Poreklo prezimena, selo Mojanovići (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Mojanovići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Kao relativno gusto naseljena i homogena donjozetska aglomeracija, ovo selo ulazi u sastav najnaseljenijeg dijela Zetske ravnice, koji u stvari predstavlja međusobno povezano i prožimajuće razgranato područno naselje središnje Zete. Nalazeći se između Mahale, sa jedne, i Golubovaca i Balabana, sa druge strane, lokalno je povezano kako sa svim njihovim dijelovima, tako i sa glavnim komunikacijama prema Podgorici, Plavnici i Virpazaru i Tuzima. Na njegovom užem, naseljenom atarskom području, koje zahvata oko 150 hektara (1,5 km2) površine, razmještene su uglavnom bratstveničke grupacije kuća (kuće Đuretića, kuće Kneževića, kuće Kračkovića, kuće Skrobanovića, kuće Majića, ili Gornji kraj sela, Donji kraj sela, Krst Mojanski, Muljagoši, Ajića Mahala, Delevića Mahala, Durkovac itd.), ali ne kao posebni zaseoci, već kao naznačena mjesta za praktičnije snalaženje u selu. Svojim širim okvirom, koji obuhvata i komunice, atar sela je veći za oko 3,5 km2. Te komunice su u neposrednoj blizini sela. Na sjevernoj strani su Krst Mojanski, Balijače i Vrbica, dok su u samom selu prostori pored potoka i puta koji kroz selo prolazi. Na zapadnoj strani su širi slobodni prostori pored Veljeg puta, ka Podgorici i Plavnici. Dalje od sela, u pravcu Skadarskog jezera su Čoljevica, udaljena oko 4 km, Groblja (nazvana po turskom groblju), udaljena oko 4,3 km, i Gornji i Donji ispust, udaljeni oko 5 km. To su komunice koje je selo koristilo zajedno sa selom Šušunjom, s kojim inače ima zajednički „senat” pri jezeru. Poput susjednih sela i Mojanovići su, naravno, koristili ispašu u Nemovskom polju prema Cijevni, na kojoj se stoka pojila i u čijim potkapinama je mogla plandovati.

Iako u ataru ovoga sela, kao ni u ataru Mahala, još nijesu pronađeni neki vidniji arheološki ostaci ilirsko-rimske starosti, logično je pretpostaviti, s obzirom na konstatovane nalaze u njihovoj blizini (Golubovcima, Gostilju, Matagužima, Lajkov ćima, Botunu), da je i ovaj prostor od davnina bio naseljen. Na činjenicu da je selo postojalo u srednjem vijeku nedvojbeno ukazuju podaci iz 1614. godine, prema kojima je ono tada imalo 40 domova i 95 vojnika. Ovome valja dodati i predanje o postanku naziva Mojanovići, koje je zapisao i A. Jovićević. Prema njemu su se Drakići, Kneževići i Ajkovići u Mojanovićima, Lukačevići u Berislavcima, Vranju i Podgorici i Pejanovići u Podgorici nekada kao jedan rod zvali Mojanovići. Njihov predak se, pošto su Turci zavladali starom Srbijom, otuda doselio u Vasojeviće „pod Mojan”. Odatle se zatim doselio u Zetu, uz Cijevnu „do brežuljka Bjelastavice”, gdje su se njegovi potomci nazvali Mojanovići. Tu uz rijeku i u Ćemovskom polju bavili su se stočarstvom. Kasnije, pošto su tu podigli i „manju crkvu, koja je zapustjela”, morali su „usljed gladnih godina i nesnosnih sjevernih vjetrova, da se rasele u druga krajeve Zete i drugdje.

„Mojanovići, odnosno bratstva Kneževići, Drakići i Ajkovići slave sv. Alimpiju Stolpinika (26. XI). Isti dan slave i Lukačevići i Pejanovići. Lukačevići u Berislavcima i Vranju rod su pravoslavnim i muhamedanskim Lukačevićima u Podgorici. Preci Lukačevića su se najprije naselili iz Bjelastavice u Srpsku, gdje je pop Boško Lukačević ubio jednog Turčina i utekao u Vranj, odakle se jedan dio njegova potomstva preselio u Berislavce. Od ovog bratstva bilo je 18 popova i po tome se da suditi da je ugledno. Lukačevići u Berislavcima su iz ekonomskih razloga napustili slavu sv. Alimpije i prihvatili sv. Đurđicu (16. XI). Pejanovići su sa Lukačevićima jedan rod. Od njih su poturčeni Seknići i Dervanovići. Potomstvo starih Mojanovića danas broji 60 kuća”.

Da li se neki od ogranaka Mojanovića sa svojim novim prezimenima pred Turcima iselio u staru Crnu Goru, ili neko drugo okolno pleme, ne može se znati. Zna se samo da su se Pejanovići iz Dobrskog Sela doselili u Podgoricu.

