Na današnji dan: Umro pesnik Đura Jakšić

28. novembar 2012.

komentara: 1

28. novembra 1878. – U Beogradu umro Đura Jakšić, srpski slikar, pesnik, pripovedač, dramski pisac, učitelj i boem.

Rođen je 8. avgusta 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje beži tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Posle završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunija) da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku (danas Zrenjaninu) kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, između ostalog i nemačkog jezika.

U revoluciji od 1848—1849. iako šesnaestogodišnjak, učestvuje kao dobrovoljac. Kada se revolucija završila porazom, napisao je: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!” Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često menja mesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč da nastavi studije slikarstva. U Beču se kreće u umetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Njegovi poetski prvenci ugledali su svetlost dana u Serbskom letopisu 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umetnosti u Minhen.

Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živeo od slikarstva. Piše pesme i štampa ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova Sedmica i Dnevnik. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856.

Od 1857. prelazi u Srbiju, gde ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj (u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, u kome se i oženio) i kao gimnazijski učitelj crtanja (u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini).

Đura Jakšić je bio svestran umetnik i rodoljub: pesnik, pripovedač, dramski pisac i slikar. Ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čoveka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana “Tri šešira” i “Dva jelena”. Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bes vlasti čijoj se sirovosti i lakomosti rugao, originalno i starično.

Stalno je živeo u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utehu u umetničkom stvaranju, pesničkom i slikarskom. Bio je nežan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika veran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.

Oboleo od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine.

Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 28. novembra 1878. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

IZVOR: Vikipedija

 

Portal Poreklo objavljuje nekoliko Jakšićevih pesama:

 

JEVROPI

Tebi da pevam — tebi, tiranko!
A duh mi mori otrov i gnev;
Uvreda tvojih žaoci jetki
Potpaljuju mi plemenit spev.
Milionima narodi pište,
Milion grudi prosipa krv —
Milionima pale kućište,
Milion ljudi gmiže k’o crv.
I milioni dolaze smerno
Jevropi gordoj na holi sud:
Ne može više, raja ne može
Snositi jaram, mučiti trud!
Tiran nas gazi, sramoti žene,
Useva naših otima plod.
Presudi, smerna, da l’ život može
U takvom igu nesrećni rod?…
Izginućemo!…
„Pa izginite!”
Podsmeha tvoga gordi je zbor.
„I ginućemo, ginuti slavno —
Il’ mačem preseć Gordijev čvor!
Izginućemo — ali slobodni,
Jer Srbin neće da bude rob!
Tamo daleko, na svetom groblju,
Potražićemo život il’ grob!”

*    *   *

OTAC I SIN

Jedanput ide stari Amidža
Ko neki sedi mandarin –
A za njim tapka, trči, skakuće
Junačke krvi najmlađi sin.

Vašar je bio – a na vašaru
Sablje, pištolji, arapski hat;
Tuniske kape, srebro i zlato,
Mletačka svila, ženevski sat.

A šta ćeš sine da kupi babo? –
Deteta sklonost kušaše svog;
‘Oćeš li sablju tu britku, sjajnu,
Il’ voliš hata misirskog?

Il’ možda želiš od svile ruho?
Neka ti bude svileno sve
Govori sine govori brže,
Da kupim one toke zlaćane?

Dete se češka rukom po glavi,
Kao da ne zna šta bi od sveg –
– Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
Pečenja kupi jarećeg…

Sad se i babo češe po glavi,
Gledajući dugo sina svog –
– E, ja sam volo sablje i koplja,
A sin mi jarca pečenog.

*    *    *

LJUBAV

Ljubim te, ljubim, dušo,
Ljubim te raju moj!
A osim tebe nikog,
Do samo narod svoj.

On će sa mačem doći
Kad kucne jednom čas-
Oteće staru slavu,
Dobiće novi glas.

A ti ćeš, moje sunce,
Svo blago moje, svo!
Ti ćeš mi rodit’sina,
Da čuva blago to!

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar