Na današnji dan: Rođen sveti vladika Nikolaj Velimirović

4. januar 2013.

komentara: 12

4. januara 1881. – Rođen sveti Nikolaj Velimirović, vladika Ohridski i Žički, istaknuti filozof i teolog. Uvršten u 100 najznamenitijih Srba svih vremena.

Nikolaj je rođen 23. decembra 1880, po julijanskom kalendaru. Rodio se u selu Leliću, nedaleko od Valjeva, na padinama planine Povlena. Njegovi roditelji, Dragomir i Katarina, bili su prosti zemljoradnici i pobožni hrišćani, naročito majka. Na krštenju je dobio ime Nikola. O poreklu porodice Velimirović postoje dva stanovišta. Jedno je da su oni poreklom iz Zagarača iz Katunske nahije, a drugo je da su oni poreklom iz Banjana, starohercegovačkog plemena.

Svoje obrazovanje Nikola je otpočeo u manastiru Ćelijama, gde ga je otac odveo da se opismeni makar toliko „da zna čitati pozive od vlasti i na njih odgovarati“, pa da ga onda zadrži na selu kao hranitelja i „školovanog“ čoveka. Od prvih dana pokazivao je svoju izuzetnu revnost u učenju. Njegovu darovitost zapazio je i njegov učitelj Mihajlo Stuparević i preporučio mu nastavak školovanja u valjevskoj gimnaziji, gde se Nikola pokazao kao dobar đak, iako je, da bi se školovao, služio u varoškim kućama, kao i većina đaka u to vreme.

Po završetku šestog razreda gimnazije, Nikola je konkurisao u Vojnu akademiju, ali ga je lekarska komisija odbila, jer je bio „sitan“ i nije imao dovoljan obim grudi. Odmah po odbijanju ove komisije, Nikola podnosi dokumenta za beogradsku Bogosloviju, gde je bio primljen, iako opet ne bez teškoća, navodno zbog slabog sluha za pevanje.

Kao učenik Bogoslovije je bio uspešan. Njegovo isticanje u naukama bilo je rezultat sistematskog rada. U svome školskom učenju nije se držao samo skripti i udžbenika, nego je čitao i mnoga druga dela od opšte-obrazovnog značaja. Do svoje 24. godine već je bio pročitao dela Njegoša, Šekspira, Getea, Voltera, Viktora Igoa, Ničea, Marksa, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i drugih. Posebno je u bogosloviji bio zapažen svojim mislima o Njegošu, koga je kao pesnika i mislioca voleo i još u valjevskoj gimnaziji dobro prostudirao.

Za vreme školovanja u Beogradu Nikola je zbog stanovanja u memljivom stanu i slabe ishrane dobio tuberkulozu od koje je godinama patio. Po svršetku bogoslovije je kraće vreme bio učitelj u selima Dračiću i Leskovicama, više Valjeva, gde je izbliza upoznao život i duševno raspoloženje srpskog seljaka i gde se sprijateljio sa sveštenikom Savom Popovićem, izbeglim iz Crne Gore, sa kojim je išao po narodu i pomagao mu u parohijskim poslovima. Letnje raspuste Nikola je, po savetu lekara, provodio na moru, tako da je tada upoznao i sa ljubavlju opisao život Bokelja, Crnogoraca i Dalmatinaca. Već u bogosloviji pomagao je proti Aleksi Iliću u uređivanju lista „Hrišćanski vesnik“, u kome je i nekoliko godina objavljivao svoje prve dopise i radove.

Posle toga, Nikola je bio izabran od strane Crkve da sa drugim pitomcima, državnim stipendistima, pođe na dalje školovanje u Rusiju ili Evropu. Izabrao je tada rađe studiranje u Evropi, na starokatoličkom fakultetu u Bernu, a zatim je prošao studirajući i Nemačku, Englesku i Švajcarsku, a nešto kasnije i Rusiju.

Svoje studije u Bernu Nikolaj je, u svojoj 28. godini, okončao doktoratom iz teologije, odbranivši disertaciju pod naslovom „Vera u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve“. Sledeću 1909. godinu Nikola je proveo u Oksfordu, gde je pripremao doktorat iz filosofije i zatim ga u Ženevi, na francuskom, i odbranio („filosofija Berklija“).

Vrativši se iz Evrope Nikolaj se, u jesen 1909, razboleo od dizenterije i u bolnici ležao oko šest nedelja. On se uskoro i monaši u manastiru Rakovici i postaje jeromonah Nikolaj (20. XII 1909).

Po povratku sa studija trebalo je, po tadašnjem zakonu, nostrifikovati svoje diplome, ali kako nije imao punu svršenu gimnaziju, morao je polagati sedmi i osmi razred i veliku maturu, da bi tek onda mogao predavati u Bogosloviji. Ipak, pre no što je postao suplent u Bogosloviji, upućen je od mitropolita Srbije Dimitrija u Rusiju, gde je proveo godinu dana, najviše putujući po širokoj Rusiji i upoznajući njen crkveni život, dušu ruskog čoveka i njegove svetinje. Za to vreme napisao je i svoje prvo veće delo – studiju „Religija Njegoševa“.

Kao suplent Bogoslovije Sv. Save u Beogradu Nikolaj je predavao filosofiju, logiku, psihologiju, istoriju i strane jezike. No on nije mogao ostati u okvirima Bogoslovije. On zato počinje da piše, govori i objavljuje. Počinje sa besedama po beogradskim i drugim crkvama širom Srbije, pa onda drži i predavanja na Kolarčevom univerzitetu n drugim mestima. Govorio je uglavnom na teme iz života. Istovremeno, Nikolaj objavljuje u crkvenim i književnim časopisima svoje članke, besede i studije: o Njegošu, o Ničeu i Dostojevskom i na druge filosofsko-teološke teme.

Besednik

Godine 1912. pozvan je u Sarajevo na proslavu lista „Prosveta“, gde se upoznao sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih Srba: Ćorovićem, Dučićem, Šantićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. Poznate su tadašnje njegove reči da su „svojom velikom ljubavlju i velikim srcem Srbi Bosanci anektirali Srbiju Bosni“, što je u eri austrijske aneksije bilo izazovno, pa je pri povratku u Beograd skinut sa voza u Zemunu i zadržan nekoliko dana. Iste austrijske vlasti nisu mu dozvolile da sledeće godine otputuje u Zagreb i govori na tamošnjoj proslavi Njegoša, no njegova je beseda ipak u Zagreb dospela i bila pročitana.

Narodni rad Nikolajev nastavlja se još više kada je uskoro Srbija stupila na put ratova za oslobođenje i ujedinjenje Srpskog i ostalih Jugoslovenskih naroda. U sudbonosnim danima ratova, od 1912. do 1918. godine, Nikolaj aktivno učestvuje.

Nikolaj je živo i aktivno učestvovao i u tadašnjem crkvenom životu, mada je imao kritičkih primedbi na rad i ponašanje izvesnih crkvenih ljudi. Njegova je, međutim, kritika bila pozitivna (on se ubrzo razišao sa protom Aleksom iz „Hrišćanskog vesnika“ zbog negativnih pogleda ovoga na stanje u Srpskoj Crkvi) i takva je ostala do kraja života.

Misija za vreme Prvog svetskog rata u Americi i Engleskoj

Aprila meseca 1915. godine Srpska vlada je uputila Nikolaja iz Niša u Ameriku i Englesku (gde je ostao do aprila 1919) u cilju rada na nacionalnoj srpskoj i jugoslovenskoj stvari. On je po Americi, i zatim Engleskoj, držao brojna predavanja: u crkvama, univerzitetima, hotelima i po drugim ustanovama, boreći se na taj način za spas i ujedinjenje Srba i Južnoslovenskih naroda. Već avgusta 1915. godine on je na velikom zboru u Čikagu objedinio i pridobio za jugoslovensku stvar (program Jugoslovenskog odbora) veliki broj naroda i sveštenstva, i to ne samo pravoslavnog, nego i rimokatoličkog, unijatskog i protestantskog, koji su tada javno izrazili želju za oslobođenjem i ujedinjenjem sa Srbijom. Veliki broj dobrovoljaca iz Amerike otišao je tada na Solunski front, tako da zaista nije neosnovano ono izneto mišljenje (od engleskog Načelnika armije) da je „otac Nikolaj bio treća armija“ za srpsku i jugoslovensku stvar, jer je njegov doprinos tada zaista bio veliki. Nikolaj je u ovo vreme iznosio i ideju o ujedinjenju svih Hrišćanskih crkava. I od tada se on posebno sprijateljio sa Anglikanskom i Episkopalnom crkvom. Takođe je u to vreme pomagao i grupu naših studenata u Oksfordu, gde je jedno vreme i predavao.

Episkop žički i ohridski

Po završetku rata, dok je još bio u Engleskoj, izabran je (12/25. marta 1919) za episkopa žičkog, odakle je ubrzo, krajem 1920, premešten na Ohridsku episkopiju. Tih godina slan je u mnoge crkvene i narodne misije: u Atinu i Carigrad, u Svetu goru, u Englesku i Ameriku. Nikolaj je učestvovao i na konferencijama za mir, na ekumenskim crkvenim susretima i skupovima, na konferencijama Hrišćanske zajednice mladih u svetu, na Svepravoslavnim konsultacijama.

No naročito treba istaći Nikolajev pastirski i duhovni rad u Ohridu i Bitolju, a zatim i u Žiči gde će biti vraćen 1934. godine, po želji Arhijerejskog sabora i naroda. Tek kao episkop ohridski i žički, Nikolaj razvija svoju punu i pravu delatnost u svim pravcima crkvenog i narodnog života, ne zanemarujući pritom ni svoj bogoslovsko-književni rad. On je takođe mnogo doprineo i ujedinjenju naših pomesnih crkvenih jedinica na teritoriji novostvorene države (od koje često nije imao ni razumevanja ni naročite podrške).

Posebno je na Vladiku Nikolaja delovao drevni Ohrid. Na Nikolaja je već bila izvršila dobar uticaj pravoslavna Rusija. Sada je taj uticaj nastavio i upotpunio Ohrid i Sveta gora, koju je Vladika svakog leta redovno posećivao. Sveta gora i dela Svetih Otaca, koja je u ovo vreme Nikolaj naročito mnogo čitao i proučavao, izvršili su na njega trajni uticaj.

Duhovna delatnost

Iz ovog perioda potiču mnoga važna dela Vladike Nikolaja. Ovde treba makar spomenuti i ona druga ne manje značajna opštenarodna dela kao što su njegov rad sa narodom i posebno sa bogomoljcima.

Nikolaj je iz Ohrida i Žiče razvio i mnogostranu međucrkvenu delatnost. Tako je učestvovao 1930. godine na Predsabornoj konferenciji Pravoslavnih Crkava u manastiru Vatopedu. Zatim je radio na obnovi opštežiteljnog načina života u manastiru Hilandaru. Bivao je često na međunarodnim susretima mladih hrišćana u svetu i na više ekumenskih susreta i konferencija u svetu. Takođe je nastojao da održava dobre odnose sa Bugarima i Grcima, kao i dobre međuverske odnose u predratnoj Jugoslaviji.

Nikolaj je bio umešan i u poznatu „Konkordatsku borbu“. Ostao je između ostaloga poznat Nikolajev telegram i Otvoreno pismo „Gospodinu dr Antonu Korošecu, Ministru unutrašnjih poslova“ (avgust 1937) u kojem se žali na „pandurski kurjački napad 19. jula na mirnu pravoslavnu litiju pred Sabornom crkvom u Beogradu“ i na gonjenje i hapšenje mnogih nedužnih pravoslavnih sveštenika i vernika širom Jugoslavije. Nikolaj je, uz Patrijarha Gavrila, imao svoj udeo i u obaranju antinarodnog pakta vlade Cvetković-Maček, zbog čega je od naroda bio pozdravljen, a od okupatora Nemaca posebno omražen.

Zarobljeništvo za vreme Drugog svetskog rata

Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla je Nikolaja u manastiru Žiči. Od prvih dana okupacije Vladika je, kao i manastir Žiča, delio sudbinu svoga naroda.

Nikolaj je uhapšen 1941. godine i odmah zatvoren u manastir Ljubostinju, a zatim je prebačen u zatvor u manastir Vojlovicu kod Pančeva i zatočen tamo zajedno sa Patrijarhom Srpskim Gavrilom Dožićem, strogo kontrolisani oružanom nemačkom stražom. (Sačuvan je iz tih dana, u jednoj svesci, Nikolajev „Molbeni kanon i Molitva“ Presvetoj Bogorodici Vojlovačkoj, kao i kasnije napisane, u Beču januara 1945. već poznate „Tri molitve u senci nemačkih bajoneta“, zabeležene na koricama Jevanđelja u Srpskoj crkvi u Beču).

Dana 14. septembra 1944. godine Nemci su Vladiku Nikolaja i Patrijarha Gavrila sproveli iz Vojlovice u koncentracioni logor Dahau. Tamo su oni zatvoreni u posebnom delu za visoke oficire i sveštenstvo (Ehrenbunker), tretirani bolje od ostalih i imali status posebnih zatočenika (Ehrenhäftling). U Dahauu ostaju tri meseca, do decembra 1944. godine kada ih Nemci oslobađaju. Putuju zajedno sa Milanom Nedićem i nemačkim generalom Hermanom Nojbaherom u Sloveniju. Patrijarh se odatle vraća u zemlju, dok Nikolaj odlazi prvo u Austriju, pa potom u Ameriku.

Amerika

Nikolaj je došao u Ameriku tokom 1946. godine, gde je od tada češće poboljevao.

Ipak, i u Americi je Nikolaj nastavio svoj crkveni rad, pa je putovao po Americi i Kanadi. Nikolaj je i u Americi nastavio svoju spisateljsku i bogoslovsku delatnost, kako na srpskom tako i na engleskom jeziku. Iz ovoga vremena potiču njegova dela „Kasijana“, „Zemlja Nedođija“, „Žetve Gospodnje“, „Divan“ i njegovo poslednje, nedovršeno delo „Jedini Čovekoljubac“. Iz Amerike je stizao da koliko može pomogne i našim manastirima i pojedincima u starom kraju, šaljući skromne pakete i priloge, naročito u crkvenim stvarima i potrebama.

Vladika Nikolaj je u Americi i povremeno predavao: u privremenoj srpskoj bogosloviji u manastiru Sv. Save u Libertivilu, u njujorškoj Akademiji Sv. Vladimira i u ruskim bogoslovijama Svete Trojice u Džordanvilu i Sv. Tihona u Saut Kananu, u Pensilvaniji. U ovoj poslednjoj ga je i smrt zatekla 18. marta 1956. Iz manastira Sv. Tihona prenet je zatim u manastir Svetog Save u Libertivil i sahranjen kraj oltara crkve, na južnoj strani 27. marta 1956., uz prisustvo velikog broja pravoslavnih Srba i drugih vernika širom Amerike.

Prenos moštiju u Srbiju i kanonizacija

Mnogo godina posle smrti njegovi posmrtni ostaci su preneti iz Libertivila u Lelić 12. maja 1991. godine. Sahranjen je u maloj crkvi u Leliću, koja je njegova zadužbina.

Na prolećnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve u maju 2003. proglašen je za svetitelja. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. maja 2003. Već sledeće godine, episkop šabačko-valjevski Lavrentije je svoju zadužbinu, manastir Soko blizu Ljubovije i Krupnja, posvetio sv. Nikolaju. Manastir Soko je osveštan 8. maja 2004. godine. U ovom manastiru postoji i muzej posvećen sv. Nikolaju, njegova velika bista u dvorištu manastira i još jedna velika zgrada koja se zove „Dom sv. vladike Nikolaja“ i u kojoj preko leta borave učesnici „Mobe“.

Književna dela

Nikolaj Velimirović objavio je veliki broj književnih dela duhovne sadržine. U periodu posle Drugog svetskog rata njegova dela su bila zabranjena za štampanje u Jugoslaviji. Tek kasnih osamdesetih godina ona počinju ovde ponovo da se štampaju, pre toga su uglavnom štampana u dijaspori zaslugom episkopa Lavrentija, a zatim ovamo prenošena.

Njegova dela su:

Uspomene iz Boke, 1904.

Francusko-slovenska borba u Boki kotorskoj 1806-1814  (nem. Französisch-slawische Kämpfe in der Bocca di Cattaro 1806-1814), 1910.

Religija Njegoševa, 1911.

Iznad greha i smrti, 1914.

Mesto Srbije u svetskoj istoriji (eng. Serbias place in human history), 1915.

Srbija u svetlosti i mraku (eng. Serbia in light and darkness), 1916.

Paterik Manastira svetog Nauma, 1925.

Ohridski prolog, 1928.[6]

Rat i Biblija, 1932.

Emanuil: tajne neba i zemlje: čudesni doživljaji iz oba sveta, 1937. [7]

Tri molitve u senci nemačkih bajoneta, 1945.

Pobedioci smrti: pravoslavna čitanja za svaki dan godine, 1949.

Zemlja Nedođija: jedna moderna bajka, 1950.

Pesme molitvene, 1952.

Kasijana; nauka o hrišćanskom pojimanju ljubavi, 1952.

Divan: nauka o čudesima, 1953.

Žetve Gospodnje: od početka do našeg vremena i do kraja, 1953.

Na desetine njegovih tekstova objavljeno je posthumno.

IZVOR: Vikipedija

Komentari (12)

Odgovorite

12 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Velimirović, Nikolaj (Nikola), episkop žički, teolog, filozof (Lelić kod Valjeva, 5. I 1881 — Saut Kanan, Pensilvanija, SAD, 18. III 1956)

