Uzdizanje srpskog roda: Veliki župan Stefan Nemanja

25. mart 2013.

komentara: 5

Piše: Saradnik portala Poreklo Berislav Kangrga

U ovom tekstu pisaću o značajnoj ličnosti koja je postavila temelje srpskoj državnosti; o ličnosti koja je ostavila trag u istoriji srpskog naroda. Oko njegovog imena se prepliću i materijalno i duhovno. Župan Stefan Nemanja, kao što mu samo ime govori „ stefanos“ je grčka reč koja se prevodi kao „ krunisani ili ovenčani“ je vladar, političar i monah da bi posle smrti bio ovenčan i svetiteljskim, zlatnim oreolom.

Nažalost, istorija ne pamti tačan datum rođenja srpskog župana pa se sa nagađanjem može reći da je rođen između 1109. i 1113. O njegovoj porodici i poreklu najviše saznajemo iz izvora kao što je Letopis popa Dukljanina. Prema tom izvoru Stefan Nemanja vodi poreklo od drevnih porodica koje su upravljale primorskim krajevima još od davnina. Njegovi preci bejahu: Hvalimir, knez Travunije, Dragomir, Stefan Vojislav, prvi sin,a drugi unuk kneza Hvalimira, Mihajlo Vojislavljević. Porodično stablo župana i svetitelja Nemanje potiče od sestre kralja Mihajla Vojislavljevića. Nemanjin otac, Zavida, po ženskoj liniji potiče od Vojislavljevića, a po muškoj od dinastije Vukanovića koje je na presto Raške u davna vremena doveo kralj Zete, Konstantin Bodin, sin gore navedenog Mihajla Vojislavljevića od čije sestre potiče rod Nemanjića po ženskoj liniji.

Zbog loše političke situacije, Nemanjin otac, Zavida je sa porodicom izbegao u Zetu gde mu se u Ribnici rodio i sin Nemanja. Ono što je zanimljivo jeste da su postojale suprotnosti između Raške i Zete. Zete kao priobalno područije, bliže uticaju zapada bilo je većinski naseljeno katoličkim življem. Raška, kao kopneni deo bliže carstvu Romeja bilo je naseljeno pravoslavnim življem. To je vreme i raskola unutar nekada jedinstvene Hrišćanske crkve. Da li zbog političkih okolnosti, da li zbog gore opisanog položaja Zete; Nemanja je kršten prvo po rimokatoličkom obredu. Vraćajući se u Rašku, dosta kasnije, Nemanja po povratku u Ras beše po drugi put kršten u crkvi Svetog Petra i Pavla po pravoslavnom obredu. Da li je to učinio da bi lakše preuzeo vlast u Raškoj koja je bila naseljena pravoslavnim življem koje bi ga na taj način lakše prihvatilo ili je to učinio zbog nekih drugih stvari ili pod nekim drugim uticajem ostaje pod znakom pitanja.

Nemanja je bio najmlađi sin. Imao je trojicu starije braće: Tihomira, Stracimira i Miroslava. U nasleđe dobija teritoriju (Rasina, Ibar, Toplica ) kojom je upravljao dok je njegov najstariji brat Tihomir sedeo na velikožupanskom prestolu. Budući, veliki župan je pokazivao želju da ojača i osamostali svoju vlast na svom područiju što se kosilo sa interesima njegovog brata Tihomira; što je bio čest običaj u plemićkim porodicama Evrope tog doba. U zapadnoj Evropi, uglavnom bi samo najstarija braća dobijala posede i dobijali mogućnost da se žene dok bi mlađa braća morala da kroz borbu, ili protiv braće ili protiv drugih stvaraju za sebe svoje posede i titule.

Uticaj Romejskog carstva je i dalje bio snažan na tlu Balkana. Tada suprostavljeni različitim interesima da bi u kasnijoj budućnosti bili ujedinjeni u veri i u strahu protiv zajedničkog neprijatelja – Turaka. Prilikom boravka romejskog cara Manojla I Komnina u Nišu došlo je do susreta sa Nemanjom. Prilikom tog susreta, Nemanji je poklonjena zemlja, oko Leskovca i titule uz uslov da ta zemlja isključivo pripadne Nemanji i samo njegovim potomcima. Nije li to bila vešta diplomatska igra starorimske politike u stilu “divide et impera” – zavadi pa vladaj? Šta je to romejski vasilevs želeo? Najlakše upravljati nekom zemljom bi bilo moguće ako se u njoj stvori unutrašnji razdor, u ovom slučaju između Nemanje i njegove braće. Vasilevs je davajući počasti najmlađem unosio razdor i svađu unutar porodice jer je od Nemanje sada očekivao zahvalnost, da bi on kasnije lakše sprovodio svoju carsku volju i time očuvao granice hrišćanskog carstva. Nemanja, kao ambiciozni plemić, sada je imao podršku Romeje u svojim namerama. Drugi stub podrške je imao u Crkvi. Podršku Crkve je obezbedio gradeći nove. Po rečima Domentijana, Nemanja je često braći ukazivao da svako u svojoj oblasti može da radi šta želi.

