Sramno potiskivanje ćirilice

22. oktobar 2012.

komentara: 71

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić piše o sve tragičnijoj poziciji u kojoj se nalazi srpsko pismo, koje je prema članu 10. Ustava Srbije označeno kao jedino službeno pismo

U današnje vreme se naše glavno pismo ćirilica, koje je i Ustavom zagarantovano, sve više potiskuje iz upotrebe i o njemu ama baš nimalo ne vodimo brigu iako je to najprostije pismo na svetu. Pritisnuti smo anglicizmima i kompjuterizacijom. Mislim da se čini istorijska greška i greh što se, po običaju, odričemo svojega. Naš narod u Vojvodini je još u vreme Austrougarske Monarhije (vidi sliku dole) uspeo da se izbori za svoja prava pre 250 godina i da se još onda sva zvanična dokumenta (matične knjige rođenih, venčanih i umrlih) pišu ćiriličnim pismom, a ne niti mađarskim, niti nemačkim grafemama, a sada je uglavnom zastupljena latinica. Jeste da je i to srpsko pismo koje je stvorio Đura Daničić (kod Hrvata je njegovu latinicu par godina kasnije donekle reformisao i uveo Ljudevit Gaj, pa je oni nazivaju “gajica”. Kod Daničića postoji slovo Đ, a kod Gaja Dj). Ali, naše osnovno pismo je ćirilica i naši najstariji spomenici od Miroslavljevog jevanđelja pa nadalje, pisani su ćirilicom.

To što neki govore da je to naša prednost što imamo dva pisma je ogromna zabluda skovana s namerom da se ćirilica svakim danom sve više potiskuje i na putu je ka izumiranju. Ako su Bugari uspeli da i na internetu sačuvaju svoju ćirilicu, što je se mi stidimo? Negde sam ranije čitao, mislim da je Bernard Šo deo svoje imovine zaveštao u nasleđe onome ko u engleskom jeziku uvede Vukovo pravilo “Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano”. Ali, Englezi vode računa o svojoj tradiciji, i do sada se tamo nije još niko pojavio sa takvim namerama. A i što bi, kada su najpre kolonizacijom a sada kompjuterizacijom, uspeli da ovladaju čitavim svetom. Nekada se diplomatija vodila na francuskom jeziku, a danas?

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (71)

71 komentara

  1. Vojislav Ananić

    “…Činjenice, dakle, pokazuju da su današnju latinicu stvorili Vuk i Daničić, a ne Gaj. To latinično pismo, kao i jezik, Hrvati su preuzeli od Srba. Što znači, da današnja naša latinica nije nikakva ‘gajica’, nego je ona, kao i današnja srpska ćirilica, po poreklu ‘vukovica’….”. (prof. dr Petar Milosavljević)

    Dakle, gospodine Zbiljiću, Gaj se pojavio tek nakon tri godine (1830-te) otkako su latinicu stvorili Vuk i Daničić i darovali je Hrvatima. Drugo je pitanje što su je kasnije Srbi prihvatili i pored svog osnovnog i najprostijeg pisma na svetu, ćirilice. To je već, naša sramota.

    Time sam svoju “misiju” završio i dokazao da nisam lažov kako ste me nazvali. Čak i da sam pogrešio, a nisam, mogli ste u polemiku da se uključite malo učtivije a ne tako naduto. No, što se mene tiče, praštam Vam. Meni je bitno da sam sa sebe skinuo ljagu i odbranio svoju čast.