    Nakon osnovne škole u manastiru Ćelije završio je šest razreda gimnazije u Valjevu. Beogradsku bogosloviju završio je nakon neuspešnog pokušaja da se upiše na Vojnu akademiju. Potom je radio kao učitelj u selima Dračić (1903—1904) i Leskovac kod Valjeva (1905), u kojem je bio upravnik škole. Nakon trogodišnjih studija na Starokatoličkom teološkom fakultetu u Bernu doktorirao je 1908. Tema rada koji je objavljen na nemačkom jeziku 1910. bila je Vera u vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske crkve. U Oksfordu je boravio tokom 1909. pripremajući doktorsku disertaciju iz filozofije na temu Filosofija Berklija koju je branio u Ženevi iste godine. Zamonašen je u manastiru Rakovica 17. decembra 1909, a nakon tri dana rukopoložen u čin prezvitera. Početkom naredne godine, po želji mitropolita Dimitrija (Pavlovića), otišao je u Rusiju da bi proširio bogoslovsko znanje. Studija Religija Njegoševa nastala je verovatno u vreme boravka u Rusiji. Oktobra 1910. postavljen je za suplenta Bogoslovije svetog Save u Beogradu, gde je predavao filozofiju, psihologiju, logiku, istoriju i strane jezike. U to vreme postao je aktivan učesnik kulturnog i političkog života Srbije i drugih oblasti u kojima je živeo naš narod. U ratnim godinama od 1912. do 1918. aktivno je učestvovao u svim zbivanjima. Čuvene, kasnije objavljene, Besede iznad greha i smrti izgovorio je u periodu od 1912. do 1915. Aprila 1915. srpska vlada poslala ga je u Englesku i Ameriku da upozna tamošnje društvo sa nevoljama u kojima se našla Srbija. U anglosaksonskom svetu na istom cilju radi sa Slobodanom Jovanovićem, Jovanom Cvijićem, Čedomiljom Mijatovićem i Mihailom Pupinom. Iz tog perioda značajni su i prijateljstvo i saradnja sa ljudima kakvi su Rabindranat Tagore, Tomaš Masarik i dr. U Kadesdonu u Engleskoj tokom jedne godine predavao je na tečaju organizovanom za izbegle učenike Bogoslovije Svetog Save. U Srbiju se vratio krajem aprila 1919, sledećeg meseca je izabran za episkopa žičkog, a već naredne godine, na sopstveni zahtev, premešten je u Ohridsku eparhiju. Tokom 1921. boravio je u Americi radeći na organizaciji novoosnovane Američko-kanadske eparhij e. Iste godine je, s obzirom na sve izraženij e protivljenje njegovoj delatnosti, podneo ostavku na dužnost eparhijskog arhijereja ali ona nije usvojena. Bio je aktivan i na polju međucrkvenih odnosa. Učestvovao je 1930. na Predsaborskoj konferenciji pravoslavnih crkava u manastiru Vatopedu, a 1933. boravio u Bugarskoj u cilju uspostavljanja što boljih odnosa dve pomesne crkve. U ovom periodu bio je aktivan kao pisac. Između ostalih dela, tada nastaju i Misli o dobru i zlu. Za žičkog episkopa je ponovo izabran 1936. U vreme konkordatske krize bio je jedan od vođa protivnika Konkordata. Kada je 1938. za patrijarha izabran mitropolit crnogorsko-primorski G avrilo Dožić, j edan od kandidata j e bio i episkop Nikolaj. Njih dvojica bili su među vođama narodnog protivljenja paktu koji je potpisala vlada Cvetković—Maček. Zbog toga je uhapšen 12. jula 1941. u Žiči i zatvoren u manastir Ljubostinju gde je napisao dela: Teodul, Srpski narod kao Teodul, Indijska pisma, Mudra igumanija ljubostinjska, Stoslov o ljubavi. Kasnije je sa patrijarhom Gavrilom prebačen u manastir Vojlovicu kod Pančeva, gde je radio na ispravci srpskog prevoda Novog zaveta. Takođe je u to vreme preveo spis Svetog Jovana Kronštatskog Moj život u Hristu. Obojica su 14. septembra 1944. iz Vojlovice odvedeni u koncentracioni logor Dahau, odakle su pred sam kraj rata, oslobođeni intervencijom Milana Nedića i Dimitrija Ljotića 8. maja 1945. Patrijarh Gavrilo se vratio u zemlju 1946. a episkop Nikolaj je iz Londona otišao u Ameriku. Isprva je boravio u Libertivilu, da bi septembra 1953. prešao u ruski Manastir svetog Tihona u Saut Kananu (Pensilvanija). Sve vreme boravka u SAD bio je veoma aktivan kao pastir. Pomagao je osnivanje mnogih crkava, dobrotvornih i kulturnih društava, predavao u privremenoj srpskoj Bogosloviji u manastiru Svetog Save u Libertivilu, u ruskoj Bogosloviji Svete trojice u Džordanvilu, kao i u Akademiji svetog Vladimira u Njujorku. Takođe je puno pisao. Između ostalih, tada nastaju dela: Kasijana — Nauka o ljubavi, Žetve Gospodnje, Divan, Zemlja Nedođija i Jedini Čovekoljubac. Upokojio se u manastiru Svetog Tihona, a sahranjen je u manastiru Svetog Save u Libertivilu. Njegove mošti prenete su u Srbiju 3. maja 1991. i pohranjene u Nikolajevoj zadužbini, manastiru Lelić kod Valjeva. Zvanično je uvršten u red svetih odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC od 18. maja 2003. Njegov spomen se proslavlja 3. maja.
    Kao pastir naj veću pažnju poklanjao j e radu sa običnim narodom u kome j e njegov „Bogomoljački pokret” dugo vremena uživao izuzetnu popularnost. Ovo je dovelo do obnavljanja crkvenog života u celini, što postaje naročito vidljivo kroz povećanje broja monaha i obnovu manastira. Veliku pažnju je posvećivao i karitativnoj delatnosti. Njegovim zalaganjem otvoren je dom za sirotu i siromašnu decu Bogdaj u Bitolju, a slične domove osnivao je i kasnije u Žičkoj eparhiji. Nije bio akademski ili kabinetski filozof ili teolog i nije pisao za uski krug „stručnjaka.” Scijentizam, zapadno-evropska metafizika naturalizma i subjektivizma s jedne strane, i dalekoistočni panteizam, besciljni asketizam i nihilizam, s druge strane, čije su ideje nalazile plodno tle na ovim prostorima, bili su za njega izazovi kojima je suprotstavljao biblijsko-svetootačku, mediteransko-balkansku i slovensku filozofiju Istine, verujući da je ona istinitija i čovečnija. U jednom periodu je smatrao da tom filozofijom može da prevaziđe i pomiri dve polarizovane civilizacije i kulture: istočnu i zapadnu. U tom vremenu je i nastala njegova čuvena metafizika panhumanizma koju je izložio u delu Reči o svečoveku, koje je između dva rata najviše privlačilo pažnju intelektualnih krugova. Ipak, on nije ostavio nikakav dovršeni, misaono konzistentni i koherentni filozofski ili teološki sistem, ali se bavio svim pitanjima koja muče ljudsko biće i nema nijednog problema bitnog za filozofiju i teologiju, kojeg se nije, u većoj ili manjoj meri, dotakao. Čak se suprotstavljao svakom zatvorenom sistemu jer je smatrao da takvi sistemi porobljavaju ličnosti i da je život širi od svih definicija i sistema. Otuda je sva njegova misao izrazito personalistička, egzistencijalna, životna, otvorena i komunikativna, zasnovana na liturgijskom, svetootačkom i biblijskom Predanju, a, što je možda iznenađenje, i na savremenoj fizici. Ljudska ličnost u Bogočoveku Hristu je centralna tema oko koje je koncentrisana sva njegova misao i to je „šifra” za njeno razumevanje. Tako shvaćena, ličnost je najveća svetinja na ovome svetu kojoj se ništa ne može pretpostaviti: ni nauka, ni filozofija, ni kultura ni ideologija, ni nacija ni partija. Oslanjajući se na pravoslavno Predanje Istoka, afirmiše bogočovečanski tip egzistencije i dijalektičku ontologiju ličnosti, gde se ukidaju jednostranosti i antropocentrizma i teocentrizma, individualizma i kolektivizma i podjednako se čovek razvija i kao lično biće, i kao biće zajednice. Čovek za njega nije individuum, samozatvorena monada i atom, već ličnost koja nužno pretpostavlja postojanje druge ličnosti. Društvo pak nije mehanički zbir individua koje se udružuju iz interesa, već zajednica slobodnih ličnosti. Sloboda, ljubav, vera i nada, podvig i žrtva nisu etičke vrline i psihološka stanja već ontološki postulati ličnosti i dinamičke sile koj e je Bog dao čoveku. Kroz te se sile projavljuje ikoničnost Božija u čoveku. Ne interesuje ga prvenstveno čovek i njegova apstraktna priroda već konkretna ljudska ličnost. Iako ih ne razdvaja, on pravi razliku između ljudske prirode i ljudske ličnosti. Priroda je nešto što je dato, ličnost je pak zadatost koja se jedino realizuje u sa-odnosu, komunikaciji kroz ničim uslovljenu ljubav između Boga i čoveka. Mi ne biramo prirodu, ali se zato odlučujemo svojom slobodom o načinu postojanja, to jest, biramo da li ćemo postati prave i celovite ličnosti. Sadržaj i suštinu našeg odnosa sa drugim čini ljubav koja nije psihičko i sentimentalno osećanje, već odnos, slobodan izlazak iz sebe samoga, slobodno potčinjavanje volji drugog, na prvom mestu volji Božijoj. Temelj ovakve antropologije je njegovo poimanje Boga. Bog o kojem on govori nije apstraktni, daleki, nepoznati, bezlični Apsolut ili kosmički demijurg, već je to personalni, ličnosni, Trojični Bog. On je zajednica tri Božanske ličnosti: Oca, Sina i Duha svetoga. Suština njihovog zajedničkog odnosa je ljubav. Sledstveno tome, hrišćanstvo nije imitatio Christi (podražavanje Hristu), već konkretni život u Hristu. Ono nije religija, doktrina, religiozni ili etički sistem, već na prvom mestu zajednica slobodnih ličnosti koja je između sebe i sa živim Bogom povezana ljubavlju. Hrišćanstvo je apodiktički izvesno iskustvo, Crkva, zajednica, novo društvo koje treba da izgradi svet na potpuno novim osnovama. Stupajući u tu zajednicu čovek postaje novo biće, „nova tvar.” Tada on postaje ono što nije po svojoj prirodi. U neku ruku, čovek tada dobija novu prirodu. Izvan te zajednice nema Hrista a ni ličnosti. Tek u Crkvi, kroz njen evharistijski i sakramentalni život i bogoslužbeni ritam vremena, čovek dolazi do istinskog Bogopoznanja i čovekosaznanja. Vera u besmrtnost ličnosti, koju podrazumeva ovakvo poimanje čoveka, je vera kao izvesnost da se temelj ličnog postojanja ne može očuvati ljudskom prirodom i njenim sposobnostima, već samo našim odnosom sa Bogom i njegovom ljubavlju prema nama. Vera je poverenje, ubeđenje da ta ljubav nikada neće prestati. Takva vera u besmrtnost se bitno razlikuje od mnogobrojnih religioznih i filozofskih predstava o besmrtnosti duše, prisutnih i kod samog Nikolaja u ranom periodu njegovog stvaralaštva.
    Savremenom prirodno-mehaničkom materijalizmu on suprotstavlja ideju, misao o personalnoj uzročnosti. Sve što se dešava u svetu, sva sudbina istorije, zavisi od odnosa između Boga i čoveka, ili, kako on kaže, od „moralnog” zakona ili zakona „ljubavi” koji je svojstven samo ličnostima. Potporu za razvijanje ideje personalne uzročnosti nalazio je i u savremenoj fizici čiji su najizrazitiji protagonisti bili Ajnštajn, Hajzenberg i danski fizičar Nils Bor, čija je dela brižljivo studirao. Njihove ideje o svetu kao organskoj, međuzavisnoj celini, o primatu vremena nad prostorom, i potencijalnosti nad nužnošću, kao i postojanje dijalektičke ontologije na prostoru mikrofizike, još više su ga uveravale u ispravnost njegove ideje o personalnoj uzročnosti. Na njegovo poimanje ličnosti i ideju personalne uzročnosti nadovezuje se još jedna značajna misao i ideja. To je ideja o istoriji kao nenužnoj slobodi i slobodnoj nužnosti, čime j e napustio svoj a prvobitna shvatanja koj a su bila veoma bliska Avgustinovim i Hegelovim poimanjima. Polazeći od istih pretpostavki, on daje osnovna načela jedne sasvim nove sociologije i političke filozofije u kojima centralno mesto zauzimaju ideje tzv. srednjeg sistema i teodemokratije ili sabornosti.
    Na temeljima bogočovečanskog realizma, ili pravoslavnog personalizma, zasnovao je jednu posebnu filozofiju jezika, filozofiju kulture i gnoseologiju. Tajna sveta i života se ne može adekvatno izraziti i prevesti na jezik pojmova ili jezik matematike. Za to je mnogo prikladniji univerzalni jezik simvola ili tipološki jezik. Za njega sve što postoji, sve je reč, sve govori. Ali sve je to simvol Večne reči. Ovim stavom jezik dobija svoje ontološko utemeljenje. Iz ovakvog poimanja jezika logično proizilazi ikonografski ili ikonološki tip kulture, koju on suprotstavlja idolatrijskom tipu kulture. Takva kultura je uvek sredstvo, a nikada cilj. Ikonološka kultura razara tzv. estetski imanentizam ili trougao koji se svodi na: umetnika — umetničko delo—posmatrača, i otkriva četvrtu dimenziju, tj. Arhetip, Ličnost živoga Boga, koji je prototip pravog čoveka. Znati i biti su neodvojivi pojmovi za Nikolaja, što je osnovni princip njegove gnoseologije. Saznajne moći: čula, razum, um i srce u svom prirodnom stanju su bolesni, zaraženi grehom i kao takvi nisu u stanju da dođu do poznanja Istine. Jedino do čega mogu doći u tom stanju jeste do nekih istina o fenomenalnom svetu. Da bi čovek došao do istinskog saznanja, neophodno je da prethodno izleči organe saznanja, a to se postiže podvigom (askezom). To dalje znači da je saznanje bogočovečanski proces a ne rezultat autonomnog ljudskog uma i njegovog prirodnog usavršavanja. I konačno, polje delatnosti na koj em će zasigurno dugo ostati neprevaziđen je besedništvo, zbog čega je i stekao epitet „zlatousti.”
    Za zasluge na polju nauke nagrađen je počasnim doktoratima Univerziteta u Glazgovu i Oksfordu i Univerziteta Kolumbija.

    DELA: Potpunu Bio-bibliografiju za period 1902—1941. sastavio protojerej Milisav D. Protić, u: Milan D. Janković, Sveti episkop Nikolaj — život, misao i delo, III, Beograd 2003, 605—774; The Faith of the Saints, 1949; Kasijana, Njujork 1952; Žetve Gospodnje, Njujork 1953; Jedini čovekoljubac, Njujork 1958; Rajska piramida, 1959; Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor, 1985; Sabrana dela, IV, Beograd 1976, VI 1976, VII 1976, V 1977, VIII 1978, XI 1978, IX, 1983, X 1983, XII 1984, XIII 1986, II 1986, III 1986.

    IZVORI: Šematizam Srbije, 1903—1905.

    LITERATURA: Vladika Nikolaj u svom i našem vremenu, zbornik radova, Srbinje 1997; Jefimija, 1993, 2—3, tematski broj posvećen Nikolaju; Milan D. Janković, Sveti episkop Nikolaj — život, misao i delo, I—III, Beograd 2003; Sveti Vladika Nikolaj Ohridski i Žički, zbornik radova, Žiča, Kraljevo 2003; Sava [Vuković], episkop šumadijski, Istorija srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi, 1891—1941, Kragujevac 1994.

    Radovan Bigović

  2. Vojislav Ananić

    VLADIKA NIKOLAJ VELIMIROVIĆ

    VIDOVDANSKA BESEDA U LONDONU

    „Gospodo i prijatelji!
    Došao sam iz Srbije, iz evropske ponoći. Tamo nigde ni zračka svetlosti. Sva je svetlost pobegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i veri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu, Konkenu Beriskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog leta gospodnjeg 1916. godine, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred Njegovim visočanstvom, kraljem Cordžem V i najuglednijim Englezima mogu da vam se obratim.
    Gospodo i prijatelji! Ceo dan juče, proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i Hrišćanstva. Ja sam vidio, da je on sagrađen od naj skupocenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Video sam, da je sagrađen od granita i mermera, koje su ispirali talasi stotine mora i okeana. I da je ukrašen, zlatom i dragim kamenjem, donetim iz najskupocenijih rudnika Evrope i Azije. I uverio sam se, da se ovaj hram, s pravom ubraja, u jedno od arhitektonskih čuda sveta.
    No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i lepši, i vredniji, i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se ĆELE KULA. Taj hram, je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vekova stoji, kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve, lobanje i kosti, bile uzidane, mogao bi se, podići hram, trista metara visok, toliko širok, i dugačak, i svaki Srbin, bi danas, mogao podići ruku i pokazati. Ovo je glava, moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma. Pet vekova, Srbija lobanjama i kostima svojim, brani Evropu, da bi ona živela srećno. Mi smo tupili, našim kostima, turske sablje, i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to, ne za jednu deceniju, niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona, bela i crvena stoleća u kojima je Evropa, vršila reformaciju vere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju celokupnog života.
    Jednom rečju, kada je Evropa, vršila smelo korigovanje, i bogova, i ljudi iz prošlosti, i kada je prolazila kroz jedno čistilište, telesno i duhovno. Mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište.
    I drugom rečju, dok je Evropa, postajala Evropom, mi smo bili ograda njena, živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, srpski knez Lazar, sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju, na branik Hrišćanske Evrope, i dao život, za odbranu Hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas Engleza. Danas ih je, deset puta manje.

    Izvor: BANATSKI ALMANAH, 2016.

  3. Vojislav Ananić

    BIBLIJA (grč. ha (Zfka)