1166. prema Žitiju svetog Simeona Nemanja je prvi put pokušao da zbaci sa prestola svog brata Tihomira da bi u tom pokušaju bio zarobljen. Držan je u zarobljeništvu u jednoj kamenoj pećini, a zahvaljujući prijateljima se spasio utamničenja. Drugi put je bio uspešan. Uspeo je da brata otera sa prestola koji je kao romejski vazal pobegao u Romeju. Romeja je sada igrala dvostruku ulogu. Prvi put kao zaštitnica Nemanje, sada štiteću Tihomira. Zbačeni brat i bivši župan je dobio pomoć u vojsci tako da je došlo do odlučujuče bitke 1170. kod Pantina u blizini današnjeg Vučitrna. Bitka je bila presudna po dalju sudbinu i budućnost Srbije. Pobedu je odneo Nemanja, a Tihomir je poginuo tokom bitke. Ostala braća su prihvatili Nemanju kao svog velikog župana koji im je u znak pomirenja ostavio one oblasti kojima su već upravljali. Sada je plan novog, velikog župana Nemanje bio da sredi unutrašnje odnose u svojoj državi.

Međutim, međunarodne političke prilike nisu išle na ruku županu Nemanji. Izgubio je podršku Mletačke koja je bila u ratu sa Romejom, a koja je trpela gubitke. Ugarski presto je nasledio štićenik Romeje, Bela III. Vasilevs Manojlo je shvatio koliko je to odličan trenutak da Nemanji pokaže ko je pravi gospodar pa je pokrenuo vojsku koju je lično vodio. Shvativši da ne može da se suprostavi nadmoćnijem neprijatelju odlučio je da se preda. Prema pisanju Evstatija Solunskog došao je u logor vasilevsa, pokajnički sa omčom oko vrata, gologlav, bosonog i u iscepanoj odeći nudeći mu njegov mač da radi sa njim šta želi. Ovim činom Nemanja je sačuvao život oslanjajući se na svoju političko iskustvo i sreću. Nemanja je kao zarobljenik odveden u Konstantinopolj u trijumfalnoj povrci gde je živeo u manastiru posvećenom Bogorodici. Prilikom povratka u zemlju i obnavljanja vazalskih odnosa prema Vasilevsu sagrađena je u njenu čast Studenica, kao manastir Bogorodice Dobrotvorke. Nemanja je tim činom shvatio da treba da čeka povoljnije uslove za okončanje borbe za samostalnost.

Veliki župan Stefan Nemanja je tokom svoje političke karijere pokazao velike diplomatske veštine. Susretao se i dogovarao sa tadasnjim carevima od Nemačke do Romeje. Bio je ambiciozna ličnost, sanjajući san o samostalnosti. Bio je između istoka i zapada, čekića i nakovnja. Odlučan i hrabar spreman da sačeka povoljan trenutak . Spreman da pokaže poniznost pred većima od sebe čekajući svoj momenat. Vreme je bilo njegov najveći saveznik.

 

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Slobodan

    Ako se Nemanja rodio u Ribnici a gde su se rodili Miroslav , Stracimir i Tihomir i gde su kršteni ?
    Čekam odgovor

