Poturčavanje Srba i Hrvata u Bosni

Saradnik portala Poreklo Vladimir Stevanović priredio je tekst o islamizaciji Srba i Hrvata u Tesliću (Bosna i Hercegovina) za vreme turske vladavine

Prema navodima Boška Petrovića iz Teslića, širi prostor oko grada Teslića za vreme turske vladavine nazivao se Tabor Polje. Jedna lijepo izgrađena zgrada, tvrdi se da je bila mehteb, a nalazila se na raskrsnici današnje Karađorđeve i ulice Prvog Krajiškog Korpusa. U toj zgradi je obavljana svečanost i ceremonija prelaska u Islam.

Bilježi se i predanje: “Kume, sačekaj malo dok promijenim ime”.

Za pojedinačne slučajeve sve je išlo jednostavno.

Hrišćanin promijeni ime, dobije ČALMU ili TURBAN, a ko je imao novca, pa kupi svilaj i čohane čakšire i mandurom potpun je Turčin.

Vuk Vuković i njegova žena Sjena imali su dva sina: Luku Vukovića (žena mu je bila Staka) i Vuka Vuković. Krsna slava Vukovića je Sveti velikomučenik Georgije. Žena od Luke Vukovića, Staka bila je vrlo grabežljiva žena i ona je bila razlog prelaska u islam supruga Luke. Luka Vuković kasnije je preuzeo je ime Sadik. Pa je po njegovom novom imenu i nastalo prezime Sadiković.

Luka-Sadik je kasnije je bio i presuditelj i taborskoj sudaniji u Tesliću. Prema predanjima, Luka-Sadik je prvo bio pravoslavni sveštenik dok nije prešao u islam a kasnije je postao hodža u zaseoku Sadikovićima, selo Barići -Teslić. Crkvi, koja je postojala u s. Barić, srušen je zvonik i napravljena je munara.

Dr Krunoslav Draganović navodi vrlo značajan dokument jednog bezimenog, ali inteligentnog Albanca koji je dobro poznavao srpsko-hrvatski jezik. Dokument je objavio Mehmed Handžić koji je član uleme i dobar poznavalac turskog jezika. Dokument, koji je napisao Albanac, sadržan je u jednom Turskom zborniku iz 1585.godine, govori o prilikama u Bosni nakon osvojanja Bosne pod Turcima. Hrišćanski narod je vrlo teško podnosio porez (“điziju”) koju je imalo plaćati nemuslimsko stanovništvo turskih zemalja, pa se narod u masi spremao da napusti Bosnu.

Međutim dolazi carski izaslanik i savjetuje prvacima iz raznih sela kako da se riješe teškog poreza.

Narod je prihvatio predloženo rješenje koje je glasilo: “Nek iz svakog sela jedan muškarac primi muslimasko ime da im se zbog tog imena oprosti đizija. Ovo je obavljeno po svim selima i krajevima. Uglavnom se slože i uvide da im je to na korist. Svaki jednostavno svoje ime prevede na Turski jezik”. 

Kome je bilo ime:

ŽIVKO prozove se JAHIJA

VUK uzme ime KURT

GVOZDEN uzme ime TIMUR.

Od navedenih imena nastajala su i prezimena koja i danas susrećemo po Bosni.

Čim se prozovu muslimskim imenima, đizija bude ukinuta.

Ova se grupa danas naziva “P o t u r i m a”.

Riječ “P o t u r” je sastavljena od dve riječi, a to su “p o” i skraćeni oblik od riječi “T u r č i n”.

U hrišćanskom jeziku riječ “p o” znači polovicu, a “T u r č i n” znači musliman.

Ceo sastav znači “P O L U M U S L I M A N”.

Oni su od one vrste za koju Kuran kaže: “Ti su kao goveda ili još gori. Po svom nečastivom vjerovanju čuvaju bezvjerske propise, a bojeći se poniženja paze na exlisunetski put… potomci ne odustaju od puta svojih pređa”.

Kod ovih vjerski prelaza vidi se potpuna odsutnost vjerskih motiva, iako se radi o čistoj vjerskoj stvari. U času prelaska na islam nemaju nikakve vjerske pouke. Značajna je jedna riječ koju je zapisao fra Mijo Batinić iz okoline Visokog. Kada je neko odlazio u Visoko onda je znao reći: “Pričekaj samo da promjenim ime”.

*  *  *

U knjizi “Šest vijekova PORODICE RADONJIĆ”, Mladen Radonjić navodi zanimljiv stav koji je izneo norveški diplomata TORNVALD SOLTEMBERG, boraveći u mirovnoj misiji u BiH 1991 – 1995. godine.

Torvald je jednom prilikom rekao da u BiH ratuju Srbi između sebe podeljeni u tri vjere:

– Pravoslavnu,

– Katoličku,

– Muslimansku.

Ovaj zaključak Torvald je argumentovao sa austro-ugarskim udžbenikom geografije iz 1886.godine, kada je u njenom sastavu bila i Bosna.

Udžbenik geografije bio je za celu Austrugarsku.

U tom udžbeniku geografije te 1886. godine piše: “U BiH žive samo Srbi sa tri vjere: Pravoslavne, Katoličke i Muslimanske”.

Srbi muslimanske vjere, zna se, to su poturice. Prve poturice bili su bogati Srbi, srpska vlastela, a uzimali su islam da sačavaju položaj i imanje. Turci im obećaše. Za kratko vrijeme počeše im Turci kresati imanje, a iza toga skinuše im i povlastice.

Porodica Radonjić nalazi se na optštini Teslić i obrađena je u pomenutoj knjizi “Šest vijekova PORODICE RADONJIĆ”.

*  *  *

Evo jedne priče koju je profesor Novak Mandić, autor knjige “Zemlja zvana Gacko”, pronašao u Turskim zapisima.

Selo Kazanci se nalazi i danas na putu Gacko- Nikšić, a u vreme ove priče oko 1645. godine Osman Paša- Kazanac Popović (a ovo Popović po austro-ugarskoj geografiji znači Srbin muslimanske vjere) obilazeći svoj džemat, navrati u kuću starog Pavla Popovića. Sinovi Pavlovi dočekaše pašu kako i dolikuje njegovoj tituli, naravno sve iz straha, jer ko se paši zamerio gadno je prošao.

Elem, kada se paša nagostio i podnapio skide obešene gusle sa zida i poče tako muzikalno svirati da jedna od Pavlovih snaha zaplaka. Osman Paša Kazanac Popović zapita: A zašto plačeš, vlahinjo?

Imala sam đevera koji je svirao tako dobro kao i ti pašo, ali je pre 20 godina nestao bez traga. Đed Pavle posvedoči i ispriča da je nestao u šesnaestoj godini čuvajući koze u šumi.

Opet će paša: A da li bi mogao prepoznati sina?

Stara majka, žena Pavlova, kaže kako je to lako prepoznati Jakova, kako joj se zvao sin rođeni 1627. godine na lijevoj mišici imao je poveći mladež sa čuperkom dlaka u sredini.

Paša skide dolamu, zavrnu rukav i ukaza se pomenuti mladež.

Nastade veselje.

Osman-paša zaboravi da je po austro-ugarskoj geografiji Srbin – musliman, u zagrljaju majke, oca Pavla i braće osećao se samo Srbinom.

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vladimir P. Stevanović