    U hrišćanskoj crkvi naziv za skup knjiga, koje su napisali ljudi izabrani od Boga (proroci i apostoli), a nadahnuti Duhom svetim. Istraživanjem Biblije bavi se posebna naučna disciplina, tzv. biblijska kritika, koja se svojim racionalističkim pristupom suprotstavlja ortodoksnom shvatanju o „bogonadahnutosti” biblijskih knjiga, i dokazuje da su ovi tekstovi nastajali tokom veoma dugog perioda, kao i da su rezultat rada mnogih autora.
    Termin Biblija ne sreće se u samim tim spisima, već su ga po prvi put upotrebili u IV veku sv. Jovan Zlatousti i sv. Epifanije Kiparski. Jevreji su svoje svete knjige nazivali različitim imenima: Pismo, Sveto pismo, Zavet, Knjige zaveta, Zakon i Proroci. Biblija se deli na dva dela – Stari i Novi zavet. Prvi deo sačinjavaju knjige koje su nastale u prethrišćansko vreme, u jevrejskoj sredini i na hebrejskom jeziku. Stari zavet poštuju podjednako i Jevreji i hrišćani. Novi zavet je skup spisa koje svetima smatraju samo hrišćani.
    Stari zavet obuhvata 39 knjiga (mada se one računaju kao 22 – prema broju slova u hebrejskom pismu, ili 24 – prema grčkom alfabetu). Josif Flavije svedoči o tome da su Jevreji smatrali da je broj svetih knjiga 22. Jevreji ceo Stari zavet dele na tri dela. Prvi deo zove se Zakon (Tora) i njega čini pet knjiga Mojsijevih (Postanje, Ishod, Levit, Brojevi, Zakoni ponovljeni). Svoj konačni oblik Tora je dobila po okončanju vavilonskog ropstva (444. g. pre n. e.), u vreme kada su jevrejskim narodom upravljali sveštenik Jezdra i njegov pomoćnik Neemija.
    Drugi deo korpusa zove se Proroci, i tu spadaju: Knjiga Isusa Navina, Prva i Druga knjiga Samuilova (ili Carstva; računaju se kao jedna knjiga), Prva i Druga Careva (ili Treća i Četvrta knjiga Carstva; računaju se kao jedna knjiga), Isaija, Jeremija, Jezekilj, 12 malih proroka (Osija, Joil, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija, Malahija; računaju se kao jedna knjiga). Ovaj deo korpusa dobio je svoj konačni oblik oko 200. g. pre n. e.
    Treći deo korpusa, koji se zove Sveto pismo (Ketuvim), sadrži Psalme Davidove, Priče Solomonove, Pesmu nad pesmama, Rut, Plač Jeremijin, Knjigu propovednikovu, Knjigu o Jestiri, Knjigu proroka Danila, Knjigu Jezdrinu, Knjigu Neemijinu (dve poslednje računaju se kao jedna). Prva i Druga knjiga dnevnika (Paralipomenon) pridodate su starozavetnom kanonu oko 100. g. pre n. e.
    Hrišćanska crkva prihvata sve ove knjige kao kanonske. Najstariji poznati prevod starozavetnog jevrejskog kanona na grčki jezik nastao je u Aleksandriji, u vreme vladavine Ptolomeja VII Evergeta (146-117. g. pre n. e.). Na prevođenju je radilo, prema predanju, sedamdeset učenih filologa, pa je taj prevod poznat kao prevod sedamdesetorice (ZerŠa§t1a); u ovaj korpus prevedenih starozavetnih tekstova uključeno je još 11 knjiga, koje u jevrejskoj tradiciji nisu kanonske: Poslanica Jeremijina, Knjiga Varuhova, Knjiga Tovijina, Knjiga Judite, Premudrost Solomonova, Premudrost Isusa, sina Sirahovog, Druga i Treća knjiga Jezdrina, tri Knjige Makavejske. U Septuaginti postoje još i neke interpolacije u jevrejske kanonske knjige; tako je u Knjigu Jestire dodat deo koji nije označen brojem stihova ni u grčkom, a kasnije ni u slovenskom prevodu; Molitva Manasijina na kraju Druge knjige dnevnika; pesma tri mladića u Knjizi proroka Danila, i povest o Suzani u istoj knjizi.
    Mojsijev kodifikatorski rad na prvih pet knjiga Starog zaveta zasniva se na bogatom jevrejskom narodnom predanju. Prema mišljenju istraživača, ove knjige nastale su radi zadovoljavanja religioznih potreba naroda, kao i zbog težnje da se regulišu (pravni) odnosi među članovima rodovske zajednice. Još jedan važan podsticaj bila je, svakako, i želja da se za potomstvo zabeleže značajni događaji i opišu junački podvizi njihovih učesnika.
    Među labavo povezanim jevrejskim plemenima postojao je veliki broj raznih lokalnih predanja vezanih za molitve, obredne pesme, prinošenje žrtava i različite kultove. Ta predanja, sačuvana u folklornoj tradiciji, bila su kasnije pismeno fiksirana, pa su tako postavljeni temelji književnosti jevrejskog naroda. Prilikom svoga rada, Mojsije je koristio i usmeno predanje i neke već zabeležene izvore, o čijem postojanju Biblija nedvosmisleno govori (Brojevi XXI, 14: „sefer milhamot”, tj. knjiga o ratnicima Gospodnjim). Najstariji tekstovi bili su pisani fonetskim jevrejskim pismom na narodnom jevrejskom jeziku. (Ovo pismo postojalo je u XV veku pre n. e. o čemu svedoči natpis sa Sinaja). Mojsijev kodifikatorski rad eksplicitno je naglašen u Zakonima ponovljenim (XXXI, 9: I Mojsije napisa ovaj zakon, i dade ga sveštenicima, sinovima Levijevim, koji nošahu kovčeg zavjeta Gospodnjega, i svijem starešinama Izrailjevijem).
    Mojsijevom nasledniku, Isusu Navinu, pripisuje se sastavljanje sledeće, šeste knjige Starog zaveta (mada je ona, kako je naučno utvrđeno, svoj konačni oblik dobila u vreme između 440. i 400. g. pre naše ere). Svaka nova knjiga koja je bila prihvatana, čuvala se sa Mojsijevim zakonom u svetinji nad svetinjama, tj. na najsvetijem mestu u skiniji, zajedno sa Kovčegom zaveta. Treći po imenu poznati pisac bio je prorok Samuil koji je, pošto je pomazao Saula za cara Izrailja, tj. severnog kraljevstva (1012-1004. g. pre n. e.), napisao novome caru i njegovim naslednicima knjigu koja je trebalo da bude uputstvo o vladanju i obavezama vladara. To je Prva knjiga carstva; kasnije su joj dodati i sastavi koji govore o Saulovoj i Davidovoj vladavini, pa je zbog svoga obima bila podeljena na dva dela (Prva i Druga Samuilova ili Prva i Druga Carstva). Od tog vremena pa sve do vavilonskog ropstva (VI vek pre n. e.) sastavljanje i redigovanje svetih knjiga bilo je u nadležnosti posebnih religioznih društava; tako je škola proroka okupljena oko proroka Samuila zaslužna za to što su u biblijski korpus uključene knjige Sudija i Rut. Vreme careva Davida (1004-965. g. pre n. e.) i Solomona (965-926. g. pre n. e.) predstavlja zlatno doba u razvoju stare jevrejske književnosti; tada se razvija i stvara religiozna lirika, himne, priče, tekstovi poučnog karaktera. Zaslužnim se smatra car David, koji je okupio talentovane pesnike (Asafa, Emana, Idutuna, sinove Korejeve). Car Solomon veoma je cenio znanje, pa je na svome dvoru okupio najobrazovanije ljude svoga vremena (Natana, Etana, Halkola, Dorda), koji su se bavili isključivo književnošću. David i Solomon bili su i sami daroviti pisci. Religiozno–književna grupa oko Solomona kritički je procenjivala šta je od njegovih priča, a prema predanju bilo ih je oko 3 000, dostojno da se pridoda ka-nonu svetih knjiga i „položi pred Gospoda”. Drugu poznatu književno-religioznu grupu okupio je car Jezekilj (725-696. g. pre n. e.); ona je kodifikovala poslednjih šest glava Priča Solomonovih (XXV, 1: I ovo su priče Solomunove koje sabraše ljudi Jezekije cara Judina.).
    Gotovo sve starozavetne knjige napisane su na starojevrejskom jeziku, koji filolozi-semitolozi određuju kao hanaanski dijalekt severnog dela srednjosemitske jezičke grupe. Jedini izuzetak su Knjige proroka Danila i Knjiga Jezdrina, koje su napisane u U1-U veku pre n. e., na aramejskom jeziku (mlađi oblik klasičnog hebrejskog jezika).
    Za potrebe jevrejskog bogosluženja, pojedine knjige dele se na posebne manje celine: Postanje na toledote, Petoknjižje na male i velike paraše, Proročki spisi na haftare. Podelu na glave, kakvu imamo i danas, uveo je kenterberijski nadbiskup Stiven Lengton (umro 1228) u latinskom rukopisu Ui\%aHe; ova podela prešla je kasnije i u jevrejske rukopise, uglavnom zbog lakšeg korišćenja teksta prilikom jevrejsko-hrišćanskih polemika. Podelu glava na stihove uveo je, na osnovu talmudističke prakse, pariski štampar Rober Stefan, i to prvo u grčko-latinskom izdanju Novog zaveta. Kasnije se ovakva podela proširila i na celu Bibliju.
    Novi zavet obuhvata 27 knjiga, čiji su autori, njih osam na broju, nadahnuti Duhom svetim: Matej, Marko, Luka, Jovan, Petar, Pavle, Jakov i Juda. I novozavetni korpus deli se na tri celine: 1. četiri jevanđelja i Dela apostolska; 2. poučne knjige – apostolske poslanice: 7 sabornih i 14 poslanica apostola Pavla; 3. proročke knjige – Apokalipsa Jovana Bogoslova.
    Prema predanju, svi ovi tekstovi dobili su svoj konačni oblik u drugoj polovini I veka naše ere, dok savremeni istraživači smatraju da se to dogodilo tokom prve polovine II veka. Početkom II veka sastavljena su dva zasebna zbornika, od kojih je jedan sadržao četiri jevanđelja, a drugi – poslanice apostola Pavla (Sogrš RaiNpšp).
    Kanon Novog zaveta sankcionisan je na nekoliko sabora: Laodikejskom (343. i 381, 60. pravilo), u Iponu (sev. Afrika 393, 36. pravilo). Praksa čitanja novozavetnih tekstova svakoga dana, uporedo sa starozavetnim, uvedena je u hrišćansko bogosluženje veoma rano. Predstavnici Aleksandrijske crkve poznavali su sve novozavetne knjige; Jevsevije iz Cezareje (oko 263-339) ostavio je u svojoj Crkvenoj istoriji podatak da je Kliment Aleksandrijski (150-215) sastavio tumačenja za ceo Novi zavet. Prilikom određivanja novozavetnog kanona crkva je uzimala u obzir apostolski autoritet, tj. autor je morao biti jedan od Hristovih apo-stola, a drugi kriterijum je bio bogonadahnuti karakter spisa. Sve knjige Novog zaveta, osim Jevanđelja po Mateju koje je prvobitno bilo sastavljeno na aramejskom jeziku, napisane su na govornom grčkom jeziku toga vremena (gj kogugj 610,-Hgkhoč).
    Za liturgijske potrebe NZ je već vrlo rano bio podeljen na dva dela: Jevanđelje i Apostol (Apokalipsa se nije čitala prilikom bogosluženja). Najstariju podelu na kraće celine načinio je Amonije iz Aleksandrije (III vek); to su Amonijeve glave. Odeljci teksta namenjeni čitanju u nedeljne ili praznične dane zovu se čtenija (grč. sgussugso-01$) ili perikopa (grč. lgrtblu]).
    Tokom vremena, tekst NZ koji je bio u upotrebi u mnogobrojnim hrišćanskim zajednicama počeo se postepeno kvariti, pa se već veoma rano počelo voditi računa o njegovoj ispravnosti. Aleksandrijski patrijarh Isihije (ŠLU vek) priredio je NZ koji je postao zvaničan i obavezan u njegovoj dijecezi. Pamfilije (umro oko 390) sačinio je posebnu redakciju NZ na osnovu kodeksa pisanih pod Origenovim nadzorom. Verziju NZ koju je priredio antiohijski prezviter Lukijan (240-312) prihvatile su Antiohijska i Carigradska crkva. Sa zvanične redakcije (Lukijanove) koja je važila u Carigradskoj crkvi, preveli su Ćirilo i Metodije izborno jevanđelje i apostol na slovenski jezik. Mada prve generacije tog njihovog prevoda nisu sačuvane, sačuvani su rukopisi iz druge polovine X i sa početka XI veka. Najstariji sačuvani slovenski rukopisi, bilo da su pisani glagoljicom ili ćirilicom, sadrže upravo jevanđeoske tekstove (Zografsko, Marijinsko, Asemanijevo jevanđelje, Savina knjiga). Novozavetni tekstovi priređeni za upotrebu na bogosluženju u pravoslavnim slovenskim crkvama čine većinu u ukupnom fondu sačuvanih rukopisa. Od starozavetnih knjiga, najzastupljeniji su psaptiri. Odlomci pojedinih starozavetnih knjiga mogu se naći u parimejniku. Starozavetne i novozavetne knjige odigrale su izuzetno važnu ulogu u formiranju i razvoju književnosti kod pravoslavnih slovenskih naroda.
    Najstariji sačuvani srpski rukopisi takođe su dva jevanđelja – Miroslavljevo i Vukanovo, oba s kraja XII veka. Beogradski parimejnik (početak XIH veka) je jedan od najlepše iluminiranih srpskih rukopisa.
    Kod pravoslavnih naroda u srednjem veku, Biblija nije postojala kao jedinstvena celina. Kodifikacija Biblije, kao jedinstvene celine, vezuje se kod pravoslavnih Slovena za ime novgorodskog episkopa Genadija (1499) koji je pregledao, dopunio i popravio starozavetne i novozavetne knjige koje ulaze u njen sastav (Genadijeva biblija). Kasnije su bile izvršene još dve revizije: prva, prilikom prvog štampanja u Ostrogu 1581. godine (Ostroška biblija); druga, prilikom štampanja 1751. godine, pri Kijevskoj duhovnoj akademiji.

    T. Subotin-Golubović

    Izvor: LEKSIKON SRPSKOG SREDNJEG VEKA, Priredili. SIMA ĆIRKOVIĆ – RADE MIHALJČIĆ, Beograd 1999.

  4. Vojislav Ananić

    OD NJEGOŠA, DO NEZNANOG UNAKA NA AVALI

    Naš veliki pesnik, vladika i tadašnji Gospodar Crne Gore, Petar Petrović Njegoš je izabrao Lovćen za svoj večni počinak, jer je tu bilo žarište SRPSKE slobode, a mislio je da će njegov duh bdeti nad svima Srbima u borbi za njihovo oslobođenje. Još pre Njegoševe smrti, da bi ispoštovali želju svoga vladike, njegovi Crnogorci su počeli radove na podizanju kapele već 1844. godine i završili je 1845. godine. I po Njegoševoj želji, a i u duhu Srpske Pravoslavne Crkve, kapela je bila skromnih dimenzija i oblika.
    Vladika Rade Tomov, kako je narod iz milošte nazivao Njegoša, umro je 1851. godine, ali je odmah sahranjen u Crkvi na Cetinju, a posle četiri godine, naslednik mu, knez Danilo, sahranjuje ga 1855. na Lovćen, jer je postojala bojazan da Turci ne razvale kapelu i ne odseku mu glavu. Ta prva kapela Njegoševa, ostala je do 1916. godine, kada je Crna Gora bila pod okupacijom Austro – Ugarske. Grob Njegošev na vrhu Lovćena, kao da je prkosio zavojevačkoj politici Austrije i zato su zatražili da 1916. Njegoševe kosti presele na Cetinje, pošto joj je vrh Lovćena, navodno, strateški, bio veoma značajan. U stvari, ona je htela da na Lovćenski vrh jednoga dana postavi spomenik Franji Josifu. Za prenos Njegoševih kostiju, i pored protivljenja naroda, kao i mitropolita Mitrofana Bana, Austrijanci odrede popa Simu Martinovića, đakona Ivu Kaluđerovića, dr Lazu Tomanovića i Mihajla Popovića. Kad Austro – Ugarska počinje da slabi, već 1918. pokušali su da ublaže svoj zločin prenošenja Njegoševih kostiju i naređuju da se izvrši opravka oštećene kapele na Jezerskom vrhu. Ali, tada Austro – Ugarska već propada.
    Stara kapela nije više bila upotrebljiva i trebalo je pronaći sredstva za gradnju nove, isto skromnih dimenzija i oblika. Za to se naročito angažovao patrijarh Dimitrije, kao i sav narod i poznati intelektualci (Jelena Lazarević, Jovan Cvijić, Pavle i Bogdan Popović, ministar vera Pavle Marinković, koji je uključio i kralja Aleksandra, pošto mu je majka Zorka, bila iz loze Petrovića sa Njeguša (ćerka kralja Nikole). Kralj Aleksandar je prihvatio da, kao krvni srodnik, snosi sve materijalne izdatke za izgradnju kapele, kao i za gradnju puta od Ivanovih korita do vrha Lovćena. No, kralj je želeo i više da se oduži vladici Radu, tako što bi naš tadašnji poznati bvajar Ivan Meštrović, izradio monumentalni spomenik. Ali, to je već odudaralo i od amaneta Njegoševog i od duha Srpske pravoslavne crkve, koja je smatrala da kapelu samo treba obnoviti.
    Unutrašnjost je bila identična onoj iz stare kapele. Kapela i oltar su pokriveni pločama, a na vrhu je bio krst iod mermera sa Venčaca. Ploče od mermera u unutrašnjosti, imale su inicijale Petar Petrović Njegoš, a u mramornoj ploči je urezan zlatnim slovima tekst sa imenom kralja Aleksandra, koji je finansirao gradnju, sa datumom 21. septembra 1925. godine. Na ulazu u kapelu, bila je ikona SVETOG ĐORĐA, a pod kapele je bio od kamena sa Brača. Unutra su se nalazile ikone Svetog Petra, Svetog Vasilija, Svetog Stefana Piperskoga i Svetog Vladimira, a iznad svih ovih ikona, je bila velika freska Gospoda Isusa Hrista. S desne strane ulaza u kapelu nalazio se sarkofag pokriven pločom od mermera, pa kruna od istog mermera, a ispod krune Njegošev lik u mozaiku. Kapela je izrađena od lovćenskog kamena a sav kamen iz stare kapele, koji je bio i osvećen, uzidan je u obnovljenoj kapeli. Na vrhu kapele nalazio se gromobran. Na svečanoj proslavi 21. septembra 1925. pored kralja Aleksandra i kraljice Marije, na opštem ručku, bilo je oko hiljadu zvanica.
    Tako, poštujući obe želje, kralj Aleksandar odluči da Meštroviću poveri izradu SPOMENIKA NEZNANOM JUNAKU na Avali, koji će simbolisati ceo naš narod i zajedništvo svih naroda koji su tada živeli u državi ali i bili svedok učešća Srbije u Prvom svetskom ratu protiv Austro – Ugarske monarhije. Gotovo sve zemlje pobednice su podigle spomenike svojim neznanim junacima. Kapela s grobom našem Neznanom junaku nalazi se na vrhu Avale na 511 m nadmorske visine. Spomenik je otkriven 1921. godine, a izgrađen je od tesanog kamena i spolja i iznutra, kao i ograda sa stepenicima.
    Posle rata (1941 – 1945) doneta je odluka da se i ta druga kapela sruši i podigne Mauzolej Njegošu, što nije odgovaralo ni amanetu vladike Rada a nije bilo ni u duhu naše crkve. Njegoš je dobio ono što nije ni tražio ni želeo, a Beogradu je ostao Spomenik Neznanom junaku na Avali. Od druge kapele je, kažu, ostao svaki kamen, koji je obeležen rednim brojem.

    (Iz Memoara Patrijarha Srpskog Gavrila, Pariz, 1974)

  5. Vojislav Ananić

    GROB NEZNANOG JUNAKA

    Novembra 1921, prilikom izleta jedne grupe zvaničnih lica (učesnika pri sklapanju saveza sa Rumunjskom) na Avalu, nađen je na samom prijevoju Avale jedan grob, ograđen prostom tarabicom, sa krstom, na kome je bilo napisano: Ajn unbehanter serbišer Soldat. To je dalo povoda da se, po uzoru ostalih saveznika, u jednom grobu inkarnira onaj ogromni broj naših neznanih junaka, pali na polju časti. Kao što je ogromno bilo bojno poprište našeg naroda u Svjetskom Ratu, tako je i grob srpskog neznanog junaka trebao da bude na takvom mjestu, sa koga bi se imao najširi vidokrug. Mjesto nađenog groba odgovaralo je najbolje ovim uslovima. Pored prijestolnice Kraljevine Srbije, na Avali, čiji vrh gleda Beograd i preko njega daleko u ravnice Banata, Srijema i Bačke s jedne strane, a s druge vidi Cer, Gučevo i Medvednik, Suvobor i Rudnik, Smederevo i Moravsku dolinu, Kosmaj i Kovionu, zakopao je neprijatelj srpskog vojnika, za koga nitko iz okoline ne zna ni tko je ni otkuda je. Odmah je riješeno, da se iskopavanjem utvrdi, da je tu zaista sahranjen srpski vojnik, i da ga nitko ne zna, pa da se na tom mjestu podigne spomenik Neznanom Junaku, dostojan veličine djela i ogromnih žrtava, koje je sadašnja generacija dala za ujedinjenje našeg naroda. Sastavljena je komisija, koja je 23/11. 1921. izašla na mjesto, i zvanično konstatirala, da je na tom mjestu poginuo jedan srpski vojnik trećeg poziva, pogođen u grudi razornom granatom austro-ugarske haubice 105 centimetara, i da je u lijevku, koji je ta granata napravila, i sahranjen. Raspitivano je zna li tkogod, tko je i odakle je taj vojnik, i konstatirano je da nitko ne zna, niti se to moglo doznati iz predmeta nađenih u grobu. Zvaničan protokol uviđaja, kao i protokol vještačenja i stvari (dijelovi kostura, dijelovi i dance granate, cokule, opasač, uprtač, fišeklije, 94 metka za rusku pušku 3 linije, i novčanik sa 3 srebra srpska dvodinarca i jednim komadom niklenog novca od 0’20 Din) nađene u grobu, čuvaju se u kancelariji predsjednika Narodne Skupštine. Poslije ovog konstatiranja sastavljen je odbor, koji je pristupio prikupljanju dobrovoljnih priloga za spomenik i to samo u prijestolnici. Od prikupljenog novca podignuta je na grobu kamena piramida da obilježi mjesto, gdje će biti podignut spomenik. Grob sa piramidom nalazi se na prijevoju Avale, na raskršću kolnog i pješačkog puta, koji se križaju na 50 metara pred bedemom starinskog grada na Avali. Po posljednjoj bilanci (od 2/7. 1924) u kasi odbora ima 171.047*20 Din, koji su dati na čuvanje kod Hipotekarne Banke i Beogradske Zadruge. Za podizanje piramide utrošeno je 40. 763.*50 dinara.

