Poreklo prezimena, selo Lajkovići (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Lajkovići, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

I ovo gornjozetsko selo, koje je nekada činilo sastavni dio starog naseljenog područja na sutoku i ušću Cijevne u Moraču, zvanog opštim imenom Grlje, ima relativno povoljan položaj. Smješteno između Srpske na sjeveru i Mitrovića na jugu, te Cijevne na istoku i Morače na zapadu, kao i Srpska, neposrednim manjim krakom puta izlazi na glavnu komunikadiju od Podgorice preko Zete ka Skadarskom jezeru i dalje. Nastajući na dosta oskudnom šljunkovito-konglomeratičnom tlu, pomeđu dvije rijeke, ono je vremenom, blagodareći okolnom „poljskom” prostoru, znatno proširilo svoj atar, čiji najveći dio čine komunične površine namijenjene ekstenzivnoj ispaši. I dok uži naseljeni, humidirani dio atara zahvata neveliku površinu od oko 80 hektara, onaj drugi dio koji, istina, koriste i druga okolna sela, je oko pet puta veći. Njegova granica, počev od Potopina na sjeverozapadu, ide preko Džanjevića oka i Moračom do Fresića na jugu. Sa juga i istoka graniče ga Mitrovići i Cijevna, a na sjeveroistoku granica zalazi pravcem do nedaleko od Rakića Kuća; odatle je smjerom preko današnje magistrale do Crvene lokve i južno od Srpske prema Pazarištu i Potopinama ograničen sa sjeverne strane. Pravcem od Mitrovića do Botuna (Potopina) atar je dug oko 3 km, a od Morače do prema Rakića Kućama (do Govedca) oko 5 km. U Potopinama (vjerovatno su dobile ime po nekadašnjem plavljenju), koje se nalaze južno od Botuna, prostire se obradivi kompleks zemljišta u kome se nalaze dosta usitnjeni i pomiješani posjedi vlasnika iz Botuna i Lajkovića. Istočno od njega je kompleks zvani Sadovi, koji pripada Lajkovićima. Nekada su tu bili vinogradi. Istočnije od njega su Prljine (prlo — pjeskovito zemljište) koje se ranije nijesu obrađivale, a sada se tu gaji povrće. Najzad, jugozapadno od Srpske, između Lajkovića i Botuna, nalazi se već pomenuto Pazarište, gdje je, kako kaže Jovićević, „po predanju, bio u staro doba pazar Zete”.

Možda, upravo, to pazarište najbolje ukazuje, kako na znatnu starost ovog tako i susjednih sela, u prvom redu povećeg područnog naselja Grlje, za koga, ponavljamo, M. Bolica kaže da je (1614) imalo 80 domova i 185 vojnika. U gramati Ivana Crnojevića kojom su naznačene granice dobara manastira Vranjine stoji „Rake u Grlieh”. Lajkovići su dobili ime po istoimenom bratstvu, tj. po rodonačelniku Lajku, sinu Grljinom, koji se doselio iz Ljubotinja, i to, prema Jovićeviću, „možda prije 300 godina”. R. Kovijanić, međutim, napominje da „ako je njihov rodonačelnik zaista Grlja iz Ljubotinja, onda se on doselio u Zetu prije 500 godina, jer se Grlje pominju još u doba Stevana Crnojevića. U pomenutom Vranjinskom ugovoru iz 1455. godine, selo Grlji (Gerli) uvedeno je na trećem mjestu, ispred Podgorice i Lužana”. A deset godina ranije (1445) u Zetskoj presudi se iz Grlja pominju Nikola Zurkovik (vjerovatno Đurković — P. R.), Stepo (Stiepo — P. R.) Glavatovik, Novak Zurovik (vjerovatno Đurović — P. R.) i Borilo Radosalik.

I u ovom selu bilo je agaluka u doba Turaka ali ne i muha- medanaca, kako je to Jovićević konstatovao.

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 60 kuća sa devet bratstava, dok je prema zvaničnim podacima ono tada imalo 66 domaćinstava sa 380 stanovnika. Do 1941. godine broj jednih i drugih porastao je na 77 :460; da bi osam godina kasnije (1948) iznosio 89 : 521. Do balkanskih ratova u Ameriku je radi zarade išlo 12 mještana, od kojih se 4 nije vratilo. U periodu (1918—41) iselile su se dvije porodice (u Metohiju). Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo oko 25 mještana.

Godine 1941. od ukupno 76 kuća, dvospratnih (na izbi) je bilo 7, a prizemnih 69. Prizemne su pretežnim dijelom bile izjedna i bez patosa. Uz gotovo svaku kuću bile su pojate, svinjarnici i živinarnici. Kuće u selu su porećane u jednom potesu, duž glavnog seoskog puta. Šporet su koristile samo njih 4, a ostale samo ognjište.

Crkva i škola, zvana „Vladika Danilo” (obje u Srpskoj) bile su im, kako smo rekli, zajedničke sa Botunom, Mitrovićima i Srpskom.

Selo se, analogno Srpskoj, nalazilo blizu stanice na nekadašnjoj uskotračnoj pruzi Podgorica — Plavnica. Poput nekadašnjih „hanova”, bile su tu i dvije kafane, tako da je stanični krug bio ujedno mjesto za okupljanje mještana iz okolnih sela.

U 1941. godini u selu su živjeli: Rašovići (20 dom.), Stijepovići (15), Vukašinovići (10), Bjelobrkovići (8), Vulevići (4), Kovačevići (4), Kumburovići (5), Radovići, Radetići i Klikovci (po dvije) i Stanići, Pejkovići, Maraši, Šanovići i Čolevići po jedno.

Rašovići, Stijepovići, Kumburovići, Vulevići i Šanovići vode zajedničko porijeklo iz gšperskih Mrka. Predak im se zvao Gordoba, koji je imao tri sina: Prlju, Grlju i Iva. Njih trojica zajedno sa majkom prebjegli su, zbog krvne osvete, na Ljubotinj, a odatle malo kasnije u Grlje u Zetu pri Srpštanskoj gori, Ivo u Seoca, a Prlja je ostao na Ljubotinju. Grljin sin Lajko preselio se zatim ispod Srpštanske gore u Lajkoviće, koje je dobilo ime po njemu i njegovom potomstvu. Lajko je imao pet sinova: Raša, Stijepa, Šana, Vula i Kumbura, od kojih su nastala pet istoimenih bratstava. Rašo je potom imao tri sina: Raša, Bjelobrka i Vukašina, od kojih su, takoće, navedena bratstva. Ovdje treba dodati i tvrdnju Kovačevića da su oni jedno bratstvo sa Kumburovićima od kojih su se, kako kažu, podvojili prije 7—8 pasova.

Maraši su ovdje priješli iz susjednih Mitrovića, gdje im je, u stvari, matica nakon doseljenja iz Hota.

Radetići su rod sa istim bratstvom u Piperima; doseljeni su prije oko 120 godina.

Radovići su iz Bjelopavlića, doseljeni prije oko 160 godina.

Klikovci su daljom starinom iz Kuča, a ovdje su se doselili iz Mahale prije oko 100 godina.

Pejkovići su iz Kuča. Prvo su se naselili u Grbavcima, a zatim ovdje, prije oko 130 godina.

Stanići su takođe iz Kuča; smatraju se starosjediocima, a isto tako i Čolevići koji se smatraju domorocima u selu.

Šireći se u ataru, bratstva su sa svojim kućama ipak ostala grupisana. Svako bratstvo je ispred kuća imalo izlaz na svoju komunicu, površine od oko jednog hektara. Ti bratstvenički podvojeni potezi nalazili su se sjeveroistočno, ispred sela, u komunici zvanoj Lajkovački brijeg. Opšta seoska komunica bila je u Nemovskom polju i neograničeno je korišćena, naročito zimi i s proljeća. Međutim, preko ljeta, stoka je izgonjena (oko 2.000 grla sitne i 500—600 krupne) na imanja u Kalođenici, tj. u Lajkovićkom lugu, zapadno od Gornje i Donje Plavnice. Tamo je stoka na ispaši (u torovima) ostajala do jeseni, odnosno do većih kiša i poplava.

Mještani su se u znatnoj mjeri bavili ribolovom. Osim na Morači i Cijevni, najviše su lovili na Plavnici, odnosno na Skadarskom jezeru. Selo je imalo ribolovno društvo sa dva griba, kojima su lovile dvije grupe ribara. Podjela je vršena po učesniku. Bratstvo Kovačevići imalo je udio u lovištima (u jazovima) na Sitnici. Ukoliko oni u njima nijesu lovili, davali su pravo prijateljima, a oni su im dio ulova ustupali. Tu količinu Kovačevići su mećusobno podjednako dijelili.

S obzirom na pretežnu bratstveničku povezanost mještana, njihova patrijarhalna solidarnost bila je izvanredna. Nijedna kuća, kažu ovdje, nije podignuta a da nije organizovana moba, u prvom redu za prevoz kamena i građe. Pojedina domaćinstva poklanjala su i topole, neophodne za krovnu konstrukciju. Pomoć u obradi zemlje pružana je onima koji nijesu imali zaprege. Posebna briga vođena je o crkvi, kojoj su davani prilozi u vuni i novcu. Prilozi su, takođe, davani za puteve i školu. Ko ne bi dao ulog za put, bio je dužan da na njemu radi tri dana; to se nije moglo izbjeći, itd.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 160-163).