    Vojislav

  2. Vojislav Ananić

    S R P S K A P I S M A

    „Svuda, sem na tlu bivše Jugoslavije, narodi se identifikuju i razlikuju na osnovu jezika kojim govore i kojim su govorili njihovi preci, a ne na osnovu pisma. Rumuni su do 1865. pisali ćirilicom, od tada pišu latinicom, pa nisu promenili identitet. Turci su do 1928. pisali arabicom, od tada pišu latinicom, i ostali su Turci. Netačno je, otuda, tvrditi da Rumuni ili Turci imaju jedno pismo. Srbi i Sloveni, od vremena Ćirila i Metodija, imali su dva: ćirilicu i glagoljicu…
    … Hrvati danas pišu srpskom latinicom koju je sačiniio Vuk Karadžić, a ne njihovom, koju je smislio Ljudevit Gaj. U vreme prevlasti serbokroastike bio je iskonstruisan stav da su Vuk i Gaj stvorili zajednički književni jezik Srba i Hrvata, da je Vuk stvorio današnju ćirilicu (‘vukovicu’) a da je Gaj stvorio današnju latinicu (‘gajicu’). Istina je ova: od 1814. do 1827. Vuk je obavio sve najvažnije poslove oko srpskog jezika i njegovog identiteta. Gaj se u javnosti pojavio tek kasnije i to knjižicom ‘Kratka osnova hrvatsko – slovenskog pravopisanija’ (Budim, 1830). U njoj je prezentovana hrvatska latinica, odnosno latinica kojom je trebalo da se služi hrvatski jezik (kajkavski). Ova knjižica nije kasnije preštampavana u originalu. Fotokopiju te Gajeve knjižice (28 str. uporedno na hrvatskom i nemačkom jeziku) dobio sam iz Sečanjijeve biblioteke u Budimpešti i objavio je u celini u svojoj knjizi ‘SRPSKA PISMA’. Svako se može uveriti da je ona pisana jezikom drugačijim od srpskog, a latiničnim pismom koje je sasvim drugačije od današnje naše latinice. Ta ‘gajica’ iz 1830. nikako nije ova latinica kojom se služimo.
    U knjizi ‘Srpska pisma’ preneo sam i jednu tabelu iz Prvog srpskog bukvara Vuka Karadžića iz 1827. godine. Tamo se pojavljuju ilirska latinica (latinica za ilirske narode, tj. za Srbe rimokatolike, Hrvate i Slovence). Od 30 slova ove Vukove latinice, 29 slova je potpuno identično sadašnjim. Samo jeslovo Đ pisano kao digraf DJ. Opštepoznato je da je to slovo u obliku Đ kasnije uveo u upotrebu Đuro Daničić. Činjenice, dakle, pokazuju da su današnju latinicu stvorili Vuk i Daničić, a ne Gaj. To latinično pismo, kao i jezik, Hrvati su preuzeli od Srba. Što znači, da današnja naša latinica nije nikakva ‘gajica’, nego je ona, kao i današnja srpska ćirilica, po poreklu ‘vukovica’….
    … Danas, dakle, srpskim jezikom pišu ne samo Hrvati, nego i svi oni koji taj jezik nazivaju bosanskim, bošnjačkim, ili crnogorskim. Zašto onda Austrijanci ne bi svoj jezik nazivali ‘austrijskim’, a ne nemačkim ili pak što Australijanci ne govore ‘australijanskim’, nego engleskim…
    … U sistemu tih disciplina (anglistika, germanistika, rusistika, bugaristika, hungarologija, albanologija itd) trebalo bi da nađe mesto i disciplina koja se bavi Srbima i kojoj je pravo ime s r b i s t i k a. Ta disciplina je nekad postojala dok su Srbi bili narod sa perspektivom. Nju je u periodu Štrosmajerovog jugoslovenstva potisnula serbokroastika, a serbokroastika još vlada srpskim nacionalnim institucijama i obrazovnim sistemom u srpskim zemljama.

    (Petar Milosavljević, „Besjede“, Banja Luka, preuzeto iz dvonedeljnih novina za
    kulturu „Bestseler“, broj 12, od 11. 8. 2006.)

