Na današnji dan: Umro starešina Hilandara Mojsije (Žarković)

21. mart 2013.

komentara: 5

21. marta 2010. – Na Svetoj gori umro Mojsije Žarković, arhimandrit i starešina manastira Hilandara.

Rođen je 10. februara 1923. u Valjevskoj Kamenici od oca Svetozara i majke Zorke, članova bogomoljačkog pokreta. Dobio je ime Svetislav. Kao dečak od 16 godina je došao u manastir Žiču u narodnoj valjevskoj nošnji i sa šajkačom na glavi, sa namerom da bude iskušenik. U to vreme episkop žički je bio Nikolaj Velimirović koji je rukovodio i bogomoljačkim pokretom. U tom periodu iskušenik u Žiči je bio i Milisav, kasnije arhimandrit Jovan Radosavljević.

Zamonašen je 1947. godine u manastiru Raletincu i dobio ime Mojsije. U čin jeromonaha rukopoložio ga je epsikop šumadijski Valerijan 1949. godine. U poslretanom vremenu je i manastir Hilandar bio u krizi u pogledu monaštva. Tako je 1964. godine iz manastira Kalenića u manastir Hilandar otišao i jeromonah Mojsije.

Arhimandrit Mojsije postao je član Sveštenog sabora staraca manastira Hilandara 1986. godine. Dugo godina je u Hilandaru služio svakdonevna bogosluženja i bio je poznat kao dobar poznavalac manastirskog pravila i tipika. Duže vremena, pre izbora za igumana, bio je predstavnik (antiprosop) Hilandara u Sveštenoj opštini Svete gore u Kareji.

Bratstvo manastira Hilandara izabralo ga je 24. novembra 1992. za svog igumana, posle arhimandrita Pajsija Tanasijevića. U vreme njegovoe uprave manastir Hilandar je proslavio 800 godina svog postojanja 1998. godine, kao i veliki priliv monaškog bratstva. Marta 2004. je Hilandar zadesio veliki požar, posle koga je usledilo obnavljanje ovog manastira.

Arhimandrit Mojsije umro je u nedelju 21. marta 2010. i sahranjen u manastiru Hilandaru 22. marta 2010. godine.

 