U tursko doba i ovdje su, kao i u drugim turskim selima, bili čiftluci i agaluci ovdašnjih i podgoričkih muslimana. Tu su bili Jahići (10 kuća) i Jaćimovići (1). „Potonji Jahić iseljen je u Skadar na petnest godina iza oslobođenja” Zete od Turaka.

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 102 kuće sa 17 bratstava, a prema zvaničnim podacima, ono je tada imalo 106 domaćinstava sa 602 stanovnika. Do 1941. godine njihov broj se povećao na 114 :487, a osam godina kasnije (1948) selo je imalo 138 : 764.

Prije prvog svjetskog rata iz sela je, radi zarade, u Ameriku išlo 15 mještana, a vratilo se 13, dok ih je u mećuratnom periodu (1918—41) išlo 7 i vratilo se 5. U ovom drugom periodu iselila su se i tri domaćinstva. U ratnom periodu (1941—45) poginulo je i umrlo 64 lica.

U 1941. godini selo je imalo 107 prizemnih i 6 kuća na izbi ili konobi. Uz njih je bilo skoro 80 pojata i znatno manje svinjarnika i živinarnika. Iako sa mjestimično većom tjeskobom, i za ovo selo su karakteristična poveća dvorišta u čijim okvirima su smješteni pomoćni objekti i druga kabasta ostava. Kao i kuće, okrenuta su glavnoj seoskoj ulici duž koje su kuće i grupisane Svojim jednobraznim izgledom one i ovdje pojačavaju utisak jedno- ličnog ruralnog miljea, toliko karakterističnog za zetska sela. Na razmještaj i gustinu kuća primarno je uticao raspored imovinskih poteza, kao i težnja da se sa kućama i dvorištima što manje zahvate obradive površine. Česti su slučajevi da su, prilikom doseljavanja i dugo nakon njega, po nekolike porodice živjele u pojedinim kućama, koje su se vremenom produžavale i „pod jednim krovom” pregrađivale za nova, umnožena domaćinstva i porodice.

Tako su, uostalom, i nastali bratstvenički nazivi pojedinih dijelova sela. Ti prizemni nizovi kuća su, za razliku od manje-više podvojenih kuća „na spratu”, mnogo starijeg postanka. Oni su građeni utoliko lakše što se za svaki novi dodatak u kući jedna od dvije „listre” nije morala graditi i što su najčešće bile bez patosa i plafona. Inače, uoči rata (1941) samo se u osam kuća koristio šporet ili i šporet i ognjište, a u svima ostalima samo ognjište.

Selo nije imalo svoju crkvu i školu; prva im je bila u zajednici sa Mahalom, a druga se kao i sada nalazila u Golubovcima.

Godine 1941. u selu su živjeli:

Đuretići (21 dom.); doseljeni su iz Bjelopavlića i rod su sa Brajovićima; ima ih u Gostilju i Goričanima; po užim ograncima su Mašovići, Nikolići i Boškovići, ali sa istim prezimenom — Đuretići. Đuretići su porijeklom od bratstva Brajovića (iz sela Jelenka); doselili su se zbog krvne osvete prije oko 150 godina.

Kneževići (21), Drakići (16) i Ajkovići (6) su kao „nekadašnji Mojanovići” doseljeni poslije kosovskog boja iz stare Srbije.

Domazetovići su porijeklom sa Čeva; doseljeni su zbog krvi, prije oko 200 godina.

Kračkovići su iz okoline Cetinja (iz Bjeloša); doseljeni prije oko 250 godina.

Majići (8) su, kako smo rekli, doseljeni iz Maina, a Skrobanovići (7), zbog krvi, iz Orahova (Kuči).

Filipovići (3) su iz Dobrskog Sela — doseljeni zbog krvi prije oko 160 godina.

Piperovići (2) su dobili ime po starom zavičaju, Piperima (Mrke), odakle su se „davno doselili”.

Krstovići (2) su starinom iz Hota; jedan su rod sa Krstovićima i Vujačićima iz Golubovaca; u stvari oni su ovdje prešli iz Golubovaca.

Pavićevići (2) su iz Bratonožića od istoimenog bratstva; doseljeni su poslije 1879. godine.

Rackovići su iz Lješanske nahije (iz Krusa), a daljom starinom su iz Albanije (od Kruje).

Markovići (1) su iz Pipera od istoimenog bratstva. Njihov predak ovdje se doselio prije oko 105 godina. Kao ratni invalid, dobio je tu zemlju i nastanio je.

Milutinovići (1) su takoće iz Pipera, doseljeni prije oko 120 godina.

Crnogorčevići (1) su u stvari Pejovići iz Oraha. Po dolasku ovdje, za vrijeme Turaka, promijenili su prezime. Svojili su se sa Anđušićima i Pejovićima, kao i sa Remikovićima u Kurilu. Sa njima se „svoje” i ni danas se međusobno ne žene.