  3. Dragoljub Zbiljić, lingvista

    Poštovani gdine Vojislave Ananiću

    Drago mi je što se, ipak, niste „povukli“ sa ovog sajta, kako ste najpre najavili. Možda Vam nisam bio dovoljno jasan. Suštinski nisam rekao da ste Vi „lažov“. Samo sam rekao da “proturate laži drugih, a ne svoje laži“. Vi dajete deo iz knjige prof. dr Petra Milosavljevića koji je izmislio “srpsku latinicu” u značenju opšetsrpska, koja nikada nije postojala. On je nazvao “srpskom latinicom” ono što je Srbima uvek nametano kroz istoriju i zbog čega su, posle zabrana ćirilice u okzupacijama, ubijali Srbe. Ne može da bude srpsko pismo ono što nikada nije sastravljano za sve Srbe. Milosavljević je na osnovu falsifikovanog reprinz izdanja Vukovog “Prvog srpskog bukvara” nametnuo Vuku da je on tvorac hrvatske latinice, što i sam Vuk negira u svom pismu Platonu Atanackoviću 1845. A prof. Radije Simić (Vama sigurno poznat) dokazao je naučno u časopisu “Nova Zora” (5/2005) da je čista laž, tj. da ne postoji ni jedan jedinji dokaz da je Vuk sačinio hrvatsku latinicu. (Valjda bi sam Vuk negde priznao da je on tvorac te latinice, ali nije tvorac, pa nije imao šta da prizna.) Vuk je predlagao koja slova treba da zameni Gaj, pa da to bude “najsavršeniji slovenski alfabet”. Naravno, Gaj nije uvažio Vukove predloge pa je do danas ostala njegova latinica za Hrvate, a koja je u vreme komunizma nasilno smišljeno nametnuta većini Srba čak i u Srbiji. Đura Daničić se bavio hrvatskom latinicom kada je bio “tajnik” JAZU u Zagrebu i kada je započeo izradu Rječnika hrvatskog iloi srpskog jezika”. On je tada reformisao hrvatsku latinicu, ali je i ona ostala samo mrtvo slovo na papiru, jer su Hrvati tek krajem 19. veka prihvatili jedno jedino slovo — jednoznak za Gajevo đ. A, ponavljam, čak i da je čista laž da su Vuk i Daničić sačinili kao Srbi hrvatsku abecedu, ona nikako ne bi mogla ni tada biti srpska, jer nije namenjena svim Srbima. Ona je namenjena Hrvatima. I zato to i po kom osnovu nije “srpska latinica”. Nije ni danas nijedan gol u hrvatskoj reprezentaciji srpski, pa makar ih postizali samo Srbi, zato što je reč o hrvatskoj reprezentaciji i svi Srbi koji u hrvatskoj reprezentaciji postignu gol, Srbi ga ne mogu prisvajati jer je gol dat za Hrvatsku, a ne za Srbiju.
    Dakle, prof. dr Petar Miklosavljević je glavni falsifikator u vezi sa “srpskom latinicom” koja ne postoji, jer nijedna lingvistička “budala” ne bi pravila za srpski standardni jezik pismo na pismo. Ako su već dobili (a jesu) Vukov konačan moderan sastav pisma ćirilice za sve Srbe, kija bi sada prepodobna budala sačinjavala drugo pismo za Srbe pa da deli jedino srpski naerod po pismu da bi se na taj način Srbi lakšpe latiničili i asinmilovali u Hervate. To normalan Srbin ne bi radio i do sada niko zdrav to nije uradio. Dakle, nije Vaša, Ananiću, laž o “srpskoj latinici”, nego Vi predočavate na sajtu ovde taj Milosavljevićev falsifikat i tako popularišete laži Milosavljevića, mog dragog zemljaka kao čoveka, čime direktno učestvujete kao prenosnik tuđe laži bez ovih potrebnih objašnjenja. U redu je da Vi predočavate sva gledišta o srpskom pismu, ali treba da date fusnoticu s objašnjenjem zašto je to Milosavljevićevo laganje o “srpskoj latinici” falsifikat, što je naulčno dokazano kao čist falsifikat. A falsifikati su veoma opasni. Ta pasbnost u našem slučaju ima za poskledicu polatinilčenost 90 odsto Srba zbog nametanja latinice i laži o njoj kao da je to “srpsko pismo”. Da je to ikada bilo opšetsrpsko pismo, ne bi svaki okupator Srba i Srbije zabranjivao srpsku azbuku (ćirilicu) i umesto nje, zabranjene, nametao latinicu, a od 1914. godine i kasnije, ne bi nametao baš tu hrvatsku latinicu. Čak ni Ante Pavelić nije hteo da laže da je ta latinica “srpska”, nego je samo zabranio ćirilicu i u NDH nametnuo hrvatsko pismo Srbima po Zakonskoj odredbi o zabrani ćirilice.

  4. Dragoljub Zbiljić, lingvista

    ILIJA PETROVIĆ – REZERVNA ŠIPKA UZ BUBANJ

    O ILIJI Petroviću, iskazanog kao rezervna šipka uz bubanj, i njegovoj stvarnoj ozbiljnosti nemam šta da kažem, a imao bih mnogo da govorim o njegovoj stvarnoj neozvbuiljnosti,.On, kao rezervna šipka uz bubanj, mogao je i, valjda, mkoro samo ovo da napiuše: „Dragoljuba Zbiljića ne treba uzimati ozbiljno, on se nikada nije umeo ponašati kako dolikuje ozbiljnom čoveku, čak ni kada je bio predsednik nekog Udruženja „Ćirilica“ u Novom Sadu.“

