Poreklo prezimena, selo Rakića Kuće (Podgorica)

14. april 2013.

komentara: 1

Poreklo stanovništva sela Rakića Kuće, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Ovo malo podvojeno selo na Cijevni, izvjesno ima specifičan položaj. Njegov nastanak su bitno predodredila dva činioca: Cijevna i svuda uokolo otvoreno Eemovsko polje. Oba su primarno preduslovila stočarstvo kao vodeće zanimanje ovdašnjih mještana. U koritu Cijevne, uz pojilište, nalaze se i poveće konglomeratične potkapine pogodne za spraćanje stoke, za plandišta. Desnom obalom Cijevne, na kojoj je naselje, vodi kolski put od tuškog do zetskog puta, tj. izmeću dva mosta na Cijevni preko kojih oba puta prelaze. Sa Podgoricom selo je bilo najviše povezano dijagonalnim putem preko Ćemovskog polja. Otvorenost naselja prema polju i zanimanje stočarstvom omogućili su mu da stekne veliki atar, prije svega namijenjen ispaši. Naravno, granice tog atara nijesu mogle biti sigurna garancija da i stočari iz okolnih sela ne koriste neke njegove, od sela udaljenije dijelove. Ni česti sporovi tome nijesu mogli stati na put, pogotovo kada je u pitanju bilo korišćenje pićnijih površina u Crnim zemljama, o čemu smo već govorili. Sa sjeverne strane granica atara ide šumom koja ovo naselje odvaja od katastarske ogadtine Maslina; od nje se ona povija južno od atara sela Omerbožovića, a zatim ide seoskom stazom do mosta na Cijevni koji se nalazi zapadno od Planinice. Sa istočne strane granica ide Cijevnom do kolskog puta koji vodi za Šipčanik, odakle skreće zapadno u pravcu kuće Pejovića, te od nje pravo na sjever preko Ćemovskog polja do pomenute šume. U tom okviru atar sela zahvata površinu od 702 hektara, tj. oko 7 km2. Obraćene površine nalaze se samo u užem kompleksu naseljenog dijela atara, dok svi njegovi ostali dijelovi služe za ispašu. Treba reći da su i te dosta male obraćene dionice niskoproduktivne, jer one, kao i sve ostale atarske površine, imaju manje-više izraženu šljunkovitu podlogu.

Na osnovu dosadašnjih saznanja, ne može se pouzdano ustanoviti eventualna dalja starost naselja. Ostaje samo pretpostavka da se dio stanovništva iz srednjovjekovnog sela Rake, poslije njegova raseljavanja, ovdje nastanio. Selo Rake, koje je po svoj prilici bilo sastavni dio područnog naselja Grlje, nalazilo se na lijevoj obali Cijevne. Njegova lokacija, danas poznata kao selište Rake, sa tragovima bivšeg naselja, podalje je od Rakića Kuća. Rake se, kako smo naveli, pominju u gramati Ivana Drnojevića, kojom su označene granice dobara Vranjinskom manastiru. U njoj, izmeću ostalog, stoji: „Rake u Grlieh”. Mećutim, ni Rake se, kao ni Srpska, Botun, Lajkovići i Mitrovići, ne pominju u Boličinom popisu iz 1614. godine. Pretpostavlja se da su sva ta sela, u to vrijeme svakako mnogo manja, činila područno naselje pod opštim nazivom Grlje, koje je te godine imalo 80 kuća sa 185 vojnika. Nedoumicu u ovo pitanje unosi izvjesna sličnost u nazivima starog naselja Rake i kasnijeg sela Rakića Kuće. Više se može vjerovati da je, zbog oskudnih uslova za život, današnje naselje kasnije nastalo. Njegovo ime najprije se može dovesti u vezu sa muslimanskim prezimenom Rakići, koji su se ovdje zanimali stočarstvom (jedan od Baljevića iz Bratonožića „morao je zbog krvi bježati u Podgoricu i tamo se poturčio. Od njega su podgorički muhamedanci Rakići”. (J. Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beograd, 1981, str. 506 (Bratonožići).

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 12 kuća sa 4 bratstva, a prema zvaničnim podacima, ono je tada imalo 10 domaćinstava sa 53 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih porastao je na 14, a drugih na 72, da bi 1948. iznosio 10 : 52. Prije balkanskih ratova u Ameriku su radi zarade išla dva lica i vratila se. Četiri porodice iselile su se u periodu 1941—45. i to dvije u Kuče, jedna u Gusinje i jedna u Zatrijebač. U istom periodu poginulo je i umrlo 10 osoba.

Godine 1941. selo je imalo šest prizemnih i osam kuća na izbi. Dvije kuće su se nalazile u istočnom dijelu sela, sedam udaljene od njih oko 1,3 km, a ostale po oko 0,4 km udaljene jedna od druge.

Šest su koristile ognjište, a osam i šporet i ognjište. Selo je imalo dva bunara i jednu cistijernu. Ukraj sela, niže vještački napravljenog vodovoda na Cijevni, nalazio se privatni mlin. Uz kuće su bile štale za smještaj brojne stoke.

Poslije oslobođenja Zete od Turaka, na imovini otkupljenoj od muslimana, Marko Miljanov je, po odobrenju knjaza Nikole, naselio ovdje sedam porodica iz Kuča, čiji su domaćini i odrasliji muškarci ujedno bili graničari između Crne Gore i Turske. Ostale porodice su same kupile imanja i tu se naselile.

