Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’
ŠEĆKOVIĆI
(žive u Sirovcu kod Boana)
Šećkovići su se doselili iz Banjana, kada su se i ostale porodice Novljana doseljavale u Drobnjak. Naselili su se u okolini Boana i u Sirovcu, u zaseoku Puštala. Njihovo ranije prezime je Đedović. Znaju ime svog najstarijeg pretka Jovana Đedovića, koji je imao sinove: Simeuna, Šćepana i Šećka. Simeun i Šćepan su zbog krvi pobjegli u Prijepolje, a odatle u istočnu Srbiju, da bi se vratili u Rašku, gdje i danas žive njihovi potomci.
Šećko je živio u 18. vijeku i imao je dva sina: Stevana i Draga i kćerku Tankosavu, koja je bila izuzetno lijepa. Nju je na silu odveo Delibaša, zamjenik bosanskog vezira Džemal-paše, kada je sa velikom vojskom napao na Uskoke i Moraču 1820. godine i uzeo je za ženu. Ostalo je saznanje da je njen potomak bio posljednji paša koji je napustio Skadar 1912. godine – Esad-paša.
Šećkovi sinovi Stevan i Drago prozovu se Šećkovići po svom ocu. Drago Šećkov je bio poznati hajduk i hajdučki harambaša.
Jedna grupa kolašinskih Turaka krenula je da plijeni stada po Sinjajevini, gdje su se nalazili i Šećkovića katuni. Stevan i Drago su ih presreli sa jednom jačom grupom i u borbi je Stevan posjekao vođu napadača. Danas se to mjesto na Sinjajevini zove Turski mramor. Nakon razbijanja pljačkaške grupe na Sinjajevini, pritiču u pomoć Moračanima na planini Javorju u odbijanju napada nikšićkih Turaka od moračkih katuna.
Šećko Jovanov je tih dana pogubljen od strane Turaka, u Sirovcu, u mjestu zvanom Neviđen, gdje i danas postoji njegov grob i ostaci njihovog prvog staništa.
Zbog stalnog sukoba sa Turcima, razura i pohara koje su Turci činili, Stevan i Drago morali su da sele u Bukovicu kod Pljevalja. Ni u Bukovici se nijesu dugo zadržali, jer ubiše turskog bega Škrinja, koji je bio došao da im oduzme oružje. Vratiše se u svoj zavičaj u Drobnjak, ostavivši svu svoju imovinu u Bukovici. Dok su boravili u Bukovici, njihova imanja su bila zaposjednuta od strane novopridopših porodica, koje su tražile utočišta, bježeći zbog opravdanih razloga. Imali su velike teškoće i sukobe oko povratka svojih posjeda. Ipak, najveći dio imovine ostao je u posedima novonaseljenih porodica. Bila su to vremena čestih sukoba, napada i pohara od strane Turaka i susjednih plemena s kojima su se često sukobljavali često oko pasišta, pojišta i katuna, koji su im značili život.
Stevan i Drago su se isticali u svim sukobima i kao takvi opjevani su i u narodnim pjesmama, jer su bili nepomirljivi borci protiv Turaka. Na pušku i nož su vraćali svoju imovinu. Oni su ubili Turčina koji im je u Pljevaljskoj Bukovici oduzeo imovinu. Tom prilikom su vratili dio oduzete imovine – oružje i konje. Učestvovali su u svim akcijama koje su Drobnjaci vodili protiv Turaka. Pokazivali su i veliku solidarnost sasvojim komšijama, plemenicima i inoplemenicima.
Drago je završio svoj životni put zajedno sa Milutinom Cerovićem u Pljevljima, gdje su na prevaru dovedeni i tamo obješeni.
Dragu je ostao sin Ilija, a Stevanu Vuk. Ilija je bio ugledni i uzorni domaćin i jedan od najimućnijih ljudi svoga doba u Uskocima. Nosilac je srebrne Obilića medalje i Danilovog krsta.
Vuk Stevanov je poginuo u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, na Muminovom kršu.
U balkanskim i Prvom svjetskom ratu istakli su se Neđeljko i Nikola. Neđeljko je bio komandir voda i zamjenik komandira čete; poginuo je na Mojkovcu 7. januara 1916. godine, nosilac je Obilića medalje. Nikola je bio divizijski trubač i dok je davao znak trubom za juriš, neprijateljski kuršum mu je raznio prednji dio trube, ali je on i dalje trubio ostatkom. U ovoj bici je ranjen 7. januara 1916. godine.
Iako relativno po broju mala porodica, Šećkovići su se uvijek svrstavali u bojne redove protiv neprijatelja, pa i u NOR-u 1941-1945. godine. Milivoje Neđeljkov junački gine u redovima boraca u bici na Pljevljima prvog decembra 1941. godine. Njegovog rođaka Blaža, pripadnika NOP-a od prvih ustaničkih dana, uhvatili su neprijatelji i sproveli u zloglasni kolašinski zatvor, odakle je sa još jedanaest osuđenih doveden na Boan i strijeljan avgusta 1942. godine.
Nije zapamćeno da je iz ovog bratstva bilo izdajnika, niti onih koji su bili na strani neprijatelja. Uvijek su bili na strani pravednika i boraca za slobodu.
Ima ih u mnogim mjestima širom naše zemlje: u Beogradu, Podgorici, Nikšiću, Zagrebu, u Loznoj kod Bijelog Polja, u Raškoj, Subotici, Pančevu, Sremskoj Mitrovici, Sarajevu, Londonu i Beču.
Slave Đurđevdan i prislužuju Petrovdan.
IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić
Komentari (0)