    To neko Udruženje „Ćirilica“, osnovano 2001. godine u Novom Sadu, kao prvo udruženje za zaštitu ćirilice srpskog jezika uspelo je da probudi srpske lingviste i političare da se tema o srpskoj ćirilici nametne srpskoj državi, srpskim lingvistima i srpskom narodu kao svakodnevna pojava. Takom je to Udruženje „Ćirilicaa“ u svojoj ozbiljnosti uspelo da objavi više od 20 knjiga o zatitranju srpskog pisma, da ubedi i poznatog lingvbgistu, brata Ilije Petrovića – Dragoljuba Petrovića da objavi jednu jedinu knjigu koju je posvetio zatiranju ćirilice pod naslovom „Sumrak ćirilicee“ (2005), a sam Dragoljub Zbiljić, po oceni Šipke uz buba“ Ilije Petrovvića, snjam je objavio svojih 18 knjiga, od kojih je 14 knjiga o srpskom jeziku i srpskoj ćirilici. A ta „Šipka uz bubanj“ (Ilija Petrović) ništa o tome ne zna, osim da traži neki bubanj da i on zabubnja pored drugih napada na Zbiljića. Ilija Petrović ne zna da je današnji Član 10. Ustava Srbije direktno delo Udruženja „Ćirilica“ (koje je osnovao i gotovo dve decenjije vodi Dragoljub Zbiljić) koje je pretočeno u sigurnosnu formulaciju tog člana Ustava koji je, posle duže od sedam decenija progoan ćirilice i od srpskih neprijatelja i od izdajnika Srba, vratio punu suverenost srpskoj azbuci u srpskom jeziku, a ne da i dalje srpska ćirilica bude samo alternativno pismo koje je u praksi progonjeno i zamenjivano hrvatskom latinicom koju zovu falsifikatori srpski „srpskom latinicom“. To je direktno delo aktivnosti ozbiljne „Ćirilice“ iz 2001. s kojom je sarađivao tadašnji pomoćnik ministra kulture u Ministarstvu kulture Srbije Branislav Brborić (danas, na našu veliku žalost, piočivši) koji je u dogovoru sa Zbiljićem i još četvoricom članova „Ćirilice“ formulisao u Ministaerstvu kulture na sastanku s nama. Ta spasonosna formula iz Člana 10. još nije sprovedena jer lingvisti i političari nisu hteli sve do danas da usaglase zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma i Pravopis srpskoga jezika, u kome su izdajnici srpskog pisma pitanje pisma rešili po formuli iz treće tačke Zaključaka Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom jeziku iz 1954. godine, a izbegli su da primene Član 10. Ustava, kao da Ustav jedino ne važi za srpske lingviste.
    I pored toga što je brat Ilije Petrovića, čuveni prof. dr Dragoljub Petrović odbio 2007. godine da s prof. dr Matom Pižuricom u Odboru za standardizaciju srpskog jezika sačine „opis stanja ćirilice i predlog za promene“, pa je Pravopis ostao neusklađen s Članom 10. Ustava zahvaljujući njihovom odbijanju predložćenog im posla, prof. Dragoljub Petrović ima mnogo zasluga za srpski jezik iako je odbio da pomogne u praktičnom rešavanju pitanja srpske ćirilice, gdin Ilija Petrović je u spasavanju srpske ćirilice najobičnija šipka uz bubanj koji nastoji da negativno oglašava uspehe „Ćirilice“. Ali, objektivne činjenice potvrđuju da do sada u novijoj srpskoj istoriji od „Ćirilice“ (pod vođstvom i organizacijom Dragoljuba Zbiljića) još niko nije stigao da uradi ni deseti deo posla u korist srpskog pisma u odnosu na ono što je uradila „Ćirilica“ od 2001. do danas. Mi smo ovih dana predali predlog Odboru za standardizaciju srpskog jezika u kome će se inicirati srpski pravopis s jeednoazbučjem, čime će se srpski narod lišiti popgubne deobe naroda (i) po pismu. To smo uradili, naravno, bez ikakv pomoći ove „Šipke uz bubanj“ po imenhu ILIJA Petrović i njegova „ozbiljnost“.
    Meka izvine čitaoci ovog dobrrog sajta što od velikog posla nemam vremena da lovim pogrešno otkucana slova, jer znamo da slovni previdi ne mogu da istinu pretvore u laž.

  5. Vojislav Ananić

    Poštovani gospodine Zbiljiću!

    Ja sam Vam se do sada uvek tako obraćao, jer je to odraz moga vaspitanja i kulture. Vi baš niste. Nego pomalo nadmeno. Iz Vašeg konteksta “dakle, Ananić je ovde proturio laž da Hrvati pišu Daničićevim sastavom latinice”, svako će to protumačiti da i ja lažem, čim “proturam” takve vesti, da mi je želja da možda Srbi prihvate latinicu kao svoje osnovno pismo. Dakle, to nije apsolutno tačno, jer svi znaju da se služim isključivo ćirilicom. Latinicom, baš tamo gde mora pogotovo u ovoj eri komjuterizacije, što i Vi činite. Mislim da nam baš ta kompjuterizacija i anglicizam pogotovo kod mladih, “oduzimaju” našu divnu ćirilicu. Naravno, sve uz nebrigu naših odgovornih ljudi za ta pitanja i člana 10 Ustava koji pominjete i koji nam je svima znan. Što se gospodina P. Milosavljevića tiče, opozvao sam se na isečak iz novina za kulturu “Bestseler”, „Besjede“, Banja Luka, preuzeto iz dvonedeljnih novina za kulturu „Bestseler“, broj 12, od 11. 8. 2006.), gde je nvedena godina 2006. Znači, izašle su posle osnivanja Udruženja “ĆIRILICA” 2001. godine i bilo im je jasno da postojite kao Udruženje. I ipak su to objavili. Zamislite, Časopis za kulturu! (Žao mi je što više ne izlazi, jer je bio odličan).
    Lično ne poznajem ni Vas, ni gospodina Petra Milosavljevića, ali je iz Vašeg pisanja očigledno da se ne podnosite. Zašto? Vi znate. Rekli ste nešto iz svog “ugla posmatranja”, on bi verovatno odgovorio opet, iz svog “ugla”. To me ne interesuje. Niti posetioce ovog sajta.
    Ne znam lično ni gospodina Iliju Petrovića, ali je ružno što ga nazivate “Šipka uz bubanj”. Prilagodite malo svoj rečnik i ne lepite drugima etikete tek onako, kako Vam se prohte. To je isto kao što ste meni prikačili da lažem.

