Poreklo prezimena, selo Vranj (Podgorica) Reviewed by Momizat on . Poreklo stanovništva sela Vranj, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg Poreklo stanovništva sela Vranj, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg Rating:
You Are Here: Home » Zavičaj - sela i gradovi » Poreklo prezimena, selo Vranj (Podgorica)

Poreklo prezimena, selo Vranj (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Vranj, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

I ovo staro selo mataguškog kraja ima gotovo iste geografsko-ekološke i saobraćajne odlike kao i njemu susjedni Mataguži. U prošlosti i danas vezivali su ih i vezuju isti putevi. Jedan od njih se i završavao u Vranju, a vodio je od Podgorice na Govedac (na Cijevni) i na Nikolj-crkvu, a odatle za Mataguže i Vranj. Slajaju ga i prožimaju dvije iste, prethodno navedene pedološke zone. Moglo bi se reći da je ovdje samo naselje više i neposrednije vezano za prvu šljunkovito-konglomeratičnu zonu, na čijem se rubnom jugozapadnom dijelu i razvilo. Od samog naselja ka zapadu i jugozapadu i ono je okrenuto svojoj plodotvornoj osnovi koja se u relativno širokim potezima pruža ka jezeru, zalazeći u njegov zamočvareni priobalni pojas, te ekonomski objedinjuje karabušku ispasišnu komunicu i ratarsko-livadski pojas ka jezeru. Sa sjeverne strane selo ograničava Vranjska gora, sa zapadne mataguški put, sa istočne potok Zbelj i ravnine Sukuruć (zapadno od Suku- ruća) i sa jugozapada i juga Skadarsko jezero. Njegov atar zahvata povrpšnu od 1.000 hektara, tj. 10 km.

Nalazeći se na području staroslovenske podluške župe i ukraj starog, u srednjem vijeku »velikog puta« Skadar — Podgorica — Nikšić — Dubrovnik, Vranj se, izmeću svih ostalih naselja Zetske ravnice, najranije pominje u pismenim spomenicima. Taj njegov prvi pomen nalazi se u Ljetopisu popa Dukljanina, a potiče iz vremena oslobodilačkog ustanka kneza Vojislava (Dobroslava). On je 1035. godine sa ustaničkim snagama kod Vranja pobijedio grčku vojsku koja se kretala od Drača preko Skadra. U ljetopisu se o tome kaže da je kralj Dobroslav (Vojislav), skupivši vojsku, jedan njen dio dao četvorici sinova i uputio ih u mjesto Vranj, prema istočnoj strani. Da se ovdje zaista radi o Vranju i Vranjskoj gori, nalazimo potvrdu u Dukljaninovom kazivanju kako je grčki vojskovoća Armenopulos sa velikom konjaničkom vojskom bio stigao do Zetske ravnice. Na drugom mjestu, gdje Dukljanin govori o sukobima na zetskom prijestolu (1130) takoće se pominje Vranj. Naime, Grubeša, Gradihna i Dragihna Branisavljevići-Vojislavljevići, sklonivši se u Drač, po drugi put su, uz pomoć vizantijske vojske, preoteli prijesto svome rođaku kralju Đorđu Bodinoviću (1114—18 — 1125—31). O tome se u Ljetopisu kaže da je vizantijski vojskovoća Pirigord sa Gradinjom i Draginjom, sakupivši narod i veliku vojsku, krenuo i zauzeo zemlju od Vranja do Bara.

Pretpostavlja se kao mogućnost da je iz Vranja porijeklom Đuraš Vranjičić, stavilac na srpskom dvoru, djed Đuraša Ilića, čelnika Stevana Dečanskog (1326) i viteza cara Dušana. Đuraš iz Zete, sin Ilije Đuraša Vranjčića, umro je poslije 1362. godine. Njegov brat Nikola Ilić pominje se 1358. godine. Na ovu pretpostavku navode i podaci iz povelje Ivana Crnojevića (1482) u kojoj se, na liniji razgraničenja Mataguža i Gruda, pominje Ilića vodovđa i dvorište Nikole Ilića.