    V. Belić

    Izvor: UBSM-II-55026-1-751-922, BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (godina štampanja nepoznata)

  6. Vojislav Ananić

    SRPSKO OSVAJANJE AMERIKE

    Prvi srpski doseljenici na američko tlo naseljavali su, početkom osamnaestog veka južne države SAD, Luizijanu i Novi Meksiko, tada pod Španijom i Francuskom. Zabeleženo je da je izvesni Jovan Mišković boravio pet godina u ovim krajevima još 1740. U Nju Orleansu srpski i grčki doseljenici, pravoslavci formirali su 1841. i svoju prvu parohiju. Sa otkrićem zlata 1848. godine Srbi u većem broju dolaze i u Kaliforniju. Tu su stizali srpski trgovci, lingvisti, moreplovci jadranske obale i Crne Gore – Bokelji, Dalmatinci, Crnogorci, ali i seljaci iz Hercegovine koji su postajali rudari i farmeri. Ovi Srbi su bili statistički svrstani kao doseljenici iz “nemačkih država”, sve do 1860. godine. Rezultati popisa stanovništva Amerike između 1850. i 1880. godine ukazuju na zaključak da je od milion lica iz “nemačkih država”, samo jedan odsto otpadao na Srbe .
    U Americi danas živi oko 700.000 Srba i Crnogoraca. Oni su se masovno doseljavali u SAD u pet velikih talasa. Prva migracija trajala je od početka XIX veka do Prvog svetskog rata. Daleko najveći broj Srba i Crnogoraca, oko 150.000 uselio se u SAD do 1914. godine. Bili su to uglavnom Srbi iz Austro-Ugarske i Crne Gore. Tada se ulazilo preko Kalifornije i prvi srpski doseljenici naseljavali su Los Anđeles, San Francisko i potom se lagano širili prema kontinenalnom delu, ka Nevadi i Arizoni. U ovim gradovima Srbi osnivaju svoja prva nacionalna društva, podižu crkvu i otvaraju, na žalost, i prva groblja. Drugi talas, od stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1918. do početka Drugog svetskog rata zahvatio je manji broj srpskog stanovništva jer su SAD uvele kvote za imigrante. Doselilo se stotinak hiljada Srba i Crnogoraca. Najviše ih je bilo u Pensilvaniji, Mičigenu, Ohaju i Ilinoisu. Osnovan je tada u SAD niz srpskih političkih organizacija od Srpske narodne odbrane – SNO, Srpskog kulturnog kluba Sveti Sava – SKKSS, do Jugoslovenskog narodnog pokreta – Zbor Dimitrija Ljotića.
    Po završetku Drugog svetskog rata 1945. započeo je treći talas useljavanja Srba i Crnogoraca u SAD, koji je trajao punih dvadeset godina. Do 1965. uselilo se oko 250.000 Srba, uglavnom, bivših ratnih zarobljenika, izbeglica i raseljenih lica, protivnika komunizma u novoj Jugoslaviji, koja im je davala status političkih emigranata. Prva organizacija koju su ovi srpski doseljenici osnovali bilo je Udruženje boraca Jugoslovenske kraljevske vojske – UBJKV. Predsednik je bio kraljev general Miodrag Damjanović. Tokom 1952. godine iz UBJKV su se izdvojili vojvoda Momčilo Đujić i vojvoda Dobrosav Jevđević, koji su osnovali Pokret srpskih četnika Ravna Gora, odnosno Organizaciju srpskih četnika Ravna Gora. Sedište im je bilo u Geri, a potom u Los Anđelesu i Čikagu, gde su štampali svoje listove “Srbija”, odnosno “Srpske novine”. Od 1958. i vojvoda Pavle Đurišić je stvorio svoj Pokret srpskih cetnika Ravna Gora i “Četnicke novine” u Milvokiju.
    Slobodan Jovanović je u SAD osnovao Jugoslovenski narodni odbor (JNO) sa ciljem da objedini jugoslovensku emigraciju i iseljeništvo. Konstantin Fotić je u Njujorku 1947. formirao Srpski nacionalni odbor. Novi Srpski nacionalni odbor osnovan je 1961. godine. Za predsednika je izabran dr Milan Gavrilović.
    Kada je na prostorima SFRJ stasao srednji društveni sloj, sastavljen od dobro situiranih porodica stručnjaka i intelektualaca, ali i uspešnih poslovnih ljudi, sredinom šezdesetih mnogi od njih su se odvažili da krenu u Ameriku ili na školovanje i stručno usavršavanje ili na posao. Taj četvrti talas ekonomskih migranata trajao je od 1966. godine sve do kraja osamdesetih godina. Ti Srbi su naseljavali velike obrazovne i industrijske centre u Kaliforniji, zapadnoj Pensilvaniji, zapadnoj Virdžiniji i istočnom Ohaju, područje Čikaga, severozapadne Indijane, Milvokija, Njujorka i Nju Džersija.
    Iz tog novog talasa mladih doseljenika i desnog krila SNO 1966. godine u Čikagu je stvoren Srpski omladinski pokret Otadžbina (SOPO). Pripadnici SOPO-a delovali su ilegalno i bez političkog programa. Članovi SOPO-a bili su Nikola Kavaja, Stojiljko Kajević, Života Ivković, Radoš Stevlić, Relja Račić, Andrija Dimitrijević. Većina njih je 1975. godine u Čikagu formirala Srpski demokratski pokret sa ciljem da objedini političku emigraciju. Lideri ove organizacije bili su dr Branislav i Miomir Stanišić. A njihov list “Srpska zora” je štampan u Čikagu.
    Prema popisu stanovništva SAD u 1990. godini, kao Srbi se izjasnilo 116.795 lica i kao Jugosloveni 257.994 lica, što znači da je u Americi registrovano oko 400.000 naših ljudi. Procene stručnjaka za migracije su govorile da ih je još najmanje 200.000 asimilisano i da su već bili Amerikanci. Uznemireni albanskim secesionizmom na Kosovu i Metohiji, ali i uzbuđeni zbog rađanja političkog pluralizma u Srbiji i Crnoj Gori, naši iseljenici 7. decembra 1990. u Klivlendu stvaraju prvu srpsku asocijaciju Sabor srpskog ujedinjenja. Ne dugo zatim u Pitsburgu se formira Srpska mreža (Srb Net).
    Peti talas srpskog osvajanja Amerike započeo je raspadom SFRJ i izbijanjem 1991. godine građanskog rata na ovom delu Balkana. On je sa otadžbinskog tla podigao, pre svega, mlade ljude, školarce i vojne obveznike, a potom stručnjake i porodice koje su bile prinuđene da idu u SAD trbuhom za hlebom. Njihova prva stanica u Americi bio je najveći srpski grad u inostranstvu Čikago, zatim Njujork, Klivlend, Milvoki, Detroit, Pitsburg, Los Anđeles, San Francisko. Najviše je bilo u Čikagu, preko 150.000, a najmanje u Atlanti, samo 150. Računa se da je za poslednjih osam godina u SAD ušlo jos oko trideset hiljada Srba i Crnogoraca. Novi srpski doseljenici formirali su u SAD i svoje nove organizacije, zavičajna udruženja i humanitarna društva, ali i svoje partije, kakva je bila Srpska demokratska stranka u Čikagu. Srbi i Crnogorci u svojoj novoj domovini SAD iako mala etnička zajednica, ostavili su vidljiv trag u američkom javnom životu. Mihailo Pupin i Nikola Tesla, kao Džordž Cvijanović i dr Brana Vidić postali su ugledni američki i svetski naučnici. Svetozar Stiv Pejović je američki profesor ekonomije Univerziteta u Teksasu i rođeni Beograđanin, koji živi u Dalasu. Miljan Vuksanović se proslavio kao američki stručnjak i ekspert OUN za ekologiju, a dr Ranko Bon kao stručnjak NASA i profesor Masačutses univerziteta. Nikola Čanak je bio član Vrhovnog suda države Minesota, Roza Vujić je bila u Senatu države Kalifornija, Džordž Vojnović je guverner države Ohajo, Helen Delić Bentli iz Merilenda je bila član Kongresa, dok je Milorad Rod Blagojević iz Čikaga danas američki kongresmen.
    U SAD živi i radi oko četiri i po hiljade srpskih masona.

    Nikola Jovanović je u knjižici”Feniks grad” (štampana 1895. godine u Beogradu) među prvima opisao Čikago. On je otputovao u Ameriku (1869) po drugoj osnovi, školovao se delimično u Čikagu, delimično u Njujorku, ali se vratio u Srbiju.

    ČIKAGO – NAJVEćI SRPSKI GRAD
    Amerikanci, koji ne vole nacionalno da se prebrojavaju, tek su popisom 1980. godine pokazali puni etnički sastav SAD. Tada je utvrđeno da su američki Srbi najviše skoncentrisani – oko sto pedeset hiljada. Kako je u međuvremenu još desetine hiljada Srba i Crnogoraca izbeglo u glavni grad države Ilinois, to je Čikago sa oko 200.000 naših ljudi sigurno danas najveći srpski grad u inostranstvu.
    Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povećavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnička zajednica.
    U istorijskim dokumentima ovog, drugog po veličini grada u Americi, nema mnogo pisanih tragova o doseljavanju Srba. Prvo srpsko ime u tim arhivama pominje se tek 1872. godine. Bio je to Ivan Vučetić koji je doplovio iz Boke Kotorske. Tek 1910. u opštinskim aktima registrovano je zvanično postojanje stanovnika Čikaga srpskog porekla. Većina njih je pristigla iz siromašnih krajeva Like, Korduna, Dalmacije, Boke, Hercegovine, Krajine, pa su bili uvedeni u knjige doseljenika kao Ugari, Bugari, Crnogorci, Bokelji ili često kao “ostali”, jer nisu znali na engleskom da kažu odakle su. Bili su to, uglavnom, muškarci, koji su ušli u Ameriku sa željom da zarade koji dolar i vrate se kući. Kako zarada u čeličanama i rudnicima nikada nije bila dovoljna za povratak i ženidbu, to su mnogi zauvek ostali u “Ameriki”. Za njima su, verujući u priču o američkom snu, međutim, ubrzo počeli da pristižu i drugi, treći, četvrti, peti i šesti Srbi.
    Prva generacija srpskih doseljenika stvorila je svoju malu koloniju u Klejbornu, severnom delu Polja luka tj. Čikaga. Tu je pre devedeset godina, pred dve stotine ljudi, održana i prva služba u srpskoj crkvi “Hristovo vaskrsenje” na Silerovoj ulici. Druga kolonija nikla je na jugu, u 109. ulici i Komersal aveniji, gde je podignuta nova crkva. Na ovom prostoru prvi veliki srpski sabor, i crkveni, i narodni, održan je 1913. godine. A deset godina kasnije, takođe, u Čikagu srpska crkva u SAD se odvoji od ruske i pripojila Patrijaršiji u Srbiji. Bila je to zasluga dvojice vladika Mandarija i Nikolaja.
    Kako su pristizale nove generacije Srba, koje su osvajale ovaj grad, tako je srpska kolonija rasla i selila se. Danas su Srbi skoncentrisani najviše oko jezera Mičigen i na zapadnom delu grada. Pre dvadesetak godina preselili su najstariju srpsku crkvu na Redvud drajv ili Zapadni Srpski Put, kako Srbi zovu to pravoslavno imanje. Njime je dugo rukovodio gospodin Dragoljub Pavićević. U ovom gradu i okolini danas postoji sedam srpskih crkava i dva manastira, Sveti Sava i Nova Gračanica, koji su i sedište najvećih pravoslavnih eparhija u rasejanju. Prvi je počeo da gradi vladika Mandarije, a drugi vladika Irinej. Zato se i može reći da je Čikago pre svega duhovni centar Srba u rasejanju. Slavko Stoković je zadužbinar manastira Presvete Bogorodice na Trećem jezeru kod Čikaga. I dugogodišnji član uprave crkveno-školske opštine i član Sabora novogračaničke eparhije. Ima osamdeset i osam godina, vitalan je, okretan i duhovit. Došao je u Sjedinjene Američke Države 1947. godine iz nemačkog ratnog zarobljeništva u Minhenu. Put kroz tuđinu doveo je Slavka Stokovića do Pensilvanije i do vladike Dionisija. Tu se u manastiru Stoković, bivši vojni pravnik zaposlio kao administrator sa mesečnom platom od samo 125 dolara. Njegovi prijatelji, koji su radili za hiljadu ili dve hiljade dolara, govorili su mu da je lud. Dragica i Slavko Stoković uzeli su se 1949. godine, a već naredne tri dobili su sinove Milana, Jovana i Nikolu. Kum im je bio vladika Nikolaj Velimirović, koji nije dozvolio da kumčići ne nose njegovo ime. Kada je Slavko od vladike Dionisija zatražio veću platu, ovaj mu je ponudio da otkupi pola doma za zbrinjavanje lica, i da posle dele prihod. Stokovići su pristali, jer je Dragica kao školovana medicinska sestra imala licencu za rad. Jednog dana, sredinom pedesetih, gledajući oglase, Slavko je našao kuću sa dvanaest ekara zemlje, do auto-puta u Libertivilu, za 25.000 dolara. I kupio je. Danas se na tom mestu nalazi dom “Libertivil manor “, na stotinak ekara, i sa pet pararelnih krila. Njegov vlasnik Slavko Stoković na vratima drži tablu sa skromnim napisom – administrator. Koliko je brinuo o svojoj porodici i svom poslu, Slavko Stoković je brinuo i o srpskoj crkvi. Davao je uvek koliko je mogao, a kao pravnik pisao je i potpisivao razna dokumenta, od razvoda srpskih brakova do sklapanja velikih poslova za gradnju manastira Presvete Bogorodice na Trećem jezeru. Njega je crkveni raskol 1963. godine i deoba Srba na raskoljnike i federalce mnogo pogodio. Kada je vladika Dionisije osetio šta se događa, rekao je Nikolaju da nađe neko lepo imanje, gde bi raskoljnici podigli manastir. Moj sin Nikola je kod svog gazde našao 63 ekara , doduše pod vodom, za 350.000 dolara. To je srpski narod kupio i počeo da zidamo manastir Nova Gračanica. Narod je dao pet miliona dolara, svoje ruke i hranu. Danas ovo imanje vredi najmanje deset miliona dolara. A manastir Presvete Bogorodice je zaštićen kao kulturno dobro SAD. Gospodin Slavko Stoković, njegova supruga i sinovi osamdesetih godina priložili za manastir 185.000 dolara. Dragica Stoković, koja je bila predsednica Kola srpskih sestara postala je kuma crkvenog doma, a Slavko Stoković kum ikonostasa. Kada je došlo do nacionalnog i crkvenog pomirenja Slavko Stoković je lično organizovao i sproveo prenos moštiju svog kuma i vladike Nikolaja Velimirovića u Srbiju, u selo Leliće. Pre toga vladikama Atanasiju i Amfilohiju predao je tri kofera sa spisima i ličnim dokumentima vladike Nikolaja, a Srpskoj akademiji nauka predao je tri sanduka sa arhivom profesora Milana Zečevića, nekadašnjeg načelnika Narodne biblioteke Srbije. Tada je sa vladikom Atanasijem bio i u poseti Kosmetu.
    Najveći broj Srba doselio se u čikaški basen, koji zahvata prostor države Ilinois, Indijana, Mičigen i Viskonsin, iza I i iza II svetskog rata. Ta poratna emigracija udahnula je živost i nacionalni duh starom projugoslovenskom iseljeništvu. Mnoge srpske organizacije su se omasovile i ojačale, pa je Čikago izrastao i u politički centar Srba u dijaspori. U ovom gradu je, na primer, održan 1941. godine Kongres Srpske Narodne Odbrane, na kome su pored Konstantina Fotića, Jovana Dučića i episkopa Dragoljuba Milivojevića-Dionisija, aktivni bili i V. Vukotić, M. Bojčetić, V. Pantić, B. Panović. Za predsednika Centralnog odbora SNO za SAD i Kanadu tada je izabran Mihailo Dučić. Svoje političko opredeljenje SNO je javno izlagalo preko svog glasila “Sloboda”, lista koji je pokrenut 1953. u Čikagu i koji se i danas štampa kao nedeljnik na srpskom i engleskom jeziku. Najveci ugled SNO je imala dolaskom dr Uroša Seferovića za predsednika od 1960. do 1984. godine. Ovog lekara i predratnog iseljenika iz Kotora nasledio je potpredsednik Vukota Vukotić, samo godinu dana. A potom je od 1985. predsednik SNO bio dr Rajko Tomović koji je stradao 1992. u svom čikaškom stanu u požaru pod sumnjivim okolnostima.
    Danas ovu, nekada najmasovniju, emigrantsku političku organizaciju u SAD vodi predsednik Slavko Panović. Generalni sekretar SNO je Bora Rajić. Procenjuje se da je SNO krajem osamdesetih godina u svojih šest odbora u svetu imala 1.500 redovnih članova. U Mesnom odboru SNO za Južni Čikago, na primer, prvi ljudi su Gradimir Đokić, predsednik, Radomir Stefanović, sekretar i Miroslav Sretenović.
    Od ostalih srpskih organizacija Kongres srpskog ujedinjenja u Čikagu zastupaju dr Petar Mlenković, Gradimir Marković, Viktor Klebedinski, Nadežda Rakić, dok je predstavnik Srpske mreže gospodin Džordž Bogdanić, Beograđanin čiji je deda bio vlasnik zgrade hotela “Palas”. Udruženje srpskih boraca Kraljevske jugoslovenske vojske vode Miloš Katić, predsednik, Mirko Krasić, sekretar i Nikola Đurić, blagajnik. Četničke organizacije zastupaju Milan Dragović, Duško D. Ćurčić, Stojan Radić, Ilija Đurišić i Đura Pešut, a Fond četničkih invalida Dejan Lojančić. Prvi čovek Srpske bratske pomoći je Bata Dobričanin, a čikaškog odbora Voja Vla(?) i Stevan Petrović. Svesrpski kongres vodi gospodin Đorđe Nikolić. Srpski kulturni klub Sveti Sava vodio je Budimir Srećković, pa Dragojlo Milovanović. Sadašnji predsednik Centralne uprave SKK Sveti Sava je Bratimir Ilić, a urednik lista “Srpska borba” je Mileta Solujić. Predsednik Srpskog narodnog univerziteta je Brana Stanišić, a SIKD “Njegoš” vodi Ilija Đurišić. Centralni komitet organizacije Srbi za Srbe vodi predsednik Dušan Simić. A predsednik Srpske vlade u egzilu je dr Jovan Deretić. U Savezu pravoslavnih eparhije u SAD srpsku stranu zastupaju Majlo Popović i otac Mirko Dobrijević. Savez kola srpskih sestara u SAD i Kanadi predvodi Bratislava Beba Bjelopetrović, koja vodi predivni letnji Kamp za srpsku decu i svake godine organizuje Srpsku paradu na ulicama Čikaga. Prvi odbor Kola srpskih sestara u SAD formirali su Darinka i Milan Mrvičin još 1909. godine u Sinsinatiju. Pre četrdeset i sedam godina, međutim, odobori Kola srpskih sestara u Americi su se ujedinili i za predsednicu izabrali gospođu Dragicu Stoković. Bratislava Buba Bjelopetrović je već devet godina prva Srpkinja u Americi, jer je tako želelo članstvo četrdeset i šest odbora Kola srpskih sestara. Savez ove humanitarne organizacije koja se nalazi i okrilju Srpske crkve u Americi ima više od 10.000 članova. Kako u SAD postoje četiri srpske eparhije, tako postoje i četiri centralna odbora Kola srpskih sestara. U Kanadi radi sedam odbora sa dve hiljade članova. Ljubica Đorđević vodi Kolo srpskih sestara crkve “Vaskresenje Hristovo”, čiji je predsednik Branko Puhar, a sveštenik Đuro Krošnjar iz Čikaga. Danas, inače, u srpskoj dijaspori postoji stotinak odbora Kola srpskih sestara, od Makedonije do Australije. Predsednica Saveza Kola srpskih sestara u Americi potiče iz beogradske porodice Perišić. Njen otac je bio ratni zarobljenik u Nemačkoj, odakle je iseljen u Englesku i SAD, a majka joj potiče sa Kosova. Udata je za Vladu Bjelopetrovića, štampara i izdavača iz Čikaga, sa kojim ima kćerku Nataliju i sina Daneta. Za svoje srpske aktivnosti Bratislava Beba Bjelopetrović dobila je mnoga priznanja, a između ostalih i titulu Viteza srpstva. Srpske eparhije vodili su dugo godina mitropoliti Kristofer i Irinej, koji su kao civili imali isto prezime Kovačević. Prvi je Kovačević Velimir, mitropolit. Rođen 1928. u Gal Vestonu, Teksas. Završio Bogosloviju u Libertivilu i Čikagu, a studije istorije na Univerzitetu u Pitsburgu. Službovao je u Kleartonu, Džanstaunu, Pitsburgu i Čikagu. Ustoličen za mitropolita srednje-zapadno americkog 1991. godine u hramu Vaskresenje Hristovo, Čikago. Ženjen je i ima sina. Živi u Lejk Ženevi, a službuje u manastiru Sveti Sava u Libertivilu. Širi pravoslavnu veru i srpstvo. Pomaže Srb Net i humanitarne organizacije američkih Srba. A drugi je Kovačević Milan. Mitropolit je rođen 1914. u Vreocima, selu između Gornjeg Milanovca i Kraljeva. Tu je i radio kao učitelj, ali se pred rat kao rezervni potporučnik aktivirao i prešao u vojsku Kraljevine Jugoslavije. Međutim, kao i mnogi kraljevi podoficiri i oficiri i Milan Kovačević je zapao u nemačko zarobljeništvo. Bio je vrlo aktivan u logoru, kao učitelj učestvovao je u formiranju srpskog pozorišta ” Rodna gruda”. U nekim predstavama je čak igrao i likove žena sa velikim uspehom. Po raspuštanju logora, međutim, on se odlučio da sa još sedmoricom ljudi, ode u Englesku, na kaluđerski seminar. Pohađao je i Poslovnu školu u Oksfordu. Taj pravoslavni seminar, kako sam saznao, od osmorice Srba završio je samo Milan Kovačević, i tada je dobio kaluđersko ime Irinej. Kada je Irinej kao mlad sveštenik došao u Ameriku, vladika Dionisije ga je namestio za upravnika crkvenog imanja u Serlandu, Kalifornija. Tu je pokazao svoje velike organizatorske sposobnosti, uzdigao je imanje, a crkvi povratio narod i ugled. Mitropolit Irinej od svih sveštenika iskazao u SAD najveću stvaralačku energiju kao graditelj srpske crkve. Podigao je 1983. godine manastir Presvete Bogorodice, popularno nazvan Nova Gračanica u Sejdlandu tj. na Trećem jezeru i Dom za ostarela lica. Mitropolit novogračaničke eparhije Irinej je i inicijator crkvenog pomirenja koje je obavljeno sa patrijarhjom srpskim gospodinom Pavlom u Sabornoj crkvi u Beogradu u proleće 1992. godine. Tokom 1992/95. vladika Irinej poslao je prvi u dijaspori organizovao humanitarnu pomoć za otadžbinu. Kada je u Americi 1987. osnovan prvi fond milosrđa “Gračanica”, mitropolit Irinej je dao u fond za Kosovo hiljadu dolara. Sedeli su tu Todor Stanjević, Milutin Bajčetić, dr Rajko Tomović, Dragoslav Đorđević, Dušan Mirković. Od osnivanja fonda “Gračanica” do 1991. sakupljeno je 300.000 dolara za Srbe na Kosmetu. Posle propasti Jugoslavije i novog genocida nad Srbima u Krajini i Bosni vladika je uključio vernike u fond za izbeglice “Čovekoljublje” koji je osnovao patrijarh Pavle. Srbi su poslali više miliona dolara na ime pomoći, u novcu, bolnicama, lekovima, hrani, odeći i obući. Izveštaj blagajnika eparhije kaže da je reč o šest miliona dolara ukupne vrednosti. Sa odobrenjem mitropolita Irineja, porodica Slavka Stokovića je pri novogračaničkoj eparhiji osnovala fond milosrđa “Sveti Đorđe”, krsne slave Stokovića. Ovaj fond je zvanično osnovan prvog januara 1994. godine i u njemu je do sredine oktobra bilo primljeno 38.438 dolara, poslato u otadžbinu 14.110, a čekalo na slanje još 24.328 dolara. Novac je slat po spiskovima koje su Stokovići dobijali od valadike Artemija iz Prizrena i slikarke Mire Knežević iz Beograda. A onda je na šestom Saboru novogračaničke eparhije Slavko Stoković priložio ček svojih sinova na 500.000 i svog unuka Nikole na 100.000 dolara. Uz obećanje da će naredne godine ta cifra sigurno dostići milion dolara. Mitropolit Irinej je dugo živeo u manastiru Nova Gračanica na Trećem jezeru kod Čikaga. Oboleo je i nalazi se u bolnici kod prijatelja gospodina Slavka Stokovića. Od 1996. godine ovu eparhiju vodio je vladika Sava iz Melburna, ali je patrijarh Pavle 1997. godine za administratora imenovao vladiku Longina iz manastira Krka. Vladika Longin Krco rođen je u Knežini kod Sokoca. Jedan brat mu živi sa majkom i porodicom u Diseldorfu. Drugi brat je u Engleskoj. Na Bogosloviju u manastiru Krka vladika Longin bio je najbolji. Završio je Moskovsku duhovnu akademiju. Posle toga tri godine je bio na postidiplomskim studijama u Engleskoj. Nakon toga vraća se na Bogosloviju u manastir Krka, gde radi kao profesor predavač. Neko vreme je službovao u Melburnu kao vladika. A potom opet u manastiru Krka i u Patrijaršiji SPC u Beogradu. Odatle ga patrijarh Pavle šalje u SAD. Ovaj mladi episkop danas u Čikagu radi aktivno na ostvarenju verskog pomirenja među Srbima.
    Mira i Slobodan Pavlović su u Čikagu načinili prvi korak ka verskom pomirenju još početkom devedesetih godina. O tome je snimljen i televizijski film, koji je radio Milan Knežević iz Beograda. Pavlovići su pravi ambasadori srpstva u SAD. U njihovu kancelariju na Klark stritu svakodnevno dolaze mnogi srpski doseljenici da traže smeštaj i posao, bilo kakvu pomoć, jer znaju da će je i dobiti. Nedaleko od svoje firme Mira i Slobodan su pre nekoliko godina kupili veliku kuću, od 400 kvadrata i plac, tik uz jezero, blizu Holivud avenije. Na zgradi visi srpska zastava, a u dvorištu i cveće je posađeno kao srpska trobojka. U bašti rastu paprika, krastavci i paradajz sa srpskim semenom, a u kući na zidovima su slike srpskih junaka i šire familije. Pavlovići su u Čikagu štampali knjigu o srpskim vladarima, na engleskom i srpskom jeziku, i uputili je američkim kongresmenima, senatorima i poslanicima, kao i ljudima iz administracije u Beloj kući, sa namerom da ih upoznaju sa istorijom srpskog naroda i srpskih zemalja. U srpskoj koloniji Pavlovići su poznati i kao donatori srpske crkve, ali i kao ljudi koji svesrdno rade na srpskoj slozi i jedinjenju. Mira i Slobodan Pavlović su podigli Pavlovića most na Drini i spojili dve obale srpske zemlje. U selu Popovi kod Bijeljine podigli su spomenik Knezu Ivi od Semberije i crkvu “Vaskresenje Hristovo”. Srpska crkva im je zato dodelila Orden Svetog Save.
    Od svih srpskih doseljenika u Čikagu, u ozbiljnom biznisu se nalazi jedva pet odsto naših ljudi. Pre dvadesetak godina najveći broj Srba radio je u ugostiteljstvu. Tada je u Čikagu bilo oko tridesetak srpskih kafana i restorana, a danas ih ima svega osam. U ugostiteljstvu su nekada bili slavni Miomir Radovanović i “Miomirs Serbian club”, kao i Zlata Maksimović i “Zlatas Beograd”, kod kojih su Amerikanci čekali da sednu za stolove. A danas su poznati ugostitelji Miki Knežević i Zvonko Klacnik, vlasnici restorana “Orijent ekspres” i “Skadarlija”. U građevinarstvu su danas najpoznatiji Branko Tupanjac i Vuk Zečević. Prvi gradi hotele i zgrade, a drugi puteve. Nekretninama se na veliko bavi Slobodan Pavlović. Nikola Salatić-Salata bio godinama predsednik Žilet kompanije. Među trgovcima Dragan Kecman je poznat po marketu “Beograd”, a Sima Vujić vodi prodavnicu “DSD” i Slavoljub Damjanović “Sandys bakery”.
    Od lekara poznat je dr Vuko Zečević, dr Zarija Đurović, dr Ilija Srećković-Bibe, dr Radomir Jovanović, dr Branka i Draško Konstantinović, dr Petar Milenković, dr Jovan Čupić, dr Milan Leković. U istoriji Čikaga upisano je ime lekara Konstantina Dimitrijevića, poznatijeg pod imenom Dimitri, kao američkog humaniste. Dr Ljubomir Đorđević je, naprimer, ekspert svetskog glasa. A Luis Miličić je advokat svetskog glasa. Zoran Knežev je poznat kao upravnik američke carine na aerodromu O’Hara.
    Borivoje Ristić, Vukašin Pavlović, Dragoljub-Danijel Giljen i Toni Miladinović su uspešni dileri nekretnina. Slobodan Pavlović je samo jedan, poslednji od trojice uglednih srpskih dobrotvora i poslovnih ljudi, i najimućnijih Srba koji i danas aktivno pomažu Srbe u rasejanju i u otadžbini. Takav ugled ima i Branko Tupanjac, sa suprugom Radmilom i sinom Radivojem, kao i braća Ranko i Vlado Bjelopetrović. Po produkciji svetovnih dela, ali i po izdanju još stotinak velikih srpskih dela Vlada Bjelopetrović je zajedno sa bratom Rankom, danas najveći srpski izdavač, ne samo u Čikagu već i na čitavom američkom kontinentu. To su sve ujedno i ljudi koji su pomogli mladom advokatu, kasnije državnom tužiocu Miloradu Rodu Blagojeviću, da u Čikagu pobedi na izborima za kongresmena SAD. Tako je danas Rod Blagojević najugledniji Srbin u Čikagu, ali i u Americi. Vodeći svoju političku kampanju za ulazak prvo u Senat američke države Ilinois, advokat Rod Blagojević je propagirao programe ekonomskog razvoja, socijalne i zdravstvene zaštite Demokratske stranke u svom Petom distriktu. To je region koji pripada gradu Čikagu, i zahvata severne opštine Norfidž, Harvud Hajs, Franklin Park, Melrouz park i Nortlejk uz jezero Mičigen. Dok je njegov republikanski protiv kandidat imao većeg uticaja na periferne opštine i predgrađe Čikaga. Kako je Čikago sa 150.000 Srba najveći srpski grad u dijaspori, to se Milorad Blagojević u svojoj političkoj kampanji i 1992. i posebno 1996. godine obraćao za dvostruku pomoć i srpskim iseljenicima. Tražio je od njih prvo dotacije, od pet dolara do hiljadu, koliko ko može da finanisjki da pomogne njegovu kampanju, a potom i njihove glasove, iako je poznato da su Srbi uglavnom republikanci. Da bi se približio srpskim iseljenicima Rod Blagojević je poslednjih godina počeo da se pojavljuje na važnijim skupovima u srpskoj koloniji. Veliki broj, naročito imućnijih Srba iz Čikaga pomogli su kampanju Milorada Blagojevića, jer su želeli da imaju “svog” čoveka u Kongresu države Ilinois i Kongresu SAD. Pre Blagojevića jedini Srbin koji je bio u organima vlasti američke države Ilinois bio je Sem Panajotović, član čikaškog Senata. Milorad Blagojević je oženjen Amerikankom, ima dvoje dece i živi u Čikagu, a radi u Vašingtonu. Tokom 1997. i 1998. godine dva puta u restoranu “Skadarlija” kongresmen Milorad Rod Blagojević pravio je prijem za svoje srpske prijatelje.
    Čikaski Srbi su još pre devedeset godina počeli da se profesionalno i sindikalno udružuju. Tada su i nikla srpska potporna društva “Obilić”, “Balkan” i “Kralj Petar I Karađorđević”. Poslednjih desetak godina, međutim, nove generacije intelektualaca i biznismena u Čikagu su osnovale, prvo Američko-srpsko lekarsko društvo, zatim Srpsku-američku advokatsku komoru i Američko-srpsko udruženje policajaca. Njihovi čelnici su dr Milan Dragašić, koji predvodi tri stotine udruženih srpskih lekara, dr Nik Đurić je bio lider osamdesetak srpskih pravnika. Sada tu komoru vode Vida Dimitrijević, predsednik i Nikola Katić, sekretar. Narednik Milan Vujić sa kolegama Miloradom Sofrenovićem, Dušanom Puharom i Robertom Mihajlovim vodi udruženje od četrdeset policajaca srpskog porekla koji rade širom Amerike. Vujić sa kolegama već godinama “čuva leđa” patrijarhu Pavlu, princu Aleksandru Karađorđeviću, Helen Delić-Bentli, liderima i gostima Kongresa srpskog ujedinjenja kada dolaze u Čikago, srpskim mitropolitima od najavljenih ustaških napada u SAD. Vujić nastavlja tradiciju jednog Đorđa Mandića, koji je bio siva eminencija FBI u Čikagu. Mlada Toni Rous, unuka Milice i Laze Kekuša iz Krajine je šerif u Mičigenu.
    Da bi okupio inteligenciju oko sebe Vlada Bjelopetrović je prvo razmišljao da štampa Imenik čikaskih Srba. Po azbučnom redu, ali i po profesionalnom opredeljenju. A zatim se odlučio da osnuje Srpsku privrednu komoru i dijaspori. Kulturnu elitu u najvećem srpskom gradu u inostranstvu predstavlja nekolicina umetnika čija su dela podjedanko popularna i u otadžbini. Profesor čikaskog univerziteta i nekadašnji učitelj srpskog jezika princu Aleksandru Karađorđeviću doktor Nikola Moravčević baš u tom milju metropolisa napisao je istorijski roman “Albion, Albion”. Profesor je i autor eseja, kao i urednik časopisa “Srpske studije”. Dr Miodrag Radulovački, profesor farmakologije Univerziteta Ilinois, inače Zemunac, već godinama vodi Jugoslovenski komitet za posdiplomske studije, kroz koji su prošli mnogi srpski, a posebno beogradski studenti pridošlice u SAD.
    Svojim delima “Tri srpske glave” i “Srbija među vukovima” istakli su se u Čikagu i pisci Vojin Marković, odnosno Milan Popović-Veljkov. Borko Jovanović je pesnik, autor zbirke “Žažen”, Tamara Vesna režiser predstave “Skver jedan” Stevana-Stiva Tešića. Muzičar Jovan Maksimović se predstavio i kao pisac i reditelj drame “Magnifiko”. Jovan Deretić je autor knjiga “Istorija Srba”, “Zapadan Srbija” i “Serbi-narod i rasa”, a Milan Marković je pripremio “Genocid nad Srbima”.
    Na vrhu srpskog, ali i američkog umetničkog neba nalaze se još jedan Srbin iz Čikaga, koji je dobio Pulicerovu nagradu. I to za novinarstvo. To je Volter Bogdanić, koji je rođen u Geri, a radi kao novinar “Vol Strit žurnala”. Dobitnik je Pulicera za 1988. godinu. Savo Rakocević je slikar iz američkih enciklopedija. A Nikola Brčin je poznat kao veliki američki vajar. U američkom profesionalnom fudbalu, ragbiju, pominju se brojna srpska imena: Džim Mandić, Norm Bulajić i Pit Stojanović, zatim Ed Obradović, igrač “Birsa” iz Čikaga, Džim Obradović, Pit Lasetić, Sem Janković i drugi. U bejzbolu, vredna su pažnje srpska imena, kao što su Pit Vučković, Eli Grba, Nik Strinčević, Volt Dropo, Džon Vuković i Pol Popović. I, konačno, kao reli vozač poznat je Bil Vuković. Po svemu tome, reklo bi se, da je Čikago prava srpska kulturna prestonica.
    U Čikagu se štampaju novine na ćirilici “Srpska borba”, “Sloboda”, ali i rade prve srpske radio stanice. “Romski dukat” je radio srbijanskih Cigana, u kome je glavni voditelj bio Zoran Ostojić, nekadašnji novinar Studija B iz Beograda. A sada je Alija Dalipović sa suprugom. Pre šesnaest godina, kada su Amerikanci imali prvi popis stanovništva, u kome se tražio i odgovor na pitanje o etničkom poreklu, većina ovih ljudi napisali su da su “srpski Cigani”. Porodica Kostandinov je pre pet godina u Čikagu osnovala crkveno-školsku opštinu, za predsednika izabrala srpskog biznismena Slobodana Pavlovića, graditelja mosta na Drini, inače, poreklom iz Popova kod Bijeljine, a od jednog bioskopa napravila je svoju pravoslavnu crkvu. U njoj su se venčavali i decu im krstio srpski sveštenik, otac Đuro Krošnjar. Tu u toj crkvi “srpski Cigani” su za svog kralja izabrali najuspešnijeg i najuglednijeg među sobom, Đuru Kostandinova. Radio program vikendom “Tamo daleko” vodi Petar Jovanović, vlasnik agencije “Nikola Tesla”. On emituje vesti iz srpskih zemalja, intervjue i dokumentarne emisije, kao i narodnu i novokomponovanu jugoslovensku muziku u ogromnim količinama.