    S poštovanjem,
    Vojislav Ananić

    • Dragoljub Zbiljić, lingvista

      Vrlo pioštovani prof. Vojuislave Ananiću (to kažem sasvim iskreno),

      Rekao sam da Vas poštujem, vidim da to šta Vi dajete kao svoje, potpuno je ispravno. Čak smo u mnogim gledištiam, primetio sam, gotovo pa podudarni. Spor je samo u tome među nama što Vi niste jasni kada dajete falsifikate Petra Milosavljevića, filologa, a ne lingviste, koji se prvenstveno bavi književnom kritikom, a ne lingvistikom, nemate nigde napomenu da su to falsifikovana tumačenja jednog filologa o Vuko0voj i Daničićevoj “srpskoj latinici”. Ne postoji živa, u upotrebi danas nikakva “srpska latinica”, a postoji u hrvatskoj latinici samo jedno jedino Daničićevo slovo koje su Hrvati prihvatili posle smrti Gaja, ali to jedno Daničićevo slovo pravljeno za Hrvate, ne za sve Srbe, ne može da stekne pravo da se današnja hrvatska latinica zove “srpskom”, jer je taj falsifikat direktno na štetu srpske ćirilice koja trpi progon u više vekova, posebno u 20. i ovom, 21. veku naročito u Hrvatskoj uz nametanje hrvatske latinice i Srbima. dakle, jasno ističem da Vi ne lažete, ne falsifikujete, nego predočavate radove i delove drugi9h autora iz knjiga u kojima su rečeni falsifikati koji nanose štetu srpskoj ćirilici. Kad sam sve pročitao ovde šta Vi pišete, jasno je da to dobro i veoma korisno radite, samo treba da date napomene o rečenim falsifikatima. Malopre sam Vam rekao gde su objavljeni dokazi o Milosavljevićevim falsifikatima u vezi s nepostojećom opštesrpskom latinicom. Samo je u tome spor između Vas i moje malenkosti. Inače, verujem Vam da srpski jezik pišete samo srpskim pismom, što je jedino ispravno.
      Dakle, iskr5eno Vam dajem podršku u Vašem radu ovde, a ja samo napominjem da je “srpska latinica” Milosavljevićev falsifikat.
      Kažete da ne poznahjete ni mene ni Milosavljevića i to ne mora ništa da bude loše. Moja malenjkost poznaje dobro >P. Milosavljevića, a nije tačno uopšte da među nama postoji “nepodnošnje”.. Naprotiv, s moje strane postoji veliko poštovanje za književnokritički rad mog zemljaka P. Milosavljevića, u tome je on jedan od najboljih srpskih kritilčara u književnosti, a jedino sam dokazao i ja i još važniji autori od mene da je “srpska Vukova i Daničićeva latinica” čist falsifikat i da je reč o preimenovanjoj čistoj hrvatskoj verzihji latinici. Lepo zvuči da je, uz srpski jezik, i “srpska latinica”, opa da Hrvati nemaju ništa, ali to nije tačno. Hrvati su uzeli za svoj standaardni jezik Vukov(ski) srpski jezik, ali su oni sastavili za njega latinicu, jer nije dolazi,o u obzir da, jkao katolici, prihvate i srpsku ćirilicu, koja je pismo pracvoslavnih Slovena. Milosavljeviću se ne dopada dokazani njegovi falsifikati, ali nisam samo aj to dokazao, nego i neki lingvisti veći od mene. A nedavno je i sadašnji predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika prof. dr Stero Tanasić u Politici imao naslov: “Ne postoji srpska latibnica”, čime je i on pobio falsifikat P. Milosavljevića o klažnoj “srpskoj latinici”. Dakel, nema srspke latibnice, nego je hrvatska latibnica sve vreme Jugoslavije nametana Srbima, ali i ranije u omjkupacijama Srba.

      I ovde dugujem itzvinjenje što imam mnogo piosla, pa ne stižem da izlovim previde slova i neke stilske neujednačenosti i previde. Reč je o manjku vremena.