IZVOR: Vikipedija

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Vojislav Ananić

    HILANDAR, srpski manastir u Sv. Gori. Leži na jednom od najljepših položaja, blizu sjeveroistočne obale svetogorskog poluostrva. Podigli su ga Sv. Simeon – Nemanja i sin mu Sv. Sava 1198. na razvalinama starog grčkog manastira, koji su razbojnici s mora poslije 1169. opljačkali i opustjeli. Veliki župan Stefan, potonji prvovjenčani kralj, odmah je obdario H. sa zemljama i selima u Srbiji, a car Aleksije III, tast Stefanov, odobrio mu je, pored sela i zemalja u Bizantu, oko Soluna, Strume i Prizrena, još i naziv i prava carskog manastira-lavre. Zatim su ga obdarivali i svi potonji vladaoci srpski i lokalni dinaste (osim kraljeva Vukašina i Marka), te je tokom 14. vijeka H. vladao sa prostranim vlastelinstvima od Soluna do više Paraćina, u kojima je bilo preko 360 sela.
    Najveći prilagač i dobrotvor H. bio je kralj Milutin. On je podigao današnju crkvu u H. (1303) namjesto stare i male crkve Nemanjine i Savine. Njegova je zadužbina i današnja manastirska trpezarija, sa mnogim ćelijama, ili palatama, sličnim sredovječnim vladalačkim dvorovima. Milutin je dao da se cio manastir ogradi visokim i čvrstim zidom, na kome su kasnije izrađene razne zgrade i stanovi, te H. i danas izgleda kao kakva sredovječna tvrđava sa kulama za obranu. Nu pored tih kula ili pirgova, po uobičajenom grčkom načinu, na H. zemljištu vide se i danas još dosta dobro očuvane razvaline visokih i čvrstih kula za obranu od gusara, koji su u srednjem vijeku vrlo često napadali bogate svetogorske manastire. Jedna od najstarijih takvih kula je pirg Sv. Preobraženja, koji je, prije 1263, podigao kralj Uroš I u gori više manastira H. U njemu je živio stari srpski hagiograf Domentijan 1263, kada je pisao biografije Sv. Simeona i Sv. Save. On je bio opći duhovnik svega hilapdarskog bratstva, pa su tu obično i dalje živjeli hilandarski duhovnici, U samom moru, na jednom ispruženom grebenu leže razvaline vrlo čvrstog pirga Sv. Vasilija. Taj pirg je čuvala naročita posada, koju su, po naredbi kralja Dragutina, morala da šalju stalno neka sela, od Prizrena, darovana s tom dužnošću manastira H. Na polovini puta, po prilici između ovog »morskog pirga« i manastirskog grada H. nalazi se pirg Sv. Spasa ili Hrusija, koji je vrlo visok i još vanredno čvrst. Njega je podigao kralj Milutin i predao ga na upravu svome duhovniku, pa su i kasnije tim pirgom i njegovim posebnim vlastelinstvom upravljali, većinom, kraljevski i carski duhovnici. Najzad, H. je imao i jedan pirg u Kareji, u središtu Sv. Gore. To je čuvena ćelija, sihastarija ili mučalnica Sv. Save, u kojoj je on često boravio, te je za nju napisao i naročiti pravilnik — Karejski Tipik. Sv. Sava je propisao Ustav ili ktitorski Tipik i za H, odredivši njime, kakav ima da bude monaški život u manastiru. Taj ustav usvojen je i za sve ostale srpske manastire, te je Sv. Sava na taj način postao zakonodavac za unutrašnji manastirski život, ne samo kod Srba, nego u neku ruku i kod drugih slovenskih kaluđera na Atosu, pošto su po tim pravilima i Rusi i Bugari na Sv. Gori uredili svoje manastire.
    Dobro organiziran i materijalno bogato snabdjeven i osiguran, H je postao glavno srpsko kulturno ognjište istočnog monaštva i bizantske crkvene obrazovanosti, pa su u njemu prevedena mnoga djela bizantske književnosti na srpski jezik i napisano nekoliko originalnih djela stare srpske literature. Uz to je H. bio neka vrsta najviše duhovne škole za. obrazovanje najodličnijih predstavnika srpske crkve. Njegovi igumani postajali su dosta često arhiepiskopi i patrijarsi srpski (Janićije I, Jevstatije II, Nikodim I, Danilo II, Sava IV i dr.). Car Dušan, koji je H. neobično volio, i pažnjom i darovima svojim digao ga do najuglednijeg i najbogatijeg manastira u Sv. Gori, naredio je, da se za njegovu glavnu zadužbinu, manastir Sv. Arhanđela kod Prizrena, ima postavljati iguman iz hilandarskog bratstva, ako se u samom manastiru ne bi našla za taj poziv dovoljno sposobna ličnost.
    Propadanjem srpske državne samostalnosti propadalo je i bogatstvo H. Gotovo sva vlastelinstva H. uskoro su postala plijen Turaka, ili su se u onim teškim vremenima sama odmetala od hilandarske vlasti. Uskoro je H. tako osiromašio, da se jedva milostinjom mogao izdržavati, otkupljujući od Turaka najbolje zemlje svoje po Halkidici (Kalamarija i Kumica) i oko Tahino – jezera. Te su zemlje, uglavnom, i danas svojina H., i najvažniji su izvor za njegovo izdržavanje. Od 16. vijeka počeli su da pomažu H. i ruski vladaoci, pa su mu 1556. darovali i naročito Podvorje u Moskvi. Ali je i srpski narod iz svih krajeva gledao u H. veliku svoju svetinju, i kao neki amanet ostavljen mu iz sretnih vremena kraljevanja i carevanja, te je obilnom milostinjom darivao njegove kaluđere – prosjake, koji su svake godine polazili u pisaniju i zalazili u najzabačenije srpske krajeve. To su svesrdno činili i mnogi Srbi pod austro-ugarskom vlašću, dok im austro-ugarska vlast, u drugoj polovini 18. vijeka, nije to sasvim zabranila,
    Kada je, početkom 19. vijeka, obnovljena Srbija, preuzela je ona odmah na sebe brigu i o H. Kad je svima drugim kaluđerima zabranila dolazak u prošnju, tzv. pisaniju, nije to branila hilandarskim; a kada je 1847. pisanija u Srbiji konačno zakonom zabranjena, određena je H. stalna godišnja pomoć od 500 dukata. Osim toga, H. ima i danas u Nišu jedan svoj metoh, pod upravom jednog svog, jeromonaha. Najzad, Srbija je bila priznati zastupnik H. kod Porte u Carigradu, pa je to i danas kod grčke vlade u Ateni. H. se i sada smatra kao carski manastir i lavra, i ubraja se među pet prvih i najuglednijih svetogorskih manastira, čiji predstavnici u glavnoj upravi u Kareji mogu zauzeti predsjedničko mjesto. U njegovoj ogradi ima jedna velika i 11 manjih crkava. Posebnih ćelija ima 26, a kaluđera oko 60 većinom samih Srba, Biblioteka i arhiva H. sadrži u sebi znatan broj dragocjenih spomenika srpske sredovječne prošlosti, jer su, pored brojnih rukopisnih knjiga i dokumenata iz kancelarija srpskih vladalaca (hrisovulja, sinorlama, pisama i dr.), tu sačuvani i mnogi drugi predmeti stare srpske kulture i crkvene umjetnosti, dok se u centralnoj manastirskoj crkvi čuva jedna od najdragocjenijih i najpoštovanijih relikvija na Sv. Gori, ikona Bogorodice, zvane Trojeručica.
    Literatura: D. Avramović, Opisanije drevnosti srbski u svetoj (atonskoj) Gori (1847); Arhimandrit Leonid, Opisanije serbskoj lavri Hilendara (1871); S. Hilandarac, Istorija i opis manastira Hilandara (1894); Petit et Korablev, Actes de Chilandar, 1—2; J. Šafarik, Tipik Sv. Save za Hilandar (Glasnik, 20); Arhimandrit Leonid, Tipik ili ustav Hilandara (Glasnik, 42); Episkop Dimitrije, Tipik hilandarski (Spomenik, 31); V. Jagić, Tipik hilandarski i njegov grčki izvor (Spomenik, 34); Đ. Daničić, Tipik Sv. Save za Orahovicu (1866); R. Grujić, Topografija hilandarskik metohija u solunskoj i strumskoj oblasti od 12—14. veka (Zbornik radova posvećen J. Cvijiću, 1924).
    R. Grujić.
    U H. su sahranjeni ćesar Voikhna, jedan sin despota Uglješe i albanski knez Repoš. U H. je živio najstariji sin Sevastokratora Branka, monah Roman, a kasnije albanski knez Ivan Kastriot sa sinovima, i oslijepljeni su despota Đurđa, Grgur, kao monah Gerasim.
    Pored saborne crkve ima u H. još 11 crkava, 1437. podignuta je crkvica Sretenja Gospodnja, 1664. sagrađena je crkva Sv. Nikole i 1667. popisana, 1671. obnovio je pirg sa crkvom Sv. Đorđa hercegovački mitropolit Vasilije. 1682. mitropolit beogradski Simeon načinio je svod u pirgu Sv. Save, a 1684. popisao je crkvu Sv. Jovana (u pirgu). 1718. popisana je crkva Sv. Arkanđela i Gavrila. 1740. popisana je i obnovljena crkvica pokrova Bogorodičinog arhimandritom Gerasimom (njegov lik naslikan je u crkvi). 1757. obnovio je i popisao crkvicu Sv. Jovana Rilskog Hadži Buča iz sela Banjskog (njegov lik naslikan je u crkvi). 1762. obnovljena je grobna crkva Blagoveštenja. 1722. gorio je manastir (od pirga Sv. Save do pirga Sv. Đorđa), a 1728. počeo se popravljati. 1620. zograf Đorđe Mitrovanović obnovio je i popisao trpezariju. Crkva ima dozidanu pripratu iz doba kneza Lazara. Živopis u pravoj crkvi je prvobitan, samo znatno retuširan u 16—17. vijeku.
    V. P-ć