    Tačan broj Srba u Čikagu varira, od 150.000 čak do 500.000. Mnogo je njih danas iz mešovitih brakova, mnogi su već ko zna koja generacija, mnogi su se asimilirali i zaboravili jezik. Što je najgore, mnogi ne znaju ni gde su im koreni.

    Izvor: Srpsko osvajanje Amerike (internet); Čikaški Srbi, sajt o Srbima iz Čikaga – preuzet tekst Prekookeanske zemlje SAD (Čikago – najveći srpski grad, Marko Lopušina)

  7. Vojislav Ananić

    Srpsko osvajanje Amerike

    Seoba na Američki kontinent je najveća migracija srpskog naroda u poslednja tri veka. Ona je bila masovna i ekonomski uslovljena i dobrovoljna. Srbi su odlazili u Ameriku ne samo iz matice, nego i iz ostalih zemalja u kojima su do tada živeli. Na Američkom kontinentu Srbi žive uglavnom kao iseljenici, a mnogi su došli i početkom devedesetih godina kao izbeglice i prognanici. Od najstarijeg naseljavanja do danas, na ovim prostorima Srbi su formirali mnogobrojne nacionalne i patriotske organizacije, društvene i političke asocijacije. Zahvaljujući tome, sačuvali su svoj, kulturni i nacionalni identitet i uspešno održavaju vezu sa otadžbinom.
    Prvi srpski doseljenici na američko tlo naseljavali su, početkom osamnaestog veka južne delove države SAD, Luizijanu i Novi Meksiko, tada pod Španijom i Francuskom. Zabeleženo je da je izvesni Jovan Mišković boravio pet godina u ovim krajevima još 1740. U Nju Orleansu srpski i grčki doseljenici, pravoslavci formirali su 1841. I svoju prvu parohiju. Doselilo se stotinak hiljada Srba. Najviše ih je bilo u Pensilvaniji, Mičigenu, Ohaju i Ilinoisu. Osnovan je tada u SAD niz srpskih političkih organizacija od Srpske narodne odbrane – SNO, Srpskog kulturnog kluba Sveti Sava i td.
    Po završetku Drugog svetskog rata 1945. Započeo je treći talas useljavanja Srba u SAD, koji je trajao punih dvadeset godina. Do 1965. uselilo se oko 250.000 Srba, uglavnom, bivših ratnih zarobljenika, izbeglica i raseljenih lica, protivnika komunizma.
    Kada je na prostorima SFRJ stasao srednji društveni sloj, sastavljen od dobrosituiranih porodica stručnjaka iintelektualaca, ali i uspešnih poslovnih ljudi, sredinom šezdesetih mnogi od njih su se odvažili da krenu u Ameriku ili na školovanje i stručno usavršavanje ili na posao. Taj četvrti talas ekonomskih migranata trajao je od 1966. Godine sve do kraja osamdesetih godina. Ti Srbi su naseljavali velike obrazovne iindustrijske centre u Kaliforniji, zapadnoj Pensilvaniji, zapadnoj Virdžiniji i istočnom Ohaju, područje Čikaga, severozapadne Indijane, Milvokija, Njujorka i Nju Džersija.
    Peti talas srpskog osvajanja Amerike započeoj raspadom SFRJ i izbijanjem 1991. godine građanskog rata na ovom delu Balkana. On je sa otadžbinskog tla podigao, pre svega, mlade ljude, školarce i vojne obveznike, a potom stručnjake i porodice koje su bile prinuđe ne da idu u SAD. Njihova prva stanica u Americi bio jenajveći srpski grad u inostranstvu Čikago, zatim Njujork, Klivlend, Milvoki, Detroit, Pitsburg, Los Anđeles, San Francisko. Najviše je bilo u Čikagu, preko 150.000, a najmanje u Atlanti, samo 150. Novi srpski doseljenici formirali su u SAD i svoje nove organizacije, zavičaj na udruženja i humanitarna društva, ali i svoje partije, kakva je bila Srpska demokratska stranka u Čikagu.

    Srbi u San Francisku

    Ne može se tačno reći kada i gde su se prvi put Srbi doselili u Kaliforniju, jer ne postoje pisani tragovi o prvim srpskim iseljavanjima u SAD. San Francisko je bio do polovine prošlog veka duhovni i kulturni centar Srba u Americi. I prve srpske novine štampane u Americi javljaju se baš u San Francisku 1893. godine. To su “Srbin Amerikanac”, koje je uređivao Božo Gopčević, i “Sloboda”. I prva srpska pravoslavna crkva Sveti Sava u Americi sagrađena je u zaleđu San Franciska, 1894. godine u Džeksonu. Srpske crkve su kasnije nicale svuda po SAD, ponajviše na istoku, gde su se Srbi sve više nastanjivali. Danas na tlu severne Amerike ima preko 94 crkava i četiri manastira. Crkva „Sveti Sava“ u Džeksonu i dalje radi. San Francisko sa okolinom danas ima desetak hiljada srpskih doseljenika. Nastanjeni su u samom gradu, potom u Oklandu, dolini Napa, i na jugu u Santa Klari, San Hozeu, Saratogi i Montereju. Druga generacija srpskih doseljenika stigla je posle rata, uglavnom, iz ratnog zarobljeništva ili iz otadžbine kao politički emigranti. Treća je pristigla za očevima pedesetih, a četvrta šezdesetih godina kao ekonomski migranti. Novi peti talas srpskog useljavanja u San Francisko započeo je devedesetih, nakon, izbijanja novog rata u Jugoslaviji. Šesti talas nakon 2000-tih. Za razliku od ranijih godina, kada su pristizali odrasli, već formirani ljudi, sa slabim znanjem engleskog jezika, ovog puta nam dolaze mladici i devojke, školovani i stručni ljudi. Kako znaju engleski i brzo nalaze posao, malo njih traži pomoć srpske zajednice, pa se odmah i ne uključuju u srpski etnički život.