  2. vojislav ananić

    Sveti Sava – Žitije Svetog Simeona
    Žitije Svetog Simeona, poznato književno delo Svetog Save, rođenog kao Rastko Nemanjić, najmlađeg sina velikog župana Stefana Nemanje, je prva biografija, prvo originalno književno delo u srpskoj srednjovekovnoj književnosti. Ovim delom je stvoren jedan nov književni rod u srpskoj književnosti i na njega se oslanjaju mnoga naredna žitija. Sveti Sava je žitije verovatno napisao nakon smrti svog oca Stefana Nemanje, koji se posle povlačenja sa prestola zamonašio i uzeo monaško ime Simeon.
    Žitije Svetog Simeona je malo delo, koje ni po formi, ni po idejama i poetici teksta nije izuzetak iz žanra žitija. Njime su obuhvaćene poslednje godine života Stefana Nemanje, od 1196. do smrti 1200. godine. Sveti Sava naglašava značaj dva Nemanjina odlaska, odricanje od prestola i zamonašenja, kao opraštanja od svetovnog, vladarskog života, i blaženoj smrti u krajnjem smirenju, kao napuštanju života i prelasku u večnost.
    U delu Žitije Svetog Simeona Sveti Sava spaja elemente biografske predistorije (osvajanja, tekovine Nemanje vladara) sa elementima retorične pohvale svetome, čija se veličina gradi na protivrečnosti samoodricanja. Svoje kazivanje svodi na “bogougodna” dela Nemanjina, na njegov svetački karakter, koji se ogledao u podizanju mnogih manastira, u odricanju od “ovozemaljskog” života, na njegov “smerni” život u manastirima Studenici i Hilandaru.
    Stefan Nemanja je prikazan kao prorok i nežan otac svoje dece i svog naroda. On zapoveda sinovima da žive u ljubavi i slozi, i preti prokletstvom ako ne poslušaju njegov zavet. Pri tom ih savetuje: “Ne veličajte se svojom premudrošću. Ako su putevi pravi noge se neće spoticati. Ne gubite snagu – Bog iskušava one koje voli.” Obraća se svom sinu Svetom Savi, pokazujući mu rečima koliko ga voli. On mu daje savete za dalji život: da se kloni zlih ljudi, uvek ukazuje na pravdu, ne skreće sa Božjeg puta, ne zaboravi roditeljske savete, ne meša se sa bezumnima, i da ne pokušava da menja zle ljude već da se posveti pravednima. Govori mu da će se naći na onom svetu i priprema se za smrt, traži da se položi na rogozinu, da mu stavi kamen pod glavu i da mu donese ikonu Bogorodice. Sedam dana nije jeo, ni pio, samo se pričešćivao. Sveti Sava ne skriva suze i pokazuje veliku ljubav prema ocu. Delo se završava molitvom Savinom, obeleženom snažnim poučnim i propovedničkim tonom.
    Biografija Stefana Nemanje je neposredna kao usmena priča i intimna kao dnevnik. Sveti Sava piše jednostavno, ali živim stilom, ponekad punim lirizma. Iako je uglavnom težio da u kazivanju održi ton objektivnosti, naročito u prikazivanju ličnosti Stefana Nemanje, zatim ton monaške smernosti i povinovanja Božjoj volji, ipak na više mesta u delu izbija subjektivna prisutnost pisca, osećanje ljubavi sina prema ocu. Zato ova biografija, za razliku od mnogih drugih iz tog doba, ima dosta elemenata ljudskog, ovozemaljskog.

  3. IRINA LAZAREVIC

    OTAC STEFANA NEMANJE ZVAO SE DESA,A ZAVIDA MU JE BIO BRAT.