Pešovići (1) su iz Ćeklića, odakle su se kao Kaluđerovići doselili u Grbavce. Bez bilo kakvih dokaza, predanja i kazivanja, A. Jovićević konstatuje „da Kaluđerovići u Zeti vode porijeklo iz Klimenata”, dijeleći se „na Balijaše, Rakoviće, Mijatoviće, Mirkoviće i Boljeviće“. (Isti, Malesija, str. 69). Prozvali su se po pretku Pešu, pošto su se iz Grbavaca preselili na Plavnicu, odakle su se, zbog poplava jezera, 1881. godine doselili ovdje. Jedan njihov dio iselio se u Vraku, pa zatim u Podgoricu i Metohiju gdje i sada žive. Rođakaju se sa Vidakovićima u Tološima, koji su, takođe, od Kaluđerovića iz Ćeklića.

Vukićevići (1) su sa Ljubotinja od istoimenog bratstva; doseljeni prije oko 90 godina.

Burzani (2) su iz Draževine; doseljeni zbog krvne osvete 1788; prvo u Berislavce, gdje su (na Plavnici) držali gostionu i pekaru, a zatim se (1926) zbog malarije otuda preselili ovdje.

Polovići (1) su iz Dračevice (Krajine); prvo preseljeni (1875) u Berislavce, a zatim ovdje (1932).

Bečići (1) su daljom starinom sa Čeva; rođakaju se sa čevskim Vukotićima; prvo su se zbog krvi doselili u Bišćane (Balabane), a kasnije ovdje.

U selu nije bilo bratstveničkih komunica, nego su sve pomenute zajednički korišćene. Prostrani lugovi priobalnog područja jezera, kao Greova, Komunica, Žarca, Androv brijeg, Mali i Velji jendek, Čakarica i Begovića laz, bili su, sem livada dok se ne pokose, slobodni za neograničeno korišćenje. „Senat” Mojanovića i Šušunje nalazio se izmeću Gostiljske rijeke i Perničkog potoka. Mojanovići su imali najpitomiju ispašu za stoku, te ujedno vodu za piće i napoj stoke. Tu su izvori kod Jabučnjaka, kod Čoljavice (Jankovac), „na Mostiće” i najglavniji DŽgurić. Pojila za stoku bila su na Mostićima, zatim Vrbiš kod DŽgurića studenca, Bačulja, Murićke livade, Mali i Veliki jendek, Zetica — uglavnom svuda uz Gostiljsku rijeku koja se stvara od tih malih izvora i potočića.

Iako je selo, prije 1941. godine, imalo relativno veliku stoku (oko 3.200 ovaca, 140 volova, 130 krava, 40 konja) nije je ljeti izgonilo na planinu. Ispaše je bilo dovoljno u odnosnom priobalnom dijelu jezera, gdje se držala do jeseni. Smještana je u torovima, koji su radi đubrenja livada redovno premještani, a prostor ispaše ciklično se širio, shodno kosidbi ranih, srednjih i poznih livada. U malim lakim kućicama, koje su se prenosile, pored torova noću su spavali čobani. Skupljeni mliječni mrs i mlijeko redovno su odnošeni u selo.

Komunicu u Ćemovskom polju selo je koristilo na isti način kao i okolna sela. Na nju je stoka izgonjena iz tri pravca: kroz Ajića ulicu, kroz Poljsku ulicu i donji dio sela — kroz Vujačića Mahalu. Gornji kraj sela obično je pojio stoku na Omerovici, gdje su bila i plandišta, a Donji kraj na jaži kod mlinova (Rakića Kuće), gdje su se nalazile potkapine (pećine) za plandovanje stoke.

Na istim prijezerskim dionicama Mojanovići su, obično u grupama lovili ribu gribovima. Ulov je dijeljen na jednake dije- love. U slučajevima kada je neko sa strane dolazio da lovi sa gri- bom, bio je dužan da svaku treću ribu da onome na čijem je lovištu lovio.

U pogledu seoske solidarnosti, „od dalekih vremena bila je poznata i ustaljena praksa da svi seljani i prijatelji pomognu onom ko zida kuću”.

Pomoć se sastojala u radnoj snazi i u materijalu. Svako je davao ponešto za gradnju nove kuće; pored ostalog neko jednu, neko dvije topole, za neophodnu drvenu građu i dr. Mobe su organizovane pri prevozu kamena, šljunka i druge građe, a isto tako i za lomljenje kamena, bilo u Bjelastavici ili u Vranjskoj i Vukovarskoj gori. Pri prevozu kamena, učestvovalo bi po 30—80 zaprežnih kola. Mobe su se kupile i na striži ovaca, na okopavanju kukuruza, kosidbi, žetvi i sl. Selo se brinulo i o održavanju puteva, crkve i groblja. Svaka kuća je crkvi davala po bagaš žita, po kilogram sira i po jedno runo vune, a bilo je i onih koji su, nemajući nasljednika, davali i dio imovine na poklon, itd.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 172-176).