    Srbi u Los Anđelesu

    Na zapadnoj kapiji Amerike i u jedan od najlepših gradova sveta Los Anđeles došljaci pristižu, uglavnom, iz dva pravca. Oni iz daleka stižu brodovima, podzemnim kanalima, kamionima, gumenim čamcima i peške iz Meksika i sa Kube. Evropljani u Los Anđeles, širok dve stotine kilometara, dolaze danas najčešće preko istočne kapije iz Njujorka ili Čikaga, avionima. Kalifornija je poslednjih godina postala stečište strijih i mlađih generacija srpskih doseljenika. Petnaest hiljada Srba živi u Los Anđelesu i njegovim predgrađima San Dijego, San Markos, Santa Barbara, Pasadena. Srbi se bave uglavnom, građevinarstvom, poljoprivredom, projektovanjem i arhitekturom, naukom, sportom i umetnošću. Srbi u Los Anđelesu imaju, humanitarni fond “Čovekovljublje”, po svojim patriotskim aktivnostima oformili su čuvenu zajednicu “Arkadija”, imaju svoje Srpsko pozoriste, kao i riznicu duhovnog blaga i ostvarenja Vuka Karadžića.

    Njujork – centar srpske inteligencije

    Ako je suditi i po drugim srpskim imenima koja se nalaze u američkim enciklopedijama, Njujork je bio i ostao i danas centar svetske, a i srpske iseljene inteligencije. Srbi su afirmisani kao pesnici, pisci, slikari, filmski radnici, profesori, doktori, lekari, i kao studenti. Prvo srpsko ime Njujorka bio je svakako pesnik Čarls Simić. Za razliku od Pitsburga i Čikaga koji su osvajani rukama i fizičkim radom, Njujork su Srbi ponajviše osvajali pameću. Malo toga srpskog ima javno, na ulicama Njujorka. Nekada su postojale naše kafane “Konak” i “Srbija”, a danas ih više nema. Naši doseljenici okupljaju se oko zavičajnog kluba “Beograd” u Ridzvudu i oko FK “Srbija”.

    Srbi u Klivlendu

    Klivlend je srpskoj javnosti poznat po čeličnoj i automobilskoj industriji. To je pre stotinak godina i privuklo prve Srbe, a potom i Jugoslovene da se nasele na obalama jezera Iri i potraže posao u okolnim fabrikama. Pre raspada SFRJ 1990. godine u Klivlendu je živelo čak 180.000 jugoslovenskih doseljenika. Najviše je bilo Slovenaca čak sto hiljada, a Srba 20.500. Kako su se odvijali događaji u drugoj Jugoslaviji, tako se i u Klivlendu aktivirala ova mala srpska kolonija u svojoj borbi za srpski nacionalni interes na tlu Amerike. Glavno mesto srpskog kulturnog i patriotskog života u Klivlendu jesu saborna crkva “Sveti Sava” i hram “Sveti Sava”. Velika srpska katedrala, kako je zovu Amerikanci, građena je desetak godina do 1963. Tada je postavljen njen prelepi ikonostas. U Klivlendu je osnovan Narodni univerzitet “Vuk Karadžić” ne bi li preko zajedničkih kulturnih akcija prevazišao verski raskol među Srbima u državi Ohajo.
    Klivlend je jak sportski centar Srba iz Amerike i Kanade. Baš ta pozicija Klivlenda, stešnjenog nekako između Njujorka i Čikaga na istoku i San Franciska i Toronta na zapadu i severu, omogućava mu da kao velika raskrsnica srpskih puteva po američkom kontinentu privuče veliki broj naših iseljenika na raznim manifestacijama svake godine.

    Srbi u Detroitu

    Kada putnik namernik iz Srbije dođe u Detroit, veliki industrijski grad poznat po automobilskoj industriji, nimalo se ne iznenadi kada sazna da u njemu živi i radi preko dvanaest hiljada Srba. U gradu od pet miliona stanovnika, Srbi bi bili izgubljeni kao kap vode u moru, da nije njihove stare želje da se okupljaju i štite od prebrze amerikanizacije. Sve do početka prošlog veka u Detroitu uopšte nije bilo Srba. Godine 1902. kada je kompaniji “American Car” ponestalo radne snage, iz Sarona u Pensilvaniji dovezeno je u glavni grad države Mičigen, u vagonima četrdeset i osam Srba. Smestila ih je u jednu trošnu kuću, dala im posao u livnici sa nadnicom od petnaestak centi na sat. Danas Srbi u Detroitu najmanje rade u fabrikama gvožđa i automobila “Klajser” i “Ford”. Većina njih se opredelila za finije poslove, ugostiteljstvo, hotelijerstvo i motelstvo, mesarstvo, i laku industriju. Srbi u Detroitu žive u naseljima Ikors, Dirborn, River rou. Najviše ih je iz Vojvodine. Centar srpskog okupljanja u Detroitu je crkva Ravanica. Ovaj pravoslavni hram je podignut 1963. a osvećen 1967. godine. Crkva je osigurana kod Amerikanaca na dvadeset miliona dolara. U hramu se nalazi Srpsko pevačko drustvo, Srpski folklor, Srpska biblioteka sa dve hiljade knjiga i Odbor za humanitarnu pomoć Srbima u otadžbini. U vreme Uskrsa, Božića i Srpske nove godine u crkvu dođe po dve hiljade vernika, mada zvanično ima samo 1.200 parohija.

    Milvoki – srpska Vojvodina

    U najvećem gradu američke države Viskonsin danas živi oko dvanaestak hiljada srpskih doseljenika. Većina njih pristigla je posleratnih godina, a mnogo je onih koji su napustili Srbiju, prvo šezdesetih sa ekonomskom krizom, a potom devedesetih, kada je izbio novi građanski rat na Balkanu. Ova srpska kolonija, možda je malobrojna u odnosu na neke druge u SAD, ali je dobro organizovana. Srbi u Milvokiju naseljavaju predgrađa Franklin, Kadahi, Rasin i Oklahomu. Većina je radila u fabrikama, koje su u Americi 
    podizali nemački doseljenici. Posle tridesetak godina rada u fabrikama jedan broj srpskih doseljenika je stekao zavidan kapital, koji im je pomogao da krenu u sopstveni biznis. Danas Srbi u Milvokiju imaju četiri srpska hrama „Sveti Sava“, „Sveti Nikola“ i dva „Sveti Đorđe“. Kod saborne crkve nalazi se i Srpsko-američki hol, velika sala u kojoj se okupljaju milvoski Srbi kada se žene i udaju ili bore za svoje potrebe. Srbi se okupljaju i oko nacionalnih organizacija.

    Srbi u Pitsburgu

    Potreba da se uposle ruke i nahrane članovi porodica vukao je doseljene Srbe u velike industrijske centre. Kada su prvi Srbi dolazili u Pensilvaniju stigli su u Džonstaun, Dagsne i Libanon, industrijska naselja koj a su već neki nazivali Mali Pitsburg.
    Ovaj drugi po veličini grad u američkoj državi Pensilvaniji, u kome danas ima više od 80.000 Srba, bio je i ostao centar te pionirske generacije srpskih doseljenika u SAD. Pitsburg je sediste Istočno-američke eparhije. Najstariji srpski list u SAD “Amerikanski Srbobran” rođen je u Pitsburgu davne 1905. godine. Pitsburg je danas grad sa više od dva i po miliona stanovnika. Srbi žive u njegovom centru, ali i u okolnim mestima Alikapua, Klerton, Hermitadž, Masontaun, Midlend, Filadelfija. Srbi u gradu i okolini imaju pet groblja. Prema podacima prote Stevana Stepanova u samom gradu pri crkvi je registrovano hiljadu srpskih familija, u Monvilu pet stotina srpskih porodica, u Masontaunu tri stotine, koliko i u Midlendu. U njegovoj parohiji u Aliguapi ima 350 srpskih kuća. To je, uostalom, jedina sredina u kojoj postoji srpska katedrala, srpska pozorišna scena, u kojoj se na Univerzitetu Tamburića izučava i srpska tambura, i u kojoj je jedino u SAD srpski priznat kao ravnopravni jezik.

    Srbi u Arizoni

    Arizona je stešnjena između kanjona Kolorado, na severu i obronaka Sijera Madre na jugu Amerike. Ima oko tri miliona stanovnika, od čega u glavnom gradu Feniksu živi oko milion. Sve do sredine devetnaestog veka Arizona je bila pod Špancima. Amerikanci su je proglasili svojom teritorijom 1863. godine, pošto su pokorili ratoborne Apače. Kao zemlja bogata rudama, a posle izgradnje sistema za navodnjavanje i poljoprivredom, Arizona je bila privlačna za doseljenike. Prvi Srbi, kopači srebra, rudari i mineri, su u ovu državu došli još početkom dvadesetog veka. Dolazili su najpre u mali rudarski gradić Bizbi, gde ih je sredinom prošlog veka bilo oko pet hiljada. Krajem tridesetih, da bi imali gde da se okupljaju Srbi u Arizoni su u Bizbiju podigli svoj narodni dom “Sveti Stefan Nemanja”. Iz Bizbija su Srbi kasnije, pred rat, a naročito posle Drugog svetskog rata počeli da se sele u industrijske i poljoprivredne, ali i obrazovne centre Feniks i Tuson. Crkva “Sveti Sava” je danas centar okupljanja Srba u Arizoni, kojih ima preko deset hiljada. Srbi imaju hor “Stevan Hristić” i folklornu sekciju “Srpska zora”. Pored Feniksa dosta Srba u Arizoni danas živi i u Hjustonu, koji je poznat kao medicinski centar Amerike. Oko pet stotina srpskih porodica okuplja se oko crkve “Sveti Sava”. Ova crkveno-školska opština Srba u Hjustonu je formirana 1987. na inicijativu oca Daneta Popovića. Crkva je podignuta 1990. godine i tada je brojala samo 64 parohijana.

    Srbi u Bostonu

    Srpska javnost za Boston zna ponajviše po čuvenom maratonu i Harvardskom univerzitetu. Boston je centar američke industrije vune, ali i jedan od najjačih univerzitetskih centara u SAD, pa i svetu, zbog čega je poslednjih godina postao privlačan za srpske studente i intelektualce. Prvi dolaze da učvrste svoje akademsko znanje i steknu visoko zvanje, a drugi da pokažu koliko vladaju veštinama predavača, profesora i naučnika. Boston ima oko tri miliona stanovnika, nešto više nego naš Beograd, ali i dva univerziteta sa tridesetak fakulteta. Harvardski univerzitet je star trista pedeset godina. A sve veću slavu stiču Institut moderne umetnosti, Bostonski konzervatorijum. Pridošlice iz otadžbine neće biti usamljene u Bostonu, j er su u njega već odavno pristigli neki drugi Srbi. U Novoj Engleskoj danas postoji Udruženje bostonskih Srba. U samom gradu ima već hiljadu Srba, od kojih se većina bavi akademskim i umetničkim poslovima.

    Srbi u Vašingtonu

    Glavni grad Sjedinjenih Američkih Država osnovan je pre više od dve stotine godina, a već 1800. postao je prestonica Amerike. Ujedno grad koji je dobio ime po Džordžu Vašingtonu je i centar saveznog okruga. Sa oko milion stanovnika, od kojih su većina crne puti, Vašington je danas administrativni i politički centar SAD i sveta. Zbog toga su se u njega preselile mnoge američke ugledne institucije, od naučnih instituta do medijskih kuća, a i petnaestak centrala za lobiranje različitih zemalja i naroda, pa i srpska. Prema slobonoj proceni u Vašingtonu danas živi i radi preko hiljadu Srba. Okupljaju se najviše oko dva pravoslavna hrama, koji nose isto ime „Sveti Luka“. U upravama ovih srpskih crkava sede ugledni Srbi, koji predstavljaju elitu u vašingtonskoj koloniji. U Vašingtonu su Srbi počeli da pristižu pre više od pedeset godina i kasnije, uglavnom, po službenom zadatku. Zaposleni u državnim ustanovama dobijali su premeštaj u prestonicu.

    Srbi na Floridi

    Do pre pedesetak godina najveće južno poluostrvo SAD bilo je ispresecano močvarama. Otkrio ga je 1513. španski istraživač Poenso de Leon, pa je sve do 1819. poluostrvo pripadalo madridskim vlastima i indijancima. Florida je otkupljena od Španaca tek 1845. godine. Kada je pretvorena u ogromno poljoprivredno dobro, kada je otvoren rudnik fosfata i kada se javio posao, na Floridu krajem prošlog veka dolaze i srpski radnici. Njih dve stotine. Naglim razvojem turizma poslednjih decenija Florida je pretvorena u raj na zemlji. Srbi su nastavili da dolaze, da se doseljavaju, ali sada kao turisti i penzioneri. Tu su i srpske crkve Sveti Đorđe, Sveti Sava. Na Floridi živi petnaestak hiljada Srba, koji su rasuti duž poluostrva, tako da ih u Majamiju ima najviše, oko hiljadu porodica. To su ljudi srednje klase, mada ima i bogatih. Dobri pravoslavci i Srbi, koji svake jeseni organizuju Srpske dane na Floridi. Oni koji vole Srbiju okupljeni su oko Kongresa srpskog ujedinjenja. I u najudaljenojoj američkoj državi Havaji, sastavljenoj od dvadesetak ostrva, naj bližoj Floridi, živi četrdesetak srpskih porodica. Naj više ih je u prestonici Honolulu, na ostrvu Oahu. Priče kažu da su Havajci podigli spomenik Vasojevićima, jer je posle dolaska Džemsa Kuka, on bio njihov prvi vladar. Srbi danas na Havajima imaju parohiju Svetog kneza Lazara.

    Čikago – najveći srpski grad van Srbije

    Srbi danas žive u preko 100 država sveta, na svim kontinentima, ne računajući države nastale raspadom bivše SFRJ. Najbrojnije srpske zajednice nalaze se u Evropi i Anglo – Americi. Preciznih podataka o tačnom broju Srba u pojedinim državama nema, ali se pouzdano može reći da su Srbi najviše naseljeni u SAD. Na statitičkoj karti SAD jasno se vidi da najveći broj Srba živi u istočnim državama Ilinois, Indiana, Mičigen, Njujork i Pensilvanija. A potom u državama Ohajo, Kalifornija, Florida, Teksas i Kolorado. U Čikagu je danas svega 200.000 Srba, a u Klivlendu 20.000 gde u dve parohije ima oko 1.000 pravoslavnih vernika. U SAD ima 50-ak hramova. Prva generacija Srba koncentrisala se u severnom delu Čikaga, gde je 1913. Godine održan prvi srpski sabor. Desetak godina kasnije srpska pravoslavna crkva u Americi odvojila se od ruske i pripojila srpskoj Patrijaršiji, zaslugom vladike Nikolaja Vladimirovića i vladike Mandarija. Sa dolaskom novih generacija doseljenika, raste i broj Srba u Čikagu koji danas najviše naseljavaju deo grada oko jezera Mičigen. Amerikanci, koji ne vole nacionalno da se prebrojavaju, tek su popisom 1980. godine pokazali puni etnički sastav SAD. Tada je utvrđeno da američkih Srba ima oko sto pedeset hiljada. Kako je u međuvremenu još desetine hiljada Srba izbeglo u glavni grad države Ilinois, to je Čikago sa oko 200.000 naših ljudi sigurno danas najveći srpski grad u inostranstvu.
    Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini nazvao j e Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijani, a potom mi, došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povećavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnička zajednica. U istorijskim dokumentima ovog, drugog po veličini grada u Americi, nema mnogo pisanih tragova o doseljavanju Srba. Tek 1910. u opštinskim aktima registrovano je zvanično postojanje stanovnika Čikaga srpskog porekla. Bili su to, uglavnom, muškarci, koji su ušli u Ameriku sa željom da zarade koji dolar i vrate se kući. Kako zarada u čeličanama i rudnicima nikada nije bila dovoljna za povratak i ženidbu, to su mnogi zauvek ostali u “Ameriki”. Za njima su, verujući u priču o američkom snu, međutim, ubrzo počeli da pristižu i drugi Srbi.
    Prva generacija srpskih doseljenika stvorila je svoju malu koloniju u Klejbornu, severnom delu Polja luka tj. Čikaga. Tu je pre devedeset godina, pred dve stotine ljudi, održana i prva služba u srpskoj crkvi “Hristovo vaskrsenje” na Šilerovoj ulici. Druga kolonija nikla je na jugu, u 109. ulici i Komersal avenij i, gde j e podignuta nova crkva. Na ovom prostoru prvi veliki srpski sabor, i crkveni, i narodni, održan je 1913. godine. A deset godina kasnije, takođe, u Čikagu srpska crkva u SAD se odvojila od ruske i pripojila Patrijaršiji u Srbiji. Bila je to zasluga dvojice vladika Mandarija i Nikolaja.
    Kako su pristizale nove generacije Srba, koje su osvajale ovaj grad, tako je srpska kolonija rasla i selila se. Danas su Srbi skoncentrisani najviše oko jezera Mičigen i na zapadnom delu grada. Pre dvadesetak godina preselili su najstariju srpsku crkvu na „Redvud drajv“an^ Zapadni Srpski Put, kako Srbi zovu to pravoslavno imanje. U ovom gradu i okolini danas postoji sedam srpskih crkava i dva manastira, Sveti Sava i Nova Gracanica, koji su i sedište najvećih pravoslavnih eparhija u rasejanju. Prvi je počeo da gradi vladika Mandarije, a drugi vladika Irinej. Zato se i može reći da je Čikago pre svega duhovni centar Srba u rasejanju. Najveći broj Srba doselio se u čikaški basen, koji zahvata prostor države Ilinois, Indijana, Mičigen i Viskonsin, za vreme I i II svetskog rata. Ta postratna emigracija udahnula je živost i nacionalni duh starom projugoslovenskom iseljeništvu. Mnoge srpske organizacije su se omasovile i ojačale, pa je Čikago izarstao i u politički centar Srba u dijaspori. U ovom gradu je, na primer, održan 1941. godine Kongres Srpske Narodne Odbrane. Od ostalih srpskih organizacija izdvajaju se Kongres srpskog ujedinjenja u Čikagu, Udruženje srpskih boraca, Srpski kulturni klub Sveti Sava, Savez kola srpskih sestara u SAD i Kanadi i td… Kako u SAD postoje četiri srpske eparhije, tako postoje i četiri centralna odbora Kola srpskih sestara. U Kanadi radi sedam odbora sa dve hiljade članova. Danas, inače, u srpskoj dijaspori postoji stotinak odbora Kola srpskih sestara, od Makedonije do Australije. Predsednica Saveza Kola srpskih sestara u Americi potiče iz beogradske porodice Perišić. Tokom 1992/95. vladika Irinej poslao je i prvi u dijaspori organizovao humanitarnu pomoć za otadžbinu. Kada je u Americi 1987. osnovan prvi fond milosrđa “Gračanica”, mitropolit Irinej je dao u fond za Kosovo hiljadu dolara.
    Od svih srpskih doseljenika u Čikagu, u ozbiljnom biznisu se nalazi jedva pet odsto naših ljudi. Pre dvadesetak godina najveći broj Srba radio je u ugostiteljstvu. Tada je u Čikagu bilo oko tridesetak srpskih kafana i restorana, a danas ih ima svega desetak. Čikaški Srbi su još pre devedeset godina počeli da se profesionalno i sindikalno udružu. Tada su i nikla srpska potporna drustva “Obilić”, “Balkan” i “Kralj Petar I Karađorđević”. Poslednjih godina, međutim, nove generacije intelektualaca i biznismena u Čikagu su osnovale, prvo Američko-srpsko lekarsko društvo, zatim Srpsku- američku advokatsku komoru i Američko-srpsko udruženje policajaca. Kulturnu elitu u najvećem srpskom gradu u inostranstvu predstavlja nekolicina umetnika čija su dela podjednako popularna i u otadžbini. Svojim delima “Tri srpske glave” i “Srbija među vukovima” istakli su se u Čikagu i pisci Vojin Marković, odnosno Milan Popović-Veljkov.

    Izvor: Marija B. Stojčić, SRBI U DIJASPORI, MASTER RAD, Niš, 2014.