  6. Vojislav Ananić

    Eto, gospodine Zbiljiću, o latinici smo mogli i do sada da pričamo ovako polako, sa smanjenim tonom i ne vređajući nikoga. Došli smo do kraja, ponegde i do istomišljenosti.
    Vreme je da završimo sa ovom temom, da ne opterećujemo posetioce Porekla, koje se prati širom sveta. Dakle, ja više neću učestvovati u tome i neću se upuštati u dalju raspravu. Šta smo imali, rekli smo. I Vi, i ja. A oni koji prate rad Porekla, neka sude. To je demokratski i civilizovano. O Vuku i Daničiću, već je vođena rasprava baš ovde, u Poreklu. Jedni su bili za njihovu reformu, drugi protiv nje, smatrajući da je dosta toga pokradeno od Mrkalja i da je svim tim vešto i lukavo rukovodio Jernej Kopitar, koji je bio katolik i cenzor na dvoru u Beču. Na kraju je tadašnji administrator FORUMA, “zaključao” temu što je bilo i najbolje. Možda bi tako trebalo postupiti i sada.

    Vojislav

  7. Nemanja Vidić

    Poštovani gospodine Ananiću

    Do danas nisam znao za ovaj odlični portal.
    I na osnovu ovoga što ste napisali vidi se Vaša trudoljubivost i rodoljubivost. . Mnogo mi je žao što Dragoljub Zbiljić nije bio precizniji kada je u svom komentaru pisao o iznošenju laži da je Đura Daničić autor hrvatske latinice, što je Vas povredilo. Sa Zbiljićem radim već dve decenije na odbrani ćirilice i mogu posvedočiti da ovo nije njegov stil. Mnogo je Zbiljić radio i uradio za ćirilicu pa mu je ponestalo strpljenja kada negde pročita da postoji i srpska latinica.
    Vi ste uložili veliki trud u iznošenju raznih reformi pisama,ali mi se čini da od toga neće biti velike koristi za ćirilicu. Vaše pisanje neće “podstaći nekog da učini nešto”, nego će ostati na nivou zanimljivosti. To ne čitaju oni koji ispisuju nazive svojih radnji ili preduzeća,a ako čitaju oni koji odlučuju o sudbini ćirilice toje isto kao da pišete debelim zidovima SANU i Matice srpske. Oni su izdali ćirilicu imenovanjem u pravopisu i latinice srpskim pismom.
    Vi ste pomenuli Veselina Matovića. Tek iz neke njegove knjige sam saznao za stradanje bjelopavlovićkih učitelja zbog ćirilice. Da li ste igde pročitali da je u ono vreme neko pisao da postoji i srpska latinica? Da se tako razmišljalo ne bi ti učitelji pružili otpor , jer ćirilica ne bi bila srpski simbol nego samo jedno od dva sredstva za zapisivanje srpskog jezika.Jer i danas narod ovako razume problem pisma :zašto tolika kuknjava za ćirilicom kad je Vuk nama smislio i našu latinicu pa će nam ostati ona ako propadne ćirilica. Prosto je neverovatno da isti taj Matović zastupa stav da postoji i srpska latinica. Zbog takvih stavova intelektualne elite mogla je ćirilica da bude proterana iz Crne Gore stotinu godina posle stradanja bjelopavlovićkih učitelja. Ta “elita” nije napisala ni jednu reč povodom stotinu godina od prve zabrane ćirilice u srpskim zemljama. Nije ona to ni mogla jer je onda ćirilica bila zamenjena okupacionom hrvatskom latinicom , istom onom za koju danas profesori i akademici kažu da je srpska.
    Vi ste verovatno čitali knjigu Mila Lompara “Duh samoporicanja”. U njoj on kaže da je ćirilica dominantno srpsko pismo, a latinica kontaktno i granično pismo. Možete li Vi zamisliti dominantnost pisma koga u javnoj upotrebi nema ni 10%? Hoće Lompar da nam kaže kako je latinica ušla u srpski narod stihijno, a ne političkom odlukom komunista u vidu Novosadskog književnog dogovora sa Hrvatima iz 1954.g.
    Predlažem da se umesto o refor mama pisama piše o sistemskom zatiranju ćirilice srpskim pravopisom , po kome je i latinica srpsko pismo. Povodom toga hrvatski profesor je održao bukvicu srpskim kolegama rekavši da Srbi u Vukovaru ne mogu tražiti ćirilicu na tamnošnjim tablama jer u srpskom pravopisu stoji da je i latinica srpsko pismo,a upravo je ona na vukovarskim tablama. Po istom osnovu je ćirilica proterana iz Crne Gore. Republika Srpska je sva bila u srpskoj ćirilici, a sada je u hrvatskoj latinici .Čak se tamo uči u školama da su oba pisma ravnopravna. Pa mašala, vratila se Titova ravnopravnost pisama.Samo što je ona nekad bila u srpskohrvatskom, a danas je u čistom srpskom jeziku.
    Molim ovaj sajt da moj mejl dostavi Ananiću,kako bih mu mogao pokloniti svoju knjigu “IZDAJA ĆIRILICE sprovedenim uvođenjem hrvatske latinice u srpski pravopis”.

