije su im se pridružili pop Milutin Cerović, iz Tušinje, i Mijo Godijelj, sa Godijelja, sa grupom Drobnjaka.

Turci se nijesu mirili s ovako jakom uskočkom organizacijom, već su vrebali na sve načine kako bi ih uništili; tako su 30. juna 1795. godine iznenada napali Ljevišta. Jedan dio stanovništva uspije pobjeći i skloniti se u šumu, drugi dio se suprotstavio, ali Turci uspiju spaliti selo i povući se sa plijenom. Uskoci, zajedno s Moračanima, brzo se organizuju i pođu u potjeru za Turcima. Sustignu ih, mnoge poubijaju i plijen vrate.

Trebješani su tražili odobrenje od ruskog cara da se njihove porodice mogu preseliti u Rusiju. Odobrenje su dobili, pa su se dvadeset tri trebješke porodice, sa ukupno devedeset osam članova, 1804. godine odselile u Rusiju.

Trebješka bratstva Jokanovići (Lopušine) i dio Vujačića presele se iz Ljevišta 1797. godine u drobnjačko selo Strug, a u Lzevištima ostane, poslije preseljenja Trebješana 1804. godine u Rusiju, bratstvo Dipići, pa se i oni kasnije presele na Strug. Od njih su bratstva Đokovići i Šundići, u Župi nikšićkoj.

__________________

TREBJEŠANI

(na Strugu)

Ovo uskočko bratstvo vodi porijeklo od trebješkog bratstva Dipića, koje se, zajedno s ostalim trebješkim porodicama, iselilo iz Trebjese poslije njihove razure 1789. godine – prvo u Pješivce i Bjelopavliće, gdje su živjeli oko dvije godine, kada pređu u Donju Moraču, u manastirske konake, a odatle se, 1792. godine, nasele u Gornjoj Morači, u selu Ljevištima. Pošto se grupa trebjeških porodica iselila u Rusiju 1804. godine, u Ljevištima je ostalo trebješko bratstvo Dipići, koji za svoje prezime uzmu Trebješani, po mjestu Trebjesi, odakle vode porijeklo. Od njih su se odvojili Đokovići i Šundići i naselili u Župi nikšićkoj.

Trebješani su imali u svom bratstvu popova, pa ih još zovu i Popovići.

Nešto kasnije Trebješani se iz Ljevišta presele na Strug, kod Lopušina i Vujačića, gdje i sada žive.

Od ovog bratstva bilo je dosta isgaknutih ljudi i junaka u svim vremenima. Bio je poznat Mićo Trebješanin, koji je opje- van u narodnim pjesmama, Jovan – kapetan crnogorske vojske koji je poginuo na Mojkovcu 1916. godine, te Milosav i Petar koji su ranjeni u Mojkovačkoj bici 7. januara 1916. godine. Neđeljko je bio komita u Komitskom pokretu 1916-1918. godine.

Milan – Trejo Sekulov je jedan od najistaknutijih boraca iz durmitorskog kraja, kao i jedan od organizatora ustanka u ovom kraju; bio je komandant mjesta na Boanu, istaknuti starješina u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi i u drugim jedinicama, nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Danilo Milanov je bio istaknuti borac u Četvrtoj crnogorskoj brigadi u kojoj je bio i komandir čete, a Novak Milosavljev je bio borac 7. omladinske brigade. Radivoje Trebješanin je poginuo na Kolašinu 1942. godine kao pripadnik jedinica NOV-a.

Trebješana ima u raznim mjestima gdje su obično odlazili radi zaposlenja.

Slave Lučindan, a prislužuju Petrovdan.

IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić