Poreklo stanovništva sela Mitrovići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo omanje gornjozetsko selo smješteno je na ušću Cijevne u Moraču, južno od Lajkovića. Sa sjeverne strane ograničeno je seoskom stazom koja ga razdvaja od Lajkovića, a vodi od Morače do mjesta Nasip i odatle pravo na Cijevnu. Sa istoka ga graniči Cijevna sve do njenog ušća u Moraču, a zatim zapadno Morača do Nasipa gdje počinje pomenuta seoska staza. U tom okviru atar sela zahvata površinu od 62 hektara, tj. oko 0,6 km2. Selo je imalo dvije obližnje komunice; prvu zajedno sa Lajkovićima u Nemovskom polju i drugu svoju pri ušću Cijevne u Moraču, zvanu Fresići, koja je od sela udaljena oko 0,3 km i ima oko 50 rala.
Konkretnih ranih pomena ovoga naselja, analognih prethodnim selima, koji bi bliže govorili o njegovoj starosti, zasada nema. Ostaje samo vjerovatna pretpostavka da je i ono, kako smo naveli, bilo u sastavu područnog naselja Grlja, koje je, po M. Bolici, 1614. godine imalo 80 domova i 185 vojnika.
Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 26 kuća sa 4 bratstva, a prema zvaničnim podacima, tada je ono imalo 27 domaćinstava sa 145 stanovnika. Do 1941. njihov broj se smanjio na 24 : 132, da bi ih osam godina kasnije (1948) bilo 28 : 159.
Prije balkanskih ratova, odavde je samo jedno lice pošlo u Ameriku i tamo ostalo, a u periodu 1918—41. jedna porodica se preselila u Metohiju. U periodu 1941—45. dva lica su iseljena u Podgoricu i Prizren. U isto vrijeme poginulo je i umrlo 10 mještana (dva su poginula na strani partizana, a dva na strani četnika, a šest je umrlo).
Prizemnih kuća je 1941. godine bilo 14, a na izbi 5. Kuće su uglavnom grupisane, pa je izmeću njihovih grupa rastojanje 50—150 m. A ima i tako grupisanih kuća da su, reklo bi se, pod jednim krovom. Uz kuće se nalazio po neki pomoćni objekat. U svim kućama isključivo se koristilo ognjište.
Crkva i škola su im, kako smo naveli, zajedničke sa pomenutim selima. Na sjevernom kraju sela, na malom uzvišenju zvanom Glavica nalaze se ostaci muslimanskog groblja.3
Osim jednog domaćinstva Klikovaca, sva ostala u selu su 1941. godine bili Maraši. Dok su prvi priješli ovdje iz susjednih Lajkovića, Maraši su se, doselivši se u Zetu prije oko 250—300 godina, najprije nastanili ovdje. Iz ovdašnje, dosta tjeskobne i oskudne matice, širili su se po drugim selima Zete, a najviše prelazili bliže Skadarskom jezeru, tj. u Bijelo Polje.
Selo je svoje komunice dvojako koristilo — neogrančeno u Iemovskom polju, i ograničeno u Fresićima. Ova druga, budući pitomija i pićnija, koristila se uglavnom prema seoskom dogovoru od Đurđevadne (6. maja) do Mitrovadne (8. novembra). Mitrovićka domaćinstva su imala i svoje omanje posjede u blizini Skadarskog jezera. To su bile poglavito livade, koje su često i do pola godine bile pod vodom. Košene su krajem ljeta; to sijeno (barina, lužina, žukvina) najviše je služilo za prostirku stoci. Livade se nalaze na dosta velikom prostoru — od Morače na zapadu do Donje Plavnice na istoku (uglavnom u katastarskoj opštini Bijelo Polje). Taj kompleks privatnih posjeda velik je oko 80 rala. Njegov gornji dio je mnogo pitomiji i na njegovoj sjevernoj strani je Bijelo Polje. Tu, upravo, dobrim dijelom i žive Maraši, koji su se baš zbog takvog zemljišta ovamo doselili iz Mitrovića. Selo nije imalo ranih livada u priobalnom pojasu jezera, pa je to razlog što sa stokom ljeti nijesu izlazili ovdje na ispašu. Isto tako, zbog malobrojnih stada, nijesu davali ovce na planinu.
Seoska ribolovišta (Mitrovačka lokva i Miranglavica) bila su na Morači. Pružaju se dužinom (južne granice sela do Miranglavice) oko 1,2 km; tu su Mitrovići na ribolov imali isključivo pravo. Lovilo se zajednički, tj. zajednički kušvenim priborom. Najviše se lovilo gribom. Grupom od 12 do 16 ribolovaca, koliko ih je bilo potrebno da love gribom, rukovodio je najiskusniji i najvještiji pribor, zvani kapetan griba. U podjeli ulova, svako domaćinstvo je imalo jednaki dio na osnovu jednako uloženih sredstava za nabavku griba. Ako neko, iz bilo kojih opravdanih razloga, nije mogao da učestvuje u lovu, nije mogao ostati bez dijela. Ali taj dio je bio upola manji od dijela učesnika u lovu.
Jednobratstvenička domaćinstva Maraši, ispoljavala su, moglo bi se reći, uzornu patrijarhalnu solidarnost. Svi oblici mećusobne pomoći bili su ovdje stalno zastupljeni.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 163-164).
Komentari (0)