  8. Dragoljub Zbiljić, lingvista

    Poštovani kolega Vojislave Ananiću,

    Žao mi je što Vi ovde, u odgovoru meni, kažete ovako: “Vreme je da završimo sa ovom temom, da ne opterećujemo posetioce Porekla, koje se prati širom sveta. Dakle, ja više neću učestvovati u tome i neću se upuštati u dalju raspravu.”

    Nismo nas dvojica problem, pa da taj problem naš rešite tako što o ovome „nećete više raspravljati“. Time ste se samo /sujetno) naljutili, a razlog našeg spora je bio i ostao samo u tome što Vi, profesorski, u skladu s onim što ste u obrazovanju učili i deci predavali 40 godina o “ravnopravnosti pisama u srpskohrvatskom jeziku” i tako ste stekli zasluženu penziju. Raspravljali Vi sa mnom o ovome ili ne, time se ne rećšava problem srpske ćirilice. Vi ste dobar, profesor, ali niste stigli da shvatite da je pogubno ostati na tunmačenju i srpskog jezikѕ i, naročiter, srpskog pisma po merilima Novosadskog dogovoar o srpskohrvatskom jeziku i (lažnoj) ravnopravnosti pisama. Vi ni jednom jedinom rečju ne pokazujkete u piolemici sa mnom da ste shvatili zašto je i kako taj Novosadski dogovor /1954) doneo velika zla i srpskom jeziku i, pogotovo, srpskom pismu. Svojim prenošenjem ovde klasične literature praktično o „srpskohrvatskom jeziku“ i o „ravnopravnosti pisama“ i svojim svedočenjem ad vi, lično, uvek „srpski jezik pišete samo ćirilicom“, to ne znači ništa u spasavanju srpske azbuke. Vi dokazujete da ste profesor srpsjkog jezika, ali na postulatiam srpskohrvatskog jezika i „bogatstva dvoazbučja“, što je i dovelo i srpski jezik i srpsko ćiriličko pismo do današnjih više srpskih jezika pod drugim imenima i donelo je pravo linčovanjee srpske azbuke as sto posto ćirilice u Srba sve do 1954. godina do današnjih jeedva desetak odsto srpskog pisma u korist 90 odsto hrvatske abecede koju su neki srpski lingvisti i filolozi samo preimenovali u „srpsku latinicu“ i time je raširili po srpskom narodu jer je on poverovao da je i to „naše pismo“, pa ga tako masovno koristi.
    Vi ste, Ananiću, dobar prof. ali koji ne sme ni da pomisli da iskorači iz uštogljene srpske serbokroatistike“ koja je ubila i srpski jezik i srpsko pismo, posebno. Vi mi kažete ad niste čuli za moju malenkost (i to je u redu), ali Vi dajete i falsifikovana gledišta prof. dr Petra Milosavljevića o ćirilici, a tvrdite da ni za njega „niste čuli“. E, to već nije u redu. Nemoguće je da stvarno niste čuli za književnog kritičara, za filologa Petra Milosavljevića (Petar Milosavljević (Donje Svarče, Toplica, Kraljevina Jugoslavija, 1937) je srpski filolog, pedagog, filozof i književnik. Inicijator je Pokreta za obnovu srbistike, penzionisan an Filozofskom fakultetu u N. Sadu). A ne verujem da niste čuli ni za moju malenksot. (Objavio sam 18 knjiga, od kojih su 14 o srpskom jeziku i ćirilici, osnivač saam prvog Udruženja za zaštitu ćirilice srpskog jezika „Ćirilica“ 2001. godine, objavio sam oko hiljadu članaka i tekstova raznih vrsta u dnevnim listovima, npr. Politici i drugima, pa u stručnim časopisima od, erecimo „Našeg jezika“ do „Jeziak danas“, „Nove Zore“ i mnogih drugih, da ne nabrajam.) Vaša literatura je, očigledno samo ona iz serbokroatistika i Vi nemate svoja gledišta zasnovana na dubljem proučavanju kompletnije literature, nego ste ostali klasični serbokroatista koji se držiet samo znanja stečenih na našem komunističkom fakultetu iz vremena Jugoslavije. I Vi ste ostali oprofesor koji nije osoposobljen da iznese ma o čemu svoje gledište iz ozbiljnih tema o današnjem srpskom jeziku i njegovom istisnutom pismu.