  4. vojislav ananić

    NEMANJA STEVAN rodonačelnik dinastije Nemanjića (1114, Ribnica -13/2 1200. Hilandar). Rodio se u Ribnici, kod Podgorice gdje mu je otac Zavida živio, prognan iz Raške radi dinastičkih meteža. U oskudici pravoslavnih sveštenika N. je u pretežno katoličkoj Zeti kršten pozapadnom obredu. Kad mu se otac vratio u Rašku, N. je ponovno kršten kao pravoslavni. Kao mladić N. je dobio od oca na upravu najistočniji kraj srpske države: predjel oko Toplice, donju dolinu Ibra, Rasinu i Reke, kod Kruševca. Tu je došao u bliži dodir s Bizantincima.
    Srpska državna politika kolebala je u to vrijeme između Bizanta, koji je u Manuelu Komnenu imao energična vladara, i između Madžara, s kojima su srpski vladari imali srodničkih veza, i pomoću kojih su se trudili osloboditi se grčke vrhovne vlasti. N. se spočetka opredijelio za Grke. Radi toga ga je car Manuel naročilo pomagao i ojačao protiv braće koja su bila drugih shvaćanja. Od cara je N. čak dobio i jednu novu oblast, Dubočicu kod Leskovca. Ta N. politika izazvala je protiv njega ostalu braću od kojih je najstariji Tihomir, bio veliki župan (oko 1167), i oni N. uhvate i zatvore. U borbama iza toga, kada se dočepao slobode, N. je uspio da potisne braću i da sam dobije veliko- županski prijesto.
    Kao veliki župan N. je u prvo vrijeme promijenio svoju politiku i pokušao potaknut od Mlečana, da s njima i Madžarima u savezu ustane protiv Bizanta. U tom pokretu nije imao uspjeha i jedva se održao na prijestolu morajući da se ponizi pred carem Manuelom (1172). Poslije toga udarca N. se pomirio s braćom, koja su ostala u životu (Stracimir je dobio kraj oko Čačka a Miroslav Hum) i nastojao je da što bolje učvrsti svoj lični položaj u zemlji i da sredi prilike u državi. Smrt moćnog Manuela (1180) dala mu je mogućnost da ostvari svoje ranije namjere i želje svojih prethodnika. U savezu sa Madžarima N. je napao na Bizant (1183) i prodro s njima sve do Sofije, a kad su se Madžari povukli, N. je nastavio ratovanje za svoj račun. U vremenu 1183-1189. on je proširio Srbiju i prema Timoku, i prema Vardaru a naročito prema Primorju. Zetu s primorskim gradovima definitivno je pridružio Raškoj, protjeravši od tuda kneza Mihaila, posljednjeg člana stare zetske dinastije.
    Napadaji Nemanjini i brata mu Miroslava protiv Dubrovnika nisu imali uspjeha. Na istoku je N. pomagao ustanak Bugara protiv grčke vlasti i ušao je u savez s njihovim vođama. braćom Asanima. Kao pobjeditelj N. je 27/7 1189. svečano dočekao u Nišu cara Fridrika Barbarosu na njegovu pohodu u križarski rat na istoku, i ušao je s njim u savez protiv Bizanta. Kraj njegovom ratovanju donio je poraz Srba na Moravi (1190) od Grka, koje je vodio car Isak Angel. Mir, koji je sklopljen iza toga i koji je trajao više godina, ispao je po Srbe dosta povoljno. Oni su zadržali u svojoj vlasti dobar dio osvojenih oblasti: Zetu s primorjem, čitavo Kosovo i dolinu Morave do današnje Ćuprije. Niš, Prizren i Skoplje ostadoše u Bizantu kao glavni pogranični gradovi. Nemanjin sin Stevan dobio je za ženu Eudokiju, sinovicu cara Isaka, pod uvjetom da on naslijedi oca na prijestolu, mimo starijeg brata Vukana.
    Kraj života N. je proveo mirno. Zbog kriza u Bizantu on se 25. 3. 1195. odrekao prijestola i pokaluđerio se, dobivši ime Simeon. Po tom imenu on je u narodu zapamćen sve do danas (»car Simeon«). Kao kaluđer proveo je N. jedno vrijeme u Srbiji, a onda je (u oktobru 1197) krenuo u Sv. Goru, gdje mu se nalazio najmlađi sin Rastko kao monah Sava. Tamo je N., sa Savom zajedno, podigao manastir Hilandar u kome je i umro u dubokoj starosti, 13/2 1200.
    Važnost N. je za stvaranje sredovječne srpske države izvanredno velik. Dugom i energičnom i uglavnom sretnom vladavinom, N. je stvorio solidnu državu, razvio smisao za nju i ojačao u njoj ugled vlasti. Doveo je u zajednicu Rašku i Zetu, koje su se dotle pola vijeka borile za prevlast, pokazao je put za stvaranje još šire nacionalne države. Pravoslavlje je uvijek štitio kao državnu vjeru Srbije, a energično je suzbijao sve smutnje vjerskog i političkog karaktera. Sav N. rad daje utisak stabilnosti i svijesti da se radi za daleku budućnost. Tome su rječit dokaz njegove lijepe i solidne zadužbine, ot kojih neke postoje još i danas: Bogorodičin manastir i manastir Sv. Nikole kod Kuršumlije, Đurđevi Stubovi (ovi svi u ruševinama), a naročito još čitavi Studenica i Hilandar. Radi svih tih zasluga i još kao osnivača dinastije Nemanjića, srpska crkva ga je proglasila za sveca.
    N. biografiju napisala su dva mu sina: Sv. Sava, oko 1210. i Stevan Prvovjenčani 1216. Treću biografiju napisao je svetogorski monah Domentijan (1264).

    V. Ćorović.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.