  8. Vojislav Ananić

    SRBI U KANADI

    Država na tlu Severne Amerike je druga po veličini država u svetu, odmah posle Rusije. Okružena je vodama tri okeana: Tihog, Atlanskog i Severnog ledenog.
    Pre dolaska, prvenstveno Evropljana, teritoriju obe zemlje su hiljadama godina pre naseljavala brojna plemena domorodaca. Početkom 15. veka su britanske i francuske ekspedicije počele da istražuju tlo Kanade i naselile prvo njenu atlansku obalu.
    Današnja Kanada je osnovana 1867. godine i od tada je poznata kao zemlja sa visokom stopom migracije. Većina doseljenika, čak njih 60% su tzv. „ekonomski emigranti“. Uglavnom dolaze iz slabije razvijenih zemalja, a u Kanadi pronađu većinu, ako ne i sve neophodne uslove za život.
    U ovoj zemlji postoji poseban imigracioni program, koji je prilično povoljan za doseljenike. Omogućuje diplomiranim studentima da se prijave za dobijanje statusa stalnog rezidenta i na taj način dobiju trajan boravak, a to je put do dobijanja kanadskog državljanstva.
    Prema statističkim podacima najveći broj imigranata je poreklom iz Azije. Što se Srba tiče, pretpostavlja se da ih je oko 300.000. Nema preciznih podataka koliko Srba živi u Kanadi. Ni popis stanovništva u ovoj državi ne daje precizne podatke o broju naših sunarodnika, jer mnogi na pitanja “koji jezik govorite i kojoj etničkoj zajednici pripadate”, nisu odgovarali “srpski jezik i srpskoj zajednici”. Jedan od razloga za to leži u činjenici da se pojedini sunarodnici i dalje identifikuju kao Jugosloveni, misleći prvenstveno na državljanstvo koje su imali.
    Jedine statistike su iz popisa stanovništva Kanade koji se radi svako 5 godina. Po pitanju Srba, problem je u tome što se većina novodošlih izjasnila da su Jugosloveni kao etničko poreklo gde su se Hrvati, Makedonci i drugi tačno izjasnili ko su i kojim jezikom govore. Znači, naše cifre su bile mnogo manje što isto znači da kanadska vlada daje novac na bazi brojeva. Na primer, davnih 90 – ih godina popis je kazao da ima 5.000 Srba u Ontariju a 15.000 bi došli na Srpski dan? Gde su onih 10.000?
    Donedavno je bilo oko 100.000 Srba samo u Torontu, danas ih ima mnogo više. Najveći broj novodošlih iz 90 – tih su se nastanili u gradu Kičener. Ima ih još koji kažu da govore srpsko-hrvatski i da su Jugosloveni. Nisu mogli ili nisu hteli da prave razliku između državljanstva i etničkog porekla.
    Cifre nisu konstantne. Svuda su drugi brojevi koje traže interpretaciju. Kanadska vlada je samo priznala da su se mnogi Srbi izjasnili kao Jugosloveni. Ali oni nisu u stanju da interpretiraju cifre. Ako kombinujete brojeve za Srbe i Jugoslovene onda je broj blizu tačnosti. Za Hrvate i druge grupe je tačnije. Ipak ima najmanje isti broj Srba kao Hrvata, možda i više. Nažalost, to je sve izgubljeno preko generacija i mešovitih brakova.
    Prvi Srbi stigli su u Kanadu u kasnim godinama 19. i prvim godinama 20. veka, uglavnom sa teritorija tadašnje Austrougarske monarhije. Prvo su se naseljavali u Britanskoj Kolumbiji u koju su stizali preko Kalifornije, a zatim su preko Montane, Ajdahoa i Vašingtona stigli i u Albertu, posebno u Edmonton i Kalgari.
    Nekoliko talasa emigracije
    Početkom 20. veka prva mala grupa Srba doselila se u Toronto, pa je u ovom gradu 1914. godine živelo oko 200 doseljenika srpskog porekla. Pre prvog svetskog rata Srba je bilo i u Hamiltonu, Velandu i u Nijagari i uglavnom su bili zaposleni na izgradnji hidrocentrale na Veland kanalu.
    Između dva svetska rata dolazili su uglavnom mladi, neoženjeni muškarci ili oni koji su ostavili svoje porodice u domovini, a došli su da zarade nešto novca kako bi ostatak porodice doveli u “obećanu zemlju”. Doseljenici srpskog porekla ubrzo su pokazali svoje “poslovne” talente, pa su počeli da osnivaju zanatske radionice, prodavnice mešovite robe, kafane i barove. Počeli su i da se bave turizmom, posebno u regiji Nijagare, odakle potiču i neki od najpoznatijih i najuspešnijih Srba u Kanadi, poput Đorđa Jerića i njegove porodice.
    Posle Drugog svetskog rata u Kanadu stižu uglavnom politički neistomišljenici komunističkog režima i oni koji su izbegli od ustaškog terora. Tada je stigla i obrazovanija populacija koja je morala da se školuje i u kanadskim školama da bi dobila kanadske diplome i našla posao. Sredinom 60-ih i 70-ih prošlog veka dolazi i takozvana ekonomska emigracija iz SFRJ. Najnoviji i verovatno najveći talas Srba došao je u Kanadu početkom ratova na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka. Najveći broj njih doselio se u Ontario i posebno u Toronto u kome danas, po nekim podacima, živi oko 100.000 Srba.
    Prošlo je pet stotina godina od kako je Đovani Kaboto, kasnije Džon Kabot, moreplovac stupio nogom na severno tlo Amerike, istražio ga i nazvao Kanada. U ovoj zemlji do početka devedesetih bilo je stotinak hiljada Srba, Crnogoraca i Jugoslovena. Danas ovu zemlju snega i leda osvajaju mladi Srbi. Njih 30.000 ušlo je u Kanadu za samo sedam poslednjih godina. Istorija kaže da je prva grupa od 49 srpskih useljenika stigla u Kvebek 1885. godine. Do 1918. godine u Kanadu je stiglo 1.258 Srba. Samo je u Torontu, između balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, bilo preko 200 Srba, uglavnom samaca. Okupljali bi se u kafani “Beograd”.
    U to vreme, od 1911. godine, Mihailo Pupin je bio počasni konzul Kraljevine Srbije za SAD i Kanadu. Godine 1917. pukovnik Pribićević je došao u Kanadu da organizuje tranzitne logore za dobrovoljce koji su iz SAD i Kanade regrutovani za Solunski front. U Kanadu je došao i kapetan Antun Seferović, američki Srbin crnogorskog porekla, koji je kasnije postao generalni konzul Kraljevine Srbije u Montrealu. To je sve govorilo da se srpska kolonija naglo razvijala. Popis iz 1921. beleži u Kanadi 18.050 “jugoslovenskih” lica. Srbi su se nastanjivali, uglavnom, u provinciji Ontario. Godine 1928. samo u Torontu je bilo oko 1.000 Srba. Do 1939. godine u Kanadu se uselilo 33.503, a vratilo u Jugoslaviju 9.070 lica.
    Prvi konzulat koji je otvoren u Kanadi bio je karijerni Konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Montrealu, ustanovljen 30. maja 1922. Ukinut je 29. marta 1932, i ponovo otvoren 15. aprila 1935, a 31. decembra iste godine ovo konzularno predstavništvo podignuto je na rang Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije. Generalni konzulat je funkcionisao do marta 1945. Konzuli u Montrealu bili su: Ante Vladimirov Seferović, Nikola Perazić, Milivoje Naumović, Vladimir Vukmirović i Petar Cabrić.
    U Vankuveru je za počasnog konzula 31. decembra 1925. postavljen Stjepan Rajner, koji je već 24. oktobra 1926. razrešen dužnosti i Počasni konzulat u Vankuveru je zatvoren.
    Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Otavi ustanovljeno je kraljevim ukazom od 30. maja 1941. godine, a otpočelo je sa radom u maju 1942. godine. Za poslanika u Otavi kralj Petar II je postavio Isidora Cankara.
    Da se što pre otvori Poslanstvo u Kanadi i Meksiku predlagao je kraljevskoj vladi i poslanik u Vašingtonu Konstantin Fotić. Tada je bila potrebna pomoć saveznika i trebalo je podržati prestiž otvaranjem toga Poslanstva.
    Još u Jerusalimu razmišljalo se i predlagalo da deo vlade ide u SAD i Kanadu, a drugi deo sa kraljem u London. Na sednici vlade 16. maja 1941. godine odlučeno je da u misiju u Kanadu odu ministri: gen. Bogoljub Ilić, Miloš Trifunović i Branko Čubrilović. Desetak dana kasnije, 27. maja 1941, na sednici vlade odlučeno je da odu i: Krsta Miletić, Petar Živković i gen. Milo Đukanović.
    Kako SAD nisu mogle odstupiti od utvrđenog principa da članovi vlade zaraćenih država ne mogu stalno boraviti u SAD, određeno je kao stalni boravak Kanada. K. Fotiću je javljeno da je kraljevska vlada odlučila da uputi u Kanadu delegaciju od 10 oficira radi prikupljanja dobrovoljaca, a on je trebao da izdejstvuje odobrenje za prikupljanje dobrovoljaca u SAD i Kanadi, i da stupi u vezu sa poljskim generalom Duhom koji je bio u Kanadi.
    Predsednik vlade Dušan Simović je još po dolasku u Aman u govoru pred strojem izbeglih avijatičara izjavio da će u Kanadi biti formiran centar za obuku pilota za buduću veliku avijaciju koja treba da se bori za oslobođenje zemlje. U ovom smislu razgovarao je i ministar spoljnih poslova Momčilo Ninčić sa britanskim ambasadorom u Kairu naglašavajući mu planove da se u Kanadi i SAD formira jedan novi jugoslovenski korpus od ekonomskih emigranata. Kanada je bila udaljenija, samim tim i mirnija zemlja za obučavanje pilota i prikupljanje dobrovoljaca za rat u Evropi.
    Englezi su nerado gledali na odlazak vojske u Ameriku i Kanadu. Podozrevali su od mogućnosti formiranja drugog političkog centra na njihovoj teritoriji. Želeli su da vide sve jugoslovenske ministre na okupu.
    Ministarski savet odredio je specijalne vojne misije u Palestini, SAD, Južnoj Africi, Kanadi i Južnoj Americi sa zadatkom da rade na prikupljanju dobrovoljaca; u tom cilju stavljena su im na raspolaganje i određena finansijska sredstva.
    Početkom maja 1941. godine u Egiptu je bilo smešteno 68 oficira, 203 podoficira i vojnika jugoslovenskog vazduhoplovstva i 35 podoficira i vojnika kopnene vojske i mornarice. Glavnu ulogu u smeštaju i snabdevanju izbeglica preuzele su britanske službe. Deo vojne sile sa oko 50 pilota i oko 150 oficira i podoficira kopnene vojske otišao je u Kanadu kao instruktori za obuku dobrovoljaca.
    U Londonu, u predsedništvu britanske vlade održana je 30. juna 1941. godine konferencija kojoj su prisustvovali D. Simović, naš poslanik u Londonu Ivan Subotić i vojni izaslanik gen. Milorad Radović. Cilj konferencije je bio: organizovanje jugoslovenske oružane snage na britanskoj teritoriji. Na konferenciji je pokrenuto i pitanje prebacivanja 131 našeg vazduhoplovca za Kanadu. Englezi su odgovorili da je njihova vlada već u razgovorima sa kanadskom vladom za prijem i transportovanje naših vazduhoplovaca.
    U SAD i Kanadi rad na sakupljanju dobrovoljaca i dobrovoljnih priloga usmeravali su razni centri, vladini i iseljenički. U septembru 1941. u Vašingtonu bio je organizovan Centar za sakupljanje dobrovoljaca, sa kojim je sarađivala vladina ministarska delegacija (I. Šubašić, France Snoj i Božidar Marković). Stupanjem SAD u rat, odnosno posle zabrane regrutovanja na njenoj teritoriji (4. marta 1942), centar vojne aktivnosti postala je Kanada, naročito posle 16. decembra 1941, kada je vlada u Otavi taj rad zvanično odobrila, odgovarajući na brojne intervencije britanskih i jugoslovenskih predstavnika. Dozvolila je da se formira regrutni centar, pod uslovom da se ne mogu angažovati njeni ili britanski građani, niti lica koja zauzimaju važne položaje; da svi Jugosloveni podležu kanadskim zakonima; i da kanadska vlada ne snosi nikakve finansijske izdatke za navedene akcije.
    Krajem 1941. godine, u vreme prebacivanja oslonca na četnike, jugoslovenska vlada se u prvom redu okrenula vazduhoplovstvu kao mogućoj najpogodnijoj vojnoj i materijalnoj podršci snagama u zemlji. Vlada SAD je 28. decembra 1941. stavila D. Simoviću na raspolaganje zajam od 100.000 dolara za potrebe vazduhoplovstva.
    Šef Jugoslovenske vojne misije za prikupljanje vojnih obveznika i dobrovoljaca u Kanadi, sa sedištem u Vindzoru (Ontario) bio je pukovnik Dragutin P. Savić, koji je imao i pomoć Poslanstva i Konzulata. Obuka se obavljala u logorima poljske vojske, na osnovu sporazuma između poljske i jugoslovenske izbegličke vlade. Obavezni su bili svi Jugosloveni da služe ili u kanadskoj ili u jugoslovenskoj vojsci. Vojni Kabinet, predložio je 22. marta 1943. ukidanje Vojne misije u SAD i Kanadi i postavljanje pukovnika D. Savića za Vojnog izaslanika u Otavi. Predsedništvo Ministarskog Saveta je na sednici održanoj 13. maja 1943. primio deo referata koji se odnosi na ukidanje Vojne misije u SAD i Kanadi, ali ne i deo koji se odnosi na postavljanje pukovnika D. Savića za Vojnog izaslanika pri Kraljevskom Poslanstvu u Otavi. Iz arhivske građe vidi se da je Vojna misija sa D. Savićem bila u julu 1943. godine još u Kanadi.
    U fondu Poslanstva u Otavi sačuvano je dosta novinskih isečaka iz strane štampe o situaciji u Jugoslaviji. Jedan od poslova Poslanstva, pored prikupljanja dobrovoljaca i obučavanja pilota, bila je i propagandna delatnost. Predsednik vlade Slobodan Jovanović je u januaru 1943. godine pisao Ministarstvu inostranih poslova da se preko Poslanstva u Kanadi preduzmu odgovarajuće mere protiv štampe koja vodi kampanju protiv generala Draže Mihailovića. Poslanik I. Cankar je obavestio S. Jovanovića o pisanju srpske i hrvatske komunističke štampe (“Novosti’ i “Srpski Glas’’ iz Toronta) u Kanadi protiv generala D. Mihailovića.
    Vlada Božidara Purića je 3. marta 1944. izdala ukaz kojim je I. Cankar razrešen dužnosti poslanika. Radoje Nikolić, do tada savetnik u Poslanstvu u Otavi, postavljen je na dužnost otpravnika poslova. Na toj funkciji je bio do 21. oktobra 1944. kada je predao dužnost sekretaru u Otavi Petru Cabriću, koji je i dalje ostao šef Generalnog konzulata u Montrealu. Njega je za vreme njegovog boravka u Otavi zastupao Juraj Sigmund, dugogodišnji službenik konzulata. Iz građe Poslanstva po potpisanom dokumentu od 18. decembra 1945. vidi se da je P. Cabrić ostao na mestu poslanika u Otavi i otpravnika poslova u Montrealu, ali tada nove države – FNRJ.
    Posle Drugog svetskog rata, u ovu zemlju se uselilo preko 110 hiljada ljudi, uglavnom, političkih emigranata a potom i novih gastarbajtera, iz SFRJ. Srba je bilo oko 80.000. Od 1990. godine useljavanje Srba u Kanadu dobija na značaju zbog promene u useljeničkom zakonodavstvu 1993. godine, kada su uvedeni dodatni kriterijumi koji stimulišu useljavanje stručnih i kvalifikovanih ljudi. Kanadi je godišnje potrebno 220.000 doseljenika. Od 1994. godine, SR Jugoslavija je među deset najvećih snabdevača stručne radne snage za kanadsko tržište. Kanada je u toj godini izdala preko sedam hiljada useljeničkih viza i postala prva i najvažnija useljenička zemlja.
    Vezanost prvih srpskih doseljenika za svoju pravoslavnu veru iskazala se tokom vremena i graditeljskim poduhvatima. Prvi srpski pravoslavni hram izgrađen je 1916. u Regini, u provinciji Saskačevan. Godinu kasnije sagrađena je i crkva Svetog Nikole na Bartonu u Hamiltonu, prva srpska pravoslavna crkva u Ontariju. Parohije su tokom vremena nicale u Torontu, Vindzoru, Londonu, Kičeneru, Nijagara Folsu, Montrealu, Vankuveru i u drugim gradovima i mestima širom Kanade gde su, takođe, izgrađeni i brojni hramovi.
    I pre pedesetak godina i danas najveća i najjača iseljenička organizacija naših ljudi u Kanadi jeste Srpska narodna odbrana. Prvi Kongres SNO u Kanadi, dok je njeno sedište bilo u SAD, održan je decembra 1916. godine u Velandu, Ontario, na kome je za predsednika izabran otac Janićije Kukuljević. SNO je kasnije izrastala na tradiciji Jugoslovensko – kanadskog udruženja koje je pre Drugog svetskog rata okupljalo naše iseljenike. U njemu su vodeći članovi bili Srbi: Nikola Perazić, Iso Uzelac, predsednik, Ilija Mašončić, Dušan Tepšić, Pane Jerić i Boža Marković. Kasnije, Jovan S. Mihajlović, Živko Joksimović i od 1939. godine Pero Bulat. Jugoslovenska vlada je podržavala udruženje i od 1934. finansirala njegov list “Glas Kanade”. Pojačano prisustvo ratne emigracije, neminovno je dovelo i do gašenja ovog Udruženja, koje je 1941. godine u gradu Valdor, provincija Kvebek, transformisano u SNO. Generalni moto čitave organizacije je bio “Srbi na okup protiv Hrvata”. Tada je predsednik postao stari iseljenik Petar Bulat. Posle njega, neko vreme je predsedavao i dobrovoljac oslobodilačkih ratova Sava Marković.
    Na I kongresu SNO za Kanadu 1943. godine, za lidera je izabran Vojo Jakšić. Postojeće glasilo “Glas Kanade”, urednik Boža Marković, promenilo je ime u “Glas kanadskih Srba”. Ovaj list i danas izlazi. Međutim, na II kongresu SNO za Kanadu 1944. godine iz organizacije se izdvojio i kao lider frakcije nametnuo Milutin Bajčetić. Ova frakcija SNO u Kanadi dobila je ime Srpska nacionalna liga, ali se i dalje zvanično predstavljala kao Srpska narodna odbrana. Sedište joj je bilo u Hamiltonu, gde se i danas štampa njeno glasilo, list “Kanadski Srbobran”. Milutin Bajčetić je bio predsednik sve do 47. Kongresa ove Lige 1990. godine, kada ga je nasledio predsednik Čedomir Ašanin.
    U Glavnoj upravi SNO za Kanadu devedesetih godina izabran je novi predsednik Bora Dragašević, koji je danas jedini Srbin član vladinog Kanadskog etničkog saveta u Torontu, a i osnivač Kanadsko-srpskog saveta. Dragašević je glavni urednik i komentator lista “Glas kanadskih Srba” i već 25 godina glavni urednik i voditelj radio-sata “Šumadija”, zvaničnih organa SNO u Kanadi. Za Boru Dragaševića se može reći da je danas najveći srpski aktivista u dijaspori. Srpska narodna odbrana ima u ovoj zemlji dvadesetak odbora u svim gradovima gde žive Srbi. Poslednje nedelje juna, svake godine, već pedeset i četiri leta SNO na Nijagarinim vodopadima organizuje najveće srspke sabore u rasejanju – Srpski dan i Vidovdan. Tada na sabor dođe i po petnaestak hiljada Srba. To je prilika kada se na jednom mestu okupe predstavnici ne samo Srpske narodne odbrane i Srpske pravoslavne crkve Sveti Đorđe već i drugih nacionalnih organizacija iz Kanade: Srpskog federalnog saveza, kog predvodi Branko Dragojlović, Organizacije srpskih četnika “Ravna Gora”, na čelu sa Marinkom Marjanom i Udruženja boraca kraljevske jugoslovenske vojske.
    Nikada život emigranata nije bio lak, pa ni za Srbe u Kanadi
    Čuveni Kanađani srpskog porekla
    • Mila Malruni, supruga bivšeg kanadskog premijera Brajana Malrunija, ćerka je Dimitrija Pivničkog
    • Aleksandar Živojinović, poznatiji kao Aleks Lajfson, gitarista je popularne rok grupe Raš
    • Glumica Lolita Davidović poreklom je iz Londona, a živi u Ontariju
    • Nedavno preminuli fotograf Boris Spremo postao 1998. član Member of the oder of Canada, što je izuzetno priznanje za dostignuća u reporterskoj fotografiji
    • Dr Milica Radišić predaje doktorantima na torontskom univeritetu, a proglašena je i za najperspektivnijeg mladog naučnika
    . Aleksandar Antonijević prvak nacionalnog baleta u Torontu

    Srbi u Torontu

    Jedna od najvećih srpskih zajednica na tlu Kanade je u ovom gradu. Prema podacima, čak trećina od ukupnog broja srpskih doseljenika živi upravo u Torontu. Toronto ima nešto više od pet miliona stanovnika, a skoro dva miliona od njih su imigranti, što jasno pokazuje koliko je ovaj grad „popularan“ među doseljenicima. Prema statističkim podacima Srba u Torontu ima oko 100.000.
    Prosečna plata u Kanadi je sasvim dovoljna da se pristojno živi. Ono što je dobro u ovoj zemlji jeste što ukoliko nekome nedostaje novca uvek može pronaći dodatni posao i poboljšati kućni budžet.