    Izvor: UBSM-II-55026-1-751-922, BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (godina štampanja nepoznata)

  2. Vojislav Ananić

    VODENI ZNACI HILANDARSKIH SRPSKIH RUKOPISA XIV – XV VEKA , RADOMAN STANKOVIĆ

    https://www.nb.rs/view_file.php?file_id=1588

  3. Vojislav Ananić

    NAJVEĆA ZBIRKA VODENIH ŽIGOVA

    Jedini filigranolog kod nas otkriva nam jedinstvenu zbirku od 15.000 filigrana, smeštenoj u Narodnoj biblioteci Srbije. Neki od njih nalazili su se na našim najstarijim sačuvanim rukopisima od pre devet vekova.

    Najveća kolekcija vodenih znakova na Balkanu, koja trenutno broji oko 15.000 fgiligrana, nalazi se kod nas, u Narodnoj biblioteci Srbije. Ovu impozantnu zbirku formirao je pre četrdesetak godina tadašnji načelnik Arheografskog odeljenja u ovoj kulturnoj ustanovi, Vladimir Mošin. Značaj te zbirke proizilazi iz činjenice da se najpreciznije datiranje starih rukopisa, pisanih na papiru, obavlja upravo analizom vodenih znakova otisnutih na korišćenoj hartiji.
    Primera radi, dok će filolog, koji se bavi proučavanjem jezičkih promena i drugih osobina jezika, vreme nastanka određenog rukopisa u najboljem slučaju, smestiti u period od 50 do 100 godina i reći da je, na primer, neki dokument nastao s početka 14. veka, filigranolog će biti daleko precizniji i isti rukopis datirati u periodu od 10, a često i 5 godina!
    GREŠKA OD 300 GODINA

