Poreklo stanovništva sela Šušunja, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine.
Ovo manje selo nasgalo izmeću Balabana, odnosno Bišćana i Gostilja na sjeveru i istoku, i glavnog zetskog puta od Podgorice prema Plavnici na zapadu je, u odnosu na druga sela Zete, novijeg postanka. Južnim pravcem atar sela izlazi na priobalni lužni pojas Skadarskog jezera, na kome se prostire kompleks livada sa zabarenim tlem. Imena pojedinih njegovih dijelova su: Mojače, Studenca, Kezić, Rašovića livade, Bačulja, Kupalište, Pernice, Murićke livade i Trnić. Svojim pretežno izduženim oblikom od sjevera ka jugu, atar sela zahvata 132 hektara, tj. 1,3 km2 površine.
Naselje je dobilo naziv po istoimenom potoku koji ovuda protiče. I ovo selo je niznog tipa jer su kuće razmještene duž kraka puta kojim su povezane sa glavnim putem prema Plavnici i danas prema Virpazaru. Smješteno na domaku te komunikacije, kojom je do no- vijeg vremena prolazila i željeznička pruga Podgorica — Plavnica, te ujedno i na veoma plodnom tlu, naselje ima dosta povoljan položaj.
Osim Jovićevićeve napomene da su u Šušunji drugom polovinom prošlog vijeka živjeli poturčenjaci Mandići, drugih ranih pomena o ovom selu nemamo. Mećutim, sama činjenica da su poturčenjaci ovdje imali svoje posjede govori da je od nekog vremena turskog doba i ovdje postojalo izvjesno naselje. Ipak, izgleda da se ono poglavito počelo razvijati poslije odlaska Turaka iz Zete. Godine 1925. Jovićević je u njemu evidentirao 15 kuća sa četiri bratstva, a po zvaničnom popisu imalo je 15 domaćinstava sa 75 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih popeo se na 19, a drugih na oko 100. Osam godina kasnije (1948) selo je imalo 22 domaćinstva sa 124 stanovnika. Prije balkanskih ratova, radi zarade, išla su (u Austriju) i vratila se 2 lica, a u mećuratnom periodu isto tako 3 osobe. U ratnom periodu (1941—45) nije bilo poginulih i nestalih, a umrla su 4 lica.
U 1941. godini selo je imalo 15 prizemnih kuća i 3 na sprat, tj. na konobi. Svako domaćinstvo je držalo stoku i svinje i za njih imalo pojate i svinjarnike. Osim jedne kuće u kojoj su pod istim krovom živjela tri domaćinstva, ostale su razmještene na rastojanju od 50 do 100 m. Oko svih su poveća dvorišta, tako da je selo u cjelini bez tjeskobe. Samo su dva domaćinstva koristila šporet i ognjište, a ostala samo, ognjište.
Selo nije imalo crkvu i školu, već je, kao i Balabani, bilo upućeno na iste u Golubovcima. Početkom ovog vijeka u selu je radio parni mlin (držali su ga Matanovići) čiji su ostaci i danas vidni.
Godine 1941. u selu su živjeli: Šuškavčevići (10 dom.), Kaluđerovići (3), Davidovići (3), Čelebići (1), Vukotići (1) i Mirovići (1).
Šuškavčevići su iz Zagarača, a ovdje su se doselili iz Vrake poslije odlaska Turaka.
Kaluđerovići su iz Ćeklića. Prije oko 300 godina su, zbog krvi, izbjegli u Balije (pomeću Žabljaka i Ponara), zbog čega su na uže prezime nazvani Balijaši. Zbog teških uslova života u tom prigraničnom mjestu izmeću Crne Gore i Turske odatle su se »preselili u Klimente, gdje su živjeli od stočarstva«. Tamo se nijesu drže zadržali, nego su se vratili u Mataguže, »na tursku imovinu«, na kojoj su radili »za račun bega«. Poslije osloboćenja Podgorice i dijela Zete (kada su Mataguži, Vranj, Vladni i Tuzi ostali pod turskom vlašću) prebacili su se noću tajno u Šušunju na imovinu bega Merulića iz Podgorice, kome su u početku plaćali desetak, a kasnije tu zemlju otkupili.
Iz Mataguža su prebjegla četiri brata: Panto (ostao bez potomstva), Mitar (sada 3 dom.), Simon (sada 3 dom.) i Filip (sada 4 dom.). U zanimljivom predanju ovoga bratstva dalje se kaže da se njihov predak kaluđer nije slagao sa crnogorskim vladikom. Sticajem okolnosti taj kaluđer je »nesuđeno« oženio svoju snahu. Naime, prilikom ženidbe njegovog brata neko je od prisutnih na svadbi (pred crkvom) nehotično ubio mladoženju. Da se nevjesta, kao udova, ne bi vratila rodu, oženio je djever, tj. ovaj kaluđer. Zbog toga su prebjegli iz Crne Gore; od tog kaluđera su Kaluđerovići. Njihov bliski rod su Matanovići i Sinanovići iz Ćeklića. Smatraju da su ogranci Kaluđerovića: Boljevići (u Zeti), Balijaši, Mirkovići, Mijatovići, Nešperići, kao i Rakovići i Jankovići.
Davidovići (Živanovići) su daljom starinom iz Srbije. U Zetu (Vranj) doselili su se iz Lješanske nahije, a iz Vranja ovdje. »Njihovo doseljenje je vrlo davno, pa ne znaju iz kojeg su sela i od koga lješanskoga bratstva«.
A. Jovićević: »Pop Toma, Iljo i Petko, sinovi Maša Radeva Davidovića iz Vranja učestvovali su aktivno u ustanku Zećana 1832. godine i stali na stranu Crne Gore. Zbog neuspjeha ustanka, sva trojica su izbjegla u Crnu Goru, gdje su i umrla. Bili su čuveni junaci, često su sa Ceklinjanima četovali po jezeru i ispod Zete napadali Turke i svetili im se; a pop Toma sa jedanaest Ceklnjana uspeo se 1835. godine na grad Žabljak, kada su ga i osvojili. Narodna pjesma ga je opjevala kao junaka i patriotu.« P. Rovinski na osnovu toga što su popa Tomu zvali Vranjanin, pogrešno kaže da je on bio iz Vranjine. Zvali su ga tako jer je bio iz Vranja.
Čelebići su iz Lješanske nahije (Štitari); prvo su se doselili u Kurilo, pa na Žabljak Crnojevića i zatim ovdje 1932. godine.
Vukotići su sa Čeva; ovdje su doseljeni iz Gostilja 1938. godine — na kupljenu imovinu.
Mirovići su iz Riječke nahije (Češljari). Porijeklom su od Vučetića. Prvo su se doselili u Goričane oko 1800. godine, a zatim u Kurilo i Šušunju. Rođakaju se sa Đuranovićima, Nikićima i Ulićevićima iz Limljana.
Selo nije imalo bratstveničke komunice, a zajedničke su bile u potesima uzduls seoskih puteva, kao i pasišta niz Gostiljsku rijeku. Samo jedno domaćinstvo je svoje stado ovaca (oko 80) davalo ljeti na čuvanje u Komovima. Ostala su u isto vrijeme i s jeseni izgonila stoku na pasišta u lugovima udaljena od sela 3 — 4 km.
Na jezeru se ribolovilo u grupama (po 10 —15 ribolovaca) i pojedinačno. Lovilo se gribom, karbitnim lampama i ošćima, pritiskom i samolovkom (mrežama), te košićima i parima. Seoska solidarnost bila je zastupljena u istim oblicima kao i u okolnim selima.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)