    Srbi u Vankuveru

    Zabeleženo je da su prvi Srbi došli na područje Vankuvera 20-ih godina 20. veka. Prvi Srbi u Torontu doseljenici iz naše zemlje su posao uglavnom nalazili u rudnicima, a njihove žene su bile, mahom neobrazovane i nepismene pa su i one nalazile teške fizičke poslove. Iako je većina njih krenula „trbuhom za kruhom“ u želji da zaradi novac i vrati se u domovinu, većina ih je ostala u Kanadi.
    U ovom kanadskom gradu postoji i Srpski kulturni centar, kao i crkva Svetog arhangela Mihaila. Tu je i folklorni ansambl, koji neguje srpsku narodnu tradiciju, ali i fudbalski klub „Beli orao“.

    Srbi u Montrealu

    Najmanja srpska zajednica na tlu Kanade je u Montrealu. Zanimljivo je da je uvreženo mišljenje da je ovaj grad idealan za mlade, posebno zbog bogatog noćnog života.
    Srpska zajednica u Montrealu broji oko dve hiljade ljudi i postoji crkva, koja je mesto okupljanja, ali i prodavnica prehrambene robe u kojoj se prodaju neke namirnice specifične za našu zemlju.

    Srbi u Kalgariju

    Jedan od najvećih kanadskih gradova, najveći je grad i oblasti Alberta. Grad je poznat po zimskim sportovima.
    Srpska zajednica u Kalgariju svakako je veća nego u Montrealu i prema procenama broji oko pet hiljada ljudi.

    Srbi u Otavi

    Na oko 500 kilometara od Toronta i nešto manje od 200 od Montreala, nalazi se glavni grad Kanade.
    U ovom gradu se nalazi i Ambasada naše zemlje.
    Već 25 godina u glavnom gradu Kanade radi otavska parohija i postoji pravoslavna crkva Svetog arhiđakona Stefana.

    Srbi u Edmontu

    Srpska zajednica u ovom kanadskom gradu broji oko tri hiljade ljudi, mada prema nekim procenama ima ih bar duplo više. Srbi u Edmontu su okupljeni uglavnom oko pravoslavne crkve Svetog Save.
    Svake godine se tokom leta održava festival kojim se neguje srpska tradicija.

    Srbi u Hamiltonu

    Smešten u pokrajini Ontario, na obali istoimenog jezera, Hamilton je jedan od najnaseljenijih kanadskih gradova.
    U ovom kanadskom gradu postoji pravoslavna crkva Svetog oca Nikolaja, oko koje se okupljaju pripadnici srpske zajednice u Hamiltonu.

    Izvor:
    1. Kanada, Vesti, 26. septembar, 2017, str. 12
    2. Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Kanadi – Otava 1941 – 1945 (1942 – 1944), Nikolina Miljević, Beograd, 2009.
    3. Internet

    • Vojislav

      Velimirović, Nikolaj (Nikola), episkop žički, teolog, filozof (Lelić kod Valjeva,
      5. I 1881 — Saut Kanan, Pensilvanija, SAD, 18. III 1956)

      Nakon osnovne škole u manastiru Ćelije završio je šest razreda gimnazije u
      Valjevu. Beogradsku bogosloviju završio je nakon neuspešnog pokušaja da se upiše na
      Vojnu akademiju. Potom je radio kao učitelj u selima Dračić (1903—1904) i Leskovac
      kod Valjeva (1905), u kojem je bio upravnik škole. Nakon trogodišnjih studija na
      Starokatoličkom teološkom fakultetu u Bernu doktorirao je 1908. Tema rada koji je
      objavljen na nemačkom jeziku 1910. bila je Vera u vaskrsenje Hristovo kao osnovna
      dogma Apostolske crkve. U Oksfordu je boravio tokom 1909. pripremajući doktorsku
      disertaciju iz filozofije na temu Filosofija Berklija koju je branio u Ženevi iste
      godine. Zamonašen je u manastiru Rakovica 17. decembra 1909, a nakon tri dana
      rukopoložen u čin prezvitera. Početkom naredne godine, po želji mitropolita
      Dimitrija (Pavlovića), otišao je u Rusiju da bi proširio bogoslovsko znanje. Studija
      Religija Njegoševa nastala je verovatno u vreme boravka u Rusiji. Oktobra 1910.
      postavljen je za suplenta Bogoslovije svetog Save u Beogradu, gde je predavao
      filozofiju, psihologiju, logiku, istoriju i strane jezike. U to vreme postao je aktivan
      učesnik kulturnog i političkog života Srbije i drugih oblasti u kojima je živeo naš
      narod. U ratnim godinama od 1912. do 1918. aktivno je učestvovao u svim zbivanjima.
      Čuvene, kasnije objavljene, Besede iznad greha i smrti izgovorio je u periodu od 1912.
      do 1915. Aprila 1915. srpska vlada poslala ga je u Englesku i Ameriku da upozna
      tamošnje društvo sa nevoljama u kojima se našla Srbija. U anglosaksonskom svetu na
      istom cilju radi sa Slobodanom Jovanovićem, Jovanom Cvijićem, Čedomiljom
      Mijatovićem i Mihailom Pupinom. Iz tog perioda značajni su i prijateljstvo i
      saradnja sa ljudima kakvi su Rabindranat Tagore, Tomaš Masarik i dr. U Kadesdonu u
      Engleskoj tokom jedne godine predavao je na tečaju organizovanom za izbegle učenike
      Bogoslovije Svetog Save. U Srbiju se vratio krajem aprila 1919, sledećeg meseca je
      izabran za episkopa žičkog, a već naredne godine, na sopstveni zahtev, premešten je u
      Ohridsku eparhiju. Tokom 1921. boravio je u Americi radeći na organizaciji
      novoosnovane Američko-kanadske eparhije. Iste godine je, s obzirom na sve izraženije
      protivljenje njegovoj delatnosti, podneo ostavku na dužnost eparhijskog arhijereja ali
      ona nije usvojena. Bio je aktivan i na polju međucrkvenih odnosa. Učestvovao je 1930.
      na Predsaborskoj konferenciji pravoslavnih crkava u manastiru Vatopedu, a 1933.
      boravio u Bugarskoj u cilju uspostavljanja što boljih odnosa dve pomesne crkve. U
      ovom periodu bio je aktivan kao pisac. Između ostalih dela, tada nastaju i Misli o
      dobru i zlu. Za žičkog episkopa je ponovo izabran 1936. U vreme konkordatske krize
      bio je jedan od vođa protivnika Konkordata. Kada je 1938. za patrijarha izabran
      mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić, jedan od kandidata je bio i episkop
      Nikolaj. Njih dvojica bili su među vođama narodnog protivljenja paktu koji je
      potpisala vlada Cvetković—Maček. Zbog toga je uhapšen 12. jula 1941. u Žiči i
      zatvoren u manastir Ljubostinju gde je napisao dela: Teodul, Srpski narod kao Teodul,
      Indijska pisma, Mudra igumanija ljubostinjska, Stoslov o ljubavi. Kasnije je sa
      patrijarhom Gavrilom prebačen u manastir Vojlovicu kod Pančeva, gde je radio na
      ispravci srpskog prevoda Novog zaveta. Takođe je u to vreme preveo spis Svetog Jovana
      Kronštatskog Moj život u Hristu. Obojica su 14. septembra 1944. iz Vojlovice
      odvedeni u koncentracioni logor Dahau, odakle su pred sam kraj rata, oslobođeni
      intervencijom Milana Nedića i Dimitrija Ljotića 8. maja 1945. Patrijarh Gavrilo se
      vratio u zemlju 1946. a episkop Nikolaj je iz Londona otišao u Ameriku. Isprva je
      boravio u Libertivilu, da bi septembra 1953. prešao u ruski Manastir svetog Tihona
      u Saut Kananu (Pensilvanija). Sve vreme boravka u SAD bio je veoma aktivan kao
      pastir. Pomagao je osnivanje mnogih crkava, dobrotvornih i kulturnih društava,
      predavao u privremenoj srpskoj Bogosloviji u manastiru Svetog Save u Libertivilu, u
      ruskoj Bogosloviji Svete trojice u Džordanvilu, kao i u Akademiji svetog Vladimira u
      Njujorku. Takođe je puno pisao. Između ostalih, tada nastaju dela: Kasijana — Nauka o
      ljubavi, Žetve Gospodnje, Divan, Zemlja Nedođija i Jedini Čovekoljubac. Upokojio se u
      manastiru Svetog Tihona, a sahranjen je u manastiru Svetog Save u Libertivilu.
      Njegove mošti prenete su u Srbiju 3. maja 1991. i pohranjene u Nikolajevoj zadužbini,
      manastiru Lelić kod Valjeva. Zvanično je uvršten u red svetih odlukom Svetog
      arhijerejskog sabora SPC od 18. maja 2003. Njegov spomen se proslavlja 3. maja.
      Kao pastir najveću pažnju poklanjao je radu sa običnim narodom u kome je njegov
      „Bogomoljački pokret” dugo vremena uživao izuzetnu popularnost. Ovo je dovelo do
      obnavljanja crkvenog života u celini, što postaje naročito vidljivo kroz povećanje
      broja monaha i obnovu manastira. Veliku pažnju je posvećivao i karitativnoj
      delatnosti. Njegovim zalaganjem otvoren je dom za sirotu i siromašnu decu Bogdaj u
      Bitolju, a slične domove osnivao je i kasnije u Žičkoj eparhiji. Nije bio akademski
      ili kabinetski filozof ili teolog i nije pisao za uski krug „stručnjaka.”
      Scijentizam, zapadno-evropska metafizika naturalizma i subjektivizma s jedne strane,
      i dalekoistočni panteizam, besciljni asketizam i nihilizam, s druge strane, čije su
      ideje nalazile plodno tle na ovim prostorima, bili su za njega izazovi kojima je
      suprotstavljao biblijsko-svetootačku, mediteransko-balkansku i slovensku filozofiju
      Istine, verujući da je ona istinitija i čovečnija.

      • Vojislav

        U jednom periodu je smatrao da tom filozofijom može da prevaziđe i pomiri dve polarizovane civilizacije i kulture: istočnu i zapadnu. U tom vremenu je i nastala njegova čuvena metafizika panhumanizma
        koju je izložio u delu Reči o svečoveku, koje je između dva rata najviše privlačilo
        pažnju intelektualnih krugova. Ipak, on nije ostavio nikakav dovršeni, misaono
        konzistentni i koherentni filozofski ili teološki sistem, ali se bavio svim
        pitanjima koja muče ljudsko biće i nema nijednog problema bitnog za filozofiju i
        teologiju, kojeg se nije, u većoj ili manjoj meri, dotakao. Čak se suprotstavljao svakom
        zatvorenom sistemu jer je smatrao da takvi sistemi porobljavaju ličnosti i da je život
        širi od svih definicija i sistema. Otuda je sva njegova misao izrazito
        personalistička, egzistencijalna, životna, otvorena i komunikativna, zasnovana na
        liturgijskom, svetootačkom i biblijskom Predanju, a, što je možda iznenađenje, i na
        savremenoj fizici. Ljudska ličnost u Bogočoveku Hristu je centralna tema oko koje je
        koncentrisana sva njegova misao i to je „šifra” za njeno razumevanje. Tako shvaćena,
        ličnost je najveća svetinja na ovome svetu kojoj se ništa ne može pretpostaviti: ni
        nauka, ni filozofija, ni kultura ni ideologija, ni nacija ni partija. Oslanjajući se na
        pravoslavno Predanje Istoka, afirmiše bogočovečanski tip egzistencije i
        dijalektičku ontologiju ličnosti, gde se ukidaju jednostranosti i antropocentrizma i
        teocentrizma, individualizma i kolektivizma i podjednako se čovek razvija i kao
        lično biće, i kao biće zajednice. Čovek za njega nije individuum, samozatvorena monada
        i atom, već ličnost koja nužno pretpostavlja postojanje druge ličnosti. Društvo pak
        nije mehanički zbir individua koje se udružuju iz interesa, već zajednica slobodnih
        ličnosti. Sloboda, ljubav, vera i nada, podvig i žrtva nisu etičke vrline i
        psihološka stanja već ontološki postulati ličnosti i dinamičke sile koje je Bog dao
        čoveku. Kroz te se sile projavljuje ikoničnost Božija u čoveku. Ne interesuje ga
        prvenstveno čovek i njegova apstraktna priroda već konkretna ljudska ličnost. Iako ih
        ne razdvaja, on pravi razliku između ljudske prirode i ljudske ličnosti. Priroda je
        nešto što je dato, ličnost je pak zadatost koja se jedino realizuje u sa-odnosu,
        komunikaciji kroz ničim uslovljenu ljubav između Boga i čoveka. Mi ne biramo
        prirodu, ali se zato odlučujemo svojom slobodom o načinu postojanja, to jest, biramo da
        li ćemo postati prave i celovite ličnosti. Sadržaj i suštinu našeg odnosa sa drugim
        čini ljubav koja nije psihičko i sentimentalno osećanje, već odnos, slobodan izlazak
        iz sebe samoga, slobodno potčinjavanje volji drugog, na prvom mestu volji Božijoj.
        Temelj ovakve antropologije je njegovo poimanje Boga. Bog o kojem on govori nije
        apstraktni, daleki, nepoznati, bezlični Apsolut ili kosmički demijurg, već je to
        personalni, ličnosni, Trojični Bog. On je zajednica tri Božanske ličnosti: Oca, Sina
        i Duha svetoga. Suština njihovog zajedničkog odnosa je ljubav. Sledstveno tome,
        hrišćanstvo nije imitatio Christi (podražavanje Hristu), već konkretni život u Hristu.
        Ono nije religija, doktrina, religiozni ili etički sistem, već na prvom mestu
        zajednica slobodnih ličnosti koja je između sebe i sa živim Bogom povezana ljubavlju.
        Hrišćanstvo je apodiktički izvesno iskustvo, Crkva, zajednica, novo društvo koje
        treba da izgradi svet na potpuno novim osnovama. Stupajući u tu zajednicu čovek
        postaje novo biće, „nova tvar.” Tada on postaje ono što nije po svojoj prirodi. U neku
        ruku, čovek tada dobija novu prirodu. Izvan te zajednice nema Hrista a ni ličnosti.
        Tek u Crkvi, kroz njen evharistijski i sakramentalni život i bogoslužbeni ritam
        vremena, čovek dolazi do istinskog Bogopoznanja i čovekosaznanja. Vera u besmrtnost
        ličnosti, koju podrazumeva ovakvo poimanje čoveka, je vera kao izvesnost da se temelj
        ličnog postojanja ne može očuvati ljudskom prirodom i njenim sposobnostima, već
        samo našim odnosom sa Bogom i njegovom ljubavlju prema nama. Vera je poverenje,
        ubeđenje da ta ljubav nikada neće prestati. Takva vera u besmrtnost se bitno razlikuje
        od mnogobrojnih religioznih i filozofskih predstava o besmrtnosti duše, prisutnih
        i kod samog Nikolaja u ranom periodu njegovog stvaralaštva.
        Savremenom prirodno-mehaničkom materijalizmu on suprotstavlja ideju, misao
        o personalnoj uzročnosti. Sve što se dešava u svetu, sva sudbina istorije, zavisi od
        odnosa između Boga i čoveka, ili, kako on kaže, od „moralnog” zakona ili zakona
        „ljubavi” koji je svojstven samo ličnostima. Potporu za razvijanje ideje personalne
        uzročnosti nalazio je i u savremenoj fizici čiji su najizrazitiji protagonisti bili
        Ajnštajn, Hajzenberg i danski fizičar Nils Bor, čija je dela brižljivo studirao.
        Njihove ideje o svetu kao organskoj, međuzavisnoj celini, o primatu vremena nad
        prostorom, i potencijalnosti nad nužnošću, kao i postojanje dijalektičke ontologije
        na prostoru mikrofizike, još više su ga uveravale u ispravnost njegove ideje o
        personalnoj uzročnosti. Na njegovo poimanje ličnosti i ideju personalne uzročnosti
        nadovezuje se još jedna značajna misao i ideja. To je ideja o istoriji kao nenužnoj
        slobodi i slobodnoj nužnosti, čime je napustio svoja prvobitna shvatanja koja su bila
        veoma bliska Avgustinovim i Hegelovim poimanjima. Polazeći od istih pretpostavki,
        on daje osnovna načela jedne sasvim nove sociologije i političke filozofije u kojima
        centralno mesto zauzimaju ideje tzv. srednjeg sistema i teodemokratije ili sabornosti.

    • Vojislav

      Na temeljima bogočovečanskog realizma, ili pravoslavnog personalizma,
      zasnovao je jednu posebnu filozofiju jezika, filozofiju kulture i gnoseologiju. Tajna
      sveta i života se ne može adekvatno izraziti i prevesti na jezik pojmova ili jezik
      matematike. Za to je mnogo prikladniji univerzalni jezik simvola ili tipološki
      jezik. Za njega sve što postoji, sve je reč, sve govori. Ali sve je to simvol Večne reči.
      Ovim stavom jezik dobija svoje ontološko utemeljenje. Iz ovakvog poimanja jezika
      logično proizilazi ikonografski ili ikonološki tip kulture, koju on suprotstavlja
      idolatrijskom tipu kulture. Takva kultura je uvek sredstvo, a nikada cilj. Ikonološka
      kultura razara tzv. estetski imanentizam ili trougao koji se svodi na: umetnika —
      umetničko delo—posmatrača, i otkriva četvrtu dimenziju, tj. Arhetip, Ličnost
      živoga Boga, koji je prototip pravog čoveka. Znati i biti su neodvojivi pojmovi za
      Nikolaja, što je osnovni princip njegove gnoseologije. Saznajne moći: čula, razum, um
      i srce u svom prirodnom stanju su bolesni, zaraženi grehom i kao takvi nisu u stanju
      da dođu do poznanja Istine. Jedino do čega mogu doći u tom stanju jeste do nekih istina
      o fenomenalnom svetu. Da bi čovek došao do istinskog saznanja, neophodno je da
      prethodno izleči organe saznanja, a to se postiže podvigom (askezom). To dalje znači da
      je saznanje bogočovečanski proces a ne rezultat autonomnog ljudskog uma i njegovog
      prirodnog usavršavanja. I konačno, polje delatnosti na kojem će zasigurno dugo ostati
      neprevaziđen je besedništvo, zbog čega je i stekao epitet „zlatousti.”
      Za zasluge na polju nauke nagrađen je počasnim doktoratima Univerziteta u
      Glazgovu i Oksfordu i Univerziteta Kolumbija.

      DELA: Potpunu Bio-bibliografiju za period 1902—1941. sastavio protojerej Milisav D. Protić, u:
      Milan D. Janković, Sveti episkop Nikolaj — život, misao i delo, III, Beograd 2003, 605—774; The
      Faith of the Saints, 1949; Kasijana, Njujork 1952; Žetve Gospodnje, Njujork 1953; Jedini čovekoljubac,
      Njujork 1958; Rajska piramida, 1959; Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor, 1985; Sabrana dela, IV,
      Beograd 1976, VI 1976, VII 1976, V 1977, VIII 1978, XI 1978, IX, 1983, X 1983, XII 1984, XIII 1986, II 1986,
      III 1986.

      IZVORI: Šematizam Srbije, 1903—1905.

    • Vojislav

      LITERATURA: Vladika Nikolaj u svom i našem vremenu, zbornik radova, Srbinje 1997; Jefimija, 1993,
      2—3, tematski broj posvećen Nikolaju; Milan D. Janković, Sveti episkop Nikolaj — život, misao i
      delo, I—III, Beograd 2003; Sveti Vladika Nikolaj Ohridski i Žički, zbornik radova, Žiča, Kraljevo
      2003; Sava [Vuković], episkop šumadijski, Istorija srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi,
      1891—1941, Kragujevac 1994.
      Radovan Bigović