    – Pošto je tačnost datiranja svakog podatka osnovni uslov istorijskog istraživanja, rezultati filigranologije bitni su za sve one koji se bave srpskim pisanim nasleđem: istoričare, istoričare umetnosti, paleografe, filologe… Da u nedostatku filigranološke ekspertize može doći i do greške u datiranju i do 300 godina, prikazuje primer jedne neume, muzičkog rukopisa iz Velike lavre sa Atosa. Ona je u jednom francuskom katalogu datirana u 17. vek. Međutim, mi smo na osnovu analize filigrana, među kojima su zvono, zmaj, jednorog i krst, utvrdili da je ova srpsko-grčka neuma pisana između 1390. i 1400. godine – kaže Radoman Stanković, načelnik Arheografskog odeljenja Narodne biblioteke i jedini čovek u Srbiji koji se zvanično bavi filigranologijom.
    Vodeni znak ili filigran je kontura slike (najčešće raznih upotrebnih predmeta, životinja, ljudskih figura, biljaka, plodova, slova i slično) izrađena od tanke žice i pričvršćena na sito preko koga je prelivena žitka papirna masa. Znak od žice i sito ostavljali su na hartiji providan trag, koji se jasno vidi kada se list papira okrene prema svetlosti. Pored toga što je služio kao zaštitna marka proizvođača, koji se njime štitio od falsifikata, ovaj znak predstavljao je i svojevrsnu potvrdu kvaliteta, a kasnije i vrste i formata hartije. Teško je reći kada su izrađeni prvi filigrani. Činjenica je, pak, da se vodeni znaci nalaze na hartiji na kojoj su ispisani naši najstariji sačuvani rukopisi na papiru, s kraja 12. veka. – Sve do kraja 17. veka, kada se pojavljuje francuska, a kasnije i nemačka i austrougarska hartija, na naše prostore liferovana je i hartija iz italijanskih mlinova, konkretno iz Fabrijana, Venecije, Pijemonta, Đenove i Savoje. Italijani su držali monopol, ne samo na Balkanu, već na celom Levantu. Kako je reč o istoj hartiji, koja je dolazila preko Dubrovnika, Zadra i Kotora, u prilici smo da srpske rukopise, za koje se u većini slučajeva ne zna vreme nastanka, datiramo na osnovu grčkih, bugarskih i ruskih, i obrnuto – kaže Stanković.

    BITAN SVAKI DETALJ

    Inače, datiranje preko vodenih znakova obavlja se tako što se kontura određenog filigrana, u originalnoj veličini, sa svim detaljima, prekopira i uporedi s istom vrstom znakova, koji su sistematski sređeni i datirani najčešće u nekom od specijalizovanih filigranoloških albuma. Preciznost datiranja zavisi od stepena sličnosti i količine uporednog materijala.
    – Prilikom istraživanja, analiziraju se i najmanji detalji, crtice, zadebljanja, ali i mreža sita, koja se menjala u različitim vremenskim periodima, kao i kontramarke, odnosno inicijali fabrikanata hartije, koji se javljaju uz vodene znakove na prelazu iz 15. u 16. vek. Dakle, ako postoje iste ili vrlo slične paralele između znaka u albumu i onog koji upoređujemo da bismo ga datirali, moguće je datiranje u relativno uskom vremenskom okviru od pet do 10 godina određenog veka. Ako su znaci samo slični, a zapravo se razlikuju u mnogim detaljima, period datiranja se proširuje i ide od 10 do 25 godina – objašnjava naš sagovornik, koji kaže da se srpska hartija sa vodenim znacima pojavljuje tek u 20. veku.

    ZNAČAJ

    Analizirano na stotine istorijskih rukopisa

    Zbirku filigrana Arheografskog odeljenja Narodne biblioteke Srbije formirao je Vladimir Mošin, a prikupljanje vodenih znakova započeo je u Dubrovačkom arhivu, kao i u arhivima Zadra (u kome su tada bili arhivi Šibenika i Korčule) i Kotora, pošto su tamošnji dokumenti bili datirani. Mošinov rad nastavila je njegova učenica i koleginica Mirjana Grozdanović – Pajić, a posle nje i trenutno jedini čovek u Srbiji koji se zvanično bavi filigranologijom Radoman Stanković. Tokom 20 godina rada sa filigranima, Stanković je izdao četiri kapitalne monografije o vodenim znacima, a analizirao je na stotine što domaćih, što stranih rukopisa, među kojima su najznačajniji oni iz zbirke Dečana, Pećke patrijaršije, Hilandara (naše najveće rukopisne zbirke), Muzeja Srpske pravoslavne crkve, Svete trojice pljevaljske, manastira Nikoljac i Savina…
    SUDBINA

    Oslepeli pred kraj života

    Prokletstvo posla filigranologa je da su mnogi od njih pred kraj života oslepeli. Ta sudbina, između ostalih, zadesila je autora jednog od najznačajnijih priručnika filigrana, Francuza Š. M. Brikea, kao i Vladimira Mošina.

    Petar Blečić
    „BLIC“, 3. avgust 2008.