Godine 1941. ovdje su živjeli:

Popovići (5 dom.), Pajovići (3), Ujkići (2), Prelevići (2), Rašovići (1) i Vuksanovići (1). Svi su se doselili od 1879. do 1895. godine. Izuzev Ujkića, doseljenih iz Zatrijepča, svi ostali su se doselili iz Kuča.

Seoske komunične ispaše bile su u Kemovskom polju i Crnim zemljama. Ljeti su domaćinstva izgonila svoju stoku na planine Širokar, Rikavac, Maglić, Košticu i Komove. Izgonilo se oko 2.0 ovaca, 60 govedi i 20 konja. Selo je uveliko snabdijevalo Podgoricu prvoklasnim mesom i mliječnim proizvodima.

Mještani su individualno ribarili na Cijevni. Poslije presušivanja rijeke, većinom u avgustu, ulovljenu ribu ispod pomenutog vodopada su obično mećusobno dijelili. Solidarnost sela najviše se ispoljavala u pomoći onima koji nijesu imali radne snage.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 165-166).

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Djole

    KAKO JE NASELJE OKO RIJEKE CIJEVNE DOBILO NAZIV

    Kuće Rakića bez Rakića

    Za na­se­lje Ku­će Ra­ki­ća, mje­šta­ni obič­no ka­žu da je naj­ljep­ši kraj u ci­je­loj Pod­go­ri­ci, dok su po­di­je­lje­na mi­šlje­nja oko to­ga ko­me te­ri­to­ri­jal­no pri­pa­da­ju, da li Grad­skoj op­šti­ni Tu­zi ili Glav­nom gra­du. Ka­ko ob­ja­šnja­va­ju, ob­zi­rom da su Ku­će Ra­ki­ća po­di­je­lje­ne na dva di­je­la ri­je­kom Ci­jev­nom, a da Grad­ska op­šti­na Tu­zi sva­ka­ko funk­ci­o­ni­še pod okri­ljem Glav­nog gra­da, is­prav­no je šta god da se ka­že. Ipak, osje­ćaj do­sti­ne mje­šta­na je da pri­pa­da­ju Tu­zi­ma. Ono za šta ma­lo ko zna je i ka­ko su Ku­će Ra­ki­ća do­bi­le ime. Dok smo po­ku­ša­va­li da od naj­sta­ri­jih sta­nov­ni­ka tog pod­ne­blja do­bi­je­mo pra­vu in­for­ma­ci­ju, pre­te­žno smo na­i­la­zi­li na od­go­vo­re da ni­jed­na po­ro­di­ca Ra­ki­ća ne ži­vi na tom ci­je­lom pod­ne­blju te da, ko­li­ko zna­ju, ni­kad ni­je ni ži­vje­la. Ipak, je­ste. Po­to­mak jed­ne od po­ro­di­ca Ra­kić, ko­ja je ži­vje­la na tom pro­sto­ru oko ri­je­ke Ci­jev­ne, po ko­me je na­se­lje i do­bi­lo ime Aj­din Ra­kić ob­ja­šnja­va ka­ko je sve te­klo.
    – Ra­ki­ći po­ti­ču iz Bra­to­no­ži­ća iz se­la Pot­krš na­do­mak Pod­go­ri­ce. Do­la­skom u Pod­go­ri­cu pri­mi­li su islam i tad­šnja tur­ska upra­va im je do­di­je­li­la ima­nje, ze­mlju duž ri­je­ke Ci­jev­ne, da­na­šnje Ku­će Ra­ki­ća. To je bi­lo ne­gdje u 18. vi­je­ku. Ra­ki­ći su po­tom sa­gra­di­li ne­ko­li­ko ku­ća tu, po če­mu je mje­sto i do­bi­lo ime, se­lo Ra­ke, Ra­ki­ći, Ku­će Ra­ki­ća. Oni su tu ži­vje­li do 1912. go­di­ne, ka­da su pri­po­je­ni Cr­noj Go­ri, jer je Ri­je­ka Ci­jev­na bi­la gra­nič­ni po­jas. Ta­da od­la­ze u Al­ba­ni­ju, Ska­dar i ta­mo se ba­ve tr­go­vi­nom. Je­di­no ko je ostao je moj đed, ko­ji je po ro­đe­nju ostao bez oca pa je maj­ka bi­la pri­nu­đe­na da na­pu­sti to mje­sto i ode u Pod­go­ri­cu da ži­ve kod nje­go­vih uja­ka. Te iste go­di­ne kad su se Ra­ki­ći od­se­li­li za Ska­dar, kralj Ni­ko­la je taj pro­stor ko­ji su Ra­ki­ći na­se­lja­va­li do­dje­lio za­slu­žnim po­ro­di­ca­ma iz Ku­ča, i osta­lim ple­me­ni­ci­ma… Da­nas pu­no na­ših ro­đa­ka, po­tom­ci lju­di ko­ji su ži­vje­li u Ku­ća­ma Ra­ki­ća ži­vi u Ska­dru, dok je jed­na po­ro­di­ca 1925. go­di­ne po­šla za Tur­sku – pri­ča Aj­din Ra­kić.
    On na­po­mi­nje da su se osam­de­se­tih go­di­na ro­đa­ci sre­li, na­kon 50 go­di­na raz­dvo­je­no­sti. Aj­din Ra­kić na­po­mi­nje da iako ne­ma­ju fo­to­gra­fi­ja dok su ži­vje­li u Ku­ća­ma Ra­ki­ća, jer je sve uni­šte­no, ži­vi sje­ća­nje i usme­no pre­da­nje po­to­ma­ka ko­je se pre­no­si sa ge­ne­ra­ci­je na ge­ne­ra­ci­ju. S.R.

    https://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Podgoricom&clanak=549934&datum=2016-06-08