    Vrlo poštovabni Ananiću, savetujem Vam nešto slično što Vam je ovde pre mene kazao Nemanja Vidić (osnivač takođe jednog udruženja za odbranu ćirilicve, „Srpska azbuka“. Nađite makar jednu njegovu knjigu „Izdaja srpske ćirilice“, a pokušajte u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu ili drugde da nađete makar tri moje knjige „Latiničenje Srba po propisima srpskih lingvista serbokroatista“ (Ćirilica, 2011), „Ćirilicocid“ (Ćirilica, 2014) i pre toga objavljenu knjigu „Srpski lingvisti dvoazbučjuem zatiru ćirilicu“ (Ćirilica, 2009), pa i još makar ovu „Trojanski konj u srpskom jeziku“ (Budućnost, Novi Sad, 2010). Te će Vam knjige pomoći da lakšpe shvatite kako smo Vi i moja malenkost kao studentu pogrešno obrazovani na postulatima srpskohrvatskog jezika i kako smo mi Srbi uspeli da svoje pismo, suštinski važno za naš identitet, svedemo na bednih današnjih desetak procenata u javnjosti i u Srbiji. Te će Vam knjige pomoći da spoznate kako se, zašto, na koji način u vreme okupacija i komunizma zatiralo, veoma planski, srpsko savršeno pismo i kako je uspelo da se zameni srpska svest o svom pismu u pravcu unikatnog „bogatstva dvoazbvučja“ u Srba da bi se Srbi polatinuičili i na taj način uputili na put kojim su nestali prvi polatiničeni Srbi – Srbi katolici.
    Vaša je bila veoma loša odbrana od novih saznanja time što ste kazali ovde da ste „završili raspravu“, i to zato što se ovaj odluičan sajt čita širom sveta. Verujem da se čita, ali Vi ne razumete zašto je važno da, posebno zbog značaja i rasprostranjeniosti ovog sajta ne završite raspravu, nego da uđete u stvarnu korisnu polenmiku o srpskoj ćirilicui, hjer još nismo ništaa kazali čitaocima ovog sajta o tome kako je jedino moguće spasiti srpsku savršenu azbuku. A zbog činjenice da ovaj sajt veoma uvažavamm, uskoro ću ponuditi svoj tekst o tome. Jer, srpska ćirilica je danas itzuzetno važno pitanje za budućnost Srba i njihovog očuvanja identiteta.
    Sve što rekoh, nikome ne rekoh u prkos, nego da svi više saznamo slušajući i čitajući jedni druge. A za početak, treba svi da shvatimo da „srpska latinica“ u značenju opđštesrpskog pisma nikada nije sastavljana, pa ni danas ne postoji. A i nema razloga da postoji, jer bi Vi, baš kao prof. srpskog jezika, valjalo da prihvatite da je u svakom jeziku potrebno samo jedno pismo u svakodnevnoj konmuikaciji na svakom jeziku. Korisno je, naravno, učiti i znati tuđe jezike i njihova pisma, ali svoj jezik svaki narod treba, i jedino je korisno i praktilčno, da piše samo svojim pismom. Jer čim neko uvede novo pismo, to je znak da je nekome stalo da se zameni pretrhodno pismo. Tako je uvek bilo u istoriji. Uvodeći, posebno posle 1954. godfian Srbima drugog, alternativnog pisma, to je potcvrda da se htelo istiskuivanje srspke ćirilice. I to se dogodilo do danas 90 odsto. Za razliku od Srba, Hrvati su sačuvalui svoje pismo jer oni nisu uveli alternativno pisanje svoga jezika ćirilicom, nego su zadržali do danas samo svoje latiničko pismo – gajicu. Ima se šta uvek naučiti od drugoga, pa makar nam bio i neprijatelj. Nekada se od neprijatelja može bolje ponešto naučiti.

    Napomena: i ovom prilikom izvinjenje čitaocima što nemam vremena da izlovim slovne previde, ali verujem da slovni previdi ne mogu uticati da se ne razumemo.

    S velim poštovanjem,
    Dragoljub Zbiljić

  9. Vojislav Ananić

    Sve mi je to poznato, gospodine Zbiljiću. I Vukova i Daničićeva reforma, i Novosadski dogovor 1954. i kasnije zatiranje ćirilice od komunista. I, ko je tome svemu kriv? Mi Srbi, koji smo na sve pristajali, od Kopitara do današnjih dana i nepoštovanja Ustava.
    Nisam rekao da nisam čuo za Vas i gospodina Milosavljevića, nego samo da Vas ne poznajem lično.
    Zaista nemam više namere da polemišem s Vama. Rekoh li Vam u prošlom dopisu, šta smo imali, kazali smo o toj temi obadvojica. A Vi izvolite. Pišite. I treba. Ja sam o sramnoj ugroženosti ćirilice pisao još pre šest i po godina. Vas tada nije bilo. U vezi s tim, više se zaista neću oglašavati.
    S poštovanjem,
    Vojislav