Navedenim podacima se, kao i kod Mataguža, potvrćuje narodno predanje da je Vranj »staro selo« i da njegova crkva postoji još od »Dušanovog doba«. To će ujedno reći da je i Vranjska crkva stara koliko i crkva u Vukovcima iz 1336. godine. U kotorskim spomenicima Vranj se prvi put pominje 1557. godine, a u Boličinom popisu nalazimo da je 1614. godine imao 45 domova sa 97 vojnika.

I ovdje pominjemo narodno predanje po kojemu je »Karađorđe rodom iz Vranja«. To predanje je čuo i Marko Miljanov. Prema predanju predak Karađorđev pošao je iz Vranja preko Pipera i zadržao se u Lopatama iznad Lijeve Rijeke; odatle je prešao u Bihor, a zatim se preko prizrenskog kraja preselio u Srbiju.

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 64 kuće sa 22 bratstva, od kojih 19 kuća pravoslavnih i 54 muhamedanskih. Prema zvaničnom popisu, selo je tada imalo 68 domaćinstava sa 350 stanovnika, a 1941 — 91 : 540. Osam godina kasnije (1948) broj jednih i drugih iznosio je 90 : 582.

Vranj je pravo zbijeno selo; sa glavnim mataguškim putem (u stvari putem Tuzi — Mataguži — Golubovci) dobro je povezan. Toliku njegovu gustinu mještani izvjesno objašnjavaju i time što je selo unekoliko podvojeno (kao na samštini), pa se tako moglo bolje braniti od raznih napada. U središtu sela, koje je i najviše zbijeno, nalazila se džamija, građena za doba Turaka; nedavno je obnovljena (1979). U središtu je, od tog vremena, postojala i »doganja Lekića«. Tu su podignute i bolje kuće, meću kojima i one na sprat, tj. na konobi; takvih je u selu bilo 12, dok su ostale, kako ovdje kažu, bile prizemnice i slamarice. Veći broj prvih nije imao patos, a druge su bile takve bez izuzetaka. Ove druge su bile pokrivene slamom ili trskom koja raste u lugovima (Šipnica). U svim kućama koristilo se isključivo ognjište. Pomoćni objekti pravljeni su od prepletenog pruća ili u suvomeći i pokriveni slamom ili trskom. Pojata je bilo oko 60, a svinjarnika znatno manje — zbog ovdašnjeg muslimanskog življa. Živinu je držalo svako domaćinstvo, ali je za nju bilo malo posebnih prostorija.

Vranjska crkva, o kojoj je već bilo riječi, udaljena je od sela oko 0,7 kilometara. Na tromeći je Vranja, Mataguža i Vladana. Uz nju je, kako smo rekli, bila i škola.

Od starih graćevina, na Vranjskoj gori se nalaze ostaci pome- nute turske gvrćave, zvane Merćes.

 

Godine 1941- u selu su živjeli:

Pepići — Ivezići (30 dom.); sačinjavaju jedno bratstvo, iako su Pepići muslimani, a Ivezići i dalje ostali katolici. Doseljeni su iz Gruda oko 1750. godine;

Frljučkići (8) doseljeni su iz Gruda. Prvo su se naselili u Podgorici, a zatim došli na Cijevnu kod Rakića Kuća, odakle su se ovdje preselili 1880. godine. Potiču od Ljuljđurovića (katolika);

Lukačevići (7); ne znajući od koga potiču, kažu da su iz okoline Cetinja; doseljeni su oko 1810. godine. A. Jovićević, kako smo naveli, kaže da su Drakići, Kneževići i Ajkovići u Mojanovićima, te Lukačevići u Berislavcima i Vranju i Pejanovići u Podgorici jedan rod i da su se u starini zajedničkim imenom zvali Mojanovići. Njihova je starina iz stare Srbije, negdje iskraj Kosova.

Nikčevići (7) su iz Pješivaca (Stubica); doselili su se zbog krvne osvete 1830. godine;

Lekići (5) su se doselili iz Golubovaca 1850. godine;

Karadaglići (3) su od bratstva Vukićevića sa Ljubotinja; doseljeni oko 1860;

Rajovići (2) se smatraju najstarijim stanovnicima sela; doselili su se iz Dobrskog Sela, prvo u Goričane pa ovdje;

Otovići (5) su iz Hota; ovdje doseljenk oko 1780. godine.

Alibašići (2) su od Raičevića iz Lješkopolja; doseljeni su oko 1850. godine;

Mustafići i Musići (2) su doseljeni iz Golubovaca prije oko 100 godina; roćaci su sa Boljevićima;

Škatarići (1) su (na miraz) prešli ovdje iz Mataguža prije oko 50 godina;

Mustagrudići (1) su se doselili za vrijeme Drugog svjetskog rata iz Goričana; kažu zbog toga što muslimana »tamo u Zeti« nije više bilo ostalo.

Radulovići (1) su iz Komana, doseljeni prije oko 120 godina;

Nicovići (2) su iz Hota; došli ovdje prije oko 150 godina;

Ljujkovići (3) su iz Dobrskog Sela, potiču od Rajovića; prvo su se doselili u Balabane oko 1830. godine, a zatim ovdje 1900. godine.

Peljevići (1) su iz Albanije; doseljeni 1925. godine.

Šuškavčevići su doseljeni iz Šušunje 1885. godine.

Davidovići (2) su iz Lješanske nahije, doselili se 1830. godine; potiču od popa Toma Davidovića.

Gojčevići (2) su se doselili tokom posljednjeg rata iz Hota;

Abdovići (2) su se iselili poslije posljednjeg rata, a ovdje su se doselili iz Podgorice kao muhadžiri;

Rečkovići (2) su se iselili poslije posljednjeg rata u Vladne. Ovdje su doseljeni iz Ealabana prije oko 100 godina;

Majići (2) su se doselili iz Maina oko 1780. godine. U ovom kraju su, zbog svojih patriotskih i prosvjetnih zasluga veoma poznati i cijenjeni, osobito pop Filip Majić i profesor Dragoljub Majić.

Izuzimajući dvadesetak muslimanskih porodica koje su se u međuratnom periodu, u prvim godinama poslije Prvog svjetskog rata iselile u Skadar, druge važnije pokretljivosti mještana nije bilo. Sudeći prema odgovorima u provedenoj anketi, u ovom selu nije bilo mještana koji su išli na rad u druge zemlje, što pored ostalog, upućuje na zaključak da je ono moglo bi se reći, »oduvijek« imalo relativno dobre uslove za život. U toku rata (1941—45) poginulo je i umrlo oko 46 mještana (na strani partizana poginulo je pet, na strani četnika jedna i umrlo oko 40 osoba).

Način korišćenja komunica posve je istovjetan sa onim u Matagužima. Izuzetak je činio »meteh Pepića«, koji im je za tursko doba bio poklonjen na bratstveničko korišćenje. Nedavno su ga prodali i sada je obradivo zemljište. Karabuško polje korišćeno je za ispašu sitne stoke, dok su zalivađene površine i lugovi potesom prema jezeru, poslije kosidbe, sukcesivno od jula do septembra pretvarane u zajednička pasišta. Glavna komunica u lugovima je Šipnica, od sela udaljena oko 2 km. Dosta je močvarna i neprohodna. Iz nje su se najviše brala drva za ogrijev; ranije su se tu uveliko lovile i jezerske ptice. Ovdje su veoma korišćene i dvije »ostrvske« komunice — Koraćica i Milićeva livada, gdje su se, pored branja drveća, ljeti na duže vrijeme dogonila goveda na ispašu. Od drugih sličnih mjesta pri jezeru, na približno isti kačin, korišćeni su i Kujov brijeg i Kaplješe.

Veoma unosno zanimanje bio je ribolov, namijenjen koliko za prodaju, toliko i za domaću ishranu. Obavljan je istim sredstvima i na isti način kao u Matagužima, ali intenzivnije. Za muslimanske porodice on je nadoknađivao mesne proizvode, kojih je pravoslavni živalj, gajeći svinje, imao više.

Oblici seoske solidarnosti bili su istovjetni sa drugim selima. Ovo valja naglasiti utoliko prije što se ovdje radi o seoskoj sredini koja se u vjersko-etničkom pogledu razlikovala od drugih.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 93-96).


Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top